Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja
Najnoviji polarni talas na svjetskoj političkoj sceni krenuo je iz Amerike prema Kini zahvaljujući američkoj odlučnosti da ostane jedina svjetska ekonomska i vojna sila. Bez ozbiljnih rivala.
Predsjednički izbori, koji će se održati za manje od 100 dana, bili su neposredni uzrok. Predsjednik Donald Tramp je procijenio da može izazvati kolektivnu amneziju oko katastrofalnog rukovođenja KOVID 19 situacijom, okititi se aurom lidera koga treba ponovo izabrati, ako prvo kreira pa onda porazi opasnog neprijatelja.
Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao i u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja. Tramp svoju „polarnu” diplomatiju predstavlja kao utakmicu na život i smrt od koje zavisi budućnost svijeta, kao borbu između slobodnog zapada i totalitarnog istoka, čiji je ishod prihvatanje snaga demokratije ili potpadanje pod jednopartijski teror i neslobodu.
Tramp je samo donekle sam „izabrao” Kinu za metu. Kina je počela da biva ekonomski trn u oku SAD-u i prije Trampa. A i prije dolaska na vlast 2013. godine sadašnjeg Predsjednika Kine Si Đinping-a, kome se pripisuje zasluga za do sada neviđeni ekonomski napredak jedne zemlje.
Kina je ekonomija sa enormnim bruto domaćim proizvodom, još od daleke 1978. Vitalnost njene ekonomije vidi se i po tome što je uprkos žestokom udaru epidemije virusa KOVID19 početkom godine, ekonomski rast već u drugom kvartalu dostigao 3,2 posto! Amerika danas ima 40 miliona nezaposlenih, pendemiju koja ne jenjava. Većina ostalih razvijenih zemlja Zapada se suočavaju sa ekonomskim potresima neviđenih razmjera, koji prijete da promijene način života i prirodu ovih društava. Ovo potvrđuje MMF, koji predskazuje da je ozbiljna recesija pred svima, ali da će zešće pogoditi SAD nego Kinu.
Ekonomija je Kinu učinila „prirodnim” rivalom Amerike, čija ekonomija sve teže uspijeva da održi kompetitivnost na globalnom tržištu u utakmici sa zahuktalom Kinom i Indijom.
Ekonomski napredak Kine je pratio i rapidni vojni rast, mada je Kina trenutno prilično pasivni akter na svjetskoj sceni. Poltički se oglašava uglavnom kada se ugroze njeni ekonomski interesi. Trenutni Trampov napad na Kinu je unilateralan. Kina potezima Amerike kontrira istom mjerom. U slučaju američkog zatvaranja kineskog konzulata u Hjustonu, odgovorila je zatvaranjem SAD konzulata u centralnoj Kini.
Tajnovitost koja obavija kinesku vojnu moć daje goriva strahu, nagađanjima i mitovima koji se koriste kao municija za propagandu čiji je cilj obuzdavanje kineske ekonomske moći. S nemalom dozom rasizma i u SAD-u i u EU se o kineskoj političkoj pasivnosti govori kao o lukavoj taktici za osvajanje svijeta putem ekonomije, a da ce političko-vojno podjarmljivanje neminovno uslijediti, kad već bude kasno. Mišljenja tipa „Kinezi sve pokupovaše, ali se politički ne glaskaju, do jedne ure” zvuči poznato i u našim krajevima.
Barak Obama je za oba svoja mandata radio sa Kinezima na bilateralnom investicionom ugovoru koristeći kao metod za rješavanje problema pregovaranje i kooperaciju. Cilj mu je bio da sporazumom osigura kinesko poštovanje međunarodih investicionih pravila, uključujući oblasti nuklearne regulative, transfera tehnologija i otklanjanja tržišnih barijera.
Državne dotacije za kineske firme nijesu tada bile glavna tema. Tramp i Pompeo stavili su ih na vrh svoje liste. Kineski telekomunikacioni gigant Vajvei (kako se u stvari izgovara Huawei), je samo jedna od žrtava ove promjene.
Zvuči kao spekulacija, ali, nažalost, vjerovatno to nije, da je do promjene došlo jer Tvitovi o kineskim firmama pod šapom komunističke države više raspaljuju populističku imaginaciju od onih o dogovaranju o investiranju i poštovanju međunarodnih zakona.
Dolaskom Trampa na vlast, pregovori sa Kinom o investicijama su zamrli, iako je on sebe donedavno vidio kao predsjednika koji će biti zapamćen kao neko ko je pripitomio Kinu i izveo je na pravi put. Kad se desio KOVID 19, Tramp je Kini namijenio ulogu krivca, odgovornog za katalog njegovih katastrofalnih poteza proisteklih iz neprihvatanja ozbiljnosti situacije i činjenice da on nije dorastao da se nosi sa pandemijom.
Traženje krivca je bilo lak posao. Kinofobi iz Trampovog najužeg okruženja na čelu sa državnim sekretarom Majkom Pompeom su pobijedili. Pompeo je nedavno izjavio da je KOVID bio sprečiv: „Kineska Komunistička partija je iskoristila pandemiju u svoje svrhe, što je sramno… Umjesto da pomogne svijetu, generalni sekretar Si Đinping je pokazao pravo lice svoje partije”.
Tramp je počeo sa rafalom optužbi bez dokaza da je Kina proizvela korona virus kao biološko i ekonomsko oružje, da je prikrivala opseg pandemije, da je Svjetska zdravstvena organizacija dio kineske propagandne mašine… Tu se nije stalo.
Bez obzira na mitove o tome kolika je kineska vojna moć, malo ko sumnja u američku vojnu nadmoć kada je u pitanju konvencionalno naoružanje. SAD i Evropu baca u paniku brzina napredovanja Kine na polju tehnologije, uključujući i informativnu tehnologiju, telekomunikacije i vještačku inteligenciju, čije korišćenje u političke i vojne svrhe je realnost.
Tramp Kinu optužuje za zloupotrebu tehnologije i flagrantno miješanje u američke unutrašnje poslove, za haj-tek špijunažu i pljačku intelektualne svojine, navodeći primjer pokušaja krađe rezultata istraživanja za pronalazak korona virus vakcine. Kina odbacje optužbe. No, nekoliko ljudi su nedavno osuđeni pred američkim sudovima za špijunažu za račun Kine.
Trampova taktika je da zemlje koje hoće da imaju dobre odnose sa SAD, moraju odigrati ulogu u sprovođenju njegove spoljne politike.
Primjer Britanije je ilustrativan. Vahvei je trebalo da uvede 5G tehnologiju. No, prije nekoliko dana Britanija je prekinula ugovor sa Vahvei-om, navodno jer bi povjerljive informacije mogle preko njih da padnu u ruke kineske države.
Cijena ovog poteza po britansku ekonomiju je oko sedam milijardi funti u novcu. Uz cijenu odlaganja uvođenja 5G tehnologije u nekim djelovima zemlje i do tri godine. Puno veća će biti indirektna cijena, koja će proizaći iz negativne ekonomske klime koju je ovaj potez priozveo. Vrijednost britanskog izvoza u Kinu je preko 30 milijardi funti, što je 6,8 posto njenog ukupnog izvoza. Velika Britanija mora računati na odgovor od strane Kine. To za Britaniju koja je izašla iz Evrope i panično se trudi da stvori novu ‘Globalnu Britaniju’ i nađe nove ekonomske partnere, nije naivna stvar.
Kinezi su optužili Britaniju da je podlegla američkom pritisku jer je prije samo četiri godine tadašnja konzervativna vlada smatrala Kinu „najboljim novim prijateljem” kojem su otvorili vrata za investicije i u britansku nuklearnu energiju i u sektor komunikacija.
Australija je u sličnoj situaciji. Njoj je SAD dodijelio ulogu da testira odlučnost kineske mornarice da ostane u djelovima Južnog kineskog mora, koje Amerika smatra anektiranim. Australija bi trebalo da tamo izvede vojne vježbe. Kina je bitan trgoviski partner Australije, pa mora da da odluči da li joj je manja šteta da naljuti Kinu ili Ameriku.
Zapadni tip kapitalizma je isprogramiran da raste i ima nezasitu glad za investicijama koje Kina nudi u izbobilju. Zapad im ne može odoljeti. Žudnja za kineskim novcem je dovela do toga da je i marginalizovanje Kine postalo gotovo nemoguće. Kina može da uzvrati ekonomski. To zapadni režimi, koji moraju da održavaju visoki standard birača, često ne mogu da sebi priušte.
Na samitu EU i Kine, prije nekoliko dana, ton je pooštren, ali predsjednica EU komisije Ursula von der Lejden je govorila i o kooperaciji i partnerstvu. Taj je jezik Tramp izbacio iz upotrebe.
EU kao politički bič koristi kršenja ljudskih prava muslimana Ujgura i stanovnika bivše britanske kolonije Hong Konga koji mjesecima protestuju. Ali i ne može da zauzme moralno superiornu poziciju kada Izrael, koji decenijama ilegalno okupira Palestince, ima povlašćeni pristup EU tržištu. Ili kada EU prodaje ogromne količine oružja Saudijcima, koji vojno intervenišu u Jemenu, jednoj od najsiromašnijih zemalja u svijetu, uz glad i ogromne žrtve među civilima.
Britanski ministar spoljnih poslova Dominik Rab se suočio sa sličnim problemom. Govorio je da oslanjanje na kineske državne firme, kao što je Vahvei, dovodi u pitanje bezbjednst Velike Britanije. Pitanje – kako je onda moguće da ostavlja britanske nuklearke u rukama kineskih investitora – ostavio je bez pravog odgovora.
U Americi politički rat nije zahvatio trgovinske odnose. Dugogodišnji pregovori, čija je prva faza završena u januaru ove godine, rezultirali su popravljanjem trgovinskog balansa u korist SAD-a, što je bilo jedno od glavnih Trampovih predizbornih obećanja. Kina se obavezala da će uvestii dodatnih 200 milijardi dolara, uglavnom u poljoprivrednim proizvodima iz država u kojima Tramp računa na glasove. Izvjesno je da će Tramp dati sve od sebe da ovo ostane nepromijenjeno. Komentatori ističu da je oblast trgovine jedino more mira između dvije ozbiljno zavađene zemlje.
Svijet se mijenja. U svijetu koji, za sada, ima samo jednu vojnu supersilu, glavna briga nije prijetnja državama već njihovim interesima. Novi neprijatelj, koji je zamijenio terorizam, je Kina.
Da li će nas Tramp odvesti u vreli, moguće nuklearni rat sa Kinom? Analitičari kažu da je to malo vjerovatno, ali ne i sasvim nemoguće. Ako ocijeni da je to jedini način da osigura ostvarenje svojih političkih ambicija.
Radmila STOJANOVIĆ
INTERVJU6 dana
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice