Povežite se sa nama

MONITORING

Privatnost na crnogorski način

Objavljeno prije

na

Od ratnohuškačkih napora devedesetih, preko busanja u grudi crnogorske pred svitanje majske zore, do veće opčinjenosti Evropom od Evrope same – nije bilo lako stvarati zvaničnu crnogorsku istinu. Jedna od glavnih dužnosti režimskih novinara, po prirodi stvari, bilo je i ostalo napadanje političkih neistomišljenika i to, po pravilu, ne napadanje njihovih ideja, već nasrtanje na njihovu ličnost. Nakon nekog vremena, rekao bi čovjek da je čuo sve što se čuti može; ali inventivnosti ovog režima praktično nema kraja. Tako je Pobjeda nedavno riješila da se bavi istraživačkim novinarstvom, te je u tekstu pod naslovom „Janko Vučinić: i sindikalac i kapitalista”, čiji je autor odgovorni urednik Pobjede Srđan Kusovac, sindikalnog vođu i jednog od lidera „propalih ovogodišnjih MANS-ovih protesta” optužila za korupciju i zloupotrebu službenog položaja. „Kao u onoj ‘Drž'te lopova’ Vučinić proziva, a ne objašnjava kako je on stekao pozamašnu imovinu. Jer Janko Vučinić je sve samo ne siromašan. Pored velike kuće u Nikšiću, vlasnik je i stana u Podgorici”. Vučinić je sjutradan poručio da su optuže na njegov račun neosnovane, da živi u roditeljskoj kući u Nikšiću, da u sumnjivim poslovima o kojima Pobjeda piše nije učestvovao, te da samo nesoj može napisati tekst kakav je Pobjeda objavila. Nakon nekoliko dana, autor Pobjedinog teksta je objavio svoje reagovanje: „…pošto me Janko Vučinić, zbog objavljivanja istine o njemu, nazvao nesojem, informišem bivšeg sindikalnog lidera da sam vojni rok uredno odslužio, za razliku od njega koji je otpušten iz JNA, kako se navodi u vojničkoj zdravstvenoj knjižici… “. Uz dijagnozu, Pobjedin tekst prate i kopije Vučinićevih medicinskih nalaza iz osamdesetih/ranih devedesetih godina.

O tome da je objavljivanjem nečijih medicinskih podataka prekršeno svako načelo novinarske etike, ne treba ni govoriti. Da živimo u društvu sa pristojnim profesionalnim standardima, autor teksta bi u budućnosti mogao da piše samo na ličnom blogu. Ujedno, da živimo u društvu u kom ima vladavine prava, on bi morao odgovarati za kvalifikovani oblik krivičnog djela iznošenja ličnih i porodičnih informacija. Za početak.

Naravno, pravno posmatrano, uvijek postoji argument da je Janko Vučinić javna ličnost, te da se odrekao prava na privatnost kada je ušao u javnu sferu. Ipak, iako su evropski i američki sudovi iz poštovanja prema slobodi govora uvijek bili naklonjeni medijima, postoji slučaj kada i javne ličnosti imaju pravo da tuže medije: kada oni postupaju sa „krajnjom malicioznošću” pri čemu pokazuju „krajnju neobazrivost prema istini”, odnosno objavljuju informacije koje nijesu „vrijedne vijesti”. Usko posmatrano, izgleda kao da ovaj standard guši slobodu medija; ali u praksi, on se u zapadnim demokratijama primjenjuje samo u slučajevima očigledne zloupotrebe prava slobode govora. O tome šta su informacije „vrijedne vijesti” prema američkim sudovima, Monitor je već pisao; oni su rekli da „liniju treba povući tamo gdje publicitet prestaje da bude davanje javnosti onih informacija na koje ona ima pravo i postaje morbidno i senzacionalističko njuškanje u privatne živote drugih za koje bi razuman član javnosti, sa pristojnim standardima, rekao da ga ne zanimaju”.

Razumnog člana javnosti sa pristojnim standardima ne može zanimati ničiji, pa ni medicinski karton Janka Vučinića.

Postoji razlog zašto su medicinski podaci u svijetu strogo povjerljivi i snažno zaštićeni zakonima o zaštiti ličnih podataka: to je jedini način da se sačuva odnos povjerenja između ljekara i pacijenta. Spoznaja da ljekar može najintimnije podatke podijeliti sa drugima navela bi pacijente da ne govore sve detalje svom ljekaru; a uskraćivanje informacija ljekaru u mnogim slučajevima može imati katastrofalne posljedice, uključujući smrt. Zato ljekari širom svijeta lične podatke i medicinsku evidenciju svog pacijenta ne smiju podijeliti ni sa kim; čak ne mogu biti pozvani ni da svjedoče na sudu protiv svog pacijenta; jedini izuzetak je ukoliko otklanjaju konkretnu opasnost po život neke osobe. Davanje informacija o pacijentu je više nego nezamislivo; a svaka medijska kuća koja bi te informacije objavila vrlo brzo stavila bi katanac na vrata.

Zanimljivosti ima napretek: kako je moguće da tajne službe čuvaju podatke toliko dugo; ili – ukoliko znaju šta je Janko Vučinić radio osamdesetih u Vojvodini, koliko podataka prikupljaju tek sada, kada su im na raspolaganju i mjere elektronskog nadzora. Mogućnosti savremenih tehnologija su praktično beskrajne; činjenica da danas gotovo svi u džepu nosimo mobilne telefone koji su višestruko snažniji od kompjutera koji je korišćen da spusti Apolo na mjesec dovoljno govori o tome koliko je tehnologija napredovala za kratko vrijeme. Ali upravo zbog lakoće kojom se mogu prikupljati i unakrsno upoređivati podaci, mogućnosti za zloupotrebu su beskrajne: samo sa podacima sa mobilnog telefona, vlast može veoma lako pratiti kretanje svakog pojedinca – znati gdje živi, radi, sa kim razgovara, koje filmove gleda u bioskopu, koja je njegova banka, gdje ide na odmor… I onda te informacije čuvati decenijama, dok joj ne zatrebaju.

Upravo zato domaći zakoni i međunarodne konvencije jasno predviđaju da osobe čiji se podaci prikupljaju moraju biti obaviještene, zadržavaju kontrolu nad podacima i imaju mogućnost da traže njihovo brisanje. Radi toga možda je negdje i istaknuto obavještenje o tome koji se naši privatni podaci prikupljaju: recimo, podrum Ministarsva unutrašnjih poslova, pravo pored Sektora za prebijanje pa desno, tajni prolaz pored znaka „čuvaj se leoparda”, zaključana vitrina sa lijeve strane. Rok za žalbe je istekao juče.

Naravno, ne treba zaboraviti da je pravo uvijek uslovljeno realnošću društva u kom se primjenjuje; čak i najbolji zakoni mogu, ukoliko nema društvene i političke volje da se implementiraju, postati prazna deklaracija. Makar toga smo se nagledali. Dodatno, tumačenje svakog pravnog propisa vrši se kroz sociološku prizmu: tako pravo na privatnost nema isto značenje u Crnoj Gori, Evropskoj uniji i Americi. Zato često pravne norme, pored objektivnih, sadrže i subjektivne elemente, odnosno, odgovaraju na pitanje da li je neko ponašanje „toliko sramno da šokira savjest”.

Na čitaocima je da presude. Ali jedno je sigurno: ako su mediji mač i štit društva, pravo je – ogledalo.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

ZAŠTO ODLAZE STRANI INVESTITORI: Neispunjena obećanja DPS vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li je strah od nove vlasti i najave poslovanja i ulaganja uz poštovanje zakona, bez prečica, razlog što ranije ugovorene investicije neće biti realizovane? Ili su problem neispunjena obećanja DPS ministara koji su, pretpostavlja se, obećavali razne povlastice koje nisu bile u skladu sa važećim zakonskim propisima ili planskom dokumentacijom

 

Nakon promjene vlasti u Crnoj Gori u avgustu 2020., pojedini strani investitori odustaju od ranije ugovorenih projekata i značajnih investicionih ulaganja na području Crnogorskog primorja.

Prvi je to učinio zakupac elitnog turističkog kompleksa Sveti Stefan-Miločer, kompanija Adriatic properties i njen vlasnik, grčki biznismen Petros Statis. On je krajem maja 2021. godine objelodanio kako će hotelski operater Aman Resorts zatvoriti hotele Sveti Stefan i Miločer i pokrenuti arbitražni postupak pred sudom u Londonu protiv države Crne Gore, sa odštetnim zahtjevom od 100 miliona eura. Odlučili su se na takav korak zbog odluke lokalne zajednice da ukloni barijere u vidu gvozdenih ograda i kapija na prilazu maloj, Kraljičinoj plaži. Zahtjevi mještana da se oslobode prilazi plažama doveli su Aman u situaciju da ne može svojim gostima da obezbijedi mir i privatnost.

Arbitražom prijeti i drugi investitor, Konzorcijum kompanija Nortstar d.o.o iz Podgorice i of-šor kompanije Eqest Capital Ltd, registrovane na britanskom ostrvu Jersey, koji je planirao gradnju turističkog kompleksa na hercegnovskoj rivijeri, pod nazivom Montrose.

Početkom septembra ove godine Ministarstvu finansija stigao je dopis kompanije Nortstar o raskidu ugovora o zakupu zemljišta, lokacije na kojoj je planirana izgradnja više hotela, naselja sa luksuznim vilama, apartmanima, pristaništima, marinama i mnogobrojnim pratećim objektima. Vrijednost investicije procjenjivana je na 250 miliona eura.

Realizacija oba navedena projekta umnogome je zavisila od dobrih relacija investitora sa istaknutim političarima iz redova DPS-a, sa ministrima ključnih resora koji su, pretpostavlja se, obećavali razne povlastice koje nisu bile u skladu sa važećim zakonskim propisima ili planskom dokumentacijom za te dvije lokacije. Što je tokom investicione euforije od 2006. godine bila uobičajena praksa.

Visok nivo korupcije obilježio je sektor građevinarstva i stranih investicija, u kome su državni funkcioneri ucjenjivali investitore. Sve njihove potrebe i želje  ispunjavali su donošenjem niza urbanističkih planova na štetu prirodnih resursa  priobalnog područja. Povlastice su se, nerijetko, odnosile i na finansijske ustupke u pogledu plaćanja raznih državnih taksi i poreza ili naknade za zakupljeni prostor kopna i mora, koji se mjerio stotinama hiljada ili milionima kvadrata.

Da li je strah od nove vlasti i najave poslovanja i ulaganja uz poštovanje zakona, bez prečica, razlog što ranije ugovorene investicije neće biti realizovane?

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKONOMIJA IZMEĐU STATISTIKE I PROJEKCIJA: San ili java

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sve teže sastavljamo kraj s krajem, statistika nas ubjeđuje da nam je sve bolje i bolje. A političari najavljuju „nikad težu” jesen i zimu. Nastavljajući da troše nezarađeno

 

Crna Gora je, prema preliminarnim statističkim podacima, imala najveću stopu ekonomskog rasta u Evropi u drugom kvartalu (april–jun) ove godine. „Stopa realnog rasta BDP-a u drugom kvartalu 2022. godine iznosila je 12,7 odsto“, saopšteno je iz Monstata.

Iz priloženih podataka vidi se da je za proljetošnji rast ekonomije najzaslužnija kategorija „lična potrošnja domaćinstava“ koja je bila nekih 200 miliona veća nego u istom periodu prošle, 2021. godine. A dosta su pripomogle i zalihe, koje su za godinu dana uvećane sa 71,5 na 199,5 miliona.

Podatke Monstata, po pravilu, ne prati detaljnije objašnjenje pa je interpretacija saopštenih podataka prepuštena zainteresovanima. Među prvima se oglasio bivši ministar ekonomije i jedan od osnivača političkog pokreta Evropa sad Jakov Milatović. „Ovo je rezultat povećanja plata zbog Programa Evropa sad i samim tim značajno veće potrošnje domaćinstava. Znanjem do uspjeha“, pohvalio se Milatović pratiocima na tviteru.

Ima tu istine. Bez uvećanih plata potrošnja bi, bez sumnje, bila manja. Ali, tu se priča ne završava. Rast zarada u Crnoj Gori pogurao je i cijene. Zato je naša ovogodišnja inflacija, takođe, među najvećima u Evropi. I za približno polovinu veća od one izmjerene u zemljama euro zone. Iako je tamo uticaj energenata (struja, gas, naftni derivati) na ukupan rast cijena neuporedivo veći nego u Crnoj Gori. Taj dio zasluga programa Evropa sad Milatović i Milojko Spajić ne pominju.

Tu su, potom, i efekti ukrajinske krize. Ne samo globalni. U izmjerenom rastu „lične potrošnje domaćinstava“ jedan pristojan dio otpada na Ukrajince i Ruse koji su, nakon početka rata, došli u Crnu Goru. Kao što je i rast zaliha u drugom kvartalu, u dobroj mjeri, posljedica grozničavog gomilanja osnovnih životnih namirnica (brašno, ulje, šećer) i u špajzima i u trgovačkim magacinima. U strahu da ćemo, usljed rata na Istoku Evrope, ostati bez hrane.

Eto tako smo se, prema stopi ekonomskog rasta, našli na vrhu Evrope.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TARGETIRANJE NOVINARA U MANIRU DPSA-a: Novinare na bandere, slobodu medija o klin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je premijer Dritan Abazović u više navrata optuživao medije i prijetio gašenjem, na mejl adresu jednog od njih stigla je prijetnja smrću

 

„Novinar si pi*ka ti materina pa piši o ovim go*nima i znaj visićeš na banderi u bulevaru za primer, kolabirantu“, jedna je od prijetnji koja je protekle sedmice upućena urednici nedavno osnovanog M portala. Riječ je o mediju koji duže vrijeme objavljuje prepiske kriminalaca, pripadnika takozvanog „škaljarskog“ klana, u kojima se pominje odlazeći premijer Dritan Abazović, funkcioneri ove i prethodne Vlade, ali i Srpska pravoslavna crkva i Demokratski front. U nekoliko mjelova koji su stigli na adresu glavne urednice M portala Danice Nikolić targetirani su novinari, građanski i nevladini aktivisti, političari i preduzeća…

Povodom tih prijetnji Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici je formiralo predmet. Prijetnje M portalu stigle su nakon više Abazovićevih otužbi, da ovaj i neki drugi mediji, radeći za Demokratsku partiju socijalista (DPS), šire govor mržnje i ekstremizam, a doveo ih je u vezu sa kriminalnim klanovima. Iz M portala je prethodno saopšteno da stvari komplikuje ćutanje onih koji bi trebalo da ih zaštite kao građane i kao novinare. Na izjave premijera Abazovića reagovali su i iz Gradske televizije, čiji je osnivač Grad Podgorica, a na čijem čelu je Ivan Vuković iz DPS-a. Oni su 11. septembra od direktora Uprave policije Zorana Brđanina zatražili procjenu bezbjednosti njihovih novinara i urednika. „Kao posljedicu ovih nezapamćenih pritisaka vrha države na medije, meta smo konstantnih prijetnji i uvreda ne samo korisnika društvenih mreža, nego i nepoznatih građana na različitim javnim mjestima“, naveli su iz Gradske televizije.

Akcija za ljudska prava (HRA) je osudila optužbe koje je premijer u tehničkom mandatu iznio na račun medija, bliskih Demokratskoj partiji socijalista. Premijer je, kako kažu, odgovoran za promociju slobode medija, koja podrazumijeva i pravo na kritiku vlasti, čak i onda kad ta kritika nije potpuno utemeljena. Podsjećaju da je Abazović nekoliko puta optužio pomenute medije i pojedince da su povezani sa kriminalnim grupama i da raspiruju i šire nacionalnu mržnju.

„Jednom je zaprijetio i gašenjem medija, što je nedopustivo u demokratskom društvu, posebno jer to nije u nadležnosti premijera. Umjesto zapaljivih izjava, koje krše pretpostavku nevinosti i zagovaraju netrpeljivost prema novinarima, od premijera se očekuje da eventualne dokaze o krivičnim djelima, koja su izvršili novinari, proslijedi državnom tužilaštvu putem Ministarstva unutrašnjih poslova ili Uprave policije, organa u njegovoj nadležnosti, umjesto da saopštava optužbe bez dokaza putem medija”, ističu u HRA.

Kritike Abazovića prema M portalu su se intenzivirale nakon što je taj portal od sredine avgusta počeo da objavljuje transkripte razgovora navodnih pripadnika šakaljarskog klana sa Sky aplikacije u kojima se pominje i lider građanskog pokreta URA i njegovi saradnici. Komentarišući objavljene transkripte razgovora navodnih pripadnika škaljarskog klana, a u kojima se pominje premijerovo ime, Abazović je optužio iste medije da sarađuju sa djelovima organizovanog kriminala.

„To što objavljuje M portal, to što radi Pobjeda, CDM i portal Analitika i drugi… sve je povezano imenima o kojima sam govorio u Specijalnom tužilaštvu“, rekao je Abazović 5. septembra nakon saslušanja u Specijalnom tužilaštvu, gdje je govorio o svojim saznanjima o švercu cigareta.

Medijski ekspert Duško Vuković za Monitor kaže da ljudi iz vlasti, pa i oni iz prvog ešalona, imaju pravo na afektivna raspoloženja, ali moraju znati da će ih ta raspoloženja kompromitovati. On primjećuje da, umjesto da uče na greškama prethodnika, vlast koju personifikuje mladi Dritan Abazović njihove greške koristi kao poželjne obrasce ponašanja.

„Obaveza je vlasti da uredi sistem i izgradi nezavisne institucije koji će obezbijediti pretpostavke za medijske i svake druge slobode, a da onda institucije sankcionišu one koji krše zakone, profesionalne standarde i etiku. To je izostalo, a optužbe i prijetnje kafanskog tipa su ostale crnogorska paradigma kada je riječ o odnosu vlasti i medija“, ističe Vuković.

Direktorica Instituta za medije Olivera Nikolić smatra da je težina riječi obezvrijeđena, a da smo svakodnevno svjedoci toksičnosti koja se izliva u javni prostor zbog porasta uvredljivog i govora mržnje, što rezultira agresijom, netrpeljivošću, pojačanim stereotipima, predrasudama, na kraju i podjelama.

„Pojedini političari ne prezaju od pokušaja disciplinovanja medija, čije im uređivačke politike nijesu po volji. Targetiraju medije i novinare. Svjedoci smo sve češćeg pritiska na novinare, koji su posljednjih godina učestala meta napada i čija je bezbjednost ugrožena“, pojasnila je Nikolić.

Direktorica Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc Prelević ističe da Abazović nastavlja praksu koja je karakterisala bivšu višedecenijsku vlast DPS-a. Ona smatra da se, umjesto „zapaljivih izjava“, od premijera očekuje da eventualne dokaze o krivičnim djelima novinara proslijedi državnom tužilaštvu i to putem Ministarstva unutrašnjih poslova ili Uprave policije, koji su u njegovoj nadležnosti, umjesto što saopštava optužbe bez dokaza. Konstatuje da je na sceni nastavak višedecenijske prakse koja je dovela do napada na novinare, u nekim slučajevima sa najtežim posljedicama.

Olivera Nikolić ukazuje da od odgovornosti ne mogu pobjeći ni mediji. Više su, kaže, dio problema nego rješenja. Utaboreni i podijeljeni popuštaju pred pritiscima centara moći, zamagljuju granicu između činjenica i mišljenja, selektivno pristupaju u odbrani javnog interesa.

„Sve rjeđe su prostor dijaloga, a sve češće prostor političkog obračuna, ili megafon centara moći iz politike i van nje“ kaže Nikolić. Ona pita: „Podriveno je povjerenje u medije i institucije i kome građani da vjeruju i ko će to da servisira njihovu osnovnu potrebu da budu informisani i obaviješteni?“

Siniša Bijeković, zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore, osudio je prijetnje i uvrede upućene urednici M portala, kao i ostalim novinarima i drugim javnim ličnostima koji su targetirani porukama „krajnje prizemne i uznemirujuće sadržine“. Sad, zanimljivo – iz  Ministarstva kulture i medija poručili su da „napadi i prijetnje novinarima i novinarkama, narušavaju princip slobode medija koji mora biti do kraja poštovan, bez obzira na uređivačku politiku medija“. Ambasadorka Sjedinjenih Američkih Država (SAD) Džudi Rajzing Rajnke (Judy Rising Reinke) saopštila je da nije prihvatljivo kada politički lideri kritikuju novinare ili medijske kuće jer im se ne sviđa kako oni izvještavaju, što dovodi do ugrožavanja bezbjednosti novinara.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo