Povežite se sa nama

OKO NAS

PUT POD NOGE: Zov Kavkaza

Objavljeno prije

na

Kraj jula. Buđenje u Cegetu, malom ruskom selu u Baksanskoj dolini, u podnožju Elbrusa. Na koju god stranu da se okrenem planinski vrhovi zovu na lutanje, mame ljepotom. Većina je okovana snijegom.

Ne vidim sa prozora sobe najveći vrh Evrope – Elbrus, koji me dva dana ranije nije primio k sebi. Vraćam film u glavi, na uspon smo krenuli četiri sata iza ponoći, nakon skoro sedam sati hoda i dolaska do Sedla, smještenog trista metara ispod vrha odustala sam od uspona. Misli mi lutaju. Tražim krivca – ekstremna hladnoća, cigarete, nedisciplina na trenizima, nizak hemoglobin… Razmišljam o onoj narodnoj kojom pravdamo sve svoje neuspjehe – ko zna zašto je to dobro. Ne ide. Krivca pronalazim u sebi. Prvi put sam poklekla. Nisam pobijedila sebe ni pomjerila svoje granice. Moram da lutam i saberem misli.

Lokalni vodič noć ranije predložio je nekoliko treking tura, obilazak muzeja Vladimira Visockog, šetnju do Narina – izvora mineralne vode, vodopada Azau, vodopada Devojačka kosa…

Ostalo nam je još par dana do povratka u Crnu Goru, a htjela bih da vidim sve. Tog jutra Svetlana, Karolina i ja biramo vodopade i sa rančevima na leđima krećemo iz hotela.

Iz turističkog sela u kom smo smješteni hodamo do Terskola. Nemamo kartu, ali imamo osjećaj da ne možemo pogriješiti. I da ne dođemo do vodopada uživaćemo, jer gdje god pogledamo priroda nas zasjeni svojom ljepotom.

Jedina smjernica koju imamo je da se put za vodopad Djevojačka kosa odvaja kod džamije u Terskolu i da odatle imamo oko sat i po hoda.

Skrećemo sa asfaltiranog puta. Za nama gazi četa vojnika, sa punom vojnom i alpinističkom opremom. Iza njih se nazire jedan hodač, civil. Nepunih pola kilometra od skretanja sa glavnog puta iz Terskola počinjeno da se penjemo uz brdo.

Čujemo vojnike koji nas upozoravaju da smo na pogrešnom putu. Vraćamo se i idemo stazom kojom su oni pošli. Muškarac koji je hodao iza njih sada je pred nama. Kad smo mu se primakli, opominje nas da ne treba vjerovati vojnicima, mi ipak biramo da im vjerujemo. Na kraju i on hoda za nama.

Dolazimo u dolinu, prelazimo preko rijeke, i ulazimo u šumu.

Niz padine se slivaju potoci nastali od snijega koji se topi sa okolnih planinskih vrhova.

Vojnici su na svakom koraku, vježbaju spuštanje niz stijene. Spremaju se, treniraju. Mještani su nam ranije objasnili da je blizu granica sa Gruzijom i da ruska vojska konstantno patrolira tim, mahom snijegom okovanim, pograničnim pojasom.

Rijeka krivuda niz padine Kavkaza. Tog dana prešli smo sa jedne na drugu obalu preko dvadeset puta, na kraju se ispriječila ispred nas sa jedinom mogućnošću da je pregazimo.

Sazuvamo se i gazimo bose. Hladna rijeka, u koju se sliva kavkaski snijeg, pušta da se stopim sa prirodom i prepustim slobodi. Tišinu su remetili samo naši koraci, zvuk vjetra i žubor vode.

Staza je utabana otiscima stopala, starim i svježim. Livade oko nas prošarane su svim bojama, cvijeće je svuda po tom zelenom tepihu.

Srijećemo grupu planinara koja se vraća sa vodopada. Objašnjavaju da nam do cilja treba makar tri sata hoda, ne duplo manje od toga. Nastavljamo.

Nakon nepuna dva sata hoda, u sred zelenog prostranstva uramljenog oštrim planinskim vrhovima, vidimo kolibicu. Prvu od kad smo iznad Terskola prešli rijeku. Ispred nje je neko. Ustaje iz sjedećeg položaja i kreće ka nama sa ogromnom drvenom motkom u ruci.

Lijevo od nas, preko rijeke, neka nova četa vojnika vježba silazak niz sipar. Opominju neznanca, duge crne kose, golog do pojasa, i on nestaje iz našeg vidokruga.

Ljepota predjela kroz koji hodamo nakon par minuta potisnula je u zaborav neznanca sa motkom. Nailazimo na krdo krava puštenih u ispašu, lijevo od njih, u daljini iznad rijeke nazire se vodopad. Hodamo ka njemu u tišini. Uživamo u prekrasnom prostranstvu. Divimo se oštrim nazubljenim vrhovima čiji šiljci opominju na surovost stijena. Izazivaju strahopoštovanje.

Još sat i nešto hoda i stižemo do stijena ispod vodopada.

Sve tri nalazimo svoju stijenu i sjedamo da odmorimo. Biram jednu i u poluležećem položaju gledam niz rijeku.Svetlana i Karolina su na brežuljku iznad mene. Odmaraju. Fotografišu.

Vodopad izgleda baš kao duga kosa. Mnoštvo njegovih djelova pada niz liticu kao pramenovi djevojačke kose i gube se u rijeci iznad koje sjedim.

Pokušavam da potopim misli o neuspješnom usponu na Elbrus sa njima. Ne ide. Izranjaju. Ljudi se valjda najteže bore sa sobom, jer u toj borbi nema ni pobjeđenih ni pobjednika. Naspram mene su šiljasti vrhovi, od preko 3.000 metara. Izgledaju gordo i nedostupno. Mogu ih zagrliti samo odabrani. Možda i oni koji srcem krenu ka njima, ne da bi se dokazivali. Treba učiti od njih.

Opet me misli vraćaju na Elbrus. Pitam se da li sam išla srcem i prepuštam se suncu koje me miluje na visini od oko 2.700 metara. Kakvasko sunce. Jedino Sunce. Ono čije čari krademo svi na kugli zemaljskoj. Ljutim se i na njega što me izdalo kad sam krenula ka vrhu Elbrusa.

Posle desetak minuta prenulo me Karolinino i Svetlanino dozivanje. Okrećem se i vidim da pored njih stoji čovjek sa drvenom motkom.

Ustajem i dolazim do njih. ,,Ja sam Musa. Izgubile su mi se krave, jeste ih negdje vidjele”, pita čudni neznanac.

Same smo u divljini sa muškarcem koji ne djeluje prijateljski nastrojen.

Hvata nas panika i govorimo mu da su krave blizu njegove kolibe i da moramo krenuti. Više nam se ne ide ka vodopadu, razmišljamo koliko su daleko iza nas ostali vojnici. Neznanac hoda pored mene i pita jesam li čitala Bibliju. Odgovaram da jesam. ,,Moje ime je iz Biblije. Ne bojte se. Živim ovdje u planini, čuvam krave”, rekao je prije nego je ubrzao korak.

Izgubio se iz vida, a mi smo užurbanim korakom krenule nazad. Ponovo gazile rijeku, uživale u šarenilu boja. Fotografisale Musine krave i stigle vojnike. Iako neznanci ulivali su nam osjećaj sigurnosti.

Spuštamo se u Terskol uporedo sa njima i razgovaramo. Na kraju i fotografišemo. Za nama se u daljini gubi Musa, njegova koliba, krave, vodopad… Gubi se i nelagoda zbog neočekivanog susreta. Ostaje u sjećanju urezana ljepota tog kraja, hladnoća kojom nas je rijeka zagrlila i miris poljskog cvijeća…

U oku će zauvijek ostati odraz oštrih kavkaskih vrhova. Razmišljam o onome što se od njih može naučiti i divim im se sa mjesta udaljenog hiljadama kilometara od njih. Zahvaljujući njima pronašla sam krivca za neuspješan pohod na krov Evrope. U svojoj glavi.

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

KASARNA U ANDRIJEVICI OSTAJE PREDIZBORNO OBEĆANJE DPS: Na mjestu voljno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nova ministrica odbrane Olivera Injac je nedavno razgovarala o obećanoj kasarni VCG sa rukovodstvom opštine i saopštila da od te ideje, koju je DPS raubovao u nekoliko izbornih utrka, za sada nema ništa. Neophodan novac (17 miliona eura) potrebniji je na nekim drugim mjestima

 

Među brojnim nerealizovanim projektima koji su se proteklih godina nalazili na listi obećanja biviše vlasti, našla i izgradnja kasarne u Andrijevici u kojoj je trebalo da se stacionira blizu dvije stotine vojnika. Mahom mještana tog kraja.

Obećanja je, najšire ruke, dijelio bivši ministar odbrane Predrag Bošković, kada je i u posljednjoj predizbornoj kampanji, kao koordinator DPS za Berane i Anadrijevicu, potencijalnim glasačima nudio posao, primajući građane na razgovor u jednom poznatom ugostiteljskom objektu u Beranama. Tu, za jednim stolom,  naočigled drugih gostiju i ugostiteljskog osoblja, bili su njegov predizborni štab i kancelarija iz koje je regrutovao i buduće vojnike Vojske Crne Gore.

Posao u VCG obično je bila prva ponuda. Pa još začinjena mogućnošću da se službuje u kasarni u Andrijevici koja se gradi i otvara već nekoliko godina, ali nikako da se zaista sagradi i useli. A prema informacijama do kojih je došao Monitor, ništa od obećavanoga se u skorije vrijeme neće ni desiti.

Poslije avgustovske smjene vlasti, nova ministrica odbrane Olivera Injac je nedavno, u prolasku kroz Andrijevicu, razgovarala o obećanoj kasarni sa rukovodstvom opštine i jasno saopštila da od te ideje, koju je DPS raubovao u nekoliko izbornih utrka, za sada nema ništa. Zato ostaje za tu namjenu kupljeno, odnosno eksproprisano, zemljište u Andrijevici, ispod varoši, u mjestu Prljanije, i to ne po povoljnim cijenama. Koje sada zarasta u travu i korov.

Ako se pogledaju izjave bivšeg ministra odbrane i nekadašnjeg predsjednika opštine Andrijevica Srđana Mašovića, date prije nekoliko godina, taj objekat, čija je vrijednost procjenjivana na oko sedamnaest miliona eura, trebalo je davno da bude završen. Međutim, do sada nije postavljen ni kamen temeljac. Od kasarne u Andrijevici, koja je, prema najavama, trebalo da ponese ime Vojvoda Miljan Vukov još uvijek nema ništa, iako je Mašović sa pozicije prvog čovjeka Opštine prije tri godine kazao da se do 2020. godine u Andrijevici  mora stacionirati elitna jedinica od 150 vojnika.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

JEDINI MORSKI AKVARIJUM U CRNOJ GORI U KOTORU: Spomenik kulture, nauke i prirodnog bogatstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prvi i jedini morski akvarijum u Crnoj Gori, Akvarijum Boka, otvoren je nedavno u Kotoru. Najbolje promoviše raznovrsnost morskog dobra naše države, a služiće i u naučne svrhe. Ideja o otvaranju jednog takvog akvarijuma postojala je duži niz decenija

Centar za zaštitu biodiverziteta Jadrana Akvarijum Boka, otvoren nedavno u Kotoru, istinski je spomenik kulture i prirodnog bogatstva Crne Gore. Kao naučni park, i sjedište Instituta za biologiju mora, tek će otvoriti nove vidike.

Ideja o otvaranju morskog akvarijuma u Crnoj Gori postojala je duži niz decenija, kaže za Monitor rukovodilac Akvarijuma Boka dr Mirko Đurović i nekadašnji direktor pomenutog Instituta.

Inicijativa je bila i od strane Instituta, i od zainteresovanih pojedinaca. ,,Za turističku i mediteransku zemlju sasvim je prirodno bilo razmišljati u pravcu otvaranja ovakvog sadržaja, naročito u nekom od primorskih gradova. Institut za biologiju mora je davnih 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka imao funkcionalan akvarijum, ali je on služio isključivo u eksperimentalno-naučne svrhe, dok su tadašnji rukovodioci predlagali da se, po uzoru na dubrovački akvarijum, otvori nešto slično unutar zidina Starog grada Kotora. Međutim i pored postojanja stručnih kapaciteta i neophodnih tehnoloških preduslova, kao što su dobar kvalitet morske vode, blizina mora i veliki broj posjetilaca tokom ljetnjih mjeseci, nije postojala inicijativa sa bilo kog nivoa odlučivanja za otvaranje jednog ovakvog atraktivnog prostora“, ističe Đurović.

Akvarijum Boka danas je sastavni dio Centra za zaštitu biodiverziteta Jadrana, podorganizacione jedinice Instituta za biologiju mora. Nastao je kao produkt projekta MONTEAQUA, vrijedan preko milion eura, koji je finansirala Ambasada Kraljevine Norveške u Beogradu, uz podršku partnera iz Akvarijuma Kragujevac sa kragujevačkog Prirodno-matematičkog fakulteta.

Pripreme za ovaj poduhvat trajale su dugo. Preispitivano je da li se upuštati u jednu ovakvu avanturu. Iz Instituta, koji je naučno-istraživačka jedinica Univerziteta Crne Gore, bili su svjesni da će realizacijom ovog projekta proširiti svoju djelatnost u edukativnom i turističkom smjeru. ,,Ipak nas je vodila želja da vratimo nekadašnji sjaj dijelu zgrade Instituta, da renoviramo u potpunosti bivši eksperimentalni akvarijum (napušten i neupotrebljiv posljednjih tridesetak godina) i da budemo ponosni vlasnici prvog morskog akvarijuma u Crnoj Gori“, kaže dr Đurović.

Trideset šest mjeseci intenzivnog rada bilo je potrebno da se osposobi moderan i tehnološki savremeno opremljen akvarijum sa 16 bazena različitih dimenzija. Smjestiti šarenoliki živi svijet Jadrana u ograničeni prostor i u objekat koji je pod zaštitom spomenika kulture, samo je po sebi, izazov.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SJEVER I 5G TEHNOLOGIJA: Testiranje mreže i predrasuda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora i dalje čeka na stvaranje regulatornih i tehničkih uslova za implementaciju 5G mreže na nivou države. No, minule sedmice, Crnogorski Telekom je, bez najave, pustio u probni rad bazne stanice u Bijelom Polju i Beranama, čime je testirana 5G mreža. To je izazvalao burne reakcije, ali i strah, dijela građana u te dvije opštine

 

Građani sjevera Crne Gore još imaju puno nedoumica, ali i straha vezano za 5G tehnologiju, pokazalo se minule sedmice. Negodovanje, uznemirenost i optužbe na račun Crnogorskog Telekoma,  pratili su puštanje u eksperimentalni rad dvije bazne stanice u Bijelom Polju i Beranama. Ako je  suditi i prema onome što je poručeno iz ekoloških organizacija na sjeveru,  država, odnosno,  mobilni oprateri,  prije  implementacije 5G tehnologije moraće da ulože mnogo truda na edukaciji i informisanju građana. Reakcije sa sjevera pokazale su i da to do sada nije činjeno na odgovorajući način.

Kako za Monitor kaže Zdravko Janušević, izvršni direktor NVO Bjelopoljski demokratski centar,  najproblematičnije je  što  su iz „cijelog procesa izopšteni građani“. On skreće pažnju i na, kako tvrdi, činjenicu da je prilikom postavljanja i puštanja u probni rad baznih stanica zaobiđena i lokalna uprava.

„To sam provjerio i u nadležnom sekretarijatu, uopšte nijesu bili obaviješteni o svemu ovome. Sve ostale bazne stanice pratila je odgovorajuća dokumentacija sa lokalnog nivoa. Ovog puta ne. Nije bilo prilike za javnu raspravu, nema Elaborata o procjeni uticaja na životnu sredinu. Ne znamo koje su posljedice po zdravlje građana. Telekom je pokazao određenu drskost i nezainteresovanost za stav građana… “, kaže sagovornik Monitora.

On podsjeća da je grupa NVO sa sjevera,  prije nekoliko dana,  na konferenciji za štampu, postavila brojna pitanja tom mobilnom operateru.  Interesovalo ih je „da  li su sprovedena mjerenja zračenja i koliki je uticaj elekromagnetnog zračenja na građane“.  Pitali su i zbog čega Elaborat,  koji je uradio Elektrotehnički fakultet, nije javno prezentovan. Zamjerili su i što se postavljanje 5G mreže desilo u samom centru Bijelog Polja.

„Ono što nijesmo spomenuli na konferenciji za novinare, kada smo čuli za probni rad baznih stanica, je i dilema oko opreme koja je postavljena. Zbog toga sada pitam Crnogorski Telekom da li je riječ o Huawei opremi. Poznato je da je prošle godine EU upozorila članice i zemlje kanditate  da vode računa o opremi  rizičnih dobavljača 5G opreme“, objašnjava Janjušević.

Prema njegovim riječima, čudne su neke konstatacije iz saopštenja  Crnogorskog telekoma. Iz te kompanije, podsjeća izvršni direktor Bjelopoljskog  demokratskog centra, kazali su da ukoliko se poštuju preporučene granične vrijednosti, 5G tehnologija ne predstavljaju opasnost po zdravlje ljudi.

„Ukoliko i ako… Ko nama garantuje da će biti poštovane granične vrijednosti. Ko je to i kada objasnio građanima, ko će to kontrolisati i ko će odgovarati ako tako ne bude. Imamo puno razloga za nezadovoljstvo i sumnju, čak i strah. Pozivam nadležne da riješe ovu situaciju“, poručuje sagovornik Monitora.

Izršni direktor Mreže NVO sjevera Milorad Mitrović, minule sedmice, upozorio je javnost na „štetnost izloženosti zračenju sa baznih stanica mobilne telefonije“. On je upozorio na rezultate istraživanja italijanskog Instituta Ramacini. Ta studija, tvrdi Mitrović, pokazala je „da su životinje koje su dugo bile izložene uobičajenim nivoima zračenja baznih stanica za mobilnu telefoniju oboljele od švanoma (vrsta raka)“.

Bjelopoljac i prosvjetni radnik Željko Madžgalj, za Monitor kaže da je nije čuo za zabrinutost svojih sugrađana NVO aktivista. Nije ni obaviješten o probnom radu baznih stanica za 5G, ali tvrdi i da nema ni predrasuda ni straha vezano za tu tehnologiju.

„Zaista vjerujem struci i nauci i 5G tehnologiju doživljavam kao popravljanje kvaliteta nekih segmenata naših žiovota. Naravno, čuo sam za teorije zavjere i oko te tehnologije, ali  ne obraćam pažnju. Međutim,  jasno je da  prije svake inovacije,  građani treba da su informisani sa odgovornih i stručnih adresa. Treba da imaju prilku da iznesu svoje nedomumice, da pitaju i da dobiju objašnjenje. Tako će se izbjeći problemi. Transparetan i javan rad je način za razbijanje predrasuda, a relevantni izvori informacija način da se neodomuce riješe“, poručuje sagovornik Monitora.

Iz  Crnogorskog Telekoma su, regujući na negodovanje dijela  civilnog sektora sa sjevera, podsjetili da su „sve zemlje u Evropi i svijetu prošle kroz sličan proces kada je riječ o uvođenju 5G mreže“.

„U svakoj od zemalja su odgovorna tijela i operatori zajednički radili na predstavljanju i edukaciji kada je riječ o toj temi. Isto tako, identični razgovori vodili su se u protekloj deceniji kada su predstavljane 3G i 4G mreže, koje sada koriste svi građani Crne Gore i bez kojih ne mogu da zamisle svoju svakodnevicu“, kažu u toj kompaniji.

Najavili su i da će učestvovati i u organizovanju panel diskusija i predavanja na temu implementacije 5G mreže. Sve sa ciljem, kako objašnjavaju, otklanjanja sumnji i spekulacije kada je riječ o novoj tehnologiji. Tvrde i da su, prije  puštanje u rad baznih stanica,  „urađena sva neophodna mjerenja i provjere u skladu sa crnogorskim zakonima i propisima“.

„Za potrebe testiranja 5G mreže urađen je „Izvještaj o ispitivanju nivoa električnog polja“ na te dvije lokacije. Izvještaj je uradila Laboratorija za mjerenje nivoa elektromagnetnih emisija Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Riječ je o jedinom licenciranom tijelu za ovu vrstu mjerenja u Crnoj Gori“, piše u saopštenju  Crnogorskog Telekoma.

Poručuju i da ne postoje naučni dokazi o bilo kakvim štetnim uticajima na zdravlje uzrokovanim elektromagnetnim poljima električnih uređaja ili frekvencija. Pod uslovom, objašnjavaju, da se poštuju preporučene granične vrijednosti.

Kako je lani najavljeno iz regulatorne agencije i mobilnih kompanija koje posluju u Crnoj Gori, prve 5G mreže u Crnoj Gori mogli bi da očekujemo do kraja 2022. godine.

U mnogim državama aktuelne su brojne dileme  oko eventualnog štetnog uticaja 5G tehnologije na životnu sredinu i zdravlje ljudi. Njih prate i sumnje oko  sigurnosti komunikacije i rizika od zloupotrebe tehnologije u cilju ugrožavanja nacionalne bezbjednosti. To su bili razlozi što je, na primjer Slovenija, prošle godine privremeno odložila implementaciju 5G mreža.

Zvaničan stav Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) je da ne postoje kredibilni naučni dokazi o štetnom uticaju na zdravlje ljudi izlaganja elktromagnetnim poljima unutar preporučenih granica. Međunarodna komisija za zaštitu od nejonizujućih zračenja (ICNIRP) ne nalazi potrebu za izmjenom važećih normi u ovoj oblasti, koje su uspostavljene 1999. godine. I Američka agencija za hranu i ljekove (FDA) nedavno je objavila izvještaj o uticajima EM zračenja na zdravlje, kojim je obuhvaćena naučna literatura na ovu temu objavljena između 2008. i 2018. Prema FDA, ne postoje dokazi da se izlaganje EM talasima iz radio spektra na bilo koji način može povezati sa rakom.

                                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo