Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Servis u magli

Objavljeno prije

na

Radio Televizija Crne Gore je ovog vikenda, kao ravnopravan partner Evropske komisije i Vlade, organizovala proslavu Dana Evrope na Žabljaku. Tim povodom, generalni direktor RTCG, Branko Vojičić, obratio se prisutnima: ,,Evropske integracije su još maglovit pojam kod crnogorskih građana i, prije svih, javni servis ima izazov da taj proces približi cjelokupnoj crnogorskoj javnosti”. Ispalo je: za razliku od crnogorskih građana, u RTCG znaju šta su evropske integracije i evropski standardi. Pokušaće da im otvore oči. I zatvorenih očiju, međutim, nije teško primijetiti da je RTCG, bez obzira na žabljačku odu evropskim vrijednostima, daleko od evropskog standarda kad su u pitanju javni servisi. ODGOVORNA DRŽAVI: U maglovitoj Evropi, poznato je, javni servisi odgovorni su građanima. Da bi se to postiglo u Crnoj Gori, medijski zakoni donešeni 2002. godine propisali su da se RTCG finansira kroz pretplatu građana. Tako bi se, računao je zakonodavac, RTCG oslobodila državne šape. Kada je plaćanje pretplate preko telefonskih računa ukinuto, pokušaj da se za RTCG plaća preko računa za struju – propao je. ,,Činjenica da je propao sistem naplate televizijske pretplate pokazuje koliko naši građani smatraju da je program RTCG kredibilan”, komentariše za Monitor Željko Ivanović, direktor Vijesti. Ivanović nije prihvatio poziv ambasadora Evropske komisije da slavi Dan Evrope na Žabljaku. ,,Odgovorio sam da neću moći jer smatram da tako veliki datum ne bi trebao da se proslavlja pod pokroviteljstvom promotera antievropskih vrijednosti u Crnoj Gori, kao što je RTCG.”

Da građani sve manje vjeruju RTCG pokazuje i statistika. Prema istraživanju CEDEM-a, u odnosu na jun 2006, na ljeto prošle godine RTCG ima sedam procenata manje onih koji joj vjeruju.
Nezadovoljstvo građana javnim servisom iskoristila je vladajuća partija, donijevši krajem prošle godine izmjene Zakona o javnim radio-difuznim servisima Crne Gore. Umjesto preko pretplate, utvrđeno je da se RTCG prvenstveno finansira iz državne kase. U Evropi bi to značilo da javni servis finansiraju građani, jer su njihove pare u budžetu. U Crnoj gori, to, međutim, znači: finansira te DPS. Tako je ozakonjeno ono što je RTCG bila i ostala: državna televizija, a ne javni servis.
BEZ JAVNE KRITIKE: Očiti primjer da je transformacija RTCG u servis građana samo prazna priča je i to što su građani Crne Gore, pa ni dok su je direktno finansirali, bez mogućnosti da kritikuju program RTCG.
Za to služe komisije za predstavke i žalbe javnih servisa. Komisija za žalbe i predstavke RTCG, kako to nalažu medijski zakoni, osnovana je krajem 2002. godine. Iako je formalno ispunila ono što se od nje traži, uprava RTCG nije učinila gotovo ništa da građane upozna sa postojanjem te komisije. Rezultat je: na imejl adresu komisije za šest godina stigla je jedna žalba. Telefoni nijesu zvonili, poštansko sanduče ostalo je prazno. Predlozi da se na adresu komisije šalju prigovori koji stižu redakciji nijesu uslišeni.
Konačno, članovi komisije biraju se na četiri godine, što znači da je komisija u novom sastavu trebala da počne sa radom krajem 2007. godine. To se nije desilo. Iako i novi Zakon kaže da komisija treba da postoji, takva nije nanovo izabrana, niti postoji u organizacionoj šemi RTCG koja se može naći na sajtu javnog servisa.
A IMA SE ŠTA KRITIKOVATI: Teško da na adresu komisije toliko godina nije stigla primjedba zbog toga što program RTCG nije za kritiku.
,,Ako se program našeg javnog servisa uporedi sa hrvatskim ili srpskim onda vi kao građanin ove zemlje možete samo da osjetite nelagodu”, komentariše Ivanović.

Tu nelagodu je novinar Dragoljub Vuković, u nekoliko navrata za Asocijaciju mladih novinara pretočio u novinske analize. Glavne karakteristike informativnog programa RTCG su, kaže se, recimo, u analizi – izvještavanje o državnim organima ili događajima koji ih se tiču bez obzira na važnost događaja i teme, odsustvo istraživačkog novinarstva, teritorijalna neujednačenost kod pokrivanja događaja, kršenje novinarskih etičkih principa, posebno pravo javnosti da zna.

Za vlast se kroz program zalaže kombinovano: propagiranjem njenih protokolarnih podviga, i istovremenim prećutkivanjem svega što bi moglo da baci sjenku na idilu. Plastičan primjer je posljednja Replika, kada voditeljka u razgovoru sa Vanjom Ćalović, izvršnom direktorkom MANS-a, dok se priča o korupciji, kaže: ,,Nije moje da mislim”.

Željko Ivanović smatra da je ,,dugoročno gledano od toga kakav je informativni program pogubnija činjenica da je RTCG potpuno opustošena u kadrovskom i stvaralačkom smislu”. On kaže: ,,Rezultat toga je nepostojanje iole ozbiljnijeg dramskog programa, obrazovnog programa, dokumentarnog, filmskog, a sve to je javni servis. Mnogo više od Diznilenda, tj. Dnevnika u pola osam”.

NEMA KO DA MIJENJA RTCG: Da program još dugo ostane isti, pobrinula se skupštinska većina.
Novim zakonom propisano je da parlament može prostom većinom odlučiti ko će biti na čelu RTCG. Zna se: većinu ima DPS-SDP koalicija. Po ranijem zakonu Skupština je mogla samo da potvrdi članove Savjeta koje je birao civilni sektor. Međutim, samo je prvi Savjet izabran bez miješanja vlasti. Kasnije, poslanici DPS-a i SDP-a su dali sebi za pravo da glasaju o članovima Savjeta. Na kraju, vlast je riješila da sebe poštedi napora da i dalje krši zakon, pa je posegla za demokratskim receptom – poništiti sve norme koje je sprečavaju da preuzme punu kontrolu nad televizijom.
Savjet je nadležan za praćenje profesionalnih standarda i programskih ciljeva i izbor direktora RTCG. U prevodu: nema ko da RTCG transformiše u javni servis.
,,Transformacija RTCG u javni servis ne da ne ide naprijed, nego se pošlo tri koraka unazad. Oni koji kažu drugačije ne znaju ništa ili su korumpirani”, kaže za Monitor Milan Popović, profesor na Univerzitetu Crne Gore.
Takva RTCG može samo da tumači evropske vrijednosti onako kako ih vidi vladajuća većina. Kad se magla podigne – ostaće pustoš.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

DRUŠTVO

POVEĆANJE PLATA I PROSVJETA: Nijesu na spisku prioriteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored obećanja nove vlade da će, nakon zdravstva, njima prvima biti povećana plata, prosvjetni radnici su strpani, kako kažu, u isti koš sa ostalima. O najavljenom povećanju koje će obuhvatiti sve zaposlene u Crnoj Gori malo znaju jer dijaloga sa Ministarstvom nema

 

Prosvjetni radnici koji su, pored zdravstvenih, već godinu i po u prvoj liniji borbe protiv korona virusa – ponovo se osjećaju izigranima. Prema podacima Monstata prosječna plata u zdravstvu je za 100 eura veća od one u prosvjeti, a za razliku od prosvjetara, zdravstveni radnici su dobili obećanje o povećanju plate za 12 odsto, pored onog od 17 odsto koje će od početka sljedeće godine, kako je najavljeno, sljedovati sve zaposlene u Crnoj Gori.

Povećanje koje je najavljeno za sve u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta pripisali su kao svoj uspjeh, pa su najavili da će zarade prosvjetnih radnika od 1. januara 2022. godine biti veće za 17 odsto. Iz resora Vesne Bratić poručuju da su od početka mandata pokazali i dokazali da su im na prvom mjestu djeca i prosvjetni radnici, što je misija i vizija koja mora biti primarna, posebno u resoru prosvjete.

„Jako smo nezadovoljni činjenicom da smo i pored obećanja ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića, datom na našem prvom zajedničkom sastanku u januaru mjesecu ove godine, da će prosvjetni radnici poslije zdravstvenih biti prva adresa sa kojom će razgovarati u vezi sa povećanjem njihovih zarada, ostali, da tako kažem, u košu sa ostalim zaposlenima u Crnoj Gori. Bez ulaganja u obrazovni sistem i plata prosvjetnim radnicima nema napretka društva u cjelini. Sve ozbiljne zemlje, sa uspješnim ekonomijama, najviše izdavajaju upravo za prosvjetu“, kaže za Monitor Nikolaj Knežević, potpredsjednik Sidikata prosvjete Crne Gore (SPCG).

Posebnu brigu o obrazovanju najavio je i premijer Zdravko Krivokapić u svom ekspozeu. I pored najava, posljednje povećanje postignuto je u socijalnom dijalogu i pregovorima sa prethodnom Vladom. Tada su se plate u prosvjeti uvećale za devet odsto 2020. i početkom januara 2021. dodatnih tri odsto. Trenutno se kreću malo iznad državnog prosjeka, po posljednjim podacima Monstata za avgust ove godine prosječna zarada u prosvjeti iznosi 553 eura.

„Nesumnjivo su zapošljeni u zdravstvu i prosvjeti ponijeli najveći teret odgovornosti od početka pandemije COVID-19 virusa. Iako su ti sektori pokazali da su u ovim kriznim situacijama u stanju da idu i preko sopstveih
granica, to se i dalje ne cijeni adekvatno, a posebno kad je riječ o zapošljenim u prosvjeti“, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO). Ona smatra da je neobjašnjivo što najavljeni talas povećanja zarada nije kao posebnu kategoriju prepoznao i zapošljene u prosvjeti i što pitanje njihovih zarada nije zasebno razmatrano od strane resornih ministarstava.

„S obzirom da nacrt Zakon o budžetu još nije ni podnešen Skupštini, prostor za ispravljanje ove greške postoji. Vjerujemo da bi to imalo stimulativan uticaj na prosvjetne radnike, koji  tokom pandemije, za razliku od zdravstvenih radnika, nisu imali dodatke na zaradu na račun povećanog
obima rada. CGO podsjeća da su nove okolnosti rada nastavnika pedagoški vrlo zahtjevne i da je količina nastavnog materijala ostala ista, dok je količina odgovornosti i obaveza nastavnika samo rasla“, kaže Kaluđerović.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POKRENUT POSTUPAK ZA VRAĆANJE CITADELE U BUDVI: Sporna privatizacija kulturnog dobra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dajući nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Branko Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi

 

Skandalozna razmjena nepokretnosti između Ministarstva odbrane SRJ i privatne firme Imobilia sa Svetog Stefana, čiji je vlasnik kontroverzni biznismen Branko Ćupić, obavljena u decembru 1992. godine, ne prestaje da intrigira građane Budve, koji se ne mire sa tim da je jedan od značajnijih  spomenika kuture drevne Budve, na volšeban način trajno prešao u privatne ruke.

Sekretarijat za zaštitu imovine opštine Budva započeo je prije dvije godine postupak za poništenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti u cilju zaštite prava i interesa Opštine Budva i države Crne Gore, obraćajući se instituciji Zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG. Na dopise Sekretarijata, koje potpisuje Đorđe Zenović, odgovora nije bilo sve do nedavno, kada je iz Podgorice stigao dopis Zaštitnika, Bojane Ćorović, kojim se traži dostava kompletne dokumentacije o Citadeli i sudskom sporu vođenom od 1993. do 1998. u Osnovnom sudu u Kotoru.

Tvrđava Citadela uzdiže se nad Starim gradom, zahvata površinu od ukupno 2.650 kvadrata, odnosno 8 odsto površine stare Budve. Tu je izgrađeno više objekata ukupne površine 650 m2, dok je ostao slobodan prostor koji čine prolazi, terase, kule, stražare… Nakon zemljotresa slobodan prostor na Citadeli adaptiran je za pozorišne scene tada uspješnog budvanskog festivala Grad teatar.

Kupoprodaja Citadele između Ministarstva odbrane SRJ – VP Podgorica, kao vlasnika tvrđave i Branka Ćupića uznemirila je tada građane Budve. Iza ustupanja značajnog kuturnog dobra prebogatom biznismenu stajali su tada pojedini funkcioneri DPS-a, među kojima i Svetozar Marović. Ugovorom o razmjeni  Ministarstvo odbrane prenijelo je na preduzeće Imobilia tri nepokretnosti, objekat austrougarske kasarne korisne površine 615 m2, staru kulu od 56 kvadrata i suterenski prostor ispod velikog platoa od 12,50 kvadrata. To je ukupno 684,39 m2.

Zauzvrat, Imobilia je preuzela obavezu da Ministrastvu odbrane preda isto toliko, 680 m2 stambene površine na lokaciji Delfin u Tivtu, u stanovima koji tek treba da se sagrade. Građani su ogorčeni ovakvom razmjenom po kojoj je  kvadrat na budvanskoj Citadeli vrijedio isto koliko i kvadrat u nekoj stambenoj zgradi u Tivtu.

Pored toga, Ministarstvo odbrane ustupa Ćupiću na korišćenje cjelokupan neizgrađen prostor Citadele, za koji navode da predstavlja gradsko građevinsko zemljište, površine nešto manje od 3.000 kvadrata. U međuvremenu, kupac je korišćenje pretvorio u vlasništvo, te je u katastru nepokretnosti pod firmom Citadela d.o.o, uknjižen kao vlasnik cijelog prostora.

Dakle, za nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ZNACI: Zbog ugrožavanja sigurnosti novinarke tri mjeseca zatvora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Božidar Filipović osuđen na tri mjeseca zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti Milke Tadić-Mijović. Ovakve, preblage presude, ohrabruju nasilje nad novinarima.

 

Božidar Boško Filipović (56) osuđen je u srijedu na tri mjeseca zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti direktorice Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore Milke Tadić-Mijović.

Tu odluku donijela je sutkinja Osnovnog suda u Kotoru Momirka Tešić, koja je Filipoviću produžila pritvor. U njenoj sudnici saslušani su svjedoci, a sutkinja je nakon više opomena, udaljila Filipovića iz sudnice. Tokom iznošenja završnih riječi, državna tužiteljka Anđa Radovanović tražila je da se produži pritvor Filipoviću.

Punomoćnik oštećene Tadić-Mijović, advokat Aleksandar Đurišić u završnim riječima ocijenio je da je dokaznim postupkom nesumnjivo utvrđeno činjenično stanje, odnosno dokazano da su ostvareni elementi bića krivičnog djela koje se optužnim predlogom Filipoviću stavlja na teret. On je istakao da dugogodišnja novinarka ne podnosi imovinsko-pravni zahtjev i da se pridružuje krivičnom gonjenju okrivljenog Filipovića.

Đurišić je istakao da, kada se radi o otežavajućim okolnostima, podržavaju završne riječi tužiteljke: ,,I smatramo da su dvije osnovne – njegovo (Filipovićevo) nepriznavanje djela i neiskreno odnos sa jedne strane, a sa druge povrat u konkretnoj pravnoj stvari, čak i specijalni, što se vidi iz izvoda kaznene evidencije”.

Branilac okrivljenog, advokatica Slavica Ilić, u završnim riječima tražila je ukidanje pritvora Filipoviću. Isto je tražio i okrivljeni.

Podsjetimo – sredinom avgusta Filipović je psovao i prijetio novinarki, na parkingu u Petrovcu kod supermarketa Voli. Novinari Vijesti lažu, pišu bez dokaza protiv škaljaraca i Mila Đukanovića, ispričala je detalje napada na nju Tadić – Mijović. Prijetnje su se ređale od toga da će izbušiti gume do toga da pojedine treba ubiti. Policija je ovoga puta brzo reagovala, pa je Filipovića uhapsila za manje od pola sata.

Filipović, bivši bokser koji je u policijskoj evidenciji označen kao bezbjednosno interesantno lice, ni u jednoj fazi postupka nije priznao krivicu, već je tvrdio da je pokušavao da novinarku zaštiti od verbalnog napada izvjesne osobe u trenutku dok se parkirala.

Njega je sud u Beogradu u julu 2018. osudio  na 11 mjeseci kućnog pritvora zbog prijetnji smrću predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću i bivšem ministru MUP-a Nebojši Stefanoviću. On je skinuo ,,nanogicu” i utočište našao u Crnoj Gori, gdje je ubrzo uhapšen nakon što je u jednom petrovačkom kafiću vitlao pištoljem i prijetio osoblju i gostima. Beogradski mediji su pisali da srpsko tužilaštvo i sud razmatraju da Crnoj Gori pošalju zahtjev za uvažavanje presude srpskih sudova, na osnovu koje će Filipović biti poslat u zatvor.

,,Kod specijalnog povrata vrlo je neuobičajeno da se dobije ista kazna kao i ranije, obično se dobija oštrija kazna u ovom slučaju najmanje dvostruko veća”, kaže za Monitor advokat Aleksandar Đurišić. ,,Ići će  žalba koju će na prvostepenu presudu, ne sumnjam u to, uložiti tužilaštvo. Vidjećemo  kakav će biti epilog pravosnažne presude”.

Ovakve,  preblage presude,  ohrabruju nasilje nad novinarima.

P.NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo