Povežite se sa nama

FOKUS

PRIPREMLJEN TEMELJNI UGOVOR VLADE I SPC: Vrelo tajnovitosti

Objavljeno prije

na

Kad se sagledaju poznate okonosti o načinu na koji je pripreman Temeljni ugovor između SPC i Crne Gore, može se zaključiti da ga  je Srpska pravoslavna crkva usaglašavala sama sa sobom

 

Kako vrijeme odmiče nova vlast, sve brže, mijenja proklamovane prioritete. Jesenas su govorili o zakonu o lustraciji i zakonu o preispitivanju porijekla imovine. Zimus, nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, najavljivan je budžet za 2021. i set zakona koji će pokrenuti borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala. I dalje ih očekujemo, svakodnevno svjedočeći o potrebi da se postupci, procedure i međusobni odnosi izvršnih i zakonodavnih vlasti urede zakonima o vladi i skupštini. Pa ipak, dolazak proljeća obilježili su, privremeno obustavljeni, pokušaji izmjene kriterijuma za dobijanje crnogorskog državljanstva i najave formalizacije novih odnosa vlasti i Srpske pravoslavne crkve (SPC). A tenzije rastu, na zadovoljstvo onih koji su navikli na lov u mutnom.

Sve je spremno za potpisivanje Temeljnog ugovora između Crne Gore i SPC, pohvalio se premijer Zdravko Krivokapić.

„Razgovarao sam sa njegovom svetošću patrijarhom srpskim Porfirijem i uskoro ćemo usaglasiti termin potpisivanja Ugovora“, tvitnuo je premijer. Uz opasku: „ Ovo pitanje ne smije biti predmet politizacije ili podmetanja, ne bi li se ostvario koji politički poen“. Premijer Krivokapić je morao biti svjestan da je to pitanje, odavno, izašlo iz okvira rutinskih odnosa države i jedne vjerske zajednice. A ako slučajno nije imao tu spoznaju, to su mu stavile do znanja već prve reakcije na najavu potpisivanja Temeljnog ugovora sa SPC.

Sa prvim najavama potpisivanja Temeljnog ugovora između Crne Gore i SPC susreli smo se još sredinom marta. Muštulugdžija je bio ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić. Insistirajući kako je SPC jedina tradicionalna crkva sa kojom država nije sklopila temeljni ugovor o saradnji, Leposavić je kazao da će se uskoro otkloniti i ta diskriminacija. Ministar se nije sjetio da se država sa istim ili još većim stepenom diskriminacije odnosi i prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC), i pored njene viševjekovne tradicije i utemeljenosti. Pošteno govoreći, od njega to nijesmo ni očekivali.

,,Ministarstvo, zajedno s pravnim ekspertima i predstavnicima Crkve, uspješno je obavilo dijalog i usaglasilo tekst budućeg sporazuma, pa su sada stvoreni svi uslovi da se ovaj sporazum potpiše”, rekao je Leposavić za beogradsku Politiku. „Predstavnici ministarstva i Vlade prekinuli su praksu ucjenjivanja Crkve, brinući prevashodno o tome da temeljni ugovor bude u skladu s Ustavom i pravnim poretkom Crne Gore“.

Na istu temu Leposavić se osvrnuo i početkom aprila, nakon što je objelodanjen njegov sukob sa premijerom. Pohvalio se nadljudskim naporima koje je uložio kako bi se u najkraćem roku usvojio novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti (po istom scenariju po kome je to, godinu ranije, radio DPS sa satelitima). Onda je  najavio: ,,Posao usaglašavanja teksta sporazuma sam uspješno obavio, čime je predsjedniku Vlade omogućeno da zaključi Temeljni ugovor sa drugom stranom kad god to ugovorne strane požele – bez bojazni da taj sporazum, kao i novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, ikada može biti pravno osporen”.

Od odmetnutog ministra smo saznali i da je Temeljni ugovor već bio predmet analize Sinoda SPC u Beogradu. Te da su oni imali određene primjedbe na ponuđeni tekst. Više detalja o tim primjedbama dobili smo od Aleksandra Rakovića. Istoričar prepoznat po šovinističkim izjavama na račun Crne Gore i Crnogoraca (jedna od njih, saopštena uoči lokalnih izbora u Nikšiću glasi: „Ništa nećemo postići podilaženjem manama i mentalitetskim felerima koje stanovništvo tamo u Crnoj Gori realno ima. Moramo da pokušamo te mentalitetske felere da popravimo“) prenio je žal vrha SPC-a da se u ponuđenom dokumentu prečesto korist termin pravoslavna crkva. Bez odrednice – srpska. ,,Kovanica Pravoslavna crkva u Crnoj Gori četiri-pet puta je više upotrijebljena od imena Srpska pravoslavna crkva”, otkrio je tragač za felerima. A prenio portal Vidovdan, blizak Sinodu SPC-a.

To je, sudeći po najavama premijera Krivokapića, u međuvremenu prepravljeno. Na drugoj strani, sadržaj pripremljenog Ugovora nije poznat članovima Vlade ali ni partijama – članicama vladajuće koalicije.  Otud se može zaključiti da ga je SPC usaglašavala sama sa sobom. Zapravo, sa doskorašnjim članom svog pravnog tima – Vladimirom Leposavićem. Koji bi se, ne potpiše li premijer Krivokapić  političku kapitulaciju pred zahtjevima da iz skupštinske procedure povuče prijedlog za njegovo razrješenje, uskoro mogao vratiti u tim Velibora Džomića, koordinatora Pravnog savjeta MCP-a.

Uz sadržaj tako pripremljenog ugovora, ne znaju se ni njegovi budući potpisnici. Dok je pokojni mitropolit Amfilohije najavljivao da će Temeljni ugovor, kad za to dođe vrijeme, potpisati on, sada je na snazi najava da će to uraditi patrijarh SPC Porfirije. Ili neko koga on ovlasti za taj posao. I zato, jačaju procjene da bi dokument mogao oslabiti stečenu autonomiju MCP-a u odnosu na duhovne i svetovne vlasti u Beogradu. Baš kao što se sve glasnije spekuliše i sa mogućnošću da se, Temeljnim ugovorom, Srpskoj pravoslavnoj crkvi  da prvjenstvo oko vlasništva nad pokretnom i nepokretnom imovinom od izuzetnog kulturnog i istorijskog značaja (ikona Bogorodice Filermose, ruka Svetog Jovana Krstitelja, čestica Časnog krsta…).

Sva ta tajnovitost vezana za sadržaj Temeljnog ugovora, pojačala je zebnju. Dodatno naglašavajući  pitanje o posljedicama (pre)jakog uticaja SPC na vlast u Crnoj Gori. Vladina najava skorog potpisivanja ugovora o uređenju međusobnih odnosa sa SPC ukazuje na postojanje diskriminacije, cijeni dugogodišnji aktivista i borac za ljudska prava Aleksandar – Saša Zeković. On je pozvao potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića i njegovog savjetnika za unutrašnju politiku Filipa Adžića da osiguraju ravnopravan tretman svih vjerskih zajednica.

Zeković je, da ne bi bilo nedoumica, u izjavi za Pobjedu precizirao kako se slavljenički i pobjednički favorizuje SPC u odnosu na državu i Crnogorsku pravoslavnu crkvu (CPC). „SPC i CPC su tradicionalne crkvene vjerske zajednice sa nespornim autoritetom kod pravoslavnih Srba i Crnogoraca u Crnoj Gori. Ukoliko za aktuelnu Vladu Crnu Gore na bilo koji način, i pored istorijskih činjenica i savremenog koncepta ljudskih prava, SPC jeste a CPC nije tradicionalna vjerska zajednica onda su Abazović, Adžić i ostali nosioci državne politike obavezni da to jasno kažu etničkim i pravoslavno vjerujućim Crnogorcima“, saopštio je Zeković.

Isto to predstavnici opozicije govore manje biranim riječima. Tako Ivan Vujović (SDP) strahuje da će SPC, preko Vlade „koju je sama i izabrala“ realizovati svoje ideološke i nacionalne ciljeve.  „Sada je plan da se iz jednog centra definiše sve vezano za crkvu, svjetovne oblasti i konkretnu politiku. Zato će se pitati samo jedna adresa, a to je Beograd i Patrijaršija, da ne kažem predsjednik Srbije Aleksandar Vučić“.

Sa strane vlasti stižu pohvale. Milan Knežević se javno zahvalio premijeru nakon najave skorog potpisivanja ugovora sa SPC. Da bi mu onda, ipak, zamjerio na nedostatku transparentnosti. „Da nisam pitao, ne bih ni znao. Još ako ga možete objaviti da se ne ‘dobačamo’ preko Tvitera, bilo bi na opštu polzu (radost) svih nas koji smo za kanonsko jedinstvo SPC”, tvitnuo je funkcioner DF-a i jedan od glasnijih kritičara Vlade iz redova parlamentarne većine.

Oglasio se i protojerej-stavrovor Velibor Džomić. „Protivnici ugovora između SPC i Crne Gore su uglavnom javno deklarisani protivnici postojanja i misije SPC u Crnoj Gori. Za njih diskriminacija, inače Ustavom i zakonom zabranjena, predstavlja poželjno i idealno sredstvo borbe protiv SPC…“, navodi Džomić. Pa pridodaje: „Uočljivo je da niko od kritičara budućeg ugovora nije postavio pitanje dosadašnje, samo u ovom slučaju desetogodišnje, diskriminacije SPC zbog činjenice da joj prethodne vlade (od 2012. do 2020. godine) nisu omogućile zaključivanje ugovora sa istim pravima i obavezama kao i u tri ugovora koji su zaključeni sa Rimokatoličkom crkvom, Islamskom i Jevrejskom zajednicom“.

Ta nas opaska vraća na tekovine bivših vlasti i zasluge DPS-a za nastanak i eskalaciju i ovog problema.

Čast i obaveza da zaključi ugovore o uređenju međusobnih odnosa od zajedničkog interesa (temeljne ugovore) pripala je Vladi premijera Igora Lukšić. Prvi ugovor potpisan je sredinom 2011. u Vatikanu. Krajem januara naredne godine parafirani su i ugovori o uređenju odnosa sa Islamskom i Jevrejskom zajednicom u Crnoj Gori. Ostale su, potom, dvije pravoslavne crkve  – Crnogorska i Srpska.

,,Pred nama su dvije opcije“, objašnjavao je Lukšić strategiju DPS-a. „Da se razmotri sklapanje dva ugovora i druga, koja je meni mnogo bliža, da se ne tretira pravoslavna zajednica u Crnoj Gori kao podijeljena i da se pristupi dijalogu u cilju premošćavanja razlika, da se stvore uslovi da pravoslavna crkva bude objedinjena, jer je to većinska religija u ovoj zemlji”. Tako je DPS krenuo u objedinjenje pravoslavne crkve u Crnoj Gori, računajući da bi na tom talasu i svoju vlast mogao učiniti beskonačnom. Kao većina legalnih poslova kojih su se prihvatili – i ovaj je propao.

Slično sljepilo, danas, prepoznajemo u stavovima GP URA. ,,Dok Građanski pokret URA participira u vlasti sve će biti transparentno”, saopštili su iz tog pokreta nakon što je njihov predsjednik, kao potpredsjednik Vlade, saopštio da nije imao priliku da pročita Temeljni ugovor. Zabluda je produbljena stavom: ,,Kao što postoji Temeljni ugovor sa Islamskom zajednicom i Katoličkom crkvom, krajnje je vrijeme da takav ugovor dobije i pravoslavna vjerska zajednica čime bi sve one bile apsolutno dovedene u jednaki i jedinstveni pravni poredak države Crne Gore. Na taj način neće biti privilegovanih ili favorizovanih vjerskih zajednica…”.

Nalik DPS-u nekad, ni u URA ne prepoznaju da se „jednak i jedinstven“ pravni poredak ne može graditi tako što će se nekome ispuniti svaki ćef a drugome zalupiti sva vrata. I da u Crnoj Gori postoje dvije pravoslavne vjerske zajednice. Od kojih jedna (SPC) drugoj crkvi i njenim vjernicima negira čak i pravo na postojanje (Crnogorcima kao narodu i CPC kao vjerskoj zajednici). Odbijajući, istovremeno, da razgovara o imovini koju je, uz pomoć zvaničnog Beograda, samovoljno prisvojila nakon „oslobođenja“ i aneksije Crne Gore 1918. godine.

SPC je, faktički, na vlasti. DPS u opoziciji. A CPC tamo gdje su je DPS i SPC zajednički gurale nakon njene obnove 1993. godine – na marginama. Sa bitnom razlikom: tadašnju opoziciju vladajućim promoterima velikosrpskog projekta predvodili su ljudi koji su voljeli Crnu Goru i poštovali sve njene građane i stanovnike. Zato se ni pravoslavni Crnogorci nijesu, po mraku, kamenjem bacali na Bogosloviju. Drugačiji lideri, danas, nameću druga pravila. Njima svakodnevne tenzije i nacionalna prebrojavanja trebaju kako bi zadržali moć i sačuvali imetak, predstavljajući se kao vrli čuvari nacionalnih interesa.

Odstupajući od proklamovanih prioriteta jačanja države i društva na principima jednakosti i pravde, a sve za račun zadovoljenja interesa jedne nacionalne/vjerske zajednice u Crnoj Gori, Vlada Zdravka Krivokapića čini uslugu svojim prethodnicima. A ni vlasti u Beogradu nemaju ništa protiv osiromašene, podijeljene i posvađane Crne Gore. U kojoj se obespravljeni međusobno glože. Sve u ime boga, domovine i nacije. Dok velike vođe dijele plijen.

 

Još nije vrijeme

Početkom februara, premijer Krivokapić i ministar Leposavić susreli su se sa apostolskim nuncijem u Crnoj Gori sa sjedištem u Sarajevu nadbiskupom Luiđijem Pecutom i nadbiskupom barskim Katoličke crkve u Crnoj Gori, monsinjorom Rokom Đonlešajem.

Mi smo, a vjerovatno i oni, tada saznali za još jednu „tredicionalnu“ manipulaciju DPS-a. Iako je Temeljni ugovor sa Svetom stolicom potpisan još 2011. godine, prethodne vlasti nikako nijesu iznalazile volju i način da pokrenu rad Mješovite komisije za implementaciju Temeljnog ugovora. U Vatikanu su, kažu, bili posebno zainteresovani za implementaciju člana 12 koji predviđa restituciju ili naknadu štete imovine koja je oduzeta Katoličkoj crkvi.

Demonstrirajući spremnost za saradnju premijer je predložio da se ,,u cilju što bolje i efikasnije implementacije“ Temeljnog ugovora u novoj Komisiji nađe i ministar pravde. Kako sada stvari stoje, pitanje restitucije crkvene imovine i dalje će čekati bolja vremena.  Ako Sinod drugačije ne naredi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

GODINU POSLIJE: Čija je nula veća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ova Vlada sve više liči na DPS, makar u (ne)transparentnosti rada, (ne)poštovanju propisa, podsticanju podjela i favorizovanju partijskog na uštrb javnog interesa – da li je to ,,potreban i dovoljan uslov” da se njihovi prethodnici, u orginalu, vrate tamo odakle su otišli prije godinu dana. Ili je vrijeme da se pozabavimo alternativama

 

Aplauz socijalnih partnera za plan i predstojeće mjere ove Vlade najbolje pokazuje naš put, pohvalio se na Tviteru Milojko Spajić, ministar finansija u aktuelnoj/odlazećoj Vladi. Onda smo i od zvaničnika Unije poslodavaca i dvije reprezentativne sindikalne asocijacije čuli da oni podržavaju najavljeno povećanje zarada i smanjenje dažbina za poslodavce.

Tako su Spajić i ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, njegov najbliži saradnik u promociji tzv. Maršalovog plana za Crnu Goru, dobili formalne partnere sa kojima će podijeliti teret ali i odgovornost za eventualni (ne)uspijeh najavljenog eksperimenta. Ali smo, ponovo, ostali bez odgovora na nekoliko jednostavnih i izuzetno važnih pitanja bez kojih je nemoguće dati valjan sud o stvarnim dometima Spajićevog plana.

Recimo: kako će Vlada nadomjestiti smanjenje prihoda od 180 – 200 miliona eura po osnovu ukidanja doprinosa za zdravstveno osiguranje uz najavljeni rast izdataka za plate u javnom sektoru (zdravstvo, obrazovanje, pa redom…)? Šta će biti sa obećanim kapitalnim budžetom ,,najvećim u istoriji Crne Gore”? Da li će poslodavci, kada za to dođe vrijeme, bespogovorno prihvatiti ,,mali” rast troškova do koga će dovesti najavljeno povećanje minimalne i prosječne zarade i kako će se to odraziti na održivost njihovog biznisa? Kolika je vjerovatnoća da će neki od njih na povećane izdatke odgovoriti otpuštanjem radnika? Da li će najavljene mjere dovesti do nastavka trenda gašenja postojećih radnih mjesta, posebno na sjeveru zemlje?

Na kraju možda najvažnije – kako će armija penzionera i nezaposlenih preživjeti neminovni skok cijena koji je, makar to je jasno, neizbježan – što zbog globalnog rasta cijena hrane i energenata, što zbog Spajićeve namjere da sa sadašnjeg modela oporezivanja dohotka pređemo na oporezivanje potrošnje. Po uvećanim stopama poreza i dažbina (akcize…). Dok bi penzije i socijalne naknade ostale iste. Prema važećim propisima, usklađivanje sa najavljenim rastom zarada i cijena može uslijediti tek početkom 2023. godine.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆI U JOŠ JEDNOJ MEĐUNARODNOJ AFERI: Odškrinuta Pandorina kutija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslovi Mila i Blaža Đukanovića su se našli u fajlovima koji su procurili iz vodeće advokatske kancelarije u Panami Alcogal koja ima predstavništva na svim poznatijim offshor destinacijama uključujući i Britanska Djevičanska Ostrva (BVI) preko kojih su vođeni poslovi porodice Đukanović. Šema firmi i poslova Đukanovća je napravljena tako da bude veoma komplikovana i za javnost teško razumljiva

 

U nedjelju 3. oktobra je odjeknula vijest na glavnim svjetskim medijima da je mreža Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara (ICIJ) sa sjedištem u Vašingtonu (SAD) objavila rezultate globalnog istraživanja sa svojim partnerima iz 117 zemalja o offshore poslovima raznih svjetskih lidera, državnika i poznatih ličnosti pod nazivom Pandorini papiri. Procurilo je skoro 12 miliona fajlova (dokumenata, fotografija, emailova, bilansa i dr.)  iz 14 offshore agencija. Podaci su pokazali da su mnoga poznata imena skrivala svoja bogatstva i izbjegavala plaćanje poreza preko svojih firmi i trastova na egzotičnim destinacijama koje su im jamčile diskreciju. U dokumentima su se našli premijer Češke, kraljevska kuća u Jordanu, predsjednici Ukrajine, Ekvadora, Rusije, bivši britanski premijer Toni Bler itd. Među njima, za sada, po skrivenom bogatstvu i broju transakcija vodi porodica autokratskog predsjednika Azerbejdžana Ilhama Alijeva koja je u zadnjih 15 godina prometovala oko 400 miliona funti (450 miliona eura) u raznim nekretninama po Velikoj Britaniji. U transakcijama je učestvovao i tada 11-godišnji sin Alijeva Hejdar sa vjerovatno fantastičnim smislom za biznis koji je naslijedio od oca. U dokumentima koji su procurili se našao i veliki prijatelj Alijeva – predsjednik Crne Gore Milo Đukanović sa sinom Blažom.

Mreža za afirmaciju nevladinog sekrora (MANS) je kao saradnik ICIJ-a objavila da su Milo i Blažo 2012. godine sklopili tajne ugovore o upravljanju njihovom imovinom „skrivajući se iza komplikovane mreže povezanih kompanija iz Velike Britanije, Švajcarske, Britanskih djevičanskih ostrva, Paname i Gibraltara“. Poslovi Đukanovića su se našli u fajlovima koji su procurili iz vodeće advokatske kancelarije u Panami Alcogal koja ima predstavništva na svim poznatijim offshor destinacijama uključujući i Britanska Djevičanska Ostrva (BVI) preko kojih su vođeni poslovi porodice Đukanović.

MANS navodi da je u dokumentaciji Alcogal-a pronašao ovjerene kopije ugovora o uspostavljanju trastova koje su Milo i Blažo Đukanović sklopili 21. juna 2012. godine sa kompanijom CM Skye 2 (PTC) Limited registrovanom na Britanskim Djevičanskim Ostrvima. Predsjednik Crne Gore je formirao Victoria Trust a njegov sin Capecastel Trust. Takođe trastovi su uspostavljeni na period od 80 godina, a kompanija koja njima upravlja je ovlašćena da za račun Đukanovića može kupovati i prodavati nekretnine i firme, otvarati nove kompanije i žiro račune, davati i uzimati kredite i obavljati razne druge poslove. Predsjednik je pri registraciji priložio kopiju svoga diplomatskog pasoša i račun za vodu sa adrese u Podgorici na kojoj živi dok je njegov sin priložio ličnu kartu i račun za iznajmljivanje stana u Londonu u kome je živio tokom studija. Blažo je 23. februara 2012. uz pomoć Alcogala-a (kako pokazuju interna dokumenta firme), a uz posredovanje tadašnjeg CM Management (Suisse) SA, na Britanskim Djevičanskim Ostrvima formirao kompaniju Victoria Bridge Finance Ltd. Inače Alcogal je osnovao skoro 15.000 kompanija.

Sedam dana nakon uspostavljanja Blažovog trasta, 28. juna 2012, njegova firma Victoria Bridge Finance zajedno sa Arcola International Ltd sa Britanskih Djevičanskih Ostrva, u Londonu osniva DGT Energy.

Prvo sjedište te kompanije je bilo na istoj adresi na kojoj se nalazila firma londonske advokatske kancelarije Charles Mia Limited, koja je ovjeravala Blažova i Milova lična dokumenta za potrebe osnivanja trastova.

U međuvremenu, 15. januara 2014. godine, Blažo Đukanović formira još jednu skrivenu kompaniju na Djevičanskim Ostrvima, Resilton Investments Ltd. Njeni direktori su isti kao i u drugim firmama vezanim za poslove Đukanovića, Cellar Limited i Clambake Limited, dok je poslovna dokumentacija čuvana na adresi u Švajcarskoj. Onda se dalje ređaju razne kompanije koje ili preuzimaju vođenja postojećih kompanija ili se osnivaju ćerke fime na drugim destinacijama. Resilton je jedan od osnivača i crnogorske firme Proenergy Montenegro osnovane10. aprila 2014. godine i nikada nije predavala finansijske izvještaje.

Cijela šema firmi i poslova je napravljena tako da bude veoma komplikovana i javnosti teško shvatljiva. Kod politički eksponiranih osoba i kriminalaca cilj je da se pravi vlasnici, njihova imovina i računi sakriju i ostanu tajni.

Samo po sebi, vlasništvo nad offshore firmama i trastovima ne predstavlja ništa nezakonito. Obične offshore firme daju sa jedne strane velike prednosti regularnim poslovnim ljudima. Njihovo osnivanje je jednostavno i brzo. Na većini tih destinacija korporativni porez je ili izuzetno nizak ili ga nema kao što je slučaj na Britanskim Djevičanskim Ostrvima. U većini zemalja EU korporativna taksa je između 20 posto i 32 posto. U Velikoj Britaniji je 19 posto, Americi 21 posto dok je u većini balkanskih zemalja oko 10 posto. U Crnoj Gori je 9 posto i njenom niskom stopom se dugo hvalio sadašnji predsjednik i raniji premijer. On i njegov tadašnji šef agencije za promociju investicija MIPA Petar Ivanović su se često hvalili da stvaraju „odlične uslove i povoljnosti za inostrane partnere kako bih ih privukli da investiraju u Crnu Goru“. No, sve te povoljnosti za „investitore“ nisu bili dovoljna garancija samom kreatoru „najpovoljnijeg biznis ambijenta u regionu“ Milu Đukanoviću koji se odlučio da svoje poslove i bogatstvo vodi preko inostranih advokatskih kuća, trustova i offshore-va i to još u vremenu kada je suvereno vladao Crnom Gorom. Naravno nikada ništa nije prijavio Agenciji za sprečavanje korupcije (ASK) iako mu je to bila dužnost, a Agencija nikada nije ništa uradila povodom svih otrkića.

Dugo se godina pričalo u javnosti i opozicija je optuživala Đukanovića da novac, za koji se vjeruje da je nelegalno stečen kroz pljačkaške privatizacije, namještene i naduvane tendere i šverc droge i cigareta, on sa kumovima i prijateljima iznosi iz Crne Gore na egzotične destinacije. Prvi opipljiv dokaz da Đukanović ima nešto neprijavljeno je došao od njegovog bivšeg saradnika i finansijera Duška Kneževića koji je dostavio dokumenta 2019. godine tadašnjem uredniku Dana Nikoli Markoviću. Marković je u televizijskom intervjuu pitao predsjednika da li je ikada osnivao firme i bavio se biznisom van Crne Gore, na šta je Đukanović decidno rekao „nigdje, nikada“. Nakon toga je Marković pokazao papire firme Vagor Investment Limited sa Kipra koju je Đukanović kupio od kompanije IONICS Nominees Ltd. poznate po šemama pranja novca. Njen direktor Kristodulos Vasiliades je slovio za eksperta pravljenja složenih šema utaje poreza i čije usluge je koristila i ruska mafija. Đukanović je kupio firmu od njega u decembru 2006. što je on malo kasnije u emisiji i priznao ali je rekao da firma nije radila ni dan. Knežević je tada optužio Đukanovića da je firma trebala da se pojavi kao „investitor“ vezano za bolnicu u Meljinama. Slični „investori“ sa Kipra su se pojavili i u slučaju Miloša Marovića, sina nekadašnjeg vladara Budve Svetozara Marovića. Milošev kiparski offshore Numerico Trading Limited je predstavljen kao „renomirana španska firma sa ogromnim iskustvom u izgradnji akva parkova“ kojoj je 2006. budvanska opština žirirala za kredit od 1.6 miliona eura za „investiciju“ i na kraju sama otplatila dok je novac ispario zajedno sa Marovićem.

Da je DPS-ovo rukovodstvo zaljubljeno u offshore poslovanje pokazuje to što su sve glavne privatizacije i pljačkaške „investicije“ urađene preko offshore sistema. Tako su Kombinat Aluminijuma Podgorica, Željezara Nikšić, Vjetroelektrana Možura i mnoga druga preduzeća i hoteli postali meta takvih „investitora“ koji su ta ista preduzeća ili uništili i/ili isisali stotine miliona eura i odnijeli vani kroz sistem državnih garancija i subvencija koje je Đukanović odobravao kao „podsticaj za biznis“.  

Vezano za Pandoru i nedavno objavljenja dokumenta, izgovor crnogorskog vladara i njegovog sina je bio isti kao i u televizijskoj emisiji 2019. Predsjednik je tvrdnje MANS-a nazvao „iskonstruisanom aferom“ i još jednim „u nizu pokušaja diskreditacije Predsjednika Crne Gore i članova njegove porodice“. Iz kabineta Predsjednika je pojašnjeno „da je tokom 2012. god., u vrijeme kada nije obavljao državne poslove, radio na uspostavljanju infrastrukture za otpočinjanje poslovnih aktivnosti zajedno sa sinom“. U to vrijeme osnovao je Victoria Trust, koji, „dok je on bio vlasnik, nije imao nikakvih poslovnih transakcija, nije otvorio niti jedan bankarski račun, jer jednostavno nikada nije ni aktiviran“. Takođe, nakon što se te iste godine „neplanirano vratio na funkciju Premijera, cjelokupno vlasništvo nad Victoria Trust-om prenio je na sina Blaža Đukanovića“. Blažo je istraživačkom timu odgovorio da se „sjeća da je bilo priče o njemu kao dijelu moguće poslovne strukture“ dok je živio u Velikoj Britaniji, ali se „ne sjeća da li je uspostavljen“. Ako jeste „ja nisam imao nikakve veze sa njim i sigurno je davno ugašen“. Procurjela dokumenta hvataju predsjednika i sina u pokušaju obmane javnosti jer papiri pokazuju da je, kako kaže MANS,  u novembru 2014. godine Milo Đukanović kao premijer „i dalje bio jedini vlasnik Victoria Trust-a, a njegov sin Capecastel Trusta. Dokumentacija švajcarske kompanije LJ Management (Suisse) svjedoči o tome. Takođe složena šema koju su Đukanovići napravili budi otvorene sumnje da su imali nešto da kriju jer za obično i zakonito preduzetništvo je takav model suvišan.

Ono što je dodatna karakteristika ciljano skrivenih poslova je da offshore kompanije ili one koje njima upravljaju njima često mijenjaju imena ili se nakon obavljenih sumnnjivih transakcija gase. Firma CM Skye 2 (PTC) Limited, koja je skrivala poslove Đukanovića, u aprilu 2013. godine promijenila je ime u LJ Skye 2 (PTC) Limited. Tako se prethodno zvala njena sestra kompanija koja je za samo sedam dana tri puta promijenila naziv. MANS navodi da je ravno mjesec nakon promjene vlasti u Crnoj Gori, 30. septembra 2020. godine, firma LJ Skye 2  (PTC) Limited koja je upravljala tajnim poslovima Đukanovića, pokrenula postupak dobrovoljne likvidacije i ubrzo je ugašena.

Kako na Britanskim Djevičanskim Ostrvima ne postoji obaveza dostavljanja finansijskih izvještaja offshore kompanija, nije bilo moguće dobiti ni podatke o poslovanju Đukanovića. Njihova poslovna dokumentacija se čuva kod Clambake Limited u Švajcarskoj, zemlji poznatoj po škrtosti u dijeljenju informacija sa vanjskim svijetom. Izuzetak je bio američki i njemački politički pritisak prije nekoliko godina kada su Švajcarci morali dati na uvid dokumentacije poreskih utajivača iz pomenutih zemalja.

U Velikoj Britaniji kompanije su dužne da daju finansijske izvještaje, pa je otkriven trag novca koji je išao iz Londona – firme DGT Energy koju je tamo Blažo osnovao sa dva hrvatska konsultanta za naftu i gas (Vedran Perše i Jasmin Umićević). Novac je slat Blažovoj firmi Victoria Bridge Finance Ltd na Djevičanskim Ostrvima u nekoliko navrata kao pozajmica u ukupnom iznosu od 132.500 eura. Kako je firma iz Londona ugašena, tako je i ukupan dug Blažovoj firmi na Karibima oprošten jer je novac koji je uzet kroz DGT korišćen za uspostavljanje neuspješnog biznisa pa je, po riječima Blaža Đukanovića, i otpisan. Isto je ptovrdio MANS-u i ICIJ-u i njegov partner Vedran Perše koji je naglasio da taj novac nije otišao gospodinu Đukanoviću, niti je on od njega imao lične koristi“ već je „potrošen za plaćanje početnih troškova eksternih stručnjaka – advokata, računovođa itd.

Vrlo je upitno koliko je onih i među najvatrenijim pristalicama lika i djela Mila Đukanovića, koji više vjeruju u njegove priče i objašnjenja. Stoga je Đukanović u srijedu veče odustao od pokušaja daljih „objašnjenja“ i prebacio narativ na njemu blizak teren direktnih uvreda i sijanja mržnje prema kritičarima. On je naglasio da se nije „povlačio po podu i lizao kašike (rugajući se pravoslavnom vjerskom obredu), širio pandemiju i iza toga raspoređivao ljude, svoje prijatelje vjerske fanatike iz te vjerske zajednice na odgovorna mjesta u državi“. Istina je da Đukanović, dok je mogao, nije na važne državne poslove raspoređivao svoje prijatelje koji su bili vjerski fanatici Srpske pravoslavne crkve ali su bili vjerski fanatici antičkih bogova novca i bogatstva – Janusa i Plutusa. U njihovom vjerskom zanosu Crna Gora je 30 godina vučena po podu i ostavljena sa malim izgledima da vrati ono što je odneseno na egzotična odredišta.

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PREDIZBORNA EKONOMIJA: Spajić i bajke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Plan ministra Spajića o povećanju zarada ponajviše se tiče same Vlade i tri koalicije koje joj (ne)daju podršku u parlamentu. Obećali smo ljudima povišicu od 200 eura, pa da vidimo ko će da nas sruši, poručuje im ministar. I najavljuje: ukoliko neko, ipak, ishoduje nove izbore, naš predizborni program već je spreman

 

Prvo smo dobili izvinjenje, potom obećanje. Racionalno sagledavanje dostupnih činjenice ukazuje da slijedi – alibi. Nepoznanica je, samo, da li ćemo  izgovore slušati nakon rekonstrukcije Vlade ili uoči (neizbježnih?) vanrednih parlamentarnih izbora.

Milojko Spajić, prvi ministar u Vladi Zdravka Krivokapića, učinio je merak  građanima željnim promjena na bolje, kupio nešto vremena za postojeću Vladu i, možda, ojačao pozicije na političkom tržištu onog njenog dijela koji javnost, još od lokalnih izbora u Nikšiću, prepoznaje kao buduće osnivače demohrišćanske partije. Ali posao nije završio.

Crnogorska ekonomija bolja je nego što vidite, objavio je ministar finansija. Zato je Vlada riješila da od januara naredne godine, ukine plaćanje obaveznog  zdravstvenog osiguranja i ,,iz drugih izvora” obezbijedi više od 180 miliona očekivanih godišnjih prihoda (iznos je iz ovogodišnjeg budžeta i, u budućnosti, može biti samo veći), minimalnu zaradu poveća sa 250 na 450 eura – uz tvrdnju da će to poslodavcima donijeti minimalne izdatke, smanji poreska opterećenja sa sadašnjih 39 na 21 odsto zarade kako bi omogućila rast plata od cirka 17 odsto (,,trebalo bi”, kaže ministar finansija). Tako će do kraja naredne godine prosječna neto zarada u Crnoj Gori biti povećana na 700 eura, obećao je Spajić. I sve navedeno potvrdio slikovnicom od tridesetak strana u kojoj najduže obrazloženje ima dužinu tvita – manje od 250 slova.

Na primjer: ,,Na zahtjev sindikata povećanje minimalne zarade, a na zahtjev poslodavaca smanjenje poreskog opterećenja na zarade, što će rezultirati smanjenjem sive ekonomije i proširenjem poreske baze”, piše na strani 34. Nakon što je stranicu ranije obećano: ,,Sa pomenutim povećanjima doći će do usklađivanja penzija i drugih socijalnih davanja na godišnjem, odnosno polugodišnjem nivou”. Bez objašnjenja kako ćemo sve to da platimo.

Ko ne bi bio zadovoljan – veće plate i penzije, manji porezi i doprinosi, smanjenje sive ekonomije, optimizacija javne uprave… Radost vas preplavi,  ono kao u djetinjstvu, dok vam neko od ukućana čita kako je lovac iz utrobe zlog vuka izvukao svih sedam jarića – živih i zdravih. Sindikati i poslodavci su dali ,,načelnu” podršku ministrovom, nazovimo ga, planu. Dok ne saznaju detalje. Odnosno, punu cijenu nenadanog dara.

Dok Spajić nije predstavio svoju zamisao, skromno naslovljenu kao Maršalov plan za Crnu Goru, vjerovali smo u ekonomsku zakonitost koja je definisala  neophodan redosljed koraka: rast produktivnosti – rast prihoda – nova radna mjesta – rast zarada. Alternativa je ono što je vlast radila u godinama nakon osamostaljenja. Zaduži se i potroši na plate, nadajući se da će o vraćanju duga glavoboljati neko drugi.

U utorak smo saznali da za rast zarada – od 17 do 80 odsto – nijesu neophodne ekonomske reforme, ni novi krediti (valjda?), već samo paket ovlaš definisanih poresko-administrativnih mjera kojima se vrši preraspodjela navodno postojećeg novca.

Zašto navodno?

Crna Gora je lider u ekonomskom oporavku (regionalni, evropski, globalni…) ubjeđuju čelnici Vlade od sredine ljeta. A koliko je taj oporavak nevjerovatan mogli smo se uvjeriti i protekle nedjelje, kada je u samo pet dana projektovani rast BDP-a skočio za tri odsto. ,,Zahvaljujući aktivnostima ove Vlade, Crna Gora će zabilježiti ekonomski rast od 10 odsto u 2021. godini”, pohvalio se prošlog petka premijer Krivokapić u autorskom članku Činjenice koje ne čujemo od njihove buke. Da bi  već u utorak ministar Spajić predočio najnoviju nezvaničnu procjenu Ministarstva finansija, prema kojoj je ,,stopa ekonomskog rasta 13 odsto u 2021. godini”.

Iako je procjena o rastu BDP jedan od nekoliko ključnih ,,podataka” iz kojih Krivokapić i Spajić crpe  optimizam, ni jedan ni drugi ne pominu da, bio on 10 ili 13 odsto, to još nije dovoljno da nadoknadimo prošlogodišnji strmoglav. I da u narednu godinu ulazimo sa manjim bruto društvenim proizvodom nego što je bio u 2019. Dobar osnov za ekstremno uvećanje zarada?

Bez brige, nepopravljivi optimisti. U državnoj kasi ima viška novca, hvališu se Spajić i Krivokapić. ,,U periodu jun-avgust 2021. godine, ostvaren je budžetski suficit od preko 100 miliona eura”. Da bi stekli predstavu o tom višku, uzmimo sopštenje Ministarstva finansija u kome nadležni obavještavaju kako je u julu ostvaren suficit od 41,3 miliona. I pročitajmo ono što je zapisano sitnim slovima. Tamo fino piše da su ostvareni prihodi za sedam mjeseci ove godine naznatno manji od planiranih. Pa je suficit, saznali smo, posljedica toga što su i izdaci iz državne kase bili manji od plana. I to za 90 miliona. Skoro pola tog novca (39,5 miliona) uštedjeli smo na kapitalnim investicijama. Onima koje nijesu urađene po planu, i onima koje su urađene ali još nijesu plaćene. Ti će dugovi prije ili kasnije – zavisi od volje ministra Spajića – doći na naplatu. I suficita više biti neće.

Iznos državnog duga je još jedan statistički podatak koji čelnici Vlade rado koriste kako bi pokazali svoj uspjeh. Interpretacija tih brojki i procenata ukazuje na spremnost izvršnih vlasti da manipulišu brojevima (računaju da ih pravda to što su i njihovi prethodnici radili isto).

Kako smo to uradili?, divi se sam sebi Milojko Spajić. Pa kaže: ,,Državni dug koji smo zatekli na nivou od 103 odsto bruto domaćeg proizvoda projektovan je da se smanji na nivo od 78 odsto”. Prvi dio rečenice sadrži ozbiljnu neistinu. Spajić nije zatekao dug veći od BDP-a, već ga je prvih dana svog mandata uvećao za 750 miliona. Vjerovatno opravdano i, jednako vjerovatno, mimo postojećih pravila. Tako smo stigli do pomenutih 103 odsto.

Druga polovina rečenica je manipulacija. Crna Gora nije u prethodnih devet mjeseca smanjila dug za milijardu eura, već je ministar finansija u javnim prezentacijama državni dug umanjio za iznos postojećeg depozita u trezoru. I dalje nas ubjeđujući da će taj novac biti korišćen isključivo za vraćanje dospjelih dugova i investicije. Iako i mi i on znamo da to nije tačno.

Ako državu zamislimo kao pojednica, tzv. dobrog domaćina, onda aktuelni suficit i smanjenje državnog duga za četvrtinu možemo opisati primjerima iz  svakodnevice. Višak (suficit) smo napravili ne plaćajući posljednji račun za struju. A dug umanjili tako što u džepu nosimo 20 eura koje dugujemo komšiji. I svako malo taj novac upotrijebimo za nešto preče. Do sljedeće plate…

Na tim temeljima Spajić gradi priču o povećanju plata i penzija. U procentima za koje normalnim državama trebaju godine. A da se prethodno nije konsultovao sa ostatkom Vlade, parlamentom, poslodavcima, sinidkatima, udruženjima penzionera i, možda, Svjetskom bankom i MMF-om. Oni će, kaže, sa detaljima biti upoznati kad bude pripremljen budžet za narednu godinu. Sredinom novembra, obećava. Kao zaboravljajući da bi u međuvremenu moglo doći do rekonstrukcije Vlade i podjele nekih ministarstava na nove resore. Što bi priču o budžetu moglo vratiti daleko unazad. Pod uslovom da se situacija dodatno ne zakomplikuje propašću tek započetih pregovora.

Da bi potkrijepio priču u finansijskom čudu koje je pripremio, ministar finansija pokazuje slajd (crtež u boji) prema kome će povećanje minimalne zarade za 200 eura, odnosno 80 odsto, poslodavca koštati 15 eura!? Spajić navodno zna, to nijesmo čuli ali možemo vidjeti na sitnoj sličici, da crnogorski poslodavci na jugu i na sjeveru, radnicima osiguranim na minimalac dodatno, na crno, daju 150 eura u kešu. Pa je taj iznos dodao u svoju formulu. Šta poslodavci misle o tome tek treba da čujemo.

Ministar nije ni rječju objasnio odakle će država nadomjestiti ogromne troškove koje nosi šerifov plan. Uz troškove zdravstvenog osiguranja, na teret budžeta pašće i novac potreban za povećanje plata i usklađivanje penzija i socijalnih davanja. Riječ je o desetinama a možda i stotinama miliona. A izgleda kako ih Ministarstvo finansija planira obezbijediti povećanjem akciza na duvan, koka kolu, bombone i čokoladu; novim porezima i boljom naplatom odavno nenaplativih poreskih dugova. Konačno, pominje se i ,,povećanje finansijske discipline”. A o tome  govore ljudi koje ni vlastita pristojnost ni strah od propisanih kazni (a oni su ih propisali) ne može natjerati da stave masku na javnom skupu.

Da bi bolje razumjeli razmjere problema koje je najavio Spajić:  računica nalik onoj koju je prezentovao u utorak (sa znatno manjim iznosima povećanja plata i poreskih olakšica) moguće je pod uslovom da Crna Gora ima makar 200 hiljada zaposlenih koji plaćaju poreze i doprinose. A ima ih, otprilike, 50 hiljada manje. Dok broj nezaposlenih raste iz mjeseca u mjesec. Pride, više od polovine trenutno zaposlenih (preko 80 hiljada) radi za državu, lokalne samouprave, javna i komunalna preduzeća ili akcionarska društva koja su u većinskom vlasništvu države. I svima treba obezbijediti povišicu. Dok, paralelno, ministar najavljuje ,,optimizaciju”.

Računa li neko ozbiljan da će, ukoliko minimalna plata bude povećana na 450 eura, prosvjetni radnici nastaviti da rade za prosječnu zaradu od 550 eura? A medicinsko osoblje za 650? Teško.

Da bi sve ono što je ispričao ministar Spajić, kao i ono što je prećutao ne želeći da kvari veselje, dobilo smisao, u formulu se mora ubaciti faktor politike. Ono što je premijer slikovito iskazao u dvije rečenice: ,,Svima onima, kojima su lični ili partijski interesi iznad CG, poručujemo: pustite nas da radimo! Konačno će mladi i vrijedni ljudi dobiti priliku da učestvuju u stvaranju svjetlije i prosperitetnije budućnosti ove prekrasne zemlje”.

Pustite nas da radimo – eto suštine Spajićevog plana. Zato njega ne prate konsultacije, ulazni podaci, projekcije, mogući scenariji (npr. procenat bjekstva akciznih roba u sivu ekonomiju), računica o troškovima i očekivanim prihodima…Milojko Spajić zna da je njegovu zamisao nemoguće provesti, uz postojeće okruženje, u zadatom roku. Uostalom, Skupština još nije glasala o zakonima bez kojih je nemoguće realizovati planirane prihode i rashode sadašnjeg budžeta. Dok Ministarstvo finansija krije podatke o poslovima teškim blizu milijardu eura (ugovor o hedžingu). I planove za svojevrsnu okupaciju privrednih preduzeća u državnom vlasništvu (Montenegro work d.o.o.).

Zato se Spajićev plan ponajviše tiče same Vlade i triju koalicija koje joj (ne)daju podršku u parlamentu. Obećali smo ljudima povišicu od 200 eura, pa da vidim ko će da nas sruši, poručuje im ministar finansija. I najavljuje: ukoliko neko, ipak, ishoduje pad Vlade i nove izbore, naš predizborni program je već spreman.  Svima veće plate, svima manji porezi, besplatna zdravstvena zaštita (nova kuća, auto i pas)… I Bože pomozi.

Iskustvo nas uči. Plan Milojka Spajića nije naivan. Aleksandar Vučić je, u januaru 2016. građanima Srbije obećao da će do kraja godine imati prosječnu platu veću od 500 eura. I obećanje je ispunjeno u decembru 2019. Tako što je prosječna plata u jednom mjesecu porasla za 10 odsto, zahvaljujući odluci Vlade Srbije da poveća zarade u javnom sektoru.

Nije predsjednik Srbije jedini na koga se Spajić može ugledati. Derk Troter svom bratu Rodniju, u prvoj epizodi Mućki obećava: ,,Sledeće godine u ovo doba bićemo milioneri”. Obećanje ponavlja u svakoj od 64 epizode serije koja je snimana deset godina (sedam sezona). Mi je još gledamo. I na televiziji i u stvarnom životu. Neko se smije. Neko čeka sljedeću godinu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo