Povežite se sa nama

SUSRETI

GORAN  VUKČEVIĆ, NEOBIČNI HERCEGNOVSKI UMJETNIK: Neuklopljen i neukalupljen

Objavljeno prije

na

U starom gradskom jezgru, nadomak hercegnovske muzičke škole, od kraja osamdesetih u  svom ateljeu keramičara, Goran Vukčević,  umjetnik neobičnog stvaralačkog i životnog puta,   tiho i predano kreira, slika, modelira, peče, boji… Sve o u tehnici  majolike   vrstom keramike kojom se, u Crnoj Gori,  tek rijetki bave

 

Jesen je i padaju one obilne kiše nad Herceg Novim. Sive,  kamene ulice opustile su. U starom gradskom jezgru, nadomak novske muzičke škole, u ateljeu smo kod umjetnika, keramičara,  Gorana Vukčevića. Od kraja osamdesetih on ovdje tiho i predano kreira, slika, modelira, peče, boji… Svijećnjake u obliku ženskog tijela, činije sa kitnjastim ornamentima, lampe sa postoljima uradjenim u keramici i papirnim abažurima jarkih boja. Figure ljudi, dobronamjerne, životne ili smiješne. Sve uradjeno u tehnici  majolike   vrstom keramike kojom se, u Crnoj Gori,  tek rijetki bave.

” Zahtjevna tehnika”, objašnjava naš domaćin, ”koja podrazumijeva modeliranje, pečenje i bojenje predmeta, ali i osjećaj za prirodu materijala i poznavanje tehnološkog procesa, brušenja i pečenja ”.  Likovna kritičarka  Ljiljana Karadžić ovako opisuje njegove radove: „Nekad su jednostavni, skoro infantilni i otjelovljuju čistotu, nevinost i vedrinu srži života… A nekad opet tako složeni, sa komplikovanim mrežama fantastičnih ornamenata, koji su, po raskoši, nalik baroknoj muzici”

Rođen je  u Nikšiću, 1953. godine. Slučajno, naglašava naš sagovornik. Majka je bila u posjeti ”kod svojih” i tu se porodila. U Nikšić će se, iz Podgorice u kojoj je odrastao i u kojoj je završio Srednju tehničku školu odsjek arhitekture, vratiti početkom sedamdesetih. Kao jedan od studenata čuvene Više pedagoške akademije u Nikšiću, profesora i umjetnika Nikole Gvozdenovića .I danas, Goran se sjeća harizmatičnog profesora Gvozda,  koji je  tokom časa,  dok su studenti radili krokije po modelu, slikao. „   A, Gvozdo je slikao pokretima četkice  koji su podsjećali  na vez”.

Slikarski terpentin mirisao je Goran još u roditeljskom domu . U ateljeu oca Spasoja , profesora srednje tehničke škole, ali i slikara. Nakon studija geodezije, otac je završio i studij Istorije umjetnosti. Uspješan je kao slikar, o čemu svjedoči i njegov autoportret izložen u Nacionalnoj galeriji muzeja na Cetinju. Nije bio  oduševljen Goranovom odlukom da studije nastavi na umjetničkoj akademiji u Beogradu.” Ajde, ali ne vjerujem da će te primiti”, sjeća se Goran njegovih riječi.” Malo primaju, odziv je veliki, a iako te prime zaradjivaćeš možda za hljeb. Ako želiš preko i malo putera izaberi neki drugi studij…”

Na Fakultet primijenjenih umjetnosti u Beogradu, odsjek keramika i staklo, u klasi profesorke Mirjane Isaković, primljen je kao jedan od šest kandidata te 1977. Spremao se za studij slikarstva ili skluptorstva, a onda, slučajno, pogled na atelje u kojem se radilo sa keramikom, odredilo je Goranov izbor.” Boje, forme, sklupture, koje sam,  prolazeći pored radionice gdje se sa glinom radilo,  ugledao, fascinirale su me. Bogami, ja ću na ovo.”, pomislio je. Odabir gline, materijala u kojem se Goran Vukčević izražava, decenijama kasnije, kritika će opisati kao najprikladniji za njega. ”Glina ima svojstva koja su bliska umjetnikovim poetskim intencijama. Meka, podatna, topla,  glina omogućava  oblikovanje i transponovanje ideja u najrazličitije forme.”

Po završetki studija i odsluženog vojnog roka, Goran Vukčević  se seli u Kanadu. Novac za put zaradio je prodajom, na lokalnoj zemunskoj pijaci, drvenih pločica na kojima je iscrtao cvijeće i pejsaže. Sa  3000 njemačkih maraka, suprugom i ćerkom počeo je novi život. Par godina radi kao pomoćnik art direktora televizijske kuće ‘ Sedam partnera’. Pravi makete po kojima se radi scenografija za televizijske studije.Znanje nacrtne geometrije,  stečeno u srednjoj školi, pomoglo je. Potom radi kao dizajner za fabriku koja proizvodi odjeću, kape, majice, trenerke…Po Goranovim crtežima rade se amblemi za odjevne predmete koji se u ovoj fabrici izradjuju.U medjuvremenu razišao se sa suprugom i preselio u kuću kod prijatelja.  Ovdje, u garaži napravio  je atelje. Peć za keramiku kupuje uz finansijsku pomoć brata koji već duže živi u Kanadi i ubrzo u Torontu kanadskoj publici Goran Vukčević predstavlja se prvom samostalnom izložbom.” Osamdeset pet odsto  izložbe je prodato.”, sjeća se Goran danas.

Krajem osamdesetih vraća se u rodnu Crnu Goru,  u Herceg Novi ne znajući ” šta se u zemlji dešava”. Rat.  Dočekale su ga sirene, naoružani vojnici na putu ka Konavlima, prazni rafovi u prodavnicama, izbjeglice iz Bosne…” Kupovali smo od izbjeglica konzereve na pijaci, koje su oni dobijali kao pomoć od Crvenog krsta i tako se prehranjivali.” Stvara i radi, ali izložbe ga ne zanimaju.” Gdje je, u tim vremenima mjesto lijepim stvarima”, razmišlja. Ipak ne žali što se vratio.” Ovdje je ipak bolji život, a Boka kotorska fascinantna.“

Prijateljuje sa slikarom Vojom Stanićem i njegovom Nadom.Sa ponosom, kaže, da ga je Stanić opisao kao jednog od najboljih crnogorskih umjetnika.” Ali, ne volim da se time hvalim”, skromno dodaje, dok nam pokazuje Vojove slike na zidu svoje kuće. Jednu je kupio, a drugu zamijenio za svoj rad. ” Na izložbi  u Novom, Vojo je vidjevši moj rad rekao – fantastično. Poželio je da taj rad stavi u njihov plavi salon u kojem do tada nije bilo radova drugih umjetnika. Dao sam mu moju figuru, a ja sam od njega dobio sliku”

Goranova keramika u tehnici majolike predstavljena je samostalnim izložbama u Beogradu, Herceg Novom i nedavno u Podgorici. Izlagao je i u okviru kolektivnih izložbi Svet keramike na medjunarodnom festivalu  Mermer i zvuci’ u Arandjelovcu i u Umjetničkom paviljonu  Cvijeta Zuzorić u Beogradu.

Goran Vukčević ne voli publicitet.” Što si više u javnosti, što više izlažeš, to ti uzima privatno vrijeme i mogućnost da radiš ono što voliš”, tvrdi. A ono što voli i u čemu uživa je njegov rad.

” Malo se ljudi u Crnoj Gori bavi keramikom.Nema te tradicije. Čak i kolege koje su sa mnom završile studije, ne bave se keramikom. Uradiš komad pa ti pukne, pa ponovo radiš, to se peče jednom, pa se glazira prvi put, pa nisi zadovoljan, pa drugi,  treći put, dok ne dobiješ nešto što je dovoljno dobro.Nije lako, ali ja uživam .Imam dvije peći i mogu da radim kad hoću, koliko hoću i šta hoću. Sreća je moja što ne živim od toga.”

Vino smo popili u Goranovom domu. Prostoru ugodno osvijetljenom unikatnim lampama, ukrašenom kineskim ručno bojenim ovalima  iz nekih prošlih vjekova i ručno tkanim ćilimima, slikama i mozaicima dekorisanih zidova…  Dom čovjeka i umjetnika za koga kažu da je ” neuklopljen i neukalupljen u aktuelne tokove i gospodstveno distanciran od zvaničnog umjetničkog sistema”.

Lila je kiša i kad smo napustili njegov dom.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Izdvojeno

DUŠANKA HOMEN, ADVOKATICA KOJA JE  SKORO DVIJE DECENIJE OTVARALA DOM ZA VELIKA SLIKARSKA IMENA:  Bilo jednom u Kotoru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Udajom za  inžinjera Borivoja Cika Homena, Dušanka je ”došla” u familiju, a sa njom velika imena  likovne scene. Svake godine, uvijek  osmog avgusta, skoro dvije decenije, u Kotoru,  Kod Homena su  održavane izložbe, a vrata njihovog doma širom su otvarana za brojne posjetioce. Za ljubitelje lijepe umjetnosti,  ali i za one koji su na ove manifestacije dolazili tek radi ukusnog posluženja

 

 

U prijatnoj hladovini kotorskog doma porodice Homen, na pjaci, blizu bivšeg zatvora, dočekala nas je Dušanka Subotić Homen. Vrelina julskog  dana ne osjeća se u ovoj kući, omedjenoj  teškim kamenim zidovima,  i dekorisanoj komadima antičkog namještaja, tanjirima i posudama. U vlasništvu porodice je i prostor  dugo poznat kao galerija  Kod Homena.

Udajom za inžinjera Borivoja Cika Homena, Dušanka je ” došla” u familiju, a sa njom velika imena  likovne scene. Svake godine, uvijek  osmog avgusta, skoro dvije decenije,  Kod Homena  su  održavane izložbe, a vrata njihovog doma širom su otvarana za brojne posjetioce. Za ljubitelje lijepe umjetnosti,  ali i za one koji su na ove tradicionalne manifestacije dolazili tek radi ukusnog posluženja. A bilo ga je uvijek tokom prigode otvaranja izlozbe…

” U mojoj advokatskoj kancalariji i kroz moj posao imala sam puno susreta sa vrhunskim umjetnicima, Mićom Popovićem, Oljom Ivanjicki, Kostom Bradićem, slikarima  Medijale”  priča Dušanka Subotić Homen. Kao advokatica  upoznala je   princezu Jelisavetu Karadjordjević.” Branila sam i odbranila  zahtjev koji je princeza pokrenula  za rehabilitaciju njenog oca kneza Pavla i povrat oduzete mu imovine…” Poslovna saradnja,  prerasla je u blisko prijateljstvo.

Tokom prve  posjete princeze Jelisavete domu Homena davne 2001.godine, začeta je ideja koja će se već sledeće godine realizovati, izložbom slika Olje Ivanjicki.

” Olja je došla u naš dom da pozdravi princezu i oduševila se ambijentom galerijskog prostora. Dogovorile smo se  da sledeće godine tu napravimo njenu izložbu. U organizaciji udruženja Umjetnost bez granica  koje smo registrovali, i  uz neophodne saglasnosti,  uvezli smo  Oljine slike i crteže…”

Lidija KOJAŠEVIĆ-SOLDO
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BRANKO ĐURIĆ ĐURO, MUZIČAR, GLUMAC, REDITELJ, SCENARISTA, PISAC…: Od nadrealnog do realnog

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nova generacija  ne pamti ni one ” lude” osamdesete, ni onaj ulični način zezanja kojim su duhoviti sarajevski momci, kultnom  emisijom‘ Top lista nadrealista, zasmijavali region.Onaj ” novi primitivizam” i Djurine čarolije, program sniman  bez scenarija i pripreme.” Bili smo mladi, bili smo ludi i bili smo protiv svega, što tada i nije bilo tako jednostavno. Na nadrealističan način upozoravali smo šta bi se moglo desiti…”, sjeća se Djuro. Nažalost, nadrealna predvidjanja  Nadrealista, postala su stvarnost…

 

 

Naš susret dogovorio je njegov menadžer. Iza kulisa Ljetne pozornice u Kotoru, sa Brankom Djurićem Djurom smo .Komunikacija teče lako, onom spontanošću koju imaju  Sarajlije. Vrijeme za intervju od 10 minuta, koliko je odobreno, produžilo se. Sve do početka predstave kojom je on te noći kotorskoj publici  predstavio   stand up šou Djurologija. Sedamsto dvadeset treći put, nakon brojnih pozornica širom svijeta, večeras je u Starom gradu.

Oboje smo rasli u Sarajevu. Živjeli tamo do rata. ’’  Malo si izgubila  akcenat”, primjećuje. “ On i dalje ima, onaj,  za Sarajlije tako tipičan način govora.Onaj, kojim je ulogama ili vokalnim interpretacijama, nasmijavao i zabavljao,  cio prostor, zajedničke države. Djuro živi u Sloveniji,  ali ponavlja: ‘’ Sarajlija sam i Bosanac. I kad bih htio, ne mogu to promijeniti.A, i neću.Iako, živim u Sloveniji i imam slovenaćki pasoš. Kad jednom odeš iz svog grada, onda ti je svejedno gde si. Nosiš to nešto i kao što  Andrić piše,  prostireš taj neki bosanski ćilim pred sobom, kao vjernik molitveni tepih”.

Te 1962. rodio se, kao dijete oca Srbina i majke Muslimanke, ali, ističe, sa svih strana ima neke miješane gene, pa  se najbolje osjeća u nacionalno miješanim sredinama. Počeo je javne nastupe  sa rok grupom  Bombaj štampa. I danas se , prije svega, osjeća  kao muzičar. Pisanje je njegova druga ljubav. Ostvario se kao scenarista i pisac, ali jugoslovenski region pamti ga prije svega kao glumca. O ratu i prvoj ratnoj godini koju je proveo u Sarajevu, nerado govori.” Svi koji su preživjeli i bili duže od mene tamo znaju kako je izgledalo.Bolno i strašno, bombe padaju, ljudi ginu, neko preživi, neko pogine, neko ostane invalid…”

U Sloveniji, gdje je izbjegao,  počeo je kao režiser .Šali i humoru nije bilo mjesta. ” Nekako sam dosadan bio  i sam sebi kad se pogledam u ogledalo. Mislio sam, kako bih tek bio dosadan drugima…”, priča Djuro.Na  televiziji Slovenije osam godina radio je spotove, organizovao koncerte, režirao serije, šou programe…” Sve osim fudbalskih utakmica”, kaže..

Glumi se vratio ulogom u filmu  Ničija zemlja, Danisa Tanovića. Na nagovor prijatelja i režisera Ademira Kenovića pročitao je scenario. Oduševio se. Film je nagradjen Oskarom u konkurenciji stranih filmova, Djuro je dobio agenta i uloge u brojnim, posebno italijanskim filmovima, a mladi novinar slovenačkog dnevnog lista  Delo  zabilježio je :” Slovenski režiser  Branko Djurić Djuro odlučio je da se čak oproba kao glumac…”

Nova generacija  ne pamti ni one ” lude” osamdesete, ni onaj ulični način zezanja kojim su duhoviti sarajevski momci, kultnom  emisijom ” Top lista nadrealista”, zasmijavali region.Onaj ” novi primitivizam” i Djurine čarolije, program sniman  bez scenarija i pripreme.” Bili smo mladi, bili smo ludi i bili smo protiv svega, što tada i nije bilo tako jednostavno.Na jedan nadrealističan način upozoravali smo šta bi se mogo desiti…”, sjeća se Djuro.Nažalost, nadrealna predvidjanja ” Nadrealista”, postala su balkanska stvarnost…

Prisjećamo se zajedno tih godina.” Gdje je boga ti Vuk”, pita Djuro, misleći na Vuka Janjića, režisera. Da, zna da je u Amsterdamu, ali nije ga vidio 30 godina. To je čovjek koji mu je pomogao da, nakon tri pokušaja, položi prijemni na odsjeku glume Akademije za scenske umjetnosti u Sarajevu. Te školske 1984/ 85, . kandidati su za prijemni ispit za Akademiju spremali lik Hasan age. Djuru je, a po preporuci Ademira Kenovića, Vuk Janić pripremao za prijemni. ” Sta se ono u gori bijeli…”, recitovao je Djuro monolog iz  Hasanaginice i zaneseno gledao u daljinu. ” Čekaj, šta ti to radiš?  Pa kome govoriš? ” pitao ga je Vuk i objasnio mu  da mora biti ubjedjiv, gledati u oči onoga kome govori… ” Ti si to do sada uvijek ovako radio ?” čudio se  Vuk. I zaključio:  ” Pa ti si budala”.

” Probaj ovako, rekao mi je, i ja sam u pet minuta shvatio šta je to gluma”. Te godine Djuro je primljen  na Akademiju.Već na prvoj godini igrao je glavnu ulogu u Kenovićevom filmu ‘Ovo malo duše,  po scenariju Abdulaha Sidrana.  Djuro tvrdi da je Kenović bio jako hrabar kad mu je povjerio glavnu ulogu.” Igrao sam oca, izmedju ostalih i  glumcu Davoru Janjiću, koji je bio mladji od mene sedam godina”. Film je nagradjivan, baš kao i naredni koji Djuro snima sa Kusturicom  Dom za vješanje ,  Veliki uspjeh bio je Kenovićev  film  Kuduz koji snima sledeće godine i u kojem opet ima jednu od glavnih uloga. Glumi i u  filmu  Kako je propao rokenrol,  snimljenom 1989. za koji su muziku pisali Vladimir Divljan iz grupe Idoli , Srdjan GojkovićElektrični orgazam i Dušan Kojić  Disciplina kičme.

Filmom  Kajmak i marmelada Djuro se, vrlo uspješno  ostvario kao režiser, scenarist i glavni glumac. U  Sloveniji, ovaj film  je gledalo 125.000 ljudi.Bio je to, do 2007 godine, rekord gledanosti u ovoj zemlki, a i dalje je van granica, ovo najgledaniji slovenački film. Priču o Slovenki Špeli i njenom suprugu Boži, Bosancu koji je došao da živi u Sloveniju, publika je prepoznala. ” Mi i Slovenci imamo isti smisao za humor .Bosanci vole da se šale na svoj račun, a i Slovenci vole isto tako da se šale na naš račun”, šaljivo primjećuje  Djuro.

Veliki uspjeh imala je  tv serija  Naša mala klinika, snimana na slovenačkom, hrvatskom i srpskom jeziku. Branko Djurić Djuro, jedan je od scenarista, producent i režiser.

Djuro je otac troje djece i suprug slovenačke glumice Tanje Ribič. Mladja ćerka ide u medjunarodnu školu u Beogradu, ima dečka Beogradjanina i priča ekavski.Starija ćerka je u Zagrebu, glumica.Ona govori hrvatski. Sin, koji još živi sa roditeljima, govori ili slovenački ili engleski.” Ja sam svoj bosanski jezik pokvario, a slovenački nisam popravio”, šarmantno dodaje.

Sve što u ovom kratkom razgovoru nije rekao, ali sve ono i što ranije u intervjuima nije ispričao, napisao je u knjizi  Djuro, mojih pedeset. Na stranicama ove knjige podijelio je sa čitaocima svoj privatni život, dane bolesti, priče o bliskim prijateljima i druženja sa slavnim ličnostima, o žurkama osamdesetih u Sarajevu…” Knjiga će vam pomoći da ga upoznate onakvog kakav zaista jeste, trodimenzionalna, kompleksna, otkačena, ponekad čudna, uvijek simpatična, kreativna, duhovita i generalno zabavna osoba”, navodi dr Noa Černi u uvodu za ovu knjigu.

Čak i ovaj kratki susret sa njim ne ostavlja sumnju.Djuro je upravo takav kako ga je Černi opisao.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RUŽICA IVANOVIĆ REBRONJA, SLIKA, CRTA, VAJA I VEZE NA METALU: Umjetnost je  jezik kojim najbolje komunicira

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rodom je iz plemićke porodice Ivanović, uz koju Kotorani ne zaborave da dodaju titulu, konte. Prve crteže počela je kao djevojčica i sve do danas, na kraju šeste decenije, ne prestaje da crta, vaja, slika… ” Igrala sam se po pjacama i pjacetama uz more, uz barke i mandrače, pa su i moje slike inspirisane tim motivima koji su me okruživali..” kaže Ružica

 

 

Dočekala nas je u kotorskoj Dobroti, u stanu u kojem živi i stvara.Novinare ne prima tako često, objašnjava vedrim i prijatnim osmjehom.   Rodjena je u Kotoru. ” Privilegovana  sam da živim i stvaram u jednom od najljepših gradova Mediterana”. Prve crteže počela je kao djevojčica i sve do danas, na kraju šeste decenije, ne prestaje da crta, vaja, slika… ” Igrala sam se po pjacama i pjacetama uz more, uz barke i mandrače, pa su i moje slike inspirisane tim motivima koji su me okruživali..” kaže Ružica.

Ružica je rodom iz plemićke porodice Ivanović, uz koju Kotorani ne zaborave da dodaju titulu, konte.Sačekao nas je i isprintani tekst autora dr Miloša Miloševića, admirala Bokeljske mornarice. Oda slavi i hrabrosti njenih predaka i detaljan opis bitke kod Lepetana davne 1571.godine, kada su braća Ivanović, sa svega 40 ljudi posade na jedrenjaku, uspjeli da potuku veliki turski brod čuvenog pirata Hađži Ibrahima, na kojem je bilo  360 ljudi  i 40 topova. Mletačka republika je dodijelila je tada familiji Ivanović grofovsku titulu, sa naslednim pravom nošenja.

Ponosna je Ružica na svoje porijeklo. Pamti priče koje je slušala od oca o prošlosti familije. Pamti i  mudre savjete koje je dobijala od don Gracija Ivanovića, brata njenog oca, do kojeg je rado, od Starog grada pa do Sv. Stasija, kilometre kao djevojčica prelazila.” Mnogo mi je značilo da me pomiluje, da se pomoli Bogu za mene…”  Sjeća se Ružica da je Graciju Ivanoviću ponudjena titula biskupa, ali i da je on predao kolegi na Prčnju jer je ovaj bio stariji od njega…

Imanja i vila Ivanovića odavno su nacionalizovana. Palac, devastiran i nikad obnovljen, stoji kao podsjećanje na neko drugo doba. Baš kao i ploča postavljena 1951.godine na kojoj je napisano, da je u ovoj kući više puta boravio Petar Petrović Njegoš. Pred odlazak u Rusiju na rukopoloženje za arhijereja  1833.godine. napisao je spjev, objavljen u  Glasu Crnogoraca. Time se vladika zahvalio za gostoprimstvo porodicama Lombardić i Ivanović.Njegoševa poema,  naslovljena  ” Srbin Srbima na čast zahvaljuje”, posveta katoličkim porodicama domaćina, mnogo puta korištena je u, dnevne, političke svrhe.

Ružica zrači nevjerovatnom energijom. Njena kreativnost  prisutna je u svakom dijelu njenog doma. Brojni akvareli po krevetu u spavaćoj sobi, mnogo naslikanog cvijeća, aktovi, mrtve prirode…Na podu, uz zid naslonjena dva platna koja se još suše.U debelim fasciklama fotografije su njenih radova. Svi su prodati. A radila je i uljem na platnu, pastelom, akvarelom, tušem …

” Furešti su najviše voljeli motive barki, talase ili uskovitlano burom more, kamene primorske kućice na obali…”

Gospodja Ivanović Rebronja završila je Višu školu za dizajnera u Splitu i jedno vrijeme radila kao dizajner u kotorskoj fabrici  Rivijera. Posao je napustila kad se udala, rodila ćerku i sina. Dok je muž kao kapetan plovio, ona je u kući slikala i brinula o djeci.”

Iz oka i iz duše, nazvala je jednu od svojih izložbi održanoj u Novom Sadu. A tako i slika. Jedanaest puta samostalno je izlagala i mnogo puta grupno. ” Za mene je umjetnost uvijek bila istraživački proces, koji mi je postavljao pitanja ali nije uvijek davao odgovore. Do njih je trebalo doći isrpljujućim radom.” Rezultat tog rada bila je i nagrada za najbolji vizuelni rad nastao u Kotoru, 2019. godine, kojom je Ružica nagradjena.

Slikala je godinama, neprestano. Nije imala učitelja slikanja, ni  išla na kurseve. Posmatrala je stare majstore, posebno Rembranta i od njih učila…

U šestoj deceniji života, kad su njena djeca već porasla i dobila svoju dječicu, Ružica upisuje Akademiju likovnih umjetnosti na Cetinju, odsjek vajarstva. Maske u gipsu, koje je u to vrijeme radila za kotorski maskenbal, probudile su želju da savlada i tehniku trodimenzionalnog rada. Mapa sa radovima koje je spremila za prijemni ispit,  omogućila joj je lak upis na Akademiju. U roku i sa  prosječnom ocjenom 9,91, diplomirala je u klasi profesora Milivoja Babovića.Ponekad, sjeća se, osjećala je bol u zglobovima, ili šakama, dok je satima oblikovala glinu ili udarala u kamen. Ali,  disciplinovano je radila, od osam ujutro do u osam uveče. I danas Ružica  rado naglasi, da je profesor Dado Djuranović govorio da je dobar crtač i ” davao joj vjetar u ledja.”

Otkrila je skulpturu, ili kako kaže:   ” Skluptura je jednostavno mene  našla.” Inspiraciju je našla u radovima nastalim još u vrijeme renesanse, a usavršenim u toku baroka.U dobrotskoj čipki, dugotrajanom, preciznom  i zahtjevnom vezu.Radile su ga žene koncem i po šemama koje su moreplovci donosili iz  nekih stranih država.Umijeće veza prenosilo se s koljena na koljeno. Njen stric, don Gracija Ivanović u vrijeme zemljotresa, pobrinuo se da se ta dragocjena kulturna dobrotska baština sačuva. Krov na crkvi bio je oštećen i don Gracija je čipku preselio u podrum crkve Sv Stasije.

Ružica nastavlja posao svog đjede. Želi sačuvati čipku od zaborava. Koristeći  originalne motive sa dobrotske čipke,  prenosi ih na metalne cinkane ploče.A onda dugotrajnim procesom, urezuje, buši, turpija…

” Svaki put se ispočetka začudim kako moje ruke bez velikog promišljanja znaju kako treba i navode me suštini. Ja se pustim, a one mi pokažu put, mekano i nježno navodjene  od sebe …sebi.Tada se um šutke prepušta impulsu  s one strane’‘.Sklupture je predstavila na izložbi u Gradskoj galeriji Kotor . Tragovi prošlosti kao kod za trajanje nazvala je izložbu.” Možda će se ovako, tradicija dobrotske čipke, pamtiti   bar još narednih 500 godina…”

Dvije godine kasnije u istoj Galeriji, pred publikom su crteži  Without order and rules.Ružica je naučila pravila i mogla sebi dopustiti da ih poruši. ” Crteži podsjećaju na dječije radove, ali su veoma ozbiljni. Postavka je koncipirana u pravcu neponovljivosti linija, dogadjaja, mentalnih slika i crteža. U opisu fragmenata dostignuta je dinamičnost površine. Izlomljene kompozicije se mogu posmatrati kao svakodnevni vidljivi i nevidljivi dogadjaj i osjećanja. Ponekad je i sama  reakcija burna na potisnuto, skriveno i pod pritiskom ovih užasnih vjetrova stvarnosti…” opisuje Ružica svoj rad.

Prijatno druženje sa ovom posebnom ženom završeno je. Par sati je prošlo, ali vjerujemo joj kad kaže, ” da je vrijeme dovoljno  dovoljno dugo za one koji su spremni da ga iskoriste”.

A povjerovali smo joj i da joj je važnije, od svog njenog rada i porijekla, to što je, ne samo odškolovala svoju djecu do fakultetskih diploma, već to što su postali dobri ljudi. I podarili joj presretne trenutke da uživa u svoja tri unuka.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo