Povežite se sa nama

OKO NAS

PUT POD NOGE: Zov Kavkaza

Objavljeno prije

na

Kraj jula. Buđenje u Cegetu, malom ruskom selu u Baksanskoj dolini, u podnožju Elbrusa. Na koju god stranu da se okrenem planinski vrhovi zovu na lutanje, mame ljepotom. Većina je okovana snijegom.

Ne vidim sa prozora sobe najveći vrh Evrope – Elbrus, koji me dva dana ranije nije primio k sebi. Vraćam film u glavi, na uspon smo krenuli četiri sata iza ponoći, nakon skoro sedam sati hoda i dolaska do Sedla, smještenog trista metara ispod vrha odustala sam od uspona. Misli mi lutaju. Tražim krivca – ekstremna hladnoća, cigarete, nedisciplina na trenizima, nizak hemoglobin… Razmišljam o onoj narodnoj kojom pravdamo sve svoje neuspjehe – ko zna zašto je to dobro. Ne ide. Krivca pronalazim u sebi. Prvi put sam poklekla. Nisam pobijedila sebe ni pomjerila svoje granice. Moram da lutam i saberem misli.

Lokalni vodič noć ranije predložio je nekoliko treking tura, obilazak muzeja Vladimira Visockog, šetnju do Narina – izvora mineralne vode, vodopada Azau, vodopada Devojačka kosa…

Ostalo nam je još par dana do povratka u Crnu Goru, a htjela bih da vidim sve. Tog jutra Svetlana, Karolina i ja biramo vodopade i sa rančevima na leđima krećemo iz hotela.

Iz turističkog sela u kom smo smješteni hodamo do Terskola. Nemamo kartu, ali imamo osjećaj da ne možemo pogriješiti. I da ne dođemo do vodopada uživaćemo, jer gdje god pogledamo priroda nas zasjeni svojom ljepotom.

Jedina smjernica koju imamo je da se put za vodopad Djevojačka kosa odvaja kod džamije u Terskolu i da odatle imamo oko sat i po hoda.

Skrećemo sa asfaltiranog puta. Za nama gazi četa vojnika, sa punom vojnom i alpinističkom opremom. Iza njih se nazire jedan hodač, civil. Nepunih pola kilometra od skretanja sa glavnog puta iz Terskola počinjeno da se penjemo uz brdo.

Čujemo vojnike koji nas upozoravaju da smo na pogrešnom putu. Vraćamo se i idemo stazom kojom su oni pošli. Muškarac koji je hodao iza njih sada je pred nama. Kad smo mu se primakli, opominje nas da ne treba vjerovati vojnicima, mi ipak biramo da im vjerujemo. Na kraju i on hoda za nama.

Dolazimo u dolinu, prelazimo preko rijeke, i ulazimo u šumu.

Niz padine se slivaju potoci nastali od snijega koji se topi sa okolnih planinskih vrhova.

Vojnici su na svakom koraku, vježbaju spuštanje niz stijene. Spremaju se, treniraju. Mještani su nam ranije objasnili da je blizu granica sa Gruzijom i da ruska vojska konstantno patrolira tim, mahom snijegom okovanim, pograničnim pojasom.

Rijeka krivuda niz padine Kavkaza. Tog dana prešli smo sa jedne na drugu obalu preko dvadeset puta, na kraju se ispriječila ispred nas sa jedinom mogućnošću da je pregazimo.

Sazuvamo se i gazimo bose. Hladna rijeka, u koju se sliva kavkaski snijeg, pušta da se stopim sa prirodom i prepustim slobodi. Tišinu su remetili samo naši koraci, zvuk vjetra i žubor vode.

Staza je utabana otiscima stopala, starim i svježim. Livade oko nas prošarane su svim bojama, cvijeće je svuda po tom zelenom tepihu.

Srijećemo grupu planinara koja se vraća sa vodopada. Objašnjavaju da nam do cilja treba makar tri sata hoda, ne duplo manje od toga. Nastavljamo.

Nakon nepuna dva sata hoda, u sred zelenog prostranstva uramljenog oštrim planinskim vrhovima, vidimo kolibicu. Prvu od kad smo iznad Terskola prešli rijeku. Ispred nje je neko. Ustaje iz sjedećeg položaja i kreće ka nama sa ogromnom drvenom motkom u ruci.

Lijevo od nas, preko rijeke, neka nova četa vojnika vježba silazak niz sipar. Opominju neznanca, duge crne kose, golog do pojasa, i on nestaje iz našeg vidokruga.

Ljepota predjela kroz koji hodamo nakon par minuta potisnula je u zaborav neznanca sa motkom. Nailazimo na krdo krava puštenih u ispašu, lijevo od njih, u daljini iznad rijeke nazire se vodopad. Hodamo ka njemu u tišini. Uživamo u prekrasnom prostranstvu. Divimo se oštrim nazubljenim vrhovima čiji šiljci opominju na surovost stijena. Izazivaju strahopoštovanje.

Još sat i nešto hoda i stižemo do stijena ispod vodopada.

Sve tri nalazimo svoju stijenu i sjedamo da odmorimo. Biram jednu i u poluležećem položaju gledam niz rijeku.Svetlana i Karolina su na brežuljku iznad mene. Odmaraju. Fotografišu.

Vodopad izgleda baš kao duga kosa. Mnoštvo njegovih djelova pada niz liticu kao pramenovi djevojačke kose i gube se u rijeci iznad koje sjedim.

Pokušavam da potopim misli o neuspješnom usponu na Elbrus sa njima. Ne ide. Izranjaju. Ljudi se valjda najteže bore sa sobom, jer u toj borbi nema ni pobjeđenih ni pobjednika. Naspram mene su šiljasti vrhovi, od preko 3.000 metara. Izgledaju gordo i nedostupno. Mogu ih zagrliti samo odabrani. Možda i oni koji srcem krenu ka njima, ne da bi se dokazivali. Treba učiti od njih.

Opet me misli vraćaju na Elbrus. Pitam se da li sam išla srcem i prepuštam se suncu koje me miluje na visini od oko 2.700 metara. Kakvasko sunce. Jedino Sunce. Ono čije čari krademo svi na kugli zemaljskoj. Ljutim se i na njega što me izdalo kad sam krenula ka vrhu Elbrusa.

Posle desetak minuta prenulo me Karolinino i Svetlanino dozivanje. Okrećem se i vidim da pored njih stoji čovjek sa drvenom motkom.

Ustajem i dolazim do njih. ,,Ja sam Musa. Izgubile su mi se krave, jeste ih negdje vidjele”, pita čudni neznanac.

Same smo u divljini sa muškarcem koji ne djeluje prijateljski nastrojen.

Hvata nas panika i govorimo mu da su krave blizu njegove kolibe i da moramo krenuti. Više nam se ne ide ka vodopadu, razmišljamo koliko su daleko iza nas ostali vojnici. Neznanac hoda pored mene i pita jesam li čitala Bibliju. Odgovaram da jesam. ,,Moje ime je iz Biblije. Ne bojte se. Živim ovdje u planini, čuvam krave”, rekao je prije nego je ubrzao korak.

Izgubio se iz vida, a mi smo užurbanim korakom krenule nazad. Ponovo gazile rijeku, uživale u šarenilu boja. Fotografisale Musine krave i stigle vojnike. Iako neznanci ulivali su nam osjećaj sigurnosti.

Spuštamo se u Terskol uporedo sa njima i razgovaramo. Na kraju i fotografišemo. Za nama se u daljini gubi Musa, njegova koliba, krave, vodopad… Gubi se i nelagoda zbog neočekivanog susreta. Ostaje u sjećanju urezana ljepota tog kraja, hladnoća kojom nas je rijeka zagrlila i miris poljskog cvijeća…

U oku će zauvijek ostati odraz oštrih kavkaskih vrhova. Razmišljam o onome što se od njih može naučiti i divim im se sa mjesta udaljenog hiljadama kilometara od njih. Zahvaljujući njima pronašla sam krivca za neuspješan pohod na krov Evrope. U svojoj glavi.

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

POTVRĐENA OPTUŽNICA: Katnić i Lazović idu na sud

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vijeće Višeg suda, na čelu sa Zoranom Radovićem, potvrdilo je optužnicu protiv bivšeg Glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i visokog policijskog funkcionera Zorana Lazovića. Odluka je donijeta gotovo dva mjeseca nakon što je vijeće Višeg suda specijalnom tužiocu Milošu Šoškiću vratilo optužnicu na doradu

 

 

Viši sud potvrdio je optužnicu protiv bivšeg Glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i visokog policijskog funkcionera Zorana Lazovića. Odluka je donijeta gotovo dva mjeseca nakon što je vijeće Višeg suda specijalnom tužiocu Milošu Šoškiću vratilo optužnicu na doradu. Oni su optuženi da su dio kriminalne organizacije pomoću koje su zloupotrebom službenog položaja sarađivali sa kriminalnom grupom Radoja Zvicera.

Zoran Lazović je bio u ANB, a od 2019. do marta 2021. šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala pri Upravi policije. Milivoje Katnić bio je specijalni državni tužilac od 2015. do februara 2022. kada je, godinu i po nakon smjene Demokratske partije socijalista –  penzionisan. Katnić je u prijateljskim i kumovskim vezama sa Lazovićem.

Branilac Lazovića,  advokat Zoran Piperović, kazao je ranije da će pocijepati svoju diplomu ukoliko ova optužnica bude potvrđena. On je, pak, nakon potvrđivanja optužnice kazao da se desila „neka viša sila koju ne može da vidi“, pa je optužnica protiv Lazovića i Katnića potvrđena.

„Ogorčen sam i šokiran – svega sam se nagledao u ovom poslu za ovih 40 godina: ali da mi je neko rekao da će ova optužnica da bude potvrđena… Prije bih mislio da Mjesec može da padne na Zemlju“, kazao je Piperović.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT)  vjeruje da je Lazović u decembru 2020. godine kao pomoćnik direktora UP, zloupotrebom službenog položaja, pomogao Veljku Belivuku i Marku Miljkoviću, tako što je nezakonito uklonio zabranu o ulasku u Crnu Goru. Na zahtjev navodnog šefa kavačkog klana Radoja Zvicera, koji mu je prenio njegov sin Petar Lazović, tvrdi tužilaštvo,  obezbijedio je da im se ukine zabrana ulaska u Crnu Goru i tako im pribavio korist u vidu prava da uđu i borave u Crnoj Gori, što im je bilo zabranjeno, jer su predstavljali prijetnju po nacionalnu i unutrašnju bezbjednost. Bivši pomoćnik direktora Uprave policije optužen je zbog sumnje da je sa nekadašnjim šefom SDT-a tokom javnih i medijskih nastupa obmanjivao javnost da su Belivuk i Miljković u Crnu Goru ušli na zahtjev policije Srbije i da su prema njima UP i on kao starješina preduzimali policijske mjere i radnje…

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PORAST SEKSUALNOG NASILJA NAD DJECOM: Čekajući nadležne

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od usvajanja izmjena Krivičnog zakonika, koji predviđa strožije kazne za seksualno nasilje nad djecom, prošlo je  više od tri godine, ali  je u međuvremenu malo što učinjeno. Sve je ostalo na evidenciji pedofila, koje nakon odsluživanja zatvorske kazne niko ne nadzire. Tri godine nakon usvajanja zakona, još nema podzakonskih akata koje su trebali da urade MUP i Ministarstvo zdravlja

 

 

Gotovo da ne prođe sedmica, da Uprava policije ne obavijesti  javnost da je počinjeno neko krivično djelo nad maloljetnom osobom. O tome govori i posljednji slučaj zabilježen nadomak Podgorice, kada je 53.godišnji albanski državljanin  uhapšen zbog seksualnog uznemiravanja dvije djevojčice, od kojih jedna ima tek šest godina.

„“Osumnjičeni, star 52 godine, je dana 16.marta 2025.godine,oko 16 časova, u Tuzima, prišao oštećenima-djevojčicama starosti 12 i 6 godina,kojom prilikom je oštećenu starosti 12 godina povukao za ruku, poljubio u obraz, a zatim je uhvatio rukom za bradu i poljubio je u usta ,nakon čega je i oštećenu starosti 6 godina takođe povukao za ruku i poljubio u obraz”, saopšteno je iz Osnovnog državnog tužilaštva nakon što je nadležni tužilac obavio njegovo saslušanje i odredio mu zadržavanje.

Od usvajanja izmjena Krivičnog zakonika, koji predviđa strožije kazne za seksualno nasilje nad djecom, prošlo je  više od tri godine, ali  je u međuvremenu malo što učinjeno. Sve je ostalo na evidenciji pedofila, koje nakon odsluživanja zatvorske kazne niko ne nadzire, niti kontroliše kako je propisano Krivičnim zakonikom – da li se kreću u blizini mjesta na kojima se okupljaju djeca, da li se javljaju redovno policiji, putuju li u inostranstvo.

To potvrđuje i nedavni slučaj iz Bijelog Polja, kada je 39.godišnji A.K.  silovao maloljetnu osobu,  koja mu je u krvnom srodstvu,a potom pobjegao.

Iz Uprave policije su se neposredno nakon prijave ovog događaja oglasili sa   saopštenjem u kom su naveli da je riječ o povratniku. Međutim, niko od nadležnih institucija nije dao objašnjenje zbog čega  nije završio na liječenju budući da je i u ranijem periodu prijavljivan dva puta da je pokušao da počini isto krivično djelo. U drugom slučaju nadležni sud nije našao dovoljno dokaza da ga osudi, ali jeste za prvo prijavljeno djelo, na štetu takođe jedne maloljetne krvne srodnice.

Da bi se pedofili nadzirali, bilo je neophodno da Ministarstvo unutrašnjih poslova kojim rukovodi Danilo Šaranović i Ministarstvo zdravlja na čelu sa dr Vojislavom Šimunom urade podzakonska akta. Oni su na tim pozicijama od oktobra 2023. godine, a zakon je usvojen na početku 2022, što znači da ni njihovi prethodnici Filip Adžić i Dragoslav Šćekić nijesu smatrali da je to prioritetan  problem.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPONIJA MALJEVAC: Ekološka crna tačka koja “gasi” sela  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani pljevaljskog kraja Gornji Komini uspjeli su  protestima da “natjeraju” predstavnike EPCG da sjednu za isti sto i dogovore kako da riješe veliki ekološki problem. Na deponiji Maljevac odlažu se pepeo i šljaka iz TE Pljevlja, a sistem koji sprječava da vjetar dio nusproizvoda raznosi po okolini, ne radi. Zbog toga će ekološka inspekcija zahtijevati i pokretanje prekršajnog postupka

 

 

Poslije bezbroj apela, dopisa  i 11 dana protesta i blokade saobraćajnice tokom marta ove godine, tek u utorak, mještani pljevaljskog kraja Gornji Komini, sa predstavnicima Elektroprivrede Crne Gore (EPCG), dogovorili su “pripreme početnih koraka za rješavanje ogromnog ekološkog problema na deponiji pepela i šljake Maljevac”. Na toj lokaciji, kako mještani tvrde,  decenijama se bezobzirno  deponuju nusproizvodi iz Termoelektrane (TE). Iz EPCG, do sada, objašnjavaju, nijesu ispunili nijedno obećanje o ozelenjavanju tog područja, a ne radi ni sistem za orošavanje deponije, kojim bi se spriječilo da vjetar raznosi pepeo do okolnih imanja i kuća.

Mještani su, kako objašnjava njihov predstavnik Darko Knežević, prošle sedmice i noćili u mjesnoj kapeli u blizini groblja. Tvrdi da je to jasna poruka da “ukoliko se Maljevac ne riješi, jedini put mještana je onaj ka groblju”. Neka manja sela tog kraja su, prema njegovim riječima, zbog deponije, ugašena. Ekološka inspekcija, koja je prije 10-ak dana došla na deponiju na inicijativu mještana, najavila je podnošenje zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka protiv odgovornih u EPCG. Navodno, na toj lokaciji nijesu poštovane mjere iz Elaborata procjene uticaja na životnu sredinu i sprječavanje raznošenja pepela sa jedne od kaseta na deponiji Maljevac.

TE “Pljevlja” je, konstatovala je inspekcija, bila u obavezi da površinu deponije održava prekrivenu vodom, odnosno održava što veće “vodeno ogledalo” na površini deponije, kao i da ima uspostavljen sistem prskanja suvih djelova (plaža) deponije. Zbog toga je inspekcijskim nadzorom naloženo da, u cilju smanjenja podizanja prašine na kaseti 3 odlagališta-deponije pepela i šljake, obezbijede tehničko-tehnološke uslove, to jest formiranje “vodenog ogledala”.

Ekološki inspektor je uputio mještane da podatke o rezultatima mjerenja zagađenja sa mjerne stanice koja se nalazi u neposrednoj blizini deponije zatraže od Agencije za zaštitu životne sredine ili Centra za ekotoksikološka ispitivanja. Mještani su obaviješteni i da TA Pljevlja “na godišnjem nivou sprovodi četiri imisijska četrnaestodnevna mjerenja kvaliteta vazduha na četiri lokacije u okolini odlagališta, nakon čega ovlašćene institucije izdaju konačni godišnji izvještaj za taj period.”

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo