Povežite se sa nama

OKO NAS

RUDNICI UGLJA BERANE UHVATILI KORAK: Budućnost koja obećava

Objavljeno prije

na

rudnik-berane

Od skepse s početka privatizacije Rudnika uglja Berane od strane kompanije Mertalfer prije dvije godine, ova ekonomska priča došla je do toga da danas predstavlja rijedak primjer industrijskog razvoja koji obećava da za budućnost grada na Limu ima nade.

Stidljiv start sa tridesetak radnika u jednoj smjeni, ručno vađenje i prodaja crnog zlata u džakovima morao je izazivati podozrenje, naročito u svjetlu ranijih velikih prodaja i obećanja, koja su se po pravilu završavala krahovima.

U ovoj firmi danas se radi u tri smjene, a broj stalno zaposlenih rudara dostigao je stotinu pedeset.

„Trenutno je obim godišnje proizvodnje šezdeset hiljada tona. Već od jeseni planiramo povećanje proizvodnje na sto dvadeset hiljada tona i zapošljavanje još stotinu rudara”, kaže za Monitor izvršni direktor Uglješa Vučinić.

Prema njegovim riječima, u prilog dugoročno dobrom poslu i dobrim namjerama investitora govori i činjenica da je u jami Petnjik otvoreno novo polje za eksploataciju, takozvano polje C, i u tom pravcu se praktično svakodnevno kopaju novi hodnici.

„Dosadašnja ulaganja iznose četiri miliona eura i naravno da se na tome neće stati”, kaže Vučinić.

Izvršni direktor ističe da bez podrške lokalne uprave u Beranama i Ministarstva ekonomije ne bi bilo lako uspjeti u poslu spašavanja i ponovnog aktiviranja jame u Petnjiku.

„Moram reći da je interesovanje predsjednika opštine Dragoslava Šćekića bilo veliko i da nam je pružena potrebna logistika. Onje je shvatio da se boreći za ovu kompaniju bori za svoj grad, jer je sada zbrinuto stotinu pedeset porodica. To u Beranama i na siromašnom sjeveru nije malo”, kaže Vučinić.

U Rudnicima mrkog uglja Berane, kako se sada zove ova kompanija, posebno s ponosom ističu da se proizvodni proces odvija neprekidno dvadeset četiri sata, i da u Crnoj Gori treću smjenu ima samo ova kompanija.

Metalfer iz Sremske Mitrovice beranski rudnik uglja kupio je početkom 2014. godine. Nakon pola godine počela je sanacija zapuštene jame, da bi u januaru prošle godine bile izvađene prve tone uglja poslije više od decenije.

Tako je prekinuta agonija beranskog rudnika koja je trajala previše dugo. Poslije zatvaranja fabrike celuloze i papira, u čijem se reprolancu nalazio, beranski rudnik uglja bio je najprije 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, sastavljenom od kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza.

Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera izbili su nesporazumi koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

„To je bila neshvatljiva odluka. Možda ne znate podatak da je u oktobru te godine mjesečna proizvodnja bila jedanaest hiljada tona uglja, a da su se Slovaci povukli i prekinuli proizvodnju u novembru. Zašto su to uradili? Trebalo je samo da se uplati nekih dvadesetak hiljada za novu smjenu slovačkih rudara”, kaže jedan od rukovodilaca u rudniku i dugogodišnji radnik u ovoj kompaniji Jovanka Bogavac.

Ona smatra da je to što se sada radi punom parom potvrda činjenice da je rudnik potpuno neopravdano dugo bio prepušten propadanju.

Svoj udio u privatizaciji Slovaci su tada prikazali uvezenom opremom za automatsko kopanje rude. Nakon što je završena eksploatacija u jednom od osam polja jame Petnjik, oprema je ostala pod zemljom na dubini od dvjesta metara, o čemu je Monitor ranije pisao. Te mašine Metalfer je kupio od preduzeća Gradeks HBP u stečaju, ali nema namjeru da ih vadi jer bi to, kako kažu, bio vrlo rizičan posao.

Mašine u jami Petnjik utihnule u novembru 2002. a prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je prije sedam godina kupila kompanija Balkan enerdži, s velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura.

Od svega toga nije bilo ništa. Grčka firma Balkan Enedži je malo prije kupovine rudnika u Beranama, avgusta 2007. godine, registrovana u Podgorici za poslove proizvodnje, prometa i usluga. Zvanično je saopšteno da je to podružnica grčkog koncerna Restis Group čiji je vlasnik milijarder Viktor Restis.

Kada je Restis odustao od beranskog rudnika, pojavio se Metalfer iz Sremske Mitrovice. Metalfer je u međuvremenu registrovao dvije firme, jednu u Podgorici, drugu u Beranama – Rudnici mrkog uglja Podgorica, odnosno Berane.

Iz današnje perspektive i činjenice da se proizvodnja odvija u tri smjene zvuči prosto nevjerovatno da rudnik u Beranama nije radio sve ove godine, i pored toga što grad bukvalno leži na uglju.

„Čitav grad, naime, leži na velikoj ugljenoj ploči debljine četiri i po, do devet metara, pa i više na pojedinim mjestima , kao što je to slučaj u selu Dapsići. Ploča ispod grada nalazi se na dubini od oko dvjesta metara. Upravo na toj dubini su i rudarski hodnici jame Petnjik”, objašnjavaju inženjeri.

Prema njihovim riječima, ukupne rezerve uglja u takozvanom beranskom basenu odavno su procijenjene na 167 miliona tona.

To su geološke rezerve. Bilansne rezerve, ili drugim riječima ono što je dostupno, iznosi oko trideset miliona tona. Od toga, opet, eksploatacione rezerve iznose dvadeset pet miliona tona. Bilansne rezerve samo jame Petnjik su oko šesnaest miliona tona, dok su dubinska nalazišta na Polici devet i po, a u selu Zagorje oko tri i po miliona tona – kažu stručnjaci.

Oni objašnjavaju i da ukupni resursi nijesu bukvalo nedostupni, već da kopanje ispod samog grada, koje se u Evropi odavno radi, kod nas nije isplativo, pri činjenici da su i tako velike zalihe lako dostupne.

Zbog svega što je Rudnik uglja pratilo u proteklih više od deceniju, u javnosti je, međutim, uvijek postojala doza skepse. Novi vlasnici i rukovodstvo lokalne uprave Berane, rijetke opozicione opštine u Crnoj Gori, sada polažu velike nade da proizvodna aktivnost u rudniku može biti zamajac za druge firme u ovom gradu gdje je industrija ugašena.

O matičnoj kompaniji Metalfer iz Sremske Mitrovice na internet pretraživačima može se pronaći znatan broj tekstova s pozitivnom konotacijom. Dosadašnje najave iz investicionog plana za Rudnike uglja Berane su realizovane. Tim planom je predviđeno da se sljedeće godine u jami Petnjik proizvede120 hiljada tona mrkog uglja. Godinu kasnije proizvodnja uglja u Beranama treba da do-stigne do 200 hiljada tona.

Od 2020. do 2024. godine planirana je proizvodnja do 300 hiljada tona uglja godišnje. Korak po korak, Metalfer je svoj investicioni plan do sada realizovao. Ostaje da se prati da li će pozitivni trend u ovoj kompaniji biti nastavljen.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo