Povežite se sa nama

INTERVJU

SINĐA PO DRUGI PUT MEĐU CRNOGORCIMA: Između robije i nakalemljenog sjećanja

Objavljeno prije

7 godina

na

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar

 

Što bi u Bosni rekli: kako pošlo – tako došlo.  Kontroverzni svjedok saradnik u slučaju državni udar /terorizam u pokušaju Aleksandar Saša Sinđelić ponovo se obreo u Crnoj Gori. I traži azil.

Muštuluk nam je uhvatio glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „Danas je u Crnu Goru prvi put od Srbina pobjegao Srbin“, kazao je Katnić u Skupštini, tokom rasprave sa poslanicima Demokratskog fronta: ,,To je ovaj Sinđelić. Prebjegao je pod kuršumom. Nisam ga ja gonio. Vi ga gonite i za to postoje dokazi. Molim vas da stanete”.

Pošto je lidere DF tako lijepo zamolio da zaustave progon za koji, kaže, postoje dokazi (možda bi Katnić o svojim saznanjima trebalo da obavijesti nekoga iz Tužilaštva?) epski nastrojeni SDT je nastavio k’o uz gusle: “Sinđelić je preko staza, mimo graničnog prelaza i redovnih prelaza bježao u Crnu Goru, što je bilo vidno na njegovim nogama i tijelu“. Slijedili su fakti: ,,Ono što je činjenica je da je (Sinđelić – prim. autor) u Crnoj Gori i da je izjavio da traži politički azil“. Pa opet red nedokazanih pripovijesti: „On je u situaciji da mora da bježi isključivo zbog toga što je morao da svjedoči pred sudom u Crnoj Gori”.

I mnogo neiskusniji čovjek od Milivoja Katnića zna da je krajnje neozbiljno, da ne kažemo rizično po sopstvenu reputaciju, povezivati interpretacije Aleksandra Saše Sinđelića sa bilo čime što je činjenica ili je isključivo dokazano. Ta osoba, prosto, previše i prečesto laže.

Za dokazivanje te teze (da je Sinđa osoba kojoj se ne može vjerovati ni koliko je sati) možda je najmanje bitna tvrdnja DF da Sinđelić ne govori istinu ni o svom navodnom bjekstvu, pošto je u Crnu Goru, prema njihovim informacijama, stigao desetak dana ranije. „On se u Podgorici nalazi skoro desetak dana, gdje ga Katnić danima priprema za konferenciju za medije“, saopštili su iz DF-a dan po potvrdi prispijeća (ne)zvanog gosta.

Onda se oglasio i MUP Republike Srbije. Sinđeliću, tvrde, niko ne prijeti. Mada  potvrđuju da je on u Crnu Goru pobjegao. „Izmišljotina je da je toj osobi neko prijetio i da je zbog toga pobjegao u Crnu Goru. Takođe, ta osoba nije politički aktivna u Srbiji, pa samim tim ne može biti politički progonjena“, saopštili su iz srpskog MUP-a portalu Borba. „Očigledno je da je ta osoba imala nečiju pomoć da se prebaci u Crnu Goru i da je ilegalnim putem prebačen mimo graničnih prelaza. Naravno, to je krivično djelo za koje će odgovarati oni koji su ga počinili, a istraga je u toku”.

Eto još nepoznanica. Zašto bi bježao neko kome niko ne prijeti? I zašto bi bio problem da osoba koju ne progoni niko, pa ni država Srbija, ode negdje drugo, makar i u Crnu Goru? Konačno, ko je tim transferom izgubio a ko je na dobitku?

Da li bi, u nedostatku valjanih odgovora na ova pitanja, trebalo da vjerujemo Katniću i njegovom svjedoku saradniku da je on iz Srbije, progonjen od lidera DF, spas potražio u Crnoj Gori. I da traži azil od istih onih vlasti protiv kojih je pripremao državni udar.

Koliko je to teško svjedoči prisjećanje da je Sinđelić, prije samo četiri mjeseca, tvrdio da je on zapravo pobjegao iz Crne Gore u februaru ili martu prošle godine. Nakon što su ga Katnić i njegovi saradnici mjesecima nagonili na zlo.

I danas na Jutjubu možete pronaći martovski snimak Sinđe koji za kafanskim stolom, gledajući u kameru svog NN sagovornika, objašnjava kako je sa porodicom uspio da pobjegne iz Crne Gore. Iako su nadležni u Podgorici, prethodno, tvrdili da je iz države otišao legalno, pošto ,,prema navedenom licu nije izrečena mjera zabrane napuštanja teritorije Crne Gore“. Sinđelić se, dodatno, požalio kako je crnogorskim tužiocima ispričao ono što su željeli da čuju. Pošto bi, u suprotnom, bio doživotno zatvoren.

,,Dok ti ne potvrdiš ono njihovo ‘mi znamo’, nema ništa“, priča svjedok saradnik, „ne postoji način da dokažeš istinu. Onda uradiš ovako kažeš ono što oni žele, da bi izašao, da bi se sklonio, da bi posle mogao da stekneš uslove da kažeš istinu”. Pred tom kamerom Sinđelić kaže kako razmišlja da preseli porodicu na drugu adresu i ode u neku emisiju kako bi ispričao istinu o svojoj ulozi u slučaju državni udar.

Ne bi službe bile to što jesu da svojim saradnicima ne ispune po neku želju. Tako se i Sinđa obreo u Ćirilici kod Miomira Marića. Da objasni svoje motive saradnje sa Katnićem: „ Morao sam da kupujem vrijeme, morao sam da razmišljam dugoročno… Potvrđivao sam one njihove priče isključivo da naši ljudi izađu napolje i da ja dođem ovdje… Da sam rekao bilo šta drugo, ja ne bih stigao do ove emisije”.

Pojavio se onda još jedan snimak, opet neznanog autora, u kome Sinđelić ponavlja priču iz sudnice podgoričkog Višeg suda. U koju mu je, uz Milivoja Katnića, bezrezervno povjerovala i sutkinja Suzana Mugoša. Dio njenog obrazloženja izrečene presude kojom je 13 optuženih osuđeno na gotovo 70 godina zatvora prenosimo iz Podbjede:

„Odbrana je pokušavala da ospori iskaz i kredibilitet svjedoka saradnika Saše Sinđelića, ali za sudsko vijeće je nesporno da je on iznio istinu i vjerodostojno opisao do detalja što je planirano za veče 16. oktobra. ‘Svaka okolnost koju je iznio je i ispitana i potvrđena. Nesporno je da je njegov iskaz upotrebljiv, jasan, bez konfuzije i potvrđen materijalnim dokazima’, obrazložila je sutkinja, dodajući da je tri mjeseca saslušavan i nijednom nije dovedeno u sumnju ono što je govorio“.

A evo kako je govorio Sinđelić. U sudnici i van nje.

„Prilikom mog boravka u Moskvi ja sam shvatio o čemu se tu radi, da se priprema bukvalno državni udar u Crnoj Gori. Da se svrgne vlast. To sam shvatio iz svega što mi je iznio sam Šišmakov. Ja sam vidio da je to, da kažem, vrlo ozbiljna stvar…”, zbori Aleksandar Sinđelić u jednoj kafani. U kameru.

Pred drugom kamerom, opet u kafani, Saša Sinđelić otkriva zavjeru: ,,Ljudi koji su išli tamo (u Podgoricu), pohapšeni su samo zato jer su za njih znali taj Paja (Mirko Velimirović) i još nekoliko njih drugih i oni su ih izmanipulisali… Paja je na svoju odgovornost kupio oružje, ako ga je kupio. Ali nas je prijavio. Namestio nas je“.

U sudnici je, ipak, Aleksandar prvo objašnjavao kako ga je, zapravo, strah od ortaka iz Rusije nagnao u policiju. Da prizna nešto za šta je tri dana ranije tvrio da su izmišljotine i budalaštine. Problemi su počeli kada mu je Edi (Eduard Šišmakov), na Kalemegdanu, tražio da mu vrati mali crni telefon za koji je Sinđelić zaključio da služi tome da Rusi mogu da ga prate, pa se zabrinuo za svoju bezbjednost.. „Ja sam po dolasku kući pokupio sve stvari koje su ostale kod mene i novac i otišao u policiju gdje sam ispričao sve što znam i gdje sam predao stvari“. Tako su nastali svi materijalni dokazi u slučaju državni udar.

Onda se Saša dosjetio da je on u sudnici dobrovoljno, kako bi rekao istinu o liderima DF koji su izdali srpsku stvar i uzeli novac. „Oni su htjeli, očigledno, da strada više ljudi. Ali srpskih. Pare su gurnuli u džep”, analizirao je tada. Uz pretpostavku da je i Mirko Velimirović  (isti onaj što ih je, dva pasusa visočije,  namestio)„odustao i pokolebao se” nakon što je saznao da su lideri DF „izdali“.

Sinđelić je tada sudskom vijeću objasnio da je do zaključka o izdaji i prodaji lidera DF-a došao metodom induktivnog zaključivanja, pošto „nema ko drugi“.

To je samo dio ispitanih i potvrđenih okolnosti na osnovu kojih je donijeta prvostepena presuda. Sudskom vijeću nijesu zasmetali ni Sinđini pokušaji da ospori lako provjerljive činjenice. Poput onih da je nekada robijao u zatvoru u Spužu, da je protiv njega u Srbiji podnijeto dvadesetak krivičnih prijava (napad na službeno lice i dezerterstvo, krivično djelo teška krađa – 11 krivičnih djela; razbojništvo – dva krivična djela; nelegalno posjedovanje oružja – dva krivična djela…), da je u Hrvatskoj izvršio ubistvo iz koristoljublja zbog čega je pravosnažno osuđen…

„Nikada se nisam bavio kriminalnim radnjama“, jedna je Sinđinih tvrdnji. Izrečena u istom dahu kad i objašnjenje kako je vojvodi Paji, „kao Deda Mraz“, dao 30 hiljada eura da kupi 50 automatskih pušaka.

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar.

Mnogo toga zavisi od toga kako će se Crna Gora, odnosno njeno pravosuđe, odnositi prema Interpolovoj potjernici kojom Aleksandra Sašu Sinđelića potražuje Hrvatska zbog izdržavanje kazne zatvora u trajanju od 21 godine. Sinđelić je na tu kaznu osuđen u odsustvu, zbog krivičnog djela teškog ubistva i teške krađe. Zemljoradnika Mirka Fotesa Sinđelić je ubio 2002. godine, na njivi, da bi mu uzeo traktor.

Hrvatsko Ministarstva pravosuđa je 1. juna 2017. godine,  Ministarstvu pravde CG uputilo zahtjev za izručenje Sinđelića. „Zainteresovani smo za izručenje navedene osobe radi izvršenja kazne zatvora izrečene u Hrvatskoj“, navedeno je u saopštenju hrvatskog Ministarstva.

Saradnici ministra pravde Zorana Pažina proslijedili su hrvatski zahtjev za izručenje Višem sudu „kao stvarno i mjesno nadležnom za odlučivanje u konkretnom predmetu“ (citat iz saopštenja Minsitarstva pravde). Potom je, iz podgoričkog Višeg suda, saopšteno da će oni o zahtjevu za izručenje Sinđelića odlučivati  nakon okončanja krivičnog postupka koji je u toku. Izgleda, sada, da ni to nije bila istina.

Prema informacijama pristiglim pred izlazak ovog broja Monitora, Viši sud u Podgorici odbio je hrvatski zahtjev za izručenje Sinđelića 22. aprila, prije izricanja prvostepene presude u sudskom postupku u kome je on bio svjedok saradnik. Ne znamo obrazloženje odluke koju je potvrdio i Apelacioni sud. Ali se može desiti da je ona zasnovana na prostoj činjenici da Aleksandar Saša Sinđelić tada nije bio u dohvatu crnogorskog pravosuđa.

Stvari su se sada promijenile. Kao i uloge. I ulozi. A istinu o državnom udaru, njegovim naručiocima, organizatorima i protagonistima i dalje čekamo.

 

Povod i posljedice

Vijest o Sinđinom dolasku (povratku?) u naručje SDT-a i ANB-a Milivoje Katnić nam je saopštio tokom skupštinske rasprave o radu Državnog tužilaštva, nakon kontroverzne tvrdnje da u slučaju državni udar  SDT nije imalo dovoljno dokaza za osuđujuću presudu Milanu Kneževiću.

„Mi to nijesmo imali. Ta situacija je sklopljena na osnovu iskaza svjedoka kojeg je predložila odbrana. To je poslanik gospodin (Predrag) Bulatović. Znači, odbrana je dala taj dokaz, pa je došlo do osuđenja ovog lica“.

Slijedile su očekivane reakcije iz redova DF. „Malo vam je što ste članove moje familije stavili u montirane procese, sada hoćete da navučete jedan dio javnosti protiv mene“, odgovorio je Bulatović, „znači, sva priča o činjenicama je pala u vodu, i da nije bilo mog svjedočenja, on ne bi bio osuđen“. Katnić je, zaista, u više navrata tvrdio da „za sve što on priča tužilaštvo ima dokaze“. A sada tvrdi suprotno. Bulatović je dodao kako će Katnić svoje tvrdnje morati da dokaže „i na mjestima gdje je to neophodno, jer je ovim dokazao da on u suštini zloupotrebljava službeni položaj, podmeće, konstruiše i obračunava se sa DF-om“.

Ostalo je nejasno na šta je tačno mislio glavni specijalni tužilac kada je objašnjavao kako je situacija sklopljena nakon Bulatovićevog svjedočenja. Ali, ta se nedoumica u potpunosti uklapa u utisak opšte nedorečenosti (i nedokazanosti) koji je ostao nakon presude sudskog vijeća Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavala sutkinja Suzana Mugoša.

Tako u presudi koja je satima iščitavana pred TV kamerama, pored ostalog stoji kako Sud nije kao istinitu prihvatio odbrane optuženih Andrije Mandića i Milana Kneževića koji su naveli da su u Rusiju išli radi zvaničnih političkih aktivnosti. „Pored tih formalnih posjeta Rusiji, Mandić i Knežević su imali dovoljno vremena da sa organizatorima dogovaraju kriminalne aktivnosti. Po priznanju optuženog Kneževića i svjedoka Predraga Bulatovića, on je u pauzi jedne od zvaničnih posjeta uspio da stupi u kontakt kasnije sa glavnim političkim savjetnikom Demokratskog fronta Aronom Šavivom iako mu to tada nije bio zvaničan plan posjete“, rasuđivala je i presuđivala Mugoša.

Ako ste razumjeli da su Mandić i Knežević, možda, nepravosnažno osuđeni zato što su „imali dovoljno vremena“ da se bave nezakonitim stvarima za koje tužilaštvo nije imalo dokaze, znajte da nijeste jedini koji imaju takav utisak (susret i eventualni dogovor sa političkim savjetnikom svakako ne spadaju u red zakonom zabranjenih aktivnosti).

Da sačekamo, zato, i vidimo čega bi se Sinđa još mogao dosjetiti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Političarenjem se skrivaju neznanje i nerad

Objavljeno prije

4 dana

na

7 Februara, 2026

Objavio:

Ovakva “politika”, sa ili bez navodnika, ne proizvodi vrijednost, već troši  najvrjednije što imamo, naše vrijeme. Zato izlazak DNP-a iz Vlade ne vidim kao politički prelom, već kao nastavak uspostavljenog obrasca političke nestabilnosti

 

 

MONITOR: Šta nam izlazak DNP iz Vlade može donijeti (novo) na političkom, a šta na ekonomskom planu?

VUJOVIĆ: Bilo bi po građane najbolje da je politika praktična djelatnost koja rješava konkretne probleme, da se bavi pitanjima razvoja, javnih servisa, socijalne sigurnosti, ekonomije, obrazovanja, zdravstva… Međutim, kako vidimo da to u Crnoj Gori nije slučaj, ne bih ulazio u političke procjene koje se svode na analizu kalkulacija unutar vladajuće većine. Oni koji prave te računice imaju informacije, planove i dogovore u koje mi nemamo uvid. Ono što mi, kao građani, imamo jeste posljedica takve politike.

Posljedica takvog stanja je da vlast nema obavezu da ponudi rješenja održivog razvoja, niti da gradi funkcionalno društvo. Ovakva “politika”, sa ili bez navodnika, ne proizvodi vrijednost, već troši ono najvrjednije što imamo, naše vrijeme. Svaki dan proveden u političkim igrama je dan manje za rješavanje stvarnih problema. Zato izlazak DNP-a iz Vlade ne vidim kao politički prelom, već kao nastavak uspostavljenog obrasca političke nestabilnosti koja ne proizvodi promjene, nego zadržava suštinski status quo političkog sistema koji nas blokira na svakom polju, prije svega na polju razvoja i emancipacije.

Na ekonomskom planu efekti su još porazniji. Tržišta, investitori i privreda ne reaguju na partijske manevre, već na predvidivost sistema. To ne uspijevamo da izgradimo pošto politička klasa time ne želi da se bavi. Iz dva razloga: neznanja i činjenice da bi ih slobodan pojedinac koji privređuje i ne zavisi od njih zapavo ugrozio.

MONITOR: Kako se ostavka Kneževićevih ministara i njihovi “identitetski” zahtjevi prema Skupštini mogu odraziti na ovogodišnji plan zatvaranja svih pregovaračkih poglavlja sa EU?

VUJOVIĆ: Svi znamo da je Brisel donio političku odluku da Crnu Goru primi u Evropsku uniju. Međutim, isto tako je jasno da eventualno usporavanje ili blokiranje tog procesa ne bi bilo slučajno. Naprotiv, to bi bila logična posljedica djelovanja ove i ovakve vlasti.

Na desetine zakona usvajaju se u jednom danu bez ozbiljnih javnih rasprava, mišljenja struke i stvarnog prihvatanja evropskih standarda koji podrazumijevaju promjenu prakse, a ne samo prepisivanje normi. Iz cijelog tog procesa mi dobijamo minimum onoga što je moguće dobiti: zakonska rješenja za koja ni usko stručna javnost nema pouzdano predviđanje šta će značiti u praksu i da li je njima postignuta ravnoteža obaveza koje trebamo ispuniti i naših potreba. To nije bilo nemoguće uraditi ali, za to treba znanja, rada i nekompromitovanog iskustva. Zapravo, svega onog što fali ovoj vlasti.

Stvorena je politička oligarhija koja ne zna ništa drugo da radi osim da se bavi politikom. Sve ostalo je kulisa. Sve se našminka da izgleda evropski, reformski i napredno, ali suština izostaje. Kao kod onog prodavca voća koji nije poznat po poštenju: u izlog stavi najljepše jabuke, a u kesu vam pakuje trule. To je slika našeg evropskog puta danas.

MONITOR: Šta će s nama biti kada zatvorimo sva ta poglavlja?

VUJOVIĆ: Formalno, tada se priprema Ugovor o pristupanju koji je zahtjevan administrativni posao. Da apsurd bude najveći, pošto nismo pripremljeni za ulazak u EU, tada se možemo suočiti sa problemima koji su trebali i morali biti naša šansa, jer pravo pitanje nije šta ćemo potpisati, već šta smo zaista ispregovarali i da li smo spremni da to primjenjujemo.

Na primjer, u oblasti poljoprivrede, široj javnosti nije poznato koje su kvote ispregovarane, pod kojim uslovima i sa kakvim posljedicama po domaće proizvođače? Dalje, šta će biti sa dijelom administracije koja se seli u Brisel? Imamo li ovdje ljude koji mogu da preuzmu njihove poslove? Da li smo obučili kadar za korišćenje strukturnih fondova ili ćemo, kao i do sada, ostavljati novac neiskorišćen jer nemamo kapacitet da ga upotrijebimo?

Administrativna nespremnost je naš najveći rizik, a o njoj se gotovo i ne govori.  Trenutno je sve zabašureno političkim pozorištem i populizmom koji se dodvorava javnosti i odlaže suočavanje sa realnim problemima. A njih imamo kako na administrativnom, tako i na socijlnom ali i privrednom, odnosno, preduzetničkom polju.

MONITOR: Kome onda trebaju zakoni koje niko nije pročitao i gdje oni na koje se odnose ne znaju šta u njima piše?

VUJOVIĆ: Ne treba velika pamet da se vidi da se radi o golom otaljavanju posla. Skupština je odavno izgubila smisao kao mjesto dijaloga, razmjene argumenata i ideja. Ako je ikada to i bila, danas sigurno nije. Sada je to mjesto za doskočice, pošalice, performanse, glumu i dizanje ruku.

To nije problem od juče. Makar deceniju idemo ka tački u kojoj više ne znamo čemu služi parlament, pa ni da li je demokratija uopšte moguća u Crnoj Gori, jer imamo političku klasu koja vlada bez obzira na izborne rezultate, jer se uvijek nekako “preslože” i vidimo samo rokade i prepakivanje ljudi koji budu uz svaku vlast.

MONITOR: Među zakonima koji su usvojeni dio se odnosi na poslovni ambijent (osnivanje i funkcionisanje preduzeća, računovodstvene usluge, finansijske institucije…). Jeste li uspjeli pogledati o čemu se radi i šta nam donose novi propisi?

VUJOVIĆ: Nemoguće je dubinski pročitati te propise u tako kratkom roku. Ipak, evo mojih zapažanja:

Deklarativno, oni donose usklađivanje sa EU standardima i veću pravnu sigurnost. Suštinski, radi se dobrim dijelom o normama koje su uglavnom tehničkog karaktera. One ne zadiru u strukturne slabosti sistema.

To je propuštena prilika da se kroz evropski proces otklone dubinske nepravde: selektivna primjena propisa, nelojalna konkurencija, privilegovani položaj velikih sistema u odnosu na male preduzetnike.

Imate i posve drugačiju situciju kod recimo Zakona o zaštiti potrošača koji je donesen po hitnom postupku. Ukupan materijal je dat na 435 strana, a sam Zakon na 116 i ima 261 član. On, između ostalog, tretira i digitalne usluge, dakle vrlo složenu materiju, kao i recimo modernizaciju distributivne mreže. Na sajtu Skupštine nije dostavljen ni material koji možete uz pretraživač po riječima i izrazima lakše pogledati. Dakle, nije učinjen napor, moguće i namjerno, da tekst bude pregledniji, a da apsurd bude veći, zakon tretira i ono što se odnosi na digitalnu aktivnost.

Jednako je važno to što niko ne može pouzdano znati koje sve posljedice po budžet mogu proizvesti zakoni o kojima nije dovoljno debatovano. Moguće je da se pokaže kako neke nove odredbe u praksi proizvede prostor za zloupotrebu ili narušavaju nečije pravo… Svu štetu, na kraju, plaćaju građani novcem iz državnog budžeta.

MONITOR: Na društvenim mrežama aktuelna je rasprava da li će burek koštati četiri eura dok stignemo u EU (2028?). Šta govori ta debata?

VUJOVIĆ: Ta priča je trivijalna samo na prvi pogled. Ona zapravo ogoljeva ekonomsku logiku vlasti. Naš rast se bazira na inflaciji i dizanju cijena, a ne na produktivnosti. Ušli smo u trku s vremenom do momenta do kada to može biti održivo tj. do kada javne finansije ili kućni budžeti mogu to izdržati.

Od zvaničnika vlasti već smo čuli da je “inflacija dobra za državu”. To je suština problema. Preduzetnička “misao” ove vlasti je da država uzme više nego što da i da razlika ostaje njoj. To nije razvoj, to je političko preduzetništvo u kome vlast direktno ubira koristi na račun štete koju građani i privreda trpe zbog rasta cijena.

MONITOR: Umjesto integracijama i ekonomijom, mi se bavimo porno snimcima i optužbama za međusobne ucjene doskorašnjih državnih zvaničnika. Insajderi tvrde da to nije usamljen slučaj. Đe nas vode takvi kadrovi?

VUJOVIĆ: Vode nas u banalizaciju javnog prostora. Lakše je baviti se tračevima, skandalima i podmetanjima nego ozbiljnim poslom. To je bijeg od odgovornosti.

Otvorili smo politiku za ljude koji nemaju znanja, dovoljno sposobnosti ali, što je najopasnije, ni skrupule. Većina njih je spremna prekršiti mnogo toga ne bi li ostali u toj političkoj “muzičkoj stolici”. Da to što gledamo i slušamo nije toliko ozbiljno, bilo bi komično, ali se radi o ljudima kojima povjeravamo naše resurse na upravljanje.

I, moram da kažem, umoran sam od priča da su za sve krivi političari. Neko glasa te političare. Odgovornost je i na nama građanima. Čuvene su priče o “bačenom glasu” za male političke subjekte, ali kako sada stoje stvari bačen je glas dat ovakvoj političkoj “eliti”, jer ništa njime ne mijenjamo, već saučestvujemo pod izgovorom biranja manjeg zla.

MONITOR: Ne govori se o PPOV u Botunu, zagađenju u Pljevljima, ponovo zatrpanom puta na Sokolovini, Marezi, Savinom kuku, sudbini Velike plaže i Budvanske rivijere… Mogu li se  problemi rješavati tako što ćemo prestati da pričamo o njima?

VUJOVIĆ: To je infantilna logika. Kada treba raditi, mi nemamo ni kapaciteta ni spremnosti. Zato se rad na konkretnim stvarima zamjenjuje bukom. Napravljen je model u kojem ljudi bez iskustva i znanja upravljaju najznačajnijim društvenim i privrednim oblastima. Onda oni bježe od toga što im je u opisu posla i idu u političaranje koje im omogućava preživljavanje u politici, odnosno na funkciji, jer je to za njih isto.

MONITOR: Šta raditi?

VUJOVIĆ: Nije previše komplikovano: treba raditi, graditi sistem, promovisati preduzetništvo, insistirati na usvojenim pravilima i poštovati ih bez selektivnosti.

Dodatno, improvizaciju kao model rješavanja problema i odlaganja suočavanja sa njima moramo smanjiti na najmanju moguću mjeru. Volio bih da i sasvim odsutanemo od takvog pristupa, ali mi je jasno da za to treba mnogo vremena.

Potom moramo da uvežemo sve postojeće državne registre kako bismo locirali gdje su pomoć i podrška države najpotrebniji, pa da sistem krene da sanira svoje neuralgične tačke, od socijalnih do privrednih. Sa spoznajom koji su nam ključni problemi i ko ima kapacitet da ih rješava na korak smo od puta koji vodi izlazu iz ovog socio-ekonomskog besmisla. Tada moramo tim ljudima omogućiti da odlučuju i rade. I naravno, mjeriti njihova postignuća i u odnosu na to se i određivati o njihovom daljem angažmanu ili zamjeni.

To nije spektakularno, ali je jedino održivo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO KOMŠIĆ, BIVŠI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE: Ratne politike su na djelu

Objavljeno prije

4 dana

na

7 Februara, 2026

Objavio:

Dejton dva  je iluzija. Međunarodna zajednica je jedva je uspjela doći i do ovakvog rješenja koje je nepravedno ali kompromisno.  Uklanjanjem tog okvira opet bismo dobili haos

 

 

 

MONITOR: Povodom trideset godina od Dejtonskog sporazuma, rekli ste da su etno-partije u BiH„okrenule „Dejton“ protiv „Dejtona“. Govori se i o potrebi za „Dejtonom dva“. Vaše mišljenje je da to nije realno?

KOMŠIĆ: Danas stanje u BiH više liči na stanje u kome je Sporazum nastajao nego na tridesetogodišnjicu njegove primjene. Može se čak utvrditi da je gore nego što propisuje slovo Dejtona. Ratne politike su na djelu, državne institucije se blokiraju, opstruira se evropski put države, kriminal je opše stanje, nacionalizam žešći i otvoreniji.  Dejtonski sporazum je trebao prevladati rat i normalizirati društvo i državu. Ti ciljevi su se mogli postići samo čuvanjem teritorijalnog integriteta države, njenog suvereniteta, demokratičnosti i sekularnosti države.  Nacionalističke stranke koje od Dejtona imaju vlast, s malim prekidom, okrenule su Dejtonski sporazum protiv njega. Rade na razgradnji države, urušavanju institucija,  razgradnji sekularizma. Istovremeno, pozivaju se na Dejtonski sporazum i traže u njemu uporište.  Njima je potreban  Dejton dva, jer se nadaju da bi ga mogle prilagoditi svojim politikama. Mislim da je to iluzija. Međunarodna zajednica, uz američko vođstvo, jedva je uspjela doći i do ovakvog rješenja koje je nepravedno ali kompromisno. Država je ostala u raljama nacionalizma ali Dejton čuva njene okvire. Uklanjanjem tog okvira opet bismo dobili kaos.

MONITOR Visokog predstavnika, Kristijana Šmita, ocjenjujete uspješnim u probijanju blokada koje su napravile najveće partije. Zašto?

KOMŠIĆ: On je odigrao je veoma značajnu ulogu u uklanjanju blokada državnih institucija koje provode nacionalističke partije godinama. BiH nije realizirala rezultate demokratskih izbora, nije se poštovala volja građana, pa smo imali istu vlast osam godina. On je mjerama otklonio ili barem umanjio blokade. Tu svoju politiku su zaklanjali Dejtonskim sporazumom i stalno se pozivali na prava koja  ne postoje po Sporazumu. Kada je on preuzeo funkciju tumača Sporazuma, postao je smetnja. Svi su tražili-traže i danas, njegov odlazak. Šteta je što njegovi prethodnici nisu radili svoj posao. On bi imao mnogo  bolju startnu osnovicu.

MONITOR  U martu 2022. govorili ste da je i u BiH moguć „ukrajinski scenario“, sumnjajući u javna objašnjenja zašto  se Srbija naoružava. Da li eventualnu agresiju na BiH onemogućava NATO?

KOMŠIĆ: U Dejtonskom sporazumu postoji uporište za destruktivne politike.  Stranke rata su ostale na političkoj sceni, u strukturu države ugrađene su i nedemokratske procedure koje nacionalisti koriste za etničke političke podjele iz kojih onda proizilazi i etnička podjela države. Najveći problem je legalizacija ratne i zločinačke tvorevine Republike Srpske. Ona je stalna osnovica ideji podjele države i stalna aspiracija nacionalističkom režimu iz Beograda. To je eskaliralo u vrijeme ruske agresije na Ukrajinu kada je Vučić doveo srpske vojne i paravojne snage na granicu BiH. Sreća, ili se nije usudio poslati ih preko granice, ili ga je netko spriječio. Danas je to nemoguće izvesti, ta ideja je propala. Nova geopolitička podjela svijeta, interes Zapada  i uloga NATO-a na Balkanu, BiH su ucrtali u svoje granice.

MONITOR: Naglašavate da je u BiH veoma jaka strategija „srpsko-ruskog svijeta“ i da nema srpske stranke koja to ne podržava. Da li to znači da nema političke alternative u RS?

KOMŠIĆ: U posljednjih dvadesetak godina dok je BiH bila prepuštena sebi i visokim predstavnicima koji nisu radili svoj posao, ojačale su pretenzije izvana. Te vanjske snage su našle svoje uporište u našim nacionalističkim strankama. Ne radi se samo o susjednim državama i njihovim pretenzijama prema BiH, radi se o širim međunarodnim interesima. To su prije svega „srpsko-ruski svet“ i „islamski svijet“. Domaći nacionalisti nastoje ugurati BiH u jedan od tih svjetova. To, po inerciji, zaustavlja BiH na putu euroatlantskih integracija i urušava dejtonsku strukturu BiH-koja je po sebi lomljiva. Ove aspiracije nisu karakteristika samo srpskih stranaka. Međutim, te stranke imaju najjače uporište u Dejtonskom sporazumu, imaju RS kojom žele potpuno raspolagati. To je primamljiva ideja za sve. Radi tih ciljeva srpskoj opoziciji u RS-u je teško izgraditi novu nacionalnu politiku. Ta opozicija se mora emancipirati od nacionalizma i usmjeriti na demokratske vrijednosti ukoliko želi uspjeti.

MONITOR: Dodik je bio u Izraelu i Mađarskoj. Sreo se sa Netanjahuom i Orbanom. Tvrdi da je u Izraelu dobio podršku za svoj stav da „Dejton“ više ne postoji i da bi RS trebalo da se repozicionira i traži razumijevanje na važnim mjestima u svijetu.  Kako ste  razumjeli ovu Dodikovu „misiju“?

KOMŠIĆ:  Dodik vodi secesionističku politiku od kada je na vlasti u RS-u. On ponavlja svoje stare ideje i traži za njih podršku u svijetu. Danas se  tim idejama želi vratiti u srpsku politiku iz koje je ispao. Ponovo obmanjuje srpski narod. Te ideje nije mogao ostvariti ni dok je imao vlast. Uglavnom ga podržavaju svjetski nacionalisti koji nemaju takav utjecaj da bi mogli izlobirati to što on želi. Ima on podršku i među hrvatskim i bošnjačkim nacionalistima-jer bi s realizacijom njegovih ideja, dobili svoje nacionalističke države u BiH. Ne vjerujem da će tvorci Dejtonskog sporazuma ikada pristati na to.

MONITOR: Kritikovali ste i nešto što zovete „novom bošnjačkom nacionalnom politikom“- koja se ispoljava u napadima na Šmita, otklonu od EU i SAD, sekularizma… Da li te „novine“ dolaze od frustracije SDA- koja je ostala izvan vlasti?

KOMŠIĆ: Nacionalistička bošnjačka politika postoji ali je veoma vješto skrivena iza srpskog i hrvatskog nacionalizma. To i nije teško. Ove politike su veoma agresivne i otvorene. Bošnjački nacionalisti ih podržavaju jer u  eventualnoj razgradnji države i oni dobijaju svoju. Ta podrška ne mora biti otvorena, dovoljna je pasivnost i upiranje prsta u državne neprijatelje. Tako se bošnjačka javnost radikalizira i priprema za secesionistički scenarij. Stvar je jednostavna: ne može se formirati treći entitet (hrvatski) a da se ne formira drugi (bošnjački). Srbi imaju RS. Toj politici je na put stao  Šmit  svojim odlukama. On čuva Dejtonski sporazum po kome to nije moguće. Zbog toga ga napadaju. SDA nije frustrirana samo time što je ispala iz vlasti nego što joj je sužen prostor za realizaciju  njenih ideja. Njima je protivnik  i vladajuća „trojka“ koja se zalaže za euroatlanski put BiH. Oni znaju da sa ulaskom BiH u EU padaju nacionalističke politike.

MONITOR: EU integracije BiH su u velikom zastoju. Može li BiH prevazići unutrašnja trvenja radi zajedničkog interesa?

KOMŠIĆ: Evropski put BiH ima problem što je vlast komponirana kao koalicija građansko-liberalnih i nacionalističkih stranaka. HDZ i SNSD su dio vlasti na državnom nivou gdje se odlučuje o tom putu. One imaju dogovor o blokadi. U nekoj situaciji opstrukciju izvodi SNSD, u drugoj HDZ. Taj čvrsti savez koji održava Čović s Dodikom oni  i ne kriju. Vladajuća „trojka“ ima težak problem jer mora često u interesu funkcioniranja države popuštati i praviti štetne kompromise. S druge strane, postoji opozicija koja svoju politiku gradi na greškama vladajućih. Ona sve što blokiraju HDZ i SNSD pripisuje „trojci“ kao nesposobnost i neprincipijelnost.  Donošenje elementarnih zakona o pravosuđu i imenovanje glavnog pregovarača za otvaranje pristupnih pregovora blokirali su HDZ i SNSD. Na isti način blokirana je i pomoć iz Plana rasta. Opozicija, iz Federacije, sve svaljuje na „trojku“.

MONITOR: Globalna scena je u previranju. Kako ocjenjujete poziciju zemalja Zapadnog Balkana, posebno kao posljedicu poremećenih odnosa SAD-EU?

KOMŠIĆ: Balkan je uvijek  zavisio od odnosa velikih sila. Tako je i danas. Međutim, NATO je pomaknuo svoju granicu daleko na Istok. BiH je, kao i ostale države Zapadnog Balkana, duboko u teritoriju koji kontrolira NATO. Zapad se bori  da tu granicu stabilizira. U tom cilju važno je da zemlje Zapadnog Balkana uđu u EU. Mora se znati da je NATO garant Evropskoj uniji i da su ova dva procesa povezana. Sve balkanske politike bi trebale voditi računa o tome. Neke zemlje se mogu i opirati tome ali na kraju će se morati odlučiti. Tu se ne može postići kompromis jer ni jedna strana neće dozvoliti izuzetke. Najbolji dokaz tome je posljednji ultimatum Srbiji da mora izbaciti ruski državni kapital iz svog energetskog sistema. Amerikanci ne dozvoljavaju Rusiji da ima u rukama bilo kakvo sredstvo utjecaja ili ultimatuma na Balkanu. Što je Srbija uradila? Rusija nema odgovor na to. Stvar je legla.

 

O tri sporazuma koja su odredila rezultat pregovora u Dejtonu

–  U Daytonskim pregovorima se nije ništa dogovorilo što već nije bilo dogovoreno – ovdje je samo postalo vidljivo, kaže za Monitor Ivo Komšić, učesnik Dejtonskih pregovora.

Prvo što je prethodno bilo dogovoreno i što se nije moglo problematizirati u pregovorima bio je sporazum Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, o etničkoj podjeli BiH na dva dijela. Ta zločinačka ideja realizirana je kao „razmjena“ i „kompaktiranje teritorija“ u kombinaciji sa „humanim preseljenjem“ naroda. Tako je Posavina, u kojoj su Hrvati i Bošnjaci bili apsolutna većina, postala dio RS, a Glamoč, Grahovo i Drvar-gdje su Srbi bili apsolutna većina, dio Federacije BiH. Ova razmjena je operacionalizirana, a kasnije realizirana zločinom-na sastanku u Grazu, 6.maja 1992. godine, između Karadžića i Bobana.

Drugi važan sporazum koji je u Daytonu dobio konačnu formu jest onaj o legalizaciji Republike Srpske između Holbrooka i Izetbegovića. Legalizacija je dogovorena na sastanku Izetbegovića i Holbrooka u Ankari, uz velike pritiske. Tu činjenicu  također nismo mogli problematizirati.  Legalizacija Republike Srpske je ključna politička činjenica Daytonskog sporazuma. Ona je temelj svih drugih nelogičnosti koje su ušle u Sporazum i koje današnju BiH čine nefunkcionalnom, neracionalnom i nedemokratskom državom.

Treći veliki sporazum koji se legalizirao i učvrstio u Daytonu jest sporazum američke administracije i Kontaktne grupe. Sve do Daytona vjerovali smo da će američka administracija ustrajati  na principima Washingtonskog sporazuma i obećanjima koje smo dobili. Pregovori su trebali ići u smjeru priključivanja srpskih regija-koje je držao Karadžić pod vojnom kontrolom, u Federaciju BiH. Federacija BiH je projektirana kao federalizacija cijele države-u međunarodno priznatim granicama, a ne na dijelu BiH. Kontaktna grupa je neprestano insistirala na legalizaciji RS-a, njezinoj teritorijalnoj zaokruženosti i izvornoj državnosti. Holbrook je pregovore vodio u smjeru koji je prethodno dogovorio s Kontaktnom grupom. Njihov projekat je i podjela teritorija između entiteta u omjeru 49 – 51 poosto I ovaj dogovor Holbrook je ugradio u Daytonski sporazum.

Svaki put kada bismo uspjeli preći preko granica koje su postavljene izvan Daytona, Holbrooke bi nas vraćao nazad.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MAJA RAIČEVIĆ, CENTAR ZA ŽENSKA PRAVA: Zamjenjujemo suštinu senzacionalizmom  

Objavljeno prije

2 sedmice

na

30 Januara, 2026

Objavio:

Fokus javnosti, ali i institucija, mora biti na tome ko je snimak pribavio, ko ga je distribuirao, sa kojom namjerom i uz kakve eventualne prijetnje ili ucjene. Sve drugo – nagađanja, komentarisanje izgleda, privatnog života ili karaktera žrtve  vodi u sekundarnu viktimizaciju i relativizaciju nasilja

 

 

MONITOR: Objava eksplicitnog snimka, krivične prijave, ostavke, kako komentarišete najnoviju aferu?

 ​RAIČEVIĆ: ​Percepcija ovog slučaja kao „afer​e“ pokazuje koliko smo i dalje skloni da zamijenimo suštinu senzacionalizmom​ jer se ovdje prije svega radi  o ozbiljnoj sumnji na krivično djelo  ​Zloupotreba tuđeg snimka, fotografije, portreta, audio zapisa ili spisa sa seksualno eksplicitnim sadržajem​ (175a KZCG) , što predstavlja oblik digitalnog i rodno zasnovanog nasilja. Fokus javnosti, ali i institucija, mora biti na tome ko je snimak pribavio, ko ga je distribuirao, sa kojom namjerom i uz kakve eventualne prijetnje ili ucjene. Sve drugo – nagađanja, komentarisanje izgleda, privatnog života ili karaktera žrtve  vodi u sekundarnu viktimizaciju i relativizaciju nasilja.

MONITOR: Imate li podatke koliko su česti slučajevi objavljivanja intimnih snimaka i ,,osvetničke pornografije”. Ko su najčešće žrtve? 

RAIČEVIĆ: Kada govorimo o učestalosti ovakvih slučajeva, suočavamo se sa ozbiljnim problemom nedostatka  dostupnih sistematizovanih podataka​, a da bi ocijenili rad institucija važno je da znamo  koliko je prijava podneseno, koliko ih je procesuirano, da li su i kako žrtve zaštićene i kakvi su ishodi​. Na osnovu iskustva​, kao organizacija koja rad​i sa žrtvama, znamo da ​ su žene i djevojke daleko češće mete objavljivanja intimnih snimaka bez pristanka, naročito u kontekstu partnerskih odnosa, odbijanja da se u njih upuste, a posebno nakon raskida​ veze sa partnerom sklonom kontroli i nasilju. Nekad se ove situacije dešavaju i u okviru  profesionalnih ​relacija. Ogroman broj slučajeva nikada ne bude ​prijavljen zbog straha, stida, nepovjerenja u institucije ili bojazni da će javna reakcija biti brutalnija od nasilja.​

MONITOR: Da li se što promijenilo od izmjene Krivičnog zakonika i predviđenih kazni za ova nedjela?

RAIČEVIĆ: Izmjene Krivičnog zakonika i uvođenje posebnog krivičnog djela koje sankcioniše neovlašćeno objavljivanje seksualno eksplicitnog sadržaja bez pristanka predstavljaju važan normativni iskorak. Zakon danas prepoznaje da se radi o djelima koja se gone po službenoj dužnosti, što znači da nije neophodno da inicijativa dođe od osobe koja je žrtva ovog krivičnog djela. Pored toga, ne odnosi se samo na osobe koje prve podijele ove sadržaje, već i na one koji ga dalje distribuiraju, pa svi oni koji to ovih dana prilično masovno čine, zapravo podliježu krivičnoj odgovornosti. Dalje, za ovo krivično djelo su propisane oštre kazne, uključujući i kaznu zatvora i do pet godina kada djelo čine službena lica, a ukoliko je to krivično djelo izvršeno prema djetetu počinilac može biti kažnjen od dvije do čak deset godina zatvora.

MONITOR: Postoje li presude za ovo krivično djelo? 

RAIČEVIĆ: Normativna promjena sama po sebi nije dovoljna. Sudska praksa je nova, presude su malobrojne, a par presuda u koje smo imale uvid ne pokazuju  odvraćajući efekat zakona. Iz obrazloženja presuda se ne vidi da li su paralelno aktivirane druge mjere zaštite žrtve– psihosocijalna podrška, nadzor nad uklanjanjem ili sprječavanjem daljeg širenja intimnog sadržaja, niti koordinacija sa drugim institucijama, a ogolijevaju i probleme blage kaznene politike u ovim predmetima.

Tako je u jednom predmetu sud utvrdio da je okrivljeni prijetio objavljivanjem seksualno eksplicitnih fotografija i istovremeno primijenio fizičko nasilje prema vanbračnoj supruzi. Iako su oba djela kvalifikovana kao krivična, konačan ishod je uslovna osuda sa jedinstvenom kaznom zatvora od sedam mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko okrivljeni u roku od godinu dana ne učini novo krivično djelo. Takva odluka šalje izrazito problematičnu poruku da se kombinacija ucjene intimnim sadržajem i fizičkog nasilja može tretirati kao incident sa minimalnim posljedicama po učinioca, iako se radi o krivičnim djelima koja zadiru u posebno zaštićene vrijednosti , kao što su  dostojanstvo, privatnost, psihički i fizički integritet i bezbjednost člana porodice.

I druga presuda u koju smo imali uvid pokazuje nedosljednost kaznene politike. I u tom predmetu okrivljeni je počinio nasilje u porodici prekršivši ranije izrečene zaštitne mjere prema bivšoj supruzi, što ukazuje na kontinuitet i upornost u vršenju nasilja, a istovremeno je prijetio i objavljivanjem seksualno eksplicitnih fotografija. Sud je prepoznao ozbiljnost prijetnji  i realnu opasnost od ponavljanja krivičnog djela dovoljno snažno da opravda pritvor, a ipak je izrekao jedinstvenu zatvorsku kaznu od sedam mjeseci što je blizu zakonskog minimuma.Ova neujednačenost potkopava povjerenje u sistem i obeshrabruje žrtve da nasilje prijave, jer ne mogu predvidjeti da li će država reagovati odlučno i osigurati im zaštitu.

Dok god se kaznena politika kreće u rasponu od kratkotrajnog zatvora do blagih uslovnih osuda, bez jasne strategije zaštite žrtve i prevencije ponavljanja nasilja, zakon će ostati nedovoljno snažan alat. Sudske odluke moraju jasnije afirmisati da objavljivanje ili prijetnja objavljivanjem intimnih snimaka nije „sporedno“ djelo, već ozbiljan oblik nasilja koji razara privatnost, dostojanstvo i bezbjednost žrtava.

MONITOR: Kako reaguju institucije u ovakvim slučajevima? 

RAIČEVIĆ: Institucionalne reakcije u ovakvim slučajevima često kasne za realnošću digitalnog prostora. Internet djeluje trenutno, dok su policijski i tužilački postupci spori, opterećeni procedurama i nedovoljnom tehničkom opremljenošću. Idealna reakcija podrazumijeva istovremeno krivično procesuiranje, hitnu zaštitu žrtve, brzo uklanjanje sadržaja sa digitalnih platformi i hitno oduzimanje sredstava za dijeljenje ovih sadržaja okrivljenima. U praksi se često dešava da žrtva sama vodi bitku sa platformama, dok institucije djeluju parcijalno i bez koordinacije. To ostavlja utisak da je odgovornost individualna, a ne sistemska.

MONITOR: Šta bi se sistemski moglo unaprijediti? 

RAIČEVIĆ: Ako govorimo o unapređenju sistema, potrebni su jasni protokoli za postupanje policije i tužilaštava u slučajevima digitalnog nasilja, specijalizacija kadrova, tehnološka  opremljenost, ali i efikasni mehanizmi saradnje sa internet platformama kako bi se nezakoniti sadržaj uklanjao bez odlaganja. Žrtvama mora biti obezbijeđena besplatna pravna i psihološka pomoć, kao i zaštita identiteta, jer curenje informacija i medijsko „razvlačenje“ često nanose veću štetu od krivičnog djela. Jednako važno je i sistematsko prikupljanje i objavljivanje podataka, jer bez toga nema ozbiljne prevencije ni odgovorne javne politike.

MONITOR: Primjećujete li neke promjene u ovdašnjim patrijarhalnim obrascima i djelovanju institucija što se tiče poštovanja ženskih prava? 

RAIČEVIĆ: Kada je riječ o patrijarhalnim obrascima i poštovanju ženskih prava, vidljiv je određeni pomak u javnom diskursu, pa se danas o nasilju ipak više govori, a ovi slučajevi prepoznaju kao oblik digitalnog nasilja. Međutim, dubinski obrasci ostaju gotovo netaknuti, pa se  i dalje prečesto postavlja pitanje „zašto je snimala“ umjesto „zašto je neko objavio“, i dalje se odgovornost prebacuje sa učinioca na žrtvu, građani koji gledaju i dijele ove snimke ne prepoznaju ličnu odgovornost, a institucije nerijetko reaguju tek kada pritisak javnosti postane prevelik. Dok god se takvi obrasci ne razgrade kroz dosljednu primjenu zakona i jasnu poruku da je privatnost nepovrediva, ovakvi slučajevi će se ponavljati.

Nije dovoljno imati zakon, već njegova primjena mora biti brza, efikasna i fokusirana na zaštitu žrtava. Sve dok žrtve snose veću društvenu cijenu od počinilaca, sistem nije ispunio svoju osnovnu funkciju.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo