Povežite se sa nama

OKO NAS

SJEVER: FABRIKE KOJIH VIŠE NEMA: Kao prazne ljušture

Objavljeno prije

na

Polimkini-pogoni

Nedavno se u Beranama pojavio potencijalni investitor koji se interesovao za mogućnost ponovnog pokretanja fabrike za protektiranje guma, koja je prije raspada Jugoslavije radila u velikom inndustrijskom sistemu Tigar.

Kada je u privatnom aranžmanu obišao pogon nekadašnje fabrike u nekadašnjoj velikoj zoni Rudeš, bilo mu je teško objasniti prazne hale i prizor goveda koje je zatekao u krugu kompanije.

,,Pokradena? Kako je to moguće? Kako je neko mogao da odnese iz nje sve što je bilo vrijedno. Mašine prije svega”, pitao je.

Mogao je ovaj čovjek, ili bilo ko drugi, obići čitavo Berane i čitav sjever Crne Gore u potrazi za makar jednom fabrikom u kojoj su sačuvane mašine i oprema i u kojoj bi bilo moguće obnavljanje proizvodnje, makar i u najminimalnijim kapacitetima. Ko ne vjeruje neka napravi turističku turu po sjevernim gradovima u potrazi za sačuvanom fabrikom.

„Na čitavom sjeveru obnavljanje proizvodnje nije moguće iz prostog razloga jer nijedna fabrika nije sačuvana. Ne postoji fabrika na sjeveru Crne Gore u kojoj su očuvane oprema i mašine. Za razliku od Srbije, gdje su fabrike odlazile u stečaj ali su mašine ostale i sada se obnavlja proizvodnja, kod nas su sve privatizovane i opljačkane”, kaže sagovornik Monitora, veoma dobro verziran u ovu problematiku.

Od grada do grada situacija je identična. Ako bi krenuli od nekadašnje fabrike za protektiranje guma u Beranama, onda bi se valjalo podsjetiti da je ova kompanija privatizovana 2003. godine. Nedugo potom svi radnici su upućeni na biro rada, a iz fabrike je počelo da se iznosi sve što je vrijedno. Glavne mašine za protektiranje završile su u Podgorici kod jednog privatnika.

„Izvlačeni su čak i bakarni kablovi iz zidova i prodavani kao stari materijal. Od trafostanice u krugu fabrike, koja je bila naše vlasništvo, svojevremeno postavljene i projektovane za još nekoliko pogona, ostala je samo cigla. Sve što je bilo vrijedno iznutra, odnešeno je”, prisjećaju se danas radnici.

Nije bez značaja činjenica da se sve to dešavalo u trenutku dok je postojala sudska zabrana otuđivanja imovine, zbog postupka koji su radnici poveli i dobili, potražujući na ime plata oko 220 hiljada eura.

„Policija je znala da se to radi. Sud je znao. Niko nije ništa preduzeo da spriječi pljačkanje. Kako je taj koji je prodavao mogao to da čini pored sudske zabrane? Nosilo se i danju i noću. Očigledno da je imao debelu zaštitu”, pričaju bivši radnici.

Euroturist, na čijem čelu je zvanično bio Borislav Dvoržak iz Berana, i Monte-adria slovenačkog berzanskog mešetara Damjana Hoste, kupili su većinski paket akcija Gumiga za jedva trideset hiljada eura, iako je nominalna vrijednost bila više od miliona eura.

Nedaleko od ove fabrike je nekadašnja industrija za preradu kože Polimka. Tu je sada trgovinski centar KIPS-a, a vrijednim kožarskim mašinama nema ni traga.

Bivši radnici podnijeli su više krivičnih prijava, tragajući za mašinama i opremom i preispitujući ovu privatizaciju. Bezuspješno.

Nekadašnji sindikalni lider Dušan Veljić pita kako vjerovati državnim organima koji pozivaju na borbu protiv korupcije, a pri tome ne postupaju po prijavama građana.

„Oni pozive upućuju očigledno pod pritiskom Evropske unije. Ako treba mi ćemo i ovim putem obavijestiti predstavnike EU u Crnoj Gori da smo podnijeli prijavu za milionski tešku pljačku, a da ništa po tom pitanju nije urađeno”, kaže Veljić.

Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, Polimka je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS koje je fabriku zatvorilo, a u dijelu prostorija otvorilo prodajni salon građevinskog materijala, opreme za kuću i drugih stvari, potpuno nevezanih s kožarskom industrijom.

Industrija kože AD Polimka Berane prodata je više nego bratski, za simboličnih hiljadu eura, odgovarajući socijalni program i obavezu investicionih ulaganja od milion. Samo dvije glavne mašine za preradu kože koje su ostale u fabrici, kako radnici tvrde, vrijedjele su dva miliona, a u magacinu milion eura robe na zalihama.

„Te mašine su bile ispravne i konzervirane, i uz manji remont, mogle su biti stavljene u funkciju. Sumnjamo da su ih prodali i da su od tih para izmirivali sve obaveze”, kaže Veljić.

Prema nekim informacijama, kožarske mašine iz Berana preprodate su na Kosovu, gdje su nastavile uspješno da rade. Bivši radnici Polimke prosto ni danas ne mogu da vjeruju kako je njihova fabrika, nekada četvrta u tom rangu u Evropi, uništena i da joj je promijenjena djelatnost.

Odmah pored nje je nekadašnja fabrika papira Beranka. Sudbina ove fabrike zapečaćena je prodajom papir mašina, koje su „otputovale” na Bosfor. Nepoznatom kupcu iz Turske prodate su obje vrijedne papir mašine, zatim razmontirane do posljednjeg šarafa i izvučene iz fabričkih hala, gdje su stajale punih pet decenija.

Beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović tako je doveo do kraja pljačkanje vitalnih mašina i opreme fabrike papira Nova Beranaka, bez kojih nije moguć eventualni proces proizvodnje.

On je svojevremeno izjavljivao da iz fabrike ne odnosi ništa što je bitno za proces proizvodnje, već samo nepotrebne stvari za koje „nema razloga da kupe koroziju”.

Gomilanović je ovu fabriku kupio kroz stečaj 2004. godine. Trebalo je da uplati milion eura, ali ni upola toliko novca nije prošlo preko računa kompanije. Suprotno kupoprodajnom ugovoru, prebijeno je na ime potraživanja i dugovanja.

U izvještaju MANS-a stoji da su fabrika papira Beranka i ciglana Rudeš, namjerno dovedene do propasti, te da je uz pomoć državnih institucija ljudima koji su ih privatizovali dozvoljeno da se obogate na štetu nekada vodećih preduzeća u ovom gradu.

MANS ističe da novim vlasnicima obnavljanje proizvodnje od samog početka nije bilo u planu, te da su djelove imovine prodali i unovčili dok su na ostatak stavili hipoteke za kredite koje ne vraćaju.

„Novim vlasnicima se ne samo vratio ukupni iznos kupoprodajne cijene već i milionska dobit što je kompanije dovelo do poptunog uništenja”, navedeno je u izvještaju.

U Bijelom Polju za sedam miliona eura rasprodate su vrijedne mašine iz fabrike Vunko.

U ovom gradu, pored Vunka, propale su i sve druge privatizovane firme – dvije fabrike obuće – Lenka i Mladost, industrija IMAKO, Prva petoljetka, Bjelasica. Fabrika mineralne vode Rada je na „aparatima”.

Nestao je i drvni kombinat, baš kao i firma iste djelatnosti Vukman Kruščić u Mojkovcu gdje je radilo hiljadu i po ljudi. U Mojkovcu ne radi rudnik olova i cinka Brskovo, veliko trgovinsko preduzeće Bojna njiva.

U Rožajama ne radi nijedno privatizovano preduzeće. Zatvoreni su drvno industrijski gigant Gornji Ibar, trgovinsko i zemljoradničko preduzeće Bisernica, fabrika dekorativnog papira Dekor, fabrika mašinskih elemenata Famod, autoprevozno preduzeće Transervis, fabrika Kristal, koja je poslovala u okviru velikog zaječarskog sistema staklene industrije. U Rožajama je uništeno i nekoliko tekstilnih fabrika.

U Andrijevici je zatvorena fabrika izolacionih materijala Termovent, fabrika konditorskih proizvoda Soko štark, Mermer, Štamparija i fabrika tapeta, pogon Polimkine kožne galanterije.

Niz katastrofalnih privatizacija zabilježen je i u Plavu. Ne rade fabrike Titeksa u Murini i Gusinju. Titeks je uništen i u Kolašinu. U tom gradu su, između ostalog, zatvoreni i nadaleko poznata Impregnacija drveta, zatim Eksport drvo, Transportno i najveća trgovačka mreža na sjeveru Veletrgovina.

Desetinama hiljada bivših radnika na sjeveru Crne Gore niko više ne može obećati da će im vratiti opljačkane fabrike. Jer su od njihovih fabrika ostale samo zidine. Prazne ljušture.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo