Nedavno se u Beranama pojavio potencijalni investitor koji se interesovao za mogućnost ponovnog pokretanja fabrike za protektiranje guma, koja je prije raspada Jugoslavije radila u velikom inndustrijskom sistemu Tigar.
Kada je u privatnom aranžmanu obišao pogon nekadašnje fabrike u nekadašnjoj velikoj zoni Rudeš, bilo mu je teško objasniti prazne hale i prizor goveda koje je zatekao u krugu kompanije.
,,Pokradena? Kako je to moguće? Kako je neko mogao da odnese iz nje sve što je bilo vrijedno. Mašine prije svega”, pitao je.
Mogao je ovaj čovjek, ili bilo ko drugi, obići čitavo Berane i čitav sjever Crne Gore u potrazi za makar jednom fabrikom u kojoj su sačuvane mašine i oprema i u kojoj bi bilo moguće obnavljanje proizvodnje, makar i u najminimalnijim kapacitetima. Ko ne vjeruje neka napravi turističku turu po sjevernim gradovima u potrazi za sačuvanom fabrikom.
„Na čitavom sjeveru obnavljanje proizvodnje nije moguće iz prostog razloga jer nijedna fabrika nije sačuvana. Ne postoji fabrika na sjeveru Crne Gore u kojoj su očuvane oprema i mašine. Za razliku od Srbije, gdje su fabrike odlazile u stečaj ali su mašine ostale i sada se obnavlja proizvodnja, kod nas su sve privatizovane i opljačkane”, kaže sagovornik Monitora, veoma dobro verziran u ovu problematiku.
Od grada do grada situacija je identična. Ako bi krenuli od nekadašnje fabrike za protektiranje guma u Beranama, onda bi se valjalo podsjetiti da je ova kompanija privatizovana 2003. godine. Nedugo potom svi radnici su upućeni na biro rada, a iz fabrike je počelo da se iznosi sve što je vrijedno. Glavne mašine za protektiranje završile su u Podgorici kod jednog privatnika.
„Izvlačeni su čak i bakarni kablovi iz zidova i prodavani kao stari materijal. Od trafostanice u krugu fabrike, koja je bila naše vlasništvo, svojevremeno postavljene i projektovane za još nekoliko pogona, ostala je samo cigla. Sve što je bilo vrijedno iznutra, odnešeno je”, prisjećaju se danas radnici.
Nije bez značaja činjenica da se sve to dešavalo u trenutku dok je postojala sudska zabrana otuđivanja imovine, zbog postupka koji su radnici poveli i dobili, potražujući na ime plata oko 220 hiljada eura.
„Policija je znala da se to radi. Sud je znao. Niko nije ništa preduzeo da spriječi pljačkanje. Kako je taj koji je prodavao mogao to da čini pored sudske zabrane? Nosilo se i danju i noću. Očigledno da je imao debelu zaštitu”, pričaju bivši radnici.
Euroturist, na čijem čelu je zvanično bio Borislav Dvoržak iz Berana, i Monte-adria slovenačkog berzanskog mešetara Damjana Hoste, kupili su većinski paket akcija Gumiga za jedva trideset hiljada eura, iako je nominalna vrijednost bila više od miliona eura.
Nedaleko od ove fabrike je nekadašnja industrija za preradu kože Polimka. Tu je sada trgovinski centar KIPS-a, a vrijednim kožarskim mašinama nema ni traga.
Bivši radnici podnijeli su više krivičnih prijava, tragajući za mašinama i opremom i preispitujući ovu privatizaciju. Bezuspješno.
Nekadašnji sindikalni lider Dušan Veljić pita kako vjerovati državnim organima koji pozivaju na borbu protiv korupcije, a pri tome ne postupaju po prijavama građana.
„Oni pozive upućuju očigledno pod pritiskom Evropske unije. Ako treba mi ćemo i ovim putem obavijestiti predstavnike EU u Crnoj Gori da smo podnijeli prijavu za milionski tešku pljačku, a da ništa po tom pitanju nije urađeno”, kaže Veljić.
Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, Polimka je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS koje je fabriku zatvorilo, a u dijelu prostorija otvorilo prodajni salon građevinskog materijala, opreme za kuću i drugih stvari, potpuno nevezanih s kožarskom industrijom.
Industrija kože AD Polimka Berane prodata je više nego bratski, za simboličnih hiljadu eura, odgovarajući socijalni program i obavezu investicionih ulaganja od milion. Samo dvije glavne mašine za preradu kože koje su ostale u fabrici, kako radnici tvrde, vrijedjele su dva miliona, a u magacinu milion eura robe na zalihama.
„Te mašine su bile ispravne i konzervirane, i uz manji remont, mogle su biti stavljene u funkciju. Sumnjamo da su ih prodali i da su od tih para izmirivali sve obaveze”, kaže Veljić.
Prema nekim informacijama, kožarske mašine iz Berana preprodate su na Kosovu, gdje su nastavile uspješno da rade. Bivši radnici Polimke prosto ni danas ne mogu da vjeruju kako je njihova fabrika, nekada četvrta u tom rangu u Evropi, uništena i da joj je promijenjena djelatnost.
Odmah pored nje je nekadašnja fabrika papira Beranka. Sudbina ove fabrike zapečaćena je prodajom papir mašina, koje su „otputovale” na Bosfor. Nepoznatom kupcu iz Turske prodate su obje vrijedne papir mašine, zatim razmontirane do posljednjeg šarafa i izvučene iz fabričkih hala, gdje su stajale punih pet decenija.
Beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović tako je doveo do kraja pljačkanje vitalnih mašina i opreme fabrike papira Nova Beranaka, bez kojih nije moguć eventualni proces proizvodnje.
On je svojevremeno izjavljivao da iz fabrike ne odnosi ništa što je bitno za proces proizvodnje, već samo nepotrebne stvari za koje „nema razloga da kupe koroziju”.
Gomilanović je ovu fabriku kupio kroz stečaj 2004. godine. Trebalo je da uplati milion eura, ali ni upola toliko novca nije prošlo preko računa kompanije. Suprotno kupoprodajnom ugovoru, prebijeno je na ime potraživanja i dugovanja.
U izvještaju MANS-a stoji da su fabrika papira Beranka i ciglana Rudeš, namjerno dovedene do propasti, te da je uz pomoć državnih institucija ljudima koji su ih privatizovali dozvoljeno da se obogate na štetu nekada vodećih preduzeća u ovom gradu.
MANS ističe da novim vlasnicima obnavljanje proizvodnje od samog početka nije bilo u planu, te da su djelove imovine prodali i unovčili dok su na ostatak stavili hipoteke za kredite koje ne vraćaju.
„Novim vlasnicima se ne samo vratio ukupni iznos kupoprodajne cijene već i milionska dobit što je kompanije dovelo do poptunog uništenja”, navedeno je u izvještaju.
U Bijelom Polju za sedam miliona eura rasprodate su vrijedne mašine iz fabrike Vunko.
U ovom gradu, pored Vunka, propale su i sve druge privatizovane firme – dvije fabrike obuće – Lenka i Mladost, industrija IMAKO, Prva petoljetka, Bjelasica. Fabrika mineralne vode Rada je na „aparatima”.
Nestao je i drvni kombinat, baš kao i firma iste djelatnosti Vukman Kruščić u Mojkovcu gdje je radilo hiljadu i po ljudi. U Mojkovcu ne radi rudnik olova i cinka Brskovo, veliko trgovinsko preduzeće Bojna njiva.
U Rožajama ne radi nijedno privatizovano preduzeće. Zatvoreni su drvno industrijski gigant Gornji Ibar, trgovinsko i zemljoradničko preduzeće Bisernica, fabrika dekorativnog papira Dekor, fabrika mašinskih elemenata Famod, autoprevozno preduzeće Transervis, fabrika Kristal, koja je poslovala u okviru velikog zaječarskog sistema staklene industrije. U Rožajama je uništeno i nekoliko tekstilnih fabrika.
U Andrijevici je zatvorena fabrika izolacionih materijala Termovent, fabrika konditorskih proizvoda Soko štark, Mermer, Štamparija i fabrika tapeta, pogon Polimkine kožne galanterije.
Niz katastrofalnih privatizacija zabilježen je i u Plavu. Ne rade fabrike Titeksa u Murini i Gusinju. Titeks je uništen i u Kolašinu. U tom gradu su, između ostalog, zatvoreni i nadaleko poznata Impregnacija drveta, zatim Eksport drvo, Transportno i najveća trgovačka mreža na sjeveru Veletrgovina.
Desetinama hiljada bivših radnika na sjeveru Crne Gore niko više ne može obećati da će im vratiti opljačkane fabrike. Jer su od njihovih fabrika ostale samo zidine. Prazne ljušture.
Tufik SOFTIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice