Povežite se sa nama

OKO NAS

PUT POD NOGE: Zov Kavkaza

Objavljeno prije

na

Kraj jula. Buđenje u Cegetu, malom ruskom selu u Baksanskoj dolini, u podnožju Elbrusa. Na koju god stranu da se okrenem planinski vrhovi zovu na lutanje, mame ljepotom. Većina je okovana snijegom.

Ne vidim sa prozora sobe najveći vrh Evrope – Elbrus, koji me dva dana ranije nije primio k sebi. Vraćam film u glavi, na uspon smo krenuli četiri sata iza ponoći, nakon skoro sedam sati hoda i dolaska do Sedla, smještenog trista metara ispod vrha odustala sam od uspona. Misli mi lutaju. Tražim krivca – ekstremna hladnoća, cigarete, nedisciplina na trenizima, nizak hemoglobin… Razmišljam o onoj narodnoj kojom pravdamo sve svoje neuspjehe – ko zna zašto je to dobro. Ne ide. Krivca pronalazim u sebi. Prvi put sam poklekla. Nisam pobijedila sebe ni pomjerila svoje granice. Moram da lutam i saberem misli.

Lokalni vodič noć ranije predložio je nekoliko treking tura, obilazak muzeja Vladimira Visockog, šetnju do Narina – izvora mineralne vode, vodopada Azau, vodopada Devojačka kosa…

Ostalo nam je još par dana do povratka u Crnu Goru, a htjela bih da vidim sve. Tog jutra Svetlana, Karolina i ja biramo vodopade i sa rančevima na leđima krećemo iz hotela.

Iz turističkog sela u kom smo smješteni hodamo do Terskola. Nemamo kartu, ali imamo osjećaj da ne možemo pogriješiti. I da ne dođemo do vodopada uživaćemo, jer gdje god pogledamo priroda nas zasjeni svojom ljepotom.

Jedina smjernica koju imamo je da se put za vodopad Djevojačka kosa odvaja kod džamije u Terskolu i da odatle imamo oko sat i po hoda.

Skrećemo sa asfaltiranog puta. Za nama gazi četa vojnika, sa punom vojnom i alpinističkom opremom. Iza njih se nazire jedan hodač, civil. Nepunih pola kilometra od skretanja sa glavnog puta iz Terskola počinjeno da se penjemo uz brdo.

Čujemo vojnike koji nas upozoravaju da smo na pogrešnom putu. Vraćamo se i idemo stazom kojom su oni pošli. Muškarac koji je hodao iza njih sada je pred nama. Kad smo mu se primakli, opominje nas da ne treba vjerovati vojnicima, mi ipak biramo da im vjerujemo. Na kraju i on hoda za nama.

Dolazimo u dolinu, prelazimo preko rijeke, i ulazimo u šumu.

Niz padine se slivaju potoci nastali od snijega koji se topi sa okolnih planinskih vrhova.

Vojnici su na svakom koraku, vježbaju spuštanje niz stijene. Spremaju se, treniraju. Mještani su nam ranije objasnili da je blizu granica sa Gruzijom i da ruska vojska konstantno patrolira tim, mahom snijegom okovanim, pograničnim pojasom.

Rijeka krivuda niz padine Kavkaza. Tog dana prešli smo sa jedne na drugu obalu preko dvadeset puta, na kraju se ispriječila ispred nas sa jedinom mogućnošću da je pregazimo.

Sazuvamo se i gazimo bose. Hladna rijeka, u koju se sliva kavkaski snijeg, pušta da se stopim sa prirodom i prepustim slobodi. Tišinu su remetili samo naši koraci, zvuk vjetra i žubor vode.

Staza je utabana otiscima stopala, starim i svježim. Livade oko nas prošarane su svim bojama, cvijeće je svuda po tom zelenom tepihu.

Srijećemo grupu planinara koja se vraća sa vodopada. Objašnjavaju da nam do cilja treba makar tri sata hoda, ne duplo manje od toga. Nastavljamo.

Nakon nepuna dva sata hoda, u sred zelenog prostranstva uramljenog oštrim planinskim vrhovima, vidimo kolibicu. Prvu od kad smo iznad Terskola prešli rijeku. Ispred nje je neko. Ustaje iz sjedećeg položaja i kreće ka nama sa ogromnom drvenom motkom u ruci.

Lijevo od nas, preko rijeke, neka nova četa vojnika vježba silazak niz sipar. Opominju neznanca, duge crne kose, golog do pojasa, i on nestaje iz našeg vidokruga.

Ljepota predjela kroz koji hodamo nakon par minuta potisnula je u zaborav neznanca sa motkom. Nailazimo na krdo krava puštenih u ispašu, lijevo od njih, u daljini iznad rijeke nazire se vodopad. Hodamo ka njemu u tišini. Uživamo u prekrasnom prostranstvu. Divimo se oštrim nazubljenim vrhovima čiji šiljci opominju na surovost stijena. Izazivaju strahopoštovanje.

Još sat i nešto hoda i stižemo do stijena ispod vodopada.

Sve tri nalazimo svoju stijenu i sjedamo da odmorimo. Biram jednu i u poluležećem položaju gledam niz rijeku.Svetlana i Karolina su na brežuljku iznad mene. Odmaraju. Fotografišu.

Vodopad izgleda baš kao duga kosa. Mnoštvo njegovih djelova pada niz liticu kao pramenovi djevojačke kose i gube se u rijeci iznad koje sjedim.

Pokušavam da potopim misli o neuspješnom usponu na Elbrus sa njima. Ne ide. Izranjaju. Ljudi se valjda najteže bore sa sobom, jer u toj borbi nema ni pobjeđenih ni pobjednika. Naspram mene su šiljasti vrhovi, od preko 3.000 metara. Izgledaju gordo i nedostupno. Mogu ih zagrliti samo odabrani. Možda i oni koji srcem krenu ka njima, ne da bi se dokazivali. Treba učiti od njih.

Opet me misli vraćaju na Elbrus. Pitam se da li sam išla srcem i prepuštam se suncu koje me miluje na visini od oko 2.700 metara. Kakvasko sunce. Jedino Sunce. Ono čije čari krademo svi na kugli zemaljskoj. Ljutim se i na njega što me izdalo kad sam krenula ka vrhu Elbrusa.

Posle desetak minuta prenulo me Karolinino i Svetlanino dozivanje. Okrećem se i vidim da pored njih stoji čovjek sa drvenom motkom.

Ustajem i dolazim do njih. ,,Ja sam Musa. Izgubile su mi se krave, jeste ih negdje vidjele”, pita čudni neznanac.

Same smo u divljini sa muškarcem koji ne djeluje prijateljski nastrojen.

Hvata nas panika i govorimo mu da su krave blizu njegove kolibe i da moramo krenuti. Više nam se ne ide ka vodopadu, razmišljamo koliko su daleko iza nas ostali vojnici. Neznanac hoda pored mene i pita jesam li čitala Bibliju. Odgovaram da jesam. ,,Moje ime je iz Biblije. Ne bojte se. Živim ovdje u planini, čuvam krave”, rekao je prije nego je ubrzao korak.

Izgubio se iz vida, a mi smo užurbanim korakom krenule nazad. Ponovo gazile rijeku, uživale u šarenilu boja. Fotografisale Musine krave i stigle vojnike. Iako neznanci ulivali su nam osjećaj sigurnosti.

Spuštamo se u Terskol uporedo sa njima i razgovaramo. Na kraju i fotografišemo. Za nama se u daljini gubi Musa, njegova koliba, krave, vodopad… Gubi se i nelagoda zbog neočekivanog susreta. Ostaje u sjećanju urezana ljepota tog kraja, hladnoća kojom nas je rijeka zagrlila i miris poljskog cvijeća…

U oku će zauvijek ostati odraz oštrih kavkaskih vrhova. Razmišljam o onome što se od njih može naučiti i divim im se sa mjesta udaljenog hiljadama kilometara od njih. Zahvaljujući njima pronašla sam krivca za neuspješan pohod na krov Evrope. U svojoj glavi.

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PROTEST BIVŠIH RADNIKA KOŠUTE: Blokiranje puta, za deblokadu pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Košuta je bila prva od nekadašnjih velikih fabrika u kojoj je 1996. otvoren stečajni postupak. No uprkos tome što su radnicima u stečajnom postupku priznata potraživanja, do danas nisu uspjeli da ih naplate. Kao i ranije i sada pokušavaju da protestima i blokadama ostvare svoja prava

 

 

Bivši radnici nekadašnje Industrije modne obuće Košuta u ponedjeljak su blokirali magistralu između Podgorice i Cetinja. Blokada je trajala četiri i po sata i bila je peta u posljednjih mjesec i po dana.

Bivši radnici traže isplatu devet zaostalih zarada i povezivanje radnog staža. Njihove zahtjeve već 25 godina nema ko da riješi.

Nakon niza protesta, protekle sedmice radnici su se sastali sa potpredsjednikom Vlade Nikom Đeljošajem. Nije bilo konkretnog dogovora, niti jasnog predloga kako da se prevaziđe situacija.

Đeljošaj je saopštio da su voljni da rješavaju naslijeđene probleme, ali da je potrebno da se precizira šta se konkretno zahtijeva. ,,Kad nešto tražite, morate konkretno znati šta je to. Morate imati papir, za koliko je to radnika, za koliko novca”, naveo je Đeljošaj.

Advokat radnika Petar Martinović je istakao da imaju konačan spisak 680 radnika koji imaju potraživanja. On je najavio da će pored Đeljošaja, pisati i premijeru Milojku Spajiću, i detaljno ih upoznati sa tim koliko radnika čeka povezivanje radnog staža kako bi mogli da ostvare pravo na penziju. Za izmirenje zaostalih zarada potrebno je oko 2,8 miliona eura. Martinović je najavio da su radnici spremni da svoje zahtjeve podijele u dva segmenta, i traže da se Vlada obaveže da prvo isplati zaostale zarade, a potom i da poveže staž radnicima kako bi otišli u penziju.

Krajem prošle godine Građanski pokret URA saopštio je da će njihovi poslanici podnijeti amandmane na Predlog zakona o budžetu za 2024. godinu kojim bi se ispravila višedecenijska nepravda nad radnicima Košute koji su, kao prioritetni povjerioci, ostali uskraćeni za isplatu devet zarada, i pored milionske imovine kojom je preduzeće raspolagalo.

,,Ovim amandmanom opredjeljuje se 2.205.000 eura za isplatu radnicima stečajcima i to za njih oko 700 jer, nažalost, više od 500 nije među živima i nisu dočekali zadovoljenje pravde. Očekujemo odgovoran pristup i podršku svih kolega u Skupštini Crne Gore”, saopštila je URA. Podrške očigledno nije bilo.

Bivši radnici Košute su ispred Vlade protestovali i u maju 2021., za vrijeme Vlade Dritana Abazovića. Dobili su obećanja, ali ne ispunjavanje njihovih dugogodišnjih potraživanja.

Stečaj u Industriji modne obuće Košuta uveden je u martu 1996., a oko 1.200 radnika poslato je na biro rada. Košuta je bila prva od nekadašnjih velikih fabrika u kojoj je otvoren stečajni postupak, a uprkos tome što su radnicima u stečajnom postupku priznata potraživanja, do danas nisu uspjeli da ih naplate.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠUME, SLUČAJ BERANE: Kap u moru

Objavljeno prije

na

Objavio:

U ovom trenutku se ne zna koliko  neregistrovanih kamiona, poput onog u nedjelju veče u Beranama, krstari šumama sjevera. I svaki ukrade od dvije i po do pet hiljada eura u oblovini. Ali, hoće li iko ikada u državi postaviti pitanje kako je sa sjevera Crne Gore koncesionim gazdovanjem ukradeno dvadeset milijardi eura. Posljednji slučaj je samo –  kap u moru

 

U nedelju,24.marta,  u ponoćnim satima došlo je do teškog incidenta na Gradinskom polju nadomak Berana, kada je prilikom zaplijene nezakonito posječene šumske građe, došlo do pucnjave, u kojoj na svu sreću nije bilo žrtava.

Naime, nakon što su granični policajac i carinik pokušali da zaustave kamion bez oznaka napunjen građom, vozač je nastavio kretanje, da bi kasnije vozilo bilo pronađeno, a pretragom terena pronađen  još jedan kamion  natovaren oblovom građom.

Potom su policajac i carinik sjeli u  kamion i krenuli ka zgradi policije, ali je u jednom momentu pored njih projurio automobil crne boje bez tablica, iz koga je, kako je policajac kazao kolegama – pucano.

Policajac je uzvratio na vatru, ili kako je zvanično saopšteno iz Uprave policije, pucao u vazduh u znak upozorenja.

“Službenici policije u saradnji sa postupajućim tužiocem preduzimaju dalje mjere i radnje na utvrđivanju svih okolnosti događaja, a posebno imajući u vidu da je prilikom obavljanja gore pomenutih službenih aktivnosti došlo do upotrebe vatrenog oružja. Po završetku pomenutih daljih mjera i radnji, u odnosu na utvrđene činjenice, policija će preduzeti aktivnosti shodno zakonu” – kazali su iz policije.

Кada je vijest osvanula u medijima, zbog kontardiktornih informacija, oglasio se premijer Milojko Spajić, ističući da će ”zatražiti hitan i detaljan izveštaj od direktora Uprave policije Aleksandra Radovića i ministra poljoprivrede Vladimira Jokovića o detaljima napada na pripadnika Uprave policije”.

Ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović potvrdio je da je teški incident u Beranama “čudno zbivanje”.

“Dobio sam informaciju o incidentu u Beranama koja nije potpuna. Prve informacije su veoma konfuzne. Već sam zatražio od v.d direktora policija Crne Gore detaljan izveštaj o događaju. Tražiću hitnu i temeljnu istragu incidenta, kako bismo razjasnili činjenično stanje i utvrdili istinu” – oglasio se ministar Šaranović.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

CRNA GORA I BEZBJEDNOST U SAOBRAĆAJU: Među najrizičnijim u Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

S obzirom na broj poginulih osoba u saobraćajnim nezgodama u odnosu na broj stanovnika, tzv. „javni rizik“ stradanja u saobraćaju u Crnoj Gori je posljednjih godina blizu 90 poginulih na milion stanovnika, što zemlju svrstava među najrizičnije u Evropi. Od Crne Gore jedno je lošija Rumunija

 

 

„U saobraćajnoj nesreći na Jazu poginuo petnaestogodišnji vozač“, „Mladić poginuo u saobraćajnoj nesreći u Sutomoru“, samo su neki od naslova koji su obilježili prethodnih nekoliko dana.

“Na putevima u Crnoj Gori u 2023. godini dogodile su se ukupno 6.573 saobraćajne nezgode, tokom 2022. godine ukupno 5.675 saobraćajnih nezgoda, a tokom 2021. godine – 6.109. U ovim saobraćajnim nezgodama smrtno je stradalo: 77 lica u 2023. godini, 73 lica u 2022. godini i 55 u 2021. godini“, piše u odgovorima koji su iz Uprave policije  dostavljeni Monitoru.

Da bi se broj saobraćajnih nezgoda smanjio, Crna Gora mora u što hitnijem roku da donese nacionalnu strategiju za poboljšanje stanja u drumskom saobraćajnu, ali i da formira koordinaciono tijelo za bezbjednost drumskog saobraćaja. To u razgovoru za Monitor tvrdi bivši pomoćnik direktora policije Nikola Janjušević. „Mi smo postali imuni kao građani na sve što se dešava kada je saobraćaj u pitanju. Moramo da se pokrenemo. Bezbjednost u saobraćaju nam ne može poboljšati EU već to moramo mi sami“, kaže Janjušević.

On  objašnjava značaj donošenja nacionalne strategije: „ Crna Gora je donijela nacionalnu strategiju za pobošaljenje stanja u drumskom saobraćaju za period od 2010. – 2019. godine, koja je sadržala preporuku Evropske komisije da se u ovom periodu pokuša smanjiti broj smrtno stradalih lica  ispod 10 na 100 hiljada stanovnika. Crna Gora je uspjela da ispuni uslove iz te nacionalne strategije već 2012.godine kada je broj stradalih na crnogorskim drumovima bio znatno manji od predviđenog“.

Prema dostupnim informacijama, prije usvajanja strategije na koju Janjušević ukazuje, broj stradalih na godišnjem nivou prelazio je 100, ali je već 2012.godine taj broj bio znatno manji – 46. Strategija je važila do 2019. godine. Uslijedilo je donošenje Programa za poboljšanje bezbjednosti u drumskom saobraćaju, a u oktobru prošle godine Ministarstvo unutrašnjih poslova objavilo je nacrt Strategije poboljšanja bezbjednosti u drumskom saobraćaju 2023-2030.“

„U posljednjem petogodišnjem periodu, od 2017. do 2021. godine, u Crnoj Gori se dogodilo ukupno 27.818 saobraćajnih nezgoda, od kojih 18.584 su samo sa materijalnom štetom, 8.994 sa povrijeđenim licima i 239 sa poginulim licima. S obzirom na broj poginulih lica u saobraćajnim nezgodama u odnosu na broj stanovnika, tzv. „javni rizik“ stradanja u saobraćajnim nezgodama u Crnoj Gori je posljednjih godina blizu 90 poginulih na milion stanovnika, što Crnu Goru svrstava među najlošije u Evropi“, konstatuje se u Nacrtu. Od Crne Gore jedno je lošija Rumunija.

Lideri u bezbjednosti saobraćaja, kao što su Norveška i Švedska, su čak šest puta bezbjedniji od Crne Gore  (šest puta je manji rizik da neko pogine u saobraćajnoj nezgodi u Norveškoj i Švedskoj nego u Crnoj Gori). Kada se uporedi Crna Gora u odnosu na prosjek za 27 zemalja EU, dvostruko je veći rizik smrtnog stradanja u saobraćajnim nezgodama u Crnoj Gori, piše u Nacrtu strategije.

Sagovornik Monitora ističe da je još prije nekoliko godina radna grupa koju su činili predstavnici MUP-a i Uprave policije sačinila plan kako da se smanji broj saobraćajnih nezgoda – projekat ugradnje stacionarnih radarskih sistema. „Planom je bilo predviđeno da se na 75 lokacija u Crnoj Gori postave ti stacionarni radarski sistemi. Zbog čega to do sada nije realizovano ne znam, ali sva iskustva iz zemalja regiona i zemalja EU pokazuju da je ugradnjom radarskih sistema značajno opao broj saobraćjanih nezgoda a samim tim i broj smrtno strdalih lica“, kaže Janjušević.

Relaizacijom ovog projekta bila bi smanjena potreba za fizičkom kontrolom brzine, a samim tim prisustvo policijskih službenika na terenu. Osim toga, postavljanjem ovog sistema, osim kontrolisanja vožnje i drugi sektori policije bi mogli imati korisne podatke, poput sektora koji sprovode aktivnosti u rasvjetljavanju nekog krivičnog djela.

Janjušević podsjeća da je sistem saobraćaja kompleksan i da u njemu participira niz državnih organa počev od Uprave policije, Ministarstrva saobraćaja, Ministarstva zdravlja i Ministarstva prosvjete, ali da je posljednjih godina najviše aktivnosti kada je riječ o bezbjednosti drumskog saobraćaja imala Uprava policije.

Kao jedan od načina da se smanji crni bilans na crnogorskim drumovima on vidi i formiranje koordinacionog tijela koje bi se bavilo tim pitanjem. „Koordinaciono tijelo je postojalo u ranijem periodu. Njime je predsjedavao ministar unutrašnjih poslova, a članovi ministar zdravlja, ministar prosvjete, ministar saobraćaja i direktor Uprave policije. Analizirali bi stanje periodično kvartalno, pravili analizu, program mjera kako bi se smanjio broj saobraćajnih nezgoda i to je, što govori i statistika o broju smanjenja saobraćajnih nezgoda, imalo pozitivne rezultate.

U Nacrtu  Strategije se konstatuje da rad ovog tijela koje je trajalo od 2010- 2019. godine nije bio redovan i da nije odgovorio propisanim obavezama, niti je dao očekivane rezultate. „ Evidentno je da važni subjekti i pojedinci često nemaju potreban kapacitet, nisu motivisani, stručni, niti su dovoljno posvećeni sprovođenju mjera i aktivnosti unaprijeđenja bezbjednosti saobraćaja za koje su odgovorni i nadležni. U velikom broju slučajeva, izostao je redovan, dobro organizovan i sistematičan rad na unaprijeđenju bezbjednosti saobraćaja, kako na državnom tako i na lokalnom nivou. Ovakvo stanje se može promijeniti samo iskrenom, neprekidnom i javno iskazivanom političkom podrškom i odgovornošću, a posebno dosljednom primjenom propisa i podrškom prilikom donošenja, promocije i sprovođenja ove strategije i Akcionog plana, piše u Nacrtu.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo