Povežite se sa nama

OKO NAS

SARA PRELEVIĆ I NJENE ĆERKE: Boje ljubavi

Objavljeno prije

na

Do rođenja njenih bliznakinja Sara nije nailazila na djecu sa Daunovim sindromom. Nije ni znala šta je očekuje. Nerazumijevanje okoline, pogledi, „prijateljski“ savjeti da djecu treba da ostavi u dom za nezbrinute, bili su samo motivacija za ovu mladu majku.  Njene  Irma i Ilda su dokaz kako prepreke padaju pred snagom ljubavi

 

Sara Prelević iz Podgorice, majka je dvije djevojčice sa Daunovim sindromom. Njena životna priča svjedoči o borbi protiv predrasuda i izolacije sa kojima se suočavaju njene ćerke.

Danas tridesetogodišnjakinja, Sara je ostala u drugom stanju sa samo devetnaest godina. Bliznakinje Irma i Ilda stigle su na svijet u sedmom mjesecu trudnoće. Svi uredno odrađeni testovi nisu ukazivali na smetnje u razvoju. Kariotip je odmah po rođenju dao dijagnozu – Daunov sindrom.

Iza ove samohrane majke su teške godine provedene u bolnicama i rehabilitacijskim centrima.  Sa kćerkama je, nemilim povodom, proputovala pola Evrope.

„Osim u Igalo i Kotor, odlazila sam u Srbiju, Italiju, Albaniju i Tursku na liječenja. Kada vas snađe muka, čujete svašta, hvatate se za svaku slamku spasa, da sjutra ne biste žalili za propuštenom prilikom“, kaže ona.

U Crnoj Gori ne postoji registar osoba sa Daunovim sindromom.  Sara ih poznaje oko dvadeset, ali ih, kaže, vjerovatno ima i više. „Djeca sa smetnjama u razvoju nemaju nikakve prednosti u bolnicama a liječe se uglavnom mimo države. U državnim ustanovama je prevelika gužva i teško se dolazi na tretmane “.

Doktori u Crnoj Gori su Saru Prelević  odmah po rođenju djevojčica upozorili da one neće moći da obavljaju osnovne životne radnje – da neće moći da se hrane, umiju ili obuku same. „Medicinski radnici često roditeljima preporučuju prekid trudnoće i zastrašuju ih informacijama o nekvalitetnom načinu života osoba sa Daunovim sindromom“, objašnjava  Sara.

Irma i Ilda su dokaz da se sve može kad se hoće. Djevojčice pohađaju dvije škole: Resursni centar za djecu i mlade „1. jun“ u Podgorici, kao i redovnu školu.

„Iako se zalažem  za inkluziju, moram da kažem kako škola za djecu sa posebnim potrebama „1. jun“ ima vrsne stručnjake koji sa djecom rade na specifičan način. Veoma sam zadovoljna rezultatima“, poručuje Sara Prelević.

Do rođenja bliznakinja Sara nije nailazila na djecu sa Daunovim sindromom. Nije ni znala šta je očekuje.  Nerazumijevanje okoline, pogledi, „prijateljski“ savjeti da djecu treba da ostavi u dom za nezbrinute, bili su samo motivacija za ovu mladu majku.

Ilda je prva djevojčica na svijetu sa Daunovim sindromom koja je kao model prošetala modnom pistom. Bavi se manekenstvom i učestvovala je na raznim modnim revijama. Voli slikanje, šminku, komunikativna je i sve je zanima. Irma je drugačija, obožava da se igra sama. I pored surovih prognoza doktora, obje su naučile i da plivaju.

„Djevojčice su jako aktivne. Sa njima stalno radi defektolog-logoped. Uvijek su u kontaktu sa svijetom, a trudim se da im dani budu što organizovaniji. Puno drugara su stekle i u redovnoj školi, gdje im se pruža neizmjerna pažnja i ljubav“, ističe Sara.

Ona je iz svog iskustva shvatila da djeca sa smetnjama u razvoju najviše nauče kroz igru i svakodnevne obaveze, uz strpljenje i ljubav.

Sjeća se i  teških trenutaka: „Ilda je 2016. godine učestvovala na prvom izboru Miss and Mister Montenegro Kids i dobila veliku podršku. Međutim, dok je bila na bini, čula sam komentar: ’Šta će ova sa bolesnom djecom ovdje?’.  Odgovorila sam da pod ovim nebom ima mjesta za sve. Uvijek poručujem svima – borite se, uspjeh će doći. Nikad nisam izgubila vjeru u ljude. Veliki si koliko možeš da oprostiš i razumiješ. I treba oprostiti. Mnogo je ljepše i lakše.”

Sara kaže da se svijest ljudi u Crnoj Gori o ljudima sa smetnjama u razvoju dosta promijenila, ali da treba još mnogo da se radi na njihovom uključivanju u društvo. „Takvim osobama treba da se pruži prilika da rade i da se osjećaju korisno. Iako smo različiti, svi imamo u osnovi iste potrebe. Svima su neophodni ljubav i podrška, glavni pokretači za napredak“.

Sara kaže da se za socijalnu integraciju djece i mladih sa posebnim potrebama, najviše zalažu roditelji. „Ja sam inicirala da se napravi i neka vrsta zabave za djecu sa smetnjama u razvoju, koja će im biti prilagođena.  U tu svrhu sam, zajedno sa drugim roditeljima i prijateljima počela da organizujem i žurke“, priča ona.

Sara je više puta učestovala na događajima, ali i sama bila organizator različitih manifestacija. Od Fashion Kids Montenegro kada su djeca sa Daunovim sindromom nastupila na reviji u Hotelu Hilton, do Dana djece sa Daunovim sindromom na Trgu nezavisnosti u Podgorici. Zajedno sa bliznakinjama pokrenula je i modni brend I&I namijenjen djevojčicama, koji je prikazan i na Crnogorskoj nedjelji mode.

Postoje i državni projekti za ovakvu djecu, ali je, kaže,  vrlo teško ispuniti uslove za učešće u njima. „Jako je teško doći do  podrške, sve se svodi na ono – nađite sponzora. Mi još kao država ne pružamo ni mali dio onog što Evropa daje djeci sa posebnim potrebama“, ističe Sara.

Sara Prelević je predstavnik Crne Gore i članica Internacionalne federacije Daunovog sindroma kojoj pripada još 11 zemalja Evropske unije koje su podržale prvi međunarodni projekat namijenjen radnom osposobljavanju djece sa smetnjama u razvoju. Riječ je o projektu koji obučava djecu sa Daunovim sindromom za profesionalne šminkere.

Djevojčice sa Daunovim sindromom Aleksandra Ivaštanin i Ana Gazivoda su nedavno na takmičenju u Istanbulu prošle ovu obuku i osvojile nagrade. Ovim podovom Sara kaže: „ Jako sam srećna zbog našeg uspjeha. Aleksandra i Ana su na najbolji način pokazale šta su sve naučile o mejk apu, pri tom poštujući sve standarde u radu na kojima insistira Internacionalna federacija Daunovog sindroma. Ovim smo pokazali da pomjeramo granice i rušimo predrasude o osobama sa Daunovim sindromom“.

Sara napominje da je ovaj događaj izazvao veliku medijsku pažnju i da su djevojčice već tražene u svijetu mode.

Irmina i Ildina majka naglašava da u Crnoj Gori ne postoji centar za djecu sa Daunovim sindromom, ali da je u Istanbulu upoznala ljude koji su spremni da pomognu i budu sponzori projekta čiji je cilj osnivanje ovakve ustanove. Međutim, neophodna je pomoć države. Ona se nada da će institucije prepoznati značaj ovakvog projekta kako bi djeca, poslije toliko godina, dobila ono što zaslužuju.

Ova majka, koja se godinama zalaže za bolji kvalitet života djece sa Daunovim sindromom, dobila je i treću kćerku 2018. godine. Ina je zdrava djevojčica. Ona joj je i nagrada i nada da će Irma i Ilda u budućnosti imati još veću podršku.

Sara je u regionu poznata i kao majka hrabrost. Ali, ona objašnjava:  ,,Ne radim ništa drugo osim što volim svoju djecu“.

Zaključuje: „Kao i svaka majka imala sam teške trenutke. Odgajati djecu nije lako, posebno dvoje, a ako tu postoji neki zdravstveni problem onda je još teže. Kćerke su me naučile da budem hrabra i nasmijana bez obzira na to kakve izazove život donosi”.

Majka koja u srcu nosi sve boje ljubavi.

 

        Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

SJEVER, GRADOVI BEZ BANAKA:  Tamno pa se ne vidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od pet opština na sjeveroistoku Crne Gore, njih tri nema ni jednu bankarsku filijalu, a zaposleni, penzioneri i privatni preduzetnici iz tih opština prinuđeni su da skoro svakodnevno idu u susjedne gradove zbog bankarskih usluga. Banke nemaju  Andrijevica, Gusinje, i  Petnjica

 

Stomatolog dr Rusmin Laličić ima ordinaciju u Gusinju, ali zbog nepostojanja ni jedne bankarske filijale u tom mjestu, on je prinuđen da skoro svakodnevno ide u Berane da predaje pazare.

„Kreditno sam vezan za jednu banku koja nema svoju filijalu u Plavu. Zato moram ići u Berane i tamo predajem pazare. Morao bih to raditi svaki dan, ali eto, činim to svaki drugi, jer je i to vrlo naporno i finansijski neisplativo“ – kaže Laličić.

On objašnjava da se sa istim problemom suočavaju svi privatni preduzetnici u Gusinju, kojih, kako kaže, nije malo.

„Gusinje ima oko hiljadu penzionera i zaposlenih. Većina njih za lična primanja ide u Plav, pod uslovom da tamo postoji njihova bankarska filijala. Znam da ja nijesam jedini koji putuje u Berane“ – kaže Laličić.

Laličić je predsjendik Partije za Gusinje i odbornik u lokalnom parlamentu. On smatra da su lokalne vlasti morale nešto da učine i da se založe da se što hitnije u Gusinju otvori makar jedna banka.

„To je neophodno, posebno u toku ljeta, kada se u ovu varoš slije dijaspora iz čitavog svijeta. Pitajte bilo koga od njih i vidjećete šta će vam reći da je gradu najneohodnije nakon što je povraćen status opštine prije nekoliko godina. Grad bez banke, to je prosto nezamislivo“ – kaže Laličić.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DIVLJE DEPONIJE: Ne zna im se broj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora ima zakone o upravljanju otpadom. Ima propisane kazne za nepoštovanje ovog zakona, ima reciklažna dvorišta, ima odlagališta. Ima ogroman broj divljih smetlišta

 

Stari namještaj, brdašca od šuta, betona, zemlje i šljunka, elektronski i plastični otpad, ostatke od hrane i iskorišćene gume, zatiču oni koji kroče na Stari aerodrom, Vrela Ribnička ili na djelove Ćemovskog polja. Nesavjesni građani ne koriste mjesta predviđena za skladištenje otpada, a akcije nadležnih službi tim povodom često su neefikasne.

Da je Ćemovsko polje jedinstven ekološki i ornitološki lokalitet, djeca uče još u osnovnim školama. Ovdje žive brojne biljne i životinjske vrste koje se ne mogu nigdje drugo vidjeti.  Istovremeno, ovdje je na sve strane razbacano sve što vam je potrebno za opremanje doma. Za onoga ko zna da popravlja stvari, Ćemovsko polje je raj. „Namještaj i kućni aparati nestaju prvi sa ovih ilegalnih deponija“, kaže za Monitor Podgoričanin koji tu često dolazi na trim stazu da trči.

Na Ćemovskom polju panjevi su vidljiviji od drveća. Ovdje ljudi besplatno nabavljaju i drva za ogrijev ili druge potrebe. Samo krajem juna 2019. godine aktivisti NVO Green Home otkrili su, na području između ograde Cijevna komerc i želježničke pruge, više od 30 posječenih i isčupanih stabala borova. Neki od ovih borova bili su stari i preko 50 godina. Ovakvi slučajevi nisu rijetki.

Tu se nalazi i aktivna divlja deponija sa koje se šire nesnosni mirisi. Osim komunalnog i plastičnog otpada i leševa uginulih životinja, tu se odlaže građevinski materijal – šljunak, šut, beton. Na ovom nelegalnom smetlištu završila su i stabla nekih od stradalih borova.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ZAROBLJENI POTENCIJALI: Voća na pretek, fale fabrike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bilo da je riječ o šumskom, ostalom voću ili pečurkama, osnovni problem sjevera je  nedostatak pogona za finalnu proizvodnju,  U tek nekoliko preduzeća obavlja se primarna proizvodnja, a zatim se “blago sjevera”  plasira na inostrana tržišta. U tom lancu najmanje  koristi imaju uzgajivači i berači

 

Uprkos  neospornom bogatstvu sjevera Crne Gore šumskim voćem i biljem, samo mali broj preduzeća se u našoj državi bavi njihovom preradom. Taj problem je prepoznat i u  Strategiji razvoja poljoprivrednih i rurarrnih područja   2015-2020 resornog ministarstva.

“Nekoliko kompanija bavi se preradom voća i povrća, ali su one relativno malog kapaciteta. Svega pet  prerađivačkih postrojenja imaju značajan udio i ulogu na tržištu, a ostali uglavnom manjeg kapaciteta i nijesu u značajnoj mjeri prisutni na tržištu.” piše u tom dokumentu.

Ti podaci se odnose i na pogone za preradu, pored šumskog, i  drugih vrsta voća, kao i na preradu povrća.

Zbog takve situacije na stotine tona šumskih plodova svake godine,  nakon primarne prerade završavaju na stranom tržištu.  Tek nekoliko firmi koje su registrovane za otkup, bavi se i nekom vrstom prerade.

Jedna od njih je i pljevaljska firma  Mivex, koja postoji 16 godina. U tom preduzeći tvrde da  prosječno godišnje prerade 120 tona pečurki i po 40 tona ljekovitog bilja i šumskog voća.

Firma  ima kapacitete za više koraka prerade, a svoje proizvode plasiraju kako na domaće, tako i na evropsko tržište. Pečurku, u savisnosti od vrste, kuvaju, suše ili zamrzavaju. Svi proizvodi bjelopoljskog preduzeća ForestFood-M , takođe završavaju na evropskom tržištu. Predstavnici te firma kažu da godišnje sa sjevera otkupe prosječno po 100 tona šumskog voća i pečurki. To je kapacitete i Ekoprometa, još jedne firma sa sjevera, koja je ima mogućnosti za djelimičnu preradu.

Cjelokupan otkup  pečurke i šumskog voća, uglavnom, borovnica, rožajska firme Sloga  već godinama plasira  na njemačko, italijansko i  francuskom tržištu.

“U tim preduzećima, kao i u našem, , uglavnom se radi primarna prerada pečurki, a šumsko voće zamrzava. Kad je riječ o vrgnju, jednoj od vrsti gljiva, pored zamrznutog i kuvanog, on se priprema i u salamuri. Prodaje se po 15 eura za kilogram na evropskom tržištu. Beračima ove godine za kilogram svježeg vrgnja prve klase plaćamo dva eura. Mada, zbog kišnog vremena, a za razliku od lani, ovog proljeća kvalitet pečurke je bio vrlo loš. “ – kaže Radosav Puletić vlasnik kolašinske firme ,,Otkup i prerada šumskih plodova”.

Lošeg kvaliteta bile su i šumske jagode, a koligram je dostižao cijenu od pet eura. To voće se plasira na inostrana tržišta, objašnjava  Puletić , uglavnom zamrznuto, kao i maline, borovnice i kupine, čija berba počinje kasnije.

Puletić  ističe kako je Crnoj Gori potrebno još prerađivačkih pogona, kako bi se, objašnjava, iskoritili ogromni potencijali sjevera kada je je riječ o proizovodima cijenjenim na evropskom tržištu.

“Osim za šumsko, potrebne su fabrike i za preradu ostalih vrta voća i povrća. Mislim, naravno, na finalne proizivode, za koje mi sada nemamo kapaciteta. Mnogo voća propadne, a voćari nemaju motova da ulažu u imanja i time se bave. Uz to, otvorila bi se mogućnost za veliki broj radnih mjesta. “- kaže on.

Ukoliko se ostavare obećanja, koje su tokom minule godine davali voćarima sjevera iz resornog ministasrtva, situacija bi značajno uskoro mogla da se promijeni. Na sjeveru mnogo očekuju od   buduće fabrike  Kuće voća.u Andrijevici.  To je “jedan od kapitalnih projekata Vlade,  čijom se realizacijom stvara ambijent za razvoj preduzetništva i lokalne ekonomije na području te opštine i  sjevera Crne Gore. “.

Radovi na tom pogonu u poodmakloj su vazi, a država je u tu fabriku uložila oko 1, 5 miona eura.  U Kući voća, kako je planirano, obavljaće se otkup, prerada i pakovanje voća i proizvoda od voća. Prije godinu ministar poljoprivrede I ruralnog razvoja Milutuin Simović je obećao da će  kad fabrika počene da radi biti stvoreni uslovi iza dodatni razvoj voćarstva u tom kraju, koji je poznat po užgoju  jagodastog voće (malina, aronija, borovnica), šljiva i jabuka.

“Voćari će dobiti mogućnost boljeg plasmana, ostvarivanja dodate vrijednosti kroz preradu, a time i mogućnosti za širenje proizvodnje i ostvarivanje većih prihoda. Ujedno, kroz poslovanje Kuće voća, biće dostignuti potrebni standardi kvaliteta i bezbjednosti hrane, potrebni za bolju poziciju naših voćara na tržištu.” – kazao je Simović tada.

Lijepe vijesti stigle su, početkom godine, i Bjelopljcima od kompanije “Franca” iz koje su  najavili izgradnju velike hladnjače koja će moći da prihvati sav višak voća koji se proizvede na teritoriji te opštine. Kako je saopšteno “formirana je kooperativa koju čine pet preduzeća sa kojom će se u narednom periodu povezati preko stotinu proizvođača voća.”

Iz bjelopoljeske kompanije su saopštili da će posebna pažnja biti posvećena  jagodičastom voću, prvenstveno malinama. Hladnjača bi trebalo da ima kapacitet da primi sav rod maline, ali i da duplira broj malinara.

Prema nekim procjenama bjelopljski voćari mogu godišnje da ponude oko 1.000 tona voća, a iz France tvrde da finalni proizvodi mogu da nađu mjesto na tržištu. Početkom ove godine bjelopoljski malinari osnovali su prvi takav klaster u Crnoj Gori. Okuplja uzgajivače malina, ali i vlasnike hladnjača.  Iako ne mogu da zaborave drugu polovinu juna lani, , kada su  u znak protesta zbog  niske cijene, kao i “selektivnog otkupa i bahatog odnosa hladnjačara” više stotina kilograma tog voća prosuli ispred Opštine, nadaju se kvalitetnijoj pomoći iz lokalne uprave.

Skoro dvije i po decenije Kolašincima je obaćavana fabrika za preradu voća. Još 2014. godine tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković, tvrdio je da će fabrika biti podignuta za, najduže, dvije godine. Nažalost, još nema nagovještaja da bi se takav pogon skoro mogao i otvoriti u tom kraju. Potrebe za takvim pogonom su, naročito, ako se uzmu u obzir količine voća uzgajanog  u Morači, više nego očigledne.

Da podizanje manjih pogona za preradu voća nije pretežak izazov  čak ni za pojedinca pokazao je početkom prošlog mjeseca Rožajac Mersad Šutković. On je prepozano potrebu tržišta da ponudi finalni proizvod, pa otvorio fabriku za proizvodnju sokova od bobičastog voća. Pored prihoda koje očekuje, cilj mu je bio  i da pokaže poljoprivrednicima da je sličan posao  moguć, isplativ i održiv.

                                                                                               Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo