Povežite se sa nama

INTERVJU

RADOJE CEROVIĆ, PSIHOLOG: Vršnjačko nasilje – vrh ledenog brijega

Objavljeno prije

na

Ako otvorite prostor u kome je nasilje mehanizam postizanja statusa, kroz elevaciju sopstvenog ili unižavanje statusa drugih, otvorili ste strašnu Pandorinu kutiju starih primatskih bioloških i psiholoških programa, instiktivnih šablona

 

MONITOR: Od početka godine više teških slučajeva vršnjačkog nasilja zabilježeno je u medijima. Mnogi upozoravaju da je posljednji čas da se krene u rješavanje tog problema. Kako vi to vidite?

CEROVIĆ: Imamo veliku sposobnost da primijetimo problem kad metastazira. Dakle, čak i u ovom trenutku se u velikoj mjeri baziramo na „osjećajima“ i „impresijama“. Ne postoje ni vladine ni nevladine institucije koje prate i monitorišu problem, koje imaju pouzdane brojke koje bi mogle da nam pomognu da sagledamo stanje. Kakva je realno situacija sa nasiljem i da li se radi o nekom trendu ili o momentalnoj, slučajnoj (ali svakao zastrašujućoj) oscilaciji? Govorimo o porastu nasilja uopšte? Ili samo nekih formi nasilja? U nedostatku podataka svi tumaramo u mraku, ali to mnogo govori o načinu na koji se upravlja društvenim sistemom i javnom stvari.

Moja impresija da je vjerovatno da smo u prisustvu opšteg povećanja parametara nasilja, makar većine njih. Činjenica da u uslovima koji pogoduju ili utiču na povećanje nasilja, prvo reaguje grupa adolescenata, i nasilje u tom uzrastu postane najočiglednije i izraženije, ne znači da se radi o problemu ograničenom na domen „vršnjačkog nasilja“. Uzrast od početka puberteta pa do ranih dvadesetih godina je povezan sa veoma aktivnim hormonski baziranim mehanizmima (kompeticija i agresivnosti, na primjer), ali u izostanku sazrijevanja prefrontalnog korteksa – dakle vrlo malo kontrole i sa smanjenom svijesti o socijalnoj adekvatnosti sopstvenih odluka i ponašanja. Tako da je moguće da mi sagledavamo samo vrh ledenog brijega.

S druge strane, problem se ne rješava. To je za Crnu Goru veoma tipično marginalizovanje eksperata i znanja, esktremna politizacija svih problema, rješavanje na bazi intuicije ili „sopstvene genijalnosti“, kao i pretpostavka da ne možemo da učimo od drugih, da smo posebni. Hoću da kažem da je problem vrlo kompleksan i sistemski i da ga nećemo riješiti floskulama poput „sve je to iz porodice!“, „kriva je škola“ ili kriva je neka partija. Naravno da se radi o faktorima od uticaja, ali pojednostavljivanje i prebacivanje krivice ne spadaju u način rješavanja.

Posljednji čas je davno prošao, ali ne vidim nikakvu kredibilnu i koordinisanu akciju u pravcu rješavanja.

MONITOR:  Kako smo stigli do tog „posljednjeg časa”?

CEROVIĆ: Mislim da smo imali „prečeg posla“. Stvaranje institucija i društvenih mehanizama za monitoražu fenomena nasilja, obuke i uključivanje u međunarodne programe i iskustva u domenu upravljanja tom problematikom, osnaživanje i specijalizacija psihologa, rano prepoznavanje elemanata rizika, ozbiljno suočavanje sa govorom mržnje, identitetskim podjelama i konfrontacijama, sve su to primjeri akcija u kojima niko nije vidio ni politički ni ekonomski interes. Naprotiv, cijepanje društva po identitetskim šavovima i konfrontacija etničkih i vjerskih grupacija je doživjela kulminaciju u retorici navodnog „pomirenja“.

Teško da je davanje platforme i vidljivosti, pa čak i ohrabrivanje ekstremnih ideoloških i vjerskih grupacija, otvoreno zasnovanih na agresivnim ideologijama i retorici, i blizu ideje pomirenja. Pravo na propovijedanje isključivih, fašističkih i na agresiji zasnovanih ideja ne spada u korpus ljudskih prava i o tome postoji dostupna i intelektualna debata i sudska praksa evropskih sudova. Zatvaranje očiju pred govorom mržnje i glorifikacijom osvjedočeno nasilnih ideologija, na medijima, društvenim mrežama, političkim govornicama i sl. nije pomirenje. Naprotiv, pustili smo zombije da isplivaju iz svojih grobnica i sada se čudimo što nam je ovako. Ko je to uradio? Čija je odgovornost bila da se to ne dogodi? Prvo političara. Oni ranije su imali „preča posla“. Ovi sada aktivno koriste cijepanje šavova društva kao alat za postizanje vlasti. Zatim moja struka, psihologija, uključujući akademske ustanove. Veoma inertan stav struke koja se vrti oko nekih prevaziđenih ideja i trivijalnih floskula, zabavljena sopstvenim zakonski neriješenim i društveno marginalizovanim statusom. Zatim obrazovni sistem i njegovi poslenici. Pad njihovog kredibiliteta i ugleda izgleda nezaustavljivo – sistem je skroz truo. Mediji koji pažljivo vagaju svaku formulaciju da se ne zamjere „svojim“ političkim stranama i mentorima, gledanost postižu na priči o nasilju, ali se nikako ne zapitaju da li i na koji način opravdavaju ideologije i govornike koji promovišu nasilje, niti pokušavaju na studiozan ili naučno zasnovan način da istraže fenomen. Popunjavaju večernji dnevnik. I na kraju i mi roditelji koji smo izgubili sposobnost da utičemo i usmjeravamo. A ponekad smo i ponosni kad ovi „naši“ istuku one „njihove“…

MONITOR: Zašto institucije, od obrazovnih do istražnih, nemaju efikasan odgovor na sve češće slučajeve vršnjačkog nasilja?  

CEROVIĆ: Koje institucije? One koje nismo formirali jer nije bilo svijesti ili interesa ili one koje imamo, ali njima upravljaju partijski kadrovi po širini i po dubini? Zato što institucije (čast rijetkim izuzecima) realno ne postoje, one su kulisa i privid. Čak i da su mnogo kompetentnije, radi se o kompleksnom i sistemskom problemu.

Navešću jedan primjer. Mi znamo da je stepen socijalno ekonomskog raslojavanja direktno povezan sa nasiljem. Što kreatore fiskalnih politika smješta u prvi red onih koji su pozvani da doprinesu rješavanju problema. Razvoj empatije, komunikacije i prosocijalnih vještina nije nikada baš banalan zadatak, ali je za naš obrazovni sistem u rangu naučne fantastike. A specijalistima za probleme nasilja i nasilnog ponašanja, psiholozima i psihijatrima, ako postoje, trebalo bi dati prostora, nezavisno od partije koju podržavaju i da li se, i u kojoj ustanovi Bogu mole. A ako ih nema (a rekao bih zasigurno ne dovoljno), odvojiti od budžeta države za njihovo hitno obučavanje u inostranstvu i na bazi oprobanih i akreditovnih sistema, koji su se pokazali uspješnima. A nakon toga opet im dati prostor za inicijative i sugestije. Odvojiti grant linije za NVO koje bi „na terenu“ sprovodile aktivnosti (umjesto preventivnog napadanja od strane Vlade na njihov politički ili ideološki background). Čini li vam se da se nešto od ovoga pomjera s mrtve tačke?

MONITOR: Vlada je najavila da će skinuti oznaku tajno sa Izvještaja o programu za suzbijanje vršnjačkog nasilja i vandalizma u obrazovno-vaspitnim ustanovama. Kako komentarišete to što je jedan takav dokument dobio tajnu oznaku? 

CEROVIĆ: Realno baš ne znam, i ne mogu ni da pretpostavim. Čega i koga nas je strah? Osim ako se tamo ukazuje na propuste Vlade i Ministarstava. Svakako jedva čekam da ga pročitam…

MONITOR: Kazali ste, govoreći o nekim od posljednjih slučajeva nasilja, da je najvažnije da „razmislimo o tome po kojim šavovima se društvo cijepa i zbog čega agresivnost postaje suštinski važan mehanizam”. Imate li vi odgovor na ovo pitanje? 

CEROVIĆ: Ako otvorite prostor u kome je nasilje mehanizam postizanja statusa, kroz elevaciju sopstvenog ili unižavanje statusa drugih, otvorili ste strašnu Pandorinu kutiju starih primatskih bioloških i psiholoških programa, instiktivnih šablona.

Ako je govor mržnje i etničke prijetnje, mahanje simbolima koji su jasno identifikovani sa mržnjom i krvoprolićem i tome slično, legitimna forma komunikacije, onda je nasilje važan mehanizam.

Ako je društvo raslojeno i ne postoje mehanizmi ublažavanja ili omogućavanja transstatusne permeabilnosti (tj. mogućnosti prelaska iz niskog socijalnog statusa u viši, unutar generacije i kroz više generacija), onda je nasilje esencijalni mehanizam preživaljavanja. Kriminal, otimanje i korupcija ne smiju biti magistrale ka statusu i ugledu, pri čemu su legitmni mehanizmi meritokratije svedeni na nulu. Ako tata i mama imaju para poslaće te na „Bocconi“. Ako nemaju, ostaje da ukradeš, potplatiš ili zaprijetiš nekome… Ili da se pomiriš sa sudbinom.

Dakle šavovi su šavovi između identitskih (nacionalno etničkih, vjerskih, partijskih, ideoloških) cjelina, ali i socijalno statusnih i imovinskih slojeva. To stvara društvo bez kohezije u kojem vlada nepovjerenje i paranoja, u kojoj ne može biti vladavine prava, u kojem je napad najbolja odbrana…

MONITOR: Gdje vi vidite put za ozdravljenje društva? 

CEROVIĆ: Šta god da kažem rizikujem da to bude „wishful thinking“. Integracija u EU i njen sistem institucija, vrijednosti i odgovornosti, naučno zasnovanih politika i uporedivosti i mjerljivosti sistema upravljanja je preduslov. Strateški plan iza kojeg stoje najviše instance i koji se ne limitira samo na „nasilje“ već adresira osnovne uzročne fenomene – raslojavanje, kultura nepovjerenja, izostanak krebiliteta institucija, nepropusnost između socijalnih nivoa, manjak realno meritokratskih mehanizama u društvu i sl… Ućutkivanje ili povlašćenje pristupa medijskim i političkim platformama onim ideološkim, identitetskim pokretima koji ne prezaju od retorike i činova nasilja. Uključujući razne radikalne i ekstremne vjerske organizacije. I puno drugih stvari, ali i ovo djeluje nerealno i daleko od planova naše političke elite… Dovoljno je pogledati da se skoro pa nijedan mainstream TV kanal (osim jednog) nije usudio da okarakteriše nasilje u Baru kao identitetsko, a ne kao vršnjačko. To vam govori o aktuelnom dominantnom diskursu i samocenzurišućem stavu razmišljanja i komunikacije.

Milena PEROVIĆ

 

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo