Povežite se sa nama

HORIZONTI

RAT IDEOLOGIJA U UKRAJINSKOM SUKOBU: Opasna smjesa

Objavljeno prije

4 godine

na

Aleksandra Dugina, čija je ćerka Darja ubijena u ekspoloziji automobila u Moskvi, mnogi smatraju „Putinovim mozgom“ ili „Putinovim Raspućinom“. On je nakon raspada Sovjetskog Saveza osnovao Nacionalnu boljševičku partiju zajedno sa piscem Eduardom Limonovim koja je bila amalgam fašizma i komunističke nostalgije. Limonov je kod nas ostao upamćen po tome što je 1992. godine u prisustvu  Radovana Karadžića pucao iz puškomitraljeza na opkoljeno Sarajevo

 

Nasilje koje je decenijama propagirao ruski ultranacionalista i apostol mržnje prema Ukrajincima Aleksandar Dugin je zakucalo i na njegova vrata prošle subote veče. Automobil kojim je upravljala njegova kćerka Darja Dugin je eksplodirao u predrađu Moskve ubivši je momentalno. Po jednoj verziji u automobilu je trebao biti i Aleksandar ali je u posljednjem momentu prešao u drugo dok je njegova kćerka nastavila sama. Dugin je jedan od najpoznatijih ruskih ideologa i filozofa koga mnogi smatraju „Putinovim mozgom“ ili „Putinovim Raspućinom“ zbog duge kose i brade koje podsjećaju na ruskog sveštenika i mistika Grigorija Raspućina iz početka prošlog vijeka.

Aleksandar Dugin je nakon raspada Sovjetskog Saveza osnovao Nacionalnu boljševičku partiju zajedno sa piscem Eduardom Limonovim koja je bila amalgam fašizma i komunističke nostalgije. Limonov je kod nas ostao upamćen po tome što je 1992. godine u prisustvu  Radovana Karadžića pucao iz puškomitraljeza na opkoljeno Sarajevo. Duginovi pogledi na svijet su predočeni u njegovom djelu Temelji Geopolitike iz 1997, u kojoj poziva Rusiju da obnovi svoju moć kroz okupacije i aneksije pri tome se oštro protiveći postojanju Ukrajine kao nezavisne države. Objasnio je: „Ukrajina kao država nema geopolitičko značenje, kulturološki ili bilo kakav smisao, geografsku kompaktnost niti etničku posebnost“. Takođe je pozvao na „rješavanje ukrajinskog problema“ bez kojeg sva politika nije imala smisla. U julu prošle godine neke od Duginovih teza su osvanule i u Putinovom eseju O istorijskom jedinstvu između Rusa i Ukrajinaca koje su mnogi vidjeli kao uvod i opravdanje za invaziju koja će uslijediti nakon pola godine.

Dugin je dugo bio na marginama društva i do njegovog uspona dolazi tek 2012. godine kada se Putin ponovo vratio na mjesto predsjednika nakon masovnih protesta protiv njegove kleptokratske vlasti i optužbi za krađu na parlamentarnim izborima početkom decembra 2011. Putin od tada sve više insistira na konzervativnoj viziji zemlje i „tradicionalnim vrijednostima“ koja mu donosi ovacije i simpatije među evropskim desničarima i neonacistima.

Dugin je 2014. doživio usijanje tokom prve ruske agresije na Ukrajinu kada su okupirani Krim i djelovi Donbasa na istoku. U jednom video obraćanju je tada poručio da Ukrajince treba „ubijati, ubijati i samo ubijati, i tu nema nikakvog drugog načina komunikacije sa njima“.  I pored ovakve retorike Dugin je i dalje slobodno putovao na Zapad i održavao bliske odnose sa evropskim desničarima i bljuvao vatru protiv „materijalističkog i dekadentnog Zapada“ u korist novog svjetskog poretka koji treba da uspostavi Rusija.

Duginov nacionalizam je van sumnje postao popularan među ruskom političkom elitom i njegovi argumenti su korišteni za konceptualizaciju ideja koje su bile uvod u agresiju i „konačno rješenje (ukrajinskog) pitanja“. Darja Dugin je takođe bila režimski novinar i filozof i pratila je u stopu oca.  Na sahrani je njezin otac poručio da je „umrla za narod, za Rusiju“ te da je Darja „živjela za pobjedu, našu rusku pobjedu, našu istinu, našu pravoslavnu vjeru, našu državu“. Ponovio je da je obaveza Rusije da pobijedi u ovom ratu.

Lider ruske Liberalno-demokratske partije i poslanik Dume Leonid Slutski je na komemoraciji pozvao „na samo jedan put – jedna zemlja, jedan predsjednik, jedna pobjeda“ – što je mnoge podsjetilo na sličan slogan iz doba nacističke Njemačke.  Predsjednik je poslao telegram saučešća dok je vanjski ministar Sergej Lavrov javno osudio „varvarski zločin za koji nema oprosta“ i da će „istraga brzo biti završena“. Tako je i bilo. Ruska Federalna služba bezbjednosti (FSB) je u roku od dva dana „riješila“ kompletan slučaj i zaključila da „zločin organizovan i izvršen od specijalnih ukrajinskih službi“ i to od strane Natalije Vovk koja je doputovala u Rusiju 23. jula sa svojom dvanaestogošnjom kćerkom i postavila bombu ispod džipa Duginove. Sa sobom je navodno Vovk ponijela i ostavila, valjda za svaki slučaj, i identifikacionu karticu Nacionalne garde Ukrajine. Snimak kartice koje je FSB „otkrio“ su pokazale, prema analitičarima iz tehničke struke, tragove kompjuterskog „uljepšavanja“.

Ukrajinske vlasti su oštro negirale da imaju ikakvu vezu sa ubistvom. Nakon izvršenog zločina Vovkova je navodno otišla sa kćerkom u Estoniju.  Za razliku od ovog zločina, koji dobro dođe vojnoj propagandi, slučajevi ubistva opozicionara Borisa Njemcova i novinarke Ane Politovskaje ostaju i dalje neriješeni kada su u pitanju nalogodavci. Kritičari kremaljskog režima smatraju da je ovaj atentat „napad pod lažnom zastavom“ organizovan od strane režima u Kremlju kako bi se ojačao posrnuli entuzijazam ruske  vojske u Ukrajini. Naime, Duginov stvarni uticaj na predsjednika Vladimira Putina je prilično upitan. Dugin nikad nije uslikan zajedno sa Putinom niti je ikad imao bilo kakvu funkciju u državnoj hijerarhiji što ga je možda činilo „korisnim idiotom“ (KGB-ov termin za obožavatelje kremaljske vrhuške koji se mogu nekad upotrijebiti za nešto) pogodnim za žrtvovanje u korist ratne propagande. Takođe kritičari podsjećaju da je povod za Drugi čečenski rat i uspon Vladimira Putina na vlast bio serija bombaških napada u septembu 1999. godine u Moskvi i još dva ruska grada u kojima je poginulo 307 a ranjeno preko hiljadu osoba. Bivši agent FSB-a Aleksandar Litvinenko i istoričar Juri Felštinski su još 2002. godine tvrdili da su bombaški napadi i masakri ruskih civila navodno djelo državnih službi bezbjednosti. Litvinenko je kasnije ubijen od strane ruskih državnih agenata u Britaniji, gdje je dobio politički azil. Evropski sud za ljudska prava u Strazburu je u septembru prošle godine presudom označio Rusku Federaciju odgovornom za ubistvo.

Veći gubitak za Kremlj i Putina je još nepotvrđena smrt Jevgenija Prigožina, poznatog i kao „Putinov kuvar“ (vlasnika lanca restorana koji su redovno ugošćavali predsjednika i njegovu svitu). Prigožin  slovi kao vlasnik Grupe Vagner – velike elitne paravojne formacije koja je direknto podređena Ministarstvu odbrane i čiji osnivač je agent vojne obavještajne službe (GRU) Dmitri Valerjevič Utkin, veteran Prvog i Drugog čečenskog rata.

Prigožin osim Vagnera ima i unosne poslove vrijedne stotine miliona dolara za snabdijevanje ruske armije hranom. Na početku invazije na Ukrajinu neke ruske jedinice su se javno žalile i pokazivale da je hrani koja im je data istekao rok još februara 2015. Veliki broj ruskih vojnika žalio se da hrana koju dobijaju iz vojničkih menzi nije ni za svinje pa su sigurnosne kamere u okupiranim ukrajinskom gradovima zabilježile masovne pljačke prodavnica hrane i privatnih kuća kako bi ruski vojnici utolili glad. Prigožin se navodi i kao vlasnik Internet agencije za istraživanje koja se bavila propagandom i hakerskim napadima i navodno bila jedan od instrumenata ruskog miješanja u američke predsjedničke izbore 2016. U doba Sovjetskog Saveza osuđivan je za razbojništva, prevare i organizovanu prostituciju što mu nije smetalo da se probije do samog vrha ruske države. Od februara 2021. godine nalazi se na potjernici američkog FBI-ja zbog sajber kriminala.

Grupa Vagner je počela puniti novinske stupce 2014. godine tokom aneksije Krima i agresije na Donbas. Kasnije su proširili crne operacije na Siriju i nekoliko afričkih zemalja poput Libije, Malija i Centralnoafričke Republike. Ime je navodno dobila po omiljenom Hitlerovom kompozitoru Rihardu Vagneru jer su i osnivač i brojni prvobitni komandni kadar ljubitelji nacističkih ideja (s tim što je njemački nacizam zamijenjen ruskim). Mnogi Vagnerovi  pripadnici potiču iz ekstremnih desničarskih i neonacističkih krugova u Rusiji i Evropi. Navodno je makar do aprila 2016. godine u sastavu Vagnera postojala i posebna srpska jedinica koju je predvodio bivši pripadnik Arkanove Srpske dobrovoljačke garde i kasnije Jedinice za specijalne operacije Davor Savičić. Zabilježeno je do sada nekoliko pogibija srpskih plaćenika u istočnoj Ukrajini i Siriji. Po informacijama Monitora i sada se u Ukrajini bori manji broj srpskih plaćenika iz zemalja bivše Jugoslavije.

Ruski mediji su 8. avgusta objavili posjetu novinara Sergeja Srede Vagnerovom štabu u okupiranom gradu Popasna u Luhanskoj oblasti i rukovanje sa Jevgenijem Prigožinom koji se nekoliko puta pojavljivao na frontu ranije. Na fotografijama koje je kasnije neoprezno Sreda okačio na društvene mreže, ukrajinski obavještajci su uočili adresu štaba – Miranovska 12. Dana 14. avgusta rakete sa američkog mobilnog sistema HIMARS su se sručile na štab Vagnera i od tada nestaje svaki trag Prigožinu i ljudima u njegovoj komandi. Napad su prijavile i ukrajinska i ruska strana ali Rusi za sada ćute o sudbini Prigožina. Na fotografijama se mogao vidjeti uništeni štab i odnošenje leševa Vagnerovaca ali bez drugih detalja. Do sada su ukrajinske snage, zahvaljujući obavještajnoj mreži i neopreznim ćakulanjima ruskih vojnika i oficira na društvenim mrežama uspjele likvidirati veliki broj ruskih generala i pukovnika.

U Poljskoj i baltičkim zemljama su počela rušenja spomenika Crvenoj armiji iz komunističkog doba. U martu ove godine Poljska je objavila odluku da ukoni 60 spomenika, dok su uslijedile najave da će i Latvija, Litvanija i Estonija učiniti isto. Do početka rata pomenute zemlje su se uzdržavale od takvog poteza da ne bi narušili kompleksne odnose sa Moskvom. Crvena armija je tokom i nakon Drugog svjetskog rata počinila nebrojene zločine na tim teritorijama i sebe proglasila „oslobodiocem“. Mnogi stavnovnici zemalja Baltičkog mora su odavno tražili da se i na taj simboličan način raskrsti sa boljševičkom zaostavšinom odgovornom za smrt i utamničenje miliona nedužnih. Ruske okupacione trupe su u Novoj Kahovci u Hersonskoj oblasti krajem aprila podigle spomenik Vladimiru Iljiču Lenjinu čije  se balsamovano tijelo i dalje nalazi na Crvenom trgu u Moskvi.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

HORIZONTI

SRBIJA, DRAŽI I IZAZOVI POBJEDE: Više ništa isto nije, niti će ikada biti

Objavljeno prije

3 dana

na

8 Novembra, 2026

Objavio:

Pobjeda Studentske liste na izborima tek je prvi korak u formiranju nove vlasti, Srbijom i dalje upravlja mafijaška garnitura, u tehničkom mandatu. Uspostavljanje novog sistema je zahtjevan proces. Ništa ne može da profunkcioniše istoga dana kada se završe izbori. Demokratska i građanska Srbija mora da poštuje procedure, demokratska pravila igre i ne smije biti prečica

 

 

Prošlo je, evo, desetak dana od kako se u Srbiji desila neka vrsta prevratničkog čuda, u kome su građani na izborima izvojevali pobedu nad režimom Aleksandra Vučića i njegove bande. Srbija se formalno oslobodila mafijaške hobotice, koja je skoro 15 godina zemlju držala u ropstvu, ali, sve dok predstavnici Studentske liste (SL) ne budu konstituisali Skupštinu i Vladu, odlazeća garnitura vrši vlast u tehničkom mandatu. Trenutak u kome se nalazimo, sliči Gramšijevom opisu: „Stari svet umire, a novi se muči da se rodi”. Trezveno sagledavanje trenutka u kome se nalazimo neophodno je da bismo optimalno trošili energiju, emocije i planirali buduće korake. Ovo su, smatram, neke od premisa koje moramo imati na umu:

– Vlast oličena u liku i delu Aleksandra Vučića je opaka hobotnica koja se neće lako povući, samo zato što su  kolosalno izgubili izbore. Bili smo na dlaku od građanskog rata, a po mom mišljenju, spasle su nas intervencije iz međunarodne zajednice. Prisiljen da se povuče, Vučić se minut pritajio i već sledećeg dana krenuo da smišlja kako da izazove nemire i razdore u društvu. Dok hodamo tankim ledom mučno je čitati na društvenim mrežama zahteve koje Studentskoj listi  isporučuju oni koji su svaku priliku koristili za omalovažavanje Studenstkog pokreta i svake njihove odluke. U neumerenoj kritici u odnosu na SL, prednjačio je jedan broj ljudi koji odavno ne žive u Srbiji i koji suštinski ne znaju šta se ovde dešava. Nerealna očekivanja dela dijaspore su utoliko neprijatnija jer dolaze od ljudi koji ni jednim gestom nisu doprineli da se stanje u Srbiji promeni. Naravno, ogromna većina ljudi iz dijaspere su podržali SL, što se videlo na dan izbora, a nije tajna da su finansijski, donacijama pomagali studente.

Bila sam kritična prema mnogim potezima i stavovima Studentskog pokreta.   Sada je potreban konsenzus da zemlju pročistimo od kancera koji nas je razarao godinama, zato apelujem na spoj realizma i alternativnosti.

– Sve dok RIK ne da završnu reč, nećemo imati novi saziv Skupštine i Vladu. Sada jedino nesmetano može da radi pravosuđe (kao nezavisna grana vlasti). Tužilaštvo pre svega. Idealno bi bilo da se pokrenu sindikati i da unutar institucija i kolektiva podstaknu procese lustracije i detektovanja ključnih lojalista SNS režima, koji su ih pljačkali i uništavali. Sindikalni aktivisti i bilo koji uposlenik može da postane zvizdač koji uzbunjuje javnost prilikom svake aktivnosti koja ukazuje da se uklanjaju dokazi (što se već dešava).

Ovo je idealno vreme da se pokrenu građani. Neki su već  gestovima dobre volje pokazali želju da državu oslobode nasleđa odlazeće vlasti. Uspostavljanje novog sistema je zahtevan proces. Ništa ne može da profunkcioniše istoga dana kada se završe izbori. Demokratska i građanska Srbija mora da poštuje procedure, demokratska pravila igre i ne sme biti prečica.

– Situacija u medijima je i dalje alarmantna. U najvećem broju slučajeva oni su i dalje zarobljeni, a, ostavke date ovih dana nisu podnesene Upravnim odborima medija. Oni i ne postoje. Ne funkcionišu godinama ni nezavisne institucije, poput Ombudsmana ili Poverenika za zaštitu jednakosti. Zapravo, ne funkcioniše praktično ništa, Srbija nema funkcionalne institucije. Može se slobodno reći da mi već duže nemamo državu i da nas tek čeka proces izgradnje prerogativa uređene države.

– Prilično me iznenađuje verovanje da su sve ovo što nam se dešavalo, a krunisano je pobedom SL, realizovali samo studenti. Hiljade ljudi je na razne načine bilo i jeste uključeno u procese poslednjih meseci. Obučeno je na stotine kontrolora, mobilnih timova i terenaca, a obučavale su ih desetine fenomenalnih ljudi i stručnjaka za izborne procese. Stotine ljudi je radilo na terenu, u kampanji od vrata do vrata, desetine su radili u call centrima i na svaki drugi način, pre svega kroz ulične akcije i „dor to dor” aktivnosti. Građanski zborovi su, do jednoga, bili na nogama, a mnogo manjih stranaka i pokreta je sve svoje resurse stavilo na raspolaganje u ovoj borbi. Da ne govorim o stručnjacima i znalcima iz različitih oblasti, koji svoja znanja i veštine nesebično dele sa studentima i svima koji su uključeni u procese edukacija. Kad se podvuče crta, u ovom procesu je direktno učestvovalo više destina hiljada ljudi, tako da su diletantska „smatranja” da „deca nemaju pojma šta rade i da nemaju plan za budućnost”. Ništa pogrešnije od toga omalovažavajućeg stava. On jedino puno kazuje o onima koji ga promovišu.

Kada govorim o učešću ogromnog broja ljudi u procesima smene ovog toksičnog režima, imam potrebu da ukažem da borba ne traje samo poslednje dve godine. Ova mladost stoji na ramenima svih onih koji su se pobunili protiv ratova 90-ih, na ramenima hrabrih ljudi koji nisu pristajali da ćute o razaranjima i ratnim zločinima,  ljudi koji su svesno prihvatili da budu na marginama i da budu mete režima Slobodana Miloševića i radikala. Ovo što danas vidimo i percipiramo kao mirnu, studentsku revoluciju, tokom ratnih razaranja i raspada Jugoslavije započeli su brojni, izuzetni ljudi koji su pregoreli u svojim nastojanjima da Srbija bude normala država. Netačno je i nečasno da se njihova uloga zanemari i zaboravi.

– Suština svega što smo doživeli i što nas tek čeka, nije tek puko ispunjavanje želja i infantilnih očekivanja „da živimo bolje”, već da kroz izuzetno zahtevne i na momente razarajuće procese, svi učimo i iz sebe izvlačimo snagu za koju nismo ni sanjali da imamo. Suština svega ovoga je da smo kao društvo koje je godinama bilo zapušteno, apatično i razvaljeno, uspeli da slomimo unutrašnje barijere.  Da svoje živote uzmemo u svoje ruke. Mnogima, pa i najblagonaklonijima, ponekad promiče ključni uvid – u poslednje dve godine se desio kumulativni efekat  u kome su se posložila višedecenijska nastojanja da od Srbije načinimo „zemlju za sve naše ljude”. Taj efekat se manifistovao u ove dve godine u kojima smo toliko napredovali, toliko naučili i toliko evoluirali da nam se desio, bukvalno, kvantni skok u nesvesnim matricama. Naše kolektivno nesvesno je napravilo, u nestvarno kratkom vremenu, evolutivni iskorak posle koga ništa u ovoj zemlji neće biti isto.

– Ovo što su mnogi građani Srbije, predvođeni studentima, uradili, ova mirna evolucija/revolucija, to insistiranje na, može se reći, gandijevskim metodama (dok u EU vidimo sasvim drugačije slike) je nešto što nikada ranije nije viđeno na ovim prostorima. Jednoga dana, čak vrlo skoro, ovakav model će se proučavati širom sveta na fakultetima. Imamo razloga da budemo ponosni na našu sjajnu omladinu, i na sve nas koji smo razumeli zahtev vremena. Srbija ovih dana svetu drži čas iz hrabrosti, časti, ali i iz razumevanja demokratskih procesa, kao i ličnog i kolektivnog uzdizanja. Ponoviću: Nikada se nisam osećala ovako ponosnom na Srbiju i sve njene građane i građanke kao ove poslednje dve godine, a ovim poslednjim danima da i ne govorim.

Ne idealizujem ni SL (gde imam bliskih ljudi i sjajnih prijatelja, ali i neke s kojima ni kafu ne bih popila), ni Studentski pokret, ni stanje stvari u  Srbiji, a ni globalno. Glavu iznad vode svih ovih godina držala mi je svest da napredujemo, da se menjamo kao kolektivitet, svest da imamo blistave pojedince koji mogu biti novi lideri, ali i da svako od nas može postati lider u sopstvenom životu ili mikro okruženju. Još nas mnogo teških trenutaka čeka, avet ni blizu nismo onesposobili da nanosi zlo. Mnogi od nas neće biti zadovoljni kadrovskim rešenjima, načinima i metodama kojima će se društveni problemi rešavati, mnogima od nas se neće svideti koketiranje s nacionalističkim nasleđem i demonima prošlosti. Levičarima se neće svideti desničarski kadrovi, a desničari će u nesvest padati od pominjanja nezavisnosti Kosova, genocida u Srebrenici, ratova 90-ih i naše odgovornosti za njih…

Važno mi je i da apelujem na okruženje, posebno na građane Bosne i Hercegovine, kao i Kosova, da ih zamolim za strpljenje i razumevanje procesa oslobađanja Srbije od demona nacionalizma i neofašizma. Srbija se nije kvarila za deset dana, neće se u kratkom roku ni oporaviti. Sve nas čeka bolan proces suočavnja s prošlošću, a za to su potrebne institucije, slobodni mediji i korenite promenene u obrazovnom sistemu. Mladi u Srbiji zaista ne znaju ništa o ratovima 90-ih, ni o ratnim zločinima čiji je vinovnik dražava u kojoj živimo. Nisu imali gde i od koga da nauče. Poslednjih 15 godina, na delu smo imali podmuklu fašizaciju javnog prostora, razaranje medija i obrazovnog sistema, devastaciju kulturnih institucija. Volela bih da komšije vide i bolju stranu onoga što nam se dešava. Desetine mladih na ulicama gradova Srbije kreče grafite mržnje i murale i stensile sa likom Ratka Mladića. Nekome ko je izgubio članove porodice to nije mnogo utešno, ali od nečega mora da se počne. Sigurna sam da će se izlečenje Srbije pozitivno preliti na region. Svima nam je neophodno da konačno počnemo da živimo u boljem okruženju.

Nestrpljivima i bezobalno kritički nastrojenima predlažem da se sete ko i šta nam je bilo preko puta. I šta nas je tako dugo držalo u svojim kandžama. Volela bih da vidim malo više entuzijazma u maštanju i stvaranju bolje Srbije. Reče onomad drug Mahatma – budite upravo vi svet kakvog biste želeli da vidite oko sebe. Priroda, ergo i ljudska društva kao deo prirodnih ustrojstava, ima svoja pravila, svoje procese i vreme potrebno sa zrenje. Prigrlimo svest o tome da smo deo promena, jer univerzum je otvoren samo za one koji smelo koračaju ka budućnosti.

Vreme je za delanje u sebi, na sebi i najbliskijem okruženju. Tako što ćemo upaliti svoja unutrašnja svetla. Tek tada, dugo očekivani dan, tu zoru za novu i bolju Srbiju, nećemo dočekati spolja, jer, svetlo i tama su uvek u nama. A, kada se mnogo svetla upali u nama, onda će i Srbija zasvetleti.

Aida ĆOROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

Nobelovci na crnogorskom terenu

Objavljeno prije

2 sedmice

na

24 Oktobra, 2026

Objavio:

Zašto brojevi ne znače ništa ako se ne upravlja psihologijom tržišta i ne jačaju institucije

 

Crna Gora se nalazi na pragu najambicioznijeg ekonomskog eksperimenta u svojoj modernoj istoriji. Najava Euro modela za 2027. godinu, koji predviđa istorijski skok minimalnih zarada, pokrenula je talas legitimnih pitanja u stručnoj i laičkoj javnosti: da li naša ekonomija može iznijeti ovaj teret bez inflatornog urušavanja? Odgovor na ovo pitanje ne leži u pukim matematičkim formulama, već u oblasti koju proučava savremena ekonomska nauka – u upravljanju očekivanjima i snazi društvenih institucija.

Ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju Robert E. Hall i Michael Woodford, nagrađeni su upravo za dokaz da ekonomiju ne pokreću samo trenutni brojevi, već očekivanja koja ljudi i preduzeća imaju o budućnosti. Ako preduzeća očekuju haos, preventivno će podići cijene; ako građani strahuju od održivosti reforme, novac će čuvati umjesto da podstiču potrošnju. Ključ uspjeha svake velike reforme je, dakle, u slanju poruke stabilnosti i predvidljivosti kroz inkluzivan dijalog i institucionalno povjerenje.

Ako Vladin predlog posmatramo kroz aparat Nove institucionalne ekonomije (NIE) i teorijske postulate nobelovaca (2024) Darona Acemoğlua, Simona Johnsona i Jamesa A. Robinsona, pred nama se otvara prostor za ozbiljnu i optimističnu hipotezu. Šta ako je Euro model upravo onaj spoljni, egzogeni šok, naša ekonomska „kritična raskrsnica“ (critical juncture), koja nam je neophodna da izađemo iz višedecenijskog sistema koji je služio privilegovanoj, ekskluzivnoj, uskoj grupi ljudi i zakoračimo u sistem inkluzivnih institucija koji pruža jednake šanse svima, u čemu, kako ovi autori objašnjavaju, i jeste razlika između nacija koje propadaju i nacija koje uspijevaju.

Pregovarački sto kao ekonomska kotva: Prostor za usklađivanje očekivanja Vlade i privrede:  Upravo na tom tragu, aktuelna dinamika između Unije poslodavaca i Privredne komore, sa jedne strane, i Vlade Crne Gore, sa druge, važan je prostor za usklađivanje očekivanja. Glavni mehanizam kompenzacije koji Vlada nudi poslodavcima u okviru „Euro modela“ jeste potpuno ukidanje preostalih doprinosa na zarade, odnosno svođenje poreskog opterećenja na rad na nulu. Iako Vlada nudi nultu stopu doprinosa kao olakšicu, Unija poslodavaca upozorava da ta kompenzacija nije dovoljna da pokrije ogroman skok neto minimalaca i, umjesto predložena tri, predlaže dva, niža, nivoa minimalnih plata.

Ostavljanje prostora da se kroz dalji dijalog ovi stavovi približe donosi Euro modelu realnu šansu iz više razloga:

Zajedničko amortizovanje cjenovnog šoka: Ako konačni dogovor bude inkluzivan i fazan, preduzeća će dobiti neophodno vrijeme da prilagode svoje biznis planove. Umjesto paničnog i naglog podizanja cijena (što Woodfordov mehanizam predviđa u slučaju jednostranih šokova), privreda i država mogu zajednički trasirati put blagog i kontrolisanog prilagođavanja, čime se direktno suzbija spekulativna inflacija.

Institucionalno povjerenje i legitimitet inspekcija: Iz ugla Nove institucionalne ekonomije (NIE), društveni dogovor je najvažnija neformalna institucija. Kada se rješenje postigne konsenzusom, transakcioni troškovi sprovođenja zakona drastično padaju. Država tada dobija puni legitimitet da kroz inspekcijske organe oštro i targetirano kažnjava isključivo one koji krše zajednički dogovor, štiteći tako fer tržišnu utakmicu.

Nedovršena slika konsenzusa: Strah penzionera naspram Vladinih obećanja:  Međutim, istinski društveni pakt nije moguć ako se u obzir ne uzme jedna od najranjivijih, a demografski najmasovnijih grupa – crnogorski penzioneri. Unutar ove populacije tinja nezadovoljstvo i strah da će najavljeno ukidanje ili smanjenje dijela preostalih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (PIO) dugoročno ugroziti stabilnost i redovnost isplata, čineći ih zavisnim od tekućih budžetskih prihoda.

Penzioneri otvoreno signaliziraju spremnost na politički otpor i oponiranje na narednim izborima. Svjesna ovog zapaljivog terena, Vlada i premijer Milojko Spajić su u javnost izašli sa jasnim porukama i setom kompenzacionih mjera sa ciljem da uvjere penzionere u suprotno. Drugim riječima, stabilnost ovog modela Vlada argumentuje jedinstvenim državnim trezorom, prelaskom sa doprinosa na poreze, aktivnim poreskim mjerama i suzbijanjem sive ekonomije, kao i makroekonomskom stabilnošću.

Što se obračuna samih penzija tiče, njegova suštinska logika se ne mijenja, samo se način obračuna bodova prilagođava novom sistemu: zadržava se sistem bodova, garantovana je formula za konverziju iz starog modela na novi, nastavlja se sa godišnjim usklađivanjima sa kretanjem potrošačkih cijena i prosječnih zarada. Dakle, suštinska promjena je u izvoru podataka za formulu – umjesto poreske prijave o uplaćenim doprinosima, koristiće se zvanični podaci o isplaćenim neto platama.

Ekonomska nauka nas uči da verbalna obećanja teško pobjeđuju duboko ukorijenjeni strah od sistemskih promjena. Da bi se politički rizik neutralisao, a Euro model dobio puni legitimitet, Vlada mora pretočiti ove najave u čvrste zakonske garancije i kroz inkluzivan dijalog sa udruženjima penzionera dokazati da stabilnost isplate penzija ostaje neprikosnovena, kroz stabilne izvore finansiranja (oporezivanje dobiti i PDV), čime bi se dugoročno preduprijedili demografski pritisci na penzioni sistem.

Uspjeh reforme direktno zavisi od sposobnosti države da uvjeri najstariju populaciju da nisu žrtvovani zarad statističkog rasta plata zaposlenih.

Podrška Brisela kao operativni vjetar u leđa: Nezavisno od Euro modela, Evropska unija godinama finansira i operativno vodi duboke strukturne reforme u Crnoj Gori koje direktno jačaju kapacitete države da sprovede i kontroliše ovako radikalne ekonomske rezove.

Bez ovih fundamentalnih evropskih projekata, sprovođenje Euro modela u praksi (naročito kontrola tržišta i punjenje budžeta bez doprinosa) bilo bi neizvodivo. Brisel kroz pretpristupnu pomoć (IPA fondovi) i pregovaračka poglavlja najviše radi na četiri ključne oblasti:

  • modernizacija Poreske uprave (digitalizacija sistema i e-fakture),
  • reforma inspekcijskih organa (borba protiv rada na crno i sive ekonomije),
  • unapređenje zvanične statistike (usklađivanje Monstata sa Eurostat standardima),
  • jačanje Uprave carina (kontrola akcizne robe i suzbijanje šverca).

Sve ove oblasti paralelno i sistemski podižu kapacitet države da kontroliše tokove novca, što posredno omogućava stabilnije funkcionisanje i punjenje budžeta u okviru novog ekonomskog modela.

Putokaz za održivu transformaciju: Euro model ne smije biti polje političke polarizacije, već tačka društvenog ujedinjenja, u susret Programu ekonomskih reformi za naredni srednjoročni period. Da bi transformacija bila uspješna, ona mora proći kroz iglene uši pregovora sa poslodavcima, ali i kroz vrata pune finansijske sigurnosti za penzionere, kao i kroz zaokruživanje institucionalnih kapaciteta. Kombinacija otvorenog domaćeg dijaloga i snažne podrške Evropske unije pruža Crnoj Gori istorijsku priliku, pod uslovom da u tom procesu niko ne bude ostavljen iza kolone.

Mirjana KULJAK

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

POZADINA  MISIJE MIHAILA  ZINČUKA U CRNOJ GORI: Pomogao da bude otkriven

Objavljeno prije

3 sedmice

na

17 Oktobra, 2026

Objavio:

Nakon ulaska u Crnu Goru, Zinčuk je na  svom kanalu  crnogorsku graničnu policiju nazivao nesposobnom jer ga nije zaustavila, iako se nalazi pod sankcijama EU. On je morao znati da će njegove medijske aktivnosti biti pod lupom crnogorskih organa. Očigledno je želio javno doživjeti neuspjeh. To nije jedini Zinčukov neuspjeh. Krajem septembra, zaposleni Zinčukovog kanala deportovani su iz Češke. Može se pretpostaviti: želio je pokazati da se njegova mreža u Evropi prati i ne može koristiti za tajne operacije

 

 

Devetog oktobra, ruski propagandista Mihail Zinčuk, njegova supruga i troje zaposlenika deportovani su iz Crne Gore, u koju su stigli samo dva dana ranije. Zinčuk vodi nekoliko medijskih projekata, uključujući svoj glavni Telegram kanal Rybar sa gotovo 1,4 miliona pretplatnika (Telegram kanali nisu široko rasprostranjeni u Crnoj Gori, ali su izuzetno popularni u Rusiji). Uprkos svom ukrajinskom prezimenu, Zinčuk je jedan od najuticajnijih profesionalnih huškača na rat, koji poziva na vođenje rata sve do uništenja nezavisne ukrajinske države. Smatra se da je on zadužen za širenje poruka koje odražavaju stvarne stavove „jastrebova“  iz najužeg kruga ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Jedno pitanje ostaje bez odgovora: Zašto je Zinčuk odlučio da dođe u Crnu Goru? Objasnio je da je namjeravao snimiti dokumentarni film o ekonomskim i društvenim poteškoćama s kojima bi se, prema njegovom mišljenju, Crna Gora mogla suočiti nakon pristupanja EU. To objašnjenje je u suprotnosti s njegovim ponašanjem. Ubrzo nakon ulaska u Crnu Goru, na svom kanalu je objavio post u kojem je vrijeđao crnogorsku graničnu policiju, nazivajući je nesposobnom jer ga nije zaustavila, iako se on nalazi pod sankcijama EU. Takva izjava djeluje krajnje glupo, jer je Zinčuk morao znati da će njegove medijske aktivnosti biti pod lupom crnogorskih organa za provođenje zakona. Umjesto da se što duže pretvara da je običan turista, on je počeo ismijavati državnu instituciju od koje zavisi njegov boravak u zemlji.

Očigledno Zinčuk je želio javno doživjeti neuspjeh. To nije bio jedini Zinčukov neuspjeh posljednjih sedmica. Krajem septembra, zaposlenici Zinčukovog kanala deportovani su iz Češke nakon što su previše otvoreno razgovarali s lokalnim novinarom. Ono što je djelovalo kao naivna greška, sada se može sagledati u drugačijem svjetlu.

Može se pretpostaviti: Zinčuk je želio pokazati da se njegova mreža u Evropi pomno prati i da se ne može koristiti za tajne operacije. Njega i njegove saradnike lako je identifikovati i razotkriti. Izvještava se da je, nakon izbornog poraza bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbána, došlo do radikalne promjene u pristupu ciljevima i sredstvima tajnih aktivnosti u Evropi. Podrška proruskim političkim snagama ocijenjena je neefikasnom. Odlučeno je da se značajniji uticaj na javno mnjenje može postići društvenom destabilizacijom putem akcija političkih radikala i sabotaža. Zinčuk je možda želio izbjeći učešće članova svoje mreže za dezinformisanje u Evropi u realizaciji takvih planova. A izgledi za njihovo provođenje postali su izraženiji posljednjih sedmica, jer  Putin očigledno vjeruje da je blizu postizanja dogovora sa SAD-om koji bi mu dao odriješene ruke za podrivanje EU. U jednom od svojih nedavnih govora otkrio je da očekuje raspad EU u bliskoj budućnosti, ali je uvjeravao da neće učiniti ništa kako bi ubrzao taj proces. Na osnovu iskustva s dugotrajnom Putinovom vladavinom, može se sa sigurnošću pretpostaviti da, ako on javno tvrdi da neće djelovati, zapravo je već odlučio pojačati svoje aktivnosti.

Vladimir Putin pravi istu grešku u svojoj percepciji američkog predsjednika Donalda Trumpa kakvu je napravio i u odnosu na njegove prethodnike, Baracka Obamu i Joea Bidena. Smatrao je da Obamina mlaka reakcija na aneksiju Krima i izazivanje vojnog sukoba u Donbasu dokazuju da SAD nemaju  namjeru ni resurse da ometaju Rusiju. Ispostavilo se da je Obamina administracija zapravo željela da se Kremlj zaglavi u sukobu u Ukrajini kako bi se narušila ekonomska saradnja između Rusije i Njemačke (te EU u cjelini). Putin je vjerovao da Bidenova administracija neće uvesti ozbiljne sankcije Rusiji niti pružiti značajnu vojnu pomoć Ukrajini. I ponovo je pogriješio. Sada Kremlj želi ukidanje američkih sankcija. Putin očekuje da će to učiniti Trump, jer ga smatra potencijalnim saveznikom u sukobu s EU.

Odnosi između Evropske komisije i aktuelne američke administracije nisu nimalo srdačni. Ipak, američki predsjednik ne želi uništiti EU. On je želi kontrolisati i od nje iznuditi ekonomske ustupke. Putin, kao i mnogi koji su odrasli u SSSR-u, ne vjeruje da se politički sistemi zapadnih zemalja temelje na utvrđenim procedurama i formalnim pravilima. Za razliku od Rusije, njihovim vladama nije potrebna vanjska ekspanzija da bi osigurale legitimitet vlasti; one ga već imaju. Stoga su ciljevi njihove ekspanzije – čak i kada djeluju nedostižno, kao u slučaju trenutne američke administracije – utemeljeni na racionalnim razlozima.

Trump pokušava nagovoriti Putina na dogovor i osigurati američkim korporacijama udio u ruskom izvozu nafte i plina. Američki predsjednik nema ništa protiv vršenja pritiska na Ukrajinu kako bi olakšao pregovore s Kremljem. Ipak, ne može dopustiti Putinu da destabilizira EU, jer je američkom predsjedniku u interesu da evropska potrošnja nafte i plina ostane visoka. To podrazumijeva da evropska ekonomija mora nastaviti stabilno funkcionisati.

Američka administracija već je počela stvarati temelje za opravdavanje predstojeće saradnje s Rusijom. To je ujedno i jedini mogući cilj takozvanog „sporazuma o dizelu” između Washingtona i Moskve, najavljenog 9. oktobra. Količina dizela koju bi Rusija trebala isporučiti SAD-u prema ovom sporazumu zanemariva je. Navedeno je da će Rusija isporučiti 300 hiljada tona u oktobru, 500 hiljada tona u novembru, milion tona nakon toga, te dodatnih 3 miliona tona. Dnevna potrošnja dizela u SAD-u iznosi 500–520 hiljada tona. Stoga ruski izvoz ne može napraviti značajnu razliku.  SAD dnevno izvoze približno 180 hiljada tona dizela. Dakle, privremena zabrana izvoza povećala bi količinu dizela na američkom tržištu mnogo više nego ruski uvoz.

Trumpu nije potreban dizel; potreban mu je primjer spremnosti Rusije da pomogne Americi kad zatreba. Već se zahvalio Rusiji na spremnosti da snabdijeva SAD dizelom, a ukorio je Ukrajinu zbog ignorisanja američkog zahtjeva da obustavi napade na ruske rafinerije. Treba napomenuti da bi ti napadi mogli biti okončani ako bi SAD prestale pružati ukrajinskim snagama obavještajne podatke iz svemira. Čini se da Trumpa ne brinu previše ruske rafinerije. Uspio je pokazati da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ne obraća pažnju na američke zahtjeve. Stoga nema razloga za žrtvovanje američkih interesa odustajanjem od profitabilne saradnje s Vladimirom Putinom, koji se pokazao kao američki prijatelj.

A ako se uspostavi saradnja između Moskve i Washingtona, to će donijeti ogromne rezultate. Prvi put je u septembru objavljeno, a 8. oktobra gotovo i zvanično potvrđeno, da Kremlj i američka administracija razgovaraju o prenosu sistema gasovoda Sjeverni tok na američke korporacije.

Prošle godine, govoreći na Generalnoj skupštini UN-a, Trump je pozvao Evropu da odustane od ruskog gasa. Američka administracija sada planira profitirati od njegovog povratka, ali će on  biti u vlasništvu američkih korporacija, a Trump protiv toga neće imati ništa.

Njemačka je s vremenom postala zavisna od ruskog gasa i uvukla veliki dio Evrope u tu zamku. Sada, nakon što je EU uložila bolne napore da prevaziđe tu zavisnost, Donald Trump je uspostavio kontrolu nad energetskim tržištem EU. Prema podacima, 92 posto njemačkog i 59 posto ukupnog uvoza LNG-a u EU dolazi iz SAD-a. Ako se postigne sporazum s Rusijom (a čini se da je to prilično vjerovatno), američke korporacije će Evropu snabdijevati i gasom iz cjevovoda. Ruski LNG će zasigurno biti uključen u taj aranžman, jer bi njegovo snabdijevanje Evrope moglo biti prekinuto u svakom trenutku ako Trump odluči primijeniti zakon koji mu omogućava uvođenje sankcija zemljama koje uvoze rusku naftu i gas.

Američke korporacije mogle bi učestvovati u eksploataciji ruske nafte i njenom izvozu u Evropu, budući da Rusija ne može povećati eksploataciju svojih naftnih polja na Arktiku sve dok se ne ukinu američke sankcije na opremu za naftnu industriju.

Predstava koju je Trump priredio kako bi opravdao saradnju s Putinom mogla bi se pokazati veoma profitabilnom. Američka administracija će dodatno učvrstiti svoju kontrolu nad evropskom ekonomijom. Istovremeno, sigurnost Evropske unije bit će ugrožena sve većom ruskom aktivnošću, razaranje ukrajinskih gradova će se nastaviti, a aktuelna američka administracija ponovo će odbaciti moralne norme.

Dmitri GALKIN

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo