Kad čujete razloge koji su me naveli na to pitanje, i vama će biti jasno da je pitanje više nego opravdano! Čak ćete se i čuditi kako nikada o tome niste razmišljali

Šta mislite: Otkud mi ljudi na Zemlji? Pitam ozbiljno, koliko god vam izgledalo da se zafrkavam! Kad čujete razloge koji su me naveli na to pitanje,  i vama će biti jasno da je pitanje više nego opravdano! Čak ćete se i čuditi kako nikada o tome niste razmišljali? Da mi nismo oduvijek, od samog početka života tu, na Zemlji, nego da smo došli tek kada je život na Zemlji uveliko i posvuda bujao! U samom tlu, na stijenama, u zraku, u najmanjim baricana, potocima, rijekama, jezerima, u morima i u okeanima, u ravnicama, na planinama, u močvarama i pustinjama, ljeti i zimi, danju i noću!

Kada smo mi došli, nebom su letila jata ptica, posvuda su zujali rojevi komaraca, mušica, pčela i drugih krilatih insekata; prerijama su pasli milioni bizona, galopirala krda divljih konja, zavijali čopori vukova; savane su podrhtavale od rike lavova, pod kopitama miliona zebri, bezbrojnih stada antilopa, gazela i gnuova; pradrevne džungle i prašume kipile su od života na svakom koraku; pod zemljom su vrijedno radili mravi, termiti, bezbrojne krtice svih vrsta; trave, cvijeće i šume prekrivale su milione kvadratnih kilometara u nedogled; okeani su bili zajedničko carstvo mikronski malih planktona i kolosalnih kitova, najvećih od svih životinja koje su nekda nastanjivale Zemlju.

Sav taj živi svijet, svo to neizmjerno obilje flore i bezbrojno raznovrsne vrste faune koje nazivamo Priroda, beskrajno složene i raznovrsne, predstavlja jedan ogromni integralni ultra giga organizam, konstituisan iz uzajamno međuzavisnih i neraskidivim nitima povezanih elemenata. I sve je to nastalo bez nas. I prije nas. U toj cjelini, svaki element, koliko god izgledao sitan, slučajan, beznačajan, jednako je važan i zapravo direktno neophodan za opstanak cijelog organizma, odnosno, Prirode!

Samo je čovjek suvišan!

Ako bi se iz cjeline tog organizma, odnosno iz Prirode, odstranio bilo koji element, bile to pčele, mravi, planktoni, pa čak i bakterije i virusi, prirodni život bi se duboko poremetio, postepeno gasio i na kraju, sasvim bi zamro. Ali, ako bi se odstranio čovjek, život Prirode kao cjeline ne samo da ne bio ugrožen, nego bi dobio snažan podsticaj. Čak bi se i devastirani predjeli brzo i potpuno obnovili. Brže nego što mislimo, brže nego na bilo koji drugi način i bilo kojim drugim mjerama zaštite, Priroda i sav živi svijet na Zemlji obnovili bi se najbrže i najefikasnije ako bismo mi ljudi spakovali kofere i  napustili Zemlju. Na par decenija. Bilo bi to sasvim dovoljno.

Ovo je nepobitan dokaz da čovjek nije element izvornog nacrta Prirode. Da nije njen integralni element. Da nije ponikao iz Prirode. Da je strano tijelo. Priroda ne treba čovjeka. Čovjek treba Prirodu.

Iako vjerovatno nikada nećemo saznati odgovor na pitanje otkuda mi na Zemlji, znamo da smo ovdje došli kada je život na Zemlji već uveliko bujao. Dužni smo da ozbiljno razmislimo o razlozima zbog kojih smo se ovdje zatekli. Zašto smo na Zemlji? Ko god da nas je tu doveo!

Za početak, dovoljno je što znamo da, kao i mi sami, neke najbolje stvari u životu nisu od ovog svijeta.

Ljubav i prijateljstvo, na primjer.

U ovaj svijet su stigli sa nama. Bilo bi pametno da ih sačuvamo, njegujemo i proširimo po cijelom svijetu. Umjesto što ih sve više potiskujemo iz svog života.  Nije li rečeno da je Bog najprije stvorio svijet, pa tek onda čovjeka!? Da bude Njegov namjesnik na Zemlji. Da u Njegovo ime a za svoje dobro i za dobro svih živih bića, domaćinski upravlja  svijetom/Prirodom!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

Koliko god zla činio, kakvim god se porocima odao, čovjek neće prestati biti čovjek, niti će postati zvijer ili čudovište iz horor filmova. Niti će ostati bez duše. Dobro je u nama. I zlo je u nama. Pa družite se sa onim što je u vama dobro više nego sa bilo kim drugim i klonite se onoga što je u vama zlo više nego bilo koga drugog

Da vas podsjetim: „Nije mi važno ni ko je, ni šta je. Samo da je čovjek!“ Mnogo puta ste čuli ovu rečenicu, često ste je i sami izgovorili. Svaki put ste je slušali sa odobravanjem, izgovarali sa uvjerenjem. Na pitanje: „Šta znači da je neko ‘čovjek’?“ – slijedio je uvijek  isti odgovor:

„Da je dobar, da ima dušu“.

Ovo uvjerenje je postalo opšte mjesto, samorazumljiva notorna istina. Onaj ko je dobar, ima dušu; onaj ko ima dušu, jeste čovjek. I obrnuto: Onaj ko je zao, nema dušu; onaj ko nema dušu nije čovjek. On je nečovjek. One ne postupa ljudski nego neljudski, ili što je isto: bezdušno!

Lukavstvo uma, rekao bi Hegel. S jedne strane, samoobmana kojom u pripadnike ljudskog roda ubrajamo samo one čije osobine smatramo pozitivnim. Jer to su – ljudi. Onakvi kakvima mi vidimo sebe i kakvi jedino želimo da jesmo!

A često nismo!

S druge strane, sve one čije osobine smatramo negativnim, one kojih se  zbog toga gnušamo, isključujemo iz ljudskog roda. Jer to nisu ljudi. Oni su onakvi kakvi mi nismo i kakvi nikako ne želimo biti.

A često jesmo!

Suština ove veoma opasne samoobmane je u teorijskom, dakle striktno apstraktnom postupku radikalne redukcije osobina ljudske duše (ujedno: sopstvene duše, odnosno sebe samih), kojim smo iz nje, takođe samo apstraktno, odstranili sve negativne osobine i proglasili je za ekskluzivno područje vrlina u koje poroci nemaju pristupa.

Postupili smo kao djeca koja vjeruju da će se sigurno desiti ono što žele, samo zato što to žele! Pa smo i mi povjerovali: Čim je neko čovjek, mora da je dobar. A mora da je dobar, zato što ima dušu! Loš čovjek i nije čovjek nego je nečovjek, čudovište, zvijer. Loš čovjek nema dušu, zato je bezdušan! Potpuno smo smetnuli s uma banalno očiglednu činjenicu da je i najveći zločinac čovjek, dakle homo sapiens  sapiens. Najlakše je reći da veliki zločinci, masovne ubice, izdajnici i prevaranti koji su ojadili stotine hiljada ljudi, nisu ni bili ljudi. Ali, ne dajmo se zavarati. Svako od njih je bio čovjek i svi su imali dušu. U paraleli: Zao čovjek, zle duše!  Dobar čovjek, dobre duše! – varijable su ‘zlo’ i ‘dobro’, ali su ‘čovjek’ i ‘duša’ čvrsto fiksirane konstante istog značenja. Kada smo dušu proglasili za sinonim svih vrlina, a generički pojam ‘čovjek’ izjednačili sa ‘dobrim čovjekom’, potpuno smo zaboravili na dijalektiku ljudske duše.

Morali smo shvatiti da je dijalektika ljudske duše istovremeno dijalektika dobra i zla, vrline i poroka, vjernosti i izdaje, iskrenosti i podmuklosti, velikodušnosti i tvrdičluka, herojstva i kukavičluka, egzaltacije i beznađa, čednosti i besramnosti, bezuslovne ljubavi i bezrazložne mržnje.

Kada sljedeći put čujete da nekoga hvale da je „čovjek“, jer ima „dušu“, dobro naćuljite uši i otvorite četvere oči. Sjetite se da je to razlog za maksimalni oprez. Pomislite na to da ste i vi „čovjek“, da imate „dušu“, da ta duša koja vas čini čovjekom, u sebi sadrži sve krajnosti dobra i zla, vrline i poroka!  Sve su te krajnosti prisutne samo u ljudskoj duši i nigdje na drugom mjestu pod kapom nebeskom!  Tu su, u onome što svakog od nas čini „čovjekom“, u našoj duši, u svakom od nas. To istovremeno znači da se svakom od nas, konačno: svakom dobrom čovjeku! – može u svakom trenutku desiti nešto što će ga navesti da okrene list i za princip svog djelovanja, umjesto dobra i vrline, izabere zlo i porok. I što je najvažnije upamtiti: može se desiti samo čovjeku! Nijedno drugo živo biće osim čovjeka to ne može.

Pri tom, koliko god zla činio, kakvim god se porocima odao, čovjek neće prestati biti čovjek, niti će postati zvijer ili čudovište iz horor filmova. Niti će ostati bez duše. Dobro je u nama. I zlo je u nama. Pa družite se sa onim što je u vama dobro više nego sa bilo kim drugim i klonite se onoga što je u vama zlo više nego bilo koga drugog.

Ferid MUHIĆ

Komentari

O daru ljepote i ljubavi

Bilo je to izrazito lijepo dijete. Ni prljava bluza i još prljavije šarene pantalone  dva broja veće, ni poderane patike na bosim nogicama, čak ni neumiveno lice i ko zna koliko dugo neoprana kosa nisu to mogle sakriti. Prije bi se reklo da je zapuštenost i neurednost tog musavog djeteta naglašavala njegovu ljepotu. Anđeoski ovalno, uokvireno kovrdžama kose boje zlata; sa tirkiznoplavim krupnim očima, dugim trepavicama; rumenim, mikelanđelovski izvajanim ustima, lice tog djeteta je na fonu ove ružne aljkavosti blistalo sjajem kojim sa mračnog zida sobe blista srebreni pladanj obasjan sunčevim zrakom.

Baraka za socijalne slučajeve, u kojoj je uz desetak drugih porodica, živjela i majka ovog petogodišnjeg djeteta, bila je jedna od četiri barake u kojima je godinama bila smještena administracija dva ministarstva. Kada je na tom prostoru počela gradnja nekoliko stambenih zgrada, administracija je postepeno napuštala barake, a u doskorašnje kancelarije su odmah bili privremeno useljeni najteži socijalni slučajevi. Kancelarije ministarstva funkcionisale su još samo u jednoj baraci. Budući da je baraka u kojoj je živjela njegova mati bila u neposrednoj blizini te barake, dijete je brzo postalo miljenik svih službenica koje su još radile u njoj. Razumije se, bilo je tu i službenika, ali oni nisu obraćali posebnu pažnju na dijete. Mališan je često po cijeli dan ostajao sam. Dešavalo se da mu mati ne dođe do kasno naveče. Otac je vrlo rijetko navraćao, dva-tri puta mjesečno. Bio je alkoholičar, kao i njegova žena.

U početku, dijete je bilo nepovjerljivo prema pažnji koju je izazivalo. Tek poslije dužeg oklijevanja prihvatilo bi sendvič, čokoladicu, napolitanku, Ipak, brzo je prihvatio poziv jedne posebno pažljive i prijatne „tete“ da uđe u službenu baraku. Obišli su zajedno sve kancelarije, u svakoj je dobio lijepu riječ i od tog dana se tu sasvim odomaćio.

Kako je vrijeme prolazilo, mati je sve češće i na sve duže vrijeme ostavljala svoje dijete samo. Međutim, što je njegova mati češće i duže odsustvovala, dijete je sve rjeđe dolazilo u baraku. Čak se dječak sve manje i sam igrao pred svojom barakom. Ovo je odmah zapazila ona posebno prijatna „teta“ koja ga je prvi put uvela u baraku sa kancelarijama. Našla je priliku i porazgovarala sa majkom djeteta.

„Hvala vama svima što se brinete o mom malom, lakše  mi je kad znam da ga vi pazite i da ga niste ostavile gladnog“ – našla je snage da se zahvali, iako je očigledno još bila mahmurna.

„Dijete više treba tebe i tvoju ljubav nego sve drugo. Znaš li da kad te nema on ne izlazi iz tvoje barake?“

„Znam, ali šta da radim kad moram po cijeli dan tražiti posao“ – pokušala se opravdati.

Razgovor nije pomogao. Mati je i dalje svaki dan ostavljala svoje dijete samo. Ono se gotovo sasvim povuklo u baraku i vrlo rijetko izlazilo napolje. Jednog dana, dok je potišten sjedio u mračnoj sobi barake, dječak ču glas tete koja ga je najviše pazila. Prvi put, mati mu nije došla cijelu noć. Dječje srce se steglo. Ovom nježnom glasu nije mogao odoliti. Kad ga je vidjela uplakanog, „teta“ ga zagrli, odnese do česme i umi mu lice. Sjedoše na sunce. Kada je završio sa sendvičem koji mu je „teta“ kupila, ona mu obrisa usta vlažnom maricom a on se tako umiljato osmjehnu da nije mogla odoliti da ga ne poljubi u obraz. Teta izvadi ogledalce i pokaza  mu otisak usana od karmina na obrazu.

Svi su se iznenadili kada se malo kasnije pojavio na vratima zajedničke kancelarije. Ljepši nego ikada. Sa otiskom ruža na obrazu.

„Ko te je to poljubio!? – zagrajaše. Dijete pogleda pravo u onu „tetu“.

„Mama!“ – reče glasno i ponosno, ne skidajući pogled s nje. Malo prije toga, njegova mati se vratila nakon što ga  prvi put ostavila samog cijeli dan i cijelu  noć. U panici što ga nije zatekla u baraci, čuvši graju, dotrčala je do otvorenog prozora, taman na vrijeme da vidi i čuje sve. Sklonila se od prozora da je ne vide, izbrisala suze, na brzinu stavila karmin na usne i ušla u baraku. Snažno je zagrlila svoje dijete i poljubila ga u drugi obraz. Zatim je zagrlila onu „tetu“. Razumjele su se. Bez riječi. Dok se nisu iselili iz barake, nikada više nije ostavila samo svoje dijete.

Ferid MUHIĆ

Komentari