Povežite se sa nama

OKO NAS

PUT POD NOGE: Zov Kavkaza

Objavljeno prije

na

20864146_10155293524572702_

Kraj jula. Buđenje u Cegetu, malom ruskom selu u Baksanskoj dolini, u podnožju Elbrusa. Na koju god stranu da se okrenem planinski vrhovi zovu na lutanje, mame ljepotom. Većina je okovana snijegom.

Ne vidim sa prozora sobe najveći vrh Evrope – Elbrus, koji me dva dana ranije nije primio k sebi. Vraćam film u glavi, na uspon smo krenuli četiri sata iza ponoći, nakon skoro sedam sati hoda i dolaska do Sedla, smještenog trista metara ispod vrha odustala sam od uspona. Misli mi lutaju. Tražim krivca – ekstremna hladnoća, cigarete, nedisciplina na trenizima, nizak hemoglobin… Razmišljam o onoj narodnoj kojom pravdamo sve svoje neuspjehe – ko zna zašto je to dobro. Ne ide. Krivca pronalazim u sebi. Prvi put sam poklekla. Nisam pobijedila sebe ni pomjerila svoje granice. Moram da lutam i saberem misli.

Lokalni vodič noć ranije predložio je nekoliko treking tura, obilazak muzeja Vladimira Visockog, šetnju do Narina – izvora mineralne vode, vodopada Azau, vodopada Devojačka kosa…

Ostalo nam je još par dana do povratka u Crnu Goru, a htjela bih da vidim sve. Tog jutra Svetlana, Karolina i ja biramo vodopade i sa rančevima na leđima krećemo iz hotela.

Iz turističkog sela u kom smo smješteni hodamo do Terskola. Nemamo kartu, ali imamo osjećaj da ne možemo pogriješiti. I da ne dođemo do vodopada uživaćemo, jer gdje god pogledamo priroda nas zasjeni svojom ljepotom.

Jedina smjernica koju imamo je da se put za vodopad Djevojačka kosa odvaja kod džamije u Terskolu i da odatle imamo oko sat i po hoda.

Skrećemo sa asfaltiranog puta. Za nama gazi četa vojnika, sa punom vojnom i alpinističkom opremom. Iza njih se nazire jedan hodač, civil. Nepunih pola kilometra od skretanja sa glavnog puta iz Terskola počinjeno da se penjemo uz brdo.

Čujemo vojnike koji nas upozoravaju da smo na pogrešnom putu. Vraćamo se i idemo stazom kojom su oni pošli. Muškarac koji je hodao iza njih sada je pred nama. Kad smo mu se primakli, opominje nas da ne treba vjerovati vojnicima, mi ipak biramo da im vjerujemo. Na kraju i on hoda za nama.

Dolazimo u dolinu, prelazimo preko rijeke, i ulazimo u šumu.

Niz padine se slivaju potoci nastali od snijega koji se topi sa okolnih planinskih vrhova.

Vojnici su na svakom koraku, vježbaju spuštanje niz stijene. Spremaju se, treniraju. Mještani su nam ranije objasnili da je blizu granica sa Gruzijom i da ruska vojska konstantno patrolira tim, mahom snijegom okovanim, pograničnim pojasom.

Rijeka krivuda niz padine Kavkaza. Tog dana prešli smo sa jedne na drugu obalu preko dvadeset puta, na kraju se ispriječila ispred nas sa jedinom mogućnošću da je pregazimo.

Sazuvamo se i gazimo bose. Hladna rijeka, u koju se sliva kavkaski snijeg, pušta da se stopim sa prirodom i prepustim slobodi. Tišinu su remetili samo naši koraci, zvuk vjetra i žubor vode.

Staza je utabana otiscima stopala, starim i svježim. Livade oko nas prošarane su svim bojama, cvijeće je svuda po tom zelenom tepihu.

Srijećemo grupu planinara koja se vraća sa vodopada. Objašnjavaju da nam do cilja treba makar tri sata hoda, ne duplo manje od toga. Nastavljamo.

Nakon nepuna dva sata hoda, u sred zelenog prostranstva uramljenog oštrim planinskim vrhovima, vidimo kolibicu. Prvu od kad smo iznad Terskola prešli rijeku. Ispred nje je neko. Ustaje iz sjedećeg položaja i kreće ka nama sa ogromnom drvenom motkom u ruci.

Lijevo od nas, preko rijeke, neka nova četa vojnika vježba silazak niz sipar. Opominju neznanca, duge crne kose, golog do pojasa, i on nestaje iz našeg vidokruga.

Ljepota predjela kroz koji hodamo nakon par minuta potisnula je u zaborav neznanca sa motkom. Nailazimo na krdo krava puštenih u ispašu, lijevo od njih, u daljini iznad rijeke nazire se vodopad. Hodamo ka njemu u tišini. Uživamo u prekrasnom prostranstvu. Divimo se oštrim nazubljenim vrhovima čiji šiljci opominju na surovost stijena. Izazivaju strahopoštovanje.

Još sat i nešto hoda i stižemo do stijena ispod vodopada.

Sve tri nalazimo svoju stijenu i sjedamo da odmorimo. Biram jednu i u poluležećem položaju gledam niz rijeku.Svetlana i Karolina su na brežuljku iznad mene. Odmaraju. Fotografišu.

Vodopad izgleda baš kao duga kosa. Mnoštvo njegovih djelova pada niz liticu kao pramenovi djevojačke kose i gube se u rijeci iznad koje sjedim.

Pokušavam da potopim misli o neuspješnom usponu na Elbrus sa njima. Ne ide. Izranjaju. Ljudi se valjda najteže bore sa sobom, jer u toj borbi nema ni pobjeđenih ni pobjednika. Naspram mene su šiljasti vrhovi, od preko 3.000 metara. Izgledaju gordo i nedostupno. Mogu ih zagrliti samo odabrani. Možda i oni koji srcem krenu ka njima, ne da bi se dokazivali. Treba učiti od njih.

Opet me misli vraćaju na Elbrus. Pitam se da li sam išla srcem i prepuštam se suncu koje me miluje na visini od oko 2.700 metara. Kakvasko sunce. Jedino Sunce. Ono čije čari krademo svi na kugli zemaljskoj. Ljutim se i na njega što me izdalo kad sam krenula ka vrhu Elbrusa.

Posle desetak minuta prenulo me Karolinino i Svetlanino dozivanje. Okrećem se i vidim da pored njih stoji čovjek sa drvenom motkom.

Ustajem i dolazim do njih. ,,Ja sam Musa. Izgubile su mi se krave, jeste ih negdje vidjele”, pita čudni neznanac.

Same smo u divljini sa muškarcem koji ne djeluje prijateljski nastrojen.

Hvata nas panika i govorimo mu da su krave blizu njegove kolibe i da moramo krenuti. Više nam se ne ide ka vodopadu, razmišljamo koliko su daleko iza nas ostali vojnici. Neznanac hoda pored mene i pita jesam li čitala Bibliju. Odgovaram da jesam. ,,Moje ime je iz Biblije. Ne bojte se. Živim ovdje u planini, čuvam krave”, rekao je prije nego je ubrzao korak.

Izgubio se iz vida, a mi smo užurbanim korakom krenule nazad. Ponovo gazile rijeku, uživale u šarenilu boja. Fotografisale Musine krave i stigle vojnike. Iako neznanci ulivali su nam osjećaj sigurnosti.

Spuštamo se u Terskol uporedo sa njima i razgovaramo. Na kraju i fotografišemo. Za nama se u daljini gubi Musa, njegova koliba, krave, vodopad… Gubi se i nelagoda zbog neočekivanog susreta. Ostaje u sjećanju urezana ljepota tog kraja, hladnoća kojom nas je rijeka zagrlila i miris poljskog cvijeća…

U oku će zauvijek ostati odraz oštrih kavkaskih vrhova. Razmišljam o onome što se od njih može naučiti i divim im se sa mjesta udaljenog hiljadama kilometara od njih. Zahvaljujući njima pronašla sam krivca za neuspješan pohod na krov Evrope. U svojoj glavi.

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo