Neke važne članice NATO nisu pozvane na skup tog saveza u Poljskoj 6. oktobra. Među njima su Francuska i Velika Britanija i baltičke države.  Ideja podsekretara za rat Elbridža Kolbija  je da vlade koje nisu uskladile svoju politiku sa prioritetima Vašingtona  ne bi trebalo smatrati pouzdanim saveznicima

U Poljskoj je  6. oktobra počeo skup članica NATO-a. Glavni događaj je diskusija o budućem  razvoju saveza, nakon čega će uslijediti dvije stručne konferencije, od kojih će jedna biti posvećena infrastrukturi NATO-a. Neće sve države članice imati priliku da se upoznaju sa strategijom NATO-a i sredstvima njene implementacije. Neke od njih nisu pozvane. Među njima su Francuska i Velika Britanija, koje posjeduju nuklearno oružje, kao i baltičke države, na čijoj su teritoriji raspoređene američke trupe kao dio zajedničke bočne odbrane istočnog NATO-a. Ideja podsekretara za rat Elbridgea Colbyja bila je da se sa članicama NATO-a postupa u zavisnosti od njihove spremnosti da se pridržavaju pristupa američke administracije. Vlade koje nisu uskladile svoju politiku sa prioritetima Washingtona, po tom viđenju,  ne bi trebale biti smatrane pouzdanim saveznicima. One koje ispunjavaju  američke zahtjeve trebale bi biti uključene u uži krug i njihovo mišljenje bi trebalo biti uzeto u obzir.

Colby, kojem je dozvoljeno da sprovede svoju inicijativu, održao je prvi sastanak sa šest najfavorizovanijih saveznika NATO-a u Bergenu, Norveškom gradu, u junu. Bergenska grupa formirana na ovom sastanku uključuje Norvešku, Švedsku, Finsku, Poljsku, Njemačku i Holandiju. Sada američka administracija razmatra dodavanje Danske u ekskluzivni klub. Colby nedavno je istakao da je glavni zadatak NATO-a da Evropi pruži veći vojni kapacitet. Evropa bi trebala biti sposobna da se brani kako bi se smanjila potreba za američkim vojnim prisustvom. Osim toga, Colby insistira na ponovnom jačanju Njemačke kao vojne sile radi obuzdavanja Rusije. Tako će američka administracija moći djelovati kao posrednik i upravljati konfrontacijom. Zahvaljujući tome, Washington će zadržati političku kontrolu nad Evropom, bez povećanja angažmana u evropskoj odbrani.To će SAD-u pružiti priliku da svoje napore usmjeri na suočavanje s usponom Kine.

Prema Colbyjevoj viziji, koju dijeli cjelokupna Trumpova administracija, samo saveznici koji podržavaju  želje Washingtona trebali bi moći računati na američku zaštitu.  Ostali bi trebali snositi posljedice. Sličan pristup koristi se prema svim američkim saveznicima, ne samo prema državama NATO-a. U augustu je Trump naglo naredio smanjenje godišnjih zajedničkih vojnih vježbi s Južnom Korejom zbog njenog odbijanja da se pridruži ratu protiv Irana. Najvažnija karakteristika imperijalne ideologije je uvjerenje da nacionalna sigurnost mora počivati ​​na odnosima dominacije. Zato je Trump službeno oživio Monroeovu doktrinu i želi ponovo potvrditi dominaciju SAD-a na zapadnoj hemisferi.

Dan prije svog govora na Generalnoj skupštini UN-a, 21. septembra,Trump je objavio sliku na svojoj društvenoj mreži Truth, na kojoj gleda zapadnu hemisferu na globusu. Slika je potpisana sa Njegova hemisfera. To je  izazvalo  tako žestoke reakcije da je američki predsjednik smatrao potrebnim da objavu  ponovi za nekoliko dana kako bi pokazao da međunarodno negodovanje nije imalo utjecaja na njega.

Predsjednik Brazila Lula da Silva, koji je govorio neposredno prije Trumpa, izjavio je da „obnovljene hegemonističke težnje” predstavljaju prijetnju Latinskoj Americi i Karibima. Napomenuo je da se „Brazil ne uklapa ni u čije „dvorište” i da su mu potrebni „partneri s pozitivnom agendom koja podstiče razvoj”, sugerišući time da kineske ponude djeluju povoljnije.

Rezultati prvog kruga brazilskih izbora, održanog 4. oktobra, pokazali su da pristup Lule da Silve odnosima sa SAD-om ne uživa podršku većine brazilskog društva. Glavnog Trumpovog protivnika u regiji nadmašio je Flavio Bolsonaro, sin bivšeg predsjednika. Razlika u broju glasova između dva glavna rivala prilično je mala: Bolsonaro je osvojio 47 posto glasova, a Lula 45 posto. Stoga predsjednik ima  šanse za pobjedu u drugom krugu. Ipak, treba imati na umu da se Flavio Bolsonaro do određene mjere može smatrati zamjenom za svog oca, Jaira Bolsonara, koji je bio saveznik SAD-a i ostao blizak prijatelj aktuelnog američkog predsjednika.

U julu 2025. godine, Trump je čak uveo carine od 50 posto na brazilsku robu kako bi prisilio Lulu da obustavi krivični postupak protiv Jaira Bolsonara, koji se i dalje nalazi u kućnom pritvoru. Međutim, da mu je bilo dozvoljeno učešće na izborima, možda bi postigao bolji rezultat od svog sina. Dakle, čak ni u Brazilu ideja o dominaciji SAD-a na zapadnoj hemisferi nije u potpunosti odbačena, blago rečeno. Uz to, Trumpova ambicija da pretvori SAD u carstvo koje dominira na globalnom nivou ne može se ostvariti bez osiguravanja potpune američke kontrole nad prirodnim resursima i trgovinskim putevima u Latinskoj Americi.

Shodno tome, Evropa u bliskoj budućnosti neće biti u fokusu američke vanjske politike. Nekoliko dana prije početka sastanka NATO-a u Poljskoj, Trumpova administracija povukla je simboličan potez kako bi to i demonstrirala. Washington je preusmjerio desetine miliona dolara, prethodno odobrenih kao vojna pomoć Slovačkoj i Sjevernoj Makedoniji, ka Latinskoj Americi. Isto se

dogodilo i sa sredstvima namijenjenim podršci iračkim snagama. Preusmjerena su  ka Latinskoj Americi. posljednje američke trupe napustile su Irak 30. septembra čime je okončano 23-godišnje vojno prisustvo SAD-a.

U međuvremenu, šiitske milicije, koje prkose vladinoj kontroli, nisu razoružane. Iračka vlada se pokazala nesposobnom da to učini, uprkos obećanjima premijera Alija al-Zaidija. Sada će Bagdad zavisiti od pomoći Teherana u obuzdavanju

šiitskih naoružanih grupa. Trumpova administracija je povlačenjem novca željela pokazati potpunu nezainteresovanost za to pitanje.

Neuspjeh u sukobu s Iranom onemogućio je američkoj administraciji da poveća kontrolu nad Bliskim istokom. Zbog toga Washington ne vidi razlog da ulaže napore u podršku američkim saveznicima u regiji, čak i ako to znači da će Iran dobiti priliku da poveća uticaj.

Donald Trump je  jasno stavio do znanja da nema namjeru odustati od primirja koje su SAD postigle s Hutima prošle godine, nakon što je jemenski šiitski naoružani pokret zauzeo strateška ostrva i obalne gradove te omeo saudijski izvoz nafte kroz moreuz Bab-el-Mandeb. Naredna američka administracija, čak i ako bude republikanska, možda se neće tako lako povući iz obaveza prema američkim saveznicima kao aktuelna.  Ipak, Evropa i Bliski istok ostat će manje važni za SAD od Latinske Amerike i istočne Azije. Evropa gubi svoj geopolitički i ekonomski značaj na globalnom nivou, možda i prvi put u pet stotina godina. To je uzrokovano pojavom drugih centara globalnog razvoja, prvenstveno u Kini, koji postaju evropski rivali. Osim toga, tokom Hladnog rata Evropa je bila glavna arena sukoba između SAD-a i SSSR-a. Nakon američke pobjede, SAD-u je bila potrebna pomoć evropskih saveznika u procesu globalizacije, koji se smatrao načinom jačanja zapadne dominacije. Međutim, globalizacija je dosegla svoje granice, a da pritom nije ostvarila taj cilj. Štaviše, SAD moraju ulagati više napora kako bi zadržale vodeću poziciju u globalnom političkom sistemu. Stoga evropske zemlje više ne mogu računati na snažnu američku podršku.

Naravno, Trumpova nesposobnost da prepozna važnost transatlantskog partnerstva podriva kako evropski, tako i američki uticaj u svijetu. No  historijska kriza u odnosima između SAD-a i EU nije uzrokovana samo pristupom Trumpove administracije, već i objektivnim razlozima. Ona se može prevazići samo ako EU pomogne Evropi da povrati svoj globalni značaj.

Prvo, kroz tehnološko liderstvo u oblastima koje imaju najsnažniji uticaj na geopolitičku situaciju. Trump smatra da će SAD osigurati svoju globalnu dominaciju ako pobijede u utrci s Kinom u razvoju sistema vještačke inteligencije (AI). SAD raspolažu sa približno 50 posto svjetskih računarskih kapaciteta za AI i proizvode najveći broj najnaprednijih AI modela. Kina nastoji konkurisati SAD-u za globalni uticaj fokusirajući se na isplative modele otvorenog koda i proizvodnju hardvera. Jedina zemlja EU koja ima značajan uticaj na razvoj AI sistema je Francuska. Situacija nije mnogo bolja ni u drugim važnim oblastima, kao što je, na primjer, uvođenje industrijskih robota.

Drugo, kroz odbranu i širenje vrijednosti širom svijeta na kojima počiva EU. Ishod izbora u BiH entitetu, Republici Srpskoj još jednom je pokazao da EU nije uspjela u tom zadatku čak ni u susjednim zemljama.

Ako Evropa izgubi na značaju na globalnom nivou, EU će neminovno izgubiti dio svojih društvenih dostignuća i ekonomskog prosperiteta. Ipak, još nije bilo značajnih pokušaja da se preokrenu ti opasni trendovi.

Dmitri GALKIN

Rat između Rusije i Ukrajine, blokada Hormuškog tjesnaca i toplinski talasi stvaraju prijetnju globalne žitne krize, čija se vrhunac očekuje sljedeće godine. Predstojeća kriza mogla bi se ozbiljno pogoršati zbog izuzetno sušnih uslova u nekim važnim poljoprivrednim regijama, uzrokovanih fenomenom El Niño neviđene jačine. El Niño označava period u kojem su vode istočnog i centralnog dijela Tihog okeana toplije od uobičajenog nivoa – stanje koje može potrajati i do 12 mjeseci. Iznad tih dijelova okeanske površine formiraju se tople zračne mase. One uzrokuju suho vrijeme  i  toplotne valove širom svijeta

Glasnogovornica ruskog ministarstva spoljnih poslova Marija Zahatova nazvala je 30. septembra ukrajinske predloge o momentalnom prekidu vatre „bez smisla“, jer imaju za cilj spasavanje Ukrajine od razornih ruskih vazdušnih napada, a ne rešavanje sukoba. Vladimir Putin je nekoliko puta posljednjih sedmica izjavio da ruski zračni udari nanose veliku štetu ukrajinskoj industriji i infrastrukturi. Stoga Moskva ne vidi razlog da prekine pokušaje da prisili Kijev na predaju pod prijetnjom ekonomskog i socijalnog kolapsa.

To je nova ruska vojna strategija za koju Putin očekuje da će biti uspješna. Teško je povjerovati da će ona donijeti rezultat koji Putin želi, ali sada nema prepreka za njegovu implementaciju. Ukrajina je ostala potpuno bez odbrane. Nema više projektila za sisteme protivvazdušne odbrane Patriot. Evropski saveznici Ukrajine odbili su da pozajme svoje, uprkos obećanjima Kijeva da će vratiti dug, nakon što će proizvodnja projektila biti organizovana u Ukrajini uz dozvolu američke administracije. Čak i ako sve prođe dobro, prve rakete neće biti dobijene za devet mjeseci. Svakodnevni život u glavnom gradu Ukrajine i ostalim velikim gradovima postaje nepodnošljiv. Ljudi su počeli da napuštaju Kijev, jer se vazdušni napadi, koji se dešavaju skoro svake noći od jula, sada nastavljaju danju.

Prema procjenama vojnih stručnjaka, Rusija je spremila stotine balističkih projektila i hiljade vojnih udarnih dronova na mlazni pogon. Ukrajinske kompanije do sada nisu uspele da naprave efikasne presretače za njih. Čini se da se ruski predsjednik kladio na efekte masovnih zračnih udara i ništa ga ne može natjerati da ih zaustavi dok ne postane očigledno da se željeni rezultati ne mogu postići. Putin je spreman da intenzivira zračne napade ne brinući  o utjecaju rata na rusku ekonomiju i posljedicama ukrajinske odmazde.

Iako su ruski zračni udari mnogo destruktivniji, Ukrajina je uspjela da smanji kapacitete ruske prerade nafte i uništi značajan dio infrastrukture za izvoz nafte i žitarica. Kao rezultat, smanjen je izvoz nafte, a izvoz  žita morem je gotovo u potpunosti prekinut. Rusija je takođe srušila terminale za žito u ukrajinskim lukama. Rusija i Ukrajina zajedno čine oko 30 posto globalnog izvoza pšenice. Zbog međusobnog uništavanja objekata za izvoz žitarica, nestašica pšenice počela je da utiče na svjetsko tržište. Berzanske cijene pšenice su u avgustu skočile za 20 posto.  Nešto su pale krajem septembra, ali generalno stanje nije popravljeno.

Glavni problem nije sadašnji rast cijena pšenice. Rat između Rusije i Ukrajine, blokada Hormuškog tjesnaca i toplinski talasi stvaraju prijetnju globalne žitne krize, čija se vrhunac očekuje sljedeće godine. Razorni porst ulaznih troškova, poremećaji  trgovačkih puteva i promjenjivost klime, u kombinaciji, dramatično su smanjili  ponudu žitarica, posebno zrna pšenice, koja je  vodeći izvor biljnih proteina.

Globalna poljoprivredna proizvodnja mora se prilagoditi višim cijenama goriva. Proizvođači žitarica primorani su podići cijene kako bi pokrili svoje troškove, ali ne mogu biti sigurni da više cijene neće uticati na potrošnju. Zbog toga su smanjene  površine zasijane usjevima.

Zbog blokade Hormuškog moreuza, proizvođači žitarica suočavaju se s još jednim nepremostivim problemom. Cijene đubriva na bazi amonijaka značajno su porasle. Prekid isporuka kroz Hormuški moreuz izazvao je poremećaje u globalnom snabdijevanju đubrivima na bazi amonijaka, kao i ukapljenim prirodnim plinom (LNG) koji se koristi za njihovu proizvodnju. Saudijska Arabija, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati, Oman i Iran su važni.proizvođači i izvoznici amonijaka, uree i drugih azotnih đubriva. Prirodni plin se uglavnom sastoji od metana, koji se koristi za proizvodnju vodika. Stoga ove zemlje, koje posjeduju ogromne rezerve prirodnog plina, proizvode amonijak i đubriva na bazi amonijaka koristeći vodik izdvojen iz metana. Njihova proizvodnja je izvozno orijentisana, a zemlje regije Zaljeva zajedno osiguravaju oko 35 posto svjetske proizvodnje uree i 30 osto svjetske proizvodnje amonijaka. Budući da je Hormuški moreuz zatvoren od kraja februara, potrošači ne mogu dobiti potrebne količine đubriva ni LNG-a iz zaljevskih država. Ovi poremećaji rezultirali su znatno višim troškovima proizvodnje, što je dovelo do smanjenja obima obrade zemljišta i sjetve. Nestašica žitarica koja se očekuje naredne godine, biće i posljedica  visokih cijena đubriva.

Predstojeća kriza mogla bi se ozbiljno pogoršati zbog izuzetno sušnih uslova u nekim važnim poljoprivrednim regijama, uzrokovanih fenomenom El Niño neviđene jačine. El Niño („dječak”) označava period u kojem su vode istočnog i centralnog dijela Tihog okeana toplije od uobičajenog nivoa,  uz prateće promjene u atmosferi – stanje koje može potrajati i do 12 mjeseci. Tokom ovog perioda, vjetrovi su preslabi da bi pomjerili zagrijane vode iz tropskih područja. Kao rezultat, iznad tih dijelova okeanske površine formiraju se tople zračne mase. One uzrokuju suho vrijeme  i izazivaju toplotne valove širom svijeta. Vremenom vjetrovi počinju raspršivati ​​tople vode, a El Niño zamjenjuje La Niña („djevojčica”), koja donosi hladnije i kišovitije vrijeme.

Prema podacima, od 1900. godine zabilježeno je 27 godina s fenomenom El Niño. Opažanja i prognoze ukazuju da se El Niño iz 2026. godine razvija najbrže i da je najsnažniji ikada zabilježen. Vodeći globalni modeli predviđaju daljnje zagrijavanje. Najviše su pogođene regije u Tihom okeanu ili u njegovoj blizini. No, ekstremni vremenski uslovi doveli su do smanjenja prinosa žitarica u Francuskoj i Njemačkoj, vodećim proizvođačima pšenice u EU. Vruće vrijeme pogoršalo je i posljedice rata u Ukrajini. Zbog velike suše bilo je nemoguće koristiti Dunav kao alternativnu rutu za izvoz ukrajinskih žitarica.

Srbija, od koje Crna Gora uveliko zavisi kada je riječ o pšenici, nije pretrpjela štetu uslijed toplotnih valova. Prinos žitarica u Srbiji porastao je za 7,7 odsto  odnosu na prethodnu godinu. Naravno, srpski proizvođači žitarica će podići cijene, ali to poskupljenje nije glavna opasnost. El Niño jača širom Tihog okeana alarmantnom brzinom, a proizvođači žitarica širom svijeta primorani su smanjiti neto površine pod usjevima u iščekivanju nove suše. Pakistan i Indija suočavaju se s ozbiljnom nestašicom vode tokom perioda zimske sjetve, čime će njihova sigurnost u snabdijevanju hranom biti ugrožena. SAD se suočavaju s najlošijim prinosom pšenice u više od pola stoljeća.

Riječ je o dugoročnim trendovima. El Niño će ostati snažan, a njegov uticaj proširit će se daleko izvan Tihog okeana, smanjujući količinu padavina i povećavajući temperature u Africi i Evropi. Godina 2024., najtoplija otkako se vrše mjerenja, poklopila se s krajem posljednjeg fenomena El Niño, no 2027. godina bit će još toplija. Nema razloga očekivati ​​da će sljedeći El Niño prekinuti taj trend. Čak i ako se okončaju ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku, globalna trgovina neizbježno će trpjeti zbog novih poremećaja uzrokovanih sve većim sukobljavanjem regionalnih sila i rastućim tenzijama među globalnim akterima.

Očekivana globalna nestašica pšenice naredne godine izazvat će novi val migracija i zaoštriti unutrašnje i međunarodne sukobe, naročito u Africi i na Bliskom istoku. Humanitarnu i geopolitičku krizu uskoro će pratiti nove. Već smo svjedočili uticaju naglog rasta cijena hljeba na geopolitičke prilike. Kada vlade nekoliko afričkih i bliskoistočnih zemalja više nisu mogle subvencionisati proizvodnju cjenovno pristupačnog hljeba, izbile su masovne pobune (Arapsko proljeće 2010–2011). U pojedinim slučajevima to je dovelo do političkih revolucija i građanskih ratova, u koje su se ubrzo uključile regionalne i globalne sile. Globalna sigurnost je narušena, a Evropa pogođena masovnim migracijama. Slični događaji bi se mogli ponoviti, i to ne samo u regijama pogođenim prethodnom krizom uzrokovanom nestašicom žitarica. Čak i ako svijet naredne godine uspije izbjeći dalju destabilizaciju, ona će neizbježno biti izazvana jednim od narednih ciklusa fenomena El Niño.

Crna Gora se mora pripremiti za globalnu nestašicu pšenice. Povećati  sigurnost snabdijevanja žitaricama, ojačati mehanizme socijalne podrške i osigurati svoje granice, a da pritom ljudima ne uskrati mogućnost bijega od rata i gladi. Crna Gora nikada nije bila značajan proizvođač žitarica, a veliki dio njenog obradivog zemljišta trenutno se ne koristi. Smanjenje migracije iz ruralnih u urbane sredine poboljšaće sigurnost snabdijevanja hranom. Cijena zanemarivanja nadolazećih prijetnji može biti izuzetno visoka.

Dmitri GALKIN 

Nakon posljednjih izbora u Njemačkoj, očigledno je da se radi o većim turbulencijama na političkoj sceni. Birači okreću leđa tradicionalno jakim strankama i zavisno od regiona okreću se lijevom ili desnom spektru tamošnje politike. Pitanje je kako će se to odraziti na skoru budućnost te zemlje, ali i evropskog kontinenta

Šareni se politička scena Njemačke. Donedavno su u svih 16 tamošnjih pokrajina vladale nekada velike stranke Demohrišćana (CDU) i njihovih partnera iz Socijaldemokrata (SPD) uz poneku kolaboraciju sa manjim političkim akterima. Prije dvije nedjelje krajnja desnica oličena u Alternativi za Njemačku (AfD) uzela je najviše glasova u Saksoniji-Anhaltu. Novi izborni debakl u Njemačkoj dovodi ponovo u pitanje budućnost zemlje i kancelara Fridriha Merca. Ovoga puta udarac nije stigao samo od AfD-a koji je bio pobjednik izbora u Meklenburgu–Zapadnoj Pomeraniji prošlog vikenda, već i od ljevičarskih struktura iz partije Die Linke (Ljevica) koja je  trijumfovala u Berlinu.

U Njemačkoj je očigledno da se radi o većim turbulencijama na političkoj sceni. Birači okreću leđa tradicionalno jakim strankama i zavisno od regiona okreću se lijevom ili desnom spektru tamošnje politike. Pitanje je kako će se to odraziti na skoru budućnost te zemlje, ali i evropskog kontinenta.

Merc je i ovaj krug poraza njegove CDU nazvao katastrofom, i to prije nego što su se nakon nedjeljnih pokrajinskih izbora pokazale pune razmjere poraza.  Kancelar je održao i neuobičajen televizijski govor svega nekoliko minuta po zatvaranju birališta u Berlinu i Meklenburgu–Zapadnoj Pomeraniji. Pokušao je da nametne svoje tumačenje izbornih rezultata, obećavši da će ostati na funkciji i boriti se za svoj program ekonomskog oporavka. Njegovo obećanje da će nastaviti istim putem moglo bi dodatno udaljiti birače, mnogi kažu i članove sopstvene stranke. „Ono što sada treba uraditi zahtijeva čvrstinu, istrajnost i strpljenje“, rekao je sedamdesetogodišnji Merc u berlinskom sjedištu CDU-a.  „Reforme se moraju sprovesti. Preuzimam tu odgovornost jer želim da pokrenem našu zemlju naprijed“.

Istrajavanje na započetim ekonomskim i socijalnim reformama i pozitivnim učincima za koje se tvrdi da će se osjetiti u dogledno vrijeme očigledno malo kome odgovara kada se približi glasačkoj kutiji. Često se navodi podatak da je Mercovoj vladi ovakav sunovrat pošao za rukom u svega šesnaest mjeseci. „Sada će saveznoj vladi biti još teže da pronađe hrabrost i političku podršku za sprovođenje temeljnog programa reformi“, rekao je Rojtersu Marsel Frazčer, predsjednik berlinskog istraživačkog instituta DIW. Ipak, i poslije katastrofalnih rezultata, kancelar ne mora da podnese ostavku. Pojačan je pritisak  i spolja i iz same partije, ali fotelja je još njegova.

I pored navodnog samopouzdanja njemačkog kancelara i lidera CDU, rezultati su zaboljeli sve u partiji. CDU nije samo ostvario svoj najgori rezultat na pokrajinskim izborima u Meklenburgu-Zapadnoj Pomeraniji, već i sa svega 4,9 odsto glasova, prvi put u poslijeratnoj istoriji mogu ostati bez predstavnika u jednom pokrajinskom parlamentu. Krajnje desna AfD zauzela je, nakon Tiringije i Saksonije-Anhalta, prvo mjesto u jednoj njemačkoj pokrajini već treći put, osvojivši 38 odsto glasova. Socijaldemokrate lijevog centra, Mercovi partneri u saveznoj koaliciji, osvojile su 35,5 odsto.

Javnost ne umiruje činjenica da će AfD teško doći na vlast u njemačkim pokrajinama zbog dogovora ostalih velikih stranaka da sa njima ne sarađuju. Ovakav rast desnih opasan je i za njemačku i za Evropu. Uz podršku iz Vašingtona i Moskve stvari dobijaju nove slojeve ozbiljnosti desne opasnosti. Merc je u očekivanju loših rezultata otkazao planirani put u Njujork ove sedmice, gdje je trebalo da govori pred Generalnom skupštinom UN-a.

Utjehu biračima koji ne preferiraju desne narative, daje snažan rezultat pokrajinske premijerke iz redova SPD-a Manuele Švezig. To predstavlja značajan preokret u završnici kampanje. Njena stranka je u nekim predizbornim anketama znatno zaostajala za AfD-om. Da su njemački glasači sve više zainteresovani za svoju budućnost, pokazuje ponovni rast izlaznosti. U Berlinu ona je bila 74,2 odsto, skoro 12 odsto viša nego 2023. godine. U Meklenburgu-Zapadnoj Pomeraniji glasalo je 78,1 odsto birača, naspram 70,8 odsto 2021. godine. Rezultate je prokomentarisala i Manuela Švezig: „Kao prvo, u mojoj pokrajini mnogi ljudi se protive podršci Ukrajini. I finansijskoj i vojnoj. A kao drugo, mnogi ljudi takođe žele da gas ponovo počne da protiče kroz Sjeverni tok“. Ovim je riječima objasnila rast AfD i pad CDU.

U Berlinu će CDU gotovo sigurno morati da prepusti gradsku vlast nakon završetka koalicionih pregovora, poslije teškog poraza od Die Linke. U glavnom gradu, prema privremenim rezultatima, Ljevica je osvojila prvo mjesto sa 25,7 odsto glasova. Time je više nego udvostručila svoj rezultat od 12,2 odsto sa izbora 2023. godine i prvi put postala najjača stranka u Berlinu. Elif Eralp, vodeća kandidatkinja Die Linkea, nazvala je  rezultat porukom ljubavi i pravde. Eralpova, koja je ćerka turskih imigranata, imala je dodatan razlog za slavlje zbog pobjede svoje stranke nad antiimigrantskom AfD.

Prema privremenim rezultatima, CDU je završio na drugom mjestu sa 18,8 odsto glasova, nakon tri godine na čelu gradske vlasti. AfD je treći sa 16,3 odsto, slijede Zeleni sa 14,3 i SPD sa 12,1 odsto. Ljevici će biti potrebni koalicioni partneri da bi prvi put od ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine preuzeli mjesto gradonačelnika glavnog grada. Rezultati joj daju šanse, a očekuje se da će se okrenuti Zelenima i SPD-u kako bi oformili zajedničku većinu i otvorili mogućnost za formiranje ljevičarske koalicije koju bi predvodila Eralp.

Još jedan političar okarakterisao je rezultat svoje partije na izborima – katastrofalnim. Bio je to kandidat SPD-a Štefen Krah. Socijaldemokrate, koje su decenijama dominirale berlinskom politikom, moraju biti razočarane petim mjestom u berlinskoj izbornoj trci.

Nakon tri kruga posljednjih njemačkih izbora politička scena je izuzetno kompleksna. Birači su skloniji zaokretima. Tradicionalni politički stubovi, to  više nijesu. Kako će se sve političke strukture profilisati u ovako turbulentnim vremenima vidjećemo u narednih pola godine. Na proljeće slijede pokrajinski izbori u nekoliko Njemačkih pokrajina. Slika za naredni period tada će biti znatno  jasnija.

Ko je danas Ljevica?

Njemačka socijalistička Ljevica najmanja je stranka zastupljena u Bundestagu. Ima 64 predstavnika, odnosno pripada joj oko 10 odsto sjedišta. Ova socijalistička stranka ima stabilnu izbornu podršku širom zemlje i redovno je zastupljena u donjem domu njemačkog parlamenta. No druge političke stranke i dalje je tretiraju kao nepoželjnog partnera. Na pokrajinskom nivou SPD je u mnogim vladama manje ili više dobro sarađivao s Ljevicom. Na saveznom nivou, međutim, i dalje zaziru od nepopustljivosti Die Linkea u pojedinim pitanjima spoljne i vojne politike. Složena i pomalo zbunjujuća istorija Ljevice još je jedan razlog zbog kojeg stranke drže distancu.

Činjenica da su neki njeni članovi pripadali Jedinstvenoj socijalističkoj partiji Njemačke (SED), koja je upravljala istočnonjemačkom diktaturom i dalje odbija mnoge njemačke birače. Naročito starije. Nakon pada Berlinskog zida 1989. godine, SED se preoblikovao u Partiju demokratskog socijalizma (PDS), koja se tokom devedesetih učvrstila kao opoziciona stranka bliska komunizmu. Podršku je crpila iz razočaranja u istočnoj Njemačkoj, gdje su mnoge nekadašnje državne industrije privatizovane bez opipljive koristi za privredu „novih“ njemačkih pokrajina. Ljevica će kasnije preuzeti i stvarnu političku odgovornost na pokrajinskom nivou. Ušla je u koalicione vlade sa SPD-om u Berlinu, Meklenburgu–Zapadnoj Pomeraniji i Brandenburgu, a od 2014. godine i u vladi Tiringije.

U zapadnoj Njemačkoj PDS je znatno ojačao 2004. godine, kada se grupa nezadovoljnih članova SPD-a i sindikalaca odvojila od te stranke. Bili su umorni od onoga što su vidjeli kao sve izraženiji neoliberalni zaokret SPD-a pod kancelarom Gerhardom Šrederom. Osnovali su stranku Izborna alternativa za rad i socijalnu pravdu (WASG). PDS je na saveznim izborima 2005. sklopio izborni savez sa strukturom  WASG-a i ušao u Bundestag sa 8,7 odsto glasova. Bilo je to više nego dvostruko u odnosu na rezultat koji je PDS samostalno ostvario 2002. godine.

Socijalisti s istoka i zapada odrekli su se svojih skraćenica 2007. godine, kada su se i formalno ujedinili u Ljevicu. Važnu ulogu u tom ujedinjenju imao je energični lider Oskar Lafonten, bivši član SPD-a iz zapadne Njemačke, koji je 1999. napustio mjesto ministra finansija u Šrederovoj vladi. Lafonten i Gregor Gizi, veteran SED-a i izuzetno popularna ličnost u istočnoj Njemačkoj, postali su dvije vodeće figure stranke.

Ni Elif Eralp nije novo ime u ovoj stranci. Od rane mladosti je poznata kao aktivistkinja, a u stranci je od 2017. godine. Prilikom ulaska u Die Linke rekla je da smatra kako je parlamentima potrebna stranka koja nudi alternativu neoliberalnoj politici i suprotstavlja se rasizmu AfD-a.

Ljevica je iznutra podijeljena. Ima članova koji priželjkuju kraj kapitalističkog ekonomskog poretka. Zbog tih struja stranka je jedno vrijeme bila pod nadzorom njemačke unutrašnje obavještajne službe, Savezne službe za zaštitu ustava (Verfassungsschutz). Manje radikalni članovi,  smatraju da Ljevica treba samo da obuzda neoliberalne ekscese kapitalizma.

Dragan LUČIĆ