Slavko Vučićević ima 54 godine i živi u Baru, gdje je i rođen. Oženjen je, otac je dvije ćerke. Završio je Pravni fakultet u Podgorici. Položio pravosudni ispit i postao advokat. Prvi posao je dobio u advokatskoj kancelariji Ljuba Bjelojevića. „Radeći u ovoj kancelariji stekao sam sliku društva koja će se kasnije drastično promijeniti”. Čovjek za koga je radio je na godišnjem nivou i do sto klijenata zastupao bez nadoknade. „To je bio visok stepen humanosti, koji sam ja rijetko gdje kasnije sreo”, primjećuje. Taj način rada je oblikovao i našeg sagovornika.

Početkom ’91. Vučićević postaje sekretar radne jedinice PTT–a Bar. Sem što se bavio poslovima vezanim za administraciju, imao je i generalno punomoćje da zastupa ovo preduzeće pred sudom, i to u slučajevima koji će uslijediti nešto kasnije, i iz kojih će kompanija koju je zastupao izaći kao pobjednik.

Kada je počeo sa radom ova organizacija je imala 109 radnika. „Taj period, do odvajanja Telekoma, obilježila su druženja, poštovanje, sinergija, kvalitetan rad, odgovornost”. Vrijeme je nosilo probleme, situacije kojima se trebalo prilagođavati i na koje je trebalo djelovati.

U periodu od ’99. do 2001, pošto se Telekom odvojio od Pošte Crne Gore, dolazi i do spora između ove dvije kompanije. Pošti su nametnute obaveze, za koje je Vučićević dokazao da su nezakonite. „Na taj način je Pošta uštedjela i do 60 hiljada eura na godišnjem nivou”. Ipak značajniji je onaj iz 2005. koji je vođen između Pošte s jedne strane i Uprave za nekretnine i Opštine Bar s druge strane. „Tada je vođen upravni spor, gdje sam kao zastupnik, dokapitalizovao poštu za oko tri miliona eura”. Slučaj koji je njegov prethodnik okarakterisao kao izgubljen, se vodio oko imovine na placu od pet hiljada metara kvadratnih, koji je poslije tri godine vraćen Pošti.

Marta 2015. ovaj čovjek postaje direktor Regionalnog Centra Pošta Bar. Pod njegovom jurisdikcijom se nalazi i Ulcinj.

Sasvim običnu biografiju neobičnom čini činjenica da je ovom čovjeku invalidsko-penziona komisija nedavno utvrdila 85 do 100 odsto invalidnosti. Poslije pada sa motora koji se desio 29. novembra ’94, sanirano je ono što je bilo najočiglednije: slomljena ruka, lice, čašica koljena. „Lom hrskavice između drugog i trećeg pršljena nije ni primjećen”. To će ga učiniti nepokretnim pune tri godine. Odbijaće i porodicu i voljene od sebe. Rođenje jedne, a zatim i druge djevojčice, pokreće ovog čovjeka iz mrtvila i samosažaljenja. Počinje da se bavi advokaturom. Uz pomoć nekoliko drugova koji ga voze i odvoze sa ročišta, drže mu torbu, papire, do trenutka kada je bio sposoban da sve to obavlja sam – prošlo je puno vremena.

Udruženje paraplegičara Bar je formirano radi pomoći osobama sa invaliditetom, kao i radi borbe za prava koja su neophodna da bi ova grupa građana vodila život dostojan čovjeka. Vučićević se odnedavno nalazi i na njenom čelu.

„Osobe sa invaliditetom u Baru su ili prepuštene sebi, ili brizi porodice. Bar je arhitektonski nepistupačan. Jedna pristupna rampa je skoro završena u zgradi Opštine. Do danas nema obilježenih parkinga za vozila osoba sa invaliditetom. Bar je prva opština koja je donijela Zakon o socijalnom stanovanju, ali još nijedan stan nije gotov”. Osmišljavaju se strategije i donose akta i to sve samo deklarativno”, rezignirano primjećuje predsjednik ovog Udruženja Slavko Vučićević.

Zato u Udruženju, koje broji 72 člana, pomažu oko invalidnine, prava na njegu, kupovine aparata za domaćinstvo, vaučera za kupovinu u supermarketima. Ovo udruženje ne čine samo ljudi koji su socijalno ugroženi. Ima uspješnih preduzetnika, intelektualaca, zanatlija, sposobnih pojedinaca i žele da to stave u prvi plan, kako ljudi u Opštini, ne bi mislili o njima kao onima koji „vazda nešto traže”. Žele samo ono što je zakonom definisano. Žele mobilnost, kao i da postanu aktivni članovi zajednice.

Trenutno su aktivni na dva projekta. Ova NVO ima odličnu saradnju sa Caritasom Barske nadbiskupije. Sa njima realizuju Ipa projekat prekogranične saradnje. Nosilac je Caritas, a Udruženje paraplegičara Bar je partner.

Option projekat, na kome radi naš sagovornik, podrazumijeva usklađenost pravne regulative sa Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom – tj. propisa koji se tiču prava osoba sa invaliditetom sa posebnim osvrtom na Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom. Taj zakon se primjenjuje, ali imaju niz primjedbi. Jedna od glavnh je funkcionisanje fonda. Sredstva koja se ubiraju od posebnog doprinosa, koji uplaćuju poslodavci zbog nezapošljavanja osoba sa invaliditetom – su dostigla iznos od oko 40 miliona eura. Znaju da je oko dva miliona namjenski potrošeno. Znaju da se ta sredstva nalaze u budžetu. Ali kako se raspolaže tim novcem, nije im poznato.

Takođe ovim zakonom je utvrđeno da se iz ovog fonda tj. budžeta, poslodavcu omogući da refundira platu zaposlenog u vrijednosti od 75 posto bruto zarade, ako je zaposleni osoba čija vrsta i stepen invalidnosti premašuju 50 posto. Takodje iz ovog fonda poslodavac može da refundira i platu za asistenta zaposlene osobe sa invaliditetom.

„To me podstaklo da pokrenem sopstvenu kategorizaciju pred invalidsko-penzijskom komisijom u Baru. Sada mi je utvrđena invalidnost od 85 posto. Upravo je Pošta Crne Gore zbog toga podnijela zahtjev za subvencioniranje moje zarade. Ta prava je definisao ovaj zakon koji smo maloprije spomenuli.”

Drugi projekat, pod nazivom Uklonimo barijere, razvijajmo svoje potencijale se fokusira na održavanje radionica i edukaciju u izradi suvenira pomoću plastelina, gline, keramike, tehnikom dekupaža. Pošto polaznici često imaju problema sa ograničenom pokretljivošću, ove vrste djelatnosti se mogu obavljati u kućnom okruženju, tamo gdje će se oni osjećati udobno. Na taj način jedan broj članova je uspio da se probije na tržište i postane prepoznat.

Sa udruženjima paraplegičara iz Podgorice i Kotora su uložili napore da se naprave karte i vodiči, koje će omogućiti osobama sa invaliditetom da vide gdje mogu boraviti i kretati se bez prepreka. Bilo je potrebno ukazati na pristupačnost svih objekata u Crnoj Gori. Udruženje paraplegičara Kotor je to uradilo na lokalnom nivou.

Ova organizacija vrši pritisak i na JP Morsko dobro kako bi prilagodili prilaze plažama, ali i inventar ovoj grupi građana. No za to slabo da ima sluha. Napravili su i spot u kome pitaju Morsko dobro za čije dobro. „Za nas imaju odgovore koji nemaju nikakvu težinu”. Akcenat je stavljen i na činjenicu da osobe sa invaliditetom nisu prepoznate kao osobe kojima je potrebno banjsko liječenje i to treba promijeniti.

Vučićević samatra da bi Opština trebala da sprovede prilagođavanje javnih preduzeća u njenoj nadležnosti, omogući beneficije, smanji komunalije, oslobodi od plaćanja nekih taksi, zahtjeva. Mogla bi i da osmisli socijalne programe. „Konačno da počne s primjenom Zakona o socijalnom stanovanju”.

Aleksandra DRAGOVIĆ