Povežite se sa nama

OKO NAS

PUT POD NOGE: Zov Kavkaza

Objavljeno prije

na

Kraj jula. Buđenje u Cegetu, malom ruskom selu u Baksanskoj dolini, u podnožju Elbrusa. Na koju god stranu da se okrenem planinski vrhovi zovu na lutanje, mame ljepotom. Većina je okovana snijegom.

Ne vidim sa prozora sobe najveći vrh Evrope – Elbrus, koji me dva dana ranije nije primio k sebi. Vraćam film u glavi, na uspon smo krenuli četiri sata iza ponoći, nakon skoro sedam sati hoda i dolaska do Sedla, smještenog trista metara ispod vrha odustala sam od uspona. Misli mi lutaju. Tražim krivca – ekstremna hladnoća, cigarete, nedisciplina na trenizima, nizak hemoglobin… Razmišljam o onoj narodnoj kojom pravdamo sve svoje neuspjehe – ko zna zašto je to dobro. Ne ide. Krivca pronalazim u sebi. Prvi put sam poklekla. Nisam pobijedila sebe ni pomjerila svoje granice. Moram da lutam i saberem misli.

Lokalni vodič noć ranije predložio je nekoliko treking tura, obilazak muzeja Vladimira Visockog, šetnju do Narina – izvora mineralne vode, vodopada Azau, vodopada Devojačka kosa…

Ostalo nam je još par dana do povratka u Crnu Goru, a htjela bih da vidim sve. Tog jutra Svetlana, Karolina i ja biramo vodopade i sa rančevima na leđima krećemo iz hotela.

Iz turističkog sela u kom smo smješteni hodamo do Terskola. Nemamo kartu, ali imamo osjećaj da ne možemo pogriješiti. I da ne dođemo do vodopada uživaćemo, jer gdje god pogledamo priroda nas zasjeni svojom ljepotom.

Jedina smjernica koju imamo je da se put za vodopad Djevojačka kosa odvaja kod džamije u Terskolu i da odatle imamo oko sat i po hoda.

Skrećemo sa asfaltiranog puta. Za nama gazi četa vojnika, sa punom vojnom i alpinističkom opremom. Iza njih se nazire jedan hodač, civil. Nepunih pola kilometra od skretanja sa glavnog puta iz Terskola počinjeno da se penjemo uz brdo.

Čujemo vojnike koji nas upozoravaju da smo na pogrešnom putu. Vraćamo se i idemo stazom kojom su oni pošli. Muškarac koji je hodao iza njih sada je pred nama. Kad smo mu se primakli, opominje nas da ne treba vjerovati vojnicima, mi ipak biramo da im vjerujemo. Na kraju i on hoda za nama.

Dolazimo u dolinu, prelazimo preko rijeke, i ulazimo u šumu.

Niz padine se slivaju potoci nastali od snijega koji se topi sa okolnih planinskih vrhova.

Vojnici su na svakom koraku, vježbaju spuštanje niz stijene. Spremaju se, treniraju. Mještani su nam ranije objasnili da je blizu granica sa Gruzijom i da ruska vojska konstantno patrolira tim, mahom snijegom okovanim, pograničnim pojasom.

Rijeka krivuda niz padine Kavkaza. Tog dana prešli smo sa jedne na drugu obalu preko dvadeset puta, na kraju se ispriječila ispred nas sa jedinom mogućnošću da je pregazimo.

Sazuvamo se i gazimo bose. Hladna rijeka, u koju se sliva kavkaski snijeg, pušta da se stopim sa prirodom i prepustim slobodi. Tišinu su remetili samo naši koraci, zvuk vjetra i žubor vode.

Staza je utabana otiscima stopala, starim i svježim. Livade oko nas prošarane su svim bojama, cvijeće je svuda po tom zelenom tepihu.

Srijećemo grupu planinara koja se vraća sa vodopada. Objašnjavaju da nam do cilja treba makar tri sata hoda, ne duplo manje od toga. Nastavljamo.

Nakon nepuna dva sata hoda, u sred zelenog prostranstva uramljenog oštrim planinskim vrhovima, vidimo kolibicu. Prvu od kad smo iznad Terskola prešli rijeku. Ispred nje je neko. Ustaje iz sjedećeg položaja i kreće ka nama sa ogromnom drvenom motkom u ruci.

Lijevo od nas, preko rijeke, neka nova četa vojnika vježba silazak niz sipar. Opominju neznanca, duge crne kose, golog do pojasa, i on nestaje iz našeg vidokruga.

Ljepota predjela kroz koji hodamo nakon par minuta potisnula je u zaborav neznanca sa motkom. Nailazimo na krdo krava puštenih u ispašu, lijevo od njih, u daljini iznad rijeke nazire se vodopad. Hodamo ka njemu u tišini. Uživamo u prekrasnom prostranstvu. Divimo se oštrim nazubljenim vrhovima čiji šiljci opominju na surovost stijena. Izazivaju strahopoštovanje.

Još sat i nešto hoda i stižemo do stijena ispod vodopada.

Sve tri nalazimo svoju stijenu i sjedamo da odmorimo. Biram jednu i u poluležećem položaju gledam niz rijeku.Svetlana i Karolina su na brežuljku iznad mene. Odmaraju. Fotografišu.

Vodopad izgleda baš kao duga kosa. Mnoštvo njegovih djelova pada niz liticu kao pramenovi djevojačke kose i gube se u rijeci iznad koje sjedim.

Pokušavam da potopim misli o neuspješnom usponu na Elbrus sa njima. Ne ide. Izranjaju. Ljudi se valjda najteže bore sa sobom, jer u toj borbi nema ni pobjeđenih ni pobjednika. Naspram mene su šiljasti vrhovi, od preko 3.000 metara. Izgledaju gordo i nedostupno. Mogu ih zagrliti samo odabrani. Možda i oni koji srcem krenu ka njima, ne da bi se dokazivali. Treba učiti od njih.

Opet me misli vraćaju na Elbrus. Pitam se da li sam išla srcem i prepuštam se suncu koje me miluje na visini od oko 2.700 metara. Kakvasko sunce. Jedino Sunce. Ono čije čari krademo svi na kugli zemaljskoj. Ljutim se i na njega što me izdalo kad sam krenula ka vrhu Elbrusa.

Posle desetak minuta prenulo me Karolinino i Svetlanino dozivanje. Okrećem se i vidim da pored njih stoji čovjek sa drvenom motkom.

Ustajem i dolazim do njih. ,,Ja sam Musa. Izgubile su mi se krave, jeste ih negdje vidjele”, pita čudni neznanac.

Same smo u divljini sa muškarcem koji ne djeluje prijateljski nastrojen.

Hvata nas panika i govorimo mu da su krave blizu njegove kolibe i da moramo krenuti. Više nam se ne ide ka vodopadu, razmišljamo koliko su daleko iza nas ostali vojnici. Neznanac hoda pored mene i pita jesam li čitala Bibliju. Odgovaram da jesam. ,,Moje ime je iz Biblije. Ne bojte se. Živim ovdje u planini, čuvam krave”, rekao je prije nego je ubrzao korak.

Izgubio se iz vida, a mi smo užurbanim korakom krenule nazad. Ponovo gazile rijeku, uživale u šarenilu boja. Fotografisale Musine krave i stigle vojnike. Iako neznanci ulivali su nam osjećaj sigurnosti.

Spuštamo se u Terskol uporedo sa njima i razgovaramo. Na kraju i fotografišemo. Za nama se u daljini gubi Musa, njegova koliba, krave, vodopad… Gubi se i nelagoda zbog neočekivanog susreta. Ostaje u sjećanju urezana ljepota tog kraja, hladnoća kojom nas je rijeka zagrlila i miris poljskog cvijeća…

U oku će zauvijek ostati odraz oštrih kavkaskih vrhova. Razmišljam o onome što se od njih može naučiti i divim im se sa mjesta udaljenog hiljadama kilometara od njih. Zahvaljujući njima pronašla sam krivca za neuspješan pohod na krov Evrope. U svojoj glavi.

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SKANDAL OKO PUTA MLADIH FIZIČARA U TOKIO: Nebriga o talentima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve je i dalje po starom – političari uživaju u privilegijama i „slavi“, a mladi ako što iznude do prve prilike kada će pobjeći iz ovakvog sistema

 

Da se znanje, talenat i rad isplate samo ako politika tako odluči, opet je pokazala afera oko odlaska mladih fizičara na Međunarodnu olimpijadu iz fizike u Tokiju.

Luka RistanovićJovan JankovićAndreja Popović i Vuk Čurović, uz čestitke za ostvarene rezultate na državnom takmičenju, obaviješteni su 7. aprila da će predstavljati Crnu Goru na 53. Međunarodnoj olimpijadi iz fizike, koja će se održati u Tokiju od 10. do 17. jula.

Iz Ispitnog centra im je saopšteno da će sa njima ići profesor/ica sa UCG i predstavnik/ica Ispitnog centra i da domaćin takmičenja snosi troškove smještaja i ishrane, a crnogorske obrazovne institucije troškove puta, vize, članarina i zdravstvenog osiguranja.

Mladi fizičari, koji se sa svojim mentorima cijelu školsku godinu spremaju i uče, tako su dobili satisfakciju da se trud i obrazovanje isplate. Ali, iz Ispitnog centra potom – muk. Roditelji su se, protekle sedmice, obratili Ispitnom centru da saznaju da li je sve u redu.

Tek na insistiranje roditelja, odgovoreno je da „nema mogućnosti da se organizuje odlazak tima”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STANJE ŽIVOTNE SREDINE NA SJEVERU: Deponija po glavi stanovnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

U posljednje dvije decenije vlasti su konstantno najavljivale da će se za potrebe opština na sjeveru graditi regionalna deponija za odlaganje komunalnog otpada. Međutim, do toga još uvijek nije došlo, zbog čega se i dalje pribjegava alternativnim rješenjima u vezi sa pronalaženjem lokacija za deponovanje smeća

 

Ogroman broj smetlišta na sjeveru Crne Gore, od kojih neka godinama i decenijama nazivaju „privremenum odlagalištem otpada”, odaju ružnu sliku neuređene države koja sebe naziva ekološkom, upozorili su ekolozi ovih dana.

U preporukama Evropske unije, koje se tiču zaštite životne sredine, izričito je zahtijevano da se u Crnoj Gori mora odustati od dosadašnjeg načina odlaganja otpada, uz naglasak da postojeće deponije u velikoj mjeri remete prirodnu ravnotežu.

U posljednje dvije decenije vlasti su konstantno najavljivale da će se za potrebe opština sa sjevera države graditi regionalna deponija za odlaganje komunalnog otpada. Međutim, do toga još uvijek nije došlo, zbog čega se i na ovom području godinama pribjegavalo alternativnim rješenjima u vezi sa pronalaženjem lokacija za deponovanje smeća.

Iz beranske lokalne uprave potvrđuju da se zbog nepostojanja regionalne sanitarne deponije, smeće odlaže na nužni način koji ne zadovoljava evropske standarde.

„Da bismo došli do odgovarajuće lokacije za odlaganje otpada i izgradnje regionalne deponije, potrebna je veća posvećenost države, koja do sada nije pokazala potrebnu spremnost za realizaciju ovog krupnog i izuzetno značajnog projekta. Znam da su vođeni određeni razgovori u vezi sa ovim pitanjem, ali konkretnog rješenja nema, iako se radi o problemu koji se mora urgentno rješavati, jer na to ukazuju i preporuke koje stižu od međunarodnih institucija. S druge strane, imamo i nesavjesne građane koji odlažu otpad na mjesta koja za tako nešto nijesu propisana, što dodatno usložnjava problem” – ističe predsjednik opštine Berane Vuko Todorović.

U preporukama Evropske unije je u cilju rješavanja ovog problema nedvosmisleno se naglašava da se mora graditi regionalna deponija i u okviru nje reciklažni centar gdje bi se vršila selekcija otpada i proizvodio određeni energent koji ima višestruko korisnu namjenu.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

POLICAJCI NA OPTUŽNICI – OPET: Prljavi niz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od prošle godine Specijalno tužilaštvo formiralo je nekoliko predmeta u kojima su među osumnjičenima pripadnici policije. Opis djela koja im se tužilačkim aktima stavljaju na teret ravni su onima za koje se terete najtraženiji svjetski kriminalci. A broj optuženih samo raste

 

Imena oficira policije i šefa uniformisane podgoričke policije Darka Kneževića i komandira u OB Podgorica Dalibora Živkovića, posljednja su koja su ispisana na sada već podugom spisku policijskih službenika osumnjičenih da su počinli neko krivično djelo. Za razliku od njihovih kolega koji se mjesecima nalaze iza spuških bedema, Knežević i Živković su nakon saslušanja kod sudije za istragu podgoričkog Višeg suda pušteni da se u daljem postupku brane sa slobode.

Knežević i Živković se terete „samo“ za zloupotrebu službenog položaja. Navodno je Knežević prije nekoliko godina vratio sada odbjeglom kolegi Ljubu Miloviću pištolj koji mu je prethodno oduzet. Njihove kolege iz Podgorice i Kotora, koji su uhapšeni sredinom marta, u sklopu akcije Specijalnog državnog tužilaštva protiv „prljavih” policajaca, terete se da su radili za kavački klan koji je nadaleko poznat po surovim likvidacima.

Knežević je i tada saslušavan jer su se na spisku onih policajaca koji su sarađivali  sa kriminalnom grupom kojom komanduju odbjegli Radoje Zvicer i Milan Vujotić, našli njegov kum Nebojša Bugarin i prijatelj Ivan Stamatović. Njih dvojica su takođe u bjekstvu, a do danas nije, makar da je javnosti poznato, utvrđeno da li su Stamatović i Bugarin znali da se sprema njihovo hapšenje. I ako jesu, da li im je neko od kolega dojavio da treba da se sklone.

Ako se to dokaže, spisak osumnjičenih policajaca bi bio pozamašan, jer je i u ovom trenutku riječ o dvocifrenom broju. Dok su nekada službenici policije krišom obavljali poslove obezbjeđenja lokala i diskoteka kako bi zaradili dodatni novac, pa se umorni vraćali policijskim obavezama, nova generacija onih koji su obukli policijsku uniformu imala je plan da lakše i brže zarade novac. To pokazuju i podaci Specijalnog tužilaštva, prema kojima je jedan od organizatora kriminalne grupe, čiji su pripadnici postali službenici policije, upravo bivši policajac Ljubo Milović, za kojim se već godinu traga. Članovima policijskog narko kartela SDT je označio i pripadnike policije Petra Lazovića (33), Gorana Stojanovića (40), Miloša Mišurovića (41) Marka Novakovića (36), Ivana Nikolića (37) i Milana Popovića (40).

Od prošle godine Specijalno tužilaštvo formiralo je nekoliko predmeta u kojima se među osumnjičenima nalaze i pripadnici policije. Opis djela koja im se tužilačkim aktima stavljaju na teret ravni su onima za koje se terete najtraženiji svjetski kriminalci. Tako se u jednom predmetu pripadnici policije sumnjiče da su za račun kriminalne grupa poznatije kao kavački kriminalni klan, učestvovali u švercu kokaina iz Južne Amerike na teritoriju Evrope i Australije, švercovali cigarete, odavali im povjerljive podatke o istragama koje su vođene protiv njih. Terete se  i da su novac stečen od šverca kokaina koristili i radi uticaja na rezultate parlamentarnih izbora u avgustu 2020. godine, ali i da bi postavljali svoje ljude na čelna mjesta u Upravi policije. Tu se ne završava opis dodatnih poslova koja su odrađivali za kriminalne grupe.

Tako se odbjegli policajac Marko Novaković sumnjiči da je, kao službenik kotorske policije, preko kriptovanog telefona u avgustu 2020. godine, javljao „kavčanima” lokaciju šefa suprostavljenog škaljarakog kriminalnog klana Jovana Vukotića, a sve sa ciljem da bude likvidiran. U spisima predmeta postoji i informacija o tome da je čak u oktobru iste godine kao aktivni službenik kotorske policije naredio službenicima saobraćajne policije da zaustave blindirao vozilo u kojem se nalazio Vukotić, a zatim tražio pisanim putem da odmah pristupi u prostorije policije, navodno radi obavljanja informativnog razgovora. Novaković je, sumnja se, istovremeno obavještavao Milovića o tome gdje se Vukotić nalazi, a ovaj je dalje informacije prenosio Zviceru, da bi Zvicer, Slobodan Kašćelan i Milan Vujotić, pripremili Petra Mujovića da puca u Vukotića i ubije ga nakon što napusti zgradu policije. Za tu kriminalnu aktivnost, Mujoviću su prethodno dali pištolj „češka zbrojevka“ sa 15 metaka. Kriminalni plan nije uspio, jer su pripadnici policije uhapsili Mujovića, nakon čega je osuđen samo zbog nedozvoljenog držanja oružja i to na pet mjeseci zatvora.

Za sada, javnosti i dalje ostaje jedino nepoznato šta je to, po sumnjama istražitelja, uradio doskorašnji pomoćnik direktora policije Dejan Knežević koji je po nalogu specijalnih istražitelja uhapšen u martu ove godine.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo