Kraj jula. Buđenje u Cegetu, malom ruskom selu u Baksanskoj dolini, u podnožju Elbrusa. Na koju god stranu da se okrenem planinski vrhovi zovu na lutanje, mame ljepotom. Većina je okovana snijegom.
Ne vidim sa prozora sobe najveći vrh Evrope – Elbrus, koji me dva dana ranije nije primio k sebi. Vraćam film u glavi, na uspon smo krenuli četiri sata iza ponoći, nakon skoro sedam sati hoda i dolaska do Sedla, smještenog trista metara ispod vrha odustala sam od uspona. Misli mi lutaju. Tražim krivca – ekstremna hladnoća, cigarete, nedisciplina na trenizima, nizak hemoglobin… Razmišljam o onoj narodnoj kojom pravdamo sve svoje neuspjehe – ko zna zašto je to dobro. Ne ide. Krivca pronalazim u sebi. Prvi put sam poklekla. Nisam pobijedila sebe ni pomjerila svoje granice. Moram da lutam i saberem misli.
Lokalni vodič noć ranije predložio je nekoliko treking tura, obilazak muzeja Vladimira Visockog, šetnju do Narina – izvora mineralne vode, vodopada Azau, vodopada Devojačka kosa…
Ostalo nam je još par dana do povratka u Crnu Goru, a htjela bih da vidim sve. Tog jutra Svetlana, Karolina i ja biramo vodopade i sa rančevima na leđima krećemo iz hotela.
Iz turističkog sela u kom smo smješteni hodamo do Terskola. Nemamo kartu, ali imamo osjećaj da ne možemo pogriješiti. I da ne dođemo do vodopada uživaćemo, jer gdje god pogledamo priroda nas zasjeni svojom ljepotom.
Jedina smjernica koju imamo je da se put za vodopad Djevojačka kosa odvaja kod džamije u Terskolu i da odatle imamo oko sat i po hoda.
Skrećemo sa asfaltiranog puta. Za nama gazi četa vojnika, sa punom vojnom i alpinističkom opremom. Iza njih se nazire jedan hodač, civil. Nepunih pola kilometra od skretanja sa glavnog puta iz Terskola počinjeno da se penjemo uz brdo.
Čujemo vojnike koji nas upozoravaju da smo na pogrešnom putu. Vraćamo se i idemo stazom kojom su oni pošli. Muškarac koji je hodao iza njih sada je pred nama. Kad smo mu se primakli, opominje nas da ne treba vjerovati vojnicima, mi ipak biramo da im vjerujemo. Na kraju i on hoda za nama.
Dolazimo u dolinu, prelazimo preko rijeke, i ulazimo u šumu.
Niz padine se slivaju potoci nastali od snijega koji se topi sa okolnih planinskih vrhova.
Vojnici su na svakom koraku, vježbaju spuštanje niz stijene. Spremaju se, treniraju. Mještani su nam ranije objasnili da je blizu granica sa Gruzijom i da ruska vojska konstantno patrolira tim, mahom snijegom okovanim, pograničnim pojasom.
Rijeka krivuda niz padine Kavkaza. Tog dana prešli smo sa jedne na drugu obalu preko dvadeset puta, na kraju se ispriječila ispred nas sa jedinom mogućnošću da je pregazimo.
Sazuvamo se i gazimo bose. Hladna rijeka, u koju se sliva kavkaski snijeg, pušta da se stopim sa prirodom i prepustim slobodi. Tišinu su remetili samo naši koraci, zvuk vjetra i žubor vode.
Staza je utabana otiscima stopala, starim i svježim. Livade oko nas prošarane su svim bojama, cvijeće je svuda po tom zelenom tepihu.
Srijećemo grupu planinara koja se vraća sa vodopada. Objašnjavaju da nam do cilja treba makar tri sata hoda, ne duplo manje od toga. Nastavljamo.
Nakon nepuna dva sata hoda, u sred zelenog prostranstva uramljenog oštrim planinskim vrhovima, vidimo kolibicu. Prvu od kad smo iznad Terskola prešli rijeku. Ispred nje je neko. Ustaje iz sjedećeg položaja i kreće ka nama sa ogromnom drvenom motkom u ruci.
Lijevo od nas, preko rijeke, neka nova četa vojnika vježba silazak niz sipar. Opominju neznanca, duge crne kose, golog do pojasa, i on nestaje iz našeg vidokruga.
Ljepota predjela kroz koji hodamo nakon par minuta potisnula je u zaborav neznanca sa motkom. Nailazimo na krdo krava puštenih u ispašu, lijevo od njih, u daljini iznad rijeke nazire se vodopad. Hodamo ka njemu u tišini. Uživamo u prekrasnom prostranstvu. Divimo se oštrim nazubljenim vrhovima čiji šiljci opominju na surovost stijena. Izazivaju strahopoštovanje.
Još sat i nešto hoda i stižemo do stijena ispod vodopada.
Sve tri nalazimo svoju stijenu i sjedamo da odmorimo. Biram jednu i u poluležećem položaju gledam niz rijeku.Svetlana i Karolina su na brežuljku iznad mene. Odmaraju. Fotografišu.
Vodopad izgleda baš kao duga kosa. Mnoštvo njegovih djelova pada niz liticu kao pramenovi djevojačke kose i gube se u rijeci iznad koje sjedim.
Pokušavam da potopim misli o neuspješnom usponu na Elbrus sa njima. Ne ide. Izranjaju. Ljudi se valjda najteže bore sa sobom, jer u toj borbi nema ni pobjeđenih ni pobjednika. Naspram mene su šiljasti vrhovi, od preko 3.000 metara. Izgledaju gordo i nedostupno. Mogu ih zagrliti samo odabrani. Možda i oni koji srcem krenu ka njima, ne da bi se dokazivali. Treba učiti od njih.
Opet me misli vraćaju na Elbrus. Pitam se da li sam išla srcem i prepuštam se suncu koje me miluje na visini od oko 2.700 metara. Kakvasko sunce. Jedino Sunce. Ono čije čari krademo svi na kugli zemaljskoj. Ljutim se i na njega što me izdalo kad sam krenula ka vrhu Elbrusa.
Posle desetak minuta prenulo me Karolinino i Svetlanino dozivanje. Okrećem se i vidim da pored njih stoji čovjek sa drvenom motkom.
Ustajem i dolazim do njih. ,,Ja sam Musa. Izgubile su mi se krave, jeste ih negdje vidjele”, pita čudni neznanac.
Same smo u divljini sa muškarcem koji ne djeluje prijateljski nastrojen.
Hvata nas panika i govorimo mu da su krave blizu njegove kolibe i da moramo krenuti. Više nam se ne ide ka vodopadu, razmišljamo koliko su daleko iza nas ostali vojnici. Neznanac hoda pored mene i pita jesam li čitala Bibliju. Odgovaram da jesam. ,,Moje ime je iz Biblije. Ne bojte se. Živim ovdje u planini, čuvam krave”, rekao je prije nego je ubrzao korak.
Izgubio se iz vida, a mi smo užurbanim korakom krenule nazad. Ponovo gazile rijeku, uživale u šarenilu boja. Fotografisale Musine krave i stigle vojnike. Iako neznanci ulivali su nam osjećaj sigurnosti.
Spuštamo se u Terskol uporedo sa njima i razgovaramo. Na kraju i fotografišemo. Za nama se u daljini gubi Musa, njegova koliba, krave, vodopad… Gubi se i nelagoda zbog neočekivanog susreta. Ostaje u sjećanju urezana ljepota tog kraja, hladnoća kojom nas je rijeka zagrlila i miris poljskog cvijeća…
U oku će zauvijek ostati odraz oštrih kavkaskih vrhova. Razmišljam o onome što se od njih može naučiti i divim im se sa mjesta udaljenog hiljadama kilometara od njih. Zahvaljujući njima pronašla sam krivca za neuspješan pohod na krov Evrope. U svojoj glavi.
Jelena JOVANOVIĆ