Povežite se sa nama

SVIJET

SJEVERNA MAKEDONIJA I BUGARSKA OPET U RINGU OKO IDENTITETSKIH PITANJA: Nova blokada početka pregovora sa Skopjem i Tiranom

Objavljeno prije

na

Bugarska traži da Makedonci „priznaju bugarske korijene“ kao uslov za EU

 

U utorak 14. decembra Savjet ministara vanjskih i evopskih poslova EU opet nije odredio datum početka pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Šturo saopštenje Savjeta govori o tome da pregovori trebaju početi „što je prije moguće“. Makedonija je još 2005. postala kandidat za članstvo u EU, pet godina prije Crne Gore, ali početak pregovora je nedostižan nakon 16 godina čekanja.

Ovaj put razlog za odugovlačenje nije loša pripremljenost zemalja kandidata kao u slučaju Turske, već insistiranje Bugarske da Sjeverna Makedonija prihvati njenu verziju tumačenja makedonskog identiteta. Albanija ispada kolateralna šteta jer su njeni pristupni pregovori vezani u paketu sa Makedonijom.

Bugarska je među prvima priznala nezavisnost nekadašnje jugoslovenske Republike Makedonije i u turbulentnim 90-im pružila značajnu vojnu i ekonomsku pomoć.  No, zvanična Sofija negira samobitnost makedonskog naroda i jezika i smatra ih podgrupom i dijalektom njenog nacionalnog korpusa. U tom diskursu učestvuje i tradicionalna Srbija koja, istina, u punom manjoj mjeri, takođe smatra Makedonce „južnim Srbima“ a njihovu zemlju „najjužnijom srpskom pokrajinom“. Kosovo je samo „južna pokrajina“.

Južni makedonski susjed Grčka, za razliku od Srba i Bugara, nema ništa protiv makedonskog identiteta ali joj je dugo smetalo samo makedonsko ime koje je istovjetno helenskoj Makedoniji iz antičkog doba. Takođe, sa grčke strane granice je istoimena pokrajina Makedonija pa je zvanična Grčka dugo tvrdila da je Skopje „uzurpator grčkog imena i kulture“. Sami Makedonci su im u tome dali povoda nakon proglašenja nezavisnosti 1991. usvojivši staru helensku „Zastavu Sunca“ kao državnu i poplavom naziva trgova, ulica, aerodroma, i drugih znamenitosti,  imenom Aleksandra Makedonskog.

Makedonija je tek 1993. primljena u Ujedinjene nacije pod privremenim imenom „Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija“ ili skraćeno FYROM. Spor oko imena i blokada makedonskih evroatlantskih integracija je trajala sve do sredine juna 2018. godine kada su premijeri Zoran Zaev i Aleksis Cipras potpisali Prespanski ugovor kojim je riješeno pitanje imena i zemlja je postala Sjeverna Makedonija. Novo ime je uneseno u Ustav (koji je dva puta mijenjan zbog istog spora) kao i definicija da zemlja sa novim imenom nema teritorijalnih pretenzija prema susjedima. Time je došlo do velikog rasterećenja i očekivalo se da će makedonska država jurnuti velikom brzinom naprijed. Za manje od dvije godine od potpisivanja Prespanskog ugovora Makedonci su postali 30. punopravna članica NATO pakta i time zaokružili pitanje svoje sigurnosti.

Međutim, od juna 2018. početak pristupnih pregovora sa EU prvo blokiraju stare, i sve više za proširenje skeptične članice – Francuska, Holandija i dijelom Njemačka zbog velikih problema sa novim članicama. Mnogi otvoreno prigovaraju prebrzom prijemu Bugarske, Rumunije (ušle zajedno 1. januara 2007) i Hrvatske (ušla 1. jula 2013) koje su mimo propisanih standarda primljene zbog geostrateških razloga. Kada je došlo do konačne deblokade na Savjetu ministara EU krajem marta 2020. godine, Makedonce i Albance (koji su u paketu) je dočekao hladni tuš iz Sofije. Bugarska vlada je još u oktobru 2019. postavila „nacrt pregovaračkog okvira za Sjevernu Makedoniju“. U slučaju da Skopje ne ispuni očekivanja, Sofija je prijetila da će blokirati početak pregovora. Prijetnje su se na kraju i obistinile u novembru 2020. kada su Bugari prvi put stavili veto na odluke drugih članica EU. Veto nije donešen zbog zahtjevna 33 poglavlja koja se trebaju ispuniti i zatvoriti već zbog bugarskog ultimatuma da Makedonija „odbaci antibugarsku ideologiju“ kao i da zaustavi „proces izgradnje nacije koja se zasniva na negiranju bugarskog identiteta“ Makedonije.

Enciklopedija zemlje koju je nespretno i kontroverzno objavila Makedonska akademija nauka i umjetnosti (MANU) je povučena iz štampe i prodaje još 2009. godine zbog protesta albanske manjine, bugarske, grčke, američke i britanske ambasade. Sada međutim Bugarska traži od Skopja da dodatno čisti svoje istorijske knjige i da se izbace svi termini koji govore o „fašističkom okupatoru“ u Makedoniji za vrijeme Drugog svjetskog rata iako je nesporno da je Bugarska kao država članica Hitlerovog Trojnog pakta učestvovala u napadu i rasparčavanju Kraljevine Jugoslavije. Po bugarskom tumačenju, njihova vojska je „oslobodila svoju zapadnu braću“ 1941. i nije bila nikakav okupator. Da ovo nije vic i da đavo opet igra u balkanskom vrtlogu potvrdio je i tadašnji bugarski premijer Bojko Borisov koji je krajem decembra prošle godine uputio svim članicama EU Memorandum objašnjenja odnosa između Republike Bugarske sa Republikom Sjevernom Makedonijom u kontekstu EU proširenja i stabilizacije i asocijacije. U njemu se poziva EU da „kroz proces proširenja ne legitimizira etnički i lingvistički inžinjering koji se desio za vrijeme prošlih autoritarnih režima“.

Zvanična Bugarska smatra da je Titov komunistički režim stvorio vještačku naciju i jezik i nadjenuo im makedonsko ime. Kao rješenje, Vladi u Skopju se nudi „kroz pristupni proces jedinstvena mogućnost da prekine ideološko nasljeđe i praksu komunističke Jugoslavije“. Takođe Sofija traži od Evropske unije da ne koristi termin „makedonski jezik“ već „zvanični jezik Republike Sjeverne Makedonije“. Ovakav narativ, koji je inače identičan onom Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i Srpske pravoslavne crkve (SPC) kad je u pitanju Crna Gora, nije ništa novo. Od rezolucije Informbiroa 1948. godine kada je Jugoslavija označena kao neprijatelj sovjetskog bloka, svaka vlada u Sofiji je imala slično ili identično gledište. U anketi rađenoj u novembru 2020. godine čak 83,8 posto Bugara podržava ovakav pristup njihove Vlade i smatra da Sjeverna Makedonija sa ovakvim identitetskim profilom nije poželjna u EU. Ministarstvo inostranih poslova u Sofiji je čak zatražilo od Skopja da se „nedvosmisleno odrekne svake tvrdnje o postojanju makedonske manjine u Bugarskoj“.

S druge strane, makedonska vlada mora priznati postojanje Bugara u svojoj zemlji. Kao podsticaj za stvaranje bugarske manjine u Makedoniji, još od 2011. bugarska vlada nudi pasoše svima koji „dokažu da imaju bugarske korijene i svijest o bugarskoj nacionalnoj pripadnosti“. Samo 2011. godine podijeljeno je preko 13,5 hiljada pasoša novodeklariranim Bugarima čak i ako se oni intimno ne osjećaju tako. Broj aplikacija je posljednjih godina rapidno povećan sa povećanjem ekonomskih nevolja. Posjedovanje pasoša zemlje članice EU omugućava slobodu kretanja i zapošljavanja na čitavoj teritoriji Unije i beplatno školovanje na univerzitetima u Bugarskoj. Kao takvo je veoma primamljivo velikom broju osiromašenih građana Makedonije ali i nekim političarima uključujući i bivšeg premijera Ljubča Georgijevskog.

I nije samo njima. Bugarska je još prije ulaska u EU 2007. pogođena bijelom kugom i masovnim odlaskom vlastitog stanovništva. Od nekadašnjih 9 miliona stanovnika koje je imala 1989. godine, sada je spala na ispod 7 miliona sa daljim trendom pada. Inače Bugarska se najlošije kotira unutar EU po pitanju korupcije, organizovanog kriminala, nezavisnog pravosuđa i ljudskih sloboda. U susret gore pomenutom „patriotskom“ Memorandumu, iz Brisela je u ljeto 2020. godine vlada Bojka Borisova dobila najozbiljne upozorenje iz Brisela da više neće gledati kroz prste endemskoj kleptokratiji i isisavanju evropskih fondova za razvoj zemlje.

Evropski partneri su zgroženi bugarskom retorikom ali za sada ostaje sve na protestima. Ulf Brubauer sa katedre za istoriju njemačkog univerziteta u Regensburgu je izjavio da je bugarsko uslovljavanje jednako loše kao kada bi Njemci učili Austrijance da su oni zapravo Njemci ili kada bi Danci spočitavali Norvežanima da je njihova nacija anomalija jer su bili nekad dio danskog imperija i da se norveški jezik razvijao kasnije po osnovama iz danskog.

U ponedjeljak je u Sofiji zakletvu položio novi premijer Kiril Petkov koji je u izjavi Financial Times-u najavio „puni zaokret“ prema pitanju makedonskih pristupnih pregovora i proces koji će ići „veoma brzo i u ograničenom vremenu, svega šest mjeseci“. Najavljen je i „akcioni plan i radne grupe od početka januara“ koje će delegirati Petkov i makedonski premijer Zoran Zaev. Albanskom premijeru Ediju Rami ostaje da se nada brzom dogovoru oko toga čija je istorija i identitet Makedonije.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

UKRAJINSKA DRAMA: NATO aktivira snage za brzo reagovanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će se kriza u Ukrajini, i eventualni sukob, odraziti na ekonomiju i stabilonost drugih zemalja

 

U srijedu je generalni sekretar NATO pakta Jens Stoltenberg na press konferenciji izjavio da je Alijansa spremna u veoma kratkom vremenu aktivirati Snage za brzi odgovor- NRF, koje su osnovane 2014. godine nakon prve ruske agresije na Ukrajinu. Te  jedinice pod francuskom komandom se mogu poslati u zonu borbenih dejstava za nekoliko dana. Snage se sastoje od jedne kopnene brigade sa podrškom avijacije, mornarice i specijalnih jedinica koje broje pet hiljada vojnika. U sklopu „sistema za munjevito pojačanje“ se nalaze još dvije kopnene brigade koje podižu broj NRF snaga na oko 30 hiljada. Ranije je američki predsjednik Džozef Bajden stavio 8,5 hiljada vojnika u stanje „visoke borbene pripravnosti“ koji se mogu brzo rasporediti u najugroženije NATO članice uz granicu sa Ruskom Federacijom.

Analitičari smatraju ove poteze kao indikator da zapadne obavještajne agencije računaju da se eventualni rat u Ukrajini može preliti na Poljsku i Baltik ukoliko Moskva, u slučaju eskalacije, krene da napravi kopnenu vezu sa svojom enklavom Kalinjingrad na Baltiku. Pojas od 65km dubine na teritoriji Poljske i Litvanije poznat kao Suvalki Džep dijeli Kalinjingrad od proruske Bjelorusije i sa vojničke tačke je veoma težak za odbranu u slučaju unakrsnog napada ruske armije koja je nedavno ušla i u Bjelorusiju radi zajedničkih manevara od 10. do 20. februara. Osvajanje Suvalkija bi kopneno odsjeklo baltičke države od ostatka Alijanse.

NATO je nekoliko puta naglasio da neće slati trupe u  Ukrajinu ali da će braniti svoje članice. U međuvremenu je američka administracija odobrila još jedan paket od 250 miliona dolara vojne pomoći čime se ukupna američka vojna pomoć Ukrajini popela na 2,7 milijardi dolara. Pomoć Ukrajini šalju i baltičke zemlje, Poljska, Francuska, Britanija i druge manje zemlje. Izuzetak je Njemačka koja pokušava blokirati vojnu pomoć i razbiti zajednički nastup EU po pitanju novih sankcija Rusiji u slučaju nove agresije. Prva žrtva zveckanja oružjem je nedavno postao komandant njemačke ratne mornarice kontra-admiral Kej-Akim Šonbah. On je podnio ostavku nakon izjava u Indiji da ruski predsjednik Vladimir Putin ne želi da zgrabi djeliće ukrajinske teritorije i da ih inkorporira u Rusiju već da „ono što on zaista želi je poštovanje i tako mi Boga, odavanje poštovanja nekom malo košta ili ne košta ništa… i on (Putin) ga vjerovatno zaslužuje“. U isto vrijeme je premijer najbogatije njemačke države Bavarske Markus Soder izjavio da je Rusija „težak partner, ali ne i neprijatelj Evrope“ kao i da u slučaju ruskog napada na Ukrajinu niti bi trebalo uvoditi oštre sankcije niti bi gasovod Nord Stream 2 trebalo da bude doveden u pitanje. Cijene energenata u Njemačkoj su u odnosu na decembar 2020. godine skočile 69 odsto.

I novi socijaldemokratski savezni kancelar je  tražio od zapadnih saveznika, i na užas koalicionih partnera, da iz eventualno novih sankcija Rusiji bude izuzet energetski sektor jer bi sankcije naudile njemačkoj privredi i zatražio je „kvalifikovani novi početak“ u odnosima sa Kremljom.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UKRAJINA, DANI STRAHA I NEIZVJESNOSTI: U vrtlogu geopolitičkih interesa velikih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladimir Putin raspad SSSR-a smatra „najvećom katastrofom dvadesetog stoljeća“ i njegova želja sa obnovom imperije je očigledna. S druge strane, on ima oslabljene i međusobno posvađane demokratije koje slijede politiku popuštanja i smirivanja kao pred Drugi svjetski rat. Mnogi vjeruju da sa njemačke strane postoji spremnost za podjelom interesnih sfera

 

Profesor Fransoa Tom sa pariškog Univerzita Sorbona je nedavno u autorskom tekstu uporedio situaciju u Evropi sa posebnim osvrtom na Ukrajinu, sa onom iz doba Minhenskog sporazuma iz 1938. godine kada je nekoliko velikih zemalja odlučivalo o sudbini i teritorijama malih zemalja. U Minhenu su pomenute godine demokratske i liberalne Francuska i Velika Britanija popustile pred Hitlerovim zahtjevima i dozvolile, zarad mira na kontinentu i nevoljnosti da se ide ponovo u Velji rat, da Njemačka okupira pretežno Njemcima naseljenu Sudetsku oblast Čehoslovačke koja niti je bila pozvana na konferenciji niti je njenu vladu iko išta pitao. Nekoliko mjeseci kasnije Njemci su ušetali u ostatak Čehoslovačke i ukinuli je kao državu pred očima tada demokratskog svijeta. Prije toga je nestala Austrija bez održanog referenduma o „ujedinjenju“. Njemački apetiti su samo rasli i kada Hitler nije dobio iste koncesije u vezi  Poljske, onda se okrenuo i godinu dana kasnije napravio dogovor sa Rusijom o podjeli istočne Evrope (Ribentrop-Molotov pakt) i time granice komunističke imperije na kraju rata 1945. godine pomjerio u srce Evrope.

Ruski predsjednik Vladimir Putin je raspad Sovjetskog Saveza već nekoliko puta nazvao „najvećom katastrofom dvadesetog stoljeća“ i njegova želja sa obnovom imperije je više nego očigledna uz nadu da su mu je sadašnja konstelacija zvijezda i planeta naklonjena. S druge strane, Putin ima opet oslabljene i međusobno posvađane demokratije koje slijede istu politiku popuštanja i smirivanja (appeasment policy) kao pred Drugi svjetski rat, dok mnogi vjeruju da sa njemačke strane postoji ista spremnost za savezništvom i podjelom interesnih sfera kao u doba potpisivanja pakta Ribentrop-Molotov.

Dok Rusija masovno gomila trupe i vojnu tehniku uz ukrajinsku granicu i na već okupiranim i anektiranim teritorijama, vlada doskorašnje kancelarke Angele Merkel je činila sve da blokira nabavku i isporuku vojne opreme koje je vlada predsjednika Volodimira Zelenskog dobrim dijelom unaprijed platila. Njemačka drži pod blokadom isporuke visokotehnološkog oružja isključivo odbrambenog karaktera preko NATO Agencije za nabavke i podršku (NPSA). Tako su Njemci spriječili nabavku elektronskih sistema protiv dronova i bespilotnih letjelica, koji bi uskratili mogućnost uspješnog špijuniranja ukrajinske teritorije i hirurških visoko-prioritetnih udara od strane ruske avijacije. Takođe, nedavni letovi britanskih vojnih transportnih aviona C-17, kojima je dopremana vojna oprema Ukrajini, su zaobilazili njemački vazdušni prostor koji je najkraća ruta. Avioni su letjeli, po prethodnim aranžmanima britanskog ministra odbrane Bena Volisa, preko Danske i Poljske. Navodno, Britanci su, osim izbjegavanja leta iznad gusto naseljenih oblasti u Njemačkoj, htjeli izbjeći birokratske zavrzlame njemačke vlade pri davanju dozvole za prelet preko njenog teritorija, za što se vjeruje da bi se maksimalno odugovlačilo.

Osim verbalne podrške teritorijalnom integritetu i suverenitetu Ukrajine, Njemačka se protivi i pooštravanju sankcija Rusiji u slučaju eskalacije. Davanje dozvole za rad gasovodu Nord Stream 2, koji ide direktno od Rusije baltičkim podmorjem do njemačke luke Rostok, je trenutno blokirano zahvaljujući velikom pritisku drugih zapadnih zemalja.

Interesantno je i da se prošlogodišnja posjeta Merkelove Kijevu desila na samo dan prije godišnjice potpisivanja nacističko-komunističkog Ribentrop-Molotov pakta (23. avgust 1939. god.) dok se ranija posjeta Merkelove 2014. godina desila na samu godišnjicu potpisivanja Pakta. Kada je Zelenski prošlog avgusta tokom posjete Merkelove pokrenuo pitanje njemačkog embarga na NATO isporuke oružja njegovoj zemlji, Merkelova je to decidno odbila pozivajući se na to da njena vlada ne želi dalju eskalaciju i da Kremlj to može smatrati kao provokaciju.

Sadašnja vlada, koju predvodi socijaldemokrata Olaf Šolc, je koaliciona i liberali (FDP) i Zeleni ne dijele sa socijaldemokratama afinitete prema Putinovim zahtjevima. Zapadni analitičari smatraju da u slučaju ruskog napada na Ukrajinu prva posljedica rata će biti pad vlade Šolca i pravljenje velike koalicije sa hrišćanskim demokratama (CDU i bavarski CSU) koji takođe gledaju blagonaklono na Putinove želje, navodno zbog rivalstva sa Amerikom i Britanijom i zbog istorijskih aranžmana sa Moskvom.

S druge strane, u ovom momentu na ukrajinskim granicama i okupiranim i anektiranim oblastima se nalazi 130.000 vojnika i još 35.000 vojnika „narodnih republika“ Donjetsk i Luhansk, od kojih su većina ruski državljani i plaćenici paravojnih privatnih korporacija pod kontrolom Kremlja, kako bi se kamufliralo prisustvo regularne ruske armije. Od prije nekoliko dana osoblje ruske ambasade u Kijevu je svedeno na minimum dok su ukrajinski vladini portali doživjeli snažan cyber napad za koji se vjeruje da je orkestriran od ruske strane.

U svom autorskom tekstu od 12. jula 2021. godine predsjednik Putin je jasno artikulirao stanovište da su Rusi i Ukrajinci jedan jedinstven narod koji ima zajedničku prošlost i da im treba biti i zajednička budućnost. Gubitak ruske vlasti nad Kijevom 2014. godine kroz Majdanske proteste i pad proruske kleptokratske vlade predsjednika Viktora Janukoviča je teško pao Moskvi. Nakon toga je uslijedila aneksija Krima i agresija na istok zemlje koja je imala vrlo ograničen uspjeh zahvaljujući neočekivano jakom otporu ukrajinske armije. Činom otvorene agresije na vjerski i etnički vrlo sličan Rusima ukrajinski narod Moskva je do tada podijeljenju naciju (po pitanju jezika, crkvene pripadnosti i evropskih intergracija) odlučujuće gurnula u zagrljaj prozapadnim stremljenjima. Od tada ogromna većina Ukrajinaca želi članstvo u EU i NATO-u što za Kremlj predstavlja noćnu moru. Takođe, do tada odvojene, dvije ukrajinske pravoslavne crkve su se ujedinile zajedno sa djelovima ruske crkve u Ukrajini i dobile priznanje Majke Crkve u Carigradu – Vaseljenske patrijaršije čime je cementiran civilizacijski raskol između Kijeva i Moskve. Podrška crkvi pod kontrolom Kremlja je pala na ispod 20 odsto ukupnog stanovništva, što je stvorilo veliku nervozu u Moskvi i pokrenulo pravljenje paralelne pravoslavne raskolničke crkve na globalnom nivou.

Ruski zvaničnici su nekoliko puta najavili da Ukrajina u NATO paktu nije opcija za njih i da će na svaki način tražiti da se granice NATO pakta pomjere što dalje od njenih i granica Bjelorusije (čiji režim je nakon pokradenih predsjedničkih izbora opstao isključivo zahvaljujući ruskoj podršci). Moskva je tražila nedavno od Sjedinjenih Država pismene garancije da Ukrajina nikada neće biti primljena u NATO kao i da NATO povuče svoje efektive i baze na granice od prije 1997. godine kada su primljene nove članice u istočnoj Evropi, što bi značilo da nove članice, prije svega Poljska i baltičke zemlje (Litvanija, Letonija i Estonija) budu bez savezničke podrške iako su formalno u Alijansi. Moskva nije našla za shodno da se uopšte obrati pomenutim zemljama i raspravi sa njima sve navodne zabrinutosti za „rusku bezbjednost“.

Dosad vođeni razgovori između Putina i Bajdena, kao i pregovori američkih i ruskih diplomata u Ženevi nisu dali rezultate. Na dan kada ovaj broj Monitora izlazi u štampu sastaće se šefovo diplomatija Antoni Blinken i Sergej Lavrov da pokušaju smiriti tenzije. U srijedu je američki predsjednik Džo Bajden u intervjuu medijima priznao da je vrlo moguć „manji upad“ ruskih snaga u Ukrajinu ali da ako Rusija krene u pravu invaziju, onda će „slijediti ozbiljne sankcije“. Naredni dani i mjeseci će pokazati da li su duhovi Minhenskog sporazuma i Pakta Ribentrop-Molotov u boci ili su pušteni uz moguće nesagledive posljedice.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

KAZAHSTAN U PLAMENU: Kleptokratija ne smije pasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svi veliki svjetski igrači poput Rusije, SAD i Kine su žmurili nad činjenjima oligarhije koja je posljednje tri decenije izjedala Kazahstan. A onda je, preko noći, stub stabilnosti regiona počeo da se drma, a ulice pretvorene u ratne zone

 

Godina je startovala je burno. Kazahstan, deveta najveća zemlja na svijetu proživljava teške trenutke. Fizički stisnut između susjeda Rusije i Kine, ekonomski između Istoka i Zapada, zemlja koja se naglo otrgla od komunizma i prigrabila blagodeti liberalnog kapitalizma smatrana je svuda za prihvatljivog partnera. Ovo je velikim dijelom zasluga zapadnih lobista među kojima je i bivši britanski premijer Toni Bler. Angažovani za lične interese kazahstanskog režima, lobisti su uljepšavali sliku Kazahstana kao sidra stabilnosti. Ogromni Kazahstanski novci na računima u bankama Zapada bili su dobar temelj za stub mira nestabilnog regiona.

Svi veliki svjetski igrači poput Rusije, SAD i Kine su žmurili nad činjenjima oligarhije koja je posljednje tri decenije izjedala Kazahstan. A onda je, preko noći stub stabilnosti počeo da se drma, a ulice pretvorene u ratne zone.

Prvi dani 2022. godine donijeli su ovoj zemlji krvave sukobe. Izvještaji govore o preko stotinu mrtvih i znatno većem broju ranjenih. Broj uhapšenih se mjeri desetinama hiljada. Uvid u situaciju komplikuju tamošnje restrikcije interneta i mali broj provjerenih medijskih napisa.

U čitavoj je zemlji proglašeno vanredno stanje do 19. januara, a angažovane su i međunarodne trupe – pripadnici ODKB (Organizacija dogovora o kolektivnoj bezbjednosti).

Početak krize povlači sjećanja iz nedavne prošlosti.

Zanaozen, grad pored Kaspijskog mora, 2011. godina. Višemjesečne proteste izazvane malim platama i lošim uslovima rada prekinula je bojeva municija. Snage bezbjednosti ubile su 16 štrajkača i ranili više desetina. Mnogi tvrde da su brojke značajno minimizirane. Plamen tih protesta nije zahvatio zemlju. Deset godina kasnije Zanaozen je ponovo varničio, a vatra se zapalila i u Almatiju velikom ekonomskom i kulturnom centru zemlje. Nekadašnjoj prestonici. Zbog čudnih analogija za mnoge je misterija kako su se mirni protesti zbog povećanja cijena goriva u ovom gradu iznenada proširili zemljom. Predsjednik Kasim Žomart Tokajev naredio je sigurnosnim snagama da „pucaju bez upozorenja“ kako bi uspostavile red.

Kriza se poklopila sa borbom za moć unutar vladajuće garniture. Iako je 2019. predao vlast Tokajevu kojeg je sam izabrao za nasljednika, Nursultan Nazarbajev, neprikosnoveno ime tamošnje politike od osamostaljenja i njegov klan imali su presudnu moć u politici i ekonomiji. U nastojanju da se distancira od prošlosti, Tokajev je petog januara ove godine uklonio svog prethodnika sa moćne  doživotne pozicije šefa Savjeta bezbjednosti.

Pipci Nazarbajevove hobotnice su svuda po državnom aparatu, a mediji su prenosili i da se utire put za dolazak njegove kćerke na mjesto predsjednice. Onda se desilo hapšenje Karim Masimova pod sumnjom za izdaju. On je samo par dana ranije bio čelnik bezbjednosne agencije, a ranije i premijer Kazahstana. Većina izvještaja navodi i da su ljudi koji protestuju daleko od organizovane skupine, te da je ove vatre morao zapaliti neki značajniji politički igrač. Ovakvi detalji su podstakli priče o tome da su ljudi koji se bore na ulicama u stvari zastupnici zavađenih vladajućih  frakcija.

Da situacija u Kazahstanu izlazi iz regionalnih okvira bilo je jasno od početka. Ipak, aktiviranje Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbjednosti (ODKB), na čijem je čelu Rusija, u kazahstanskim nemirima pokrenulo je neke stare scenarije. Ova organizacija, napravljena kao pandan NATO-u, osim Rusije i Kazahstana uključuje Bjelorusiju, Jermeniju, Kirgistan i Tadžikistan.

Na zahtjev Tokajeva snage ODKB su ušle u Kazahstan. Ciljevi – zaštita važnih državnih i vojnih objekata i pomoć domaćim snagama u stabilizaciji situacije.

„Terorističke bande su u suštini međunarodne. Prošle su ozbiljnu obuku u inostranstvu i njihov napad na Kazahstan se može i treba posmatrati kao čin agresije,” rekao je Tokajev ističući da je zbog toga pozvao snage ODKB-a. Londonski Gardijan je prenio da je predsjednik u igru uveo „strane faktore“ kako bi i formalno omogućio miješanje snaga Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbjednosti.

„Rusija i ODKB podržavaju državu članicu kao što to rade saveznici“, rekao je Aleksandar Gruško, zamjenik ruskog ministra spoljnih poslova, ne bez aludiranja na brojne slične akcije Zapada.

„Kina podržava sve napore u pomaganju vlastima Kazahstana da što prije okončaju haos“, izjavio je portpaol kineskog Ministarstva spoljnih poslova Vang Venbin. Njegove stavove podržao je i kineski predsjednik Si Đinping.

Tokajev je 11. januara poručio da će snage vojnog bloka predvođenog Rusijom započeti povlačenje koje će biti dovršeno u roku od 10 dana. „Glavna misija mirovnih snaga uspješno je završena“, rekao je u obraćanju kazahstanskom parlamentu.

Po mnogim analitičarima ovo je bila samo pokazna vježba.

Sa ciljem ublažavanja javnog nezadovoljstva vladajućim grupama, Tokajev je dao niz obećanja u obraćanju parlamentu. Primijetio je ono što je godinama očigledno. U zemlji se za vrijeme njegovog prethodnika pojavio sloj bogatih ljudi. „Čak i po međunarodnim standardima“.

„Kada je Kazahstan stekao nezavisnost u zemlji se gotovo sve promijenilo. Ali jedno je ostalo isto: Nazarbajev je bio i ostao Gospodar. Bivši radnik propale željezare, sirotinjskog porijekla, već je bio napravio karijeru pod sovjetskim okriljem pa je bio posljednji šef komunista sovjetske kazahstanske republike. Nakon pada Berlinskog zida, postao je stoga prvi predsjednik nove nezavisne države Kazahstan“, piše Neue Zürcher Zeitung (NZZ).

U njihovom članku Sistem Nazarbajev napominju da je predsjednik iskoristio bogate prirodne resurse i ostvaren prihod iskoristio da ekonomski i politički stabilizuje zemlju. Nazarbajev je, tvrdi njemački medij, bio dovoljno mudar da dopusti svom narodu da učestvuje u bar dijelu raspodjele ovog bogatstva.

U međuvremenu njegova i moć njemu bliskih ljudi narastala je. Procjene idu i do 7 milijardi dolara. Prema istraživanju Radija Slobodna Evropa iz 2020. godine, članovi najuže porodice Nazarbajeva samo u Evropi i SAD posjeduju nekretnine ukupne vrijednosti 785 miliona dolara.

Kada je odstupio s predsjedničke funkcije, očekivao se boljitak, međutim sve je ostalo isto. Kazahstanska reč „šal ket“ ili „stari odlazi“ sve se češće čula širom Kazahstana. U početku je ona označavala neprikosnovenog vođu, ali danas su mnogi skloniji tumačenju da je ona postala sinonim za sistem koji je ostao gotovo netaknut i nakon odlaska lukrativnog lidera.

Zato Tokajev pokušava stvoriti privid promjena. Bogati ljudi i profitabilne firme moraće dati doprinos novom nacionalnom fondu pod nazivom Za narod Kazahstana, koji je planirao da osnuje. „Vjerujem da je došlo vrijeme da daju ono što duguju narodu Kazahstana i da pomažu ljudima”, rekao je parlamentu, a vladi naložio da sastavi popis firmi koje će morati dati doprinos. A možda je nešto i naučio na sopstvenim greškama.

Čak i ako ga političke elite iskorištavaju, nezadovoljstvo naroda veoma je stvarno. Previranja su još jednom razotkrila ranjivost sistema, pa makar on bio podržavan od moćnih igrača sa strane.

Dok kruže priče o interesnim sukobima unutar zemlje, iz vrha se plasiraju drugačije tonirane priče.

Predsjednik je u obraćanju aludirao da je nasilje djelo oko 20.000 „bandita“ među kojima je i dosta stranih plaćenika koji su pokušali da stvore „zonu kontrolisanog haosa“. I Vladimir Putin je izjavio da su nemiri rezultat stranog uplitanja. „Događaji u Kazahstanu nisu prvi i daleko od toga da su posljednji pokušaj uplitanja u unutrašnje stvari naših država izvana“, rekao je ruski predsjednik. Putinove riječi dolaze u momentu američko-ruskih pregovora u Ženevi vezanih za situaciju u Ukrajini.

Značaj nastojanja Kazahstana i Rusije da potvrde da su teroristi obučeni u inostranstvu bili ključni u stvaranju nasilnih nemira svakako je umanjila epizoda vezana za „stranog teroristu” za kojeg se ispostavilo da je poznati kirgiski džez pijanista. Isprebijani umjetnik Vikram Ružakunov je na državnoj televiziji Kirgistana prije identifikacije od strane svojih sunarodnika predstavljan kao jedan od plaćenika.

SAD odbacuju da su umiješane u događaje u Kazahstanu. „To je apsolutno netačno i dio standardnog ruskog priručnika o dezinformacijama koje smo često vidjeli proteklih godina,“ istakla je portparolka Bijele kuće Džen Psaki.

Nju Jork Tajms navodi da je ovo treća pobuna protiv autoritarne vlasti koja je orijentisana na Kremlj. Nakon Ukrajine i Bjelorusije 2020. godine, haos je zahvatio Kazahstan i prijeti da potkopa moć Moskve u trenutku kada ona pokušava da potvrdi svoju ekonomsku i geopolitičku moć.

S druge strane, Kazahstan je važan za Sjedinjene Države zbog energetskih interesa. Primjera radi, američke firme Exxon Mobile i Chevrone su uložile milijarde dolara u zapadni Kazahstan, regiju u kojoj su nemiri i počeli, piše njujorški magazin.

Svjetski mediji svjedoče i o drugačijim tokovima novca. Velike svote kazahstanskog novca peru se u Londonu. „Britanski pružaoci profesionalnih usluga omogućavaju postsovjetskim elitama da peru svoj novac i ugled“, navedeno je u izvještaju londonskog tink-tenka Čatam Haus.

Novinar Tom Burgis koji se u knjizi Kleptopija između ostalih svjetskih adresa bavio i Kazahstanom, smatra da je moderna istorija te zemlje primjer kako „dobro plaćena globalna mreža advokata, bankara, političara i PR menadžera pomaže da se opere reputacija i novac jednog totalno kleptokratskog režima“.

Rasplet krize neće se desiti u nekadašnjoj Astani koja je u čast donedavnog lidera prezvana u Nursultan. Moskva, Peking i Vašington su adekvatnije adrese za ovo pitanje.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo