Povežite se sa nama

SVIJET

RAT RIJEČIMA IZMEĐU SAD I KINE: Bez kočnica

Objavljeno prije

na

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja

 

Najnoviji polarni talas na svjetskoj političkoj sceni krenuo je iz Amerike prema Kini zahvaljujući američkoj odlučnosti da ostane jedina svjetska ekonomska i vojna sila. Bez ozbiljnih rivala.

Predsjednički izbori, koji će se održati za manje od 100 dana, bili su neposredni uzrok. Predsjednik Donald Tramp je procijenio da može izazvati kolektivnu amneziju oko katastrofalnog rukovođenja KOVID 19 situacijom, okititi se aurom lidera koga treba ponovo izabrati, ako prvo kreira pa onda porazi opasnog neprijatelja.

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao i u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja. Tramp svoju „polarnu” diplomatiju predstavlja kao utakmicu na život i smrt od koje zavisi budućnost svijeta, kao borbu između slobodnog zapada i totalitarnog istoka, čiji je ishod prihvatanje snaga demokratije ili potpadanje pod jednopartijski teror i neslobodu.

Tramp je samo donekle sam „izabrao” Kinu za metu. Kina je počela da biva ekonomski trn u oku SAD-u i prije Trampa. A i prije dolaska na vlast 2013. godine sadašnjeg Predsjednika Kine Si Đinping-a, kome se pripisuje zasluga za do sada neviđeni ekonomski napredak jedne zemlje.

Kina je ekonomija sa enormnim bruto domaćim proizvodom, još od daleke 1978. Vitalnost njene ekonomije vidi se i po tome što je uprkos žestokom udaru epidemije virusa KOVID19 početkom godine, ekonomski rast već u drugom kvartalu dostigao 3,2 posto! Amerika danas ima 40 miliona nezaposlenih,  pendemiju koja ne jenjava. Većina ostalih razvijenih zemlja Zapada se suočavaju sa ekonomskim potresima neviđenih razmjera, koji prijete da  promijene način života i prirodu ovih društava. Ovo potvrđuje MMF, koji predskazuje da je ozbiljna recesija pred svima, ali da će zešće pogoditi SAD nego Kinu.

Ekonomija je Kinu učinila „prirodnim” rivalom Amerike, čija ekonomija sve teže uspijeva da održi kompetitivnost na globalnom tržištu u utakmici sa zahuktalom Kinom i Indijom.

Ekonomski napredak Kine je pratio i rapidni vojni rast, mada je Kina trenutno prilično pasivni akter na svjetskoj sceni. Poltički se oglašava uglavnom kada se ugroze njeni ekonomski interesi. Trenutni Trampov napad na Kinu je  unilateralan. Kina potezima Amerike kontrira istom mjerom. U slučaju američkog zatvaranja kineskog konzulata u Hjustonu, odgovorila je zatvaranjem SAD konzulata u centralnoj Kini.

Tajnovitost koja obavija kinesku vojnu moć daje goriva strahu, nagađanjima i  mitovima koji se koriste kao municija za propagandu čiji je cilj obuzdavanje kineske ekonomske moći. S nemalom dozom rasizma i u SAD-u i u EU se o kineskoj političkoj pasivnosti govori kao o lukavoj taktici za osvajanje svijeta putem ekonomije, a da ce političko-vojno podjarmljivanje neminovno uslijediti, kad već bude kasno. Mišljenja tipa „Kinezi sve pokupovaše, ali se politički ne glaskaju, do jedne ure” zvuči poznato i u našim krajevima.

Barak Obama je za oba svoja mandata radio sa Kinezima na bilateralnom investicionom ugovoru koristeći kao metod za rješavanje problema pregovaranje i kooperaciju. Cilj mu je bio da sporazumom osigura kinesko poštovanje međunarodih investicionih pravila, uključujući oblasti nuklearne regulative, transfera tehnologija i otklanjanja tržišnih barijera.

Državne dotacije za kineske firme nijesu tada bile glavna tema. Tramp i Pompeo stavili su ih na vrh svoje liste. Kineski telekomunikacioni gigant Vajvei (kako se u stvari izgovara Huawei), je samo jedna od žrtava ove promjene.

Zvuči kao spekulacija, ali, nažalost, vjerovatno to nije, da je do promjene došlo jer Tvitovi o kineskim firmama pod šapom komunističke države više raspaljuju  populističku imaginaciju od onih o dogovaranju o investiranju i poštovanju međunarodnih zakona.

Dolaskom Trampa na vlast, pregovori sa Kinom o investicijama su zamrli, iako je on sebe donedavno vidio kao predsjednika koji će biti zapamćen kao neko ko je pripitomio Kinu i izveo je na pravi put. Kad se desio KOVID 19, Tramp je Kini namijenio ulogu krivca, odgovornog za katalog njegovih katastrofalnih poteza proisteklih iz neprihvatanja ozbiljnosti situacije i činjenice da on nije dorastao da se nosi sa pandemijom.

Traženje krivca je bilo lak posao. Kinofobi iz Trampovog najužeg okruženja na čelu sa državnim sekretarom Majkom Pompeom su pobijedili. Pompeo je nedavno izjavio da je KOVID bio sprečiv: „Kineska Komunistička partija je iskoristila pandemiju u svoje svrhe, što je sramno… Umjesto da pomogne svijetu, generalni sekretar Si Đinping je pokazao pravo lice svoje partije”.

Tramp je počeo sa rafalom optužbi bez dokaza da je Kina proizvela korona virus kao biološko i ekonomsko oružje, da je prikrivala opseg pandemije, da je Svjetska zdravstvena organizacija dio kineske propagandne mašine… Tu se nije stalo.

Bez obzira na mitove o tome kolika je kineska vojna moć, malo ko sumnja u američku vojnu nadmoć kada je u pitanju konvencionalno naoružanje. SAD i Evropu baca u paniku brzina napredovanja Kine na polju tehnologije, uključujući i informativnu tehnologiju, telekomunikacije i vještačku inteligenciju, čije korišćenje u političke i vojne svrhe je realnost.

Tramp Kinu optužuje za zloupotrebu tehnologije i flagrantno miješanje u američke unutrašnje poslove, za haj-tek špijunažu i pljačku intelektualne svojine, navodeći primjer pokušaja krađe rezultata istraživanja za pronalazak korona virus vakcine. Kina odbacje optužbe. No, nekoliko ljudi su nedavno osuđeni pred američkim sudovima za špijunažu za račun Kine.

Trampova taktika je da zemlje koje hoće da imaju dobre odnose sa SAD, moraju odigrati ulogu u sprovođenju njegove spoljne politike.

Primjer Britanije je ilustrativan. Vahvei je trebalo da uvede 5G tehnologiju. No, prije nekoliko dana Britanija je prekinula ugovor sa Vahvei-om, navodno jer bi povjerljive informacije mogle preko njih da padnu u ruke kineske države.

Cijena ovog poteza po britansku ekonomiju je oko sedam milijardi funti u novcu. Uz cijenu odlaganja uvođenja 5G tehnologije u nekim djelovima zemlje i do tri godine. Puno veća će biti indirektna cijena, koja će proizaći iz negativne ekonomske klime koju je ovaj potez priozveo. Vrijednost britanskog izvoza u Kinu je preko 30 milijardi funti, što je 6,8 posto njenog ukupnog izvoza. Velika Britanija mora računati na odgovor od strane Kine. To za Britaniju koja je izašla iz Evrope i panično se trudi da stvori novu ‘Globalnu Britaniju’ i nađe nove ekonomske partnere, nije naivna stvar.

Kinezi su optužili Britaniju da je podlegla američkom pritisku jer je prije samo četiri godine tadašnja konzervativna vlada smatrala Kinu „najboljim novim prijateljem” kojem su otvorili vrata za investicije i u britansku nuklearnu energiju i u sektor komunikacija.

Australija je u sličnoj situaciji. Njoj je SAD dodijelio ulogu da testira odlučnost kineske mornarice da ostane u djelovima Južnog kineskog mora, koje Amerika smatra anektiranim. Australija bi trebalo da tamo izvede vojne vježbe. Kina je bitan trgoviski partner Australije, pa mora da da odluči da li joj je manja šteta da naljuti Kinu ili Ameriku.

Zapadni tip kapitalizma je isprogramiran da raste i ima nezasitu glad za investicijama koje Kina nudi u izbobilju. Zapad im ne može odoljeti. Žudnja za kineskim novcem je dovela do toga da je i marginalizovanje Kine postalo gotovo nemoguće. Kina može da uzvrati ekonomski. To zapadni režimi, koji moraju da održavaju visoki standard birača, često ne mogu da sebi priušte.

Na samitu EU i Kine, prije nekoliko dana, ton je pooštren, ali predsjednica EU komisije Ursula von der Lejden je govorila i o kooperaciji i partnerstvu. Taj je jezik Tramp izbacio iz upotrebe.

EU kao politički bič koristi kršenja ljudskih prava muslimana Ujgura i stanovnika bivše britanske kolonije Hong Konga koji mjesecima protestuju. Ali i ne može da zauzme moralno superiornu poziciju kada Izrael, koji decenijama ilegalno okupira Palestince, ima povlašćeni pristup EU tržištu. Ili kada EU prodaje ogromne količine oružja Saudijcima, koji vojno intervenišu u Jemenu, jednoj od najsiromašnijih zemalja u svijetu, uz glad i ogromne žrtve među civilima.

Britanski ministar spoljnih poslova Dominik Rab se suočio sa sličnim problemom. Govorio je da oslanjanje na kineske državne firme, kao što je Vahvei, dovodi u pitanje bezbjednst Velike Britanije. Pitanje – kako je onda moguće da ostavlja britanske nuklearke u rukama kineskih investitora – ostavio je bez pravog odgovora.

U Americi politički rat nije zahvatio trgovinske odnose. Dugogodišnji pregovori, čija je prva faza završena u januaru ove godine, rezultirali su popravljanjem trgovinskog balansa u korist SAD-a, što je bilo jedno od glavnih Trampovih predizbornih obećanja. Kina se obavezala da će uvestii dodatnih 200 milijardi dolara, uglavnom u poljoprivrednim proizvodima iz država u kojima Tramp računa na glasove. Izvjesno je da će Tramp dati sve od sebe da ovo ostane nepromijenjeno. Komentatori ističu da je oblast trgovine jedino more mira između dvije ozbiljno zavađene zemlje.

Svijet se mijenja. U svijetu koji, za sada, ima samo jednu vojnu supersilu, glavna briga nije prijetnja državama već njihovim interesima. Novi neprijatelj, koji je zamijenio terorizam, je Kina.

Da li će nas Tramp odvesti u vreli, moguće nuklearni rat sa Kinom? Analitičari kažu da je to malo vjerovatno, ali ne i sasvim nemoguće. Ako ocijeni da je to jedini način da osigura ostvarenje svojih političkih ambicija.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

SVIJET

GODINA KAO NIJEDNA DRUGA: Krnji novi svijet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Australijske vatre su na samom početku godine, kao u scenariju apokalipse,  oko gledaoca zakovale za televizijske ekrane. Ispred njih, zbog pandemije korona virusa, svjetska populacija ostaće kroz cijelu 2020. godinu, prateći  svjetsku dramu

 

Godina 2020. počela je apokaliptičnim scenama. Prašume u plamenu, beživotni pejzaži, iscrpljene životinje i zaštitari koji pokušavaju nemoguće. Australijske vatre su kao u dobro napisanom scenariju na samom početku godine   zakovale oko gledalaca za televizijske ekrane.

Dok se naučna javnost još gloži da li je ovoliki obim požara uzrokovan globalnim zagrijavanjem, brojke opominju. U požarima i akcijama spašavanja život su izgubila 33 čovjeka. Stradanja životinja su nezamislivo veća. Skoro dvije i po milijarde reptila nestalo je u vatrama Australije ili je bilo prinuđeno da promijeni stanište, kao i 180 miliona ptica i oko 150 miliona sisara. Podaci su zasnovani na broju i procjeni gustine životinja prije katastrofe. Njihovo stanište se smanjilo za oko 30 posto, a u konačnom zbiru nema riba, kornjača i beskičmenjaka. Devetnaest miliona hektara je odnio najveći požar koji je pogodio kontinent, od čega 12,6 miliona šume. Australijska vlada je u februaru identifikovala 113 životinjske vrste kojima je „hitno potrebna pomoć” nakon požara.

Na istom kraju svijeta, nekih sedam hiljada kilometara sjevernije, zahuktavala se druga drama. Epidemija COVID-19 započela je sredinom novembra kada su stručnjaci u Kini evidentirali nultog pacijenta. Početkom ove godine poprimila je razmjere onoga što ćemo iskusiti i mi nekoliko mjeseci kasnije. Trinaesti januar donio je prvog evidentiranog zaraženog van granica Kine, u Tajlandu. Jedna po jedna, zemlje svijeta dolazile su na red.  Kao pokazni primjer širenja novog virusa ostaće zabilježen korejski „slučaj pacijenta 31“. Žena  je nakon manje saobraćajne nesreće završila u bolnici. Smatra se da je tokom boravka u toj bolnici, te drugoj u kojoj je konačno testirana pozitivno na COVID, na dvije crkvene službe i jednom koktelu koje je posjetila, zarazila makar 1.600 ljudi novim virusom. Za nedjelju dana Koreja je došla od 31 oboljelog do broja sa četiri cifre, prenosi Rojters. Bilo je jasno sa čim se svijet susreće iako mnogi i dan danas osporavaju i podatke i pandemiju. Najveća iskušenja evropskom tlu donio je mart. Ostaće zabilježeno – Crna Gora je bila posljednja slobodna zona Evrope. To se promijenilo 17. marta.

Vuhanske dramatične slike zaboravljene su nakon onih koje su stizale iz Italije, malo kasnije i Španije. Nepripremljeni sistemi i ljudi koji su olako shvatali moći novog virusa uveli su svijet u zdravstvenu, socijalnu i ekonomsku krizu kakva se ne pamti. Do sada je u svijetu zaraženo oko 70 miliona ljudi, a preminulo preko 1,5 miliona. U septembru je Amnesti Internešnl objavio da je svijet zbog COVID-19 ostao bez oko 7.000 medicinskih radnika.

Godina koja curi odnijela je sa sobom: sutkinju i borca za ljudska prava Rut Bajder Ginsburg, glumce, poput mladog Čedvika Bosmana, i prekaljene Kirk Daglasa, Maks von Sidova, Iana Holma i Šon Konerija, režisere Jirži Mencla, Džoela Šumahera, Kim Ki Duka i Alana Parkera, Enia Morikonea, muzičare Džona Prajna, Edi Van Halena, Bil Vitersa, umjetnika Krista, Kobe Brajanta i velikog Maradonu. Otišli su naši: Neda Arnerić, Mustafa Nadarević, Milka Babović, Bekim Sejranović, Mikica Zdravković, Miša Aleksić, Ivan Bekjarev, Špiro Guberina, Goran Paskaljević, Miodrag Živković, Rajko Dujmić, Lazo Goluža

Kod nas i širom svijeta umrle su ispraćali samo najrođeniji.

Mnoge kompanije uvele su sistem – radi doma, pa ni himna novog milenijuma „Pos'o – kuća“ više nije aktuelna. Posao od kuće početkom epidemije bio je uglavnom dobro iskustvo koje je donosilo produktivnost i smanjenje troškova. Trajanje ograničenja kretanje, manjak komunikacije, usamljenost, stres, nedostatak fizičke aktivnosti uslovili su promjene nagore. Pad produktivnosti, produžavanje radnog vremena unedogled, a tu su i neizbježne nevolje sa tehnologijom. Privikavanje na ovakav način rada još traje. Mnoge zemlje, među kojima i susjedna Hrvatska, razmatraju izmjene u Zakonu o radu kako bi stavke vezane za rad od kuće mogle bolje odgovoriti aktuelnoj situaciji.

Dramatične promjene u ljudskim navikama i ponašanju uslovljenim pandemijom dovele su do mnogo većeg oslanjanja na tehnologiju. Najslikovitiji primjer je sveprisutna Zoom platforma. Ovaj video konferencijski softver je u decembru prošle godine imao 10 miliona korisnika. U aprilu 2020. koristilo ga je 300 miliona korisnika.

Globalni trendovi predviđaju, a vlade zemalja širom svijeta najavljuju da će se ekonomija najbrže oporaviti ako se ulaže u inovacije i nove industrije.

Prelazak života širom svijeta na online mode uslovio je da dobijemo prvu osobu u istoriji čije je bogatstvo procijenjeno na 200 milijardi dolara. To je Džef Bezos vlasnik Amazona. Akcije ove kompanije dostigle su vrhunac u aprilu, nošene ogromnom potražnjom mušterija i nastavile da rastu. Brza pobjeda nad koronom i uspjesi u njenom držanju pod kontrolom ubrzali su oporavak kineskog ekonomskog zmaja. Svjetski ekonomisti predviđaju još značajniju ulogu ove zemlje.

Pojava vakcine daje nadu u brži oporavak svjetske ekonomije. Tokom marta i aprila u SAD-u bez posla je ostalo 22 miliona radnika. Zemlje bivše Jugoslavije danas imaju oko dva miliona stanovnika manje od ove brojke. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) prognozira da će svjetska ekonomija tek krajem 2021. godine dostići nivo na kojem je bila prije pandemije.

Jedan vapaj uzdrmao je svijet. „Ne mogu da dišem” posljednje su riječi afroamerikanca Džordža Flojda kojeg je prikovanog za tlo ulice u Minesoti držalo koljeno bijelog policajca. Njegova nasilna smrt držala je na ulicama milione Amerikanaca. Isprovociran ovim slučajem nastao je pokret Black Lives Matter sa kojim se u narednih tri mjeseca povezuje preko 7.500 protesta širom SAD-a. Njihov odjek se čuo na svim stranama svijeta. Za Ginisa – i u Crnoj Gori.

Još aktuelni predsjednik SAD-a Donald Tramp je ovaj pokret označio kao pokret mržnje. Navikli smo da on mrzitelje i antiamerikance vidi na sve strane. Nije priznavao ni koronu koja je u međuvremenu pokosila oko 340.000 Amerikanaca, što je petina svjetskog crnog bilansa.

Dok je između 15 i 20 miliona ljudi protestovalo širom zemlje, Trampova administracija je ušla u jednu od najrizičnijih spoljnopolitičkih priča. General Kasem Sulejmani – čovjek koji se smatrao drugom najvažnijom osobom u Iranu, ubijen je po naređenju američkog predsjednika i logistike Pentagona. Sljedeća epizoda izazivanja nestabilnosti u ovom regionu je atentat na navodnog „oca iranske atomske bombe” Muhameda Fahrizadeha. Iran i za ovo ubistvo optužuje SAD i partnere, poput Izraela.

SAD je glasačkim listićima zamijenila predsjednika. Novoizabrani predsjednik SAD-a je kandidat Demokrata Džo Bajden. Tramp u objavi na Tviteru ni krajem novembra nije direktno priznao pobjedu Bajdena, obećavajući da će nastaviti „pravednu borbu“ u pokušaju da pred sudom demontira izbornu prevaru. „Bez obzira na to, u najboljem interesu naše zemlje preporučujem da agencija vlade zadužena za prenos vlasti učini ono što je neophodno u vezi sa protokolima“, naveo je Tramp.

Vladimir Putin je referendumom izmjenio Ustav koji će mu omogućiti da ostane na vlasti do 2036. Na ovu priču se nadovezalo i trovanje najvećeg opozicionara te zemlje Alekseja Navaljnog. O ovome ćemo još čitati.

Ruski tragovi ove godine mogli su se nazrijeti i u Bjelorusiji, Jermeniji, Azerbejdžanu, Ukrajini… Podrška Aleksandru Lukašenku tokom demonstracija protiv njega u Bjelorusiji ni ovaj put nije izostala. Protesti traju.

Jermenija, Azerbejdžan i Rusija nedavno su potpisali sporazum o završetku rata oko sporne regije Nagorno-Karabah. Ruski predsjednik izjavio je da će ruske mirovne snage biti raspoređene duž linije Nagorno-Karabaha i izrazio nadu da će sporazum „uspostaviti potrebne uslove za dugoročno i cjelovito rješavanje krize“, prenio je Rojters.

Krize u Avganistanu i Jemenu odnijele su skoro po 20.000 života, a ona koja bukti u Siriji oko 7.500. Druga vrsta rata pokosila je više ljudi nego vojne intervencije u podijeljenoj zemlji kojom vlada Bašar al Asad.

Bilans meksičkog rata kartela i države ove godine je skoro 8.000 žrtava. Od 2006. godine u sukobima brojnih narko kartela stradalo je 250.000 ljudi. Na linije vatre život je ostavilo više od 4.000 policajaca. Nekoliko kartela je prestalo da postoji.

Da država može da se razračuna sa organizovanim kriminalom kada hoće, pokazala je Grčka. Vođa neonacističke stranke Zlatna zora Nikos Mihalolijakos i njegovi saradnici osuđeni su u Atini po optužbi organizovanja kriminalne organizacije. Ova, nekada veoma jaka politička partija prestala je da postoji. Grčka je nanijela veliki poraz fašistima na peloponeskom poluostrvu. Borbu koja je ovim činom apostrofirana, nužno je prenijeti i u druge zemlje starog kontinenta u kojima glavnu riječ vode ultradesničarske struje. Brojni analitičari smatraju da će „mali Trampovi” poput Viktora Orbana, Janeza Janše, Aleksandra Vučića i sličnih, prilagoditi svoju igru novim pravilima i nastaviti  misiju. To što 20. januara Tramp prepušta presto Bajdenu ne znači da će trampizam proći. Naprotiv, mišljenje je mnogih, ako se ne povuku pravi potezi, budućnost će nam donijeti još gore vođe.

Polako se nazire kraj jednog razlaza. Velika Britanija i Evropska unija postigle su trgovinski sporazum samo sedam dana prije kraja tranzicionog perioda Brexita. Više od četiri godine nakon što su Britanci izglasali izlazak iz Unije.

Svijet jedva čeka da vidi leđa godini na izmaku. Pojava vakcine i nekih novih političkih igrača podižu očekivanja od 2021. godine. Ali, realnost je svirepa. „Godina 2021. će doslovno biti katastrofalna na osnovnu onoga što vidimo danas”, rekao je direktor Svjetskog programa za hranu Dejvid Bizli. On je upozorio da svijetu prijeti najgora humanitarna kriza od kako su  UN utemeljene prije 75 godina.

Srećna nova 2021.

 

GODINA PROTESTA

2020. godina ostaće upamćena kao godina protesta. Širom svijeta buktale su demonstracije, ali je malo njih dovelo do jasnih političkih pobjeda demonstranata.

Protesti širom Libana, koji su prvobitno izbili još u oktobru 2019. godine, počeli su optimistično – rušenjem Vlade premijera Saada Haririja, optužene za korupciju i kriminal. No, demonstrante bez vođe 2020. sa ulica su otjerali koronavirus i ekonomske poteškoće. Na ulicu ih je ubrzo vratila katastrofalna eksplozija luke u Bejrutu u avgustu, u kojoj je poginulo oko 200 ljudi i ranjeno na hiljade. Protestanti su okrivili državu za nesposobnost i nemar zbog izdatih dozvola da oko 2 750 tona eksplozivnih hemikalija propada u centralnom Bejrutu čak šest godina. Sigurnosne snage su protestantima nasilno uzvratile, pucnjavom. To je ugušilo pokret pobunjenika, ali i vratilo osjećaj uzaludnosti među građanima. Parlament je na kraju, u premijersku fotelju, vratio Haririja.

Na Tajlandu su buknuli protesti mladih nakon što je sud u Bangkoku u februaru zabranio popularnu opozicionu stranku Future Forward (Budućnost naprijed). Pobuna je prvobitno započela online u martu, tokom karantina zbog pandemije virusa COVID19, a potom se nastavila na ulicama u julu. Pokret Slobodna omladina, oslanjajući se na nasljeđe prošlih demokratskih pobuna i ikonografije pop kulture, zahtijevao je ostavku bivših vođa hunte, novi Ustav i kraj uznemiravanja neistomišljenika. Neki od protestanata bili su radikalniji u zahtjevima – tražili su reformu monarhije. Policija je otvorila slučajeve ‘kraljevske uvrede’ protiv više od dvije desetine učesnika. Kako još uvijek nisu uspjeli da ostvare nijedan od svojih zahtjeva, demonstranti obećavaju da će nastaviti sa akcijama i tokom 2021. godine.

Možda i najčudniji bili su protesti u Njemačkoj, započeti tokom proljeća. Protestante je okupilo nezadovoljstvo zbog propisa i mjera za suzbijanje koronavirusa. Sve je ubrzo dobilo radikalniju notu. Među demonstrantima su se najviše isticali hipici, neonacisti i teoretičari zavjera. Šokirali su Njemačku u avgustu, kada su, na velikom skupu u Berlinu, pokušali da ulete u Rajhstag. Tom prilikom, mnogi su nosili zastave krajnjeg desničarskog pokreta Reichsbürger, koji odbacuje legitimitet posleratne Njemačke, a pojedini su otišli i korak dalje – uporedivši se sa žrtvama holokausta.

Desetine hiljada Bjelorusa preplavilo je ulice gradova širom te države nakon što je autoritarni bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko objavio da je ponovo pobijedio na izborima u avgustu. Najveće demonstracije, u Minsku, okupile su čak 200 hiljada ljudi – i samo na kratko, protivnici Lukašenka ponadali su se da je kraj njegovom 26-godišnjem vladanju – blizu. No, snage bezbjednosti su divlje uzvratile. Bilo je i poginulih. U jeku protesta, ruski predsjednik Vladimir Putin, podržao je Lukašenka. Zahvaljujući, između ostalog, i sve gorim uslovima zbog hladne zime, Lukašenko je uspio da zadrži vlast. Protesti se i dalje održavaju, mada posljednjih nedjelja u decentralizovanom obliku, kako bi bezbjednosnim službama bilo teže da ih ukinu. Opozicioni lideri se nadaju da će se, kada se vrijeme na proljeće popravi, protesti nastaviti istim intenzitetom.

I Poljsku su ove jeseni potresle demonstracije, zbog ženskih prava. Povod je bila presuda Ustavnog suda koja je otvorila put za dalje pooštravanje zakona o pobačajima (abortusima) koji su već među najstrožijim u Evropi. To je izazvalo revolt na stotine hiljada Poljaka i Poljakinja. Nakon masovnog protesta u Varšavi krajem oktobra, koji je okupio oko 100 hiljada ljudi, Vlada je u svojim namjerama odustala. Kako pišu tamošnji mediji, tu zebnjama Poljakinja nije kraj. Iako pravila prekida trudnoće nisu zvanično pooštrena, ljekari sada nerado sprovode postupak zbog pravne nesigurnosti koja ga okružuje.

Godina nesigurnosti, nemira i iščekivanja – 2020.

Andrea JELIĆ
Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

STRAH OD SIROMAŠTVA KRUŽI SVIJETOM: Glad kuca na vrata

Objavljeno prije

na

Objavio:

„U 2021. godini moguća je najgora humanitarna kriza od kako je UN utemeljen prije 75 godina i mi nećemo biti u stanju finansirati sve… Moraćemo birati prioritete, ledeni bregovi su pred ‘Titanikom“, rekao je Dejvid Bizli, direktor Svjetskog programa za hranu

Vakcine su blizu. Ljudi širom svijeta kao da jedva čekaju prvi januar pa da ostave sve probleme ove, 2020, za sobom. No, najave sa važnih adresa nijesu toliko optimistične. Izgleda da nas naredne godine čekaju nevolje koje su u drugi plan pale zbog sveprisutnog COVID-a.

Mjere koje su preduzele vlade širom svijeta pokušavajući da spriječe širenje pandemije  povećale su za 40 posto broj ljudi kojima je potrebna humanitarna pomoć. Ovo se moglo čuti ove nedjelje iz Ujedinjenih nacija.

Siromaštvo vreba na svim meridijanima. Tako, dvije nove studije pokazuju da je najmanje 6 miliona Amerikanaca zapalo u siromaštvo usljed efekata pandemije COVID-a. Studija koju je uradio Univerzitet Kolumbija tvrdi da je od maja brojka siromašnih narasla za osam miliona. Ove brojke su u porastu još od marta, ali su tokom tog i narednog mjeseca paketi vladinih mjera uspjeli da od siromaštva spase 18 miliona domaćinstava u SAD-u.

Ako je takva situacija u SAD-u, onda i ne čude alarmantni podaci UN-a. „Godina 2021. će doslovno biti katastrofalna na osnovnu onoga što vidimo danas”, rekao je direktor Svjetskog programa za hranu (WFP) Dejvid Bizli i upozorio da glad kuca na vrata više od deset zemalja.

„U 2021. godini moguća je najgora humanitarna kriza od kako je UN utemeljen prije 75 godina i mi nećemo biti u stanju finansirati sve. Moraćemo birati prioritete, ledeni bregovi su pred ‘Titanikom“, objasnio je slikovito ovaj stručnjak.

A  putnici broda su i zemlje koje već imaju preko 15 miliona stanovnika ispod granice siromaštva. Jemen, Etiopija, Demokratska Republika Kongo i Avganistan su predvodnici ove liste. Među tridesetak zemalja koje su na radaru UN-a je i jedna evropska zemlja. U Ukrajini pomoć očekuje 3,4 miliona osoba.

Zbog loše ekonomske situacije, svuda u svijetu zatraženo je prikupljanje 35 milijardi dolara koje bi bile proslijeđene programima za pomoć, prenijele su novinske agencije.

Mark Loukok, britanski ekonomista i šef UN-ove kancelarije za koordinaciju humanitarnih akcija, tvrdi da podaci ukazuju na mračnu perspektivu humanitarnih potreba. „Ovo je odraz činjenice da je pandemija COVID-a napravila haos u svim najranjivijim zemljama svijeta“, kaže on. Neophodno je 35 milijardi dolara, ukazuje Loukok da bi se pružila ruka spasa za 160 miliona najranjivijih u 56 zemalja svijeta.

Stuacija se može sumirati i ovako: u 2021. godini 235 miliona ljudi će trebati humanitarnu pomoć i zaštitu. Za razliku od prošlogodišnjeg izvještaja kada je jedan od 45 stanovnika planete trebao pomoć, sada je ugrožen svaki trideset treći. Čak je i prethodna brojka bila rekordna u posljednjim dekadama.

Iz Svjetske banke su izvijestili tokom oktobra da su konflikti širom planete i klimatske promjene i mimo korone značajno usporavali proces smanjenja siromaštva.

Svjetska banka procjenjuje da će COVID u ekstremno siromaštvo gurnuti između 88 i 115 miliona ljudi tokom 2021. Ekstremno siromašnom smatraju osobu koja živi sa manje od 1,9 dolara dnevno. Ovaj talas će zahvatiti između 9,1 i 9,4 posto svjetske populacije, piše u Poverty and Shared Prosperity Report. Da nije bilo pandemije, očekivao se pad na 7,9 posto u 2020. godini. Dejvid Malpas, predsjednik Svjetske banke, rekao je da je korona uzrokovala da dodatnih 1,4 posto  populacije upadne u ekstremno siromaštvo. Kako bi se stvari preokrenule, smatra on, zemlje će morati da se spreme na drugačije postCOVID ekonomije, dozvoljavajući kapitalu, vještinama i inovacijama da uplivaju u nove vode poslovnog sektora.

Po Svjetskoj banci mnogi „novi siromašni” će biti u zemljama koje su već imale visoke stope siromaštva. Zemlje sa srednjim prihodima će doživjeti porast broja ljudi koji će pasti ispod linije siromaštva. Nove procjene su, ukoliko ne bude novih nedaća, da bi se stopa globalnog siromaštva mogla spustiti do 2030. godine na 7 posto.

Dok desetina svjetske populacije živi u ekstremnom siromaštvu sa manje od 1,9 dolara dnevno, oko četvrtina populacije živi sa manje od 3,2 dolara na dan, a oko 40 posto ili 3,3 milijarde ljudi živi ispod granice od 5,5 dolara dnevno.

Još u oktobru objavljen je i izvještaj Fondacije Gejts u kom se prati napredak u postizanju Ciljeva održivog razvoja UN (United Nations Sustainable Development Goals) – smanjenje siromaštva i unapređenje zdravlja. U njemu piše da je u posljednjih godinu dana, po skoro svim pokazateljima, svijet nazadovao. Paralelno sa smanjenjem stope rutinske imunizacije, koji je izvještaj opisao kao „povratak svijeta unazad za oko 25 godina u 25 nedjelja“, porast nivoa siromaštva i ekonomske štete usljed pandemije jačaju nejednakosti, navodi se u izveštaju. „Poslije 20 uzastopnih godina pada u ekstremnom siromaštvu, sada smo vidjeli preokret“, izjavio je Mark Sazmen, izvršni direktor Fondacije Gejts, u intervjuu za Rojters. „Gotovo 40 miliona ljudi je bačeno nazad u siromaštvo. To je znatno više iznad milion na nedjeljnom nivou od kada nas je pogodio virus“, rekao je tada Sazmen.

I klimatske promjene i brojni oružani sukobi odnose ogromne sume iz budžeta namijenjenog za sanacije štete. Te rupe treba hitno zakrpiti novim monetarnim injekcijama.

Kako se puno priča i piše o snabdijevanju kontingentima vakcina protiv COVID-a, sve je aktivnije pitanje ko će i na koji način dobiti sljedovanja. Iz UN-a pozivaju na što hitnija rješenja i ovog problema. Glavni sekretar UN-a Antonio Gutiereš je apelovao na svjetske vlade da učine sve kako bi vakcina za COVID-19 bila dostupna svima. Bogatije države su pozvane da pomognu zemljama u razvoju kako bi se kriza što prije prebrodila.

Oglasio se i predsjedavajući SZO-a. „Mi ne možemo prihvatiti svijet u kojem bogati i moćni stampedom za nabavku vakcine gaze siromašne i marginalizovane. Ovo je globalna kriza i zato rješenja kao i javna dobra moramo dijeliti pravedno“, rekao je Tedros Adanom Gebrejesus na skupštini UN-a i apelovao da se hitno ubrizgaju 4,3 milijarde u fond za nabavku vakcine protiv korone.

Tu dolazimo do priče sa početka teksta. A šta kada savladamo koronu? Gebrejesus je upozorio da i tada stižu problemi: „Ne postoji vakcina za siromaštvo i glad, ne postoji vakcina za nejednakost i klimatske promjene“.

Na hitne akcije poziva i UN-ov koordinator Mark Loukok: „Ako preguramo 2021. bez velike gladi, to će biti značajno postignuće. Crvena svjetla blicaju i zvona na uzbunu zvone”.

Ima li ko da ih čuje?

 

CRNA GORA, SIROMAŠTVO I STATISTIKA

Početkom pandemije Svjetska banka je objavila da bi u Crnoj Gori, zbog novonastale situacije, između devet i 20.000 građana moglo upasti u siromaštvo a da bi efekat mogao biti i gori ako kriza potraje. Nivo siromaštva mogao bi da se vrati na nivo koji je u Crnoj Gori bio 2013. godine. Time bi potpuno bio poništen  sav napredak ostvaren na tom polju – prenijeli su tada mediji riječi više ekonomistkinje SB Trang Van Ngujen.

Kriza je potrajala. Čekaju se novi podaci. Ovih dana čitamo Monstatovo saopštenje kojim se sumira prošlogodišnje stanje. Svaki četvrti građanin je lani živio ispod granice siromaštva – 24,5 odsto, što je za 0,7 procenata više u odnosu na godinu ranije, pokazala je njihova anketa o dohotku i uslovima života.

Iz Monstata je objašnjeno da se procenat siromašnih odnosi na osobe ili članove porodica, čiji prihodi ne zadovoljavaju osnovne životne potrebe.

„Prag rizika od siromaštva, postavljen na 60 odsto medijane nacionalnog ekvivalentnog raspoloživog dohotka, iznosio je na godišnjem nivou 2.261 euro za jednočlano domaćinstvo (188,4 eura mjesečno), dok je za domaćinstvo sa dvije odrasle osobe i dvoje djece mlađe od 14 godina iznosio 4.748 eura (395,6 eura mjesečno)”, kazala je načelnica odsjeka statistike uslova života i socijalnih usluga u Monstatu Milena Vukotić.

Situacija za 2020. teško može donijeti ljepšu sliku.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

SVIJET NAKON UBISTVA IRANSKOG NAUČNIKA: Tempiranje bombe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ubistvo Mohsena Fahrizadeha samo je nova epizoda predugačke krvave serije. Biti naučnik u Iranu ispada da je jedna od najopasnijih profesija. Posebno ako ste stručnjak na polju nuklearne fizike. Tokom proteklih trinaest godina najmanje sedam naučnika bili su žrtve atentata

 

Ovog ponedjeljka tijelo Mohsena Fahrizadeha iranskog naučnika kojeg neki nazivaju „ocem iranske nuklearne bombe” ubijenog 27. novembra u terorističkom napadu, sahranjeno je blizu Imamzadeh Saleh džamije u Teheranu. Njegovi posmrtni ostaci umotani u zastavu Irana prolazili su pored velikih printova na kojima je njegovom liku pravio društvo Kasim Sulejmani, u januaru ubijeni iranski general. Paralele između dvojice „mučenika” su jasne.

Strani mediji smatraju da je Fahrizadeh, oficir Iranske Islamske Revolucionarne Garde bio poznat kao najznačajniji fizičar ove zemlje zbog svog rada na nuklearnom programu. Tamošnje ministarstvo odbrane smeđutim tvrdi da je Fakhrizadeh šef Organizacije za istraživanje i inovacije u ministarstvu.

Detalji u vezi sa naručiocima zločina još se ne znaju. Husein Salami, šef Republikanske Garde optužio je one koji su likvidirali njihovog naučnika da su radili sa ciljem blokiranja iranskog napretka na putu ka modernoj nauci. Označeni krivci su, naravno, Izrael i Sjedinjene Američke Države. Pogubljenje cijenjenog naučnika, ponavljaju iz vrha vlasti u Iranu, neće ostati neosvećeno.

Ovo ubistvo samo je nova epizoda predugačke krvave serije. Biti naučnik u Iranu ispada da je jedna od najopasnijih profesija, ako ste stručnjak na polju nuklearne fizike. Tokom proteklih trinaest godina napadnuto je najmanje sedam naučnika. Jedan od prvih naučnika koji je umro 2007,  pod nerazjašnjenim okolnostima bio je fizičar Ardeshir Huseinpur čije se ime povezivalo sa nuklearnim programom. Masud Alimuhamadi, profesor fizike sa teheranskog univerziteta, ubijen je u januaru 2010. daljinski kontrolisanom bombom, postavljenom na njegov motor. Nakon ubistva, nadležni su optuživali Izraelce za njegovu smrt.

Nepunu godinu nakon njega ubijen je Madžid Shahriari čije se ime povezivalo sa „velikim projektom“ Iranske organizacije za atomsku energiju (AEO). Poslije njegovg ubistva UN su Fakhrizadeha označile kao lidera u naporima Teherana da nastavi nuklearni program.

Ferejdun Abasi ranjen je istog dana u sličnom napadu. Abasi je bio glavni u AEO i u to vrijeme od strane Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija označavan kao jedan od najvažnijih šrafova iranskog nuklearnog programa. Blisko je sarađivao sa nedavno ubijenim Fahrizadehom.

Dariuš Rezaeinedžad je podlegao ranama u julu 2011. Ubila su ga dvojica egzekutora na motoru. Za njega se na zapadu smatralo da radi na nuklearnom detonatoru. Iranske vlasti su odbacivale ovakve tvrdnje, govoreći da nije povezan sa iranskim nuklearnim programom.

Pola godine kasnije meta atentata je bio Mustafa Ahmadi Roshan, profesor tehničkog univerziteta u Teheranu i načelnik odsjeka postrojenja za obogaćivanje uranijum u Natanzu u iranskoj provinciji Isfahan. Dva mjeseca prije ovog ubistva UN-ovi posmatrači objavili su izvještaj u kome govore da su iranski naučnici uključeni u konstrukciju nuklearnog oružja.

S početka milenijuma datiraju pregovori evropskih i svjetskih sila i Irana o nuklearnom naoružanju. Napori Irana i šest veikih sila: Kine, Francuske, Njemačke, Rusije, Velike Britanije i SAD-a, odnosno P5+1 grupe, počeli su da daju značajnije plodove od 2013. godine. Iste godine bivši pregovarač za nuklearna pitanja Hasan Rohani postao je predsjednik ove azijske države. Slučajno ili ne, u tom periodu i ubistva su prestala. Hroničari će zabilježiti da je telefonski razgovor između Rohanija i tadašnjeg predsjednika Baraka Obame bio vrhunac pregovora dvije zemlje u posljednjih tridesetak godina. U nekoliko narednih mjeseci, djelovi nuklearnog dogovora su implementirani, a do 2015. P5+1 grupa objavila je iscrpan dogovor nazvan Zajednički sveobuhvatni akcioni plan (JCPOA). Stvari su se činile pozitivnim.

Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) u „finalnoj procjeni“ o otvorenim pitanjima o iranskom nuklearnom programu, dokumentu koji je izrađen 2015. godine, pominje poimenice samo jednog naučnika. Po njima, Fahrizadeh je nadgledao aktivnosti „koje su podržavale moguću vojnu dimenziju iranskog nuklearnog programa“.

Ista agencija navela je ovog septembra da Iran nastavlja da povećava  zalihe obogaćenog uranijuma kršeći ograničenja određena u istorijskom nuklearnom sporazumu iz 2015.

Fahrizadehovo ime pojavilo se krajem aprila 2018. godine i u prezentaciji izraelskog premijera. „Zapamtite ovo ime, Fahrizadeh!“ rekao je tada Netanjahu povezujući ga sa iranskim nuklearnim programom kroz informacije do kojih su došle njegove službe. Mnogi smatraju da je ovaj govor u stvari bio poruka američkom predsjedniku. Nedugo nakon toga, osmog maja 2018. godine Donald Tramp je povukao SAD iz Iranskog nuklearnog sporazuma. Od tada su i učestalije tenzije između dvije zemlje, a o rubu rata se često pisalo po medijima.

Jedna od tih rubnih situacija bio je i atentat na generala Sulejmanija u januaru ove godine. Čovjek koji se smatrao drugom najvažnijom osobom u državi, ubijen je na aerodromu u Bagdadu po direktnom naređenju američkog predsjednika Donalda Trampa. Amerika ga je smatrala teroristom odgovornim za smrt desetine njenih državljana. Ostaće upamćena Trampova arogantnost u tom izuzetno osjetljivom političkom trenutku u odnosu dvaju država: „Bio je monstrum. Više nije monstrum. Sada je mrtav!“

Iz Pentagona su naveli da je general „razvijao planove za napade na američke diplomate i osoblje u Iraku i cijelom regionu“, te da je „cilj ovog napada bio da osujeti buduće iranske planove”.

Mnogi smatraju da je Fahrizadehovo ubistvo, odnosno drugo ubistvo iranskih visokopozicioniranih ličnosti ove godine, pažljivo tempirano. Novoizabrani predsjednik SAD-a Džo Bajden najavio je vraćanje politici Obamine administracije u kojoj je i sam aktivno učestvovao, te obnavljanju pregovora sa Iranom. Tramp – sredinom novembra je prenio Nju Jork Tajms – zatražio je od svojih viših savjetnika da osmisle akcije protiv iranskih nuklearnih punktova. Nakon savjetovanja u kojem su, navodno, iznijeti stavovi da ovakvi potezi mogu dovesti do eskalacije sukoba u cijelom regionu, predsjednik je odustao od vojne akcije. Neki smatraju da je ubistvo Fahrizadeja obavljeno bez saglasnosti, čak i znanja ključnih ljudi SAD-a.

Analitičari ćutanje Bajdena u vezi sa ubistvom Fahrizadeha tumače na različite načine. Mnogi smatraju da novi američki predsjednik trenutno ne može puno da uradi, osim da preko medija i posrednika pošalje poruku Iranu da se strpi do isteka mandata i njegove inauguracije. No, iako još nije u poziciji da se upliće u rješavanje problema, odsustvo bilo kakve reakcije iz njegovog tima zabrinjava mnoge.

Iranski general Ismail Kuani smatra da Tramp želi da uvuče region u otvoreni rat prije nego što napusti ovalnu sobu, kako bi se osvetio protivnicima zbog izbornog poraza. Ovaj general smatra da nije u interesu njegove države da mu pruži bilo kakav povod za izazivanje rata.

Ima u Iranu i znatno užarenije retorike. Hosein Dehgan, vojni savjetnik vrhovnog iranskog vođe Ajatole Alija Hameneija, napisao je na Tviteru, direktno optužujući Izrael, da u posljednjim danima političkog života njihovog saveznika Trampa, cionisti žele da pojačaju pritisak na Iran i dovedu do toga da bukne rat. „Udarićemo kao grom ubice ovog mučenika i zažaliće to što su uradili” napisao je Dehgan.

Rajan Kostelo, direktora Nacionalnog iransko-američkog savjeta (NIAC), misli da bi potpaljivanje bureta baruta bila nepromišljena akcija. No, Kostelo ukazuje da ima zabrinjavajućih poteza koji idu u tom pravcu. On je naveo da je državni sekretar Majk Pompeo tokom svoje nedavne posjete Bliskom istoku, ako je vjerovati po izvještajima jerusalimskih medija, održao sastanak sa izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom i saudijskim princom Muhamed bin Salmanom. Ipak, smatra Kostelo, ovakav potez bi bio veoma zahtjevan. I logistički i politički, a po njegovom mišljenju Tramp nema dovoljno prostora za ovakvu akciju.

Nakon pogubljenja Fakhrizadeha, koje je uslijedilo nekoliko dana nakon ovih sastanaka na Bliskom istoku, Trampova administracija povlači još jedan zanimljiv potez. Stariji savjetnik Bijele kuće, ujedno i zet američkog predsjednika Džered Kušner uputio se ka Saudijskoj Arabiji i Kataru kako bi pomogao smirivanju strasti. Upućeni kažu da će na stolu biti još dosta pitanja.

Iz Izraela upozoravaju da „priča nije Tramp, nije čak ni Izrael. Priča je Iran – i sve veći strah da će se nova američka administracija vratiti nuklearnom sporazumu koji ugrožava samu egzistenciju zalivskih država“. Ovo je izjava Cahi Hanegbija, člana Netanjahuovog kabineta za nacionalnu bezbjednost, za radio stanicu iz Tel Aviva. „Znaćemo kako da rješavamo pitanje iranske prijetnje, čak i ako smo prepušteni sami sebi“, prenio je Hanegbijeve riječi Glas Amerike.

Uz veliki broj nestabilnih faktora i igrača kako u regionu Bliskog istoka, tako i na znatno udaljenijim meridijanim, budućnost nije izvjesna. Dvadeseti januar je samo prva etapa koju treba preći kako bi se došlo u nešto mirnije vode. Sve i da novi američki predsjednik održi riječ i krene u obnavljanje iranskog sporazuma, istorija odnosa pokazuje da su četiri godine isuviše kratke da bi se stvari razriješile. One eventualno mogu biti dovoljne da se sanira šteta nastala u posljednje dvije, a naročito ove godine. Prioritet je vraćanje za pregovarački sto i vraćanje osigurača u bliskoistočnu bombu.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo