Povežite se sa nama

FOKUS

PREDSJEDNIK U UJEDINJENIM NACIJAMA: Alisa iz zemlje čuda

Objavljeno prije

na

Sigurno svi znate one priče o ženama kojima je u kući ‘glib do koljena’, a kad krenu niz ulicu – blistaju. Otprilike tako je u Ujednjenim nacijama izgledao naš predsjednik. Kroz njegove riječi blistala je Crna Gore i on  još dugo može tako da govori. Na nama je do kad ćemo da slušamo

 

Bio predjednik Crne Gore Milo Đukanović u Ujedinjenim nacijama. I besjedio. Najprije na Samitu o ciljevima održivog razvoja, potom na generalnoj debati 74. zasijedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Zvuči impresivno i – to je sve. Tamo preko okeana slušali su ga jer im je to posao, ovdje smo čuli gomile dosadnih izvještaja iz kojih su oni kojima su bili namijenjeni razumjeli da je njihov predsjednik bio na nekom važnom mjestu s važnim ljudima i izgleda  kao dika. I slikao se sa Trampom.

Šteta je da se to pažljivije ne razmotri. Kad se pročitaju Đukanovićeve riječi, uz uključen minimum zdravog razuma, svašta se može vidjeti.

Forum je, kazao je na skupu o održivom razvoju predsjednik Crne Gore, još jedna prilika da se potvrdi politička volja za dostizanje definisanih ciljeva jer “najranjivije kategorije stanovništva i zemlje nastavljaju da u najvećoj mjeri osjećaju posljedice spore primjene Agende 2030”.

U zemlji u čije ime je Đukanović govorio ljudi uglavnom blagog pojma nemaju o čemu je riječ i šta je Agenda 2030.

Najkraće: Ujedinjene nacije su 2000. postavile osam Milenijumskih ciljeva za bolji život čovječanstva. Taj program je istekao 2015. Tada je nadograđen Agendom održivog razvoja 2030.

Sa Milenijumskim ciljevima se nijesmo proslavili. Prema zvaničnom izvještaju o sprovođenju Milenijumskih razvojnih ciljeva tokom posljednje, 2016. godine, Crna Gora je od osam ciljeva ostvarila – jedan. Unaprijeđeno je zdravlje majki.

Tri cilja nijesu ostvarena. Prvi: Smanjiti relativno siromaštvo i druge dimenzije siromaštva. “Nije ispunjen ni jedan od četiri zadatka definisana u okviru ovog cilja”, piše u izvještaju.

Nije obezbijeđena održivost životne sredine, niti je unaprijeđena  rodna ravnopravnost i poboljšan položaj žena. Borba protiv HIV/AIDS, tuberkuloze i ostalih bolesti djelimično je ostvarena, kao i smanjenje stope smrtnosti djece. Pošto cilj “Obezbijediti globalno partnerstvo za razvoj”, nije preciznije definisan ocijenjeno je da je “postignut zadovaljavajući napredak”. Cilj da bude ostvareno univerzalno osnovno obrazovanje ostvaren je zamalo – “vrijednosti su se veoma približile projektovanom nivou”.

Podataka o ostvarivanju ciljeva iz Agende 2030 nema. Ona se  sastoji od 17 Ciljeva održivog razvoja i 169 potciljeva, koji se mjere pomoću 231 indikatora. Tamo gdje se mjere.

Prvi cilj je povećanje prihoda najsiromašnijih, ali i obezbeđenje pristupa osnovnim uslugama i zaštita svih od prirodnih i ljudski izazvanih katastrofa. U Crnoj Gori iznos pomoći najsiromašnijima, nije mijenjan godinama. Korisnik “materijalnog obezbjeđenja porodice”, ako živi sam, ima na raspolaganju dva eura i deset centi dnevno. Dvočlana porodica svakoga dana može da potroši euro i 27 centi, tročlana euro i cent, četvoročlana devedeset i petočlana osamdeset centi.

Okončanje nasilja i diskriminacije prema ženama i devojkama je sljedeći cilj. Kako ga ostvarujemo govori činjenica da zbog selektivnih abortusa, djevojčicama, za početak, nije omogućeno da se rode. Maksimalna kazna zatvora za krivično djelo silovanje nije izrečena u posljednih devet godina. Prosječna kazna je tri godine. Priča o djevojčici koju su silovali dječaci iz osnovne škole u koju je išla, trajala je petnaestak dana. I uminula. Njene rane neće nikad.

Među ciljevima Agende 2030. je i smanjenje jaza između najbogatijih i najsiromašnijih. Prema podacima iz prošlog decembra, Gini koeficijent, koji predstavlja mjeru nejednakosti raspodjele primanja između 20 odsto najsiromašnijih i 20 odsto najbogatijih, iznosio je za prethodnu godinu 36,7 odsto. Što je cifra veća veća je i nejednakost. Gini koeficijent za prosjek u EU je 30,5, napomenu uvijek naši mudri statističari. Nema potrebe da se pravimo blesavi – svoj procenat Evropljani su gradili od prvobitne akunulacije naovamo. Kod nas se, sa manje-više iste polazne tačke, ka bogatstvu ili siromaštvu krenulo prije tridesetak godina. I uspjeli smo da preteknemo Evropu.

Previše je ciljeva za bolji život ljudi da bismo ih sve nabrojali. Naročito ih je previše za ovu i ovakvu Cnu Goru. Jedan je, ipak, neodoljiv: Zaštita prirodnih resursa i netaknute prirode. Tu oblast u Crnoj Gori odlikuju: masovno uništavanje prostora; nedopuštena gradnja u nacionalnim parkovima koja uključuje i dopuštanje gradnje čitavih hotelskih kompleksa u zaštićenim područjima; rijeke u cijevima, nikakvu brigu o šumama, smeće izvan kontrole, kanalizaciju koja ide direktno u rijeke, otrovane ribe…

Predsjednik Crne Gore je u UN najavio i jačanje funkcije Nacionalnog savjeta za održivi razvoj. Malo je vjerovatno da će neki preokret desiti. Crna Gora je je pod ovom vlašću skoro tri decenije. Da su htjeli i znali, imali su kad čudo da naprave. Kome treba poređenje, neka zamisli kako je SFR Jugoslavija izgledala 1945, a kako 1975.

Potom je predjednik govorio i na generalnoj debati 74. zasijedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija

Osvrnuo se ba broj djece ubijene ili ranjene, najviše u Avganistanu, Siriji i Jemenu. I na djecu oboljelu od ebole u Kongu i ugroženu u Libiji, Somaliji, protjeranu populaciju Rohindži… Ne može da se uporedi, ali ne može ni da se zaboravi ,da je u ovoj zemlji zbog infekcije u porodilištu umrla jedna, a zaraženo i ozbiljno ugroženo još pet beba. U sred mira.

I, naravno, zvanični zaborav je na djelu, cijelom je svijetu predsjednik Crne Gore poručio da “solidarnost sa izbjeglim i raseljenim licima ne smije biti pitanje političke odluke i političkog opredjeljenja”. To je, kaže, iznad svega pitanje humanosti: “Crna Gora ovo zna iz vlastitog iskustva. Tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, Crna Gora je primila ogroman broj raseljenih lica… Tokom 90-ih mi u Crnoj Gori nijesmo imali dilemu da li ćemo primiti one koji su pod prijetnjom rata napustili svoj dom”.

Prije 27 godina crnogorska policija je hapsila bošnjačke izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i vraćala ih u ruke vojske Radovana Karadžića. Rat u Bosni uveliko je već bio pokazao lice etničkog čišćenja, znali su da će biti ubijeni. I ipak su ih deportovali. Osamdeset tri čovjeka koji su tražili utočište Crna Gora je poslala u smrt. Sve hiljade koje su, uz pomoć međunarodnih organizacija, u Crnoj Gori nahranjene i sklonjene tada i kasnije, ne mogu da ‘operu’ slanje u smrt ni jednog jedinog čovjeka.

“Crna Gora ostaje trajno privržena demokratskim vrijednostima i vladavini prava, i borbi protiv nekažnjivosti za kršenja i zloupotrebe ljudskih prava”, kaže predsjednik.

Znamo kako smo kažnjavali za ratne zločine – nikako. Pravo nam vlada sa vrhovima sudstva i tužilaštva pod punom kontrolom izvršne vlasti. Neki od tih vrhova su do grla upetljani u raznorazne sumnjive poslove, dok druge prate ozbiljne sumnje u uračunljivost. Suđenja kriminalcima koja se završavaju tako što im država plati odštetu, jer ih je neopravdano držala u zatvoru, visoki političari osuđeni za korupciju koji šetaju po susjednim zemljama, gomile neprocesuiranih očiglednih krađa – neka su od obilježja vladavine prava na crnogorski način.

Glede ljudskih prava: novinare nekažnjeno tuku, poslanika su usred noći, bez skidanja imuniteta, uhapsili i “stavili u zatvor”. Riječi: “Ja imam pravo…”. u Crnoj Gori se izgovaraju na ličnu odgovornost. Na šta ko ima pravo određuje se, najčešće, prema potrebama. Mijo Martinović imao je pravo da vozi, ali ne u noći 25. oktobra 2015. tokom demonstracija Demokratskog fronta. Policajci su imali pravo da ga pretuku i polome, njihov starješina je imao pravo da ne zna koji su to policajci bili “jer su bili pod maskama”. Sud je imao pravo da presudi da Martinović nije mogao da vidi i zapamti sve što se dešavalo kada su ga tukli “s obzirom na to koliko je udaraca zadobio i koje povrede su mu nanesene”. Te mu se zato, kazala je viša sudska instanca, ne može vjerovati.

“Iznad svega, Crna Gora je dobar i odgovoran susjed, prepoznata kao važan faktor regionalne stabilnosti na Zapadnom Balkanu…”, kazao je Đukanović. Bez zalaženja u duboke vode, na jednostavnom primjeru nam se pokazuje dobrosujedstvo. Gotovo svaka važna utakmica sa susjedima u ovoj zemlji se proglašava “događajem visokog rizika”. Često se igra pred praznim stadionima; kad publike ima, karte se dijele ili prodaju po utabanim partijskim propisima, ne na blagajni. Navijači mogu biti samo odabrani.

“Mi snažno vjerujemo da su jednakost i nediskriminacija vrijednosti koje ne smijemo uzimati zdravo za gotovo”, rekao je predsjednik. Ko neće da žmuri, ‘snažno vjeruje’ da ne može biti da nema diskriminacije u zemlji u čijoj vladi nema ni jednog predstavnika naroda koji čini 28.73 procenata stanovništva. Srba, naime.

“Izgradnja i jačanje pravno efikasne, institucionalno snažne i ekonomski održive države zasnovane na demokratskim principima, poštovanju ljudskih prava i sloboda i očuvanju kulturne, etničke i konfesionalne raznolikosti, jeste ono što karakteriše naše unutrašnje i vanjskopolitičke prioritete”, precizirao je Đukanović. Nije da nema raznolikosti: devedesetih su bili proganjani i ubijani Bošnjaci, sada je u modi proganjati Srbe. Ne može biti šarenije i multikulturalnije.

Sigurno svi znate one priče o ženama kojima je u kući ‘glib do koljena’, a kad krenu niz ulicu – blistaju. Otprilike tako je u Ujednjenim nacijama izgledao naš predsjednik. Slušali su ga predstavnici 193 države, članice Ujedinjenih nacija, i, možete se kladiti, bilo im je sasvim svejedno koje će od fraza da upotrijebi predsjednik nekog zapećka od 620 hiljada stanovnika na Balkanu.

Drugo smo mi što u gorepomenutom glibu živimo. Đukanović još dugo može ovako da govori. Na nama je do kad ćemo da slušamo.

Na nama je i da pogledamo sebe i vidimo koliko nam je kože odrano u mraku i trnju između tih riječi i stvarnosti. Neko će odabrati da to ne uradi nikad, neko može, jednom ili sad, da kaže – dosta je bilo.

 

Miloš BAKIĆ

Komentari

FOKUS

PUCANJ IZ SNAJPERA, OPET: Kome smeta Daka Davidović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se čekaju prvi rezulati istrage o ranjavanju Davidovića u Beogradu, u Crnoj Gori se  već  ,,razotkrivaju” motivi napada, odnosno naglašavaju ili zanemaruju pojedini djelovi Davidovićeve bogate i kontroverzne biografije. Režimski mediji  insistiraju da pucnji iz snajpera nemaju veze sa domaćim političkim kontekstom, a dio opozicije insistira na političkoj pozadini

 

Nikšićki biznismen Miodrag Daka Davidović ranjen je u utorak veče u Beogradu. U njega  je pucano iz snajpera, dok se nalazio u hotelu Crown Plaza, u kom navodno već duže živi. Snajperski hitac ispaljen je dok je  Davidović io u društvu episkopa budimljansko-nikšićkog Joanikija. Kako pišu beogradski i podgorički mediji, snajperista se u nalazio van hotela, a debljina stakla je navodno amortizovala metak. Davidović je ranjen u lijevu šaku, i van životne je opasnosti.

Beogradska policija je, kako prenose tamošnji mediji, na Novom Beogradu pronašla automobil koji navodno pripada napadaču,  i u njemu snajper.Srpska policija je za sada izdala  tek kratko saopštenje u kom se navodi da “  intenzivno rade na rasvjetljavanju svih činjenica i okolnosti ovog događaja”.

Davidović nije za medije želio da komentariše napad, kao ni  eventualne motive. Monitor je pokušao da stupi u kontakt sa nikšićkim binzismenom, ali on nije odgovarao na pozive. Vladika Joanikije saopštio  je beogradskim medijima da ne može ništa reći dok je istraga u toku.

Dok se čekaju prvi rezulati istrage o ranjavanju Davidovića u Beogradu, u Crnoj Gori se  već  ,,razotkrivaju” motivi napada, odnosno naglašavaju ili zanemaruju pojedini djelovi Davidovićeve bogate i kontroverzne biografije. Režimski mediji  insistiraju da pucnji iz snajpera nemaju veze sa domaćim političkim  kontekstom,  naglašavajući onaj dio Davidovićeve biografije koji se vezuje za biznis, dok dio opozicije insistira upravo na političkoj pozadini i  Davidovićevim vezama sa Srpskom pravoslavnom crkvom, ukazujući da se ranjavanje dogodilo ne samo u prisustvu vladike Joanikija, već i pred održavanje crkveno-narodnog sabora u Nikšiću i neposredno nakon stavljanja u skupštinsku proceduru zakona o vjerskim zajednicama.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ZEMLJOTRES UPOZORAVA: Loša gradnja saučesnik stihije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kontiunirano kršenje pravila prilikom izgradnje objekata u Crnoj Gori može da dovede do tragičnih ishoda, upozoravaju stručnjaci

 

Snažan zemljotres od 6,4 stepena prema Rihteru, koji je ove nedjelje pogodio Albaniju, osjetio se silno i u Crnoj Gori. Zemljotresi ove jačine mogu da nanesu štetu područjima udaljenim i do 160 kilometara od epicentra.

U susjednoj Albaniji je poginulo najmanje 29 osoba, a preko 650 je povrijeđenih. U zemljotresima koji su uzbunili Balkan najgore je prošao Drač, u blizini kojeg je bio epicentar. Spasilački timovi iz Italije, Grčke, Rumunije i Kosova  tragaju za preživjelima. Na hiljade spava na otvorenom, u šatorima ili u kolima. Materijalna šteta je ogromna. Fasade su demolirane, pojedine zgrade napukle a drugi objekti sravnjeni sa zemljom.

Na snimcima se vidjelo – neke zgrade su ostale nedirnute, dok su se druge urušile do temelja. Pitanje je – da li je to i zbog neadekvatne gradnje?

Eksperti upozoravaju da se u Crnoj Gori masovno krše pravila prilikom izgradnje objekata, što u slučaju zemljotresa može da ima pogubne posljedice.

Građevinski inženjer Predrag Nikolić za Monitor kaže da su ruševine u Albaniji poraz ove struke. Ocjenjuje da ni sistem gradnje u Crnoj Gori nije ništa bolji: ,,Nakon zemljotresa 1979. godine u kom je Crna Gora egzistirala identifikovani su rasjedi i mikro rasjedi na kojima je jasno definisana zabrana gradnje. Crna Gora je tada dobila vrlo kvalitetnu logistiku i brzo postala centar za aseizmičko projektovanje. Zemljotres je lakmus papir za svaki izgrađeni objekat. Na primjeru Albanije očigledno je da se radi o gradnji mimo standarda, jer za VIII do IX stepeni seizmičkog intenziteta po Merkalijevoj (MCS) skali ne bi smjeli da se sruše objekti koje smo vidjeli na snimcima i fotografijama. Struka traži da se duž rasjeda ne gradi, a u Crnoj Gori je to pravilo prekršeno odmah nakon zemljotresa 1979. godine, izgradnjom Slovenske plaže u Budvi”.

Nikolić kaže da objekat sam po sebi može da bude savršeno projektovan, ali da nepoštovanje pravila struke može da dovede do njegovog rušenja. ,,Koriste se samo opšti podaci. Geotehnički elaborati se zanemaruju, a oni daju jasnu osnovu za projektovanje. Na kraju se čak i fingiraju, što nije samo odgovornost struke i projektanata, već nadležnih u sistemu. Obavezno je samo kompletiranje dokumentacije, bez suštine. Ništa nismo naučili, a mnogo toga možemo da izgubimo”.

Kao znak solidarisanja i pomoći, Crna Gora je poslala specijalni tim koji čini 18 spasilaca iz službi zaštite i spašavanja i šest predstavnika Direktorata za vanredne situacije Ministarstva unutrašnjih poslova.

Gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković najavljuje da će iz Glavnog grada uplatiti 20 hiljada eura pomoći Albaniji. Tako treba. Ali našim vlastodršcima ne pada na pamet da makar javno progovore  o mogućim posljedicama  nebezbjedne gradnje u našoj zemlji, osobito  na Crnogorskom primorju, gdje cvjetaju objekti na klizištima i močvarnom zemljištu. Na odgovornost nema ko da ih pozove.

Arhitekta Andrija Markuš za Monitor kaže da bi zemljotresi u Albaniji morali  da budu opomena za inspekcijske službe u Crnoj Gori: ,,Gradnja je svuda, a naročito na primorju, nekontrolisana. U zgradama se uklanjaju  noseći zidovi, čija je svrha mogućnost preuzimanja tereta s drugih dijelova zgrade, poda i krova. Takve strukture se ne smiju dirati, jer pružaju zaštitu ukoliko dođe do rušenja zgrada. Uklanjaju se čak i tanki pregradni zidovi, koji iako se polome, pri prvom udaru takođe pružaju zaštitu. Spas nije u bježanju niz stepenice, već u poštovanju propisa”.

On predlaže da se oformi dodatni organ od kog će se tražiti saglasnost za gradnju: ,,Crna Gora ima stručnjake, ali samo u knjigama, malo u praksi. Treba nam pojačan nadzor, ljudi koji će voditi inspekcijske knjige za svaku zgradu, ne da bi spriječili efikasnost brze gradnje, već da bi primijenili zaštitne mjere”.

Markuš ističe pozitivne primjere gradnje,  gdje su ispoštovani svi propisi: ,,Osnovne škole u Nikšiću, Baru i Podgorici Luka Simonović, Sutjeska i Blažo Jokov Orlandić su prilikom projektovanja testirane najnovijim metodama kako bi se utvrdila njihova izdržljivost na zemljotres”.

Područje Balkana je trusno i sklono seizmičkim aktivnostima. Njemački seizmolog Frederil Tilman je za Dojče Vele objasnio zbog čega je došlo do razornog zemljotresa u Albaniji: ,,Zemljotresi dolaze zbog pomjeranja Afričkog kontinenta u pravcu sjevera. Afrička tektonska ploča se svake godine za nekoliko milimetara pomjera u pravcu Evrope. Takvi sudari stvaraju velike napetosti jer dolazi do podvlačenja dijelova Jadranske mikrotektonske ploče pod Balkan. Zemljotres u Albaniji je povezan s tim napetostima”.

Opasnost od zemljotresa ne može se predvidjeti. Najbliži prognozi zemljotresa su Meksiko Siti i Japan, ali su i oni u prednosti za samo nekoliko sekundi. Ovonedeljni potresi osjetili su se u čitavoj bivšoj Jugoslaviji, ali i Italiji. Iz crnogorskog Zavoda za seizmologiju saopštili su da se tokom sedmice može očekivati još manjih ali i moćnijih: ,,Očekujemo da će se aktivnost intenzivno produžiti sigurno ove sedmice, a onda manjim intenzitetom i da će se desiti neki od značajnijih udara. Zemljotresi se javljaju u sekvencama koje nisu pravilne, zato se proučavaju istorijski zapisi zemljotresa. Oni pokazuju da je u području zaliva Boke Kotorske bilo snažnih zemljotresa”.

Svjetski inženjeri kažu da nisu zemljotresi ti koji ubijaju ljude, nego loša gradnja koju obavljaju ljudi.  Mi smo saučesnici stihije. Nisu Albanija i Crna Gora jedini primjeri neuspjeha u ispunjavanju građevinskih kodeksa. U Turskoj je 2011. godine u gradu Vanu u zemljotresu jačine 7,2 Rihtera umrlo preko 600 ljudi, preko 4 hiljade je bilo povrijeđenih, a preko 40 hiljada je ostalo bez domova. Tom prilikom je Redžep Erdogan, tada premijer, uporedio nemar nekih zvaničnika i građevinara sa ubistvom, jer je mutna i nebezbjedna gradnja doprinijela velikom broju smrtnih slučajeva.

Slična je bilo u  Španiji iste godine, kada je u zemljotresu kod grada Lorke uništeno gotovo 80 odsto građevina. Tada je Luis Suarez, predsjednik Geološkog društva Španije rekao da potres jačine 5,2 stepena prema Rihteru nije dovoljno jak da bi proizveo totalni kolaps građevina. Naučna istraživanja tima koji je predvodio dr Pablo Gonzalez sa kanadskog Univerziteta Zapadnog Ontarija sugerišu da je potres prouzrokovala ljudska aktivnost, jer je obrazac kretanja Zemlje bio u skladu sa promjenama koje je izazvalo uklanjanje vode iz podzemnih rezervoara.

Predrag Nikolić kaže da imamo sreće što se javlja više zemljotresa od područja Albanije do Bosne i Hercegovine: ,,Tako se ta energija ne oslobađa kataklizmično kako je to bilo 1979. godine. Imali smo slučajeve likvifacije tla (ključanja tla) u Boki Kotorskoj, a samo malo je falilo da počne i reljef da se mijenja”.

Strahote u Albaniji osvježile su pamćenje. Ove godine bila je 40. godišnjica od najrazornijeg zemljotresa u Crnoj Gori u kojem je 101 osoba izgubila život, a na desetine hiljada ostalo bez krova nad glavom. Nakon te tragedije  izrađena je nova metodologija planiranja zasnovana na aseizmičnom planiranju i očuvanju ravnoteže prirodne i građene sredine. Obavljeno je  istraživanje kojim je utvrđena regionalna seizmološka karakteristika teritorije Crne Gore. Kako se u njemu navodi, u narednih 100 godina, moguć je zemljotres inteziteta VIII stepeni Merkalijeve skale, sa vjerovatnoćom od 63 odsto.

Svejedno, urbanističko planiranje u Crnoj Gori već decenijama ne postoji, upozorava Predrag Nikolić. ,,Crna Gora stihijski srlja u samouništenje. Zakoni se selektivno primjenjuju, sve se svodi na profit. Jedini urbani blok koji je u Podgorici je Blok V, sagrađen je za funkciju života njegovog stanovnika. Poslije toga, ništa”, kaže Nikolić.

Andrija Markuš apeluje na građane da budu obazrivi i odgovorniji. ,,Ukoliko čuju konstantna burgijanja iz stanova u zgradi u kojoj žive, neka obavezno pozovu nadležne službe kako bi se utvrdilo da li taj ko buši ima dozvolu za izvođenje radova. Imamo pravo da znamo da li živimo u sigurnom okruženju”.

Nisu samo zgrade već je i crnogorsko društvo danas ranjivije nego što je nekad bilo.   U vrijeme tragičnog zemljotresa 1979, Crna Gora je bila dio moćne SFRJ,  u pomoć su pritekle JNA, civilna zaštita i teritorijalna odbrana. Čak i izviđački odredi. Pružanje prve pomoći nije bila nepoznanica.

Danas se moramo sučiti sa sobom. Dok vlada urbanistički haos, zemljotres upozorava. Pohlepa nam može doći glave.

                                                                                                                                                                                                                     Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONGRES DPS, KAKO VLADATI VJEČNO: Snovi grofa Drakule

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanović i njegov DPS su drakule naših dana. Spremni da iscijede i zadnju kap života iz ove zemlje da bi ostali na vlasti

 

Ništa novo trideset godina kasnije. Osmi kongres vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS) donio je istog predsjednika, i iste teme: identitet, crkva, neprijatelji, ugroženost države kojoj još koji vijek trebaju branitelji. Milo Đukanović i njegovi. Teme koje decenijama uspješno održavaju podjele u Crnoj Gori, i njenu vlast. Najtrajniju u ovom dijelu svijeta. Novina je možda tek to, da je posljednji kongres DPS-a, bilo gotovo nepodnošljivo gledati i slušati  zbog izokrenute stvarnosti u koju su njeni najviši predstavnici pokušali ubijediti javnost. Domaću i međunarodnu.

Novi vječiti predsjednik DPS,višedecenijski premijer, i predsjednik države, Milo Đukanović saopštio je  da je DPS  politička snaga koja je osmišljeno mijenjala Crnu Goru, “uvijek nabolje”, i da je to partija koja politiku ne percipira “tradicionalno balkanski kao umijeće manipulisanja ljudima”.

“U vrtlogu 90-ih, uprkos početnom nerazumijevanju globalnog karaktera tadašnjih procesa, zavedenosti emocijom jugoslovenstva, suočeni sa izborom između rata i mira, odabrali smo mir, stabilnost, suživot svih vjera i nacija i uspjeli da odbranimo tu vrijednost, što nikome nije pošlo za rukom”, opečatio je Đukanović.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo