Povežite se sa nama

OKO NAS

RODITELJI BUBNJARA LEB I SOL VEĆ DIJE DECENIJE SVIRAJU U BARU: Lament nad Jugoslavijom

Objavljeno prije

na

Roditelji Mihaila Paruševa, bubnjara kultne makedonske grupe Leb i sol, provode radno ljeto u Baru. Da bi mogli platiti smještaj i hranu, Tuli – gitarista i Elena – prateći vokal, već dvadeset godina muziciraju u nekoliko barskih i sutomorskih lokala.

Da nije uvijek bilo tako, saznajemo u razgovoru sa ovim nasmijanim, zaljubljenim parom koji za dvije godine slavi pedeset godina braka i zlatnu svadbu. „Samo tada nismo morali raditi tokom ljetovanja, mogli smo na odloženo preko preduzeća”, primjećuje Atanas -Tuli Parušev. Prvi put su došli na ljetovanje u Crnu Goru 1983. godine. Od tada pa do raspada Jugoslavije, su bili smješteni, gotovo svake godine, u radničkom odmaralištu skopskog Progresa u Tivtu. Bili su mladi bračni par sa dvoje male djece, dječakom i djevojčicom. „Djeca su nam zadavala pune ruke posla, nismo imali vremena za muziku, sem da bi njih zabavili”, šali se Elena zvana Lenče.

U Bar dolaze već dvadeset dvije godine. Na pitanje da li im zarada ovdje omogućava da se vrate u Skoplje sa nešto usteđevine, smješkaju se u nevjerici. ,,Sada ne možeš da izvučeš veći honorar od dvadeset eura po osobi. Soba u kojoj smo odsjeli košta 15 eura na dan, da ne govorim o ostalim izdacima. I dobro nam je, ne želimo previše”, kazuje Tuli.

Elena, šezdeset tri, nekadašnja radnica skopske konfekcije Progres ima penziju od 160 eura. Penzija Atanasa, šezdeset pet, radnika nekadašnjeg Interimpeksa – preduzeća za uvoz i izvoz iz Skoplja, iznsoi 140 eura. „Platimo račune, i onda živimo od vazduha ostatak mjeseca” rezignirano primjećuje Elena.

Poznati su pod nazivom Doktori za dušu. To ime su dobili prošle godine od grupe Beograđana koji su svako veče dolazili da ih slušaju. „Prvi put smo pjevali u Sutomoru 1994. Ljudi su nas odmah prihvatili i zavoljeli. Zato što smo bili tako dočekani, odlučili smo da se vratimo i sledeće godine”. Zvali su ih iznova i iznova. „Sutomore, Bar, Dobre Vode. Zavoljeli smo ovaj dio primorja, imali prilike da ga dobro upoznamo, i zaželjeli da mu se ponovo vratimo”, kaže Elena.

Život im se iz korijena promijenio u decembru 1988. godine. Vraćali su se sa rođendana sa troje djece koja su se nalazila na zadnjem sjedištu. Vozač koji je nailazio iz suprotnog pravca je prešao u njihovu traku, te su se sudarili pri punoj brzini. Kasnije se ispostavilo da je taj čovjek imao 3.12 promila alkohola u krvi. Djeca su prošla bez ozbiljnijih povreda.

U tom udesu je tridesetpetogodišnja Elena slomila obje ruke i sedam rebara. Provela je u bolnici godinu i po dana. Tuli, tada tridesetsedmogodišjak, je prošao mnogo gore. „Suprugu su bile smrskane obje noge. Imao je petnaest operacija, i bio u bolnici četiri godine da bi sve to sanirali”.

Odmah po izlasku iz bolnice su ih otjerali sa posla. „Ljekari su nam preporučivali hidroterapiju, more, morski zrak, sve ono što može olakšati kretanje. Ovo je bila najjeftinija vrsta hidroterapije”.

No odlazak na more je morao da sačeka. Dvoje djece, računi, stan koji treba otplatiti, hrana – su ih doveli u ćorsokak. Ipak, ovo dvoje vječnih optimista ne skidaju osmijeh sa lica dok govore o tom periodu koji se podudario sa raspadom Jugoslavije, ratom, nemaštinom, inflacijom. Na pitanje kakva ja bila situacija tada u Makedoniji, Tuli kaže da je ista kao i danas. Manjini je brzo postalo bolje jer su državna preduzeća prodali na doboš, a ostatak jedva sastavlja kraj sa krajem, snalaze se kako znaju. Odlaze masovno u Grčku da rade.

,,Zaveli su nas. Otcjepljenje i sve što je uslijedilo je bila naša greška, greška moje generacije. Na referendumu iz 1991. je izglasana nezavisnost. Ali mi smo tada bili u bolnici. Za nas postoji samo jedna himna. A to je ona Hej Sloveni, i ja ću je otpjevati uvijek za svoj merak. Na mom srcu leži petokraka i to se nikad neće promijeniti”, odgovara Tuli na pitanje da li mu nedostaje Jugoslavija.

Tokom 1991. Tuli je gulio već četvrtu godinu u bolnici. Skraćivao je sebi vrijeme svirajući osoblju bolnice, te pacijentima i djeci, a kad mu je uplakana Elena došla sa svim onim što ga očekuje kad izađe iz bolnice, Tuli joj je odgovorio da će ih „muzika održati”.

Tako je počeo i njihov drugi život. Umjesto u preduzeće Tuli je odlazio na posao sa gitarom. Otud i ideja da sebi i svojoj porodici gitarom plati ljetovanje u Crnoj Gori.

,,Ono što je bio hobi, način da razgališ sebe i druge radeći ono što voliš, poslije nesreće i otkaza, postaje nam dodatni, a onda nešto kasnije i jedini izvor prihoda”. Muzikom se bavi od 1975. Volio je i skidao Elvisa, Toma Džonsa, Bitlse, Rolingstonse, ali i San Remo, sve što je dolazilo sa zapada. „A sad najviše volim, ono što kao mladić nisam pjevao – jugoslovenske pjesme.”

Nijesu samo muškarci talentovani u porodici Parušev, ističe Elena, koja kaže da joj je muzika u genima. Pjesme poput Makedonsko djevojče, Jano mori – klasici koje su prepjevali mnogi, su pjesme Kirila Mančevskog, Eleninog djeda. „Kod nas se uvijek pjevalo. U školi sam svirala gitaru i mandolinu. A Tuli mi se udvarao tako što mi je pomagao oko učenja gitare. Ja sam se pravila nevještom.”

Na pitanje ko bolje svira gitaru oboje prepuštaju prvenstvo drugome. Elena kroz smijeh primjećuje da postoji rivalitet između partnera ,pogotovu kad su mladi, ali da je njen muž bolji. „Pa ja sam imao dvije godine lufta da se sit navježbam, za razliku od nje koja je rodila djecu. Zato sam ja malo bolji”, odgovara Tuli. „Moja ćerka kaže da nam je stalo vrijeme kada smo se uzeli i da od tada nismo porasli. Jos uvijek imamo osamnaest, odnosno šesnaest godina, ” dodaje.

Analogija sa basnom o cvrčcima koji su vrijedni kao mravi je prijeko potrebna. Takođe je i činjenica da ovo dvoje protagonista žive svoju bajku – njihov život. Hepiending je to što su zajedno.

Kako se ljeto bliži kraju, približava se i njihov odlazak. Nisu sigurni koliko će još ostati u Baru. To zavisi od angažmana.

Ipak, sigurni su da će se vratiti sljedećeg, to je ono što je važno.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PODRŠKA ŽENSKOM PREDUZETNIŠTVU NA SJEVERU: Mrvice iz opštinskih kasa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina opština ispoštovala je formalnu obavezu, pa su i ove godine opredijelili sredstva za podršku sugrađankama koje bi da pokrenu ili unaprijede svoje biznise. Međutim, prema broju i vrsti projekata kojima su konkurisale, jasno je da se žene na sjeveru još sa strahom upuštaju u preduzetništvo

 

Prema ocjeni Privredne komore Crne Gore (PKCG) žensko preduzetništvo je najbrže rastuća kategorija u preduzetničkom svijetu. Podrška s lokalnog nivoa tom vidu ženskih poslovnih incijativa, ipak, na sjeveru, stagnira već tri godine. U većini opština, bez obzira na visnu budžeta, sredstva koja se godišnje izdvaju da osnaže žene preduzetnice ne prelazi 10.000 eura. Tako je, na primjer, u Brenama, čija je opštinska kasa ove godine „teška“ više od devet miliona eura, ali i u Kolašinu i Mojkovcu čiji su dvanaestomjesečni prihodi polovinu tog iznosa.

Odluku da pomažu sugrađankama, koje bi da se oprobaju ili unaprijede svoje biznise, opštine u Crnoj Gori nijesu donijele same. Ženska politička mreža (ŽPM) uspjela je 2018. godine da se izbori da se u lokalnim budžetima opredijele posebna sredstva namijena podsticaju razvoja ženskog preduzetništva. Naredne godine, oko 15 opština uvelo je posebnu budžetsku liniju za podršku preduzetništvu  svojih sugrađanki.

No, od tada do danas, sredstva koja se izdvaju za tu namjenu ostaju ista, s izuzetkom rijetkih opština koje su ih povećale. Na primjer, nakon što je dvije godine zaredom u budžetu Opštine Bijelo Polje za žensko preduzetništvo izdvajano po 10.000 eura, ove godine su taj iznos udvostručili. Očekivano, s obzirom na to da su bjelopljski prihodi i rashodi planirani na skoro 12,5 milona eura.

Berane ne slijedi taj primjer. Iz budžeta će ove, kao i prethodne dvije  godine,  izdvojiti  samo 10.000 eura za sufinasiranje biznis planova žena u tom gradu.

Iz Opštine su najavili da će podržati projekte koji podstiču ekonomski razvoj opštine, predviđaju otvaranje novih radnih mjesta, podstiču razvoj poljoprivrede i ruralnog područja… Prednost će imati i projekti koji podstiču razvoj organske poljoprivredne proizvodnje, turizam, doprinose afirmaciji i valorizaciji kulturnog potencijala…

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BOGATSVO LJEKOVITOG I AROMATIČNOG BILJA U CRNOJ GORI: OD KANTARIONA DO BRĐANKE: Zaboravljeni rasadnik mogućnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, sa svojih četiri hiljade vrsta biljaka koje žive na njenoj teritoriji, u odnosu na svoju veličinu, centar raznovrsnosti i velikog broja endema. Šanse za njihovu eksploataciju su brojne, ali uz mjere zaštite i očuvanja prirode, kao i podrške malobrojnim uzgajivačima i proizvođačima

 

Sakupljanje ljekovitog i aromatičnog bilja može biti veoma isplativa  djelatnost u Crnoj Gori. Oko četiri hiljade vrsta bilja živi na njenoj teritoriji. Od toga, preko 700 vrsta ljekovitog bilja je u upotrebi. Flora Evrope broji oko 11 hiljada različitih biljaka, a Balkansko poluostrvo oko devet.  Crna Gora je, u odnosu na veličinu, centar raznovrsnosti i velikog broja endema. Mogućnosti za njihovu eksploataciju su brojne, ali uz mjere zaštite i očuvanja prirode, kao i podrške malobrojnim uzgajivačima i proizvođačima.

,,Prepoznavanje i poznavanje biljaka je velika vještina koja se stiče godinama”, objašnjava za Monitor biološkinja Dragana Saveljić. Pravilno sakupljanje ljekovitog bilja podrazumijeva posjedovanje osnovnog botaničkog znanja – sposobnost poznavanja vrste i njene biologije i ekologije, gdje raste, kako se razmnožava, u kojoj fazi je najbolje brati i slično. ,,Iako naizgled veoma slične, biljke se među sobom veoma razlikuju po sastavu i kvalitetu biljne droge. Ako se sakupi biljka koja nema upotrebnu vrijednost, sve mora da se baci, trud propada. Još je gore da  ljekovitu biljku zamijenite sa potencijalno ili stvarno otrovnom, odnosno štetnom vrstom.  Bilo je trovanja ljudi, i sa fatalnim ishodom, zbog nepoznavanja ljekovite flore”, kaže Saveljićeva.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠUME I POHARE: Ima li kraja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Drvoprerađivači sa sjevera Crne Gore upozoravaju da država i lokalne zajednice gube ogromne prihode, zbog toga što se ne obavlja finalna obrada drveta.  Ovih su dana u Plavu dogovorili da formiraju delegaciju koja će zatražiti hitan sastanak sa premijerom Zdravkom Krivokapićem kako bi se hitno zaustavila  nezakonita eksploatacija državnih šuma od privilegovanih koncesionara, tajkuna

 

Drvoprerađivači sa sjevera Crne Gore poručili su da se hitno mora zaustaviti dalja nezakonita eksploatacija državnih šuma od, kako kažu, privilegovanih koncesionara. Preciznije – tajkuna.

Oni su se ovih dana u Plavu dogovorili da formiraju delegaciju koja će zatražiti hitan sastanak sa premijerom Zdravkom Krivokapićem i njegovim saradnicima. Cilj je definisanje daljih koraka oko gazdovanja državnim šumama.

Koliko štete trpe drvoprerađivači, građani, lokalne samouprave i država od gazdovanja neki od njih su stavili i na papir.

Plavljanin Edin Šarkinović kaže da država i lokalne zajednice gube ogromne prihode, zbog toga što se ne obavlja finalna obrada drveta. Prema njegovim riječima, koncesionari dobijaju drvnu masu po cijeni sedamnaest eura za kubik.

„Bilo koji od njih, koji se mogu na prste ruke prebrojati, za neku za njih smiješnu količinu od 5.000 kubika dobije za 85.000 eura, a PDV na tu sumu iznosi 17.500 eura. Ako bi tu količinu sirovine izrezali, osušili i uglačili na standardnu debljinu, dobili bi vrijednost od 1.550.000 eura, a PDV bi bio 325.000 eura” – kaže Šarkinović.

On napominje da bi složenije obrade, poput izrade vrata, dostizale trostruko veće iznose. „Ovo dovoljno govori koliko se gubi što nema finalne obrade i što se izvozi oblovina” – objašnjava Šarkinović. Da ovakav način gazdovanja šumama nije pošten i ne donosi nikakvu dodatnu vrijednost Crnoj Gori, prošle sedmice saopštio je i premijer Krivokapić. On je najavio suzbijanje mnogih problema koji su, kako je rekao, prerasli  čak i u organizovani kriminal. „Došlo je vrijeme da se stane na put svima koji bjesomučno koriste šume, uništavaju puteve, a ne daju nikakve dodatne vrijednosti Crnoj Gori” – izjavio je premijer prilikom posjete Beranama.

Ta izjava premijera Krivokapića je ohrabrila drvoprerađivače da se okupe u Plavu. Saglasili su se da se samo zajedničkim djelovanjem svih drvoprerađivača i nevladinih organizacija koje se bave zaštitom prirodnih i drugih vrijednosti, može zaustaviti pohara i uništavanje državnih šuma.

„Ovaj skup su podržale 62 nevladine organizacije iz čitave Crne Gore. Konačno se mora stati na kraj nezakonitim radnjama. Zadatak radnog tijela kojeg smo formirali biće da se u razgovoru sa premijerom Kivokapićem i njegovim saradnicima iznađe najbolji model za upravljanje državnim šumama. Tu se, prije svega, moraju zaštititi interesi lokalnog stanovništva i dati šansa drvoprerađivačima da, baveći se finalnom preradom drveta, lako dolaze do sirovine, što do sada nije bio slučaj” – kaže Esko Barjaktarović, drvoprerađivač iz Plava. Sa tog skupa je poručeno da se više ne smije dozvoliti da koncesionari sa strane raubuju državne šume, a da pritom lokalno stanovnioštvo ne može da obzbijedi ni ogrjevno drvo.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo