Povežite se sa nama

OKO NAS

SJEVER: FABRIKE KOJIH VIŠE NEMA: Kao prazne ljušture

Objavljeno prije

na

Nedavno se u Beranama pojavio potencijalni investitor koji se interesovao za mogućnost ponovnog pokretanja fabrike za protektiranje guma, koja je prije raspada Jugoslavije radila u velikom inndustrijskom sistemu Tigar.

Kada je u privatnom aranžmanu obišao pogon nekadašnje fabrike u nekadašnjoj velikoj zoni Rudeš, bilo mu je teško objasniti prazne hale i prizor goveda koje je zatekao u krugu kompanije.

,,Pokradena? Kako je to moguće? Kako je neko mogao da odnese iz nje sve što je bilo vrijedno. Mašine prije svega”, pitao je.

Mogao je ovaj čovjek, ili bilo ko drugi, obići čitavo Berane i čitav sjever Crne Gore u potrazi za makar jednom fabrikom u kojoj su sačuvane mašine i oprema i u kojoj bi bilo moguće obnavljanje proizvodnje, makar i u najminimalnijim kapacitetima. Ko ne vjeruje neka napravi turističku turu po sjevernim gradovima u potrazi za sačuvanom fabrikom.

„Na čitavom sjeveru obnavljanje proizvodnje nije moguće iz prostog razloga jer nijedna fabrika nije sačuvana. Ne postoji fabrika na sjeveru Crne Gore u kojoj su očuvane oprema i mašine. Za razliku od Srbije, gdje su fabrike odlazile u stečaj ali su mašine ostale i sada se obnavlja proizvodnja, kod nas su sve privatizovane i opljačkane”, kaže sagovornik Monitora, veoma dobro verziran u ovu problematiku.

Od grada do grada situacija je identična. Ako bi krenuli od nekadašnje fabrike za protektiranje guma u Beranama, onda bi se valjalo podsjetiti da je ova kompanija privatizovana 2003. godine. Nedugo potom svi radnici su upućeni na biro rada, a iz fabrike je počelo da se iznosi sve što je vrijedno. Glavne mašine za protektiranje završile su u Podgorici kod jednog privatnika.

„Izvlačeni su čak i bakarni kablovi iz zidova i prodavani kao stari materijal. Od trafostanice u krugu fabrike, koja je bila naše vlasništvo, svojevremeno postavljene i projektovane za još nekoliko pogona, ostala je samo cigla. Sve što je bilo vrijedno iznutra, odnešeno je”, prisjećaju se danas radnici.

Nije bez značaja činjenica da se sve to dešavalo u trenutku dok je postojala sudska zabrana otuđivanja imovine, zbog postupka koji su radnici poveli i dobili, potražujući na ime plata oko 220 hiljada eura.

„Policija je znala da se to radi. Sud je znao. Niko nije ništa preduzeo da spriječi pljačkanje. Kako je taj koji je prodavao mogao to da čini pored sudske zabrane? Nosilo se i danju i noću. Očigledno da je imao debelu zaštitu”, pričaju bivši radnici.

Euroturist, na čijem čelu je zvanično bio Borislav Dvoržak iz Berana, i Monte-adria slovenačkog berzanskog mešetara Damjana Hoste, kupili su većinski paket akcija Gumiga za jedva trideset hiljada eura, iako je nominalna vrijednost bila više od miliona eura.

Nedaleko od ove fabrike je nekadašnja industrija za preradu kože Polimka. Tu je sada trgovinski centar KIPS-a, a vrijednim kožarskim mašinama nema ni traga.

Bivši radnici podnijeli su više krivičnih prijava, tragajući za mašinama i opremom i preispitujući ovu privatizaciju. Bezuspješno.

Nekadašnji sindikalni lider Dušan Veljić pita kako vjerovati državnim organima koji pozivaju na borbu protiv korupcije, a pri tome ne postupaju po prijavama građana.

„Oni pozive upućuju očigledno pod pritiskom Evropske unije. Ako treba mi ćemo i ovim putem obavijestiti predstavnike EU u Crnoj Gori da smo podnijeli prijavu za milionski tešku pljačku, a da ništa po tom pitanju nije urađeno”, kaže Veljić.

Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, Polimka je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS koje je fabriku zatvorilo, a u dijelu prostorija otvorilo prodajni salon građevinskog materijala, opreme za kuću i drugih stvari, potpuno nevezanih s kožarskom industrijom.

Industrija kože AD Polimka Berane prodata je više nego bratski, za simboličnih hiljadu eura, odgovarajući socijalni program i obavezu investicionih ulaganja od milion. Samo dvije glavne mašine za preradu kože koje su ostale u fabrici, kako radnici tvrde, vrijedjele su dva miliona, a u magacinu milion eura robe na zalihama.

„Te mašine su bile ispravne i konzervirane, i uz manji remont, mogle su biti stavljene u funkciju. Sumnjamo da su ih prodali i da su od tih para izmirivali sve obaveze”, kaže Veljić.

Prema nekim informacijama, kožarske mašine iz Berana preprodate su na Kosovu, gdje su nastavile uspješno da rade. Bivši radnici Polimke prosto ni danas ne mogu da vjeruju kako je njihova fabrika, nekada četvrta u tom rangu u Evropi, uništena i da joj je promijenjena djelatnost.

Odmah pored nje je nekadašnja fabrika papira Beranka. Sudbina ove fabrike zapečaćena je prodajom papir mašina, koje su „otputovale” na Bosfor. Nepoznatom kupcu iz Turske prodate su obje vrijedne papir mašine, zatim razmontirane do posljednjeg šarafa i izvučene iz fabričkih hala, gdje su stajale punih pet decenija.

Beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović tako je doveo do kraja pljačkanje vitalnih mašina i opreme fabrike papira Nova Beranaka, bez kojih nije moguć eventualni proces proizvodnje.

On je svojevremeno izjavljivao da iz fabrike ne odnosi ništa što je bitno za proces proizvodnje, već samo nepotrebne stvari za koje „nema razloga da kupe koroziju”.

Gomilanović je ovu fabriku kupio kroz stečaj 2004. godine. Trebalo je da uplati milion eura, ali ni upola toliko novca nije prošlo preko računa kompanije. Suprotno kupoprodajnom ugovoru, prebijeno je na ime potraživanja i dugovanja.

U izvještaju MANS-a stoji da su fabrika papira Beranka i ciglana Rudeš, namjerno dovedene do propasti, te da je uz pomoć državnih institucija ljudima koji su ih privatizovali dozvoljeno da se obogate na štetu nekada vodećih preduzeća u ovom gradu.

MANS ističe da novim vlasnicima obnavljanje proizvodnje od samog početka nije bilo u planu, te da su djelove imovine prodali i unovčili dok su na ostatak stavili hipoteke za kredite koje ne vraćaju.

„Novim vlasnicima se ne samo vratio ukupni iznos kupoprodajne cijene već i milionska dobit što je kompanije dovelo do poptunog uništenja”, navedeno je u izvještaju.

U Bijelom Polju za sedam miliona eura rasprodate su vrijedne mašine iz fabrike Vunko.

U ovom gradu, pored Vunka, propale su i sve druge privatizovane firme – dvije fabrike obuće – Lenka i Mladost, industrija IMAKO, Prva petoljetka, Bjelasica. Fabrika mineralne vode Rada je na „aparatima”.

Nestao je i drvni kombinat, baš kao i firma iste djelatnosti Vukman Kruščić u Mojkovcu gdje je radilo hiljadu i po ljudi. U Mojkovcu ne radi rudnik olova i cinka Brskovo, veliko trgovinsko preduzeće Bojna njiva.

U Rožajama ne radi nijedno privatizovano preduzeće. Zatvoreni su drvno industrijski gigant Gornji Ibar, trgovinsko i zemljoradničko preduzeće Bisernica, fabrika dekorativnog papira Dekor, fabrika mašinskih elemenata Famod, autoprevozno preduzeće Transervis, fabrika Kristal, koja je poslovala u okviru velikog zaječarskog sistema staklene industrije. U Rožajama je uništeno i nekoliko tekstilnih fabrika.

U Andrijevici je zatvorena fabrika izolacionih materijala Termovent, fabrika konditorskih proizvoda Soko štark, Mermer, Štamparija i fabrika tapeta, pogon Polimkine kožne galanterije.

Niz katastrofalnih privatizacija zabilježen je i u Plavu. Ne rade fabrike Titeksa u Murini i Gusinju. Titeks je uništen i u Kolašinu. U tom gradu su, između ostalog, zatvoreni i nadaleko poznata Impregnacija drveta, zatim Eksport drvo, Transportno i najveća trgovačka mreža na sjeveru Veletrgovina.

Desetinama hiljada bivših radnika na sjeveru Crne Gore niko više ne može obećati da će im vratiti opljačkane fabrike. Jer su od njihovih fabrika ostale samo zidine. Prazne ljušture.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

NEVOLJE  RODITELJA DJECE SA AUTIZMOM: Prepušteni sebi

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored Centra za autizam u Podgorici, zbog nedostatka kadra i malog broja tretmana, roditelji djece su prinuđeni da svoju djecu vode u Beograd. Boravak tamo ih mjesečno košta od 800 do 1.200 eura. ,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji”, kaže Radmila Vukadinović

 

Tog maja, prije pet godina, građani Podgorice su sa strepnjom tragali za Ognjenom Rakočevićem. Lijepa priča o solidarnosti nije imala srećan kraj – jedanaestogodišnji dječak je pronađen u Morači. Tragedija je pokrenula širu priču o autizmu i neuslovima za liječenje i život osoba sa ovim razvojnim poremećajem.

Nakon dvije godine, krajem marta, otvoren je u Podgorici Centar za autizam, razvojne smetnje i dječju prihologiju Ognjen Rakočević.

Na otvaranju prvog nacionalnog centra ove vrste tadašnji ministar zdravlja Kenan Hrapović je obećao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. Tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

O tome kakvo je stanje danas, četiri godine nakon otvaranja Centra, svoje i iskustvo, kako kaže, većine roditelja djece sa smetnjama u razvoju za Monitor govori Radmila Vukadinović.

Prošle godine, njen sin koji je tada imao dvije godine i sedam mjeseci, dobija uput za liječenje na Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora Đorđe Kostić u Beogradu. ,,Sin je imao problema sa govorom i ponašanjem. Kao roditelji koji se, u tom trenutku, prvi put susreću sa problemom te vrste, nama sve to djeluje strašno i bezizlazno. Dr Ivan Krgović, dječiji psihijatar nam detaljno opisuje problem, savjetuje nas da pođemo na Institut, jer je ključ napretka našeg sina u kontinuiranom svakodnevnom radu, što Centar za autizam u Podgorici nama i ne može da pruži. Maksimalan broj tretmana koji možemo da dobijemo u Centru je jednom nedeljno, što je premalo. Zahvaljujući dr Krgoviću, krećemo za Beograd”, priča Vukadinovićeva.

Molba za pomoć 

Rožajka Jasminka Pačariz , majka dvije djevojčice od osam i četiri godine, od kojih je jedna sa autizmom, obratila se Monitoru da objavimo njen apel  humanitarnim organizacijama i ljudima dobre volje za pomoć. Jasminka je samohrana majka koja se bori da prehrani djecu od 146 eura socijalne pomoći. 

Zahvalna je kaže što joj je ranije krov nad glavom obezbijedio humanista Hajriz Brčvak. Ističe da sem humanih ljudi o porodicama kao što je njena država ne vodi računa. Dobili smo socijalnu pomoć od koje ne možemo da živimo, za tuđu njegu smo odbijeni, priča. 

,,Za liječenje od autizma potreban je odlazak u inostranstvo, a ja nemam para ni da mlađu ćerku od četiri godine povedem u Podgoricu zbog problema sa srcem”, kaže Pačariz. 

,,Moram sve da platim, a nemam. Ne odustajem, ako ne nađem pare spremna sam i bubreg da prodam”. Pomoć za ovu porodicu može se uplatiti na žiro račun broj 530-0100100063730-43, kod Montenegrobanke, na ime Jasminke Pačariz i na IBAN CODE ME 25530013050006540119. 

 

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROTESTI RADNIKA U SVIJETU, KOD NAS MUK: Kad nam (ne) živi rad

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je tokom pandemije izgubila preko 30.000 radnika, a najviše u trgovini, ugostiteljstvu i administrativnim uslužnim djelatnostima

 

„Drugarska se pjesma ori, pjesma koja slavi rad, srce gromko nek nam zbori, da nam živi, živi rad“, stihovi su koje su širom bivše Jugoslavije pjevali tokom praznika rada. Velikim radničkim paradama nekada je obilježavan 1. maj, dok su građani sa porodicama piknikovali na izletištima. Bilo nekad.

Tokom ovogodišnjeg praznika rada, obilježenog nakon teške zdravstvene i ekonomske krize, radnici u Crnoj Gori, ali i cijelom svijetu nijesu imali mnogo razloga za slavlje. U razvijenim zapadnim zemljama (poput Belgije, Francuske, Njemačke, Švedske, Engleske) i onim manje razvijenim (Turska, Indonezija, Kuba, Filipini) radnici su masovno izašli na ulice uprkos COVID-19 krizi i protestovali zbog izgubljenih radnih mjesta. Policija je gotovo u svim zemljama reagovala zbog kršenja zdravstvenih mjera, a najbrutalnije su scene viđene u Turskoj, gdje je na stotine građana uhapšeno u nasilnim demonstracijama.

Za to vrijeme situacija u Crnoj Gori je, stiče se utisak, prilično relaksirana kada je riječ o radnicima. Sindikati su otkazali tradicionalnu radničku paradu zbog zdravstvenih mjera, dok su se njihovi predstavnici oglasili sa nekoliko komentara. Međutim, uprkos zdravstvenim mjerama tokom cijele godine svjedoci smo brojnih auto-kolona, političkih i vjerskih okupljanja, kojima su se takođe branila (i brane) neka prava i uvjerenja. Radničke organizacije su, ipak, odlučile da ostanu pasivne iako je za godinu dana posao izgubilo preko 30.000 radnika.

„I ove, kao i prošle godine, aktivisti i članovi Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG) prinuđeni su da Međunarodni praznik rada obilježe bez tradicionalne prvomajske protestne šetnje, poštujući mjere za sprečavanje širenja koronavirusa i štiteći na taj način prvenstveno one svoje kolege koji su od marta 2020. godine, na prvoj liniji odbrane od ove pošasti… Uz želju da što prije dobijemo borbu sa nevidljivim neprijateljem i što prije pažnju sa dnevnopolitičkih previranja usmjerimo na očuvanje radnih mjesta, ekonomsku stabilnost i dostizanje socijalne pravde, Unija slobodnih sindikata Crne Gore svim radnicima čestita Prvi maj – Međunarodni praznik rada“, navodi se u prvomajskom proglasu USSCG-a.

Prema podacima Zavoda za statistiku (MONSTAT) na kraju 2020. godine bilo je blizu 28.000 manje zaposlenih (ukupno 176.693), u odnosu na 2019. godinu, kada je bilo zaposleno 203.545 radnika. Prema istim podacima do marta 2021. bez posla je ostalo još 6.000 radnika. Samo u Podgorici je za godinu dana bez posla ostalo više od 10.000 stanovnika. Najviše otpuštanja, prema statistici MONSTAT-a bilo je u trgovinama, uslugama smještaja i ishrane i preduzećima koja su pružala administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti. Trgovina je privredna grana u Crnoj Gori koja, pored državne uprave, zapošljava najviše ljudi. Najviše radnika je otpušteno u tom sektoru, iako su, tokom cijele pandemije, prodavnice radile svakog dana. Naravno, radno vrijeme je bilo skraćeno, ali neke druge privredne grane, poput ugostiteljstva, nijesu radile uopšte po nekoliko sedmica.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

NEMA KRAJA REKONSTRUKCIJI PUTA BERANE – KOLAŠIN: Tunel potopljen, sumnje isplivale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Završetak radova na putu preko Bjelasice kasniće godinu i koštaće nekoliko miliona više. U međuvremenu, jačaju sumnje da se u taj posao ušlo zbog privatnih interesa kompanija čiji su vlasnici bliski partijama iz prethodne Vlade

 

Tunel Vranjak na regionalnom putu između Berana i Kolašina, kroz planinu Bjelasicu, konačno je probijen, ali su probijeni i svi rokovi za završetak puta. Iako je trebalo da bude izgrađen prošle godine, dionica puta Lubnice – Jezerine, kako je najavljeno, biće završena tek krajem ove godine.

Prolongiranje roka za završetak radova uslovile su podzemne vode koje su se pojavljivale nekoliko puta tokom izgradnje tunela. U Upravi za saobraćaj tvrde da je taj problem trajno saniran nakon proboja tunela kroz Bjelasicu, ali ostaje nejasno zašto se u tako složen projekat ušlo bez adekvatnih priprema i istraživanja. Pa su  nepredviđene okolnosti i dodatni radovi povećali cijenu za čak tri miliona.

Radovi na putu Jezerine – Lubnice izvode se na ukupnoj dužini 14,44 kilometra i podijeljeni su na četiri dionice. Iz Direkcije javnih radova kažu da na prvoj dionici Lubnice rade rekonstrukciju puta u dužini od 6,61 kilometar i izgradnju galerije duge 80 metara. Na drugoj dionici Jelovica rekonstruisaće put od oko tri kilometra, a na četvrtoj put dužine manje od jednog kilometra. Najkompleksnija je treća dionica Klisura, na kojoj se rekonstruiše put od 3,87 kilometara i gradi tunel Vranjak dužine 2.814 metara.

Radovi na izgradnji tunela nedavno su opet bili zaustavljeni usljed pojave obimne količine podzemne vode, dotoka i do 200 litara u sekundi. Fotografije koje svjedoče o tome, tačnije o još jednoj poplavi u tunelu, objavio je nedavno na svom fejsbuk-profilu Boris Raonić iz Građanske alijanse. „Radovi je trebalo da budu završeni prije pola godine, a da se potom, sa završetkom puta, gradi žičara koja povezuje ski-centre Kolašin 1450 i Kolašin 1600. Ali, niko se nije sjetio da ispita teren. Kada su počeli da rade, vidjeli su da ima podzemnih voda dotoka 200 litara u sekundi“, napisao je Raonić.

On tvrdi da je pad tunela promijenjen da bi išao prema planiranoj mHE, a da će čitav projekat stajati više od 50 miliona. Raonić ističe da je izvođač radova blizak jednoj partiji u BiH, koja ima sestrinsku firmu u Crnoj Gori. Riječ je o kompaniji Euroasfalt iz Sarajeva, čiji je vlasnik Hamid Ramić, jedan od finansijera SDA. U Crnoj Gori se šuška da je Ramić donator i Bošnjačke stranke, čiji je kadar Osman Nurković, ministar saobraćaja i pomorstva u Vladi Duška Markovića, u čijem mandatu je Euro asfalt u Crnoj Gori dobio poslove vrijedne čak 60 miliona evra.

Cjelokupni projekat kojim se skraćuje put između Berana i Kolašina se finansira iz kredita Evropske banke za obnovu i razvoj. U Upravi za saobraćaj kažu da je za sada za rekonstrukcije ove dionice  potrošeno 32 miliona, a da je u ovogodišnjem budžetu planirano još 13. Međutim, nepredviđene okolnosti uslovile su povećanje troškova. ,,Cjelokupna vrijednost ugovora će biti negdje oko 48 miliona. Znači, biće tri miliona eura više nego što je planirano u početku. Sljedeće godine, nakon završenog tehničkog pregleda i dobijanja upotrebne dozvole platićemo izvođaču još tri miliona”, kazao je Dušan Kokić iz Uprave za saobraćaj.

Monitor je odavno postavio pitanje zašto se u ovaj posao ušlo bez adekvatnih istraživanja i zašto je, kako je na to ranije upozorila NVO Akcija za socijalnu pravdu, dozvoljeno da se u trup državnog puta ugrađuju cijevi za mini elektrane u Beranama, koje gradi Hidroenergija Montenegro.

Valjalo bi podsjetiti da je prvu dionicu puta, od Berana do Lubnica, u dužini od trinaest kilometara, gradila kompanija Bemax. Ta kompanija je istovremeno na istoj trasi gradila male hidroelektrane, otkupivši većinski paket akcija firme Hidroenergija Montenegro od Olega Obradovića. Bemax je taj posao iskoristio da o državnom trošku u trup puta ugradi cijevi za mHE.

Za taj poduhvat trebale su im velike količine eksploziva, posebno na dionici preko krševitog prevoja Zdravac. Nevolja je bila u tome što su istom trasom prolazile cijevi gradskog vodovoda, a Bemax ih je eksplozivom oštetio čak jedanaest puta. Računajući i onda kada je, eksplozivnom šalitrom zamućena voda, stigla do slavina u gradu, gdje je (prema zvaničnim podacima) otrovano oko dvije i po hiljade stanovnika Berana, a pretpostavlja se da je još toliko prebolovalo trovanje ne potražeći ljekarsku pomoć.

Bemaxu je zbog toga i suđeno ali su, u nedostatku dokaza, kompanija i njen izvršni direktor Veselin Kovačević, oslobođeni optužbi. Bemax je nesmetano nastavio da gradi državni put i svoje male hidroelektrane. Sve njihove hidroelektrane nalaze se sa strane Bjelasice koja pripada Beranama, odnosno slivu rijeke Lim. Počevši od one najveće, Jezerine, pa nizvodno rijekom Bistricom, prema Limu. Njihov prvobitni plan je bio na na tom potezu izgrade čak osam hidroelektrana, ali su ih na dionici bližoj gradu, mještani sela Buče omeli u tome, organizujući, prvi u Crnoj Gori, žestoke proteste.

Put Berane – Kolašin, preko Bjelasice, ima status regionalnog puta i širine je šest metara. Teško je zamisliti neku veću frekvenciju saobraćaja na toj saobraćajnici, posebno teretnih vozila i autobusa. Isto kao što je teško zamisliti kako će se na najvišim dionicama održavati put u zimskom periodu.

Najteže od svega je, ipak, pronaći ekonomski interes da se na jednom regionalnom putu probija tunel dužine skoro tri kilometra. Zato u NVO Akcija za socijalnu pravdu sumnjaju da se u poduhvat izgradnje puta ušlo zbog ineresa kompanije Bemax i vlasnika malih elektrana.

A onda su se još isprepletali partijski interesi, kada je posao povjeren Euroasfaltu. Šira javnost se sa njenim poslovanjem upoznala prošle godine, kada im se krajem prošle godine urušio veliki most u izgradnji na zaobilaznici oko Rožaja. Iz Uprave za saobraćaj tvrde da će nastalu štetu, mjerenu milionima, snositi ,,Euroasfalt, njegovi podizvođači i firme koje su vršile nadzor”.

Sada iz NVO Akcija za socijalnu pravdu traže i reviziju posla oko puta Berane – Kolašin i tunela Vranjak. I da se potom  kompletna dokumentacija dostavi nadležnom tužilaštvu.

                                                                                             Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo