Povežite se sa nama

MONITORING

Slučaj s mnogo političkog dinamita

Objavljeno prije

na

Pred Sudom u Hofu – gradu u bavarskoj regiji Gornjoj Franačkoj, na samoj granici sa Češkom, Srećko Kestner se 7. novembra pokajao. Objasnio je da je prethodno razgovarao sa njemačkim tužilaštvom. Presuda – godinu i po uslovno- je vjerovatno rezultat nagodbe. Sud je temeljio odluku na tome da je djelo staro 20 godina i na činjenici da ga nema u kaznenoj evidenciji.

U osvrtu na suđenje, njemački dnevnik Süddeutsche Zeitung piše kako bi „detaljni Kestnerov iskaz njemačkom sudu teze Mila Đukanovića, da on ništa zaradio nije i da je posao bio legalan, u minimumu doveo u pitanje”.

To se nije desilo, jer Kestnera državni tužilac Andreas Kancler i sudija Bernhard Hajm nijesu pitali o saučesnicima. „Moguća involviranost gospodina Đukanovića nije bilo predmetna”, kazao je tužilac Kancler Süddeutsche Zeitungu.

Nakon što su Ujedinjene nacije protiv Srbije i Crne Gore zbog učešća u ratu u BiH uvele sankcije, Kestner je organizovao četiri nezakonita kamionska transporta: ukupno 44 miliona cigareta vrijednih 720.000 američkih dolara.

Na prijelazu Širnding u Gornjoj Franačkoj je roba lažno prijavljena kao tranzit ka Rusiji, pa za nju nijesu plaćene uobičajene njemačke takse. Ali, umjesto za rusko tržište, cigarete su kroz Češku, Mađarsku i Srbiju, istovarene u Crnoj Gori. Kestner je na suđenju kazao da ne zna što se potom desilo sa prokrijumčarenom robom. Na transakciji je zaradio 12.000 dolara.

U odnosu na količine cigareta koje su godinama kasnije transportovane za Crnu Goru – potom, većim dijelom, preko Italije krijumčarene širom zemalja Evropske unije (EU) – Kestnerov šverc iz 1992. je jedva vrijedan pomena. Činjenice o tome nijesu nepoznate njemačkim vlastima.

Istražitelj Ginter Herman iz Carine Minhen – odjel Lindau, prije nekoliko godina je za medije svjedočio da su se ranih 1990-ih suočavali sa beskrajnim brojem sumnjivih transporta. Naručene preko miki maus firmi iz Švajcarske, Paname ili Britanskih Djevičanskih ostrva, cigarete su upućivane ka Crnoj Gori. Prosječno oko 25 kamiona neđeljno.

„Da su računi za njih lažni, to je svakome od carinika bilo je jasno”, objasnio je Herman 2006. za Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Oko 170 optuženika, uhvaćenih u tom periodu na njemačkim carinarnicama zbog šverca ka Crnoj Gori, su osuđeni: najviše dvojica Francuza (3,6 godina zatvora). No, rekao je Herman, svi oni su pripadali dnu krijumčarskog lanca i posao je nastav ljen.

Šema se sastojala u tome da su miki maus firme kupovale i transportovale tone cigarete uz napomenu da su namijenjene Crnoj Gori kao krajnjoj destinaciji. Zbog toga nijesu plaćeni za članice EU-a uobičajeni porezi na duvan i PDV, niti je roba ocarinjena – što su izdaci koji lavovski određuju cijenu u maloprodaji.

Vlade Đukanovića (1992-1998) i Filipa Vujanovića (1998-2001) su naplaćivale „tranzitnu taksu”. Potom su gliserima italijanske mafije cigarete prebačivane u Italiju a odatle na crna tržišta unutar EU-a.

Ginter Herman je 1995. doputovao u Crnu Goru. U neslužbenom razgovoru je upitao radnike Luke Bar što se događa sa nevjerovatnom količinom cigareta uskadištenim na dokovima: „Oni su pokazali na more i smijali se”.

Slično je bilo i u Boki. Na vrhuncu posla je angažovano oko 120 glisera koji su „noću i danju” plovili za Italiju i nazad do crnogorskih luka.

„No, iako je sistem bio tako jednostavan, pokazalo se da je izuzetno teško dokazati zločin: kupci u Švajcarskoj, nijesu učinjeli ništa loše – kupili su cigarete; špediteri, oni samo transportuju; crnogorska vlada dozvoljava samo skladištenje i transport. Kupovina, prijevoz, trgovina – kako to može biti zabranjeno?”, pisao je Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Đukanović i njegovi su, suočeni sa optužbama, oduvijek tvrdili da je „tranzitom” crnogorsko stanovništvo spašeno od posljedica međunarodnih sankcija. To je, podsjećali su njemački mediji, samo djelimična istina. Posao je nastavljen i nakon što je krajem 1995, parafiranjem mirovnog sporazuma u Dejtonu, dio UN sankcija opozvan.

Njemačka istraga – u kojoj se Hermanu pridružio Hans Jirgen Kolb iz tužilaštva Augsburga – je utvrdila da je od 1995. do 2001, između 6.000 i 8.000 kamiona sa cigaretama dospjelo u Crnu Goru.

„Svaki dan se krijumčarilo, sve pred očima EU-a. Mi smo nadležna tijela obavještavali”, kazao je Herrman, ali su „informacije u Briselu ingorisane”. Đukanović je uživao međunarodnu podršku zbog sukoba sa Slobodanom Miloševićem.

Cifre o obimu „tranzita” kojim barata njemačka istraga odnose se samo na dio ulaznih tura: nije uključena evidencija o pošiljkama cigareta koje su u Crnu Goru stizale i transportnim avionima (Aerodrom Podgorica) i brodovima (Luka Bar i ilegalno pristanište u Dobrim Vodama), kao ni pošiljke kopnenim putevima iz Makedonija tabaka. I u ovim poduhvatima je, po sopstvenim priznanjima, bio uključen Srećko Kestner.

Na dan suđenja Kestneru u Hofu, lokalni list Augsburger Allgemeine je naglasio da se „suština procesa sastoji od mnogo političkog dinamita”. Nadležno Ministarstvo pravde Bavarske je predmet klasifikovalo kao „visoko politički značajan” a „poslije svih ovih godina, istraga je otkrila da je međunarodni šverc cigareta nemoguć bez pomagača iz politike”.

No, istražne činjenice iz dosijea Kolba i Hermana Sud u Hofu nije naručio. Postupajući državni tužilac Andreas Kancler nije mogao da kaže zašto. Herman i Kolb, koji su polovinu karijere u službi posvetili crnogorskom švercu, saopštili su za mediji da kao penzioneri o svemu „ne smiju da govore”.

Tokom procesa u Hofu, koji je potrajao nepuna tri sata, Srećko Kestner je kazao da su mu „njemački službenici već prije nekoliko godina dali ponudu, sloboda za optužujući materijal”. Nije rekao više o tome: da li je ponudu prihvatio i da li se optužujući materijal odnosi na Đukanovića – koga je 2001. u Nacionalu opisao kao alfu i omegu šverca.

Hotel Baur au Lac u Cirihu je lokacija gdje je Kestner možda dobio i prihvatio daleko značajniju ponudu: na život ili smrt. Nakon dva intervjua Nacionalu – i neposredno prije nego je novembra 2001. uhapšen na italijansko-švajcarskoj granici i zatvoren u gradu Komu – SDB Crne Gore je predočila Kestneru ponudu.

Nacional je pisao da je tada Kestneru iskeširano 500.000 DEM, obećano pet miliona maraka na ime dugova – koji su bili navodni motiv da optuži Mila Đukanovića i prijatelja mu Stanka Subotića – i povraćaj poslovne hale na periferiji Podgorice u zamjenu za omertu, mafijaški zakon ćutanja.

U zatvoru u Komu je Kestnera pokušao da kontaktira i odobrovolji na saradnju tužilac Đuzepe Šelzi. No, pokušaji su izgleda bili bezuspješni. Direzione Investigativa Antimafia u publikovanoj optužnici protiv crnogorskih, srpskih i italijanskih građana uopšte ne pominje Kestnera kao svjedoka.

Kestner je javno istupio samo još jednom – kada je početkom 2002. za Vijesti pokušao da opovrgne svoje navode iz Nacionala (najbitniji su prethodno autorizovani kod javnog bilježnika u Zagrebu). Intervjuisao ga je Aleksandar Eraković, sadašnji ambasador Crne Gore u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Kestner je pred njemačkim sudom kao adresu prijavio Dubai, gdje sa porodicom, kako je rekao, „mora da živi”….

EU, time i Njemačka, sporazumom nakon spora pred jednim američkim sudom protiv multinacionalnih duvanskih kompanija, dobile su dio odštete tvrdeći da su godinama svjesno finansirale i na druge načine potpomagale šverc cigareta na zapadnoevropsko tržište – između ostalog i preko Balkana – i time im oštetile budžete za milijarde dolara. Što je sa crnogorskim budžetom?

Kestner je opisao da se veliki dio novca od „tranzita” nikada nije na propisan način evidentirao i slivao u prihode države. Naprotiv, tvrdi da je bio svjedok teških krivičnih djela, milionskih isplata u najlonskim kesama i da je u firmi, gdje je bio ortak sa Subotiće, procenat od svakog tovara odlazio „za čovjeka”.

Preko ovdašnjih miki maus firmi – od kojih je najmanje jednu osnovala direktno i SDB, u „tranzit” 1990-ih su uključeni Đukanović i njegovi kumovi i prijatelji i postaće bez izuzetka keš milioneri: budući glavni igrači u privatizaciji i spletkama na berzama, osnivači i komitenti Prve banke, jednom riječju šampioni tranzicije.

Čeka se tužilaštvo

Sada, kada je Srećko Kestner i pravosnažno švercer, najmanje što bi se očekivalo u pravno uređenoj državi je reakcija tužilaštva.

Na osnovu dva ugovora o pravnoj pomoći u krivičnim stvarima (sklopljenim još u doba SFRJ, 1970. i 1971. godine), bilo bi logično da se službeno zatraže od Njemačke spisi predmeta i pokrene istraga o tome što se desilo sa 44 miliona cigareta koje je Kestner ljeta 1992. prošvercovao u Crnu Goru.

U to vrijeme cigarete kod nas čak i nijesu bile glavna „akcizna” roba, već nafta i benzin. Relativno manje količine Kestner, vjerovatno i još poneko, u tom je periodu fiktivno slao za ovdašnje fri-šopove.

No, cigarete će „tranzitni” hit postati tek od proljeća 1994, kada se Kestner iz Skoplja vratio u Podgoricu i sa Vladimirom Bokanom od Mila Đukanovića, odnosno njegove Vlade, dobio dozvolu da, pored kamionskih transporta, uvozi i vazdušnim i pomorskim putem.

Baš u to vrijeme se kod nas pojavljuju „turisti” iz Sacra Corona Unite. Bokana je, prema sinopsisu koji niko nije opovrgao, od jeseni 1995. zamijenio Stanko Subotić.

U Švajcarskoj (Cirihu) i Britanskim Djevičanskim ostrvima, Kestner je imao miki maus firme, Rothmans of Pall Mall Ltd. i Lasel Universal Inc. Najmanje preko jedne od njih je trgovao sa Subotićem. Kestner je jedina osoba za koju je Subotić kasnije priznao da mu je, liše multinacionalnih duvanskih kompanija, bio dobavljač.

U taj posao švercera Kestnera i u Srbiji nepravosnažno osuđenog vođe organizovane kriminalne grupe Subotića je bila umiješana Vlada Crne Gore. Tone i tone cigareta iz njihovih transakcija godinama su bez problema ulazile i izlazile preko carinarnica u Baru i Podgorici, odnosno, lagerovane su u skladišta državnog preduzeća Zetatrans.

O tome postoji dokumentacija koja je, igrom slučaja, pribavljena u radu svojevremeno formirane anketne komisije Skupštine Crne Gore…

Vladimir JOVANOVIĆ

. Nije rekao više o tome: da li je ponudu prihvatio i da li se optužujući materijal odnosi na Đukanovića – koga je 2001. u Nacionalu opisao kao alfu i omegu šverca.

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo