Povežite se sa nama

OKO NAS

SPOMEN DOM NIČIJA BRIGA: Propada simbol Kolašina

Objavljeno prije

na

Rekonstrukcija Spomen-doma, jedne od najprepoznatljivijih zgrada u Kolašinu, ni ove godine, kao ni decenijama ranije, nije među prioritetima ni opštine ni države. Za radove na toj zgradi iz lokalnog budžeta do jesenas će biti potrošeno koliko i za seoski dom i kapelu u Liješnju i Dragovića Polju

 

Da je bar djelimično ralizovan četvorogodišnji  Strateški plan razvoja opštine Kolašin, donesen 2017. godine, zgrada Spomen-doma, višedecenijskog simbola grada, sada ne bi bila ruina. Među nekoliko milionskih ambicioznih projekata, planiranih tim dokumentom, bili su i rekonstrukcija gradske pijace i Doma učenika… Novac potreban za te investicije lokalna uprava planirala je da obezbijedi iz opštinskog budžeta, uz pomoć Vlade i investitora, odnosno, donatora. Novac nikad nije stigao, a onaj iz opštinske kase uvijek je trošen na preče. Ni mnogo ranije nijesu nalazili načine da spasu od propadanje zgradu, ali je u svakom četvorogodišnjem razvojnom planu grada, tokom minulih decenija, to najavljivano.

Za sitne popravke na toj zgradi, prema Planu uređenja prostora za ovu godinu, biće potrošeno svega nekoliko hiljada eura. Prema tom dokumentu, radovi na Spomen domu  su istog prioriteta kao radovi na seoskom domu i kapeli u Liješnju i Dragovića Polju.

Buđ i fleke po zidovima, u kancelarijama plastične posude za skupljanje kiše koja probija mnogobrojne kosine od stakla i betona, na krovovima proniklo rastinje, u uglovima djelovi stare stolarije i namještaja, na podu velikog hola lokve vode…To je prvo što se vidi na i u objektu, u kojem su decenijama kancelarije opštinske administracije, nekoliko političkih stranaka, SUBNOR-a, područna jedinica Uprave za nekretnine…

Nekadašnji ponos grada, podignut kasnih 70-ih godina prošlog vijeka, u znak sjećanja na zasijedanja ZAVNO-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja), građen je po ideji slovenačkog arhitekte Marka Mušića. Pored dugotrajne nebrige i besparice, sadašnjem stanju „najznačajnijeg arhitektonskog  obilježja centra Kolašina”, kažu stariji Kolašinci, doprinijele su i greške napravljene tokom i neposredno poslije gradnje.

Zgrada je, tvrde, useljena ranije nego što je planirano,  jer je 70-ih godina objakat u kome su bile kancelarije Opštine uništen u požaru. Pored toga, navodno,  betonski krovovi nikada bili dobro rješenje za kolašinsku klimu. Mimo projekta, naknadno je dograđen ravan dio, za potrebe opštinske administracije.

U lokalnoj upravi godinama je isti odgovor na pitanje kada će učiniti nešto za Spomen dom. Objašnjavaju, volje ima, ali fali  novca.

„Naša je iskrena namjera da se ova zgrada adaptira i spasi od propadanja. Međutim,  to je finansijski preambiciozan projekat za lokalni budžet. Uzdamo se u podršku države. Podrške će svakako i biti, a u to nas uvjeravaju i aktivnosti kada je riječ o zgradi u kojoj je održano zasijedanje ZAVNO-a” – kažu u kolašinskoj lokalnoj upravi.

Prošle godine i ministar kulture Aleksandar Bogdanović rekao je da će taj objekat, kao kulturno-istorijski spomenik, biti predmet pažnje države. Nije mogao da precizira kada i u kojoj mjeri.

„Dobili smo informacije o statusu Spomen-doma. Naravno, Ministarstvo kulture će razmotriti sve opcije kada je riječ o mogućoj rekonstrukciji. No, dogovorili smo i da se Opština opredijeli je li prioritet ta ili zgrada u kojoj je 1943. godine konstituisan ZAVNO kao najveći zakonodavni organ Crne Gore. Spomen- dom je objekat koji je vrijedan pažnje i poštovanja“, kazao je on.

Bogdanović smatra da za tu zgradu treba napraviti projektnu dokumentaciju, a „možda i kroz neki oblik privatno-javnog partnerstva doći do najboljeg rješenja“. To, podsjeća Bogdanović, omogućava i novi Zakon o zaštiti kulturnih dobara. Nije do sada ništa urađeno da se ta mogućnosti i iskoristi.

U starim strateškim planovima bila je predviđena rekonstrukcija velike kongresne sale sa 600 mjesta, koja decenijama služi kao magacinski prostor. Da bi dobio novo ruho i služio prvobitnoj namjeni, procijenili su autori novijeg razvojnog plana, potrebno je čak  tri milona eura.

„Postojeći objekti kulture imaju neadekvatnu opremljenost u smislu prezentovanja nematerijalnog kulturnog nasljeđa. Za kulturne događaje potrebna je audio i video oprema, rekviziti i oprema za izvođenje predstava. Takođe, potrebna je posebna oprema za čuvanje kulturno-istorijskog nasljeđa. Zgrada Spomen-doma je u veoma lošem stanju, krov prokišnjava, stolarija je dotrajala. Uz sve to, zgrada je krajnje energetski neefikasna”, navodi se u opisu projekta.

Kako su nedavno ocijenili u Sekretarijatu za zaštitu životne sredine,  taj objekat  je  i najočigledniji primjer energetske neefikasnosti u Kolašinu. Godišnje troši 25.000 eura za struju.

Prije nekoliko godina, Spomen-dom je bio jedan od četiri projekta, „poslijeratnog graditeljskog nasljeđa sa potencijalnim scenarijom razvoja” koje je Crna Gora predstavila na venecijanskom Bijenalu arhitekture.

Po izboru Word Monuments Fund, prije dvije godine, ta zgrada se našla među  30 najatraktivnijih arhitektonskih dostignuća na svijetu. Spomen-dom, među primjere atraktivne moderne svjetske arhitekture, uvršten je na incijativu Kolašinca Milana Rakočevića. On je, predlažući taj objekat, napisao da je riječ o jedinstvenom primjeru „kako je moderna arhitektura stigla i do ruralnog seoskog života i gotovo netaknute prirode”. Glasovima pojsetilaca sajta za arhitekturu www.wmf.org/modern-century, dugo je bio na drugom mjestu u konkurenciji atraktivnih modernih svjetskih arhitektonskih dostignuća.

Neobično arhitektonsko rješenje objekta  oduvijek je izazivalo kontradiktorne  utiske i stavove. Kolašinci tu zgradu  ili vole ili mrze. Od čelnika nekih bivših vlasti  mogli su se čuti i planovi da se zgrada sruši, kako bi se „gradu vratio dio parka u kojem je napravljena“.

Vlada i Opština  nekada su imale planove  da se, nakon rušenja, na tom mjestu gradi turističko-poslovni komplekst. Finansijska kriza je osujetila te planove, pa je objekat neobičnog izgleda ostao. Do početka 90-ih godina minulog vijekla za održavanje zgrade bila je zadužena država. U budžetu se nalazila stavka kojom su određena novačana sredstava bila opredijeljena za popravke, ali i nekoliko zaposlenih na održavanju Spomen-doma.

Navodno, na predlog tadašnje Narodne stranke, iz budžeta ta stavka je izbrisana. Država je prestala da se stara o najpoznatijoj kolašinskoj zgradi.

                                                           Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SUŠE SE CRNOGORSKE ŠUME: Gubimo li bitku sa potkornjakom  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uz požare, nelagalnu i neplansku sječu, sve ozbiljniji danak u šamama na sjeveru uzima i insekt potkornjak. Prošle godine, iz razloga koji još nijesu utvrdili u Upravi za gazdovanje šumama i lovištima, osušeno ili u fazi sušenja bilo je blizu 12.000 metara kubnih drvne mase. U fazi degradacije je oko petina crnogorskih šuma

 

Prema procjeni Uprave za gazdovanje šumama i lovištima,  oko 20 odsto šumskih sastojina u Crnoj Gori u raznim je fazama degradacije. U Izvještaju  o zdravstvenom stanju šuma za prošlu godine  nema preciznih podataka o tome koliko su, uz požare nelegalnu i neplansku sječu, na uništavanje šuma uticali  insketi, a među njima najopasniji, takozvani, potkornjak. Međutim, u  tom dokumentu Uprava se pohvalila aktivnostima koje su preduzete ili se planiraju na suzbijanju te štetočine, koja uzrokuje ubrzano i masovno sušenje stabala.

Prema podacima iz Izvještaja, moglo bi se zaključiti da nadležni  dobijaju bitku sa insketom koji je napao šume u skoro svakoj sjevernoj  područnoj jedinici Uprave. S druge strane,  ekološki aktivisti tvrde da je stanje alarmantno, a napredovanje tog insketa u šumskim sastojinama odavno  izmaklo kontoli.

“Ako pitate nadležne – sve je u redu  sa našim šumama. Situacija nije alarmantna. Postavljati po 40 feromonskih zamki, na teritoriji na kojoj ozbiljne države postavljaju po 1.500 da se odbrane od potkornjaka i, generalno,  nerad institucija, dovešće nas u situaciju da postanemo pustinja”, napisao je na svom Facebook profilu ekološki i građanski aktivista Aleksandar Dragićević.

On je objavio i fotografije koje, kako tvrdi, pokazuju da potkornjak  uzima golem danak u šumama na sjeveru države.  Dragićević tvrdi da je Uprava postavljala feromonske zamke proizvedene prije sedam godina, to jest, kojima je rok istekao prije pet godina.  Da imaju slična saznanja, saopštili su, minulog mjeseca,  i iz Agencije za zaštitu životne sredine.

“U ovom trenutku, Uprava za šume postavlja feromonske zamke kojima je rok istekao prije pet godina i  one ne funkcionišu. Postavljaju se čisto zato da se može reći da se nešto radi. U Nacionalnom parku Tara u Srbiji, za pet godina, u feromonske zamke uhvatilo se preko 70 miliona potkornjaka, od čega samo 2014. godine preko 33 miliona. Poslije toga, broj potkornjaka opada. Stižu nam fotografije iz cijele Crne Gore na kojima se vide ogromne površine  šume koje se suše. Ovo je ogroman rizik za pojavu šumskih požara a potom i erozije…”, zaključuje Dragićević.

Iz Uprave su takve tvrdnje nazvali zlonamjernim i manipulacijom, i pohvalili se da su, tokom prošle godine, “na  brojnim lokalitetima postavljene feromonske klopke i feromonski preparati za utvrđivanje brojnosti potkornjaka”. Klopke su, navodno, postavljene u područnim jedinicama Pljevlja, Žabljak, Plužine, Bijelo Polje, Berane, Rožaje, Mojkovac, Plav, Gusinje, Nikšić, Andrijevica i Šavnik.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

SUDBINA SKI CENTRA LOKVE: Na stazi – vikendice?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnik zemljišta na planini Cmiljevici kod Berana, isparcelisao je skijašku stazu koja je decenijama korištena  na ovom terenu i placeve oglasio na prodaju za vikendice

 

TXT: Beranci, njihovi gosti i prijatelji  mogli bi ostati ostati bez skijališta na Cmiljevici. Prema posjedovnim listovima iz beranskog katastra, u koje je Monitor imao uvid, na mjestu postojeće skijaške staze planirana je gradnja najmanje petnaest planinskih kuća i vikendica.

To nam je potvrdio i vlasnik Ski centra Lokve, Dejan Guberinić. On kaže da je vlasnik zemljišta već na terenima skijaške staze postavio table sa natpisom na prodaju. “Mene je zvao jedan zainteresovani kupac, i ja sam se našao u čudu. Rekao sam mu, ako pokuša da kupi plac, da ću i protiv njega i protiv vlasnika podnijeti krivične prijave. To je ustvari nešto što bi trebalo država da uradi i da preispita kako se došlo u ovu situaciju”, kaže Guberinić. “Pored svih problema koje smo do sada imali za vrijeme pripreme staza za skijašku sezonu ,i zbog kojih Ski centar nije radio već tri godine, sada još i ovo. Ovo je zemlja čuda. Potpuno nam je nejasno kako je taj vlasnik mogao da kupi zemljište i kako ga je isparcelisao i upisao u katastarske knjige”.

Monitor je kontaktirao i sadašnjeg vlasnika zemljišta Vojislava Dedovića, koji je potvrdio da je vlasnik tog dijela zemljišta 1/1. “Na tabli stoji – na prodaju, ali ja ne namjeravam da prodajem, već da na tom zemljištu gradim više ugistiteljskih objekata pod nazivom Plavi Lim, pod kojim nazivom imam i restoran i prenoćište na ulazu u Berane. Ja samo razvijam ugostiteljsku djelatnost. Zemlju sam regularno kupio, dozvole sve imam, i nista ne radim napamet”, tvrdi Dedović. Jasno mu je, kaže, da je tu oduvijek bila skijaška staza, ali on od vlasnika Ski centra očekuje “da razgovaraju”.

Guberinić, sa druge strane, ističe da ako država i ovog puta ostane nijema na to što se dešava, odnosno ne proglasi javni interes po Zakonu o skijalištima, da njemu i njegovom bratu neće preostati ništa drugo već da razmontiraju žičaru, takozvanu tanjiraču u mjestu Skrivena, i da konačno dignu ruke od svega.

Vlada Crne Gore je pred prošlogodišnju skijašku sezonu ovom skijalištu kod Berana dodijelila  deset hiljada eura, preko Uprave za kapitalne projekte, upravo za pripremu sezone.

Guberinić kaže da on i njegov stariji brat, koji su u tom poslu, nikada nisu ni tražili pomoć u novcu od Vlade, već da su od svih u čijoj je to nadležnosti, tražili da se riješi problem upisa ovog skijališta, ali da niko do sada nije pokušao, kako je kazao, ni da okrene glavu na njih i njihove molbe. “Mi smo u situaciji da smo vlasnici preduzeća Ski centar Lokve, a da ne možemo da organizujemo sezonu skijanja zbog problema sa vlasnicima zemljišta na kojem se nalazi uspinjača i skijaške staze”.

Njemu i njegovom bratu, kako objašnjava, nije jasno kako je Ski centar Lokve napravljen prije četrdeset godina i kako je izgrađena i radila žičara, a da sada nema dokumenata o tome. “Kako se to dogodilo, gdje su dokumenta o tome kada je skijalište građeno, mi ne znamo. Samo tražimo da se u katastru upiše službenost skijališta, što je obaveza po Zakonu o skijalištima. Mi ne želimo da oduzememo zemljište nikome, samo da nam se omogući da radimo nesmetano u sezoni, a ne da nas vlasnici zemljišta ucjenjuju i podnose prijave protiv nas”, kaže Guberinić.

Ski-centar Lokve, sa istoimenim hotelom nalazi se na nadmorskoj visini od 1350 do 1800 metara. Hotel je lociran odmah pored magistralnog puta koji od Berana vodi prema Rožajama. Otvoren je u prvoj polovini osamdesetih godina prošlog vijeka i to je bilo vrijeme pravog procvata. Tada je predstavljao tek otkriveni biser, posebno za turiste iz Vojvodine, koji su, skupa sa Berancima, podigli i čitavo vikend naselje u njegovoj neposrednoj blizini.

Uspijevao je da radi i devedestih godina, u vremenima krize i poznate hiperinflacije, sve do prve privatizacije, kada se društvo okupljeno oko firme Euroturist GMBH pokazalo kao potpuno neodgovorno. Poslije poslovne agonije, Ski centar je prodat Rusu Alanu Alikovu, ali ni on nije ispunio bajkolika obećanja.

Onda su ga kupili braća Guberinići, emotivno vezani i za ovu planinu i za Berane, i napravili velike planove da ga konačno stave u punu funkciju i da mu vrate staru ljepotu i prepoznatljivost na turističkoj mapi Crne Gore i regiona.

Od države i Vlade nisu tražili novac. Tražili su samo da se riješe administrativne barijere, koje su za njih bile nepremostive. Da je htio, bilo koji ministar turizma mogao je to riješiti za najkraće vrijeme.

Nakon svega, pojavio se novi problem  – da neko na skijaškoj stazi, jednoj od najstarijih na teritoriji Crne Gore, isparceliše zemljište i oglasi ga na prodaju.

Upravo na ovoj stazi su se sedamdesetih godina, kada nije bio čak ni uspinjače, održavala ondašnja republička i regionalna takmičenja.

Vlasnik zemljišta tvrdi, međutim, da na to ima pravo, jer je vlasnik parcele 1/1, i ponavlja da je tu za razgovor i dogovor. A Guberinići ponavljaju da je to skijalište bilo tu od kada pamte najstariji Beranci, i da država mora da upiše službenost.

I dalje ostaje bez odgovora osnovno pitanje – kako je izgrađen hotel Lokve i ski centar sa uspinjačom i žičarama, a da nisu isplaćeni tadašnji vlasnici zemljišta i ono prevedeno na državno preduzeće ili državu?. Da li je tu kvaka? Ima i onih koji tvrde da su svi vlasnici zemljišta jednom isplaćeni, pa su se onda negdje u državnom arhivu izgubili dokazi o tome. U Beranama ih nema, ali bi ih moralo biti u državnom arhivu na Cetinju. Onda su se vlasnici u restituciji mogli pojaviti i povratiti zemljište, koje je, može biti, odavno plaćeno.

Možda i nije tako, ali su onda i država i lokalna uprava u Beranama, odnosno državne i lokalne službe napravile ozbiljne propuste kod izrade prostornih planova.

Ako se ovi problemi brzo ne riješe, ako se ne umiješaju država i Opština Berane, moglo bi se dogoditi da, umjesto ambicioznih razvojnih planova, Ski centar Lokve trajno prestane sa radom.

Mnogi Beranci, posebno oni koji su na Cmiljevici izgradili vikendice i ugostiteljske kapacitete, žele da ovo skijalište opstane. Krajem ljeta Vlada  je opredijelila sredstva da se asfaltira put od magistrale do vrha glavne skijaške staze i vikendica i ugostiteljskih objekata. Sudbina skijališta i dalje je neizvjesna.

                                                                                                                                                                                                                      Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

GUBICI U VODOVODNIM MREŽAMA NA SJEVERU: Dok je ima, prosipa se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Među 11 vodovodnih preduzeća koja su pošle godine  poslovala s gubitkom, čak sedam je sa sjevera države. Analize pokazuju da većina vodovoda sa sjevera, i pored zakonske obaveze, ne mjeri količine zahvaćene vode na vodoizvorištima. Zbog toga se ne može precizno utvrditi koji procenat vode je na kraju naplaćen od potrošača, a koliko je izgubljeno

 

Gotovo da nema opštine na  sjeveru u kojoj su gubici na vodovodnoj mreži manji od 50 odsto. Kako objašnjavaju u  preduzećima zaduženim za vodovodni sistem, podjednako su zastupljeni tehnički i komercijalni gubici.  Voda se intenzivno prosipa, bilo da je riječ o  curenju vode kroz oštećenja cjevovoda, prelivanju rezervoara, nelagalnim priključcima ili samo neracionalnoj potrošnji.

Otklanjanje tehničkih gubitaka je skup i zahtjevan proces, a često se dešava da se nakon sanacije jednog oštećenja, usljed povećanja pritiska, pojave novi kvarovi. To je začarani krug iz kojeg s mukom izlaze lokalne tehničke službe.  Otkrivanje i uklanajnje nelegalnih priključaka je obično  teško izvodljivo. Većina tih priključaka, ali i značajan dio opštinskih cjevovoda, je na privatnim parcelama. Izmještanje distributnivne mreža na javne površine, obično je samo ambiciozan plan, a u praksi pregolem zalogaj.

Tek nakon relizacije projekta “Postupaj pametno-štedi vodu”, u Bijelom Polju se nadaju da će donekle smanjiti gubitke  na vodovodnoj mreži, koji su sada oko 75 odsto. Jedan od ciljeva projekta, koji se realizuje u okviru prekogranične saradnje sa vodovodom Đakovice i Peći „Hidrodrini“ i Kosovo Development Centrom, je da do 2026. godine gubici budu 62 odsto. Direktor Vodovoda “Bistrica” Esad Šele Mahmutović kaže da je predviđena instalacija smart sistema za praćenje i mjerenje potrošnje vode i javna kampanja za podizanje svijesti o važnosti očuvanja i smanjenja gubitaka na vodovodnoj mreži. Planirana je i izgradnja rezervoara za vodu (do 5.000 m³) zbog obezbjeđenja dovoljne količine vode i proširenja kapaciteta vodovodne mreže na hlornoj stanici Pobrnjica. Namjera im je i da se, u naredne dvije godine, poveća procenat naplate sa 86 na 95 odsto.

Iz bjelopoljske Opštine su, do sada, nekoliko puta finansirali rekonstrukciju djelova vodovodne mreže, no to nije značajno  smanjilo količine prosute vode, ali ni natjeralo potrošače da savjesnije troše i  ažurnije plaćaju račune. Cjevovod je i dalje  u veoma lošem stanju, a dodatan trošak je bilo nedavno  priključenje dva nova naselja na vodovodnu mrežu.

U Vodovodu kažu da poslovanje preduzeća opterećuju i  pozamašna potraživanja iz ranijeg perioda, koja je gotovo nemoguće naplatiti.  Potrošači iz kategorija fizička i pravna lica toj  bjelopoljskoj firmi, početkom ove godine, dugovali su blizu milon i po eura.  Među tim dugovanjima su i  ona koje se odnose na preduzeća koja su u stečaju, zatvorene firme, te umrle osobe u slučajevima još nezavršenih ostavinskih postupaka.

Pljevljaci mnogo ažurnije plaćaju potrošenu vodu, ali su gubici na vodovodnoj mreži slični onima iz Bijelog Polja. Zbog dotrajalih vodovodnih instalacija procjenjuje  se, da se od vodozahvata do potrošača,  godišnje gubi oko 2,5 miliona metara kubnih vode.  Vodovod u tom gradu je urađen prije 36 godina,  a  gotovo svake godine od tada Opština potroši po blizu pola milona na saniranje kvarova i zamjenu djelova cjevovoda.  Iz pljevaljske lokalne uprave kažu da su za pet godina sanirali oko  15 kilometara vodovodne mreže, no to nije pomoglo da se smanji gubitak vode od 70 odsto, koliko je bio i prije dvije decenije.

Još značajnije gubitke vode imaju i u susjednom Žabljaku. Kako je nedavno saopšteno iz preduzeća koje gazduje vodovodnim sistemom, tokom pojedinih perioda godine do potrošača stigne samo petina vode, koja se “uhvati” na vodoizvorištu.  Pored brojnih kvarova tome doprinosi i veliki broj nelegalnih priključaka, kažu u Vodovodu. Kao jedan od načina da riješe problem, u tom preduzeću vode  akciju, započetu prije dva mjeseca, koja podrazumijeva legalizovanje nelegalnih priključaka.  To, tvrde u mendžemnu Vodovoda, umanjuje mogućnost i za restrikcije, a garantuje i stabilnije poslovanje preduzeća.  Procjenjuju da je bluzu 500 potrošača trenutno nelagano priključeno na mrežu, a neovlašćeni korisnici dominiraju, uglavnom, u nekoliko vikend naselja.

Jedan od najznačajnijih problema u funkcionisanju sistema vodosnabdijevanja Kolašina su veliki gubici na mreži i neracionalna potrošnja vode. Kako kaže direktor Miloš Peković, u sistemu gradskog vodovoda ne postoje mjerači protoka instalirani na izvorištu, u distributivnoj mreži ne postoji instalirana nikakva oprema ili uređaji koji bi mogli da pruže podatke o relevantnim parametrima.

Direktor podsjeća da je u toku uključivanje u vodovodni sistem takozvanog, novog rezervoara za I (nižu) visinsku zonu. Uključivanjem novog rezervoara u sistem trebalo bi da se poveća  zapremina rezervoarskog prostora sa trenutnih 800 na 3.800 kubika. Sanacijom kvarova i zamjenom neispravnh zatvarača i fazonskih komada u postojećim oknima eliminisaće se dio gubitaka, te smanjiti pad pritiska u pojedinim djelovima sistema. Prema podacima tog kolašinskog preduzeća, ove godine bilo je dana, kada je samo u jednom naselju otklanjeno po 20-ak kvarova.  U Vodovodu i kanalizaciju većinu zaposlenih čine adminstrativni radnici, dok je nedovoljan broj onih koji mogu na teren.  Gubici u vodovodnom sistemu u toj opštini su, kaže Peković,  teško precizno mjerljivi, ali je sigurno da se samo dio potrošene vode sa izvorišta Rijeka Mušovića naplati.

Beransko preduzeće fakturiše tek 20 odsto vode sa izvorišta. Rezervno izvorište, Manastirsko vrelo, dugo je bilo van sistema. Iako važi za jednu od opština na sjeveru najbogatijih pijaćom vodom,  zbog mnogobrojnih tehničkih problema, ali i velikog broja nelagalnih priključaka i neracionalne potrošnje,  preduzeće Vodovod često uvodi restrukcije potrošačima  u ljetnjim mjesecima.  Prema podacima od prije dvije godine u Petnjici se naplaćajuje samo 15 odsto vode preuzete iz gradskog vodovoda. I u toj opštini su potrebne brojne i dugoročne intervencije na otklanjaju tehničkih problema vodovodne mreže.

Među 11 vodovodnih preduzeća, koja su, tokom minule godine,  poslovala s gubitkom, prema podacima Regulatorne agencije za energetiku i regulisane komunalne djelatnosti (REGAGEN),  čak sedam je sa sjevera države.  REGAGEN ukazuje da je i ova analiza pokazala da većina vodovoda, i pored zakonske obaveze, ne mjeri količine zahvaćene vode na vodoizvorištima. Zbog toga se ne može precizno utvrditi koji procenat vode je na kraju naplaćen od potrošača, a koliko je izgubljeno.                                                                                        

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo