Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Rat od kuće

Objavljeno prije

na

Kažu kako nesanica utiče na kognitivne sposobnosti… Dakle, mene od genijalnosti odvaja samo ovih dvadesetak godina insomnije

 

Ako se ,,naoštrite” da obavite zamenu zimska – letnja garderoba u ormaru, proverite da li uopšte imate šta da menjate. Može biti da ste jedna od onih žena koja mrzi šoping (ja) i uvek ima šta da obuče, pa joj sva garderoba: zimska, letnja, radna i paradna staje na jednu policu. Pusti i produži dalje. Ne jednom sam dobila kritiku kako živim život koji nema smisla, a godine lete…i pade mi na pamet kako bi bilo dobro da taj život možeš da daš onima koji, eto, umeju da žive, pa da ga iskoriste. Meni to očigledno slabo ide. A nešto sam se i umorila.

I danas me je komšinica, po ko zna koji put, napala, izvređala i pretila zato što moj pas laje. Vojvodina me je usvojila pre desetinu godina, pa sam tako i reagovala: mirno, staloženo i dobila i pohvale od same sebe. Međutim, ona i dalje vrlo živa gorštakinja u meni žali što je nije propustila kroz šake. Samo nešto preživljavam i prevazilazim i ne postoji trenutak duži od dva minuta kad sam ostavljena na miru da postojim. Zamisli, pronađeš svoje mesto pod suncem, a ne naoblači se, samo zamisli. Iz zasede se na trenutak prišunjao stari, gadni osećaj nelagode da mi ponestaje vazduha, kao kada se posle dugog plivanja okrenem na leđa, legnem na vodu da se odmorim, a talas me nenadano poklopi. Zdravo, đavole stari. Nisi mi nedostajao.

Spustiš ruke na sto. Prekrstiš ih, uroniš glavu u njih. Bez reči, bez suza i vriska, bez misli, ičega. Tupo, ništa te ne boli, a sve te boli. Glava ti teška kao tuč, kao da ti se srce preselilo u nju. Telo ti preotme muka. Zavlada tiranijom, crnom kao grob. Kao trenutak večnosti ništavila.

Nisu sve noći iste. Neke su kao somot, neke kao šmirgla. Niti su sve tame iste. Neke te prigrle i daju spokoj, druge su pune davno zaboravljenih demona. I nikad ne znaš šta je od toga na redu dok se ponoć bliži. Kažu kako nesanica utiče na kognitivne sposobnosti… Dakle, mene od genijalnosti odvaja samo ovih dvadesetak godina insomnije.

Kuda vodi put kad srušen je san, čežnja za zaboravom, lebde drage slike… i svi su kao tu, ispraćaj nekog umornog jutra u liku iz ogledala… ili je zamućen pogled, ili je mutan svet? Naizgled stvaran. Vlasnik dve samoće koje su se srele pred zalaskom, izgubljen i nenađen, lomljiv, u potrazi za izlazom iz ovog što se zove svet, u traganju za senkama… slike, mesta i pozivi kojih više neće biti… do kraja života. Kad prođemo to nećemo znati, znaće odraz u nečijem pogledu, besane oči koje ispraćaju korake u ulici prigušenog svetla, nećemo videti, a možda smo već kilometrima daleko … i ne znamo da smo mesečina na kaldrmi na kojoj smo se voleli…

P.S. Ja sam odavno negde tamo, samo još nisam stigla.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Budna iz nehata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prije sam mislila da odrasli ljudi zapravo znaju šta rade. Sad sam i ja odrasla i mogu vam reći, svi samo improvizujemo

 

 

Napolju je minus osam, čini se kao da je minus petnaest, a pod jorganom je taman. Sanjala sam moju pokojnu babu. Pitam je: „Baba, zašto te uvek sanjam za praznike?“ Kaže ona: „Zato što samo ti i ja umemo da na određeni način razvijamo kore“. Rekoh: „Aha, pa ima smisla“. I to vam je tako sa snovima.

Evo me, postala sam moja baba. U vunenom prsluku ’ranim živinu i čekam neke opskurne drugare da dođu na raku (ne od grob, već od rakija), pa da bistrimo politiku. Dođosmo tako i do zaključka: Dobrodošli u novi srednji vek u kojem vredi samo jedno pravilo – Ko je jači, taj i tlači.

Juče u prigradskom autobusu žena sa otvorenim kišobranom manevriše između sedišta. Nudimo joj pomoć da zatvori kišobran, a ona uporno odbija, kaže: „Ne, ne, ne može da se zatvori, ali još nije za bacanje. Čujem ekonomskog tigra kako kaže: „Rrrrhoarrr!“, ali hoću da verujem da je gospođa jednostavno osobenjak. I opet iznova razmišljam koliko je ljudskom društvu potrebno nešto kao Kardov Govornik za mrtve. Čovek nikada neće spoznati koliko je zemlja teška, čak i kada bude na njemu. Nadu je potrebno, nositi tiho, da je neko ne čuje i ne slomi.

Nego, da razgalimo srca junačka uz Smak i Crossroads. Točak mi je tu bolji od Kleptona, a Pera Džo je najjači belac na usnoj harmonici i… kad to Srbija nije bila svet? Kad naučiš da živiš posle života koji te nije ni sreo, onda možeš da stvaraš, gajiš i gradiš slobodom svako udisaja. I neočekivano postane moguće. Postoji mir u ovakvim trenucima koji jednostavno znaju kako da te zadrže u sebi.

Znaš šta, mama? Hajde ti malo sedi, podigni noge na tabure… Mi ćemo ti skuvati čaj (dodaćemo i malo ruma), ti odmori. Mi ćemo preuzeti ostatak dana. Osećaj kad je kuća pod konac i konačno sedneš uz kafu poseban je nivo unutrašnjeg mira. Pre sam mislila da odrasli ljudi zapravo znaju šta rade. Sad sam i ja odrasla i mogu vam reći, svi samo improvizujemo. Život postaje dosta lepši kad se odbace stari preziri i iluzije o savršenoj slobodi. Vreme je da prestanemo umirati pre vremena.

Vaistinu se preporodi.

P.S. Grlim mislima sve one koje ne mogu rukama.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Gubljenje bremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nikad ne znaš iz kojeg će budžaka da iskoči sreća, kao haljina iz ormara, možda bijela, možda crvena

 

 

Pozvala me drugarica na, kaže, zdrav doručak. Napravila je piticu od ovsenih pahuljica, bruskete sa spanaćem, avokado… I uporno mi govori: „Vidiš kako može bez tradicionalnih namirnica, a da bude ukusno“. A meni u glavi samo babina popara.

Malo se priča o popari. Narodno jelo, domaćinsko. I ne, nije jeftino, kako kaže moja kona. Truda je vredno. Drži sitim i telo i dušu. A ona se gnuša popare… Mene podseća na babine vredne ruke, na polja blagorodne pšenice, na cik zore u štali… Ona to ne može da zna. Džaba joj svih avokada i smutija. Rad na sebi ume da bude težak i prljav. Ali drži obraz čistim.

Čaša je na ivici stola, koja prelama svetlost, a oko nje se igraju unuci moje druge. Čaša je nepomična, prepuštena slučaju. Kako se oseća dok poskakuje od dečijeg nemira, ne znam, ali slutim dok držim lepu reč u grlu. I, naravno da se desilo. Ko sam ja da ne oprostim i šta uopšte da opraštam? Svima nam je sve već oprošteno. Pa i Đura je oprostio što je tukao.

Mnoge patnje u životu mogu da se ponove, jer teške situacije se često događaju… Jedino patnja zbog ljubavi, ne ponavlja se nikad. To kad jednom preboliš, ostaje nauk i imunitet za sva vremena.

Kad se umorim od dešifrovanja, uzmem žicu, a žica je čudo živo. Ko pronađe žicu, našao je i začkoljicu. Žica spaja dva uveta kad nemaš mozga, prati gudalo, žica je i licna od osigurača, žica provodi struju, a gde je provod tu su i zvezdice i žurka, a gde je žurka … ja sam u uglu kod šanka.

Nikad ne znaš iz kojeg će budžaka da iskoči sreća, kao haljina iz ormara, možda bela, možda crvena. Ako ste mrtvi, samo malo vaskrsnite.

Evo sad ću kao moja baba, prebrojati novce, odvojiti za decu i unuka, pa ostatak presaviti, metnuti gumicu, pa u brushalter… e tako.

Kažu da treba pisati bar petnaest minuta dnevno. Papir i olovka, nikakvo kuckanje. Pisani tekst. Tada se mozak aktivira, jer istovremeno kontroliše motoričke sposobnosti, prostorno rezonovanje i kodira memoriju. Pišite nešto i sačuvajte mozak, trebaće vam.

I tako, ode još jedna godina, niko ne zna gde a svi je ispraćamo, čekamo neku novu koja uvek obeća da će biti bolja.

Mmmm, kakvu sam poparu spremila, sa kajmakom i prevrelim sirom… ’Ajte ovamo!

P.S. Želim da se vratim sebi. Tiho. Bez buke. Bez analize. Bez krivice.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Slijepe vijesti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema opravdanja praviti ni od čega nešto, zar ne, čak ni kada je previše ničega

 

 

Kako najavljuju, dolazi “strašna“ zima, čak će i sneg da pada. Kao da se zima desila u nevreme. Najave su takve kao da ćemo svi da pomremo. Čuje se fijukanje vetra kojem ne mogu da se posvetim koliko zaslužuje. Jutro prolazi bez objašnjenja. I ja s njim.

Šta je trebalo, a šta nije, moja omiljena tema za razmišljanje u pet ujutru. Postalo je malo mučno, koliko u ovom ludom vremenu  imamo životnih učitelja, psihologa, belih magova, vidovnjaka… I kojeg god da odabereš, reći će ti da imaš problem i da samo oni mogu da ti pomognu da ga rešiš. Polako s tim, ponešto prođe i samo… Čuvajte se. Pričamo, ali ono najvažnije sedi među nama i ćuti. Plakala bih da imam vremena.

Sedim, pijem kafu i gledam kako jedna vrana preleće sa krova na krov. Izgleda da meditiram. I to radim vrlo strpljivo. Strpljenje nije samo čekanje da se nešto desi, već sposobnost da ostaneš smiren dok gradiš ono što još nije vidljivo. Ćutim i zaboli me grlo, a ne boli me nešto što koristim, trepavice ili ramena o koja kačim torbe i prazne dane, i uspomene koje sam izmislila.

Sve što vredi traži vreme, tišinu i dosledan trud bez publike. Sećate li se kako je bilo nekada. U jednu posudu odvojite žumanca i dvesta grama šećera, polako dodajte mleko, brašno, vilinski prah star  milion godina i mutite dok ne vidite pokojnu babu… i tako ispecite dvadeset i pet kora. A ne kao danas: u trista grama mlevenog keksa ubacite jedan margarin…

Nova godina je nadomak, pa u skladu sa tim i vreme da se piše Deda Mrazu. Među podsetnicima zimskih obaveza ponegde sebi, blago i bez pritiska, dodam: „Ako hoćeš“. Kažu da Deda Mraz živi u Laponiji i to nije samo priča za decu. U finskom gradu Rovaniemi nalazi se njegovo zvanično selo smešteno u Arktičkom krugu. Laponija izgleda kao bajka. Zimi tamo vlada polarna noć, a nebo osvetljava Aurora Borealis. I da ne zaboravim, poštanski broj Deda Mraza je 96930.

Mrkli je dan. Najteži deo decembra je prošao. Kraj godine, a ja negde u sredini… Do kraja, ostalo je samo hodočašće. Dugo nisam mogla da se otrgnem od pomisli, da je nekad ranije čak i tuga bila lepša. Sada motrim i senkom prekrivam prostor, zaklanjam komadić pod suncem. Nema opravdanja praviti ni od čega nešto, zar ne, čak ni kada je previše ničega.

Pazim šta pišem, možda oživi.

P. S. Opustite se, sve ide po planu… Samo ne po našem.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo