Povežite se sa nama

MONITORING

SDP promijenio fazu

Objavljeno prije

na

Šta će biti sa Elektroprivredom Crne Gore? Pokušajmo da na to pitanje odgovorimo slijedeći formu vijesti koja sadrži nekoliko elementarnih podataka: šta, ko, kad, kako i zašto.

ŠTA: Godinama smo slušali priču da će EPCG biti dokapitalizovana, kako bi se dobijeni novac upotrijebio za razvoj tog preduzeća. To je trebalo da znači da će Skupština akcionara EPCG donijeti odluku o emisiji određenog broja novih akcija koje će biti ponuđene na prodaju. Dobijeni novac završio bi na računu Elektroprivrede.

Prije mjesec dana došlo je do promjene plana. Počelo je sa pričom da Vlada razmišlja da ,,doradi” model kombinujući dokapitalizaciju sa prodajom dijela akcija koje su u njenom vlasništvu, pošto državi trebaju pare makar koliko i Elektroprivredi. Pojavila se i računica po kojoj očekivanih 300 miliona eura treba podijeliti između državnog budžeta i računa najznačajnije crnogorske kompanije, po principu pola-pola. Potom je Vlada promijenila tek usvojeni plan privatizacije tako što je u dijelu koji se odnosi na EPCG uz dokapitalizaciju predviđena i mogućnost prodaje akcija u državnom vlasništvu.

Ni tu se nije stalo. Pošto je, što bi rekao Branko Vujović direktor Agencije za prestrukturiranje privrede, ,,privatizacija živa stvar”, evolucija je nastavljena. Sve do ovonedjeljene izjave premijera Mila Đukanovića da će se dokapitalizacija EPCG obaviti tako što će ,,država ponuditi od 20 do 25 odsto svog vlasništva”. U prevodu, izgleda da se priprema klasičan posao prodaje dijela akcija Elektroprivrede.

KO I KAD: Izvjesno je, dakle, da će Vlada nešto uraditi sa državnim akcijama u Elektroprivredi. Manjinski akcionari zahtijevaju da im se omogući da i oni, skupa sa Vladom, uzmu učešće u tom poslu, mada još nije izvjesno o kom se aranžmanu radi. Zvaničnog odgovora nema. Ako pokušamo čitati između redova, onda je potpredsjednik Vlade i predsjednik Savjeta za privatizaciju Vujica Lazović odbio taj zahtjev i male akcionare posavjetovao da se obrate budućem investitoru. ,,Mislim da će jedan broj investitora i to prepoznati i uzeti u obzir kao značajan iskorak u pogledu obe¬zbjeđenja većeg vlasništva od 22 odsto”. Premijer Đukanović ove nedjelje pominje mogućnost da bi budući partner u EPCG mogao imati ,,maksimalno 45 odsto akcija tog preduzeća, uz 20 ili 25 odsto vlasništva koje bi prezeo od manjinskih akcionara”.

Da li je to najava partnerstva Vlade sa manjinskim akcionarima? Ako jeste, odnosi li se ona na sve male akcionare ili samo na privatizacione fondove, kao što je to bio slučaj tokom privatizacije Telekoma? Ili je selekcija još strožija, pa se prodaji akcija u paketu sa Vladom mogu nadati samo oni kojima je novac potreban da bi se, recimo, razdužili kod Prve banke Crne Gore? U nedostatku informacija, množe se špekulacije.

Vremena je sve manje. Ili se to samo čini? Prije dvadesetka dana Vujica Lazović nas je ,,obavijestio” da će tender za dokapitalizaciju Elektroprivrede biti raspisan do kraja prošle nedjelje. Prošle nedjelje se korigovao, po peti put u posljednja tri mjeseca, i javnosti predočio da će postupak dokapitalizacije ili prodaje dijela akcija EPCG početi ove nedjelje. Potom je premijer Milo Đukanović nanovo produžio rok – do naredne sedmice.

KAKO: Tada ćemo, valjda, konačno saznati najvažnije: da li se prodaje manjinski ili većinski paket akcija Elektroprivrede. Do prošlog ponedjeljka, SDP je ponavljao stav da ,,država Crna Gora mora zadržati srce elektroenergetskog sistema u većinskom vlasništvu”. Onda se desio potpuni zaokret. Tako makar tvrdi potpredsjednik Lazović. On kaže: ,,Daćemo šansu partneru, da ukoliko ostvari uslove u roku od pet, šest godina stekne pravo da Vlada donese odluku da mu proda dodatni dio akcija, kako bi on postao većinski vlasnik.”

Sjutradan predsjednik SDP Ranko Krivokapić demantuje partijskog kolegu sa najjačom funkcijom u Vladi: ,,Promjene nije bilo. Elektroprivreda Crne Gore ostaje u većinskom dijelu, najmanje 55 posto». I Đukanović je, čini se, na Rankovoj strani: ,,Predviđena je i mogućnost da Vlada otkupi od strateškog partnera akcije koje mu je prodala”. Znači li to da predsjednik Savjeta za privatizaciju i bivši dekan Ekonomskog fakulteta u Podgorici ne shvata kupoprodajni model koje su osmislili berzanski eksperti Đukanović i Krivokapić? Ili je tajna u tome što Lazović nije ovladao njihovom vještinom izvrtanja činjenica?

Još nešto ne štima. Koliko juče su nas ubjeđivali da Vlada mora promijeniti planove vezane za budućnost Elektroprivrede zbog insistiranja potencijalnih kupaca da u skoroj budućnosti postanu većinski vlasnici kompanije. Danas kažu kako investitori žele da nam daju 300 miliona, u jeku globalne ekonomske krize, da bi im mi pare vratili za koju godinu kad kriza prođe a vrijednost EPCG poraste. Ne zvuči baš logično. Zato se čini da u ovom segmentu priče treba vjerovati Lazoviću.

ZAŠTO: Drugo je pitanje – zašto je SDP promijenila stav. Zvanično, javnosti je iz SDP-a ponuđeno objašnjenje da su ostali usamljeni u otporu privatizaciji EPCG, te da ne žele da budu proglašeni za glavnog krivca eventualne budžetske krize. Iz reakcija stručne javnosti i opozicije da se zaključiti da prvi argument ne drži vodu. Za prodaju EPCG zalažu se samo DPS i dio manjinskih akcionara. Priča o ,,eventualnoj budžetskoj krizi” još je problematičnija. Zvanično, ovogodišnji budžet Crne Gore ne zavisi od Elektroprivrede. Uostalom, u vrijeme usvajanja budžeta za 2009, aktuelan je bio model dokapitalizacije a ne privatizacija EPCG. Odjednom privatizacija EPCG je postala jedini način da Crna Gora prebrodi globalnu krizu. Ista vlast je, ne tako davno, nametnula dilemu: državni Telekom ili put ka sjeveru, pa danas nemamo ni jedno ni drugo. Potom je recept nanovo isproban – prodaja ili gašenje KAP-a, pa sad država finansira rad privatne kompanije.
Moglo bi se nabrajati u nedogled kako bi se dokazalo očiigledno: planovi i obećanja zvaničnika traju koliko i mački muž.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SELEKTIVNO PAMĆENJE 1999.: Vide se NATO bombe ali ne i Miloševićevi masovni zločini

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori  i Srbiji obilježen je početak NATO  udara  na SRJ.  Zvaničnici su pominjali žrtve, pale u odbrani SRJ.   Niko nije pomenuo albanske žrtve niti činjenicu da je rat na Kosovu bio četvrti Miloševićev rat devedesetih i da je njegov režim dugo 90-tih prizivao vojnu intervenciju sa strane svojim postupcima i ratnom politikom

 

U nedjelju 24. marta se navršilo 25 godina od intervencije NATO pakta protiv Miloševićeve krnje Jugoslavije koju su činile Srbija i Crna Gora. Do ove godine nijedna zvanična vlast u Crnoj Gori nije obilježavala godišnjice, niti je otvarala vrata kasarni u Danilovgradu , Maslinama i Podgorici, kako bi delegacije Nove srpske demokratije (NSD) i drugih sličnih stranaka položile vijence nastradalima tokom 78-dnevnog sukoba sa Alijansom. Vlada Milojka Spajića takođe nije organizovala zvanične ceremonije, akademije i skupove, ali je napravila malu promjenu. Ovaj put je lider NSD-a Andrija Mandić, sada u svojstvu predsjednika Skupštine Crne Gore, prošao kapiju kasarne u Danilovgradu i položio vijenac u prisustvu garde. Na vijencu je pisalo „Herojskim braniocima Crne Gore 1999. godine“ dok je u saopštenju kabineta navedeno da se predsjednik Mandić poklonio prvoj žrtvi NATO bombardovanja – vojniku Saši Stajiću, i da je ovo prvi put da visoki državni funkcioner Crne Gore odaje poštovanje nevinim žrtvama i herojima odbrane zemlje 1999. god. Vijenac sa malo drugačijim natpisom – „Herojima odbrane naše zemlje 1999. godine“ i bez pominjanja Crne Gore, je položen i u Maslinama. Ova put je to urađeno u „znak sjećanja na nevine žrtve i junake koji su prije 25 godina branili nebo, kopno i more Savezne Republike Jugoslavije“. Mandić je istakao  da se sa ponosom sjeća junaka koji su dali sve, uključujući i vlastiti život „u odbrani naše zajedničke zemlje“.

Vijence u obje kasarne je položio,  u odvojenoj ceremoniji, i ministar odbrane Dragan Krapović. Krapovićeva poruka je bila značajno drugačija od Mandićeve. Rekao je da je Crna Gora , premda kroz bol i patnju, pronašla put ka boljoj budućnosti. „Odbili smo da dozvolimo da nas mržnja i strah parališu, birajući umjesto toga put mira, i put saradnje“ rekao je Krapović uz naglasak da smo „postali kredibilna članica Sjevernoatlantske alijanse, uzimajući u svoje ruke kormilo sudbine“. Za njega je članstvo afirmacija odlučnosti da se gradi „društvo, utemeljeno na univerzalnim vrijednostima, multietničkom skladu, bezbjednosti, miru i prosperitetu za sve“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KRIZE VLASTI OD LOKALA DO VRHA: Puca po dubini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorica, Budva, sukob u Vladi zbog bezbjednosnog sektora, optužbe na relaciji predsjednik države premijer. Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost

 

 

Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost.  Na državnom nivou Spajićev Pokret Evropa Sad (PES)  optužuje svog doskorašnjeg potpredsjednika i predsjednika CG Jakova Milatovića da radi protiv njih.  Sukob oko bezbjednosnog sektora zahladio je odnose između Demokrata i PES-a.  U Budvi se naširoko optužuju dva krila nekadašnjeg DF-a, pa DF i Demokrate. U Podgorici rascjep  PES-a ostavlja posljedice.

Da krenemo od posljednje vijesti. PES je nakon kritike Milatovića na račun ekonomskih reformi, optužio predsjednika države da radi protiv dojučerašnje partije, te da se udružio sa Građanskim pokretom URA i Pokretom za promjene (PzP) .

“Kampanja koju predsjednik države Jakov Milatović nastavlja da vodi protiv izvorne ideje svoje nekadašnje partije vidljivija je svakog dana”, saopštili su iz PES-a. “Nekadašnji zamjenik predsjednika PES-a se sada udružio sa Nebojšom Medojevićem, koji je najviše kritikovao program Evropa Sad 1 i sa Dritanom Abazovićem koji najviše osporava program Evropa Sad 2”.

Milatović je, navode dalje njegovi politički saborci, kritike  usmjerio “isključivo na formalno svoju partiju i 44. Vladu, čak i zbog imenovanja Predraga Drecuna koga je uključio u svoju kampanju i sa kojim je zajedno proslavljao izborne pobjede.”

Milatović je prethodno saopštio da smatra da je, bez dodatnih reformi u administraciji i obrazovanju, kao i smislenih razvojnih politika utemeljenih na sređenoj planskoj dokumentaciji i unaprijeđenom investicionom ambijentu, dugoročni održiv ekonomski razvoj, koji sa sobom donosi povećanje plata i penzija –  upitan.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

USVOJEN BUDŽET ZA 2024. GODINU: Više novca, manje koristi za proizvođače

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poljoprivrednici kažu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova

 

 

Vlada je 14. marta usvojila agrobudžet za 2024. godinu. Konačno, kažu poljoprivrednici navodeći kako je samo jednom, 2001. godine, agrobudžet usvojen kasnije. U julu. Što je značajno doprinijelo da to, po ostvarenim rezultatima, za crnogorsku poljoprivredu bude najgora godina u ovom vijeku.

“Agrobudžet je donešen u zakonskom roku i nije bilo kašnjenja”, odgovara na primjedbe ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Vladimir Joković. Ministar insistira da je u pitanju rekordan iznos izdvojen za mjere agrarne politike što bi, po njegovom mišljenju, “trebalo da dodatno unaprijedi ovaj sektor”.

“Ovim budžetom zadovoljni su samo ministri poljoprivrede i finansija”, kaže  za Monitor Budimir Mugoša, inženjer agronomije, proizvođač hrane, bivši ministar (2016.) i državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede. Agrobudžet je usvojen sa velikim zakašnjenjem, u martu umjesto u decembru, dok se predviđene premije i subvencije isplaćuju još kasnije, u novembru i decembru, obrazlaže Mugoša.

Prema njegovom mišljenju, problematičan je i rekordan iznos agrobudžeta. “Tu su uračunata i sredstva koja nijesu dio agrarne nego socijalne, zdravstvene  ili neke treće politike. Na primjer: staračke naknade, bezbjednost hrane i obavezna zdravstvena zaštita životinja, ispunjenje mjerila za zatvaranje pregovaračkog poglavlja 12, projekti razvoja ruralne i putne infrastrukture, program besplatne distribucije voća, povrća i mliječnih prizvoda u školama… Oni, suštinski, nijesu dio agrobudžeta. Ali s njima on izgleda veći…”, navodi Mugoša uz ocjenu da agrobudžet vlastima, sadašnjim i bivšim, služi kao alat za “najjeftinije legalno kupljeni glas u Crnoj Gori”.

Iz Vlade se zaklanjaju iza brojeva. Ukupno, ovogodišnji  agrobudžet iznosi 75 miliona. Iz državne kase opredijeljeno je 51,35 miliona eura (“to je pravi agrobudžet”, tvrde kritičari), donacije donose još 15,55 a krediti 8,15 miliona eura. Samo što se pokazalo kako njih nije tako lako “zaraditi” i iskoristiti.

Imamo primjer programa IPARD II kroz koji je iz budžeta EU 2015. izdvojeno 37 miliona za crnogorsku poljoprivredu. Uz uslov: šta se ne potroši u dogovorenom roku vraća se. Iako je trajanje programa dva puta produžavano, još nije opredijeljeno više od trećine dostupnog novca (14,3 miliona). “Crna Gora će do kraja godine prema projekcijama Ministarstva poljoprivrede, unutar IPARD II programa potrošiti oko 11,7 miliona eura, dok će ostatak vratiti u budžet EU”, saopštio je ministar Joković krajam januara u parlamentu. Sada kaže da će EU biti vraćen “minimalan dio sredstava”, iako program ističe ove godine. Direktor Direktorata za plaćanje u Ministarstvu poljoprivrede Marko Radonjić još je veći optimista, pa očekuje da će do kraja godine biti utrošena sva preostala sredstva.

Kad već pominjemo EU, tamo postoje računice koje kažu da primarna poljoprivredna proizvodnja na svaki euro subvencija njihovoj ekonomiji vraća tri puta više. Naš ministar poljoprivrede je iznio podatak da nam  poljoprivreda donosi  preko 600 miliona godišnje. Tu nije uračunat  kumulativni efekat kroz plasman domaće hrane i pića u hotelima, restoranima i drugim ugostiteljskim objektima. Po tome ispada kako, na svaki euro kojim poljoprivreda doprinese crnogorskoj ekonomiji, država kroz subvencije, podsticaje, staračke naknade i sva druga davanja, proizvođače pomogne sa osam centi (12 ako računamo donacije i kredite uključene u agrobudžet). Ili 3-4 puta manje od EU.

Može i ovako: mada poljoprivreda donosi više od 10 odsto društvenog proizvoda, crnogorski proizvođači hrane jedini su u regionu i zemljama EU koji državi plaćaju punu cijenu za gorivo koje pokreće njihovu mehanizaciju. Nije isključeno da tako, plaćajući akcizu na dizel gorivo, državi ne obezbijede najveći dio prihoda koji ona, kasnije, izdvaja za agrobudžet.

“Mislim da nema poljoprivrednika koji vjeruje da će akcize na gorivo biti vraćene za 2024. godinu jer od 2016. godine kada su poslednji put vraćene akcize, iako se svake godine obećava i najavljuje ista mjera”, ubijeđen je Mugoša. Naš sagovornik upozorava kako se, u potpunosti, ne može vjerovati ni onome što je zapisano u agrobudžetu. “Za livade i pašnjake prošle godine je obećano do 60, odnosno, 80 a isplaćeno – četiri eura”.

Jednako je nelogično da je PDV na mliječne proizvode veći od stope koja se naplaćuje na mlijeko. Time se,    zapravo, suprotno proklamovanim ciljevima, destimuliše prerada poljoprivrednih proizvoda. Potrošači se, faktički, primoravaju da kupuju i jedu uvezene proizvode.

Komentarišući ovogodišnji agrobudžet ratari ističu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova. Stočari se nadovezuju na priču. “Nekad sam sa 37 centi otkupne cijene mlijeka i premijom od devet centi mogao da zaradim. Sada, sa otkupnom cijenom od 48 centi i premijom od 20 poslujem sa gubitkom, pošto su troškovi rasli brže i više”, kaže jedan od sagovornika Monitora, vlasnik farme krava. Napominjući kako se u tom poslu “neće zadržati još dugo”. Nema računice.

Ministar Joković i te podatke komentariše iz druge perspektive: “Ovogodišnje premije uvećane su za gotovo sve pojedinačne stočarske kategorije. Tako je sada osnovna naknada za priplodne krave i junice, za one koji najmanje sedam mjeseci drže jedno i više grla te vrste, po grlu 100 eura, dok je prethodno bila 85. Na 150 eura je uvećana premija u sistemu držanja krava-tele…”. Ipak, već u susjednoj Srbiji premije su neuporedivo veće. Za kvalitetnu mliječnu kravu vlasnik od države dobija godišnju premiju veću od 360 eura (40.000 dinara). Farmeri traže da se ona poveća na makar 450 eura (55.000 dinara). U Srbiji su veće i premije po litru mlijeka. Pa, ko izdrži.

Listajući Agrobudžet za 2024. godinu lako je primijetiti da se neke stavke ponavljaju iz godine u godinu iako je riječ o jednokratnim troškovima. To znači da se posao ne završava. Tako opet – drugu, treću ili četvrtu godinu za redom – čitamo o kućama poljoprivrede u Beranama i Pljevljima, pogonu za zbrinjavanje životinjskih konsfikata (hrana isteklog roka trajanja, uginule životinje, nejestivi ostaci zaklanih životinja…) kome se još uvijek traži lokacija, izgradnji dvije ribarske luke na primorju (ulcinjska Porto Milena i Boka).

Iz agrobudžeta, na razočarenje zainteresovanih poljoprivrednika, isključene su makar tri mjere: podrška za preradu na gazdinstvu (mali pogoni za proizvodnju sira, džemova, sokova…); finansijska pomoć za nabavku junica tovnih rasa i podrška za nabavku traktora. Negdje je, nezvanično, razlog slabo interesovanje poljoprivrednika, a negdje zaključak da su pojedinci zloupotrebljavali taj vid pomoći. Pa su kažnjeni svi.

“Farmeri plaćaju nesposobnost države”, zaključuje Mugoša. Crna Gora je prošle godine uvezla hrane u vrijednosti 750 miliona eura. Deset ovogodišnjih agrobudžeta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo