Kažnjavanje djece je, kažu tradicionalno, sastavni dio roditeljskog vaspitanja, a različiti oblici kažnjavanja primjenjuju se i danas. Roditelji ponekad koriste fizičku kaznu kao vaspitnu metodu ili način disciplinovanja za neprimjerena ponašanja djece.

U istraživanju sprovedenom 2013. godine u realizaciji Ipsos-a preovladava mišljenje da je vaspitanje djece u Crnoj Gori blago i liberalno (63 odsto ispitanih) ali i da bi ga trebalo pooštriti, budući da je za 42 odsto anketiranih takav odnos prema djeci previše blag. Čak 40 odsto stanovništva koje je učestvovalo u ispitivanju vjeruje da je tradicionalni, strogi metod vaspitanja najbolji.

,,Zakonske odredbe predviđaju neke kazne za roditelje koji fizički kažnjavaju djecu, a pitanje je koje su to kazne i još važnije je pitanje šta se dešava i kakva se postupanja dešavaju kada neko prijavi roditelja”, kaže Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelji u razgovoru za Monitor. ,,Tome će se takođe u narednom periodu posvetiti posebna pažnja, ali ujedno i obezbjeđivanju servisa podrške roditeljima”.

Mihailović ističe da će njihove buduće aktivnosti sa nevladinim i međunarodnim organizacijama biti usmjerene na roditelje i na pomoć njima u vidu stručnih savjeta o vaspitanju i odgajanju djece. ,,Prvo moramo kao društvo raditi na preventivi i na podršci, a tek onda na kažnjavanju, mada to često kod nas nije slučaj.”

Iz Udruženja poručuju da su psiholozi i pedagozi ti koji nam objašnjavaju šta i kako treba da radimo i šta je dobro odnosno loše za razvoj djece kada imamo neodumice ili nijesmo sigurni kako da postupimo. ,,Ono što je jasno u posljednje vrijeme je da su svi puni savjeta i predloga, novih/starih modela i načina vaspitavanja, ali da nedostaje konkretne podrške onda kada je najviše treba. “

U razgovoru ističe da su tokom petogodišnjeg rada dobili svega par prijava fizičkog kažnjavanja djece koje su proslijedili na odgovarajuće institucije.

,,Kod nas trenutno, da mi znamo, ne postoji program koji bi pomogao roditeljima da ne koriste nasilje kao način disciplinovanja djece kao ni bilo koji drugi program podrške roditeljima i djeci. Vjerujemo da će se to u narednom periodu promijeniti a mi ćemo na tome raditi”, kaže Mihailović, ,,Mi ne mislimo da se država – bar do sada – sa dovoljno pažnje bavila ovom problematikom i roditeljima uopšte u mjeri u kojoj je potrebno obezbijediti podršku porodici. Zakone je najlakše usvojiti ali ih treba prilagoditi nama, našoj sredini a zatim i primijeniti”.

Evo kako to izgleda u istraživanju s početka ovog teksta. Za 41 odsto anketiranih fizička kazna je potpuno neprihvatljiva dok veća polovina ispitanika (53 odsto) misli da je ona ipak ponekad opravdana, a ukoliko se primjenjuje trebalo bi to činiti do uzrasta od 10 do, eventualno, 15 godina. Ovakav stav prema fizičkoj kazni može se objasniti sopstvenim iskustvom, objašnjavaju u Ipsosu rezultat istraživanja, budući da polovina ispitanika smatra da je ona od fizičkih kazni u djetinjstvu imala pozitivan uticaj na njih.

Istraživanje pokazuje da većina građana Crne Gore smatra da je država dužna da reaguje u slučajevima nasilja i da odnos roditelja prema djeci nije privatna stvar već da o tome mora društvo da vodi računa. I pored ovakvih stavova, smatra se da društvo ne osuđuje u dovoljnoj mjeri nasilje u porodici.

Radmila Stupar – Đurišić, psihološkinja, u razgovoru za Monitor ističe da zakon ne može bitnije uticati na izmjenu ponašanja.

,,Zakoni su slovo na papiru koje ima značenje onda kada za nešto budete javno prozvani, optuženi, osumnjičeni ili kako to već ide u pravu”, ističe Stupar-Đurišić uvjerena da u našem okruženju mnogi i danas vjeruju kako je batina iz raja izašla.

,,Vjerujem da mnogi roditelji koriste tjelesno kažnjavanje u svrhu vaspitanja djece a to rade jer najiskrenije misle da je taj metod odličan i funkcionalan za njihovo dijete. Žao mi je što mnogi ne žele da čuju kada im se govori da su u velikoj zabludi”.

Đurišić ističe da postoji toliko drugih načina da se djeca vaspitaju. Samo se treba potruditi da, ako ne svi oni a ono makar neki od njih stignu do roditelja prije nego što oni pri vaspitanju djece posegnu za ,,tradicionalnim sredstvima”.

,,Želim da vjerujem da će izmjene i dopune porodičnog zakona uticati na to da roditelji shvate da bi vaspitali svoje dijete treba da porade da vaspitaju sebe i svojim primjerom po principu učenja putem uviđanja vaspitavaju svoje dijete”, zaključuje Stupar-Đurišić.

Istraživanje Ipsos-a pokazuje da je najlakše otkriti fizičke oblike nasilja, dok je najteže detektovati slučajeve mentalnog i seksualnog nasilja. Dominantan stav je da država i društvo ne reaguju adekvatno u slučajevima nasilja nad djecom. To smatra dvije trećine anketiranih.

Gotovo svaki građanin Crne Gore (95 odsto) bi prijavio slučaj nasilja nad djecom ukoliko bi za njega saznao. Institucije kome bi se obratili su prije svih policija (86 odsto) i centar za socijalni rad (43 odsto). Manje od polovine ispitanika(44 odsto) zna da u centrima za socijalni rad postoje 24-časovna dežurstva i telefon na koji se mogu prijaviti slučajevi nasilja u porodici i nasilja nad djecom.

Tabu – seksualno zlostavljanje

Gotovo svaki deseti građanin Crne Gore poznaje dijete ili odraslu osobu koja je kao dijete bila žrtva seksualnog zlostavljanja. Ipak, svijest o prisutnosti seksualnog zlostavljanja u Crnoj Gori je niska – svega 30 odsto populacije priznaje, odnosno, zna da ovaj problem postoji. Dominira mišljenje da seksualno nasilje nad djecom vrše odrasle osobe, a veći procenat ispitanika vjeruje da su u pitanju djetetu poznate osobe (52%) prije nego nepoznate (21%). Ispitanici (64 odsto) smatraju da su djevojčice generalno češće žrtve ovog oblika nasilja, dok svega tri odsto anketiranih građana vjeruje da žrtve mogu biti i dječaci. Kada bi saznali za slučaj seksualnog zlostavljanja djeteta, gotovo svi anketirani stanovnici Crne Gore bi ga prijavili i to uglavnom policiji (86 odsto) ili centru za socijalni rad (35 odsto).

Nasilje u školi

Prema istraživanju IPSOS-a svaki treći anketirani zna neko dijete koje je bilo žrtva nasilja u školi. Većina smatra da postoje grupe djece koje su češće žrtve vršnjačkog nasilja: siromašni, djeca sa smetnjama u razvoju, nacionalne manjine kao i oni fizički slabiji. Dječaci su, smatra se, češće žrtve vršnjačkog nasilja u školi (to smatra 35 odsto anketiranih), dok 39 odsto ispitanika smatra da su djevojčice i dječaci podjednako izloženi vršnjačkom nasilju.

Konačno, velika većina ispitanika (92 odsto) vjeruje da su najčešći nasilnici u školi druga djeca , odnosno vršnjaci ili učenici starijih razreda. Iskustva anketiranih ukazuju da ponašanje nastavnika u školama u Crnoj Gori nije zasnovano isključivo na poštovanju i uvažavanju učenika, već da se barem ponekad primjenjuju i vikanje, vrijeđanje i udaranje učenika, od čega je najučestalije vikanje. Više od četvrtine anketiranih (28 odsto) vjeruje da „nastavnici u određenim situacijama moraju upotrebljavati metode poput vikanja na učenike, kažnjavanja pa čak i vrijeđanja i udaranja, kako bi ih smirili i naučili nečemu!?”

Bojana DRAGAŠ