Ni nakon deceniju i po od izgradnje fabrike mlijeka Zora u Beranama, sasvim je izvjesno, niko neće snositi odgovornost za ovu u novijem periodu najveću promašenu investiciju u gradu na Limu, pa i šire. Investiciju na koju je pao i zaborav iako je riječ o deset miliona eura koje je donirao Luksemburg.
Fabrika ne radi. Premda se sadašnji vlasnici znaju pohvaliti kako proizvode sir i kajmak nikakav proizvod pod robnom markom Zora nije moguće naći u vitrinama crnogorskih marketa. Ili možda sve ide u izvoz.
Danas se više niko ni ne sjeća projekta Mednem. Veo zaborava odavno prekiriva ovaj međunarodni projekat čiji su milionski iznosi završili u privatnim džepovima, a Crna Gora nakon svega nema svoju fabriku dugotrajnog mlijeka „jer to nije rentabilno”.
Zaboravljeno je i to da su mljekaru Zora donirale članice Evropske unije i da je trebalo da pospješi zapošljavanje crnogorskih građana koji su u to vrijeme deportovani iz Luksemburga.
Kada je građena, trebalo je prikazati što više muznih grla. Tako se fingiranim popisom došlo do brojke od jedanest hiljada, dok su precizne računice govorile da ni tada ni danas na području beranske opštine nije bilo više od dvije do tri hiljade krava.
Lažni parametri bili su presudni i bitno su uticali na to da luksemburgška vlada razvije projekat Mednem – razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore.
Okosnicu projekta činila je mljekara Zora, s ukupnim dnevnim kapacitetom od skoro pedeset hiljada litara mlijeka, ili sedam-osam hiljada litara na sat. Mljekara je imala i više otkupnih centara raspoređenih po sjeveroistoku države, za koje se danas ne zna kako i gdje su završili. Ti otkupni centri građeni su po najsavremenijim evropskim standardima i sigurno je da su vrijedili mnogo.
Projektovana nerealno, jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u državi, radila je s minimalnim kapacitetima, a već početkom 2010. godine proizvodnja je zbog velikih gubitaka i dugova seljacima, kao i stalnih kvarova na staroj i komplikovanoj UHT liniji, morala stati.
Pokušaj prve privatizacije nije uspio, da bi u jesen 2012. bila prodata za dvjesta pedeset hiljada eura preduzeću Šimšić Lazine. Vlada je, naime, za toliko prodala svoj paket akcija od 99,5 procenata koji su joj luksemburkški donatori prenijeli u vlasništvo.Vlada je tada preuzela i obavezu vraćanja dugova fabrike od preko osamsto pedeset hiljada eura, što je i učinila.
Velika pljačka ove strane donacije namijenjene za izgradnju fabrike mlijeka u Beranama nikada nije do kraja rasvijetljena, a za malverzacije i zloupotrebe odgovarao je i osuđen samo jedan strani državljanin, dok je njegova crnogorska logistika ostala do danas nerazotkrivena.
Objašnjenje da je za sve kriv stranac, odgovarala je i crnogorskim vlastima, kako se ova tema ne bi otvarala i ne bi postavljalo pitanje ko je pokrao donatorske milione.
Milionska donacija konstantno je pljačkana i topila se naočigled javnosti koja je upozoravala da stvari od samog početka nijesu bile na svom mjestu.
Monitor je svojevremeno pisao i o tome kako je uz velike malverzacije nabavljena polovna oprema za ovu fabriku, da bi bila prikazivana kao nova.
Prvi je o tome javno progovorio inženjer Dragan Miljković, jedan od domaćih stručnjaka zaposlenih u mljekari nakon učestalih kvarova i zastoja. Miljković je jedan od prvih zviždača u Crnoj Gori.
On je na vrijeme upozorio da su mašine koje su kupljene za ovu fabriku stare i do trideset godina, zbog čega se našao na udaru tadašnjeg poslovodstva. Tvrdio je kako su neki djelovi opreme kada su stigli bili čak potpuno neupotrebljivi i da su morali biti vraćeni, i ustvrdio da je izbor mašina bio velika greška. On je rekao da mu nije poznato da još neka mljekara ili fabrika sokova u regionu radi s austrijskim ‘kombi-blokom’, te da odavno svi koriste mašine marke ‘tetra-pak’ za koje ima i rezervnih djelova, a i mnogo su jeftinije.
Miljković je još rekao da je, kad je već „učinjena rabota”, trebalo odmah osposobiti domaće stručnjake, kako se ne bi dešavalo ono što je kasnije postala praksa, da se za najmanji kvar dovode majstori iz Austrije.
Hrabri zviždač iznio je u javnost još mnogo drugih informacija o nabavci i montiranju opreme, opasnim kvarovima, kao onom o isparavanju vodonik peroksida i ugrožavanju zdravlja radnika.
On je još tada, kada je to bilo vrlo opasno, čitav posao oko izgradnje fabrike nazvao kriminalom i dodao da će sve to jednog dana morati da se razotkrije.
Ubrzo su od poslovodstva na čelu sa vođom projekta Mednem Škotlanđanom Tomom Hodžom koji je kasnije završio u zatvoru, uslijedili ravanšizam i pritisci. Miljković sve to nije želio da trpi.
Najprije je napustio fabriku i jedno vrijeme se bavio privatnim poslovima. Onda mu se učinilo da bi poslije svega bilo rizično ostati u Beranama. Napustio je grad i državu, i sada je negdje u Srbiji.
Crnogorske vlasti su u to vrijeme u nekoliko izbornih ciklusa prisvajale projekat Mednem, dok bi danas tu epizodu najradije zaboravili.
Odmah pored Zore koja ne radi, ovih dana niče velelepni hipermarket gdje je za posao najamnika konkurisalo hiljadu Beranaca.
Tako će na mjestu gdje je nekada bila stara dobra beranska mljekara a zatim nova i neuspješna Zora, gdje je nekada bila najveća hladnjača na sjeveru Crne Gore i čitav lanac proizvodnih pogona bivšeg beranskog poljoprivrednog giganta Agropolimlje, zablistati svjetla tržnog centra.
Na tom mjestu sve će moći da se nađe. I brazilsko meso i pljevaljski sir. Samo neće moći ono što je trabalo. Crnogorsko dugotrajno mlijeko.
Tufik SOFTIĆ
HORIZONTI3 sedmice
FOKUS3 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice