Povežite se sa nama

OKO NAS

RODITELJI BUBNJARA LEB I SOL VEĆ DIJE DECENIJE SVIRAJU U BARU: Lament nad Jugoslavijom

Objavljeno prije

na

Roditelji Mihaila Paruševa, bubnjara kultne makedonske grupe Leb i sol, provode radno ljeto u Baru. Da bi mogli platiti smještaj i hranu, Tuli – gitarista i Elena – prateći vokal, već dvadeset godina muziciraju u nekoliko barskih i sutomorskih lokala.

Da nije uvijek bilo tako, saznajemo u razgovoru sa ovim nasmijanim, zaljubljenim parom koji za dvije godine slavi pedeset godina braka i zlatnu svadbu. „Samo tada nismo morali raditi tokom ljetovanja, mogli smo na odloženo preko preduzeća”, primjećuje Atanas -Tuli Parušev. Prvi put su došli na ljetovanje u Crnu Goru 1983. godine. Od tada pa do raspada Jugoslavije, su bili smješteni, gotovo svake godine, u radničkom odmaralištu skopskog Progresa u Tivtu. Bili su mladi bračni par sa dvoje male djece, dječakom i djevojčicom. „Djeca su nam zadavala pune ruke posla, nismo imali vremena za muziku, sem da bi njih zabavili”, šali se Elena zvana Lenče.

U Bar dolaze već dvadeset dvije godine. Na pitanje da li im zarada ovdje omogućava da se vrate u Skoplje sa nešto usteđevine, smješkaju se u nevjerici. ,,Sada ne možeš da izvučeš veći honorar od dvadeset eura po osobi. Soba u kojoj smo odsjeli košta 15 eura na dan, da ne govorim o ostalim izdacima. I dobro nam je, ne želimo previše”, kazuje Tuli.

Elena, šezdeset tri, nekadašnja radnica skopske konfekcije Progres ima penziju od 160 eura. Penzija Atanasa, šezdeset pet, radnika nekadašnjeg Interimpeksa – preduzeća za uvoz i izvoz iz Skoplja, iznsoi 140 eura. „Platimo račune, i onda živimo od vazduha ostatak mjeseca” rezignirano primjećuje Elena.

Poznati su pod nazivom Doktori za dušu. To ime su dobili prošle godine od grupe Beograđana koji su svako veče dolazili da ih slušaju. „Prvi put smo pjevali u Sutomoru 1994. Ljudi su nas odmah prihvatili i zavoljeli. Zato što smo bili tako dočekani, odlučili smo da se vratimo i sledeće godine”. Zvali su ih iznova i iznova. „Sutomore, Bar, Dobre Vode. Zavoljeli smo ovaj dio primorja, imali prilike da ga dobro upoznamo, i zaželjeli da mu se ponovo vratimo”, kaže Elena.

Život im se iz korijena promijenio u decembru 1988. godine. Vraćali su se sa rođendana sa troje djece koja su se nalazila na zadnjem sjedištu. Vozač koji je nailazio iz suprotnog pravca je prešao u njihovu traku, te su se sudarili pri punoj brzini. Kasnije se ispostavilo da je taj čovjek imao 3.12 promila alkohola u krvi. Djeca su prošla bez ozbiljnijih povreda.

U tom udesu je tridesetpetogodišnja Elena slomila obje ruke i sedam rebara. Provela je u bolnici godinu i po dana. Tuli, tada tridesetsedmogodišjak, je prošao mnogo gore. „Suprugu su bile smrskane obje noge. Imao je petnaest operacija, i bio u bolnici četiri godine da bi sve to sanirali”.

Odmah po izlasku iz bolnice su ih otjerali sa posla. „Ljekari su nam preporučivali hidroterapiju, more, morski zrak, sve ono što može olakšati kretanje. Ovo je bila najjeftinija vrsta hidroterapije”.

No odlazak na more je morao da sačeka. Dvoje djece, računi, stan koji treba otplatiti, hrana – su ih doveli u ćorsokak. Ipak, ovo dvoje vječnih optimista ne skidaju osmijeh sa lica dok govore o tom periodu koji se podudario sa raspadom Jugoslavije, ratom, nemaštinom, inflacijom. Na pitanje kakva ja bila situacija tada u Makedoniji, Tuli kaže da je ista kao i danas. Manjini je brzo postalo bolje jer su državna preduzeća prodali na doboš, a ostatak jedva sastavlja kraj sa krajem, snalaze se kako znaju. Odlaze masovno u Grčku da rade.

,,Zaveli su nas. Otcjepljenje i sve što je uslijedilo je bila naša greška, greška moje generacije. Na referendumu iz 1991. je izglasana nezavisnost. Ali mi smo tada bili u bolnici. Za nas postoji samo jedna himna. A to je ona Hej Sloveni, i ja ću je otpjevati uvijek za svoj merak. Na mom srcu leži petokraka i to se nikad neće promijeniti”, odgovara Tuli na pitanje da li mu nedostaje Jugoslavija.

Tokom 1991. Tuli je gulio već četvrtu godinu u bolnici. Skraćivao je sebi vrijeme svirajući osoblju bolnice, te pacijentima i djeci, a kad mu je uplakana Elena došla sa svim onim što ga očekuje kad izađe iz bolnice, Tuli joj je odgovorio da će ih „muzika održati”.

Tako je počeo i njihov drugi život. Umjesto u preduzeće Tuli je odlazio na posao sa gitarom. Otud i ideja da sebi i svojoj porodici gitarom plati ljetovanje u Crnoj Gori.

,,Ono što je bio hobi, način da razgališ sebe i druge radeći ono što voliš, poslije nesreće i otkaza, postaje nam dodatni, a onda nešto kasnije i jedini izvor prihoda”. Muzikom se bavi od 1975. Volio je i skidao Elvisa, Toma Džonsa, Bitlse, Rolingstonse, ali i San Remo, sve što je dolazilo sa zapada. „A sad najviše volim, ono što kao mladić nisam pjevao – jugoslovenske pjesme.”

Nijesu samo muškarci talentovani u porodici Parušev, ističe Elena, koja kaže da joj je muzika u genima. Pjesme poput Makedonsko djevojče, Jano mori – klasici koje su prepjevali mnogi, su pjesme Kirila Mančevskog, Eleninog djeda. „Kod nas se uvijek pjevalo. U školi sam svirala gitaru i mandolinu. A Tuli mi se udvarao tako što mi je pomagao oko učenja gitare. Ja sam se pravila nevještom.”

Na pitanje ko bolje svira gitaru oboje prepuštaju prvenstvo drugome. Elena kroz smijeh primjećuje da postoji rivalitet između partnera ,pogotovu kad su mladi, ali da je njen muž bolji. „Pa ja sam imao dvije godine lufta da se sit navježbam, za razliku od nje koja je rodila djecu. Zato sam ja malo bolji”, odgovara Tuli. „Moja ćerka kaže da nam je stalo vrijeme kada smo se uzeli i da od tada nismo porasli. Jos uvijek imamo osamnaest, odnosno šesnaest godina, ” dodaje.

Analogija sa basnom o cvrčcima koji su vrijedni kao mravi je prijeko potrebna. Takođe je i činjenica da ovo dvoje protagonista žive svoju bajku – njihov život. Hepiending je to što su zajedno.

Kako se ljeto bliži kraju, približava se i njihov odlazak. Nisu sigurni koliko će još ostati u Baru. To zavisi od angažmana.

Ipak, sigurni su da će se vratiti sljedećeg, to je ono što je važno.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PREDUG PUT IZMEĐU HAPŠENJA I PRESUDE: Pritvor pretvoren u kaznu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok licitiramo imenima sledećih sa lisicama na rukama, gotovo neopaženo je prošlo nedavno saopštenje Tužilačkog savjeta čiji članovi upozoravaju da treba povesti računa o pritvorenim osobama i njihovim pravima

 

Sve više je onih koji smatraju kako su suđenje u razumnom roku i poštovanje pretpostavke nevinosti, kao osnovni postulati primjene zakona, postali upitni u Crnoj Gori. To se, kažu, može vidjeti na sve više primjera.

Bivši prvi čovjek Budve Milo Božović u pritvoru se nalazi skoro 13 mjeseci.Suđenje mu nije ni počelo jer je optužnica kojom je obuhvaćen bila „nejasna i nerazumna“, zbog čega je iz suda Specijalnom državnom tužilaštvu vraćena na doradu. Na razmatranje ispravljenog optužnog akta još se čeka. U međuvremenu, sudovi su odbili prijedlog Božovićevih advokata koji su ponudili jemstvo u iznosu od 1,3 miliona eura, kako bi se njihov klijent u daljem postupku branio sa slobode.

Da sudovi svojim odlukama stvaraju utisak kako je pritvor pretvoren u kaznu,  svjedoči i slučaj bivšeg specijalnog tužioca Saše Čađenovića, kojem suđenje još nije počelo. On se u pritvoru nalazi skoro godinu i po dana, od decembra 2022. Istovremeno, još nije donijeta ni odluka o jemstvu koje je predloženo prije više od mjesec.

Sličan prizvuk ima i slučaj Miloša Medenice sina nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice. On se u pritvoru nalazi skoro dvije godine, i pored jasnih stavova koje su iznijele sudije Apelacionog i Ustavnog suda prema kojima se tom okrivljenom krše prava koja su mu zagarantovana Ustavom Crne Gore. Prije svega pravo na slobodu.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SUDSKI PROCESI PROTIV BIVŠE MINISTARKE PROSVJETE VESNE BRATIĆ: Nezakonite i skupe smjene direktora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Centar za građansko obrazovanje prozvao je institucije za nerad u slučaju smjene direktora škola od strane Vesne Bratić. Bivša ministarka odgovorila je da će kad vrijeme prođe ,,mnogi imati štošta da objašnjavaju”.  Građani će na osnovu sudskih presuda, morati da plate više stotina hiljada eura zbog nezakonitog rada bivše ministarke

 

 

Od 140 pokrenutih postupaka zbog smjena direktora vaspitno-obrazovnih ustanova u vrijeme mandata Vesne Bratić, bivše ministarke prosvjete, nauke, kulture i sporta, do sada je 130 okončano pravosnažnim presudama koje utvrđuju nezakonitost tih smjena i administracije kojom je rukovodila Bratić. U toku je 10 postupaka.

Ministarstvo prosvjete iz  Budžeta Crne Gore mora da isplati  102 hiljade eura samo na račun sudskih troškova. Iznos će biti višestruko veći jer traju i paralelni postupci za naknadu štete.

Centar za građansko obrazovanje (CGO) je nedavno podsjetio da su zbog ovog slučaja u novembru 2022. predali krivičnu prijavu Specijalnom državnom tužilaštvu koje, po dostupnim informacijama, do danas po njoj nije postupilo. Takođe, zaštitnica imovinsko-pravnih interesa najavljivala je tokom 2022. regresnu tužbu protiv Bratić koja, po dostupnim informacijama, još nije pokrenuta.

CGO ukazuje da ni nadležno Ministarstvo prosvjete nije iskoristilo mogućnost sudskog poravnanja kroz mirno rješavanja sporova pred Agencijom za mirno rešavanje radnih sporova u ovim predmetima , koji je bio najefikasniji mehanizam za smanjenje troškova koji padaju na teret države, odnosno građana i građanki, a što predstavlja dodatni vid odgovornosti onih koji su na ovo morali paziti po službenoj dužnosti. Pozvali su tužilaštvo i zaštitnicu imovinskopravnih interesa u Crnoj Gori da pokrenu postupke iz domena svoje nadležnosti u vezi sa ovim pitanjem.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KOLAŠIN NAKON OTVARANJA TUNELA KLISURA: Novi put, nove muke  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Otvaranje rekonstruisanog puta Jezerine -Lubnice, još je jedan od projekata za koji kolašinska infrastruktura nije bila spremna. Ulice tog grada sada su tranzit, to jest,  veza između auto puta i tunela Klisura. Lokalna vlast tek treba da nađe način  da gradske ulice postanu bezbjednije za pješake

 

Stanje na kolašinskim ulicama, nakon otvaranja puta Jezerine-Lubnice i tunela Klisura, mještani  opisuju kao haotično i nebezbjedno.  Lokalne vlasti za sedam godina, koliko je trajala rekonstrukcija puta ka Beranama, gotovo ništa nijesu učinile da spremnije dočekaju okončanje tog projekta, pa se djelimična rješenja tek sada  traže.

Nekoliko saobraćajnica u centru grada sada služe kao tranzit ka auto putu, odnosno, novom putu ka Beranama. Vozači vrlo često ne poštuju propise, pa gradske ulice tretiraju kao magistralu. Zbog toga, kako je nedavno kazao  predsjednik Opštine Petko Bakić, dnevno stigne i po 30  pritužbi Kolašinaca koji smatraju da su nebezbjedni na ulicama. Iako iz lokalne uprave  najavljuju rješavanje problema, još nije jasno na koji način namjeravaju to da učine, a dosadašnji trud sveo se  na  postavljanje „usporivača“ u nekim ,i  početak gradnje trotoara u jednoj  saobraćajnici. Izostalo je, čak, i  postavljanje adekvatane vertikalne signalizacije, nedostaju putokazi…

Početak ljetnje sezone, jasno je,  značajno će  pogoršati  takvo stanje, naročito u ulicama Boška Rašovića, Milivoja Bulatovića, Željezničkoj i Zaobilaznici. Nekoliko desetina Kolašinca na tim adresama nedavno su, u otvorenom pismu Opštini, kazali da su im čak i životi ugroženi zbog neprospisne vožnje i nepostojanja signalizacije. Ponovo je i aktelizovano pitanje gradnje obilaznice, kao veze puta od Mateševa i skijališta u blizini kojih je i početak tunela Klisura.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo