Povežite se sa nama

OKO NAS

RASELJENIČKI CENTRI: VELIKI DUGOVI ZA STRUJU: Život u mraku

Objavljeno prije

na

Sedamdesetpetogodišnja N. R. iz Peći, koja već više od deceniju i po nalazi utočište u Beranama nakon rata na Kosovu, ovih dana sa svojom porodicom živi u mraku u kolektivnom centru Rudeš. Elektroprivreda nema milosti zbog dugovanja koja u ovom domaćinstvu iznose više od hiljadu eura, zbog čega je njihov život postao nepodnošljiv.

„Posebno mi teško pada što moji mali unuci naveče ne mogu pogledati ni televiziju. Nisam mislila da će moj život u starosti biti ovakav, niti da ću unuke, koji su rođene u Beranama, podizati u mraku. Tako je već dvadeset dana”, kaže. Ne želi da otkrije puni identitet.

Ona podsjeća da su njeni unuci treća generacija u toj porodici koja nalazi utočište u Beranama. Brine za njihovu budućnost.

„Ne znam šta će biti kada odrastu. Ni ja, ni moja djeca nijesmo se nikada u potpunosti integrisali u lokalnu zajednicu. Da li će uspjeti unuci, veliko je pitanje, jer i domaće stanovništvo teško živi i nema posla”, kaže N. R.

Ovo je samo jedan od teških slučajeva u raseljeničkoj i izbjegličkoj populaciji u gradu na Limu. Veliki broj izbjeglica u Beranama našao se u vrlo nezahvalnoj situaciji koja je posljedica nagomilanih dugovanja za struju, zbog čega je dovedena u pitanje njihova egzistencija i goli opstanak.

Prema riječima predsjednika Saveza udruženja izbjeglica i raseljenika u Crnoj Gori Mića Marjanovića, situacija nije ništa bolja ni u drugim gradovima na sjeveroistoku Crne Gore, kao ni na nivou države.

Prema posljednjim podacima, raseljenički i izbjeglički centri u Beranama za struju Elektroprivredi duguju dvjesta šezdeset hiljada eura. S Andrijevicom, Gusinjem i Rožajama ta cifra dostiže čak šesto osamdeset hiljada. Zbog takve situacije mnogim raseljeničkim domaćinstvima u kolektivnim centrima isključena je struja.

„Ovaj dug napravljen je za tri i po godine. Godine 2011.dugovanja za struju bila su anulirana, i šta se desilo od tada ne znamo. Ko je kriv što se dozvolilo da se dugovanja toliko nagomilaju da se sada postavlja pitanje da li se mogu nadoknaditi”, kaže Marjanović za Monitor.

On objašnjava da ima domaćinstava koja duguju i do tri i po hiljade eura i da ne vidi način kako to može da se svede na nulu.

„Te porodice nemaju ni osnovih sredstava za život, a kamoli da vraćaju ovoliki dug. To je jednostavno zapušten problem do kojeg nije smjelo doći”, priča Marjanović.

Crna Gora postala je utočište za izbjeglice i raseljena lica devedesetih godina, kada su počeli ratovi u susjednoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i kasnije na Kosovu. Broj izbjeglica dostigao je vrhunac 1999. godine, kada se ovdje slilo 160 hiljada ljudi. Samo kroz Berane prošlo je više od šezdeset hiljada nevoljnika.

Većina se kasnije vratila kućama ili su se iselili u treće zemlje, ali njih oko tri i po hiljade ostali su do danas u ovom gradu, što je više nego u svih ostalih devet sjevernih crnogorskih opština zajedno.

U Beranama se i dalje nalazi najveći izbjeglički kolektivni centar na sjeveru, naselje Rudeš, gdje u teškim uslovima živi oko hiljadu ljudi.

„Ovo naselje vam je kao grad u gradu. Pretvoreno je u geto. Bijeda koja ovdje vlada kao da nikoga ne interesuje. Koliko mještana Berana uopšte zna za ovo naselje. Četiri hiljade izbjeglica, koliko nas je ukupno u ovom gradu, čine deset odsto stanovništva Berana”, prosta je računica koju Marjanović izvodi.

Većina izbjeglica još uvijek nije riješila svoj konačni status. Mnogi smatraju da je Crna Gora donedavno proračunato otezala s rješavanjem ovog pitanja, jer nije željela da uvodi nove glasače u tijesno podijeljeno biračko tijelo.

„Sada oko dvadeset hiljada izbjeglica u Crnoj Gori, koji su po rođenju Crnogorci, imaju pravo glasa i s time se sigurno kalkuliše. Na tu brojku računaju i vlasti i opozicija”, upozorava Marjanović

On smatra da bi crnogorske institucije koje su zadužene za rješavanje problema izbjeglica i raseljenika, taj posao mogle da rade mnogo bolje.

„Pitao sam jednog visokog funkcionera šta su crnogorske vlasti učinile za svoje izbjeglice koje su ostale u Crnoj Gori. Za nas koji smo po rođenju Crnogorci. Rekao sam mu da je Hrvatska za svoju izbjegličku populaciju napravila čitave gradove i najbolje kuće. A gdje mi živimo i kako? Umiru ljudi, a njihove porodice nemaju sredstava da ih sahrane”, priča Marjanović.

Prema njegovim riječima, u naseljima Rudeš jedan i Rudeš dva živi i oko četrdeset socijalnih slučajeva domicilnog stanovništva. „Niko nas nije pitao kada su useljavali socijalne slučajeve u ovo naselje koje je namijenjeno raseljenicima. I njihova dugovanja za struju ulaze u ovu brojku koju sam vam saopštio”, kaže on.

Marjanović u ovom trenutku ne vidi na koji način ovaj veliki problem može biti bezbolno riješen, ali smatra da moraju da se uključe sve međunarodne i domaće institucije koje imaju veze s raseljeničkom populacijom.

„Mi smo očigledno ovdje opredijeljeni da živimo. U Beranama i Crnoj Gori raste treća generacija raseljenika i izbjeglica”, podsjeća Marjanović.

On dodaje da se raseljenici i izbjeglice ne mogu tretirati kao stanovnici drugog reda, do trenutka kada treba uzeti novac na njihov račun.

„Kada stižu novčane donacije, mi smo tu. Mnogo je novca prošlo beš našeg znanja na druge stvari, a bio je namijenjen nama. Tražimo zato da se svi hitno uključe u problem dugovanja za struju”, upozorava predsjednik Saveza udruženja raseljenika i izbjeglica u Crnoj Gori.

Marjanović kaže da dugovanja za struju samo u kolektivnim centrima Konik jedan i dva u Podgorici dostižu skoro dva miliona eura.

„To je takođe dug koji je napravljen za samo tri i po godine. Ja mislim da je to prvenstveno greška Elektroprivrede. Nije se smjelo dozvoliti da se dođe u ovakvu situaciju koja sada izgleda nerješivo za najveći broj raseljeničkih porodica. Kako potpisati s ljudima ugovor o vraćanju tolikih dugova, kada nemaju ni za hranu”, priča on.

Za crnogorske vlasti raseljenici i izbjeglice do sada su bili samo statistička brojka. Ta brojka će biti zanimljivija kada dođe vrijeme izbora. Tada će ih se sigurno sjetiti zbog činjenice da je dosta njih u međuvremenu steklo pravo glasa u našoj državi. Onda će početi trgovina – struja za glas. U porodici sedamdesetpetogodišnje N. R. pravo glasa imaju tri člana. Neće to vlastima biti bez značaja. Možda su te kalkulacije već počele.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo