Povežite se sa nama

FELJTON

Solidarnost sa kolegama

Objavljeno prije

na

feljt1027

Povodom mog istupa oko reizbora Nebojše Popova i Trive Inđića na Filozofskom fakultetu krenula je kampanja protiv mene u Beogradu i sva su me javna glasila napadala zbog ,,ispada” na sjednici Savjeta Fakulteta. A riječ je bila o tome da sam kao takozvani vanjski član Savjeta Fakulteta, dakle neko ko bi trebao da sluša direktive, branio dignitet, pravo na rad i pravo na kritičko mišljenje svojih mlađih kolega. Poslije onoga što sam govorio i kako sam glasao, propala je partijska inicijativa da se Popov i Inđić ne izaberu. Osim par generala koji su tu sjedili i, ne znam, još nekih ,,vanjskih”članova, Savjet je glasao u prilog asistentima i oni su ostali na fakultetu. A ja sam govorio o najznačajnijim filozofskim i političkim imenima i pitao šta znači jedan Aleksandar Makedonski prema Aristotelu, šta znači Napoleon prema Hegelu, a u Francuskoj komunistički vođa Torez prema Lefevru itd., pa su onda svi ljudi videli da to može biti i ptitanje šta znači Tito prema Nebojši Popovu itd. Ispalo je da su drugi i razumjeli da je Nebojša Popov tako neka opozicija Titu. Ja to nisam rekao, ali je to bila ta linija razmišljanja prisutnih. Tako da je ispalo da je za nas i za naše društvo važniji Nebojša Popov nego Tito.

I onda su me napadali nedelju dana, i televizija i novine. Bio sam član Savjeta sa strane, ali sam govorio na osnovu svog uvjerenja. Vidjeo sam da tu više meni nema hljeba, da moram porodicu nečim hraniti i odem u Sarajevo da vidim šta će biti sa mnom. U Bosni sam još uvijek bio nekako prihvaćen kao njihov kadar. Da li Bosna stoji iza tih napada, jer sam gotovo onemogućen u Beogradu. I budem primljen kod Branka Mikulića, koji je tada bio rukovodilac, predsjednik Centralnog komiteta. U Sarajevu mi kažu da je njima razumljiv napad na mene u Beogradu jer sam ja bosanki kadar, a Bosna je bila u nekom potajnom sukobu sa linijom Marka Nikezića, tzv. liberalima. Tumačili su to kao liberalni ispad Marka Nikezića i Latinke Perović i govorili su da su me u Beogradu kritikovali jer sam bosanski kadar. A u Bosni su čak i izmislili Bugojno kao neku vrstu alternative Brionima gdje će dolaziti Tito sa Jovankom. Oni su Marka i Latinku bili već takoreći izbrisali. I tako to. Ali, oni razumiju moju želju da se izbavim iz tog napada, i oni meni predlažu da idem u Energoinvest kod Emerika Bluma, da tamo u okviru Energoinvesta osnujem Institut za proučavanje društvenih odnosa u preduzećima, tako nešto. Predložili su da mi to bude radno mjesto, a da u Akademiji nauka organizujem rad na filozofiji, na enciklopediji Bosne i Hercegovine i da mi to bude glavni posao. Znači, Institut u okviru Energoinvesta i enciklopedija u okviru Akademije. Vjerovatno su mislili da bi trebalo da budem i akademik. Dobro, ja bih naravno prihvatio šta bilo, da vidim koliko mogu. Međutim, u Beogradu je kampanja jenjavala i tako sam ostao u Beogradu, jer mi se nije išlo u Sarajevo znajući za onaj moj neugodni rastanak sa Sarajevom i imajući ženu Beograđanku. Ona se nije protivila mojim seljakanjima, ali, kako narod kaže, odatle si odakle ti je žena. A i meni se Beograd više sviđao, da pravo kažem, nego Sarajevo, i tako sam se onda vratio u Beograd.

Kada su moje kolege i prijatelji, koji su protjerani sa Filozofskog fakulteta početkom 1975. godine, ostali bez posla, u Institut za međunarodni radnički pokret sam primio, kao saradnike u odgovarajućim zvanjima, profesore Ljubu Tadića, Miladina Životića i Dragoljuba Mićunovića. Takođe i dvojicu mladih kolega, Lasla Sekelja i Slobodana Žunjića kao asistente pripravnike. Negdje pri kraju pojavljivanja Marks-Engelsovih djela došlo je do neke nemilosti prema meni i rukovodstvu zbog primanja ovih kolega. I kad su tražili od mene da ih istjeram, nisam pristao. Možda su se ljutili i zbog dolaska Božidara Jakšića u Institut.

Nisu me oni pritiskali da odem u penziju zbog solidarnosti sa kolegama, nego sam ja u tome nalazio svoj izlaz. Jer bilo je tako došlo do stani-pani: ili ćeš se okrenuti kao mi hoćemo i pristati na njihovo udaljavanje iz Instituta ili ti tu takoreći hljeba nema. Nije to izričito rečeno, ali tako sam ja procijenio stvar. Otišao sam u penziju na osnovu učešća u NOB, jer su starim učesnicima dali pravo da ne moraju da napune određeni broj godina za penziju. Ratni staž bio je priznat dvostruko učesnicima. Tako se meni nakupilo dovoljno godina toga staža I godina života da sam imao pravo na punu penziju. I to je bila olakšavajuća okolnost. Čim sam došao sa sastanka s onim ekonomistom Tihomirom Vlaškalićem, koji je bio predsjednik partije i tražio da svoje drugove uklonim sa Instituta, podnio sam zahtjev za penziju. Vlaškalića sam na tom sastanku odbio i nije pomoglo što me je poznavao još iz studentskog vremena. Vlaškalić je bio i profesor na Ekonomskom fakultetu.

Nije meni baš bilo stalo do mjesta direktora u Institutu za međunarodni radnički pokret, pa sam otišao u penziju. Penzija mi je bila nagrada, zapravo moj lični izbor. To je bio za mene ustupak moćnika, a ne kažnjavanje. Tako sam ja faktički odlazak u penziju doživio. Imao sam dobru penziju, relativno dobru, a nisam morao da slušam te autoriteta s kojima se nisam slagao. A inače sam se i povlačio iz javnosti. Tome sam i ranije bio sklon. Tu je pomalo svoju ulogu igrala i staračka komocija.

Kad sam pozvan i naređeno mi da ih oteram, kažem, odbio sam i odmah sam otišao u penziju. Kasnije je Laslo Sekelj, uz pravnu pomoć svog oca Mirka pokrenuo radni spor, jer je nezakonito dobio otkaz, koji je potpisao dr Dragutin Leković, kao vršilac dužnosti direktora poslije mog odlaska. Leković je potpisao otkaze I drugim kolegama. Zato je i postavljen za vršioca dužnosti direktora. Perverzna ideja da su intelektualci egzekutori nad kritičkim intelektualcima ovdje je bila na djelu. Laslo Sekelj je za svjedoke pozvao mene i Božu Jakšića. U tom radnom sporu obojica smo svjedočili u Laslovu korist, ali je Laslo ipak na sudu izgubio spor i nezakonito ostao bez posla.

Prijateljstvo sa Gajom Petrovićem

Sa Gajom Petrovićem se poznajem iz vremena studija u Sovjetskom Savezu. U Lenjingradu, na studiju filozofije sam se prvi put susreo sa Gajom Petrovićem i Ivom Kuvačićem. Tada se nismo često družili jer sam ubrzo prešao u Moskvu. Nisam bio s njim bliži nego s nekim drugim studentima. Ali se sjećam da je Gajo bio odličan student i da su mu nastavnici bili jako naklonjeni i uvažavali njegov smisao za filozofiju. Poznato mi je da je sve brojeve, od prvoga do poslednjeg, časopisa Pod znamjam marksizma prostudirao, konspektirao i spremao za neke svoje bilješke. Stalno je radio u biblioteci. Kad nije bio na časovima stalno si ga mogao naći u biblioteci, od ranog jutra do kasne večeri. Gajo je u tom pogledu bio izuzetan, izuzetno vrijedan i vrlo, vrlo talentovan za studije filozofije. Kao takvog, a i zbog njegove lične skromnosti, upamtio sam ga iz tog vremena…

Bio je veoma vrijedan i cijenio sam ga. Mi smo se od tih vremena nekako družili. I kasnije u životu s njim sam bio prisniji nego sa drugima. Na primjer, s Mihailom Markovićem, koji se takođe bavio logikom, nisam nikad bio blizak… Moje veze sa Gajom bile su snažne i trajne. Gajo je bio jedan od filozofa generacije. Bio je jedan od mojih najbližih drugara.

To je trajalo decenijama, od vremena studija kada sam ga i upoznao u Lenjigradu, od ‘46. godine… U godinama dok je trajala Korčulanska škola i organizovani razni simpozijumi, uvijek je postojalo jedno društvo koje se okupljalo, razgovaralo, družilo. Bio sam nekako bliži tamo s osnivačima Koručlanske škole, a u Praksisu je takođe jedan od mojih ,,ruskih” kolega. Kasnije sam upoznao i druge, kao što su Branko Bošnjak, recimo, ili Danko Grlić. I na Korčuli smo se dosta intimno družili. Danko nas je znao zabavljati cijelo društvo kad odemo tamo na onaj otičić pored Korčule, na Badiju. Tamo je, čini mi se, jednom s nama bio i Markuze.

Pitanje je koliko su prijateljstva uopšte važna u čovjekovom životu. Pa, čovjek ne može biti uvijek da bude sam sa sobom, čak ni u privatnom životu. Potrebna mu je negdje ljudska bliskost s drugima, a filozofija je bila mjesto na kojem smo se mi mogli nalaziti, i stvarati i birati sebi prijatelje itd. Jedan način zbližavanja ne samo filozofskoga nego i ljudskoga u čovjeku. Ali, s obje strane treba imati izvjesne kvalitete koji se podudaraju. Ako se ne podudaraju, malo teže ide s uspostavljanjem međuljudskih kontakata.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

Netačni navodi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Netačni navodi

(Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu, Monitor br.1582)

 

Povodom netačnih navoda u tekstu “Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu”, objavljenog 12.02.2021. u online izdanju Monitora, Uprava za zaštitu kultumih dobara traži da se isti isprave.

Naime, u odgovoru upućenom Vašem nedeljniku, kao i Mitropoliji Crnogorsko primorskoj, koje dostavljamo u prilogu, nigdje se ne pominje Državni arhiv, već da je dokument na Revers svojevremeno Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Socijalističke Republike Crne Gore ustupio pravnoj službi SO Cetinje.

Molim Vas da u cilju tačnog i objektivnog informisanja javnosti objavite naš demant.

Prilog:

– Odgovor na novinarska pitanja

– Dopis MCP

19Direktor Božidar Božović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XI): Tri godine s Ćanom (1992–1994)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ćano i ja smo na angažman u Monitoru gledali kao na misiju koja je bila izvan naših osnovnih profesija. Imali smo dvije konvergentne, ali različite uloge. Ja sam i dan i noć živio sa listom i lokalnom sredinom. Ćano je uglavnom boravio u Beču i Moskvi i otuda pomagao list. U redakciju je dolazio rijetko. Spojio nas je crnogorski independizam u teškom istorijskom trenutku. Ludilo srpskog nacionalizma prijetilo je da izbriše krunu višestoljetne crnogorske borbe za slobodu – crnogorsku državu. Iako smo gajili uzajamno poštovanje i povjerenje, nijesmo drugovali u slobodnom vremenu. Jer slobodnog vremena nijesmo ni imali. Ni mnogo zajedničkih prijatelja, jer je Ćano bio 28 godina stariji od mene. Od ljeta 1991. formirao se odnos u kojem je moj zadatak bio da vodim list i da o svemu obavještavam Ćana tokom njegovih dolazaka u Crnu Goru.

Redovno sam dolazio u Montex kad je on bivao u Podgorici. Ćano nije pomagao samo Monitor, već cijeli independistički pokret. Bio je član SDP, ali je pomagao i Liberalni savez i umjetničke projekte. Ćano je bio i veliki dobrotvor. Pomagao je ljudima u školovanju djece, za liječenje u inostranstvu, za nabavku zdravstvenih pomagala. Jednom studentu našeg univerziteta platio je za operaciju i liječenje 200.000 dolara. Kad je kasnije u Crnoj Gori zbog hiperinflacije zavladalo siromaštvo, prostorija u kojoj je sjedjela Ćanova sekretarica ličila je na čekaonicu u ljekarskoj ordinaciji u vrijeme gripa. Osjećao sam se neprijatno što ulazim preko reda i naši susreti najčešće su imali karakter brifinga. Moj pogled na političku situaciju bio je obavezna „tačka dnevnog reda”.

Ćano je vjerovao da se crnogorsko državno i nacionalno pitanje može riješiti u bliskom vremenu, u okviru rješavanja jugoslovenskog pitanja. Ja sam mislio da s marionetskim režimom u Crnoj Gori, koji ne može ni tri dana opstati bez Miloševićeve podrške, crnogorsko pitanje ne može da se riješi kao i za druge republike bivše Jugoslavije. Treba u pripravnosti pratiti raspad Jugoslavije, ali je zadatak naše generacije da ne dopusti da se to pitanje zatvori sa nepopravljivom štetom. Potrebno nam je vrijeme da epskog Crnogorca preobratimo u racionalnog političkog građanina. U tu svrhu nužni su nam masovni mediji (dnevni list i televizija). Veso Popović je govorio: „Molim te, ne širi defetizam”.

Jedan Ćanov i moj politički angažman pomjerio je Ćana prema mom pogledu na značaj medija za ostvarenje onog što želimo. Da bi se spriječilo rasplamsavanje rata između srpske JNA i drugih republika, Evropska zajednica organizovala je Mirovnu konferenciju sa sjedištem u Hagu, koja je trajala od septembra do decembra 1991. godine. Predsjednik konferencije lord Piter Karington ponudio je plan da sve jugoslovenske republike dobiju međunarodno priznati suverenitet i naprave savez suverenih država. Momir Bulatović je na sjednici koja je održana 18. oktobra saopštio da je crnogorski parlament prihvatio Karingtonov mirovni plan. Uslijedio je pakleni pritisak na Bulatovića od strane Miloševića i njegovih sljedbenika u Titogradu i Beogradu. Bulatović nije izdržao i 30. oktobra podnio je u Hagu amandman kojim je poništio svoju saglasnost datu dvije nedjelje ranije. Crna Gora je počela da zastupa stav Srbije da republike koje to žele mogu ostati u Jugoslaviji kao zajedničkoj državi. Druge republike to nijesu prihvatile. Savjet ministara Evropske zajednice je 17. decembra donio deklaraciju da Jugoslavija više ne postoji i da će EZ i njene članice priznati nezavisnost republikama koje to zatraže. Bulatović je izjavio da rukovodstvo DPS-a „ne umije da pravi nezavisnu Crnu Goru”. U januaru i februaru se koprcao da Crnoj Gori obezbijedi što bolji položaj u dvočlanoj „federaciji”.  Beograd je pritiskao, a marionete popuštale sve dok nijesu pristale na zajedničku državu Srbije i Crne Gore pod nazivom Jugoslavija u koju će se uključiti teritorije u Hrvatskoj i BIH na kojima živi srpski narod. Drugim riječima, da se izbriše crnogorstvo kao istorijska kategorija. DPS je od 22. januara počeo da sprema tzv. referendum o ovom mudrom planu.

Među independistima je zavladala panika. Jasno je bilo da će podvala o očuvanju Jugoslavije uspjeti. Trebalo je postići odlaganje referenduma. Ćano je predložio da ubrzamo formiranje široke nepartijske organizacije koju je ranije planirao. Ja sam bio blizak sa rukovodstvom Liberalnog saveza, a Ćano sa rukovodstvima socijalista. Poveliki broj ljudi koji su u doba starog režima imali važne dužnosti, ostao je u „praznom prostoru”. DPS je smijenio one koji nijesu bili dovoljno Srbi, a druge potisnuo da bi na važnim pozicijama u sistemu imao one koji su spremni da slijede ratnohuškačku politiku bespogovorno. Većina tih ljudi nije se učlanila ni u jednu partiju, ali je imala potrebu da politički djeluje u kritičnim 1990-im. Ćano je održavao odnose i sa ovim ljudima. Obećao im je da će napraviti nepartijsku političku organizaciju, kroz koju bi i oni dali doprinos u borbi koju su predvodili Liberalni savez, Monitor i socijalisti. Ćano je tražio da mu pomognem. Idealizovao je sliku i razmišljao o okupljanju svih relevantnih independističkih snaga u jedan pokret. Rekao sam mu da naše independističke prvake nije moguće objediniti. Operativno objedinjavanje je moguće samo od projekta do projekta. Rekao je, pa dobro, onda za ovu priliku. Pristao sam, uz napomenu da nemam snage da u tome budem mnogo aktivan. Ćano je okupio tim za pripremu, kojem su logističku podršku dali ljudi iz Montexa.

Ćano je bio ličnost velikog formata i regrutovanje članova je teklo brzo u svim sredinama. Devetog februara 1992. održana je Osnivačka skupština Građanskog foruma i njegovog Savjeta. Velika sala Doma omladine pod Goricom bila je dupke puna. Forumu je pristupilo preko 500 pripadnika društvene elite: profesora univerziteta, umjetnika, pisaca, advokata, novinara, privrednika. Skupština GF je izabrala Savjet GF. Za predsjednika GF izabran je Ćano, a za predsjednika Savjeta ja.

Skupština GF je usvojila Rezoluciju, kojom se obratila Skupštini, Predsjedništvu i Vladi Crne Gore i domaćoj i međunarodnoj javnosti. U rezoluciji se podvlači:

„Reintergracija Jugoslavije u vidu nekog saveza jugoslovenskih zemalja (država) istorjiski je interes crnogorskog naroda i svih građana Crne Gore. Ali, stvaranje i podržavanje zablude da je ujedinjenje Crne Gore i Srbije u jednu, takozvanu federalnu državu, čin očuvanja Jugoslavije, zloupotreba je tragične situacije u kojoj se našla Crna Gora. To je čin protiv jugoslovenstva i svake ideje o zajedništvu jer ponavlja velikodržavne težnje okupljanja južnoslovenskih naroda oko takozvanog vodećeg naroda. Takva ideja dugoročno ne samo da znači nestajanje Crne Gore kao države, već u svom začetku eliminiše mogućnost zajednice ravnopravnih jugoslovenskih naroda i južnoslovenskih zemalja.

Samo suverena i međunarodno priznata Crna Gora može biti faktor integracije među jugoslovenskim zemljama i u Evropi.”

Za režim je Rezolucija Građanskog foruma bila neprijatna, jer su članovi foruma u velikom broju bili ljudi iz establišmenta, mnogi od njih još uvijek članovi DPS-a (kao članovi bivšeg SK). Ta činjenica je osporavala politiku režima u trenutku kad je on krenuo u referendum.

Očekivali smo da Bulatović i Đukanović neće odustati od svoje namjere, ali smo se nadali da će ovakva Rezolucija, donesena od značajnog uzorka društvene elite, s pažnjom biti dočekana od predstavnika međunarodne zajednice, koji se bave jugoslovenskim problemom. Stoga smo prevod rezolucije uručili ambasadorima velikih sila i poslali njihovim ministrima spoljnih poslova. Stupili smo u kontakt sa Robertom Badinterom i lordom  Karingtonom. Sastavili smo Promemoriju Londonskoj konferenciji koju su potpisale sve suverenističke političke partije i organizacije. Pozivajući se na istorijsko pravo na vjekovnu crnogorsku državnost, Promemorija osporava legitimitet pučističke od Beograda instalirane vlasti da realizuje faktičko prisajedinjavanje Crne Gore Srbiji. Zahtijevali smo da Crna Gora na konferenciji ima ravnopravan status sa ostalim republikama Jugoslavije koja se raspadala. I da ne bude predstavljena zajedničkom delegacijom Srbije i Crne Gore, da se ne bi ponovila situacija sa Pariske mirovne konferencije poslije Prvog svjetskog rata, kada je Crna Gora pripojena Srbiji, iako je bila član pobjedničke koalicije. Tražili smo da u sastav crnogorske delegacije budu uključeni i predstavnici organizacija koje su potpisale Promemoriju.

Znali smo da su male šanse da naši predlozi budu prihvaćeni, ali smo Promemorijom pokazali da značajne političke snage ne prihvataju zamjenu crnogorske državne nezavisnosti zajedničkom državom Crne Gore i Srbije. Da ta zamjena ne rješava crnogorsko pitanje, već ga zaoštrava i ostavlja otvorenim.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (X):  Korisne posljedice napada na Monitor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Paradoksalno, ali Monitor  je imao i značajne pozitivne posljedice od bombardovanja redakcije. Strane ambasade u Beogradu su se zainteresovale za pritisak režima na list. Postali smo predmet njihovog stalnog interesovanja kod režima. Osobito je bio značajan susret sa ambasadorom SAD-a Vorenom Cimermanom (Warren Zimermann), koji je u svojim memoarima o ratu u Jugoslaviji ispričao da sam pravio intervju s njim u redakciji iznad koje je na krovu zgrade zjapila rupa u krovu. Kad je saznao da sam bio viziting profesor na Univerzitetu u Mičigenu, zadržao se na toj informaciji. Neko iz njegove porodice (čini mi se bratanić) studirao je na tom prestižnom univerzitetu, pa se raspitivao o motivaciji profesionalno ostvarenog naučnika da radi to što ja radim. Rekao sam mu da je ovo važan istorijski trenutak za Crnu Goru, jer od toga kakav će državni status imati kad se završi jugoslovenska kriza, zavisiće kvalitet života i sloboda u njoj narednih pola vijeka. Upoznao sam ga sa istorijom Crne Gore, Vilsonovom podrškom 1920-ih, višestruko sporijim razvojem Crne Gore od razvoja drugih republika u Jugoslaviji Karađorđevića i slično. Objasnio sam mu da je puč 1989. bio drugi anšlus Crne Gore Srbiji u dvadesetom vijeku. Na kraju razgovora rekao mi je da je za sat i po našeg razgovora naučio o Crnoj Gori više nego za cijeli prethodni boravak u Jugoslaviji. Pitao me šta može da učini za mene i Monitor. Nalazeći se pod utiskom od nedavnog bombardovanja, odgovorio sam da bi možda intervencijom kod vlasti mogao da doprinese bezbjednosti lista i novinara. Rekao je da će svaki put kad bude dolazio u Crnu Goru tražiti preko državnog protokola da mu organizuje posjetu Monitoru. Održao je riječ i svakih mjesec-dva parkirao bi svoju ogromnu limuzinu ispred redakcije i ulazio da razgovaramo. Učinio je i niz drugih stvari. Tražio je od svojih kolega ambasadora u Beogradu da se kod crnogorske vlasti takođe interesuju za Monitor. To nas je zaštitilo od novih napada na redakciju. Našao je i neku fondaciju (čini mi se da se zvala Maršalov fond za medije) u Vašingtonu, koju sam kasnije posjetio. Naredne godine dobili smo od ovog fonda poveliku količinu kompjuterske opreme. Kada je neko od novinara kasnije bio u Americi po programu kulturne razmjene, organizator ga je vodio i u tu fondaciju. Na zidu prostorije za sastanke bila je slika naslovne strane Monitora.

I drugi ambasadori animirali su fondacije u svojim zemljama, koje su davale tehničku pomoć medijima. Tokom narednih pola godine posjetili su nas predstavnici niza fondacija. Razvijala se saradnja između Monitora i tih fondacija, takođe i lični odnosi između nas i ljudi koji su njima rukovodili. Tako je došlo do niza mojih posjeta raznim fondacijama i listovima u inostranstvu. Jedna fondacija nas je snabdjela diktafonima za novinare, druga laserskim štampačem, treća s nekoliko kompjutera, tako da smo naredne godine bili solidno opremljeni kompjuterskom opremom. Listovi su pravili informaciju o Monitoru, tako da je problem pritiska režima na Monitor dobijao više pažnje nego što smo mogli i pomisliti.

REZIME ZA 1991: Sljedeće pismo koje sam krajem novembra 1991. poslao Ćanu, rezimira razvoj Monitora za trinaest mjeseci od osnivanja. (U stvari, do kraja 1991, jer u decembru nije bilo značajnih novina u životu lista.)

Montenegropublic, d.o.o. – Monitor

Titograd, Dalmatinska 52

tel. 081/15-394, tel./fax 081/33 727

ref: 434-01  datum: 25.11.91.

Dragi Ćano,

Monitor je u svom polaganom napredovanju došao dotle da se u Crnoj Gori prodaje u više primjeraka nego Vreme, NIN, Danas, Nedjelja i Duga zajedno. To znači da nam je Monitor, u ovom trenutku, veoma značajan projekat.

Rad u redakciji sam kompjuterizovao i trenutno sami vršimo cjelokupnu pripremu lista. Na laserskom štampaču štampamo nulti primjerak lista. Odnesemo ga u štampariju oko tri popodne, oko šest imamo list gotov.

Preuzimajući 80 odsto tehnološkog procesa iz faze koja prethodi štampanju, smanjio sam troškove za ovu fazu 50 odsto (što čini 25 odsto ukupne cijene štampanja). Tako sam se primakao blizu granice da zarada od prodaje lista bude jednaka troškovima štampanja. (Ostali bi onda troškovi za prostorije, energiju, telefone, potrošni materijal i honorare – oko 2.500 dolara mjesečno). Moj je cilj da preuzmem od Pobjede sve faze rada koje su jeftinije u mojoj izvedbi. U štampariji se obavljaju još tri uzastopna snimanja lista, dva na fotografske folije, jedno na ploče koje se montiraju na rotaciju, s kojih se prenosi otisak na papir. Prva dva snimanja se mogu eliminisati. Mislim da ću pomoću folija koje sam ti tražio izbjeći prvo snimanje. Drugo se može izbjeći ako se nabave takozvane pozitivne ploče, koje ovi komunistički slijepci iz Pobjede nijesu do sada koristili.

Mislim da bi ti, odnosno CINEX, mogli da mi pomognete u nabavci ovih ploča. Budući da se može desiti da u toku narednih godinu dana nabavimo štamparsku mašinu ili promijenimo štampariju, ne treba kupovati godišnju potrebu, već za pola godine, na primjer. Za početak bi bilo dovoljno i za jedan mjesec, da probamo.

Na kraju, moguće su uštede u papiru, koji me prilično košta. Papir je veoma skup, a kvalitet koji Pobjeda nabavlja je slab. Po jednom broju Monitora troškovi papira su oko 650 dolara, kad se nabavlja preko Pobjede, odnosno kad je papir dio usluge koju daje Pobjeda. S njima nikad nijesam siguran da nijesu dali jednu a naplatili drugu vrstu papira. Oni bi pristali da, zbog kvaliteta, ja nabavljam papir koji mi treba. Ovo s pločama i papirom može biti od vitalne važnosti zbog ekonomske blokade. Lako se može desiti da oni, kao što su već jednom učinili, jedno jutro kažu: ,,Nemamo papira i ploča za ovaj broj”. Zato ovo izuči i kaži mi šta mi možeš pomoći u vezi sa nabavkom i transportom do Titograda, bez obzira da li ćeš moći jedan dio ili cjelokupne troškove da preuzmeš na sebe.

Da rezimiram: Od 130.000 dolara koliko je koštalo izdavanje Monitora za minulih 13 mjeseci, ja sam zaradio od prodaje 45.000 dolara, od sponzorstva, tj. od tebe, ti znaš koliko, a ostalo sam dobio od reklama i drugih vrsta pomoći.

U toku narednih nekoliko mjeseci nužna mi je pomoć od 2.500 dolara mjesečno, bez obzira da li ćeš moći da mi pomogneš u nabavci materijala koji sam gore naveo. Vremena su teška, ljudi sve oskudnije žive i ne mogu da zadržim novinare ako im po nešto ne plaćam.

Porazmisli o svemu i po gospođi Popović mi poruči što treba; na primjer, kad da ti se javim.

Mnogo pozdrava tebi i tvojima,

M.

P.S. Šaljem ti kopiju projekta za izdavanje dnevnih novina. Budući da mi za taj projekat treba mnogo kompjuterske opreme, a ova koju trenutno imam većinom je stara više od 10 godina, ako gdje povoljno ispadne kompjuter iz generacije PC 386 brzi (više od 33 MHz) ili bilo koji (oni su svi brzi) iz generacije PC 486, kupi mi. Ako sačuvamo Monitor do vremena kad budeš imao bilo kakvu noviju štampariju (recimo samo dio onoga što predlaže Vuko (Vuko Vukadinović, tadašnji direktor Montex banke u Podgorici, prim. aut.), bićemo u stanju da odmah startujemo sa dnevnim listom. Pritom nećemo ništa gubiti ni na Monitoru ni na dnevnim novinama. Naprotiv, na ovim posljednjim se može ostvariti i zarada, kako se u priloženom projektu vidi.

 

Iz gornjeg pisma vidi se da je krajem 1991. Monitor već postigao veliki uticaj. Prvi put u XX vijeku neka crnogorska novina je imala veći uticaj na formiranje javnog mnjenja od srpskih novina. Početkom 1992. Rajo je donio i informaciju da u Miloševićevom kabinetu postoji „referent za Monitor”. Ćano i ja smo bili zadovoljni Monitorovim i našim doprinosom jačanju suverenističkog pokreta. (Ja sam više koristio termin independistički, a Ćano suverenistički.) Planirali smo da Ćano daje 2.500 USD dolara mjesečno, a Monitor iz prodaje i reklama zajedno sa sponzorima još najmanje toliko.

Na osnovu promjene raspoloženja prema pitanju nezavisnosti Crne Gore, koju je izazvao independistički pokret (Liberalni savez, Monitor, dvije socijalističke partije i independistički orijentisani intelektualci), mislio sam da bi televizija i dnevni list to raspoloženje višestruko povećali. Vjerovao sam da bi to dovelo do obaranja promiloševićevog pučističkog režima ili bar do promjene njegove politike. Finansijske mogućnosti pokreta koji je održavao Monitor nijesu bile dovoljne za pokretanje dnevnog lista ili televizije. Ćano je bio jedina ličnost koja je mogla obezbijediti finansije za takve projekte. Iz gornjeg pisma se vidi da sam ga uvlačio u tu priču. Priču o dnevnom listu nije primao k srcu, ali o televiziji jeste. Međutim, ideju nijesmo operativno razrađivali jer se Ćano nije izjašnjavao o njegovim mogućnostima da finansira taj projekat.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo