Povežite se sa nama

INTERVJU

SINĐA PO DRUGI PUT MEĐU CRNOGORCIMA: Između robije i nakalemljenog sjećanja

Objavljeno prije

7 godina

na

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar

 

Što bi u Bosni rekli: kako pošlo – tako došlo.  Kontroverzni svjedok saradnik u slučaju državni udar /terorizam u pokušaju Aleksandar Saša Sinđelić ponovo se obreo u Crnoj Gori. I traži azil.

Muštuluk nam je uhvatio glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „Danas je u Crnu Goru prvi put od Srbina pobjegao Srbin“, kazao je Katnić u Skupštini, tokom rasprave sa poslanicima Demokratskog fronta: ,,To je ovaj Sinđelić. Prebjegao je pod kuršumom. Nisam ga ja gonio. Vi ga gonite i za to postoje dokazi. Molim vas da stanete”.

Pošto je lidere DF tako lijepo zamolio da zaustave progon za koji, kaže, postoje dokazi (možda bi Katnić o svojim saznanjima trebalo da obavijesti nekoga iz Tužilaštva?) epski nastrojeni SDT je nastavio k’o uz gusle: “Sinđelić je preko staza, mimo graničnog prelaza i redovnih prelaza bježao u Crnu Goru, što je bilo vidno na njegovim nogama i tijelu“. Slijedili su fakti: ,,Ono što je činjenica je da je (Sinđelić – prim. autor) u Crnoj Gori i da je izjavio da traži politički azil“. Pa opet red nedokazanih pripovijesti: „On je u situaciji da mora da bježi isključivo zbog toga što je morao da svjedoči pred sudom u Crnoj Gori”.

I mnogo neiskusniji čovjek od Milivoja Katnića zna da je krajnje neozbiljno, da ne kažemo rizično po sopstvenu reputaciju, povezivati interpretacije Aleksandra Saše Sinđelića sa bilo čime što je činjenica ili je isključivo dokazano. Ta osoba, prosto, previše i prečesto laže.

Za dokazivanje te teze (da je Sinđa osoba kojoj se ne može vjerovati ni koliko je sati) možda je najmanje bitna tvrdnja DF da Sinđelić ne govori istinu ni o svom navodnom bjekstvu, pošto je u Crnu Goru, prema njihovim informacijama, stigao desetak dana ranije. „On se u Podgorici nalazi skoro desetak dana, gdje ga Katnić danima priprema za konferenciju za medije“, saopštili su iz DF-a dan po potvrdi prispijeća (ne)zvanog gosta.

Onda se oglasio i MUP Republike Srbije. Sinđeliću, tvrde, niko ne prijeti. Mada  potvrđuju da je on u Crnu Goru pobjegao. „Izmišljotina je da je toj osobi neko prijetio i da je zbog toga pobjegao u Crnu Goru. Takođe, ta osoba nije politički aktivna u Srbiji, pa samim tim ne može biti politički progonjena“, saopštili su iz srpskog MUP-a portalu Borba. „Očigledno je da je ta osoba imala nečiju pomoć da se prebaci u Crnu Goru i da je ilegalnim putem prebačen mimo graničnih prelaza. Naravno, to je krivično djelo za koje će odgovarati oni koji su ga počinili, a istraga je u toku”.

Eto još nepoznanica. Zašto bi bježao neko kome niko ne prijeti? I zašto bi bio problem da osoba koju ne progoni niko, pa ni država Srbija, ode negdje drugo, makar i u Crnu Goru? Konačno, ko je tim transferom izgubio a ko je na dobitku?

Da li bi, u nedostatku valjanih odgovora na ova pitanja, trebalo da vjerujemo Katniću i njegovom svjedoku saradniku da je on iz Srbije, progonjen od lidera DF, spas potražio u Crnoj Gori. I da traži azil od istih onih vlasti protiv kojih je pripremao državni udar.

Koliko je to teško svjedoči prisjećanje da je Sinđelić, prije samo četiri mjeseca, tvrdio da je on zapravo pobjegao iz Crne Gore u februaru ili martu prošle godine. Nakon što su ga Katnić i njegovi saradnici mjesecima nagonili na zlo.

I danas na Jutjubu možete pronaći martovski snimak Sinđe koji za kafanskim stolom, gledajući u kameru svog NN sagovornika, objašnjava kako je sa porodicom uspio da pobjegne iz Crne Gore. Iako su nadležni u Podgorici, prethodno, tvrdili da je iz države otišao legalno, pošto ,,prema navedenom licu nije izrečena mjera zabrane napuštanja teritorije Crne Gore“. Sinđelić se, dodatno, požalio kako je crnogorskim tužiocima ispričao ono što su željeli da čuju. Pošto bi, u suprotnom, bio doživotno zatvoren.

,,Dok ti ne potvrdiš ono njihovo ‘mi znamo’, nema ništa“, priča svjedok saradnik, „ne postoji način da dokažeš istinu. Onda uradiš ovako kažeš ono što oni žele, da bi izašao, da bi se sklonio, da bi posle mogao da stekneš uslove da kažeš istinu”. Pred tom kamerom Sinđelić kaže kako razmišlja da preseli porodicu na drugu adresu i ode u neku emisiju kako bi ispričao istinu o svojoj ulozi u slučaju državni udar.

Ne bi službe bile to što jesu da svojim saradnicima ne ispune po neku želju. Tako se i Sinđa obreo u Ćirilici kod Miomira Marića. Da objasni svoje motive saradnje sa Katnićem: „ Morao sam da kupujem vrijeme, morao sam da razmišljam dugoročno… Potvrđivao sam one njihove priče isključivo da naši ljudi izađu napolje i da ja dođem ovdje… Da sam rekao bilo šta drugo, ja ne bih stigao do ove emisije”.

Pojavio se onda još jedan snimak, opet neznanog autora, u kome Sinđelić ponavlja priču iz sudnice podgoričkog Višeg suda. U koju mu je, uz Milivoja Katnića, bezrezervno povjerovala i sutkinja Suzana Mugoša. Dio njenog obrazloženja izrečene presude kojom je 13 optuženih osuđeno na gotovo 70 godina zatvora prenosimo iz Podbjede:

„Odbrana je pokušavala da ospori iskaz i kredibilitet svjedoka saradnika Saše Sinđelića, ali za sudsko vijeće je nesporno da je on iznio istinu i vjerodostojno opisao do detalja što je planirano za veče 16. oktobra. ‘Svaka okolnost koju je iznio je i ispitana i potvrđena. Nesporno je da je njegov iskaz upotrebljiv, jasan, bez konfuzije i potvrđen materijalnim dokazima’, obrazložila je sutkinja, dodajući da je tri mjeseca saslušavan i nijednom nije dovedeno u sumnju ono što je govorio“.

A evo kako je govorio Sinđelić. U sudnici i van nje.

„Prilikom mog boravka u Moskvi ja sam shvatio o čemu se tu radi, da se priprema bukvalno državni udar u Crnoj Gori. Da se svrgne vlast. To sam shvatio iz svega što mi je iznio sam Šišmakov. Ja sam vidio da je to, da kažem, vrlo ozbiljna stvar…”, zbori Aleksandar Sinđelić u jednoj kafani. U kameru.

Pred drugom kamerom, opet u kafani, Saša Sinđelić otkriva zavjeru: ,,Ljudi koji su išli tamo (u Podgoricu), pohapšeni su samo zato jer su za njih znali taj Paja (Mirko Velimirović) i još nekoliko njih drugih i oni su ih izmanipulisali… Paja je na svoju odgovornost kupio oružje, ako ga je kupio. Ali nas je prijavio. Namestio nas je“.

U sudnici je, ipak, Aleksandar prvo objašnjavao kako ga je, zapravo, strah od ortaka iz Rusije nagnao u policiju. Da prizna nešto za šta je tri dana ranije tvrio da su izmišljotine i budalaštine. Problemi su počeli kada mu je Edi (Eduard Šišmakov), na Kalemegdanu, tražio da mu vrati mali crni telefon za koji je Sinđelić zaključio da služi tome da Rusi mogu da ga prate, pa se zabrinuo za svoju bezbjednost.. „Ja sam po dolasku kući pokupio sve stvari koje su ostale kod mene i novac i otišao u policiju gdje sam ispričao sve što znam i gdje sam predao stvari“. Tako su nastali svi materijalni dokazi u slučaju državni udar.

Onda se Saša dosjetio da je on u sudnici dobrovoljno, kako bi rekao istinu o liderima DF koji su izdali srpsku stvar i uzeli novac. „Oni su htjeli, očigledno, da strada više ljudi. Ali srpskih. Pare su gurnuli u džep”, analizirao je tada. Uz pretpostavku da je i Mirko Velimirović  (isti onaj što ih je, dva pasusa visočije,  namestio)„odustao i pokolebao se” nakon što je saznao da su lideri DF „izdali“.

Sinđelić je tada sudskom vijeću objasnio da je do zaključka o izdaji i prodaji lidera DF-a došao metodom induktivnog zaključivanja, pošto „nema ko drugi“.

To je samo dio ispitanih i potvrđenih okolnosti na osnovu kojih je donijeta prvostepena presuda. Sudskom vijeću nijesu zasmetali ni Sinđini pokušaji da ospori lako provjerljive činjenice. Poput onih da je nekada robijao u zatvoru u Spužu, da je protiv njega u Srbiji podnijeto dvadesetak krivičnih prijava (napad na službeno lice i dezerterstvo, krivično djelo teška krađa – 11 krivičnih djela; razbojništvo – dva krivična djela; nelegalno posjedovanje oružja – dva krivična djela…), da je u Hrvatskoj izvršio ubistvo iz koristoljublja zbog čega je pravosnažno osuđen…

„Nikada se nisam bavio kriminalnim radnjama“, jedna je Sinđinih tvrdnji. Izrečena u istom dahu kad i objašnjenje kako je vojvodi Paji, „kao Deda Mraz“, dao 30 hiljada eura da kupi 50 automatskih pušaka.

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar.

Mnogo toga zavisi od toga kako će se Crna Gora, odnosno njeno pravosuđe, odnositi prema Interpolovoj potjernici kojom Aleksandra Sašu Sinđelića potražuje Hrvatska zbog izdržavanje kazne zatvora u trajanju od 21 godine. Sinđelić je na tu kaznu osuđen u odsustvu, zbog krivičnog djela teškog ubistva i teške krađe. Zemljoradnika Mirka Fotesa Sinđelić je ubio 2002. godine, na njivi, da bi mu uzeo traktor.

Hrvatsko Ministarstva pravosuđa je 1. juna 2017. godine,  Ministarstvu pravde CG uputilo zahtjev za izručenje Sinđelića. „Zainteresovani smo za izručenje navedene osobe radi izvršenja kazne zatvora izrečene u Hrvatskoj“, navedeno je u saopštenju hrvatskog Ministarstva.

Saradnici ministra pravde Zorana Pažina proslijedili su hrvatski zahtjev za izručenje Višem sudu „kao stvarno i mjesno nadležnom za odlučivanje u konkretnom predmetu“ (citat iz saopštenja Minsitarstva pravde). Potom je, iz podgoričkog Višeg suda, saopšteno da će oni o zahtjevu za izručenje Sinđelića odlučivati  nakon okončanja krivičnog postupka koji je u toku. Izgleda, sada, da ni to nije bila istina.

Prema informacijama pristiglim pred izlazak ovog broja Monitora, Viši sud u Podgorici odbio je hrvatski zahtjev za izručenje Sinđelića 22. aprila, prije izricanja prvostepene presude u sudskom postupku u kome je on bio svjedok saradnik. Ne znamo obrazloženje odluke koju je potvrdio i Apelacioni sud. Ali se može desiti da je ona zasnovana na prostoj činjenici da Aleksandar Saša Sinđelić tada nije bio u dohvatu crnogorskog pravosuđa.

Stvari su se sada promijenile. Kao i uloge. I ulozi. A istinu o državnom udaru, njegovim naručiocima, organizatorima i protagonistima i dalje čekamo.

 

Povod i posljedice

Vijest o Sinđinom dolasku (povratku?) u naručje SDT-a i ANB-a Milivoje Katnić nam je saopštio tokom skupštinske rasprave o radu Državnog tužilaštva, nakon kontroverzne tvrdnje da u slučaju državni udar  SDT nije imalo dovoljno dokaza za osuđujuću presudu Milanu Kneževiću.

„Mi to nijesmo imali. Ta situacija je sklopljena na osnovu iskaza svjedoka kojeg je predložila odbrana. To je poslanik gospodin (Predrag) Bulatović. Znači, odbrana je dala taj dokaz, pa je došlo do osuđenja ovog lica“.

Slijedile su očekivane reakcije iz redova DF. „Malo vam je što ste članove moje familije stavili u montirane procese, sada hoćete da navučete jedan dio javnosti protiv mene“, odgovorio je Bulatović, „znači, sva priča o činjenicama je pala u vodu, i da nije bilo mog svjedočenja, on ne bi bio osuđen“. Katnić je, zaista, u više navrata tvrdio da „za sve što on priča tužilaštvo ima dokaze“. A sada tvrdi suprotno. Bulatović je dodao kako će Katnić svoje tvrdnje morati da dokaže „i na mjestima gdje je to neophodno, jer je ovim dokazao da on u suštini zloupotrebljava službeni položaj, podmeće, konstruiše i obračunava se sa DF-om“.

Ostalo je nejasno na šta je tačno mislio glavni specijalni tužilac kada je objašnjavao kako je situacija sklopljena nakon Bulatovićevog svjedočenja. Ali, ta se nedoumica u potpunosti uklapa u utisak opšte nedorečenosti (i nedokazanosti) koji je ostao nakon presude sudskog vijeća Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavala sutkinja Suzana Mugoša.

Tako u presudi koja je satima iščitavana pred TV kamerama, pored ostalog stoji kako Sud nije kao istinitu prihvatio odbrane optuženih Andrije Mandića i Milana Kneževića koji su naveli da su u Rusiju išli radi zvaničnih političkih aktivnosti. „Pored tih formalnih posjeta Rusiji, Mandić i Knežević su imali dovoljno vremena da sa organizatorima dogovaraju kriminalne aktivnosti. Po priznanju optuženog Kneževića i svjedoka Predraga Bulatovića, on je u pauzi jedne od zvaničnih posjeta uspio da stupi u kontakt kasnije sa glavnim političkim savjetnikom Demokratskog fronta Aronom Šavivom iako mu to tada nije bio zvaničan plan posjete“, rasuđivala je i presuđivala Mugoša.

Ako ste razumjeli da su Mandić i Knežević, možda, nepravosnažno osuđeni zato što su „imali dovoljno vremena“ da se bave nezakonitim stvarima za koje tužilaštvo nije imalo dokaze, znajte da nijeste jedini koji imaju takav utisak (susret i eventualni dogovor sa političkim savjetnikom svakako ne spadaju u red zakonom zabranjenih aktivnosti).

Da sačekamo, zato, i vidimo čega bi se Sinđa još mogao dosjetiti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, PREOKRET: Evropa se gleda kao obećana zemlja, a ne sistem vrijednosti

Objavljeno prije

2 dana

na

28 Marta, 2026

Objavio:

Nema te velike ideje koju mi nismo spremni upodobiti našem sitnom interesu. Tako su i EU integracije poslužile kao opravdanje da se njima zaogrne želja za dodatno partitokratizovanje društva

 

 

MONITOR: Šta se sve čita ispod priče o krizi vlasti u Podgorici, i posljednje sjednice lokalne Skupštine?

PERIĆ: Svjedočimo obesmišljavanju onog što bi trebalo biti demokratija, odnosno vladavina većine. Imali smo inicijativu za skraćenje mandata Skupštine za koju se unaprijed znalo da nema potrebnih 30 glasova, a koja je učinila da se osnaži poljuljana pozicija vlasti koja sada vlada sa 27 od 59 odbornika. Pored toga što je ta vlast inicijalno formirana bez izbornog legitimiteta, jer oni koji su svoju kampanju bazirali na kritici te vlasti su joj potom prišli, pošto su prethodno izazvali izbore iz koalicije sa upravo tom istom vlašću – oni sada nemaju ni formalnu većinu, ali mogu nesmetano nastaviti da vladaju.

Nepromišljenost, nesnalaženje ili neka vrsta (prećutnog) dogovora, šta god da je slučaj, dovela nas je do toga da je vlast dobila novo vrijeme koje se računa od zadnje održane sjednice. Ako sjednica nema u tom roku, to je zakonski osnov uvođenja odbora povjerenika koji bi preuzeo funkciju Skupštine.

Na političkoj sceni imamo dva blokirajuća fenomena: prvi, da ranija tradicionalna vlast koja je postala opozicija ne umije da djeluje u tim okolnostima, i drugi, da ne želi da čuje ni drugačije mišljenje i onda uranja u sopstveno tumačenje realnosti često udaljeno od provjerljivih činjenica.

Dešavanja u Podgorici su opasna sa stanovišta ustanovljavanja presedana. Podgoricom vlada 27 od 59 odbornika, a 28 od 59 glasova je za većinu legitimno da nešto proglase da je odlučeno i da se ne prekida sjednica. Ne treba ni da glasa polovina odbornika ne samo za neku odluku, nego bilo kako, da bi iz njihove vizure stvari išle nesmetano. Ne postoji razlikovanje instituta ustanovljavanja kvoruma i glasanja,  ne dozvole vam da budete u kolegijumu, mjesta u odborima koji provjeravaju svrsishodnost, zakonitost i usklađenost akata vam uskrate i dodijele ih DPS-u, i onda za proceduralne propuste koji nastanu , koji idu do toga da neka odluka kada se usvoji u finalnom obliku može biti nesprovodiva, optuže svakog drugog da je kriv za to.

Ovaj institucionalni haos je dobrim dijelom posljedica neznanja, ali jednako ogoljava i jasnu namjeru da se vlada bez obzira na to da li imate većinu. Procedure su samo smetnja koje treba obesmisliti i izigrati.

MONITOR: Kazali ste –  oni koji su tražili skraćenje mandata Skupštine Glavnog grada omogućili su njegovo produženje. Kako to?

PERIĆ: Zakonski gledano, ako lokalni parlament ne zasijeda duže od šest mjeseci, stiču se uslovi za uvođenje odbora povjerenika koje imenuje Vlada i koji preuzima funkciju Skupštine. Posljednja sjednica, prije ove koja je održane prethodne sedmice, bila je održana krajem decembra.  Skupština je morala zasijedati najkasnije do kraja juna kako bi se smatralo da obavlja svoju funkciju.

Ključni detalj: po zakonu, devet mjeseci prije izbora raspisanih za sve opštine (13. jun) ne mogu se organizovati vanredni lokalni izbori. Sjednica je održana 19. marta. Kada na taj datum dodate šest mjeseci, dolazite do 19. septembra što je nakon 13. septembra, granica nakon koje vanredni izbori više nijesu mogući. Drugim riječima, ta opcija je sada praktično zatvorena.

Ostaje pitanje: zašto su inicijatori podnijeli inicijativu 20. februara, a nijesu tražili hitnu sjednicu na koju su imali pravo? Zašto se čekao 19. mart? Zašto to nije učinjeno prije 13. marta, jer se nakon tog datuma već ulazi u rokove koji faktički omogućavaju vlasti da, bez zasijedanja, eliminiše mogućnost vanrednih izbora? Paradoks je očigledan, inicijativom da skratite mandat, vi ste ga zapravo učvrstili.

Teza da je to po vlast teža opcija ne stoji ni na logičkoj, ni političkoj ravni: izvršna vlast je najsnažnija kada ima gradonačelnika sa punim zakonskim ovlašćenjima, a ne kada funkciju skupštine preuzima odbor povjerenika. Argument da će se sada moći usvajati odluke koje bi se predlagale od strane trenutne opozicije je sasvim neizvjestan, jer odbornici vlasti mogu da ne glasaju i da nema dovoljno glasova ni za validnu odluku.  Čak i da se to ne desi, vi predlažete mjere koje ne realizujete u praksi. Ukoliko se loše spovedu odgovornost je vaša, bez obzira da li su bile smislene ili ne, a vlast bi uvijek imala mogućnost retoričkog manevra da kaže da ona to nije inicirala. Stvar je jednostavna: onaj ko ima vlast treba i da predlaže odluke koje će sprovoditi i za što će preuzeti odgovornost. Kada god se odstupi od tog načela nastaje konfuzija od koje bolju poziciju prije mogu graditi oni koji nemaju legitimitet.

MONITOR:  Po vama rješenje je da mijenjamo sistem. Kako?

PERIĆ: Potrebna je promjena na dvije ravni: legislativnoj i političke kulture. Trebalo bi da imamo dovoljno fer pristup da kada nemate većinu podnesete ostavku ili da se ide na nove izbore. Da kada načinite grešku to i priznate, preuzmete odgovornost za kvalitet rješenja koja predlažete i realizujete i poštujete zakon i poslovnik. Ovo izgleda daleko dostižan cilj ako sada posmatramo stvari.

Kada su u pitanju pravila, potrebno je da predsjednike mjesnih zajednica, odbornike, poslanike i gradonačelnike biramo neposredno. Time bi se na početku izbjegle dvije neuralgične tačke: odsustvo legitimiteta i integriteta. Onaj ko je izabran imenom i prezimenom bi podnosio odgovornost za svoje djelovanje. Potrebno je i osnažiti lokalne inicijative kroz lokalne referendume koji se održavaju po propisanim pravilima i na vrijeme – prije, a ne nakon odluke.  Uz obavezujuće javne rasprave za ključne odluke u zajednici.

MONITOR: Nakon izlaska Kneževićeve DNP iz Vlade, dobili smo kandidate za  nove ministre iz redova Mandićeve NSD. Mijenja li to šta u izvršnoj vlasti?

PERIĆ: Gospodin Mandić ima bolju sposobnost pregovaranja ili je pak premijer spreman na ustupke samo da bi održao vlast na okupu. Šta god da je od to dvoje  rezultat je –  vanrednih izbora ni na državnom nivou izvjesno nema. Mada ih opozicja priželjkuje u septembru, što i saopštava.

U novoj podjeli kolača ništa novo: logika partijske preraspodjele je presudna. Zanimljivo je da se nastavlja sa idejom da imamo recimo ministra zaduženog za komunikaciju sa Skupštinom. Umjesto da imamo zakon o Vladi i zakon o Skupštini koji precizno uređuju i odnos zakonodavne i izvršne vlasti, ali i jednako tako i broj i djelokrug ministarstava, vodeći se načelom racionalnosti, mi imamo ministra koji zapravo treba da obavlja dio posla generalnog sekretarijata Vlade. Ovo je prije dobar predložak za komediju nego li za državničko ponašanje.

MONITOR: Kako vidite dinamiku između Mandića i Kneževića?

PERIĆ: To nije dinamika odnosa koja ide u pravcu značajnijih promjene strateških političkih odnosa, jer su  obije strukure odbacile mogućnost saradnje sa drugom stranom i sami najavljuju da bi oni bili partneri i nakon novih izbora. Jasno je da se radi o repozicioniranju unutar njima zajedničkog biračkog tijela.

MONITOR: Slučaj Botun bio je okidač za politička pomjeranja. Kako komentarišete taj slučaj?

PERIĆ: Nije bilo adekvatne inicijalne komunikacije sa građanima, onda smo imali manjak transparentosti i otvorenog dijaloga, davanje ishitrenih obećanja pa promjene stava – sve to je dovelo do povećanja ionako nagomilong nepovjerenja kod lokalne zajednice. U međuvremenu se usvajao Prostorni plan, PUP Podgorica i Budžet Glavnog grada koji su pretpostavljali gradnju PPOV-a na toj lokaciji, a onda će dio onih koji su glasali sva ta rješenja biti  protiv realizacije odluka za koje su i “digli ruke”. Kada se na kraju nije imalo druge izlazne strategije, uvedena je velika tema koja nema veze sa kolektorom: jezik, zastava i državljanstvo. To je viđeno mnogo puta i očito se matrica prethodne vlasti u tom smislu rado prihvata.

Umjesto promjene ponašanja kada ste na vlasti, dolazite do argumenta snage vlasti, a ne razgovora i dogovora. Uvjeren sam da je moglo drugačije, da osnaženi dođemo do dogovora koji bi jačao povjerenje građana u institucija.

MONITOR: Iz Brisela stižu poruke da bez suštinskih reformi u ključnim poglavljima za vladavinu prava, nema ulaska u EU. Ima li na vidiku suštinskih reformi?

PERIĆ: Govorimo o vladavini prava u državi gdje manjina hoće da vlada kao da je većina – čemu svjedočimo u Podgorici. Živimo u sistemu gdje smo opterećeni nejednakim postupanjem u sličnim ili identičnim situacijama, gdje se mijenjaju zakoni po mjeri namjere da jedna partija preuzme bezbjednosni sistem kao mač u svojim rukama, gdje se pravda višim interesom zakidanje ljudskih prava i uvodi  instrument svemoćnih komisija za “čišćenje” spornih kadrova, a da pritiom nemamo garanciju da bi njih vodili oni koji su bili protivnici ili dokazani borci protiv koruptivnih praksi, već to lako mogu biti ljudi koji su napredovali kroz sistem koji ova vlast, i to u svojim blažim kvalifikacijama, opisuje kao koruptivan…

Iz Brisela imamo nedvosmslen signal da oni žele da budemo dio EU.  Čini se da i oni pokušavaju da obuzdaju ovu većinu ograničavajući je rokovima i slanjem diplomatskih poruka. Izgleda da je više njima stalo nego ovoj vlasti.

MONITOR: Za ispunjavanje nekih evropskih obaveza potrebna je podrška opozicije, koja izlazi iz skupštinskih tijela nakon usvajanja dva zakona iz sektora bezbjednosti. Šta to znači?

PERIĆ: Za većinu zakona koje treba usvojiti postoji većina i bez opozicije. Sa druge strane pitanje konsenzusa je pitanje opšte saglasnosti da postoji viši interes. Međutim, govoriti u ovim kategorijama koje su apstrakne za najveći dio političke klase je gubljenje vremena. Vlast misli da oni treba da sami donose odluke. Ne postoji ideja kako uključiti cijelu, ne samo političku, već i ukupnu zajednicu u proces donošenja odluka. Oni žele da poentiraju time da su  nas oni uveli u EU, pročistili sistem,  izgradili infastrukururu… A  takvog postignuća nema bez ukupnog društvenog napora, i to ne samo političkog.

MONITOR: Ima li u Crnoj Gori zaista “evopske većine” na političkoj sceni?

PERIĆ: Deklarativno da, ali suštinski se Evropa gleda kao neka vrsta ekonomski gledano obećane zemlje, ne kao sistem vrijednosti koji bi nam pomogao da budemo, najuopštenije rečeno, humano i efikasno društvo.

Nema te velike ideje koju mi nismo spremni upodobiti našem sitnom interesu. Tako su i EU integracije poslužile kao opravdanje da se njima zaogrne želja za dodatno partitokratizovanje društva. Potreban nam je preokret u tom doživljaju politike da bismo se mogli transformirsati u društvo koje nesporno teži balansu progresa i pravednosti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MILOŠ VUKANOVIĆ, ISTORIČAR: ,,Amnezija“ kao posljedica dugotrajnog političkog procesa

Objavljeno prije

2 dana

na

28 Marta, 2026

Objavio:

Istinski proces pomirenja može početi tek onda kada politički akteri koji su izašli iz 90-ih ili preuzmu odgovornost, jasno se ograde od destruktivnih ideologija i upute iskreno izvinjenje. Isto važi i za vjerske zajednice, prije svega za Srpsku pravoslavnu crkvu. Tek tada može se otvoriti prostor za ozbiljan i konstruktivan dijalog

 

 

MONITOR:Posljednjih nedjelja učestvujete na panelima posvećenim mladima na kojima se govori o ’90-ima, revizionizmu, kulturi sjećanja. Kakva su iskustva – koliko mladi znaju o tom periodu?

VUKANOVIĆ:Iz godine u godinu, generacije dolaze sa istom pričom. Da tokom zvaničnog školovanja apsolutno ništa nijesu učili o 90-im. Najčešće se ponavljaju isti izgovori, odnosno da se te teme obrađuju u završnim razredima na kraju školske godine pa se jednostavno „ne stigne“. Ponekad nastavnici nude pojednostavljene i neupotrebljive tvrdnje, da su „svi krivi“ ili da je riječ o temi o kojoj se „ne može objektivno govoriti“. Vrlo su rijetki slučajevi u kojima se ovoj problematici pristupa temeljno i sadržajno.

Sa druge strane, iz godine u godinu interesovanje raste, naročito u posljednjih osam godina. Tome doprinose smjena generacija, intenzivan rad nevladinog sektora i medija, ali i nešto veća otvorenost društva nakon 2020. godine da se govori o osjetljivim temama.

Samim tim, došli smo do problema na koji se upozoravalo decenijama. Ukoliko država ne razvije sistemsku kulturu sjećanja o periodu koji i dalje oblikuje živote mladih generacija, oni će informacije tražiti u porodici, na internetu, društvenim mrežama, pa i u neformalnim i često ideološki obojenim izvorima poput ulice ili vjerskih zajednica. Još tokom mirovnih procesa u Sjevernoj Irskoj utvrđeno je da takvo stanje produžava konflikte i usporava društveno pomirenje.

MONITOR: Na jednom od panela je poručeno da Štrpci, deportacije i Morinj, moraju u udžbenike. Zašto taj period još uvijek nije adekvatno zastupljen u nastavi istorije u školama i ima li naznaka da će se to promijeniti?

VUKANOVIĆ:Ne samo ratni zločini, već čitav period devedesetih, uključujući raspad Jugoslavije i dešavanja u Crnoj Gori, nije adekvatno predstavljen u obrazovnom sistemu. Razloge za to detaljnije ću obrazložiti u narednim odgovorima, a koji su nedostaci već je više puta naglašeno. Ovdje je važno istaći još jedan, dublji problem.

Čak i kada bismo imali udžbenike koji bi činjenično, uz relevantne izvore, upotpunili narativ o devedesetim godinama, način na koji se oni kreiraju, kao i metodologija nastave, ostaju zastarjeli i nefunkcionalni.

Zato je neophodan novi pristup koji će razvijati analitičke i kritičke vještine kod učenika. Cilj nije samo da znaju šta se desilo, već da budu sposobni da samostalno tumače i procjenjuju informacije. I to ne samo o devedesetim, već i o svim osjetljivim temama iz prošlosti. Takav pristup doprinosi stvaranju kompetentnih građana, otpornijih na manipulacije i propagandu, a samim tim i stabilnijeg društva.

MONITOR: Koliko je Crna Gora, koja kao da pati od amnezije prema ’90-ima, spremna da se odupre domaćim i regionalnim trendovima revizije istorije Drugog svjetskog rata?

VUKANOVIĆ:Ova „amnezija“ nije slučajan fenomen, već posljedica dugotrajnog političkog procesa. Riječ je o namjerno održavanom stanju koje pogoduje očuvanju političkog i ekonomskog sistema nastalog tokom devedesetih.

Taj sistem je omogućio značajno bogaćenje određenih aktera i formiranje nove vladajuće klase, prisutne u različitim segmentima društva. Istovremeno, taj sistem se održava kroz konstantno držanje društva pod tenzijom i sklanjanje fokusa sa osnovnih društvenih tema.

U takvom okviru, cilj nije suprotstavljanje revizionizmu, već njegovo instrumentalizovanje radi očuvanja moći. Zbog toga Crna Gora ne samo da nije spremna da se odupre tim trendovima, već ne pokazuje ni jasnu namjeru da izgradi mehanizme koji bi društvo učinili otpornim na njih.

MONITOR: Da li pored ćutanja o devedesetima ima pokušaja falsifikovanja tog perioda i koje su najčešće teze revizionizma?

VUKANOVIĆ:Pokušaji falsifikovanja činjenica o devedesetim godinama odvijaju se paralelno sa njihovim istraživanjem. Takav pristup proizašao je iz medijskih tendencija da se svaki događaj koju vašu stranu prikaže negativno, spinuje u smislu da ne postoji mogućnost da je vaša junačka strana koja se bori za zaštitu nejači, vjekovnih ognjišta i istorijskih nepravdi, mogla da snajperima ubija djecu, lansira granate na bolnice, pijace i pješačke zone, organizuje sisteme logora za mučenja i silovanja.

Bilo je naivno očekivati da iste strukture vlasti koje su bile spremne na takve narative podržavaju objektivan pristup sagledavanju 90-ih. Pored otvorenih falsifikata i selektivnog prikazivanja činjenica, često se koristi i strategija zasićenja javnog prostora kontradiktornim informacijama, čime se stvara konfuzija i onemogućava formiranje jasnog društvenog stava. Dodatno, često se plasiraju teze o „nedefinisanim motivima“, „skrivenim silama“ ili zavjerama, čime se relativizuje odgovornost.

Na to se nadovezuje apsurdna teza da još nije vrijeme da se govori o, ili da se istražuju, događaji od prije 35 godina. Zamislimo da je 1975. ili 1980. godine neko tvrdio da još nije vrijeme da se govori o Drugom svjetskom ratu.

Pored tih ustaljenih praksi, primjećuje se institucionalizacija monstruozne prakse koja je do skoro bila rezervisana za opskurne pojedince ili udruženja. To je praksa glorifikacije pojedinaca povezanih sa ratnim zločinima, ali i romantizacije stradanja kroz narative o „herojstvu“. Tako imamo popularizaciju novo kreiranog narativa „heroja s Košara“ i „branioca protiv NATO agresije“.Potrebna je ogromna malicioznost i morbidnost da dobrovoljni davaoci tuđe krvi i podržavaoci tih ideja, podižu spomenike onima koje su poslali da izginu.

MONITOR: Kako gledate na pozive koji su najglasniji iz partijskih i vjerskih struktura o potrebi pomirenja i poštovanja svih žrtava burnog 20 vijeka? Da li smo mi kao društvo spremni da o tome vodimo dijalog bez političke i ostale ostrašćenosti?

VUKANOVIĆ:Na pozive za pomirenje vjerskih i političkih struktura koje ne samo da su imali aktivnu ulogu u sukobima 90-ih već su i ključni generatori revizionističkih tendencija danas, gledam kao na manipulaciju u cilju jačanja istih tih tendencija.

Pomirenje ne može biti zasnovano na relativizaciji ili izjednačavanju odgovornosti, niti na tolerisanju ideologija koje veličaju ratne zločine i agresivne politike. Iako se takvi narativi često predstavljaju kroz „evropeiziranu“ retoriku, to ne doprinosi suštinskom dijalogu, već ga dodatno kompromituje i dovodi do kontaminacije i vulgarizacije tog dijela razvoja javne svijesti.

Uz to, termin „pomirenje“ je prije i tokom 2020. godine često korišćen kao eufemizam za normalizaciju srpskog nacionalizma u Crnoj Gori, što je dodatno narušilo povjerenje u takve inicijative.

Smatram da crnogorsko društvo ima kapacitet za dijalog, ali da ključne političke i vjerske strukture za to još nijesu spremne. Istinski proces pomirenja može početi tek onda kada politički akteri koji su izašli iz 90-ih ili preuzmu odgovornost, jasno se ograde od destruktivnih ideologija i upute iskreno izvinjenje. Isto važi i za vjerske zajednice prije svega za Srpsku pravoslavnu crkvu. Tek tada može se otvoriti prostor za ozbiljan i konstruktivan dijalog.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Objavljeno prije

2 dana

na

28 Marta, 2026

Objavio:

INTERVJU

 

 

BOŠKO JAKŠIĆ, SPOLJNOPOLITIČKI ANALITIČAR, BEOGRAD

 

 

 

N: Tramp bi da rat prekine, Netanjahu da ga nastavi, Evropljani podijeljeni

 

P N: Od bezuslovne kapitulacije  Irana i unutrašnje pobune nema ništa. Čvrsti Persijanci nisu tek tako imali jednu od najvećih imperija u istoriji svijeta

 

 

MONITOR: Aleksandar Vučić je u „Berliner cajtungu“ ponovo iznio opservacije o početku trećeg svjetskog rata.„Politika“ je objavila intervju sa liderkom nemačke AfD, Alis Vajdel. Da li vlast u Beogradu, može sebi da dozvoli otvorenu saradnju sa anti-EU snagama ?   

JAKŠIĆ: U intervjuu za berlinski list kaže da će Treći svetski rat biti teško sprečiti, jer je „možda već počeo, samo još ne govorimo o tome zvanično“. Istovremeno, on vojni savez Zagreba, Tirane i Prištine označava kao „apsolutno najveću pretnju po bezbednost Srbije“. Dao je opis: napad će se dogoditi u trenutku kada izbije veći sukob između Evrope i Rusije i kada dodatno eskalira situacija na Bliskom istoku.

Iako su dimenzije saradnje Zagreba, Tirane i Prištine sasvim ograničene, sve to dodatno remeti ionako loše odnose Srbije sa susedima. Ratoborni narativ je najviše u funkciji domaće politike: krize izazvane pobunom studenata i građana i izbora koji se očekuju.

Na spoljnopolitičkom planu, Vučić saveznike odavno traži među njemu sličnim autokratama, desničarima i populistima. U ovom trenutku najbliži su mu evroskeptični premijeri Mađarske i Slovačke, Viktor Orban i Robert Fico.

Vučiću je desnica prirodan saveznik, kao u Italiji, dok se trudio da to prikrije u slučaju Nemačke i Francuske. Od kada je na vlasti kancelar Fridrih Merc, odnosi Beograda i Berlina su zahladneli – što se sada otvoreno pokazuje kontaktima sa AfD. Vučić bi da sledi Amerikance: potpredsednik J. D. Vens se prošle godine tokom konferencije u Minhenu prkosno sastao upravo sa liderima stranke koja se optužuje za neonacizam.

Zasad još nema otvorene saradnje sa pokretom Marin Le Pen u Francusko- pošto Vučić, makar na površini, održava dobre odnose sa predsednikom Emanuelom Makronom.

Sve su to, manje ili više, anti-evropske snage – kakav je i Vučić, bivši radikal koji je navukao evropsko odelo, prihvatio EU kao geostrateško opredeljenje Srbije ali nikada nije verovao u vrednosti na kojima je Unija stvorena: u liberalnu demokratiju i slobode koja ona donosi.

MONITOR: Izraelski ministar odbrane, Izrael Kac, najavio je nove napade na Iran, dok predsjednik SAD  izjavljuje da razmatra smanjenje vojnih akcija. EU je odbila da šalje dodatne kontrolne snage u Hormuski moreuz…Da li Izrael gubi podršku?

JAKŠIĆ: Netanjahuu je bitna samo podrška Vašingtona i konačno je uspeo da ubedi jednog američkog predsednika da ga podrži.

Što rat duže traje, naziru se pukotine na relaciji Tramp-Netanjahu. Izraelac nema podršku sveta, ali ima ogromnu podršku svoje javnosti u nameri da ukloni „egzistencijalnu pretnju“, kako se opisuje Islamska Republika. Njegov rejting raste uoči izbora ove godine.

Amerikanac je daleko od takve podrške a produžetak operacija obara šanse republikanaca na novembarskim izborima za polovinu sastava Kongresa.

Trampu se žuri da prekine rat, Netanjahu bi da ga nastavi.

Evropljani su podeljeni. Španija je osvetlala obraz demokratske

Evrope. Britanci su odbili da Amerikancima dozvole da koriste njihove baze. Francuzi su protiv rezulucije Bahreina u Savetu bezbednosti UN koja predviđa upotrebu „svih neophodnih sredstava“ za zaštitu plovidbe tesnacom Ormuz kojim prolazi petina svetske nafte. Nemačka je obazriva zbog Jevreja i istorije. Većina drugih članica NATO trude se da ne naljuti Trampa koji sada Teheranu nudi plan od 15 tačaka za prekid neprijatljstava.

Svetska diplomatija se zahuktala. Pakistan, Turska i Egipat nude se kao posrednici. Ovo je vreme napetog iščekivanja.

MONITOR: Netanjahu je pozvao svjetske lidere u globalnu koaliciju protiv Irana-posle napada Irana na američko-britanske baze , a general Ejal Zamir tvrdi da će Iran napasti i Evropu.. Da li je moguće toliko širenje sukoba?

JAKŠIĆ: Netanjahu pokušava da pridobije što širu podršku za svoju militantnu politiku, ali njegov politički, pa i moralni kredibilitet je u velikoj meri pokopan u pustinji Pojasa Gaze i genocida nad Palestincima.

To što njegov načelnik Generalštaba pokušava da zaplaši Evropljane je providan trik. Baš kao i Trampove izjava da Iran raspolaže raketama koje mogu da pogode Ameriku.

Vašington i Tel Aviv su ovaj rat pravdali „neposrednom opasnošću“ od Islamske Republike. Takva „opasnost“ nigde nije dokazana, pa sve podseća na vreme kada je Džordž V. Buš fabrikovao pretnje. Sukob neće doći do Evrope.

MONITOR:. Da li će rast cijena nafte i ekonomski interesi odlučiti sudbinu sukoba u Persijskom zalivu ?

JAKŠIĆ: Nesumnjivo da vlada ogromna energetska neizvesnost. Iranci su zapretili da će produženim akcijama po Zalivu cenu barela nafte dići na 200 dolara. Svet strahuje od takvog košmarnog scenarija koji bi izazvao globalnu inflaciju i otvorio vrata recesiji.

Na svetskim berzama svaka vojna akcija ili izjava aktera sukoba iz sata u sat podižu ili obaraju cenu barela. Pritisak da se prekine agresija danas je manje politički a više se tiče ekonomske bezbednosti. Tramp tvrdi da je Iran „pobeđen“ i da je režim u Teheranu „promenjen“ – što nije tačno. On bi da se izvuče iz konflikta pre svega zbog nafte koja nanosi štete jednom njegovom rivalu – Kini, ali donosi koristi drugom – Rusiji.

MONITOR:  Da li je promjena režima uopšte moguća, postoji li organizovani i politički atrikulisani otpor u Iranu i da li su Pahlaviji rješenje?

JAKŠIĆ: Pahlavi Mlađi je ispušena lula. Verujem i da Trampova administracija, koja ga lansira, ne veruje da pretendent na Paunov tron može da bude rešenje. Monarhija je u Iranu izuzetno nepopularna kako u krugovima teokratske vlasti, tako i među njenim protivnicima. Režim u Teheranu se konsolidovao uprkos desetkovanja njegovog vrha, od ajatolaha Ali Hamneija, preko komandanata Islamske revolucionarne garde (IRCG) do Ali Laridžanija, konzervativnog pragmate sa velikim iskustvom u pregovorima sa SAD. Tvrdo krilo uz podršku IRCG čvrsto drži vlast i ne pokazuje da je spremno na američke zahteve koje smatra neprihvatljivim. Od bezuslovne kapitulacije koju se zahtevali Tramp i Netanjahu, i od pobune unutra nema ništa. Čvrsti Persijanci nisu tek tako imali jednu od najvećih imperija u istoriji sveta.

MONITOR:  Putin se držao dosta rezervisano od početka napada na Iran.  Ako mu rast cijena nafte koristi, kao i pomeranje pažnje sa Ukrajine, ima li nešto što Putinu „sreću kvari“?

JAKŠIĆ: Od kako je Islamska Republika napustila koncept „Ni istok ni Zapad“ svog osnivača, ajatolaha Homeinija, Teheran je zbog sankcija i konstantnog pritiska Zapada saveznike našao na Istoku. Rusiji je izuzetno važno da Amerikanci ne kontrolišu jednu od strateški najvažnijih država Azije. Kinezi kupuju iransku naftu.

Uprkos tome, ni Vladimir Putin ni Si Đinping nisu spremni da zbog neke treće zemlje, makar i bliske, ugroze odnose sa Vašingtonom. Videlo se to u slučaju Venecuele. Putin nema šta da izgubi, može samo da dobije.

MONITOR: Da li je podrška SB UN Trampovom planu za mir u Gazi, pokazala razmjere inferiornosti UN u ratnim sukobima?

JAKŠIĆ: Rezolucija SB UN iz novembra 2025. ovlastila je Odbor za mir i njegovog predsednika Trampa da nadgleda upravljanje, rekonstrukciju i bezbednost Gaze. Odbor je tada predstavljen kao privremeno telo sa zadatkom da sačini Sveobuhvatni plan stabilizacije. Dobio je ovlašćenja da osnuje privremene Međunarodne stabilizacione snage.

Očekivalo se da će svaki napor rekonstukcije Gaze biti vođen međunarodnim pravom i normama ljudskih prava. Ispostavilo se ubrzo da Tramp Savet bezbednosti koristi kao pokriće svojih neokolonijalnih biznis interesa. Pojas u kome je razrušeno čak 95 odsto domova posmatra kao unosnu investiciju.

Odbor narušava osnovnu premisu suvereniteta iz Povelje UN. Njegova suština, tumače pravnici, zasniva se na iskrivljavanju možda najvažnijeg principa međunarodnog prava: uspostavljanje reciprociteta i dobre vere među narodima. Pokazalo se da je osnivanje Odbora, u koji nisu uključeni oni kojih se to najviše tiče– Palestinci – ilegalan i nelegitiman manevar suprotan osnovnim principima međunarodnog prava, uključujući pravo na samoopredeljenje.

 

 

Posljedice izvoza Srbije oružja u Izrael u vrijeme raketiranja Irana tek treba vidjeti

MONITOR: Izraelski Harec je nedavno objavio da je Srbija u prethodne dvije godine u Izrael izvezla 40 posto oružja više nego ranije.  Kako to da povežemo sa moratorijumom na izvoz oružja i municije iz juna 2005.?

JAKŠIĆ: Moratorijum je ukinut nakon osmomesečne zabrane, donete pre svega zbog  straha od Rusije koja je Beogradu oštro zamerila što srpska municija ide za Ukrajinu. Kada je Vučić krajem oktobra rekao da je ponudio da EU otkupi sve zalihe srpske municije, ekspresno je reagovala glasnogovornica ruskog Ministarstva spoljnih poslova, Marija Zaharova, i javno upitala „da li to Srbija ima jednog ili više predsednika“. Srpska namenska industrija sada ponovo može da izvozi oružje, municiju i vojnu opremu. To važi i za Izrael, koji je kupac municije Made in Serbia ali i veliki prodavac savremenih vojnih sistema.

Izvoz na to tržište je u vreme rata u Gazi i optužbi  protiv Izraela za

genocid nad Palestincima, pretio  da Srbiju postavi na stub srama, ali Beograd se nije obazirao. Kakve mogu da budu reperkusije te trgovine u vreme izraelskog raketiranja Irana tek treba videti. Vućić je nedavno najavio da Srbija namerava da u narednih 18 meseci udvostruči vojne kapacitete. Nabavkama iz Kine, Francuske i Izaela, tri od 13 država u kojima se poslednjih godina kupovalo oružje, balansira se spoljnopolitička pozicija.

Prema podacima stokholmskog institua SIPRI za 2024., najveća godišnja izdvajanja za vojsku po glavi stanovnika u regionu imala je Hrvatska, 419 dolara, a sledila je Srbija sa 344 dolara

 

Pobjeda Goloba je važna koliko bi bio važan izborni poraz Orbana

MONITOR: Zašto je važna za političku orijentaciju EU, pobjeda Pokreta Sloboda na slovenačkim parlamentarnim izborima? Ili je to samo neutemeljena pretpostavka?

JAKŠIĆ: Koliko god tesna, pobeda Pokreta sloboda premijera Goloba je važna jer je dobar znak za Vučićeve protivnike u Srbiji.

Povratak Janše značio bi jačanje konzervativno- populističke veze Beograd-Ljubljana, kao što je bio slučaj u prošlosti. Pobeda Goloba je isto toliko važna kao što bi bio poraz Viktora Orbana na aprilskim izborima u Mađarskoj. I jedno i drugo su ohrabrenje proevropskim snagama u Srbiji čiji se uticaj poslednjih godina smanjuje.

Rezultat slovenačkih izbora najavljuje nastavak konflikta izazvanog odlukom Okružng državnog tužilaštva u Ljubljani da podnese optužni predlog protiv Patrijarha srpskog Porfirija zbog mobinga nad bivšim sveštenikom SPC. „Rušili ste predsednika, rušili ste vojsku, pa hajde sad da srušite patrijarha i srpsku crkvu“, izjavio je ljutito Vučić.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo