Povežite se sa nama

OKO NAS

SJEVER: FABRIKE KOJIH VIŠE NEMA: Kao prazne ljušture

Objavljeno prije

na

Nedavno se u Beranama pojavio potencijalni investitor koji se interesovao za mogućnost ponovnog pokretanja fabrike za protektiranje guma, koja je prije raspada Jugoslavije radila u velikom inndustrijskom sistemu Tigar.

Kada je u privatnom aranžmanu obišao pogon nekadašnje fabrike u nekadašnjoj velikoj zoni Rudeš, bilo mu je teško objasniti prazne hale i prizor goveda koje je zatekao u krugu kompanije.

,,Pokradena? Kako je to moguće? Kako je neko mogao da odnese iz nje sve što je bilo vrijedno. Mašine prije svega”, pitao je.

Mogao je ovaj čovjek, ili bilo ko drugi, obići čitavo Berane i čitav sjever Crne Gore u potrazi za makar jednom fabrikom u kojoj su sačuvane mašine i oprema i u kojoj bi bilo moguće obnavljanje proizvodnje, makar i u najminimalnijim kapacitetima. Ko ne vjeruje neka napravi turističku turu po sjevernim gradovima u potrazi za sačuvanom fabrikom.

„Na čitavom sjeveru obnavljanje proizvodnje nije moguće iz prostog razloga jer nijedna fabrika nije sačuvana. Ne postoji fabrika na sjeveru Crne Gore u kojoj su očuvane oprema i mašine. Za razliku od Srbije, gdje su fabrike odlazile u stečaj ali su mašine ostale i sada se obnavlja proizvodnja, kod nas su sve privatizovane i opljačkane”, kaže sagovornik Monitora, veoma dobro verziran u ovu problematiku.

Od grada do grada situacija je identična. Ako bi krenuli od nekadašnje fabrike za protektiranje guma u Beranama, onda bi se valjalo podsjetiti da je ova kompanija privatizovana 2003. godine. Nedugo potom svi radnici su upućeni na biro rada, a iz fabrike je počelo da se iznosi sve što je vrijedno. Glavne mašine za protektiranje završile su u Podgorici kod jednog privatnika.

„Izvlačeni su čak i bakarni kablovi iz zidova i prodavani kao stari materijal. Od trafostanice u krugu fabrike, koja je bila naše vlasništvo, svojevremeno postavljene i projektovane za još nekoliko pogona, ostala je samo cigla. Sve što je bilo vrijedno iznutra, odnešeno je”, prisjećaju se danas radnici.

Nije bez značaja činjenica da se sve to dešavalo u trenutku dok je postojala sudska zabrana otuđivanja imovine, zbog postupka koji su radnici poveli i dobili, potražujući na ime plata oko 220 hiljada eura.

„Policija je znala da se to radi. Sud je znao. Niko nije ništa preduzeo da spriječi pljačkanje. Kako je taj koji je prodavao mogao to da čini pored sudske zabrane? Nosilo se i danju i noću. Očigledno da je imao debelu zaštitu”, pričaju bivši radnici.

Euroturist, na čijem čelu je zvanično bio Borislav Dvoržak iz Berana, i Monte-adria slovenačkog berzanskog mešetara Damjana Hoste, kupili su većinski paket akcija Gumiga za jedva trideset hiljada eura, iako je nominalna vrijednost bila više od miliona eura.

Nedaleko od ove fabrike je nekadašnja industrija za preradu kože Polimka. Tu je sada trgovinski centar KIPS-a, a vrijednim kožarskim mašinama nema ni traga.

Bivši radnici podnijeli su više krivičnih prijava, tragajući za mašinama i opremom i preispitujući ovu privatizaciju. Bezuspješno.

Nekadašnji sindikalni lider Dušan Veljić pita kako vjerovati državnim organima koji pozivaju na borbu protiv korupcije, a pri tome ne postupaju po prijavama građana.

„Oni pozive upućuju očigledno pod pritiskom Evropske unije. Ako treba mi ćemo i ovim putem obavijestiti predstavnike EU u Crnoj Gori da smo podnijeli prijavu za milionski tešku pljačku, a da ništa po tom pitanju nije urađeno”, kaže Veljić.

Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, Polimka je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS koje je fabriku zatvorilo, a u dijelu prostorija otvorilo prodajni salon građevinskog materijala, opreme za kuću i drugih stvari, potpuno nevezanih s kožarskom industrijom.

Industrija kože AD Polimka Berane prodata je više nego bratski, za simboličnih hiljadu eura, odgovarajući socijalni program i obavezu investicionih ulaganja od milion. Samo dvije glavne mašine za preradu kože koje su ostale u fabrici, kako radnici tvrde, vrijedjele su dva miliona, a u magacinu milion eura robe na zalihama.

„Te mašine su bile ispravne i konzervirane, i uz manji remont, mogle su biti stavljene u funkciju. Sumnjamo da su ih prodali i da su od tih para izmirivali sve obaveze”, kaže Veljić.

Prema nekim informacijama, kožarske mašine iz Berana preprodate su na Kosovu, gdje su nastavile uspješno da rade. Bivši radnici Polimke prosto ni danas ne mogu da vjeruju kako je njihova fabrika, nekada četvrta u tom rangu u Evropi, uništena i da joj je promijenjena djelatnost.

Odmah pored nje je nekadašnja fabrika papira Beranka. Sudbina ove fabrike zapečaćena je prodajom papir mašina, koje su „otputovale” na Bosfor. Nepoznatom kupcu iz Turske prodate su obje vrijedne papir mašine, zatim razmontirane do posljednjeg šarafa i izvučene iz fabričkih hala, gdje su stajale punih pet decenija.

Beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović tako je doveo do kraja pljačkanje vitalnih mašina i opreme fabrike papira Nova Beranaka, bez kojih nije moguć eventualni proces proizvodnje.

On je svojevremeno izjavljivao da iz fabrike ne odnosi ništa što je bitno za proces proizvodnje, već samo nepotrebne stvari za koje „nema razloga da kupe koroziju”.

Gomilanović je ovu fabriku kupio kroz stečaj 2004. godine. Trebalo je da uplati milion eura, ali ni upola toliko novca nije prošlo preko računa kompanije. Suprotno kupoprodajnom ugovoru, prebijeno je na ime potraživanja i dugovanja.

U izvještaju MANS-a stoji da su fabrika papira Beranka i ciglana Rudeš, namjerno dovedene do propasti, te da je uz pomoć državnih institucija ljudima koji su ih privatizovali dozvoljeno da se obogate na štetu nekada vodećih preduzeća u ovom gradu.

MANS ističe da novim vlasnicima obnavljanje proizvodnje od samog početka nije bilo u planu, te da su djelove imovine prodali i unovčili dok su na ostatak stavili hipoteke za kredite koje ne vraćaju.

„Novim vlasnicima se ne samo vratio ukupni iznos kupoprodajne cijene već i milionska dobit što je kompanije dovelo do poptunog uništenja”, navedeno je u izvještaju.

U Bijelom Polju za sedam miliona eura rasprodate su vrijedne mašine iz fabrike Vunko.

U ovom gradu, pored Vunka, propale su i sve druge privatizovane firme – dvije fabrike obuće – Lenka i Mladost, industrija IMAKO, Prva petoljetka, Bjelasica. Fabrika mineralne vode Rada je na „aparatima”.

Nestao je i drvni kombinat, baš kao i firma iste djelatnosti Vukman Kruščić u Mojkovcu gdje je radilo hiljadu i po ljudi. U Mojkovcu ne radi rudnik olova i cinka Brskovo, veliko trgovinsko preduzeće Bojna njiva.

U Rožajama ne radi nijedno privatizovano preduzeće. Zatvoreni su drvno industrijski gigant Gornji Ibar, trgovinsko i zemljoradničko preduzeće Bisernica, fabrika dekorativnog papira Dekor, fabrika mašinskih elemenata Famod, autoprevozno preduzeće Transervis, fabrika Kristal, koja je poslovala u okviru velikog zaječarskog sistema staklene industrije. U Rožajama je uništeno i nekoliko tekstilnih fabrika.

U Andrijevici je zatvorena fabrika izolacionih materijala Termovent, fabrika konditorskih proizvoda Soko štark, Mermer, Štamparija i fabrika tapeta, pogon Polimkine kožne galanterije.

Niz katastrofalnih privatizacija zabilježen je i u Plavu. Ne rade fabrike Titeksa u Murini i Gusinju. Titeks je uništen i u Kolašinu. U tom gradu su, između ostalog, zatvoreni i nadaleko poznata Impregnacija drveta, zatim Eksport drvo, Transportno i najveća trgovačka mreža na sjeveru Veletrgovina.

Desetinama hiljada bivših radnika na sjeveru Crne Gore niko više ne može obećati da će im vratiti opljačkane fabrike. Jer su od njihovih fabrika ostale samo zidine. Prazne ljušture.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

PREMIJER KRIVOKAPIĆ NAJAVIO OTVARANJE RUDNIKA BERANE: Spašavanje industrijskih ostataka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje ranije je najavio i izvršni direktor Rade Guberinić. On je kazao da je manadžment kompanije imao dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži Rješenje za beranski rudnik

 

Predsjednik Vlade Zdravko Krivokapić je ovih dana prilikom posjete Beranama podgrijao nadu ovdašnjih stanovnika da bi rudnik uglja mogao početi sa radom.

„Rudnik Berane trenutno ne radi, iako ima potpisan ugovor sa Elektroprivredom Crne Gore. Mi smatramo da taj rudnik treba da radi i doprinosi radu Termoelektrane Pljevlja, onoliko koliko bude radila Termoelektrana, a kroz zapošljavanje 100 do 120 radnika, imamo zbrinuto 400 porodica” – rekao je premijer. „Ako postoji problem i dobra volja za rješenje, doći ćemo brzo do toga rješenja” – kazao je Krivokapić.

On je o tome govorio u kontekstu najvećeg problema sjevera Crne Gore, a to su ekonomske migracije, a jedini lijek za taj problem je ulganje u nove investicije i razvoj.

Poslije šest godina, u trenutaku kada je izgledalo da posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama predstavlja rijedak primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji, ova kompanija se odjednom našla na koljenima.

Proizvodnja je prekinuta prošle godine. Šezdeset i šest rudara, nakon što su  upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo je bez posla dan prije međunarodnog praznika rada.

Direktor beranskog rudnika Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini.

Prema njegovim riječima, vlasnik se odlučio da održava rudnik do nekog rješenja. Zato je zadržao šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Rudnik uglja za Berane ima posebnu vrijednost. Osim što je u jednom trenutku zapošljavao 150 radnika, za njega je u reprolancu bilo vezano još 20 manjih firmi i njihovih zaposlenih.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je, potom, krajem prošle godine najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja. Govorili su i da imaju potencijalnog investitora.

Iz te kompanije nedavno je najavljeno da bi mogli sami opet da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja. Kažu da je ranije razmatrana mogućnost prodaje rudnika turskom investotoru, još na dugom štapu.

Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje ranije je najavio i izvršni direktor. On je kazao da je manadžment kompanije imao dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži moguće i najbolje rješenje za beranski rudnik.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PETINA RADNIH MJESTA U CRNOJ GORI  IZGUBLJENA, MNOGIMA SMANJENE PLATE: U sve dubljem beznađu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pad broja zaposlenih i smanjenja plata bilježe se u gotovo svim djelatnostima. Najteži je u sektorima koji zapošljavaju najviše građana – poljoprivredi, šumarstvu  ribarstvu, uslugama smještaja,  ishrane i poslovanja sa nekretninama

 

,,Ostao sam bez posla u jednom privatnom preduzeću prije par mjeseci. Ne razlikujem se od mnogih radnika u privatnom sektoru – pristao sam na rad bez ugovora, bez prava na godišnji odmor ili na slobodne dane. Kao podstanaru, bilo mi je važno samo da nešto zaradim.  Sada sam prinuđen da tražim sezonske poslove, i to preko veze“, kaže Monitorov sagovornik koji je želio da ostane anoniman. Neće, objašnjava, da zatvara vrata kod eventualnih novih poslodavaca.

Od početka pandemije virusa COVID-19, broj nezaposlenih u Crnoj Gori je sa 35 hiljada, koliko je iznosio  krajem marta prošle godine, porastao na 56 hiljada. Toliko ih je, prema evidenciji Zavoda za zapošljavanje, bilo krajem maja ove godine. Podaci Uprave za statistiku Monstat pokazali su da je broj zaposlenih, sa 187 hiljada, smanjen na 151 hiljadu. Ugašeno je svako peto radno mjesto, odnosno 20 odsto od ukupnog broja.

Pad broja zaposlenih bilježi se u svim djelatnostima, ali se naročito izdvajaju sektori ugostiteljstva, saobraćaja, trgovine i građevinarstva.

Brojne su i kompanije koje su se našle u krizi. Najveći pad prihoda, prema ranijim istraživanjima Unije poslodavaca Crne Gore (UPCG), doživjela su mala preduzeća.

U Vladinom Programu ekonomskih reformi za Crnu Goru za period od 2021. do 2023. godine, konstatuje se neminovan pad zaposlenosti, što će doprinijeti daljem produbljivanju socio-ekonomskih nejednakosti.

Spas u borbi protiv nezaposlenosti nadležni vide u masovnoj vakcinaciji građana, uspješnoj turističkoj sezoni, kao i nastavku sprovođenja subvencija privredi koje bi za posljedicu imale uvećanje broja radnih mjesta.

Iz Ministarstva ekonomskog razvoja (MER) kazali su da su radi  smanjenja nezaposlenosti, kroz drugi paket mjera, vrijednosti oko 166 miliona eura, predvidjeli subvencije za nova zapošljavanja kroz smanjenje dažbina. Kako je  izmjena Zakona o porezu na dohodak i doprinosa na obavezno socijalno osiguranje usvojena nedavno, početkom juna, učinkovitost te mjere tek treba da se sagleda.

Novina u programu subvencionisanja zarada, koji se sprovodi od aprila 2020. godine, kazali su još iz MER-a, je što će ovog puta svaki privredni subjekat imati poseban tretman, odnosno, procenat podrške će biti definisan shodno procentu pada prihoda u 2020. godini u odnosu na 2019. godinu. Tako se, objašnjavaju, osigurava da sredstva idu samo najugroženijima. Ovom mjerom, tvrde, Vlada će podržati oko šest hiljada ugroženih privrednih subjekata i oko 20 hiljada zaposlenih.

Iz UPCG-a upozoravaju da će, ukoliko turistička sezona ne bude najmanje 70 odsto u porastu, doći do većeg broja otkaza.

Ni oni  koji nisu ostali bez posla, nemaju mnogo čemu da se raduju. U odnosu na 2019, najveći rast prosječnih zarada ostvaren je u sektoru zdravstvene i socijalne zaštite, obrazovanja, kao i stručnih, naučnih i tehničkih djelatnosti. Najveći pad  dogodio se u sektorima poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, usluga smještaja i ishrane i sektoru poslovanja sa nekretninama. U granama koje održavaju u životu privredu Crne Gore i koje zapošljavaju najveći broj građana.

Vlada je, od početka godine, dva puta pomagala ranjivim kategorijama društva jednokratnom novčanom pomoći od 50 do 100 eura. Broj korisnika  bio je oko 96. 500  a dato je  preko šest miliona eura. Upućeni sagovornici Monitora upozoravaju da ovakva vrsta pomoći ne rješava problem.

Na pitanje kako bi ocijenili ekonomsku situaciju u kojoj se nalazi njihovo domaćinstvo, u poređenju sa periodom prije COVID-19 pandemije,  47, 9 odsto ispitanika kaže da se pogoršala. To su pokazali podaci Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG), iznijeti u njihovom posljednjem istraživanju javnog mnjenja pod nazivom Položaj radnika na tržištu rada i njihova percepcija sindikalnog organizovanja,. Istraživanje je pokazalo da su žene češće od muškaraca doživjele smanjenje plate.

Ponovo je aktuelizovano i pitanje neradne nedjelje. Iz UPCG-a  su od početka  protiv takvog rješenja, smatrajući da je neustavno, diskriminatorsko i sprovedeno bez valjane analize ekonomskog uticaja. Sada tvrde  da posljedice pogrešnog djelovanja Odbora za trgovinu Privredne komore Crne Gore (PKCG) i tadašnjeg Ministarstva ekonomije nije lako ispraviti.

Kako navode, problematičnost neradne nedjelje prije svega počiva na činjenici da se njome bavi Zakon o unutrašnjoj trgovini, čija svrha nije regulacija odnosa između poslodavca i zaposlenog. To je u domenu radnih prava koja su regulisana Zakonom o radu, Opštim kolektivnim ugovorom, Granskim kolektivnim ugovorom i Ugovorom o radu. Iz UPCG-a čekaju da Ustavni sud konačno donese odluku po Inicijativi za ocjenu ustavnosti spornog člana Zakona o unutrašnjoj trgovini, koji i propisuje neradnu nedjelju, koja je pokrenuta još 2019.

To nas vraća na  stariju činjenicu – da je država organizovala valjan sistem kontrole sprovođenja zakona, tako da svakom zaposlenom garantuje prava i potpunu zaštitu, pitanje neradne nedjelje ne bi ni moralo da bude pokrenuto.

Očigledno je da je komunikacija između institucija i građana  bila i ostala na niskom nivou. To potvrđuje i nedavna izmjena Zakona o radu. Iz USSCG-a su izrazili nezadovoljstvo jer se o njemu odlučivalo bez konsultacije sa socijalnim partnerima. ,,Nije zanemarljiv broj onih koji su, sniženjem starosne granice sa 67 na 66 godina, kao osnovom za prestanak radnog odnosa po sili zakona, dovedeni u nezavidan položaj. Da se pretpostaviti,  da je znatan broj njih kreditno zadužen i da će njihova egzistenicija biti dovedena u pitanje prelaskom na penziju koja će biti značajno niža od zarade koju primaju”, navode.

Posljedice neodgovornsti i nesposobnosti nadležnih su neminovne i očigledne.  Nezadrživo klizimo.

 

Besplatan rad je – ropstvo

Prema statističkoj službi EU Eurostatu, zaposleni u Crnoj Gori nedeljno rade 44,4 sata, što je za 8,2 sata više od EU prosjeka, gdje građani rade 36,2 sata nedeljno.

Taj prosjek smanjuju zaposleni u javnom sektoru, koji ne rade više od 40 sati nedeljno, dok u privrednim granama koje zapošljavaju najveći broj radnika – turizmu, ugostiteljstvu, građevini i trgovini – veliki broj radi i do 50 sati nedjeljno.

Većina zaposlenih plaćena je za svega 40 radnih sati, što znači da oko 10 sati rada nedjeljno ,,poklanja” poslodavcu. Mjesečno, za jednu platu  zaposleni radi 25 odsto više.

,,Na svaka četiri zaposlena van javnog sektora postoji prostor za još jedno novo radno mjesto, uz poštovanje zakona. Na taj način oni koji su već zaposleni mogli bi da rade pet dana nedeljno po osam sati i da im ostaje više vremena za sebe i porodicu. Naravno da bi se nezaposlenost značajno smanjila”, navodi u jednoj od svojih Fejsbuk objava građanski aktivista Aleksandar Dragićević.

Kako ističe, ukoliko neko želi da radi više od 40 sati nedeljno, onda je red da mu se prekovremeni sati plate po prekovremenoj satnici koja je u uređenim zemljama 1,5 od regularnog radnog sata. ,,To znači da prosječan radnik koji radi 50 sati nedeljno pokloni gazdama oko 200 eura mjesečno. Besplatan rad je ropstvo”, zaključuje.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KOLAŠIN KAO CENTAR ZA PRIPREME SPORTISTA:  Još samo ideja 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sportska infrastruktura u Kolašinu ista je decenijama. Lokalna vlast nije uspjela da se na vrijeme pripremi čak ni za održavanje MOSI. Ipak, u tom gradu i dalje hrabro sanjaju da će biti omiljena destinacija za pripreme sportista

 

Kolašin – centar za pripreme sportista. Ta ideja zvanično je prezentovana, ali i oročena na „što hitnije“ još 2013. godine.  Od tada do danas,  planinska varoš nije dobila nijedan novi sportski teren ili turistički objekat, namijenjen i prilagođen sportistima. Infrastruktura,  kojom su  tada dočekivali sportske ekipe na pripremama, ista je i ovog ljeta. Minulih godina je samo „šminkana“.

Sportistima su sada na raspolaganju tri fudbalska, košarkaški i rukometni teren.  U zvaničnim podacima pominju se i „tri zemljana teniska terena“, ali njih se sjećaju samo stariji u tom gradu. Lokacija na kojoj se nekad igrao tenis sada služi mještanima, za ispašu stoke, a odavno je privatno vlasništvo. U hali su rukometni, košarkaški i odbojkaški teren. Pored toga, postoje sportski tereni u dvorištu škola. Samo jedna kolašinska škola ima fiskulturnu salu, koja se,   povremeno,  iznajmljuje rekreativcima i sportistima. Srednja škola, na primjer, nikada nije ni imala prostor za izvođenje nastave fizičkog vaspitanja. Najčešći  problemi koje istuču lokalni sportisti, su, pored nedostatka prostora, i nedostatak opreme, sportskih rekvizita i sportsko-medicinski kadar.

Čak i po aršinima odgovornih za kolašinsku sportsku infrastrukturu, preostalo je ili nije ni započeto još mnogo skupog i obimnog posla. Bez pomoći države, objašnjavaju u Opštini, neće se moći  do „zaokruživanja“ svega što nedostaje do titule „centra za pripreme sportista“. Nedostaju, kažu u lokalnoj upravi,  između ostalog,  dva-tri  fudbalska terena. To je, objašnjavaju, bitno jer fudbalske ekipe idu na pripreme tamo gdje se priprema makar tri-četiri ekipe.  Trebalo bi graditi i stadion sa atletskom stazom.  Jedini bazen u Kolašinu je onaj u Hotelu Bjanka.

Fali i još smještajnih jedinica koje su organizovane tako da odogvaraju sportistima.  Više puta ponovljena vizija različitih  kolašinskih vlasti bila je da taj grad treba da bude baza za pripreme mlađih reprezentativnih selekcija u svim dvoranskim sportovima. Plan im je bio i da se u Kolašinu cijele godine okupljaju na pripremama pioniri, kadeti, juniori, mlađe selekcije…

Rezultati kolašinskih turističkih sezona još su daleko od tih planova. Istovremno, i pored svega nedostajućeg, sportisti ostvaruju značajan broj noćenja tokom ljeta. Za sada, to su, uglavnom, učesnici raznih kampova.  Basket kamp, na primjer, minule dvije sedmice značajno je popravio kolašinsku  turističku statistiku.

Sportska zona Kolašina ovog ljeta trebalo je da bude veliko gradilište. Da su se obećanja obistinila, u dijelu gdje su i sportska hala i ruinirani Dom mladih i Gorštaka, trebalo je da uveliko traju radovi na novim sportskim terenima. Za te potrebe u budžetu je planirano 200.000 eura, a pripremljen je i dio planske dokumentacije. Sve to u susret 2022. godini kada će Kolašin biti domaćim Međuopštinskih omladinskih sportskih igara (MOSI).

Sticajem okolnosti i ozbiljnih nesuglasica unutar lokalne vladajuće koalicije (DPS, Grupa birača, SD) na Lugu u Sportskoj zoni je već tri godine samo zemljana podloga. Ni za nju nije zaslužna lokalna uprava, jer je riječ o lokaciji gdje se deponuje iskopani materijal iz tunela Klisura, ispod Bjelasice.

Zbog neizgrađenih, a obećanih sportskih terena, minulih sedmica javnost je saznala i šta jedni o drugima misle čelnici DPS i GB u Kolašinu. Predsjednik  SO Milan Đukić (GB) i sekretarka za planiranje prostora Ljiljana Rakoćević (DPS), međusobno su se optuživali čak i za „nezakonite radnje“.

Đukić, koji je inicijator ideje da Kolašin bude domaćin MOSI, optužio je izvršnu vlast i svoje koalicione kolege za opstruiranje te ideje. Rakoćević njega za ucjene. Kolašinci čekaju epilog obećanja predsjednika SO da će biti vanrednih izbora, ukoliko ne bude „sređivanja stanja u oblasti planiranja prostora“.

Vrlo direktno Đukić je razotkrio kako su, pred parlamentarne izbore, pare građana trošene na asfaltiranja puteva partijskim aktivistima. Rakočević, s druge strane,  tvrdi da tereni nijesu izgrađeni,  jer je se kasnilo s radovima na kopanju tunela. To jest, nije bilo podloge na kojoj bi se gradilo. Tako je i objelodanjeno da je, navodno, kolašinska sportska infrastruktura u direktnoj vezi sa dinamikom radova na regionalnom putu Kolašin–Berane, čiji je tunel sastavni dio. U predizbornim, ali i onim „redovnim“ obećanjima lokalna vlast uslovljenost  lokalnog državnim projektom nije pominjala.

Sada je izvjesno da tereni na Lugu neće biti završeni ove godine, da je 200.000 eura opredijeljenih iz lokalnog budžeta malo. Takođe i da Kolašin ni ljeto neće biti ništa spremniji za sportiste.

U međuvremenu, nije bilo ni potrebne većine u Skupštini Crne Gore, koja bi dala zeleno svjetlo da država pomogne gradnju infrastrukture za MOSI. Poslanici Socijaldemokratske partije (SDP) amandamanom su predlagali da se iz državnog budžeta ove godine izdvoji 400.000 eura za tu namjenu.

Godinama se odlaže i rekonstrukcija Doma mladih i Gorštaka, objekta koji je  izgrađen 90-ih prošlog vijeka, gdje bi sportisti bili smješteni. Ta zgrada, kako je obećano 2013. godine, nakon rekonstrukcije, trebalo je da ima 50 soba za sportski turizam.  I dalje je ruina.

Uporedo sa krupnim obećanjima o profilisanju Kolašina kako omiljene destinacije za sportiste, najavljeno je i formiranje preduzeća odgovarajućeg  naziva – Centar za pripremu sportista, koji nikada nije formiran. Prije toga, postojalo je opštinsko preduzeće, sličnog imena, koje je od zaposlenih, par godina dok je postojalo, imalo samo direktora. Jedinu korist od tog „projekta“ imao je direktor koji je primao platu, a da nije imao nikava zaduženja.

Još više neodgovornosti lokalna vlast pokazala je minulih decenija u gazdovanju zemljištem u okviru Sportske zone. Opštinski čelnici su se 2007. godine odrekli značajnog dijela zemljišta u toj zoni, trampeći ga sa Zoranom Ćoćom Bećirovićem. On im je, zauzvrat, ustupio staru klanicu i zemljište oko nje, takođe još neprivedeno namjeni, zapušteno i zaraslo u korov.  Dio Sportske zone raščiščeno je i pred izbore 2010. godine, kada je besplatno podijeljeno na desetine placeva.

Jasno je da Kolašin u dogledno vrijeme neće biti bliži „tituli“ centra za pripreme sportista.  Ostaje nada da će se sportisti i rekreativci, ipak, bar u broju kao do sada, odlučivati  za boravak u toj varoši. Možda idealna klima na duže bude mogla da nadomjesti brojne nedostake infrastrukture.

                                                                                                            Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo