Povežite se sa nama

DRUŠTVO

SLUČAJ ŽELJEZARA: KALJENJE CRNOGORSKOG MODELA PRIVATIZACIJE: Uvijek može gore

Objavljeno prije

na

Pet vlasnika, preko šest hiljada izgubljenih radnih mjesta, stotine miliona gubitaka i nenaplativih dugova prema državi i radnicima, stečaj, bankrot… I sve to za tri decenije. Pod jednom vlašću

 

Prije petnaestak dana, na subotnjem građanskom okupljanju u centru Podgorice, hiljade su u mukloj tišini slušale iščitavanje (nepotpunog) spiska preduzeća „koja su nekad hranila Crnu Goru, ali nijesu preživjela najezdu skakavaca tranzicije…“. Kažu oni što su pogledivali na sat, da je nabrajanje trajalo duže od pet minuta.

Jedno od preduzeća koje na tom spisku istine zauzimaju počasna mjesta svakako je i nikšićka Željezara. Kompanija koja je krajem 2016. godine obilježila šest decenija postojanja, nekada je bila primjer ubrzane industrijalizacije zemlje.

„Željezara Boris Kidrič u Nikšiću je veliki kolektiv, najveći u Crnoj Gori“, bilježe jedne novine nekadašnje SFRJ u maju 1985. „U dvadeset jednom OOUR-u (osnovna organizacija udruženog rada – prim. a)  i sedam radnih zajednica zaposleno je nešto više od 6.500 radnika, koji su prošle godine proizveli 242.000 tona čelika…“.

Uslijedio je ratni raspad SFR Jugoslavije. Pod njegovim okriljem, u sjenci  sankcija UN prema režimu Slobodana Miloševića, stvorena je prva generacija tranzicionih pobjednika u Crnoj Gori. Fabrike i radnici za njih su bili samo nepotreban teret.

Vaša je sreća što Crna Gora ima samo jednu željezaru, za razliku od većine republika bivše Jugoslavije, objašnjavao je u Monitoru Vladimir Gligorov,  jedan od najuglednijih ekonomskih analitičara sa prostora bivše SFRJ. ,,Jedna željezara – jedan nerješiv problem”.

Onda je i u Crnoj Gori  na red došla privatizacija državne imovine. Pod parolom Veselina Vukotića (danas jednog od suvlasnika Univerziteta Donja Gorica) „ne prodajemo preduzeća, nego kupujemo dobre vlasnike“, tekao je proces koji je jednima omogućio da prikriju vlastitu nesposobnost i nagomilane gubitke, a drugima da legalizuju i dodatno uvećaju stečeni kapital.  I nikšićka Željezara  dobila je novog vlasnika. Zapravo, ne jednoga nego četiri u nizu. Ako ne uzimamo u obzir da je treći po redu mijenjao identitet (ime i adresu). Ali ne i naviku stvaranja gubitaka, a potom i njihove nacionalizacije.

O tome gdje su firmu odveli dobri vlasnici neka svjedoči još jedan novinski citat, s kraja februara ove godine: „Iz Sindikata nikšićke Željezare Tosčelik tvrde da im poslovodstvo prijeti ukidanjem prekovremenih sati ili otpuštanjem 30 do 40 ugovoraca. U fabrici je, kako su kazali, zaposleno oko 170 radnika koji imaju rješenje za stalno, i njih stotinak koji rade na određeno vrijeme.  Startna plata zaposlenima u proizvodnji je 350 eura, a sa prekovremenim radom prime i stotinu eura više. U Tosčeliku se posao odvija u tri smjene u pogonima Čeličane, Kovačnice i Radventa.“

Podsjetimo, turska korporacija Tosjali grupa  kupila je imovinu Željezare u stečaju u junu 2012. godine za 15,1 milion eura. Tada su najavili da će za tri godine u Nikšić uložiti 35 miliona eura, povećati broj radnika sa 314 na najmanje 550 i dostići godišnji promet od 500 miliona eura.

Ništa od tih obećanja do danas nije ispunjeno. Tosčelik  praktično radi na crno bez ekološke saglasnosti i dozvole za rad. A uz povećan rizik po bezbjednost radnika.

U prve tri godine njihovog angažmana u Nikšiću u pogonima Željezare poginula su dva radnika, dok je teže ili lakše povrede zadobilo više od 30 osoba. Približno, svaki deseti radno angažovani.

Iz sindikata Željezare tvrdili su da novi poslodavci preostale radnike zastrašuju (otkazom) i tjeraju da rade po dvije smjene uzastopno. ,,Koliko god čovjek htio, organizam to ne može da izdrži, dolazi do premora i smanjenja koncentracije, pa je to vjerovatno i uzrok sve češćih povreda”, požalio se novinarima, u februaru 2015. Željko Perović, metalac sa skoro tri decenije radnog iskustva.

Drugi su, opet, imali puno više razumijevanja za vlasnike Tosčelika. Među njima je bio i predsjednik SO Nikšić Veselin Grbović. ,,Naši ljudi su pomalo navikli laganije da rade i idu na bolovanja, a vjerovatno novi vlasnik to sprječava“, pretpostavio je Grbović prije četri godine, pa dodatno objasnio: „Moramo da shvatimo da je Željezara u procesu rekonstrukcije i da se pojedina postrojenja puštaju u funkciju, tako da je i bezbjednost otežana, pa je potrebna i velika pažnja radnika”.

Niz povreda nije prekinut. Sredinom oktobra prošle godine mediji bilježe da je jedan radnik teško povrijeđen u pogonu Kovačnica „prilikom pada sa kranske staze“. Na isti način i na istom mjestu na kome je četiri godine ranije poginuo njegov kolega.

,,Nijedna krupna investicija koja bi poboljšala uslove u kojima radimo nije se dogodila. Ni sada se ništa ne radi na tome“, požalio se predsjednik Sindikata Željezare Pero Kadović. ,,Oprema na kojoj radimo je zastarjela i iz godine u godinu stari, i iz godine u godinu sve je opasnije raditi u ovim i ovakvim uslovima“. I tu se završilo. Do sljedeće nesreće.

Priča o privatizacijama Željezare kreće 2002. godine, kada počinje primjena ugovora o petogodišnjem zakupu sa firmom Rusmont still corporation. Proklamovani cilj bio je zaštititi radnike (2.700 zapošljenih sa prosječnom platom od tadašnjih 500 maraka), modernizovati postrojenja – prije svega Čeličanu – obezbijediti sirovine, rezervne djelove i tržište za normalnu proizvodnju. Moskovska firma se u Nikšiću zadržala približno godinu dana. I Željezaru ostavila u još većim problemima i dugovima.

Početkom juna 2004. u Nikšić stiže novi partner. Takođe ruska, kompanija Midlend ulazi u Željezaru nakon što je vlada nikšićkoj kompaniji oprostila dug od 75 miliona eura, a novom strateškom partneru omogućila da ne plaća struju, poreze i doprinose. Vlasnici Midlenda su za tu čast platili hiljadu eura. Rusi su se lijepo okoristili i, bukvalno preko noći, pobjegli iz Željezare kada je došlo vrijeme za obećane investicije. Za sobom su ostavili nove dugove (samo poreski dug bio je težak 2,7 miliona) i priče o golemim malverzacijama koje nije imao ko da spriječi.

Tako je Mi­dland, prema tvrdnjama dr Branka Radulovića, 12.500 gre­di­ca izve­zao i pro­dao sop­stve­noj kom­pa­ni­ji u Lon­do­nu po cije­ni od 210 do­la­ra po toni u momentu kada je tržišna cijena te robe bila 450 do­la­ra. I  uvo­zi­li su po istom modelu. „Ka­da je cije­na na svjet­skom tr­ži­štu bi­la oko 300 dola­ra po to­ni, od svo­je fir­me u Ru­si­ji Midland kupuje 15.000 gre­di­ca po 355 do­la­ra“, optuživao je profesor Radulović. Nadležni su ostali gluvi.

Zato su praktično isti ljudi, umjesto odgovornosti za dotadašnje neuspjehe, 2006. dobili i treću priliku da prodaju Željezeru. Novi kupac bila je britanska of-šor firma MNSS. Većinski paket akcija Željezare nazovi Britanci platili su 5,2 miliona eura. Zauzvrat su, samo po osnovu subvencija za električnu energiju tokom 2007. godine, iz državnog budžeta dobili sedam miliona (subvencije su trajale do uvođenja stečaja). Ali to je bila tek kap u moru.

Vladi, recimo, nije zasmetalo to što su Britanci prve godine gazdovanja Željezarom umjesto ugovorenih 14 investirali svega dva miliona eura. Inače, ukupne ugovorene – a nerealizovane – investicije za pet godine iznosile su 117 miliona. Što je trebalo da znači siguran posao za makar 1.500 radnika. Biće da su vjerovali na riječ „engleskim džentlmenima“ uz novoformiranog Upravnog odbora Željezare u kome su se našli: Radomir Vukčević, Oleg Obradović, Branko Čavor, Blagoje i Želimir Cerović, Miodrag-Daka Davidović, Andrija Racković i Greg Kuenzel. A nešto kasnije i Ana Đukanović, tada Kolarević.

Monitor je koju godinu kasnije (2010)  došao do revizorskog izvještaja o poslovanju Željezare u 2008. godini i Periodičnog finansijskog izvještaja za prvih šest mjeseci ‘09. godine. Prema tim podacima,  Željezara je 30. juna 2009. godine, samo po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa na zarade, državi dugovala više od 17 miliona eura. Umjesto obećanih investicija nakon privatizacije, nikšićka kompanija se kod većinskog vlasnika zadužila za 50 miliona. Sklopljeno je i više kreditnih aranžmana sa Prvom bankom vrijednih oko 20 miliona. Ne zna se gdje je otišao taj novac. Istovremeno, revizor konstatuje da je Željezara, u septembru 2008. godine osnovala of šor filijalu pod nazivom Željezara Nikšić u Holandiji uz primjedbu da ,,finansijski iskazi ne sadrže podatke o sredstvima i poslovanju (te) filijale”.

Na istoj adresi u Amsterdamu nalaze se 154 kompanije od kojih „najmanje 86 ima isti broj telefona, najmanje 26 isti sajt, a najmanje devet istog direktora kao i kćerka kompanija Željezare“, saopštili su uz MANS-a. I podnijeli krivičnu prijavu Vrhovnom državnom tužiocu Ranki Čarapić „ukazujući na mogućnost da se kćerka kompanija Željezare i mreža povezanih of-šor firmi koristi za pranje novca ili izvlačenje profita iz Crne Gore…“. Među licima obuhvaćenim tom prijavom nalazio se i tadašnji ministar ekonomije Branko Vujović. VDT je, naknadno, tvrdila kako joj ta dokumenta nikada nijesu dostavljena.

A ministar je imao preča posla.

,,Svaka strana je saglasna i garantuje da neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge strane i druga strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji (bilo stvarnih bilo navodnih)”. Citat je sastavni dio Protokola o refinansiranju Željezare Nikšić koji su, 6. jula 2009. godine, potpisali Vujović i G.H.J. de Haas, u ime većinskog vlasnika Željezare.

Svrha Protokola opisana je u tri tačke: MNSS će Željezari obezbijediti finansijsku injekciju od 10 miliona eura. Vlada će, potom, obezbijediti kreditne garancije u iznosu od 25 miliona za novo zaduženje Željezare. I treće, a pokazaće se najvažnije, ,,restrukturiranje bankarskih aranžmana MNSS-a i Željezare kod Prve banke Crne Gore”.Novcem namijenjenim za investicije u Željezaru.

Potom se precizirane i (uz državu) najveće žrtve novog dila između prodavaca i kupaca Željezare. ,,Sticalac akcija može smanjivati broj zaposlenih u Kompaniji do nivoa koji nije manji od 1.200 zaposlenih”. Tako je van snage stavljeno obećanje prema kome će u nekadašnjem nikšićkom gigantu ostati makar 1.500 radnika.

Slijedio je stečaj. Pa bankrot. Pa nova prodaja i nova neispunjena obećanja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

BESPUĆA CRNOGORSKOG PRAVOSUĐA: Veting, lex specialis ili ništa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pravosnažnih presuda u slučajevim kriminala i korupcije na visokom nivou nema, niti se naziru i prvostepene. Pravni eksperti upozoravaju da se sa sudstvom prepunim kadrova starog režima neće doći nigdje. U Crnoj Gori se broj sudija koji nisu prošli kroz filtere Đukanovićeve tajne službe, Medenice i drugih može izbrojati na prste. Alternativa lex specialisu, ili eventualnom vetingu je dalje urušavanje i društva i države

 

Nedavna hapšenja glavnih poluga prisile prethodnog režima – bivšeg visokog policijskog i obavještajnog funkcionera Zorana Lazovića i njegovog pobratima i bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića je izazvala euforiju javnosti. Kada se tome dodaju ranija hapšenja dva bivša direktora policije, njihovih pomoćnika i načelnika sektora, zamjenika GST-a, bivše predsjednice Vrhovnog suda, bivšeg šefa Privrednog suda… onda je učinak, na oko, impresivan. Premijer Milojko Spajić u skorašnjem intervjuu Berliner Morgenpost-u, tokom posjete Berlinu, pohvalio se rezultatima i pohvalama na račun toga od strane evropskog komesara za pravosuđe. Spajić je njemačkim novinarima rekao i da su prije samo deset godina crnogorski mafijaški bosovi prodavali drogu u Njemačkoj, dolazili kući sa gotovinom i kupovali kuće i stanove. „To se više ne dešava, ako to nisu rezultati, ne znam šta su onda“ zaključio je Spajić.

Jedini vidljivi i nesporni rezultati su pravosnažne sudske presude kojih u ovim slučajevima nema, niti se naziru i prvostepene. Možda više mafijaši ne prodaju drogu u Njemačkoj ali je zato u Crnoj Gori ima u obilju, kao i novih stanova i kuća. Prošlog petka je Apelacioni sud opravosnažio oslobađajuću presudu Budimiru Krstoviću i njegovoj kćerci Marini Krstović da su prošvercovali u zemlju 1,2 tone kokaina. Prvotno je tužilaštvo tvrdilo da se radi o 1,4 tone nađenih u magacinu Krstovića u Zeti krajem avgusta 2021., a kasnije nije ni pokušalo objasniti kako je nestalo 200 kg droge između zaplijene i optužnice. Sudija je tada ostala pri ranijoj oslobađajućoj presudi iz kraja novembra 2022., navodeći da tužilaštvo nije pružilo nijedan dokaz da su optuženi nabavili kokain od NN osobe. Država će sada platiti ogromne troškove Krstovićima za 15 mjeseci pritvora i izgubljenu dobit jer se ta porodica odavno bavi uvozom velikih količina banana i drugog voća iz Latinske Amerike.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka trećeg maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SUD PONOVO PONIŠTIO ODLUKU O IZBORU DIREKTORA RTCG: Igranje sa pravdom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni sud u Podgorici po drugi put je poništio odluku Savjeta da na mjesto generalnog direktora Radio-televizije Crne Gore izabere Borisa Raonića, čija je kandidatura osporena još 2021. godine

 

 

Boris Raonić, dugogodišnji aktivista civilnog sektora, postao je generalni direktor Radio-televizije Crne Gore (RTCG) u avgustu 2021. godine. Prvi čovjek na čelu nacionalnog Javnog servisa nakon dolaska tridesetoavgustovske većine. Od tada su promijenjene tri Vlade i dva Parlamenta, a Raonić i dalje sjedi na svom mjestu. Nezakonito. I to ne po jednoj, već prema tri presude nadležnih sudova.

Čime je Raonić zaslužio tu povlasticu?

Na programima i informartivnom programu RTCG, nakon njegovog imenovanja, odmah je bila vidiljiva promjena. Jedna upravljačka garnitura je zamijenila drugu, dobili smo nova lica na televizijskim kanalima Javnog servisa, i nove aktere sa političke scene u udarnim  terminima. Promjenu na bolje prepoznala je u svojim izvještajima i Evoropska Komisija. Za razliku od državne televizije pod upravljačkom palicom Demokratske partije socijalista, opozicija je dobrodošla u Raonićevoj eri, ali na kanalima Javnog servisa sad se uživo prenose pojedini religijski skupovi i izvještava sa partijskih skupova stranaka na vlasti.

„Parlamentarni kanal treba da prati rad skupštinskih tijela, a ne partija koje imaju svoje skupove i koji nisu od javnog interesa. RTCG mora prema svi političkim partijama imati isti odnos, što podrazumjeva da se sa njihovih skupova mogu dati kratke vijesti u informativnim programima ali ne reportaže koje predstavljaju političku propagandu van izbornih procesa“, navodi se u saopštenju Media centra.

Međutim, u Raonićevom slučaju programski standardi i principi nijesu bili u fokusu, iako je to glavna uloga Javnog servisa. Ključ problema bio je „u kući“. Raonić je kršio prava radnika kažnjavajući ih i za izgovorene riječi na zatvorenim vajber grupama, dok mu je plata u jednom trenutku bila najveća od svih koje se finansiraju iz državnog budžeta u državnoj upravi – 4.042 eura mjesečno. Primao je veću zaradu od ljekara specijalista i redovnih profesora na fakultetima, dok je Glavni specijalni tužilac Vladimir Novović imao petsto eura manji mjesečni prihod od prvog čovjeka televizije. Nakon što je ova informacija izašla u javnost, Raonić je podnio zahtjev Savjetu da mu se tzv. varijabila smanji sa 2.400 na 1.600 eura mjesečno. Iako, prema zakonu, nije bio dužan da puni iznos varijabile prima svakog mjeseca, niti da je dodjeljuje sam sebi. Kao što ni varijabila, prema nekim očito zaboravljenim propisima, nije mogla biti veća od osnovne plate.

Raonić  je izabran 2021. glasovima sedam od ukupno devet članova Savjeta RTCG, upravljačkog tijela Javnog servisa. Pet članova Savjeta koji su ga glasali na razne načine su, prethodno, sarađivali sa njegovom NVO Građanskom alijansom. Sa druge strane, Raonić je prethodno izabran na mjesto člana Savjeta Agencije za elektronske medije, čime je, kako su tvrdili pravnici i drugi učesnici konkursa, bio u konfliktu interesa, jer na mjesto prvog čovjeka RTCG dolazi iz drugog državnog organa.

Odmah nakon Raonićeve prijave na konkurs za generalnog direktora, Osnovnom sudu je tužbu podnio protivkandidat – dugogodišnji novinar i aktuelni direktor Televizije Nikšić Nikola Marković.

Osnovni sud je prošle godine donio presudu, a Viši sud pravosnažno potvrdio da je Raonić bio u sukobu interesa kada je u avgustu 2021. godine izabran na tu funkciju, jer je već bio imenovan od Skupštine na drugu javnu funkciju – člana Savjeta Agencija za elektronske medije. Sud je tada utvrdio da je po Zakonu o nacionalnom javnom emiteru predstavljalo smetnju što Raonić već obavlja javnu funkciju pa je pravna posljedica – poništaj odluke o izboru Raonića i ponovni izbor između prijavljenih kandidata ili poništenje konkursa tog. Uprkos tome, Savjet RTCG u junu prošle godine ponovo je Raonića imenovao za direktora, jer je po njihovom tumačenju, iako Raonić 2021. nije ispunjavao uslove tadašnjeg konkursa, 2023. je bio zakoniti kandidat, pošto tada nije bio član drugog državnog tijela.

Osnovni sud je zaključio da je i to tumačenje Savjeta RTCG bilo nezakonito, pa je donio prvostepenu presudu kojom kaže da je Raonić i durgi put nezakonito izabran. Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici je još prošle godine formiralo predmet protiv pet članova Savjeta koji su, uprkos presudi suda, ponovo izabrali Raonića. RTCG je već najavio žalbu na najnoviju presudu.

Direktor nevladine organizacije Media centar i nekadašnji član Savjeta Radio-televizije Crne Gore (RTCG) Goran Đurović smatra da će to tijelo ignorisati i novu presudu jer je pod jakim političkim uticajem. Đurović kaže da nepoštovanje presuda suda nije do sada brinulo ni Sudski savjet, ni državno tužilaštvo, a ni Tužilački savjet.

“Na krivične prijave protiv članova Savjeta i Raonića koji svjesno krše sudske presude se niko više i ne okreće. Izgleda da svim političkim partijama odgovara nezakonito imenovani Raonić jer ga mogu ucjenjivati i lako kontrolisati”, ocijenio je Đurović.

Potpredsjednica Savjeta RTCG Marijana Camović Veličković, koja je i prvi put glasala protiv ponovnog biranja Raonića, u ponedjeljak je zatražila od kolega da se sazove hitna sjednica na kojoj će se razgovarati o toj temi. Njenu inicijativu podržalo je dvoje kolega – Predrag Marsenić i Predrag Miranović, čime su se stekli uslovi da se shodno Poslovniku o radu Savjeta zakaže sjednica. Prema tom Poslovniku, sjednica se zakazuje na predlog najmanje tri člana Savjeta. Međutim, Camović Veličković je kazala da predsjednik Savjeta Veselin Drljević odbija da zakaže sjednicu i predlaže sastanak zatvorenog tipa za petak.

Đurović smatra da će Raonić, zahvaljujući političkim mentorima, vrlo moguće ući u istoriju kao javni funkcioner koji je cijeli četvorogodišnji mandat doveo do kraja uprkos pravosnažnim sudskim odlukama. On tvrdi da ni nakon tri promjene vlasti u prethodne četiri godine političari nisu shvatili da RTCG koristi građanima samo ukoliko je profesionalan i kritikuje svaku vlast kad ne radi dobro svoj posao.

Osnovni sud navodi da je prilikom donošenja navedene odluke tuženi bio dužan da cijeni činjenično stanje, koje proizilazi iz dokumentacije dostavljene od prijavljenih kandidata po predmetnom javnom konkursu prilikom prvog konkurisanja, te isključivo činjenično stanje koje je u odnosu na svakog od prijavljenih kandidata postojalo u vrijeme objavljivanja konkursa.

“Boris Raonić je, u vrijeme prijave na javni konkurs i imenovanja za generalnog direktora, bio član SAEM, odnosno bio je javni funkcioner kojeg je imenovala Skupština, a što je u suprotnosti sa odredbom čl. 29 st. 1 tač. 2 Zakona o nacionalnom javnom emiteru RTCG”, piše u obrazloženju presude. Precizira se da je tom odredbom propisano da članovi Savjeta ne mogu biti lica koja bira, imenuje ili postavlja predsjednik, Skupština i Vlada. U obrazloženju presude, između ostalog, piše i da je očigledno da tuženi nije pravilno primijenio pravosnažno utvrđeno činjenično stanje koje je rezultiralo presudom Višeg suda iz maja prošle godine, pa je ponovo, nezakonito, imenovao Raonića.

“Ako je jednom utvrđeno da Boris Raonić ne ispunjava uslove da bude imenovan na pomenutu funkciju, a jeste utvrđeno pravosnažnom presudom ovog suda, onda to utvrđenje treba da veže tuženog prilikom donošenja nove odluke po istom Javnom konkursu”, konstatuje Osnovni sud.

Sud smatra da Boris Raonić ni 2023. nije ispunjavao uslove konkursa koji je bio raspisan 2021. godine. Međutim, Sud u presudi nije pominjao 2024. godinu, jer sada Raonić sigurno ispunjava uslove konkursa, tako da Savjet može da pokuša ponovo da mu produži mandat. I tako u nedogled. Ili  dok tužilaštvo ne zakuca na vrata članova Savjeta koji uporno ignorišu pravo i pravdu.

 Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

KRIMINAL U SLUŽBI DRŽAVE I OBRNUTO: Belivuk i Miljković – državni vojnici oba oka u glavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Veljko BelivukMarko Miljkovići njihova kriminalna grupa se pred Specijalnim sudom u Beogradu terete , za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje. Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana, koji je  kasnije likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu

 

 

Skidanje zabrane ulaska u Crnu Goru dvojici elitnih beogradskih kriminalaca 28. decembra 2020. godine je nedavno koštalo slobode dvojicu možda najvažnijih menadžera bivšeg režima Demokratske partije socijalista (DPS). Veljko BelivukMarko Miljković i njihova kriminalna grupa se suočavaju sa ozbiljnim optužbama pred Specijalnim sudom u Beogradu. Terete se, za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje.

Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana. Radulović je kasnije takođe likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu. Ova ubistva su dotični komentirali preko SKY aplikacije. Belivuk i Miljković su na ove okolnosti prvi put saslušani u Beogradu krajem 2021. godine od strane tadašnjeg Glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića i njegovog zamjenika Saše Čađenovića. Obojica su sada u pritvoru. I Belivuk i Miljković su negirali djela tvrdeći da tada nisu bili u Crnoj Gori jer su imali zabranu ulaska u zemlju.

Međutim, oni su godinama imali podršku osoba iz vrha dva bratska režima – vučićevskog i đukanovićevskog. Suđenje Belivuku i Miljkoviću za ubistvo bivšeg karate reprezentativca Vlastimira Miloševića (upucanog i “overenog u glavu” 30. januara 2017. u centru Beograda) je ogolilo zarobljenost srpskog pravosuđa i države. Maskirani ubica se lagodno ponašao ne obazirući se ni na svjedoke ni na ulični video-nadzor. Terenski operativci srbijanske policije su prikupili obilje dokaza među kojima i tri uzorka DNK Belivuka – jedan na vratima zgrade gdje je živio pokojni Milošević, drugi na vozilu korišćenom za bjekstvo (po policijskoj pretpostavci), dok je navodno treći uzorak nađen na tijelu ubijenog. Zahvaljujući kamerama policija je rekonstruirala rutu kojom su se kretali likvidatori dok je snimak  bio dovoljnog kvaliteta da se odradi i antropološko vještačenje. Policija je Belivuku i Miljkoviću oduzela mobilne telefone prilikom hapšenja pet dana nakon ubistva.

Kada je počelo suđenje javnost je bila zatečena filmskim preokretima i čudnim svjedočenjima i promjenama iskaza koja su upućivala na “štelovanja” od strane režima. Jedan DNK uzorak je nestao još tokom istrage i nije ni ušao u optužnicu. Vještakinja je izjavila da drugog uzorka nije ni bilo, već da je došlo do greške u komunikaciji sa policijom. Vrhunac  na sudu je bio kada je tehničar MUP-a, koji je uzeo uzorak bioloških tragova, izjavio da postoji mogućnost da je četkica bila „kontaminirana“, pa je i taj dokaz otpao. Jedan od Belivukovih telefona je “skonjen u fioku” za šta je kasnije optužena Dijana Hrkalović, bivša sekretarka MUP-a. Izašlo je na vidjelo i da su drugi telefoni dugo putovali od policije do tužilaštva zahvaljujući opstrukcijama iz vrha srbijanskog MUP-a. Suđenje je  završeno oslobađajućom sudskom odlukom nakon nepunu godinu i po dana. Inspektor Dejan Jović, zamjenik načelnika Trećeg odeljenja za krvne i seksualne delikte beogradske policije koji je bio zadužen za ovaj slučaj je  u međuvremenu ostao meta raznih režimskih i “patriotskih” medija koji su ga počeli optuživati za razne koruptivne radnje. Jović je uhapšen u decembru 2018., formalno zbog trgovine uticajem.

Nezvanično i po pisanjima nezavisnih medija stavljan mu je na teret savjesni i profesionalni rad na važnim istragama koje su prijetile da ukažu na direktnu vezu vrha države i policije sa kriminalnim grupama. Navodno mu je slučaj Komitet došao glave kada su Belivukovi ljudi demolirali septembra 2018. istoimeni klub. Među optuženima je i Aleksandar Vidojević, poznatiji kao Aca Rošavi blizak Danilu Vučiću, sinu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Aca Rošavi je označen od strane Belivuka kao spona između predsjednika i njega. Belivuk je pred tužiocem izjavio da se navodno sa  predsjednikom sreo nekoliko puta kao i da je član njegove Srpske napredne stranke (SNS) od 2011. Vučić je  izjavio: „Nikada u životu nisam video tog čoveka, niti razgovarao sa njim”.  Dodajući  da „ubice i koljači pokušavaju politički da se izvuku” i da je spreman ići na poligraf.

Advokatica Zora Dobričanin Nikodinović je ranije izjavila na televiziji da su savjesni policajci i tužioci koji su radili na osjetljivim slučajevima naišli na državnu opstrukciju i smjene dok je inspektor Jović “prvo diskreditovan, strpan u zatvor, pa pušten, propao mu život, propao imunitet, pa je dobio COVID i preminuo“. To je bila zvanična dijagnoza smrti koja je nastupila u julu 2020.godine – dva mjeseca nakon što su Belivuk i Miljkovič pravosnažno oslobođeni za ubistvo u centru Beograda. Međutim, Novi policijski sindikalni savez Srbije je podnio krivičnu prijavu i iskazao sumnje da je inspektor Jović ubijen.

Režim Mila Đukanovića nije imao problema sa savjesnim i profesionalnim policajcima, tužiocima i sudijama kao njegov prijatelj i saveznik u Srbiji. Suđenje Belivuku i Miljkoviću je mnoge podsjetilo na državna “štelovanja” tokom suđenja Đukanovićevom prijatelju i kontroverznom biznismenu Branislavu Branu Mićunoviću za ubistvo ranjenog i na nosilima prevoženog Radovana Kovačevića “iz bezobzirne osvete” ispred Kliničkog centra u Podgorici. Upravo je bivši GST Milivoje Katnić opravosnažio oslobađajuću presudu Mićunoviću kao sudija izvjestilac Apelacionog suda i stavio tačku na taj proces. Njegova i karijera bivše vrhovne tužiteljke Vesne Medenice će nakon te oslobađajuće presude doživjeti nove uspone.

Belivuk i Miljković su izvukli pouku iz oslobađajuće presude pa su nakon izlaska iz pritvora promijenili način likvidacija. Umjesto blamantnih ubistava na ulici oni su izabrali diskreciju „klanice“ u Ritopeku gdje su mogli na tenane mrcvariti i mučiti sve koji su im se zamjerili, bilo njima ili kavačkom-policijskom narko klanu sa kojim su blisko sarađivali.

Razbijanje SKY kodirane aplikacije (koju su kriminalci koristili za sigurnu komunikaciju) od strane zapadnih policijskih službi i prekompozicija na kriminalnoj sceni Srbije će Belivuku i Miljkoviću ipak doći glave. Isto se desilo i klanu Darka Šarića – koga su do provaljivanja SKY-ja i Encrochat-a štitili oba bratska režima uz pritiske na zarobljena pravosuđa da se obojici braće izađe u susret.

SKY transkripti koje su  Vijesti objavile u januaru ove godine između odbjeglog policajca Ljuba Milovića (visokopozicioniranog u kavačko-policijskom kartelu) i Miloša Božovića,  tada iz Crne Gore odbjeglog kriminalca sa značkom srpske državne bezbjednosti (BIA),   potvrđuju da je Belivuk uživao zaštitu države do jednog momenta. U prepisci iz januara 2021. godine Božović izvještava Milovića da se Velji Nevolji bliži kraj jer je „udario“ na (ZvonkaVeselinovića (narko bosa i ”branitelja srpskih ognjišta na Kosmetu”) koji „igra preko Andreja (Vučića – Prvog brata Srbije) da se Nevolja makne“ jer je Veselinović „u talu sa Andrejem, u svaku rabotu“.  Oni pominju da su početkom 2021. godine Andrej i Zvonko slavili zajedno prvu zarađenu milijardu. Takođe, kaže da Belivukovo mjesto treba preuzeti Aleksandar Vidojević tj. Aca Rošavi blizak Danilu Vučiću. To se i desilo mjesec dana kasnije. Belivuk je uhapšen pet dana po povratku iz Crne Gore gdje je prisustvovao proslavi sa šefovima kavačkom klana. Na jednoj od fotografija razmijenjenih preko SKY-ja se vide crnogorski „gosti“ Belivuk i Marko Miljković u društvu Radoja Zvicera i policajaca Milovića, Petra Lazovića (čiji otac Zoran je skinuo “zabranu”) i Nebojše Bugarina. Belivuk i Miljković se od tada se nalaze u pritvoru.

Milivoje Katnić se u javnim nastupima sa nipodaštavanjem odnosio prema SKY prepiskama koje je Crna Gora dobila od Europola i nekoliko puta stao u zaštitu Petra Lazovića, sina njegovog pobratima Zorana Lazovića rekavši da je mlađi Lazović bio na tajnom zadatku razotkrivanja kriminalaca. Oba Lazovića su sada u pritvoru. Zbog Katnićevog (ne)postupanja Europol je jedno vrijeme prekinuo saradnju sa Crnom Gorom koja je ponovo nastavljena za mandata premijera Dritana Abazovića. Da nije bilo SKY transkripta upitno je da li bi se znalo za ubistva koja su počinjena u Crnoj Gori za račun kavačkog klana koji je uživao zaštitu i podršku osoba iz bliskog Đukanovićevog okruženja što se vidi i na fotografijama razmijenjenim sa proslave rođenja unuka doskorašnjeg crnogorskog vladara.  Zabrana ulaska je bila više nego savršen alibi za sve poslove koje su Belivuk i njegovi odradili (znane i neznane) ili za ono što su trebali odraditi. Samo još da Europol nije pokvario idilu između vrha Srbije i Crne Gore.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo