Povežite se sa nama

OKO NAS

PUT POD NOGE: Zov Kavkaza

Objavljeno prije

na

Kraj jula. Buđenje u Cegetu, malom ruskom selu u Baksanskoj dolini, u podnožju Elbrusa. Na koju god stranu da se okrenem planinski vrhovi zovu na lutanje, mame ljepotom. Većina je okovana snijegom.

Ne vidim sa prozora sobe najveći vrh Evrope – Elbrus, koji me dva dana ranije nije primio k sebi. Vraćam film u glavi, na uspon smo krenuli četiri sata iza ponoći, nakon skoro sedam sati hoda i dolaska do Sedla, smještenog trista metara ispod vrha odustala sam od uspona. Misli mi lutaju. Tražim krivca – ekstremna hladnoća, cigarete, nedisciplina na trenizima, nizak hemoglobin… Razmišljam o onoj narodnoj kojom pravdamo sve svoje neuspjehe – ko zna zašto je to dobro. Ne ide. Krivca pronalazim u sebi. Prvi put sam poklekla. Nisam pobijedila sebe ni pomjerila svoje granice. Moram da lutam i saberem misli.

Lokalni vodič noć ranije predložio je nekoliko treking tura, obilazak muzeja Vladimira Visockog, šetnju do Narina – izvora mineralne vode, vodopada Azau, vodopada Devojačka kosa…

Ostalo nam je još par dana do povratka u Crnu Goru, a htjela bih da vidim sve. Tog jutra Svetlana, Karolina i ja biramo vodopade i sa rančevima na leđima krećemo iz hotela.

Iz turističkog sela u kom smo smješteni hodamo do Terskola. Nemamo kartu, ali imamo osjećaj da ne možemo pogriješiti. I da ne dođemo do vodopada uživaćemo, jer gdje god pogledamo priroda nas zasjeni svojom ljepotom.

Jedina smjernica koju imamo je da se put za vodopad Djevojačka kosa odvaja kod džamije u Terskolu i da odatle imamo oko sat i po hoda.

Skrećemo sa asfaltiranog puta. Za nama gazi četa vojnika, sa punom vojnom i alpinističkom opremom. Iza njih se nazire jedan hodač, civil. Nepunih pola kilometra od skretanja sa glavnog puta iz Terskola počinjeno da se penjemo uz brdo.

Čujemo vojnike koji nas upozoravaju da smo na pogrešnom putu. Vraćamo se i idemo stazom kojom su oni pošli. Muškarac koji je hodao iza njih sada je pred nama. Kad smo mu se primakli, opominje nas da ne treba vjerovati vojnicima, mi ipak biramo da im vjerujemo. Na kraju i on hoda za nama.

Dolazimo u dolinu, prelazimo preko rijeke, i ulazimo u šumu.

Niz padine se slivaju potoci nastali od snijega koji se topi sa okolnih planinskih vrhova.

Vojnici su na svakom koraku, vježbaju spuštanje niz stijene. Spremaju se, treniraju. Mještani su nam ranije objasnili da je blizu granica sa Gruzijom i da ruska vojska konstantno patrolira tim, mahom snijegom okovanim, pograničnim pojasom.

Rijeka krivuda niz padine Kavkaza. Tog dana prešli smo sa jedne na drugu obalu preko dvadeset puta, na kraju se ispriječila ispred nas sa jedinom mogućnošću da je pregazimo.

Sazuvamo se i gazimo bose. Hladna rijeka, u koju se sliva kavkaski snijeg, pušta da se stopim sa prirodom i prepustim slobodi. Tišinu su remetili samo naši koraci, zvuk vjetra i žubor vode.

Staza je utabana otiscima stopala, starim i svježim. Livade oko nas prošarane su svim bojama, cvijeće je svuda po tom zelenom tepihu.

Srijećemo grupu planinara koja se vraća sa vodopada. Objašnjavaju da nam do cilja treba makar tri sata hoda, ne duplo manje od toga. Nastavljamo.

Nakon nepuna dva sata hoda, u sred zelenog prostranstva uramljenog oštrim planinskim vrhovima, vidimo kolibicu. Prvu od kad smo iznad Terskola prešli rijeku. Ispred nje je neko. Ustaje iz sjedećeg položaja i kreće ka nama sa ogromnom drvenom motkom u ruci.

Lijevo od nas, preko rijeke, neka nova četa vojnika vježba silazak niz sipar. Opominju neznanca, duge crne kose, golog do pojasa, i on nestaje iz našeg vidokruga.

Ljepota predjela kroz koji hodamo nakon par minuta potisnula je u zaborav neznanca sa motkom. Nailazimo na krdo krava puštenih u ispašu, lijevo od njih, u daljini iznad rijeke nazire se vodopad. Hodamo ka njemu u tišini. Uživamo u prekrasnom prostranstvu. Divimo se oštrim nazubljenim vrhovima čiji šiljci opominju na surovost stijena. Izazivaju strahopoštovanje.

Još sat i nešto hoda i stižemo do stijena ispod vodopada.

Sve tri nalazimo svoju stijenu i sjedamo da odmorimo. Biram jednu i u poluležećem položaju gledam niz rijeku.Svetlana i Karolina su na brežuljku iznad mene. Odmaraju. Fotografišu.

Vodopad izgleda baš kao duga kosa. Mnoštvo njegovih djelova pada niz liticu kao pramenovi djevojačke kose i gube se u rijeci iznad koje sjedim.

Pokušavam da potopim misli o neuspješnom usponu na Elbrus sa njima. Ne ide. Izranjaju. Ljudi se valjda najteže bore sa sobom, jer u toj borbi nema ni pobjeđenih ni pobjednika. Naspram mene su šiljasti vrhovi, od preko 3.000 metara. Izgledaju gordo i nedostupno. Mogu ih zagrliti samo odabrani. Možda i oni koji srcem krenu ka njima, ne da bi se dokazivali. Treba učiti od njih.

Opet me misli vraćaju na Elbrus. Pitam se da li sam išla srcem i prepuštam se suncu koje me miluje na visini od oko 2.700 metara. Kakvasko sunce. Jedino Sunce. Ono čije čari krademo svi na kugli zemaljskoj. Ljutim se i na njega što me izdalo kad sam krenula ka vrhu Elbrusa.

Posle desetak minuta prenulo me Karolinino i Svetlanino dozivanje. Okrećem se i vidim da pored njih stoji čovjek sa drvenom motkom.

Ustajem i dolazim do njih. ,,Ja sam Musa. Izgubile su mi se krave, jeste ih negdje vidjele”, pita čudni neznanac.

Same smo u divljini sa muškarcem koji ne djeluje prijateljski nastrojen.

Hvata nas panika i govorimo mu da su krave blizu njegove kolibe i da moramo krenuti. Više nam se ne ide ka vodopadu, razmišljamo koliko su daleko iza nas ostali vojnici. Neznanac hoda pored mene i pita jesam li čitala Bibliju. Odgovaram da jesam. ,,Moje ime je iz Biblije. Ne bojte se. Živim ovdje u planini, čuvam krave”, rekao je prije nego je ubrzao korak.

Izgubio se iz vida, a mi smo užurbanim korakom krenule nazad. Ponovo gazile rijeku, uživale u šarenilu boja. Fotografisale Musine krave i stigle vojnike. Iako neznanci ulivali su nam osjećaj sigurnosti.

Spuštamo se u Terskol uporedo sa njima i razgovaramo. Na kraju i fotografišemo. Za nama se u daljini gubi Musa, njegova koliba, krave, vodopad… Gubi se i nelagoda zbog neočekivanog susreta. Ostaje u sjećanju urezana ljepota tog kraja, hladnoća kojom nas je rijeka zagrlila i miris poljskog cvijeća…

U oku će zauvijek ostati odraz oštrih kavkaskih vrhova. Razmišljam o onome što se od njih može naučiti i divim im se sa mjesta udaljenog hiljadama kilometara od njih. Zahvaljujući njima pronašla sam krivca za neuspješan pohod na krov Evrope. U svojoj glavi.

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo