Povežite se sa nama

FELJTON

Solidarnost sa kolegama

Objavljeno prije

na

Povodom mog istupa oko reizbora Nebojše Popova i Trive Inđića na Filozofskom fakultetu krenula je kampanja protiv mene u Beogradu i sva su me javna glasila napadala zbog ,,ispada” na sjednici Savjeta Fakulteta. A riječ je bila o tome da sam kao takozvani vanjski član Savjeta Fakulteta, dakle neko ko bi trebao da sluša direktive, branio dignitet, pravo na rad i pravo na kritičko mišljenje svojih mlađih kolega. Poslije onoga što sam govorio i kako sam glasao, propala je partijska inicijativa da se Popov i Inđić ne izaberu. Osim par generala koji su tu sjedili i, ne znam, još nekih ,,vanjskih”članova, Savjet je glasao u prilog asistentima i oni su ostali na fakultetu. A ja sam govorio o najznačajnijim filozofskim i političkim imenima i pitao šta znači jedan Aleksandar Makedonski prema Aristotelu, šta znači Napoleon prema Hegelu, a u Francuskoj komunistički vođa Torez prema Lefevru itd., pa su onda svi ljudi videli da to može biti i ptitanje šta znači Tito prema Nebojši Popovu itd. Ispalo je da su drugi i razumjeli da je Nebojša Popov tako neka opozicija Titu. Ja to nisam rekao, ali je to bila ta linija razmišljanja prisutnih. Tako da je ispalo da je za nas i za naše društvo važniji Nebojša Popov nego Tito.

I onda su me napadali nedelju dana, i televizija i novine. Bio sam član Savjeta sa strane, ali sam govorio na osnovu svog uvjerenja. Vidjeo sam da tu više meni nema hljeba, da moram porodicu nečim hraniti i odem u Sarajevo da vidim šta će biti sa mnom. U Bosni sam još uvijek bio nekako prihvaćen kao njihov kadar. Da li Bosna stoji iza tih napada, jer sam gotovo onemogućen u Beogradu. I budem primljen kod Branka Mikulića, koji je tada bio rukovodilac, predsjednik Centralnog komiteta. U Sarajevu mi kažu da je njima razumljiv napad na mene u Beogradu jer sam ja bosanki kadar, a Bosna je bila u nekom potajnom sukobu sa linijom Marka Nikezića, tzv. liberalima. Tumačili su to kao liberalni ispad Marka Nikezića i Latinke Perović i govorili su da su me u Beogradu kritikovali jer sam bosanski kadar. A u Bosni su čak i izmislili Bugojno kao neku vrstu alternative Brionima gdje će dolaziti Tito sa Jovankom. Oni su Marka i Latinku bili već takoreći izbrisali. I tako to. Ali, oni razumiju moju želju da se izbavim iz tog napada, i oni meni predlažu da idem u Energoinvest kod Emerika Bluma, da tamo u okviru Energoinvesta osnujem Institut za proučavanje društvenih odnosa u preduzećima, tako nešto. Predložili su da mi to bude radno mjesto, a da u Akademiji nauka organizujem rad na filozofiji, na enciklopediji Bosne i Hercegovine i da mi to bude glavni posao. Znači, Institut u okviru Energoinvesta i enciklopedija u okviru Akademije. Vjerovatno su mislili da bi trebalo da budem i akademik. Dobro, ja bih naravno prihvatio šta bilo, da vidim koliko mogu. Međutim, u Beogradu je kampanja jenjavala i tako sam ostao u Beogradu, jer mi se nije išlo u Sarajevo znajući za onaj moj neugodni rastanak sa Sarajevom i imajući ženu Beograđanku. Ona se nije protivila mojim seljakanjima, ali, kako narod kaže, odatle si odakle ti je žena. A i meni se Beograd više sviđao, da pravo kažem, nego Sarajevo, i tako sam se onda vratio u Beograd.

Kada su moje kolege i prijatelji, koji su protjerani sa Filozofskog fakulteta početkom 1975. godine, ostali bez posla, u Institut za međunarodni radnički pokret sam primio, kao saradnike u odgovarajućim zvanjima, profesore Ljubu Tadića, Miladina Životića i Dragoljuba Mićunovića. Takođe i dvojicu mladih kolega, Lasla Sekelja i Slobodana Žunjića kao asistente pripravnike. Negdje pri kraju pojavljivanja Marks-Engelsovih djela došlo je do neke nemilosti prema meni i rukovodstvu zbog primanja ovih kolega. I kad su tražili od mene da ih istjeram, nisam pristao. Možda su se ljutili i zbog dolaska Božidara Jakšića u Institut.

Nisu me oni pritiskali da odem u penziju zbog solidarnosti sa kolegama, nego sam ja u tome nalazio svoj izlaz. Jer bilo je tako došlo do stani-pani: ili ćeš se okrenuti kao mi hoćemo i pristati na njihovo udaljavanje iz Instituta ili ti tu takoreći hljeba nema. Nije to izričito rečeno, ali tako sam ja procijenio stvar. Otišao sam u penziju na osnovu učešća u NOB, jer su starim učesnicima dali pravo da ne moraju da napune određeni broj godina za penziju. Ratni staž bio je priznat dvostruko učesnicima. Tako se meni nakupilo dovoljno godina toga staža I godina života da sam imao pravo na punu penziju. I to je bila olakšavajuća okolnost. Čim sam došao sa sastanka s onim ekonomistom Tihomirom Vlaškalićem, koji je bio predsjednik partije i tražio da svoje drugove uklonim sa Instituta, podnio sam zahtjev za penziju. Vlaškalića sam na tom sastanku odbio i nije pomoglo što me je poznavao još iz studentskog vremena. Vlaškalić je bio i profesor na Ekonomskom fakultetu.

Nije meni baš bilo stalo do mjesta direktora u Institutu za međunarodni radnički pokret, pa sam otišao u penziju. Penzija mi je bila nagrada, zapravo moj lični izbor. To je bio za mene ustupak moćnika, a ne kažnjavanje. Tako sam ja faktički odlazak u penziju doživio. Imao sam dobru penziju, relativno dobru, a nisam morao da slušam te autoriteta s kojima se nisam slagao. A inače sam se i povlačio iz javnosti. Tome sam i ranije bio sklon. Tu je pomalo svoju ulogu igrala i staračka komocija.

Kad sam pozvan i naređeno mi da ih oteram, kažem, odbio sam i odmah sam otišao u penziju. Kasnije je Laslo Sekelj, uz pravnu pomoć svog oca Mirka pokrenuo radni spor, jer je nezakonito dobio otkaz, koji je potpisao dr Dragutin Leković, kao vršilac dužnosti direktora poslije mog odlaska. Leković je potpisao otkaze I drugim kolegama. Zato je i postavljen za vršioca dužnosti direktora. Perverzna ideja da su intelektualci egzekutori nad kritičkim intelektualcima ovdje je bila na djelu. Laslo Sekelj je za svjedoke pozvao mene i Božu Jakšića. U tom radnom sporu obojica smo svjedočili u Laslovu korist, ali je Laslo ipak na sudu izgubio spor i nezakonito ostao bez posla.

Prijateljstvo sa Gajom Petrovićem

Sa Gajom Petrovićem se poznajem iz vremena studija u Sovjetskom Savezu. U Lenjingradu, na studiju filozofije sam se prvi put susreo sa Gajom Petrovićem i Ivom Kuvačićem. Tada se nismo često družili jer sam ubrzo prešao u Moskvu. Nisam bio s njim bliži nego s nekim drugim studentima. Ali se sjećam da je Gajo bio odličan student i da su mu nastavnici bili jako naklonjeni i uvažavali njegov smisao za filozofiju. Poznato mi je da je sve brojeve, od prvoga do poslednjeg, časopisa Pod znamjam marksizma prostudirao, konspektirao i spremao za neke svoje bilješke. Stalno je radio u biblioteci. Kad nije bio na časovima stalno si ga mogao naći u biblioteci, od ranog jutra do kasne večeri. Gajo je u tom pogledu bio izuzetan, izuzetno vrijedan i vrlo, vrlo talentovan za studije filozofije. Kao takvog, a i zbog njegove lične skromnosti, upamtio sam ga iz tog vremena…

Bio je veoma vrijedan i cijenio sam ga. Mi smo se od tih vremena nekako družili. I kasnije u životu s njim sam bio prisniji nego sa drugima. Na primjer, s Mihailom Markovićem, koji se takođe bavio logikom, nisam nikad bio blizak… Moje veze sa Gajom bile su snažne i trajne. Gajo je bio jedan od filozofa generacije. Bio je jedan od mojih najbližih drugara.

To je trajalo decenijama, od vremena studija kada sam ga i upoznao u Lenjigradu, od ‘46. godine… U godinama dok je trajala Korčulanska škola i organizovani razni simpozijumi, uvijek je postojalo jedno društvo koje se okupljalo, razgovaralo, družilo. Bio sam nekako bliži tamo s osnivačima Koručlanske škole, a u Praksisu je takođe jedan od mojih ,,ruskih” kolega. Kasnije sam upoznao i druge, kao što su Branko Bošnjak, recimo, ili Danko Grlić. I na Korčuli smo se dosta intimno družili. Danko nas je znao zabavljati cijelo društvo kad odemo tamo na onaj otičić pored Korčule, na Badiju. Tamo je, čini mi se, jednom s nama bio i Markuze.

Pitanje je koliko su prijateljstva uopšte važna u čovjekovom životu. Pa, čovjek ne može biti uvijek da bude sam sa sobom, čak ni u privatnom životu. Potrebna mu je negdje ljudska bliskost s drugima, a filozofija je bila mjesto na kojem smo se mi mogli nalaziti, i stvarati i birati sebi prijatelje itd. Jedan način zbližavanja ne samo filozofskoga nego i ljudskoga u čovjeku. Ali, s obje strane treba imati izvjesne kvalitete koji se podudaraju. Ako se ne podudaraju, malo teže ide s uspostavljanjem međuljudskih kontakata.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XX): Meštri od spomenika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Spomenike ljudima i vremenu podignute širom Crne Gore radili su poznati vajari i arhitekti. Poznati daleko izvan granica Crne Gore. Svjesni „da ni jedno umjetničko djelo nije dostojno nečijeg života” stvorili su spomen obilježja koja predstavljaju simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću. Njihov spisak je imponzantan.

Predvodi ga hrvatski vajar i arhitekta Ivan Meštrović, najveći među meštrima od spomenika, autor najvećeg spomenika kojeg imamo, podignutog u slavu najvećeg kojeg smo imali.

Meštrović je rođen 15. avgusta 1883. godine u slavonskoj varošici Vrpolje. Vajarstvo je počeo da uči kao šegrt kod poznatog klesara Pavla Bilinića u Splitu, a nastavio u Beču. Školovao se kod Otta Königa, a zatim na Akademiji (1901–1906), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner

Nakon Prvog svjetskog rata koji je proveo u emigraciji, vratio se u domovinu kad započinje jedan dug plodonosan period vajarskog stvaralaštva i pedagoškog rada. Od 1923. do 1942. godine bio je rektor Akademije u Zagrebu, od 1934. akademik JAZU…

Emigrirao je 1942. godine, prvo u Italiju, pa Švajcarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Predavao je vajarstvo na američkim univerzitetima u Siracusi i South Bendu…

Nemam prostora da nabrajam sve sklupture koje je napravio i sve spomenike i mauzoleje. Pomenuću samo par najpoznatih: Njegošev mauzolej na Lovćenu, Spomenik neznanom junaku na Avali kod Beograda, Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Beogradu (beogradski ,,Pobjednik”), Grgur od Nina u Splitu, Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu, Svetozar Miletić u Novom Sadu…

Umro je u South Bendu 16. januara 1962. godine.

Brojni spomenici revolucije, kako u Crnoj Gori tako i na prostoru bivše Jugoslavije, djelo su vajara Miodraga Živkovića.

Živković je rođen 1928. godine u Leskovcu, Srbija. Diplomirao je na vajarskom odsjeku Škole za primijenjenu umjetnost u Beogradu.

Od 1954. do 1957. godine radio je kao nastavnik likovnog obrazovanja u gimnaziji u Mladenovcu i Osnovnoj školi „Žikica Jovanović Španac“ u Beogradu. Za docenta na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu izabran je 1968. godine na predmetu Primijenjena plastika. Dva puta je biran za dekana Fakulteta primijenjenih imjetnosti u Beogradu ( od 1974. do 1977 i od 1991. do 1996. godine). Dobitnik je brojnih priznjanja i odlikovanja.

Živković je autor čitavog niza monumentalnih spomen obilježja, od kojih posebno izdvajam monumentalni spomenik „Bitka na Sutjesci“ podignut na Tjentištu, spomen park na Grahovu, spomenik na Bijeloj Gori u Ulcinju, spomenik strijeljanim đacima u Kragujevcu, na Kadinjači… do onog skorašnjeg spomenika Kralju Nikoli u Nikšiću. Umro je 2020. godne.

Priču o onima koji su spomenike gradili završavam sa jednim od najvećih, autorom najznačajnijih spomen obilježja u Crnoj Gori, vajarom Dragom Đurovićem.

Drago Đurović, jedan od najvećih crnogorskih vajara, rođen je 1923. godine u Danilovgradu. Njegov otac je bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije pa je osnovnu i srednju školu učio na Cetinju, Osijeku i Nikšiću. Akademiju likovnih umjetnosti je studirao u klasi Sretena Stojanovića i Alojza Dolinara u Beogradu. Diplomirao je 1951. godine. Bila je to prva poratna generacija akademskih vajara.

Čitav život je posvetio pedagoškom radu. Od 1951. do 1966. godine radi kao profesor u čuvenoj hercegnovskoj umjetničkoj školi. Po prestanku rada škole u Herceg Novom, nastavlja rad kao profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji u Nikšiću i tu ostaje od 1967. do 1981. godine. Naredne 1982. godine biran je za redovnog profesora novoosnovanog Kulturološkog fakulteta na Cetinju, a 1985. godine za njegovog dekana. Umro je 30. marta 1986. godine u Titogradu.

Pored 35 generacija učenika i studenata kojima je prenosio svoje bogato znanje, crnogorskoj kulturnoj baštini je ostavio djela neprocjenjive vrijednosti: sklupture, spomen biste i spomen obilježja. Neka od tih djela  stvorio je u saradnji sa arhitektima Vojislavom Đokićem autorom spomenika Partizanu borcu na Gorici i Mirkom Đukićem na izradi spomenika na Stražici i u Mojkovcu.

Đurović je autor i spomenika na Lazinama, u Vuksanlekićima, u Danilovgradu, na Rijeci Crnojevića… Radio je spomen biste Save Kovačevića, dr Nika Miljanića, Baja Sekulića… Najupečatljivija od svih je, bez sumnje, spomen bista Nikcu od Rovina Tomanoviću, na Cetinju. Ovo je spomenik najvećem crnogorskom junaku svih vremena i,  po mišljenju mnogih istoričara, jednom  od 50 najvećih junaka svijeta za koje istorija zna. Bista koja, kao i Tomanovićev Bezmetković, simbolizuje sveukupnu hiljadugodišnju istoriju Crne Gore.

 

Velikani

Lovćenska Vila na Cetinju, djelo je jednog od velikana crnorskog vajarstva Rista Stijovića. Vojislav Vujisić je autor spomenika podignutog na Knjaževcu u Andrijevici, a arhitekta Bogdan Bogdanović Spomen parka na Jasikovcu kod Berana.  Spomen obilježja u Kolašinu su radovi poznatih vajara i arhitekata: vajar Momčilo Vujisić  Spomen parka „Partizansko groblje“ na Brezi; arhitekta Marko Mušič Spomen doma ZAVNO-a, spomenik Veljku Vlahoviću uradio je vajar Oto Logo a vajar Vojin Bakić  Spomenik žrtvama fašizma. Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad je vajara Mirka Ostoje, a Spomenik pod Trebjesom u Nikšiću vajara Ljuba Vojvodića. Arhitekta Branko Bon i vajar Rade Stanković autori su spomenika na Žabljaku, a vajari Vojin Stojić i Anton Kraljić spomenika u Petrovcu. Spomenik u Kotoru je djelo vajara Luke Tomanovića i Vojislava Đukića. Luka Tomanović je sa arhitektom Nikolom Dobrovićem napravio spomenik ,,Bezmetković” na Savini u Herceg Novom. Ante Gržetić je autor spomenika Ivanu Crnojeviću na Cetinju, Sreten Stojanović Njegoševog spomenika u Podgorici, Nenad Šoškić spomenika Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici, a Risto Radmilović spomenika kralju Nikoli u Podgoriici…

 

Ljudi i vremena

Nijesu samo vajari stvarali spomenike ljudima i vremenu. Nepravedno bi bilo još jednom ne pomenuti arhitekte: Svetlanu Kanu Radević,  Bogdana Bogdanovića, Nikolu Dobrovića, Branka Bona, Mirka Đukića, Harolda Bilinića, Marka Mušića… Spomen obilježja su projektovali i Vukota Tupa Vukotić, Radosav Zeković, Andrija Markuš, Ranko Radović, Ilija Šćepanović, Vasilije Knežević… i mnogi drugi.

(Nastaviče se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo