Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Tužbom protiv sjećanja

Objavljeno prije

na

Suđenje Ibrahimu Čikiću autoru knjige Gdje sunce ne grije optuženom za klevetu, još nije započelo u bjelopoljskom Osnovnom sudu. Čikić je devedesetih uhapšen i u montiranom procesu osuđen da je planirao oružani ustanak, zajedno sa čelnicima tadašnje Stranke demokratske akcije Crne Gore. On je u svojoj knjizi opisao pretrpljenu torturu, a tužbu za klevetu protiv njega podnijelo je za sada jedanaest njegovih nekadašnjih sugrađana. On sada živi u Sarajevu i sudski poziv i optužnicu, nije dobio. Njega privatnom tužbom gone bjelopoljski ljekari i zatvorsko osoblje Među tužiocima su Milko Kljajević, Dušan Obradović i Radoman Vuković, koje u veoma pozitivnom svijetlu, među mnoštvom svojih tlačitelja, Čikić izdvaja kao korektne profesionalce Milko Kljajević bio je stari zatvorski kadar. Čovjek poznat po strogoći i siva eminencija zatvorske uprave. Danas je penzioner. U tužbi navodi da ga je Čikić oklevetao jer je ustvrdio da je nehumano postupao prema njemu. Tužbi se pridružio i Radoman Vuković, nekada zatvorski čuvar a sada takođe penzioner. I on tvrdi da je u knjizi spomenut u negativnom kontekstu, mada i njega Čikić izdvaja po korektnosti, jednako kao i Dušana Obradovića, u vrijeme Čikićevog tamnovanja komandira u zatvoru a danas penzionera. Među tužiocima su i trojica bjelopoljska ljekara, dr Tomislav Karišik, dr Vučić Popović i dr Rasim Zele Agić.

O dr Popoviću Čikić je napisao da je „posebno ekstremistički i pročetnički nastrojen i pun socijalfašističkog naboja”. Dr Popović, s početka devedesetih bio je poznat kao gorljivi sljedbenik Slobodana Miloševića ali politički nije bio angažovan. Danas je i on penzioner.
U negativnom kontekstu, tvrdeći da je imao namjeru da mu naškodi zdravlju, Čikić u svom romanu opisuje i dr Tomislava Karišika. I Karišik je danas penzioner a s početka devedesetih imao je izmiješane jugoslovenske i velikosrpske stavove.

U bjelopoljskom zatvoru, u vrijeme kada su tamo bili zatočeni čelnici SDA, tu su ustanovu opsluživala i dva zatvorska ljekara, dr Budimir Rakonjac i dr Rasim Agić. I dok se protiv grubog ponašanja zatvorskog osoblja prema zatvorenicima dr Rakonjac bunio, dr Agić, koji je tužio Čikića, ostajao je bez komentara. ,,Što je osjećao govorile su njegove suze kada bi me ugledao pretučenog”, kaže o njemu jedan od političkih zatvorenika koji ne želi da mu se pomene ime. Agić tuži Čikića jer je u knjizi naveo da je propustio da zabilježi povrede koje je zadobio u policijskoj torturi prije dolaska u zatvor. Dr Agić je i danas zatvorski ljekar.

Tužitelj je i nekadašnji upravnik zatvora Luka Bulatović. Njegov odnos prema zatvorenicima bio je kontroverzan – jedni će ga hvaliti, drugi će ga, poput Čikića, kuditi. Za upravnika je došao kao partijski kadar SK, kasnije, DPS-a. Danas penzionerske dane provodi podržavajući SNP.
Tužbu je predao i Neđeljko Petrović, penzionisani stražar. Zatvorenici iz tog vremena opisuju ga kao strogog i ozbiljnog, ,,pomalo nervoznog”.
Tužitelj je i Radojko Veličković, i on danas penzioner. Bio je komandir u zatvoru.
Vukić Šuković i Blažo Marijanović 1994. bili su stražari u zatvoru, danas su takođe penzioneri. I dok je Marjanović važio za veoma tihog čovjeka, Šuković je bio, tvrde zatvorenici, bio počesto grub. U bjelopoljskom zatvoru zapamtili su ga po tome što dugo nije pristajao da se povinuje naređenju i petokraku na stražarskoj kapi zamijeni trobojkom. ,,Da nijesi čitao Monitor ne bi ni bio ovdje”, ostaće upamćene njegove riječi koje je izrekao kad su zatvorenici zatražili štampu.

INTERVJU: IBRAHIM ČIKIĆ

MONITOR: Kako komentarišete tužbu jedanaest Bjelopoljaca protiv vas?
ČIKIĆ: Iz medija sam saznao da su protiv mene bivši radnika bjelopoljskog zatvora podignuli tužbu za navodnu klevetu zbog činjenica koje sam iznio u svojoj knjizi. Optužnicu nijesam u stanju komentarisati jer je nijesam ni dobio.
Umjesto da se vrhovni državni tužilac odluči da počne sa sprovođenjem istrage, kao što je svojevremeno 1996. obećao, sada dželati tuže žrtvu. Da nije tragično bilo bi komično.

MONITOR: Da li možete dokazati ono što pišete u knjizi?
ČIKIĆ: Jedini moj grijeh je, kao što neko u novinama ovih dana napisa, taj što sam se usudio da se sjećam torture koju su nadamnom izvršili pripadnici crnogorske policije i zatvorski čuvari.
Sama činjenica da me tuže bivši radnici bjelopoljskog zatvora govori da je to produžetak zločina iz 1994. a što se jasno vidi iz činjenice da su ,,privatni tužioci” zapravo upravnik, stražari i drugi pripadnici represivnog državnog aparata iz 1994. a ne bilo kakvi obični građani.
Riječ je o nastavku policijske igrarije u kojoj su mogućnosti svakakvih bezobrazluka i svinjarija neiscrpne.
I klovnovi koji optužuju i inspicijenti iza njihovih leđa koji ih iz sjenke guraju na scenu, jednako su uplašeni i tužni. Mnogima od njih moja knjiga visi nad glavom kao Damoklov mac! Izgledaju njunjavo i jadno.

MONITOR: Da li ćete se pojaviti na ročištu zakazanom za 15. juni?
ČIKIĆ: Pjesnik pravo kaže da ,,strah životu često obraz kalja”. To je ono što se da vidjeti kao jedini logički zaključak, na osnovu informacija do kojih sam došao. Dakle, želim da saopštim slobodoumnoj crnogorskoj javnosti da prvom ročištu nijesam prisustvovao samo zbog toga što nijesam dobio sudski poziv za raspravu. Iako sam slabog zdravlja i materijalnog stanja spreman sam da se pojavim na bilo kojem slobodnom sudu. Knjiga je sama istina pisana mastilom sastavljenim od krvi, a perom protkanim bolom. Obraz se čuvao devedesetih, a ne sada. Ja sam na promociji rekao: ,,Ne vjerujem da će zemaljski sud suditi zločincima, ali ja znam da je konačni sud Nebeski! Ipak, dok smo na zemlji važe zemaljski zakoni, oni koje ljudi prave onako kako njima odgovara. Da je crnogorski interes Evropa i da su na sceni evropski zakoni o kleveti nikada se ne bi dešavali ovakvi sudski procesi.

MONITOR: Kako komentarišete to da vas nijesu tužili visoki državni službenici, policijski čelnici i zvaničnici iz pravosuđa, glavni akteri torture, već ljudi koje sporadično pominjete u knjizi?
ČIKIĆ: Upravo to ukazuje da Crna Gora još živi devedesete godine, kao i ova farsa od suđenja. Tome u prilog ide još jedna apsurdna činjenica. Kao tužitelji se pojavljuju Milko Kljajević, Duško Obradović i Radoman Vuković, o kojima u knjizi pišem kao o jako poštenim i profesionalnim osobama (147.str. knjige) koje su i pored ogromnog pritiska od policije, sudskih i drugih organa sačuvali obraz, čast i dostojanstvo. To dovoljno govori da se u ovoj tužbi manipuliše ovim ljudima i da oni nijesu ni pročitali knjigu. Ovi o kojima me pitate svakako jesu. I ja se nadam da su sada ustrašeni i da čekaju, ako će Crna Gora u Evropu, ono što se mora desiti – optužnicu iz Tužilaštva.
Konačno, nadam se da će i moja knjiga i eventualni sudski procesi, tu mislim i na ovaj farsični koji se sprema protiv mene, ubrzati put Crne Gore prema Evropi.

Sead SADIKOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ANDRIJA MANDIĆ I ALEKSA BEČIĆ NE MOGU SLUŽBENIM AVIONOM PREKO HRVATSKE: Ni  zemljom, ni nebom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor od više dobro obaviještenih izvora u crnogorskoj vlasti i državnoj upravi, saznaje da  predsjednik parlamenta Andrija Mandić i potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić ne mogu Vladinim avionom preko Hrvatske. To je  iznenadilo   crnogorske vlasti, koje su  mislile da  odluka susjedne Hrvatske iz jula ove godine, da se Mandić, Bečić i lider DNP Milan Knežević, proglase osobama non grata, važi samo na – zemlji

 

Da predsjednik parlamenta Andrija Mandić i potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić ne mogu službenim, Vladinim avionom preko Hrvatske, crnogorske vlasti shvatile su kada je Mandić, nedavno, planirao službeni put  preko Hrvatske, saznaje Monitor od više dobro obaviještenih izvora u crnogorskoj vlasti i državnoj upravi. Do tada se mislilo da odluka susjedne Hrvatske iz jula ove godine, da se Mandić, Bečić i lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević, proglase osobama non grata, važi samo na – zemlji.

Odluka Hrvatske da proglasi tri crnogorska funkiconera za osobe non grata, podsjećamo, donešena je nakon što je crnogorski parlament krajem juna ove godine usvojio Rezoluciju o Jasenovcu, čija je svrha u stvari bila da relativizuje  glas Crne Gore u UN o Srebrenici. Crna Gora je prethodno, u maju ove godine, u skupštini UN glasala za Rezoluciju o Srebrenici, a nakon velikog pritiska koji je dolazio od strane srpskih vlasti, SPC, ali i unutrašnjih političkih struktura koje su pod uticajem tih adresa.

Hrvatska je  tada obrazložila da je Mandića, Kneževića i Bečića proglasila nepoželjnima “zbog sistemskog djelovanja na narušavanju dobrosusjedskih odnosa i kontinuiranog zloupotrebljavanja Republike Hrvatske u unutrašnje političke svrhe”.

Monitor je pokušao da dobije zvanične odgovore od nadležnih o tome zašto i kako Mandić i Bečić ne mogu službenim avionom preko hrvatskog neba, i šta to znači za Crnu Goru. Niko nije javno želio da govori o tome.  Jasno je, međutim, iz nezvaničnih razgovora, da crnogorske vlasti nijesu znale da se hrvatska odluka odnosi i na nebo.

Na pitanje da li je Mandić već krenuo na službeni put, pa  saznao da ne može preko Hrvatske , ili se to shvatilo ranije, dok je naumio  da putuje,  izvor u crnogorskoj vlasti koji je želio da ostane anoniman kazao je: „Naumio“.

Hrvatska strana ima  obrazloženje zabrane prelaska neba službenim avionom za Bečića i Mandića . „ To je uobičajeno kada su u pitanju odluke ovakve vrste, da se neko proglasi personom non grata. Takoreći, standard u međunarodnom pravu.  Budući da se radi o vladinom, državnom  avionu, njegovi putnici moraju biti evidentirani kada se prelazi preko zemlje. Što nije slučaj sa civilnim avionima“, objasnili su za Monitor iz hrvatske diplomatske mreže. Ni oni nijesu zvanično htjeli da komentarišu slučaj.

Generalni sekretarijat Vlade je nedavno objavio Dokumenta  o korišćenju aviona u vlasništvu Generalnog sekretarijata Vlade Crne Gore u periodu od 01. 07. do 27. 09.2024. godine. Ta dokumenta, odnosno zahtjevi za korišćenje aviona, i putni nalozi, prethodno su nosili  oznaku tajno.  Prema njima, Mandić nije u tom periodu putovao u pravcu koji bi uključivao i hrvatsko nebo, dok  Bečića nema na spsiku putnika.  Prema objašnjenju Monitorovih dobro upućenih izvora,  Bečiću po funkciji i ne pripada da koristi službeni, Vladin avion.  Ipak, mogao bi biti putnik kao član neke Vladine delegacije. Za razliku, Mandić ima pravo na korišćenje službenog aviona, i prema podacima koje su nedavno objavljeni u periodu od juna do kraja septembra, u kom je važila zabrana Hrvatske, koristio ga je dva puta – za Maroko  i Maltu. Tamo se nije išlo  preko hrvatskog neba.

Slučaj proglašenja Mandića, Bečića i Kneževića personama non grata, pominje se i u najnovijem, ove sedmice objavljenom, Izvještaju Evropske Komisije (EK) za Crnu Goru, u kontekstu pogoršanja odnosa sa Hrvatskom

U Izvještaju se ocjenjuje da su ti odnosi pogoršani, nakon usvajanja Rezolucije o Jasenovcu u crnogorskom parlamentu.  Brisel takođe ocjenjuje da su tenzije, kako stoji u Izvještaju,  proizašle iz „nerazriješenih bilateralnih pitanja“.

“Nije bilo napretka u vezi sa neobilježenom granicom između dvije zemlje ili vlasništvom nad brodom ‘Jadran’. Usvajanje rezolucije u crnogorskom parlamentu u junu, koja se fokusira na istorijske događaje u Jasenovcu, Mauthauzenu i Dahauu, izazvalo je snažnu diplomatsku reakciju Hrvatske, uključujući proglašenje tri visoka crnogorska zvaničnika za persone non grata”, piše u Izvještaju.

Ovih je dana u parlamentu, povodom godinu dana Vlade Milojka Spajića, od strane Adrijana Vuksanovića,  poslanika Hrvatske građanske inicijative (HGI, problematizovana izjava Andrije Mandića na jednom od Vučićevih glasila. Vuksanović je pitao  premijera Spajića za komentar  Mandićeve izjave u emisiji Ćirilica na Televiziji Happy,  da se danas Hrvati “identifikuju sa NDH”.

Spajić je odgovorio da nije vidio tu izjavu,  da Hrvatsku vidi kao partnera, te da su oni potpuni diskonituitet onog što se dešavalo 90-tih.

“Mi smo mlada generacija koja kaže da sve ono što je rađeno u ime Crne Gore nije u naše ime”, saopštio je premijer. Takođe, upitan za mišljenje, kazao je da on ne povezuje Hrvatsku sa bilo kojom Hrvatskom iz prošlosti, kao i da, ko god je spreman da pomogne na evropskom putu, njegov je saveznik.

Bilo bi dobro, ako Spajić zaista planira  da uvede Crnu Goru u EU, da ipak “poveže Hrvatsku sa nekom Hrvatskom iz prošlosti”. Recimo, onom  kojoj je Crna Gora, tokom devedesetih godina,  napala Dubrovnik.  Taj ratni zločin ne samo što nije dobio epilog pred pravosuđem, nego se o njemu gotovo ne govori, izuzev na godišnjicu napada,  u rijetkim medijima.

Nerijetko se čuju upozorenja da bi Crna Gora ukoliko želi da uđe u EU, morala da popravi odnose sa Hrvatskom, koja bi mogla da  joj taj put uspori, potencijalno i blokira. U tome joj neće pomoći samo  premijerov evropski govor u parlamentu, ili posjeta Dubrovniku  predsjednika Crne Gore. Toga smo se „napretka na evoropskom putu“ nagledali.

Stvar je mnogo složenija i od  toga kako dobiti štrik za dobrosusjedske odnose u izvještaju Brisela. Ukoliko Crna Gora zaista želi da postane društvo evropskih vrijednosti, ona to mora istinski i da postane. A to ne može biti dok  politiku budu krojili oni koji podržavaju ideologije devedesetih, koje su  proizvele hiljade i hiljade žrtava  na ovim prostorima, samo zbog njihovog imena, ili vjere.

To što naši zvaničnici  moraju službenim avionom da kruže oko Hrvatske, – nije suštinski hrvatsko već naše pitanje.  Sve i da mogu, sve dok njihova politika bude kočila suočavanje ove zemlje sa ratnom prološću, budila nacionalne strasti i tenzije  i kočila stvaranje normalnog društva, uzalud će biti i štrikovi Brisela.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

IZVJEŠTAJ EVROPSKE KOMISIJE ZA 2024.: Napredak protkan kurtoazijom 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora  je konačno, nakon 12 godina mrcvarenja „pregovora,“ u mogućnosti da krene sa zatvaranjem poglavlja.  Po izvještaja ambasadora  EU Johana Setlera- čaša je polupuna. Ima i onih za koje je poluprazna, i ne samo među crnogorskom opozicijom

 

Prije dva dana Evropska komisija (EK) je objavila  izvještaje o napretku zemalja Zapadnog Balkana na putu za članstvo u EU. Očekivano, Crna Gora je najpozitivnije ocijenjena među zemljama kandidatima. U prezentaciji izvještaja, ambasador EU Johan Setler je naglasio da je ovaj izvještaj u odnosu na prethodnu godinu „jasno pozivitniji“ i da je Crna Gora „učvrstila svoju poziciju kao predvodnik pristupanja u EU“. Dobar dio pozitivnog se odnosi na „veliki napredak u oblastima vladavine prava“ tj. poglavljima 23 i 24 i pozitivnom IBAR-u na početku ljeta. Njime je Crna Gora konačno, nakon 12 godina mrcvarenja „pregovora,“ u mogućnosti da krene sa zatvaranjem poglavlja (ukupno 33 u grupama -klasterima). Do sada su samo tri privremeno zatvorena.

Izvještaj ocjenjuje “značajan napredak” u dva poglavlja, “dobar napredak” u šest, “ograničen napredak” je opis za 22 poglavlja, dok su tri “bez napretka”. Pohvaljena je dosadašnja reforma pravosuđa, borba protiv korupcije i sloboda izražavanja i medija. Setler napominje da je važno izabrati predsjednika Vrhovnog suda, donijeti zakon o finansiranju političkih partija i krenuti u „sveobuhvatnu reformu izbornog zakonodavstva uključujući i birački spisak, pravo glasa…“. Izvještaj takođe navodi da su „institucije krhke i ranjive na političke krize i potencijalne institucionalne blokade“. Sve u svemu, po ambasadoru Setleru- čaša je polupuna.

Ima i onih za koje je poluprazna, i ne samo među crnogorskom opozicijom. Iako je izabran Sudski savjet, kompletiran Ustavni sud, i došlo do hapšenja velikog broja „krupnih riba“ (isključivo zahvaljujući Europolu i dokazima dobijenim od zapadnih policija) Crna Gora do sada nema ni jedne pravosnažne presude za visoku korupciju i organizovani kriminal. Šanse su da ih neće ni biti još dugo godina gledajući kako se (ne) odvija suđenje bivšoj šefici pravoduđa Vesni Medenici i drugim sličnim kalibrima.

Kada se pogledaju druge zemlje kandidati i problemi u kojima se nalaze, onda je jasno da malenoj Crnoj Gori i nije neki problem biti lider u evropskim intergracijama.

EK u izvještaju za susjednu Bosnu i Hercegovinu (BiH) pohvaljuje donijete zakone o pravosuđu, borbi protiv pranja novca i sukoba interesa. Implementacija se nije  proslavila. EK pogotovo upozorava na secesionističko djelovanje entiteta Milorada Dodika „koje podriva jedinstvo, suverenitet, teritorijalni integritet, ustavni poredak … države“ a time i napredak u pristupanju EU. Kosovo je pod vladom Albina Kurtija takođe napredovalo u borbi protiv organizovanog kriminala i poslovno okruženje je poboljšano. Međutim, pravosuđe koje je naslijeđeno od prethodne kriminalizovane vlasti proizašle iz dijela vođstva Oslobodolačke vojske Kosova (OVK) je nemoguće reformisati bez promjena ustava. A ustav je nemoguće promijeniti bez glasova srpskih poslanika koji su opet pod kontrolom Beogradu lojalnih mafijaških bosova. Njima  ne odgovara da Kosovo postane sređena država.

Albanija je otvorila prvi klaster pregovaračkih poglavlja 15. oktobra. Međutim vladavina prava, efikasna borba protiv korupcije i organizovanog kriminala i slobode medija, imovinskih prava i manjina ostaju veliki izazov za vladu premijera Edija Rame. Takozvani veting proces u albanskom pravosuđu je donio neke rezultate nakon godina rada ali i upozorenje za Crnu Goru da se stvari ne mogu mijenjati na bolje preko noći. Problem sa hapšenjem gradonačelnika Himare (etničkog Grka) je stvorio i nove probleme sa Grčkom. Atina je upozorila da će odnos Tirane prema grčkoj manjini odrediti dinamiku albanskog napredovanja ka EU. Šta to znači i koliko može to trajati najbolje zna Sjeverna Makedonija. Od Makedonaca EK očekuje da nastave sa reformama, posebno u okviru pravosuđa, borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala. Međutim, novi problem koji Skopje ima sa bugarskim pretenzijama prema njihovom nacionalnom identitetu i zahtjevu da se bugarska nacionalna zajednica unese u Ustav su opet blokirali pristupni proces.

Primjeri Sjeverne Makedonije i Albanije su dobra lekcija i za Crnu Goru. Pokazuju šta se sve može desiti na putu za punopravno članstvo kad se ulazi, u crnogorskom slučaju bespotrebno, u svađu sa susjednim zemljama članicama EU. Premijer Milojko Spajić je nedavno priznao da se odnosi sa Hrvatskom trebaju popraviti nakon izglasavanja rezolucije o Jasenovcu na očitu inicijativu srbijanskog predsjednika sprovedenu preko Andrije Mandića i ostalih poslušnika u vučićevskom bloku.

Da Evropa mora taktizirati i dozirati politiku štapa i šargarepe je jasno još od početka ruske agresije na Ukrajinu krajem februara 2022. godine koja je dala podsticaj zamrlom procesu proširenja. Sadašnji izvještaj dolazi u trenutku i rata i velikih turbulencija kada je u pitanja strateška opredijeljenost za članstvo u u Evropskoj Uniji (EU) u dvjema bivšim sovjetskim republikama – Moldaviji i Gruziji. U Moldaviji je za dlaku prošao referendum (sa svega 0.39 odsto prednosti) da se u ustavu zemlje unese članstvo u evropskoj porodici kao strateški cilj. U Gruziji je zvanično proruska vladajuća partija osvojila 54 odsto glasova. Izborni procesi u obje države su pratile ozbiljne optužbe, (uključujući i OEBS-ove posmatrače), da je proruski blok uz pomoć kriminalaca i ruskih obavještajaca masovno kupovao glasove i namještao rezultate na mnogim biračkim mjestima.

Za EK i briselske diplomate je i strateški pravac Srbije takođe upitan. Većina srbijanskog stanovništva, po anketama, je ili indiferentna, ili se protivi ulasku u EU, pogotovo ako je uslov za to priznanje Kosova kao nezavisne države. Režimski mediji u Srbiji vode aktivnu kampanju protiv EU članstva, što je ovoga puta i Brisel prepoznao i zatražio od vlasti  traži da, kao stvar prioriteta, „mnogo aktivnije i objektivnije komuniciraju o pristupanju Uniji” i da se suprotstave dezinformacijama u nacionalnim medijima. U izvještaju o napretku Srbije navodi se da Beograd nije uveo sankcije Moskvi i da je zadržao odnose sa Rusijom na visokom nivou dok se naglašava i pojačana saradnja sa Kinom. U ključnoj oblasti vladavine prava (poglavlje 23) postignut je “ograničeni napredak” kao i u oblasti pravosuđa. ”Određeni napredak” je postignut u oblasti borbe protiv korupcije jer je usvajena antikorupcijska strategija za godine 2024–2028. Kada je u pitanju sloboda izražavanja i medija nije bilo napretka, a preporuke iz prošlogodišnjeg izveštaja nisu usvojene, navodi Komisija. Dovoljno je vidjeti da je RSF index medijskih sloboda na Kosovu za 23 mjesta bolji od Srbije.

Situacija u Srbiji I njeno  strateško opredjeljenje  imaju  veliki uticaj na Crnu Goru i na njen put. Blok partija koji su prvenstvene lojalne predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću (NSD-DNP-SNP) i njegovom pansrpskom programu objedivanjanja „srpskih zemalja“ su ljetošnjom rekonstrukcijom vlade postali dio izvršne vlasti. Predsjednik Nove srpske demokratije (NSD) Andrija Mandić je šef 28. saziva parlamenta od njegovog konstituisanja prošle godine.

Nade da će 44. vlada, koja sada ima dvotrećinsku (a time i ustavnu) većinu u parlamentu, to iskoristiti da ozbiljno reformiše zakržljalo pravosuđe, državnu upravu i demontira miloističko nasljeđe države, su ozbiljno dovedene u pitanje. Dosadašnji potezi vučićevskog bloka pokazuju da se gotovo isključivo potenciraju identitetske priče i konfrontacija unutar Crne Gore i prema nesrpskim susjedima – očigledno po zadatku službenog Beograda i njegovih službi bezbjednosti. Vraćanje kapele kralja Aleksandra na Lovćen, srpski kao službeni jezik, promocija četništva i fašističkih kolaboracinista iz Drugog svjetskog rata i drugo ni malo ne doprinose „pomirenju“ koje formalno Mandić promovira. Premijeru Spajiću ostaje težak zadatak da sačuva stabilnu vladu, uvede zemlju ka EU i pravi povremene ustupke koalicionim partnerima. Možda je numerologija na Spajićevoj strani – 28. saziv parlamenta bi mogao 28. godine uvesti zemlju kao 28. članicu EU. Još da se karte poslože.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

TRAGEDIJA U SELU SOKOLAC I POTJERA ZA ALIJOM BALIJAGIĆEM OPET OGOLILA BEZBJEDNOSNI SISTEM: Vrijeme je za odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Policija, vojska, specijalne jedinice i drugi organi bezbjednosti danima ne uspijevaju da uhvate opasnog ubicu, dok se strah i nepovjerenje u organe reda širi Crnom Gorom. To se neće promijeniti dok se za propuste ne bude snosila  odgovornost. Do vrha

 

 

Velike tragedije uvijek prikažu sposobnost jednog državnog sistema u pravom svjetlu. Tako je i ova posljednja,  u bjelopoljskom selu Sokolcu, pokazala nesposobnost i okoštalost bezbjednosnog sistema u Crnoj Gori.

Višestruki počinilac najtežih krivičnih djela, Alija Balijagić, u petak veče, 25. oktobra, ubio je Jovana (60) i Milenku Madžgalj (69), brata i sestru koji su se nalazili u svojoj seoskoj kući u Vraneškoj dolini. Više svjedoka i nalaza iz istrage ukazuje na to da su pokojni Madžgalji prethodno ugostili i nahranili odbjeglog Balijagića. Nakon što je posjedio i objedovao, Balijagić se vratio i kroz prozor upucao brata i sestru. Potom se dao u bjekstvo koje traje već sedmicu.

Mještani svjedoče da su više puta prije tragedije policiji prijavljivali da se kroz njihovo i okolna sela šeta sumnjivo naoružano lice. Prethodno se već Vraneškom dolinom proširila vijest da je iz jedne od okolnih kuća ukradena puška. Međutim, organi reda i mira nisu uspjeli da zaštite mještane koji i dalje žive u strahu od ubice.

Strah se, u međuvremenu, proširio po okolnim selima jer policija i vojska danima ne uspijevaju da uhvate Balijagića, koji se, kako sumnjaju, krije u okolnim planinama i šumama. Osuđivani silovatelj i pljačkaš, već ima iskustvo odmetništva. Mještanima tog kraja poznat je kao kriminalac koji se osamdesetih krio po planini i pljačkao sela u Srbiji i Crnoj Gori.

Predsjednik Mjesne zajednice Tomaševo Vesko Gogić kaže da policija deset dana nije ništa uradila da pronađe Balijagića. I Dragan Grba iz Sokolca tvrdi da su njegove komšije prijavljivale Balijagića, ali da policija nije reagovala.

“On je opasan kriminalac,  kome se namerači taj je gotov. Danima je išao po našim selima, obio jednu kuću, ukrao pušku. Poslije ubio dvoje poštenih i nedužnih ljudi. Čuo sam da je lovac, mnogo bolje on poznaje teren nego ovi policajci i vojska što ga traže. Postoji mogućnost da je prešao u susjednu Bosnu ili Srbiju preko nekog divljeg prelaza, ali ipak mislim da je on ovuda negdje, jer  teren oko Bijelog Polja zna najbolje”, rekao je mještanin Petar Bulatović.

Na dan kada su sahranjeni  Madžgalji, iz Uprave policije je saopšteno da su mještani samo na dan zločina prijavili da se Balijagić naoružan kreće tim krajem. Ipak, nijesu objasnili kako su u petak veče, sve i da je tačno da je bila samo jedna prijava, mještane sela u Vraneškoj dolini ostavili na milost i nemilost nasilniku, silovatelju i razbojniku, koji je govoto četiri decenije proveo u zatvorima. Dva policajca koji su obišli Sokolac na dan tragedije, prema svjedočenjima porodice ubijenih, ispitali su mještane, među kojima i pokojne.

“Nijesu tačni navodi da je ovo lice više puta prijavljivano Upravi policije, jedina prijava iz MZ Tomaševo, u odnosu na A.B. zaprimljena je 25. oktobra, na dan kada je krivično djelo i izvršeno. Navedena prijava se odnosila  na okolnost da se lice A.B. nalazi u zaseoku Sokolac i da posjeduje pušku. Tada su policijski službenici, odmah, bez odlaganja postupili po prijavi i izašli na lice mjesta gdje nije zatečeno prijavljeno lice, već se ono u međuvremenu udaljilo”, kaže se u saopštenju.

Advokat Veselin Radulović smatra da je osumnjičeni zbog svoje prošlosti morao biti na ‘radaru’ nadležnih. Kaže da se ovakvi incidenti dešavaju i u mnogo uređenijim državama nego što je Crna Gora.

“Ipak, neprihvatljivo je da se ovakvo lice deset dana  kreće potpuno naoružano. Policija mora da nađe način da ta lica bezbjednosno operativno pokrije u svakom momentu”, smatra on.

Nije prvi put da su nadležni organi propustili priliku da preventivno reaguju, kako ne bi došlo do tragedije većih obima.  Svježi su primjeri nekoliko slučajeva porodičnog nasilja, gdje su policija i tužilaštvo gotovo ignorisali prijave i žalbe ugroženih žena, koje su kasnije postale žrtve femicida. Takav je primjer ubijene devetnaestogodišnje Šejle Bakije, koja je policiji prethodno prijavila prijetnje njenog partnera Ilira Đokaja. Ili najnoviji  slučaj ubijene Biljane Pavićević koju je bivši suprug ubio na terasi sopstvenog stana. U oba slučaja su policija i tužilaštvo prebacivali vruć krompir za nedjelovanje, ali niko nije snosio odgovornost, niti kazao šta će drugačije raditi, mimo jednog mlakog uputstva Vrhovnog državnog tužioca, koji je suštinski rekao tužiocima da rade svoj posao.

Aktivistkinja Bojana Jokić objašnjava da uloga policije nije samo sprovođenje zakona nakon što se dogode krivična djela, već da je ona prvenstveno preventivna. U obavezi je da štiti građane.

„Ako nije u mogućnosti to da uradi onda je vrijeme za ostavke, preuzimanje odgovornosti i apsolutnu reorganizaciju te institucije“, kaže Jokićeva.

Nakon višednevne bezuspješne potrage za ubicom, Jokićeva strahuje da naš državni aparat nije u stanju da zaštiti građane od jedne osobe, a ne želi da pomisli šta bi bilo da se dogodi nešto ozbiljnije.

„Višestruki povratnik, osuđivani pljačkaroš, silovatelj i dvostruki ubica šeta slobodno već danima, a naše službe (Uprava policije, Vojska, specijalne jedinice) ne mogu da ga nađu. Samo razmišljam šta bi bilo da smo pod nekim terorističkim napadom“, kaže Jokićeva.

U međuvremenu, panika se preselila i na susjedne gradove i sela. Čak i preko državne granice. Građani prijavljuju da Balijagića vide u Kolašinu, Plavu, Brodarevu. Nastava u bjelopoljskim školama održava se onlajn, vojnici spavaju u kućama sa građanima, kako bi se osjećali bezbjednije.

Ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović saopštio je da je važno da se odgovornost u ovom slučaju  individualizuje i da se svi potencijalni propusti identifikuju.

Ministar je u pravu. Niko se neće osjećati sigurno i bezbjedno dok se za propuste ne bude snosila  odgovornost. Do vrha.

 

Ko je Alija Balijagić

Alija Balijagić osuđen je 2016. godine u Višem sudu u Bijelom Polju zbog silovanja sedamdesetšestogodišnje žene. Prema optužnici, zločin se dogodio 30. oktobra 2015. godine oko 19. časova u jednom prigradskom naselju u Bijelom Polju. Za Balijagićem je policija tragala nakon prijave žrtve, ali nije odmah uhapšen jer su se čekali rezultati vještačenja.

On je zbog drugog djela teške krađe i nedozvoljenog držanja oružja uhapšen krajem novembra 2015. godine, kada je iz jedne kuće ukrao oružje.

Iz policije su saopštavali da je počinio više krađa po rodnom selu, Okladima i Pavinom Polju. Kada je policija prilazila da ga uhapsi, ispalio je jedan metak iz puške u vazduh.

Balijagić je zbog raznih razbojništava, razbojničkih krađa i drugih djela, oko dvije decenije  proveo u zatvoru. Krajem osamdesetih sumnjičen je za više krađa, nakon što je prešao u susjednu Srbiju. Prije nego što je 2003. godine pao u ruke antiterorističkoj jedinici MUP-a Crne Gore, on je po selima prijepoljske, pribojske i čajetinske opštine, blizu novovaroških sela, počinio seriju krađa i razbojništava, upadajući u staračka domaćinstva, krijući se od potjera i sijući strah i trepet po planinskim selima.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Slučaj ubistva Anele Hodžić, podsjetnik da potjere mogu dugo da traju

Ovih dana navršilo se 17 godina od ubistva dvadesetsedmogodišnje Anele Hodžić iz sela Trpezi kod Berana, a njen „dželat“ Isad Muhović, koji je tada imao 44 godine, još izmiče pravdi i međunarodnoj potjeri.

Ovaj slučaj, iz oktobra 2007,   podsjetnik je  da ubice uprkos organizovanim potjerama mogu veoma dugo da se skrivaju.

„Crnogorska policija je tada raspisala crvenu Interpolovu potjernicu, koja je još na snazi. Postojala su operativna saznanja da je na Kosovu, ili u Novom Pazaru. Uglavnom, još nije uhvaćen“,  kazao je Monitoru sagovornik iz beranske policije. Iz policije pojašnjavaju da je moguće da se toliko krije uz promjenu ličnog opisa i lažnu dokumentaciju.

Isad je u oktobru 2007.  upao u kuću Hodžića u Trpezima, i Anelu ubio naočigled dva maloljetna sina, od tri i pet godina, i u prisustvu njene majke.

Dok su ga svi tražili po Bihoru,  uspio je da se vrati  prema gradu, do desetak kilometara udaljenog sela Police, i da se noć-dvije krije kod prijatelja, u čijem bunaru je pronađen kolt iz kog je pucano. Odatle se  neopaženo domogao planine Cmiljevice, u blizini granice sa Kosovom.

Policija je uzalud stezala obruč u tom pojasu. Vjerovalo se da je prešao ilegalno na Kosovo, o čemu je obaviješten UNMIK. Tu mu se izgubio svaki trag, i do danas nema nikavih naznaka gdje je dalje mogao da ode.

Gdje se sedamnaest godina krije Isad Muhović, da li je ostao na Kosovu, krije li se u regionu, ili je stigao do zapadnoevropskih zemalja, gdje je nekada boravio,  pitanja su na koja ni danas nema odgovora.

Sumnja da se skriva u Zapadnoj Evropi podgrijana je činjenicom da je nekada živio u Švajcarskoj, gdje je, navodno, imao i porodicu. I visokotiražni list Blik,  koji se štampa u Cirihu,  pisao je o Anelinom ubistvu i potrazi za Isadom. List je pisao da se za njim traga i u Švajcarskoj zbog  sumnjivih poslova.

                                                                        Tufik SOFTIć

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo