Povežite se sa nama

Izdvojeno

PUSTOŠENJE GAZE: Ko trči gubitnički krug

Objavljeno prije

na

Očigledno je da Izrael može pa pobijedi Hamas jedino eliminacijom svakog traga života u Gazi.  Potpredsjednica SAD, Kamale Haris je izjavila:  ,,SAD neće ni pod kojim uslovima dozvoliti nasilno izmještanje Palestinaca iz Gaze ili sa Zapadne obale, kao ni opsadu Gaze ili mijenjanje njenih granica”. Ovoj i sličnim izjavama američkih zvaničnika nedostaje  ključni sadržaj: Što će uslijediti ako Izrael odluči da ignoriše upozorenja?

 

Okončanje prekida vatre u petak 1. decembra posle sedmodnevne pauze u kojoj su stanovnici  devastirane Gaze pokušali da se povrate u kakav takav život i da  saznaju za sudbinu svojih najbližih i ostataka svojih uglavnom porušenih domova, obilježeno je najžešćim bombardovanjima u gotovo dva mjeseca rata.

Privremeni prekid vatre je kao koncept tako postao  besmislica sa humanitarne tačke gledišta. Sažeto, njegova je suština:  “Nahranimo stanovništvo da bi ga posle toga ubijali”.  Prekid je pratila uzaludna  nada da će se primirje produžavati i da će pritisci na Izrael dovesti makar do toga da njegovi napadi budu fokusirani na  “vojne ciljeve”.

Samo u jednom periodu od 24 sata posle prekida primirja, dostignut je neslavni rekord dnevnog pomora od 700 ljudi, većinom civila. U kredibilnost informacija o ogromnoj  proporciji civilnih žrtava, više niko ne sumnja. Čak je i oprezni Nju Jork Tajms, posle pažljivog istraživanja, zaključio da su najmanje 70 odsto žrtava žene i djeca.

Danas, u srijedu 6. decembra, probudili smo se sa vijestima iz vojnih izvora Izraela da su u toku noći na sjeveru Gaze, na teritoriji od oko 10 km,  sa 10 km pogodili 250 “ciljeva’”. Glavna i ponovna meta je bila Džabalija,  isbjeglički logor blizu sjeverno-istočne granice sa Izraelom, od koje je i prije primirja bilo malo ostalo. Razlog koji Izrael navodi je besmislen u istoj mjeri u kojoj je besmislena eliminacija Hamasa  kao njegov glavni vojni cilj. Džabaliju smatraju lokacijom u kojoj Hamas drži izraelske taoce, čiji su životi, slično životima palestinskih civila, usputna šteta na putu ka uništenju vojnog neprijatelja.

Posmatrači i stručnjaci se slažu da će se polje operacija sve više pomjerati na jug i da će intenzitet napada dostići do sada nevidjene razmjere. Implikacije ovog prisutupa su kataklizmične po civilnu populaciju Gaze, ali i po taoce koje drže razne grupe pokreta otpora iz Gaze. Ovo naravno nije promaklo porodicama taoca, koje žive u stalnom strahu za živote svojih najdražih, pogotovo posle izjava razmijenjenih taoca da su im životi bili ugroženi od izraelskog bombardovanja.

Pošto su navodno “očistili cjever Gaze od civila” da bi mogli nesmetano da  unište glavna sjedišta Hamasa, Izraelci su promijenili taktiku. Proglasili su  čitavu teritoriju  Gaze  za “polje” operacija, a pošto su 1,8 miliona Gazana pomjerili na jug, odlučili su da je  “Hamas” sveprisutan.

Oni koji smatraju da se, u stvari, radi o strategiji protjerivanja Gazana u Sinaj su još uvjereniji da su u pravu. Ovo je potvrdila i oštra poruka potpredsjednice SAD, Kamale Haris, koja je prije neki dan izjavila:  “ SAD neće ni pod kojim uslovima dozvoliti nasilno izmještanje Palestinaca iz Gaze ili sa Zapadne obale, kao ni opsadu Gaze ili mijenjanje njenih granica”.

Ovoj i sličnim izjavama visokih američkih zvaničnika nedstaje  ključni sadržaj: Što će uslijediti ako Izrael odluči da ignoriše njihova upozorenja? Znamo da SAD može da uradi mnogo toga jer zahvaljujući podršci SAD,  Izrael se  ponaša, kako se ponaša, nekažnjeno,  uprkos katalogu nesumnjivih zločina koje su trejdmark ponašanja izraelske države decenijama.

Ton SAD  je promijenjen i u vezi nasilja okupacione vojske i ilegalnih kolonista na Zapadnoj obali.  SAD insistira, ovih dana, da se počinioci moraju zaustaviti i kazniti za svakodnevni teror širom Zapadne obale, koji je do sada odnio nešto manje od 300 života, uglavnom palestinskih tinejdžera.

Od 7. oktobra je uhapšeno preko 3,000 Palestinaca,  sa dnevnm zbirom od 50-60 novih zatvorenika koje Izrael drži po zatvorima na neodredjeno, bez optužbe i sudjenja. Uslovi po izraelskim zatvorima su uvijek bili brutalni, a u posljednja dva  mjeseca torutura i zlostavljanje su  uobičajena praksa, o kojoj svjedoče i oko 180 nedavno razmijenjenih palestinskih zatvorenika.

Nasilje na Zapadnoj obali je posebno štetno po imidž Izraela na čijem održavanju SAD, EU i UK neumorno rade, ali sa sve manje uspjeha. To je tako, zato što  Izrael ne praktikuje poštovanje pravila i polaganje računa, a trenutno mu je prioritet uvjeravanje jevrejske popuacije, uključujući i ilegalne koloniste, da je njihova država spremna na brutalnost bez granica u cilju obezbijedjenja njihove bezbjednosti  i dominacije na koju su navikli.

Propagandni narativ da se Izrael bori protiv terorista koji hoće da unište Izrael i da se radi o borbi za opstanak, ne drži vodu kada se zna o pogromima na Zapadnoj obali i u aneksiranom  Istočnom Jerusalimu, u kojima Hamas nije na vlasti. Ponašanje Izraela na okupiranim teritorijama van Gaze sabotira  narativ  o odbrani, prikazujući Izrael  kao državu koja teroriše Palestince svih političkih boja i koja radi na etničkom čisćenju svih Palestinaca, progonu iz njihovih vjekovnih domova.

Ali,  lidere Izraela  stvarno brinu  ocjene dosadašnje uspješnosti njegovih vojnih operacija. Konsensus je da ogromno razaranje  Gaze nije ni za centimetar pomjerilo Izrael prema ostvarenju deklarisanih ratnih ciljeva koji uključuju totalnu eliminaciju Hamasa i permanentno odstranjivanje prijetnji Iraelu od strane Gaze.

Čak je i Vašington post prije neki dan pisao da je i poslije dva mjeseca izraelskih napada na Gazu, Hamas ostao gotovo netaknut.

Slična su i mišljenja onih koji se pitaju, zašto po prekidu primirja Izrael nije nastavio napade svojim kopnenim snagama, koje su na terenu i koje navodno kontrolišu sjever Gaze? Kako može da stoji takva tvrdnja kad je Hamas organizovao oslobadjanje posljednje ture izraelskih talaca u Gaza Sitiju, u srcu dijela koji Izrael tvrdi da drži pod kontrolom? Kako Hamas može da nastavlja da dnevno ispaljuje salve raketa na Izrael uključujuči i  Tel Aviv, u kome se dnevno čuju sirene za vazdušnu opasnost?  Kako je moguće da jedna od najnaoružanijih armija na svijetu ne može da locira i uništi toliki broj raketnih bacača, čak i da su minijaturnih dimenzija, a nijesu?

Jasno je: Netanjahu svojoj javnosti ne može da prezentira dokaze čak ni o minornim uspjesima koji bi  militarizovanoj populaciji garantovali miran san i nadu da će se vratiti život na koji su navikli prije 7. oktobra.

Zvuči nevjerovatno, ali je istinito,  da je izraelska vojska nekompetentna uprkos njenoj “naduvanoj” reputaciji. Ona je dio društva naviknutog na zapadni stil života, uključujući i visoki životni standard, putovanja, kulturna dogadjanja i koncerte kao što je bio i onaj na granici zatvora zvanog Gaza. Izraelski vojnici imaju što da izgube. Palestinci, a Gazani pogotovu, nemaju što da izgube! Oni su ti koji se  bore za goli život i očuvanje dostojanstva koje im Izraelci negiraju zahvaljujući enormnoj vojnoj nadmoći i brutalnosti koja im se ugrađuje u psihu mehanizmima ispiranja mozga, ali i privilegijama koje uživaju dominantne populacije u apartheid režimima, kao sto je izraelski.

Pošto  Izrael gubi bezrezervnu podršku saveznika, a ne uspijeva da vojno dominira na terenu, logično je zaključiti da je traženje kompromisa neizbježno. Ali, na osnovu svega što čujemo i vidimo to je poslednje što izraelski lideri imaju na umu.

Vojni stručnjaci kažu da duga i bogata tradicija ratovanja Izraela, tokom  76 godina postojanja, sa svakom državom iz okruženja, govori da su izraelski  vojni lideri uvijek ulazili u ratne pohode bez planova i strategija oslanjajući se na moć svoje enormne vojne sile i njenu neselektivnu upotrebu.

Bez obzira na retoriku namijenjenu domaćoj upotrebi, očigledno je da Izrael može pa pobijedi Hamas jedino eliminacijom svakog traga života u Gazi.

Nezavisni komentatori koji nijesu na platnim spikovima Izraela i njegovih saveznika, ne sumnjaju da će na dugoj stazi morati da dodje do promjene režima u Izraelu i dovode u pitanje legitimnost potojanja bilo koje države zasnivane na dominaciji, koja svoje postojanje mora da kontinuirano brani ratovima.

Civilna društva, za razliku od njihovih vlada, u ogromnoj većini staju na stranu Palestinaca. Palestinska  decenijama duga borba protiv  okupacije i za pravedni mir, inspiracija je od koje strahuju države slične Izraelu.

Ovaj šesti po redu i najkrvaviji napad na Gazu u posljednje dvije decenije, koji se naveliko, od lidera civilnh i medjunarodnih organzacija, ali i od eksperata, smatra genocidom,  ogolio  je suštinu Izraela kao kolonijalnog entiteta i regionalnog snagatora koji je prijetnja miru i to ne samo u regionu.

Takav Izrael, čak i kao američka ekspozitura na Bliskom istoku, i kao zemlja kojoj EU tradicionalno sve oprašta zbog sopstvene uloge u ne tako davnom genocidu nad evropskim Jevrejima, postaje problem.  Izrael ne vidi da radi na ekspanziji svoga kolonijalnog projekta u vrijeme kad se kolonijalizam smatra nemoralnim i nepoželjnim.

Zato nije nebulozno smatrati da je na dugu stazu trenutni ratni pohod na Gazu možda zadnji klin u kovčegu Izraela kao kolonijalnog, a neki kažu i kriminalnog entiteta. Iz istorijskih primjera dezintegracije kolonijalih zemalja, posljednje faze su i dugotrajne i najkrvavije.  Pitanje je koliku će cijenu u životima Palestinci platiti za transformaciju Izraela, zemlje koji im je nametnuta od nekadašnjih evropskih kolonijalnih sila, u “normalnu” državu.

 

Destrukcija u brojkama

Za 61 dan rata preko 16.500 ljudi je ubijeno od kojih je gotovo sedam hiljada djece i preko 43,000 je ranjeno. Oko 60 posto stambenih i drugih gradjevina je potpuno uništeno ili oštećeno.

Uprkos tome sto je limitirana humanitarna pomoć pristizala za vrijeme primirja, količine hrane, vode za piće i ljekova su na kritično niskom nivou. Od prekida primirja Izrael je potpuno obustavio dostavljanje humanitarne pomoći.

 

Gutereš – akt bez presedana

Aktom bez presedana u istoriji UN-a,  Generalni sekretar Antonio Gutereš je u srijedu 6. decembra, pozivajuci se na Clan 99, Povelje UN-a sazvao specijalni sastanak Savjeta bezbjednosti povodom situacije u Gazi koju je  okarakterisao kao nepopravljivu i opasnu po mir u regionu.

Cilj ovog sastanka će biti donošenje rezolucije o humanitarnoj pomoći i o stalnom prekidu ratnih neprijateljstava u Gazi.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

FOKUS

HAPŠENJE ALEKSANDRA MIJAJLOVIĆA I NJEGOVIH PARTNERA U KRIMINALNIM DUVANSKIM POSLOVIMA: Novović ušao u Grand

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mijajlovića Specijalno tužilaštvo vidi kao jednog od dva šefa ove kriminalne grupe. Ko je drugi šef, još nije poznato, ali su najavljena nova hapšenja. Prema spisima SDT, kako navode mediji, Mijlovićeva  grupa krijumčarila je cigarete na međunarodnom planu najmanje tri godine – od 2019. do kraja 2021. godine. Akcija SDT i SPO pokrenuta je na osnovu saradnje i podataka Europola

 

Po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva, ove sedmice uhapšeno je više crnogorskih biznismena i policajaca zbog kriminalnog udruživanja i šverca cigareta međunarodnih razmjera.  Jedno ime među njima posebno se ističe.  Aleksandar Mijajlović je često  povezivan sa građevinskom kompanijom Bemax, koja je svoj rast doživjela u vrijeme Đukanovićevog režima, poslujući sa državom u milionskim obrtima.

Osim Mijajlovića, uhapšeni su vlasnici podgoričke kompanije DG group Golub Vojinović i Dejan Jokić, te policajci Dragan Backović, Mirko Mijušković i Radoje Rabrenović. Narednog dana u okviru iste istrage, uhapšeni su u Nikšiću  Zoran Đukanović, vlasnik kompanije Đukanović company , Mileta Simanić i Milan Rogač. Takođe. U Nikšiću je uhapšen i Milenko Rabrenović, dugogodišnji šef obezbjeđenja Veselina Veljovića. Rabrenoviću je ranije suđeno zbog prijetnji  novinarki  Oliveri Lakić, dok je u Vijestima pisala o švercu cigareta, ali je na kraju oslobođen.

Mijajlovića Specijalno tužilaštvo vidi kao jednog od dva šefa ove kriminalne grupe. Ko je drugi šef, još nije poznato, ali su najavljena nova hapšenja. Prema spisima SDT, kako navode mediji, Mijlovićeva  grupa krijumčarila je cigarete na međunarodnom planu najmanje tri godine – od 2019. do kraja 2021. godine. Akcija SDT i SPO pokrenuta je na osnovu saradnje i podataka Europola.

Mijajlović nije zvanično suvlasnik Bemaxa, iako ga javnost tako percipira. Ipak, brojne su i zvanične njegove veze sa tom moćnom građevinskom firmom. Prema podacima Registra privrednih kompanija, Mijajlović ima funkcije u tri kompanije čiji je osnivač Bemax –   direktor je Alec Montenegro,  član  Upravnog odbora  Arena B i ovlašćeni  zastupnik  S & I INVEST.  Osim Mijajlovića kao stvarni suvlasnik Bemaxa javnost percipira Ranka Ubovića, još jednog podgoričkog biznismena. Zvanično, njegov sin Ivan Ubović, vlasnik je kompanije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

100 GODINA ODĆUTANOG ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA( MUSLIMANIMA) ŠAHOVIĆA: Može li Crna Gora pogledati sebi u oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucijom koju su u ime  Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima potpisali Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i  akademik  Šerbo Rastoder, traži se  da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima, navodi se, treba unijeti u obrazovne i nastavne programe Traži se i da se pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih susjeda muslimana

 

Početkom februara Skupštini Crne Gore i svim poslaničkim klubovima je poslat prijedlog rezolucije koji je uputio  Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) 1924. Potpisnici su predsjednik i potpredsjednik Odbora – Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik  Šerbo Rastoder. Da bi formalno ušao u skupštinsku proceduru, neophodna su najmanje četiri potpisa poslanika.

U izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rastoder je istakao da je Prijedlog rezolucije o genocidu, kako je zvanično nazvana, „pitanje časti sojske i čojske Crne Gore, njenog građanskog karaktera i multinacionalne politike“.

Rezolucijom se traži da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima treba unijeti u obrazovne i nastavne programe kao “nedopustivu pojavu u civilizovanom društvu”. Traži se i da se posebno pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih komšija muslimana od pogroma razularene mase koja je brojala oko dvije hiljade ljudi došlih uglavnom iz Polja, Mojkovca, ali i iz okolnih mjesta u Vraneškoj dolini.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

VLADA I PROSVJETA: Bolje tri dan štrajkovati, nego tri mjeseca pregovarati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Razočaranost roditelja i podsmijeh učenika pratili su tri dana štrajka, do koga je došlo zbog neodgovornosti vlasti da se suoči sa problemom. Kad prijetnje i političke egzibicije nijesu uspjele, dogovor je postignut za tri dana, nakon tri mjeseca ignorisanja

 

,,Oćemo li kupat đecu ili ne”, jedan je od duhovitih komentara na društvenim mrežama tokom neizvjesnosti oko odlaska učenika u školu. U nedjelju veče roditelji i učenici su  do  kasno čekali što će im nastavnici javiti: ide li se ili ne ide sjutra u školu? Većina učenika u školu ipak nije išla. Javnost je pratila kako vlast pokušava da se što prije izvuče iz neugodne situacije u koju je sebe dovela.

Nakon tri dana štrajka, Sindikat prosvjete i Vlada postigli su sporazum. Koeficijenti u prosvjeti će se uvećati od 1. jula za 10 odsto, a od 1. septembra najmanje 17 odsto. Dogovor je postignut nakon trosatnih pregovora na sjednici Glavnog odbora Sindikata prosvjete kojoj su prisustvovali premijer Milojko Spajić i  ministri prosvjete i finansija, Anđela Jakšić-Stojanović i Novica Vuković. Premijer i ministar prosvjete skoro cijeli februar nijesu imali kad da se sastanu sa prosvjetarima, zbog ranije preuzetih obaveza i putovanja.

Da je prosvjeta ovoj, kao i prethodnim vladama, sporedna briga  bilo je jasno kada su prosvjetni radnici iz medija saznali da neće biti ništa od već dogovorenog povećana plata koje su očekivali od januara ove godine.

Prosvjetari su tražili da se poštuje Granski kolektivni ugovor, prema kojem ih je sljedovalo 10 odsto bruto povećanja od 1. januara ove godine. Iz Vlade su im odgovorili da Ministartsvo finansija taj trošak nije planiralo, te da je za to kriva prošla  Vlada. Sindikat je krajem decembra organizovao štrajk upoozorenja,  i dao  rok do kraja januara za dogovor  o povećanju zarada. Ako dogovora ne bude, najavili su – štrajk. Radna grupa u kojoj su predstavnici ministarstva i sindikata nije se sastajala nakon srijede, 7. februara, kada su imali prvi i jedini sastanak. Tada su nadležne obavijestili  da 19. februara kreću u štrajk.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo