Povežite se sa nama

FELJTON

SRĐA PAVLOVIĆ: ISTINA, PRAVDA I POMIRENJA U CRNOJ GORI (I): Pogled u idiličnu prošlost

Objavljeno prije

na

Sve bivše jugoslovenske republike dijele jednu karakteristiku, odnosno problem: nedostatak volje i (ili) sposobnosti svojih elita i značajnog segmenta populacija da kritički odmjere sopstvene uloge u ratovima koji su pratili raspad bivše federacije. Takav nedostatak volje (da pozajmim naslov knjige Džejmsa Gaua) je, između ostalog, proizvod neutemeljenog i mitologizovanog osjećanja nacionalnog ponosa i nerijetko je motivisan strahom da se nakon suočavanja sa sopstvenim pogreškama država i nacija mogu stereotipizovati kao ekstremno nacionalističke, varvarske, ili čak genocidne. Nema sumnje da se ovakvo odbijanje sučeljavanja s realnošću nedavne prošlosti negativno odražava na procese pomirenja i post-konfliktne saradnje. U čitavom regionu tek treba da vidimo uspješno pokretanje procesa pomirenja. U Crnoj Gori, kao i u ostalim krajevima nekadašnje Jugoslavije, trenutno se odvija profesionalno koncipiran i od strane državnih aparata podržavan napor ka selektivnom zaboravljanju. U tranzicijskoj egzaltiranosti elite na vlasti ne mogu i ne žele da podnesu teret krvavih devedesetih.

U svojim pismima E. M. Forsteru, grčki pjesnik Konstantinos Kavafis je okarakterisao svoju epohu kao vrijeme ,,bankrotiranih nacija”. Ako se sjetimo šta se sve desilo tokom dvadesetog vijeka, može se reći da su mnoge nacije zaista bankrotirale, i da je svaka od njih taj trenutak doživjela i proživjela na sebi svojstven način. Za Njemce su to bili Hitler i Aušvic, a za Italijane Duče. Za Špance, tačka bankrota je bio građanski rat, dok je višijevska paradržava bila tačka nepovrata za Francusku. Za mnoge druge države vrijeme bankrota su bile teške pedesete godine dvadesetog vijeka.

Mnoge nacije koje su činile bivšu Jugoslaviju imale su sopstvene tačke ovog kavafisovskog bankrota. Za Crnu Goru je to bila agresija na Dubrovnik i deportacija bosanskih izbjeglica u ruke krvnicima. Za Srbiju je to bila Srebrenica, a za Hrvatsku – Ahmići i Oluja. Za Bosnu su to bile akcije divizije El Mudžahid u okolini Viteza. Za Sloveniju su to bili 70 hiljada osporenih državljanstava ne-Slovencima.

Njemački filozof Karl Jaspers je napisao da postoje četiri nivoa krivice, odnosno, nivoa odgovornosti za počinjena zlodjela: kriminalni, politički, moralni i metafizički. Oni koji su izdavali naređenja, ili su lično počinili zločine, podliježu kriminalnoj odgovornosti. Politička krivica obuhvata sve građane određenog društva, s izuzetkom onih što su se aktivno suprotstavljali politici koja je rezultirala počinjenim zločinima. Moralnoj odgovornosti podliježu svi oni koji su zažmurili pred dešavanjima, oni koji su bili opijeni ideologijom, ili su ćutali iz ličnog materijalnog interesa, kao i oni koji su slušali iz straha. Metafizička krivica ne podrazumijeva kategorizacije kao što su većina, mnogi, neki, itd., nego uključuje sve koji su krivi.

Imajući ovo u vidu postavlja se pitanje kako je moguće (da li je moguće?) započeti i sprovesti proces pomirenja u društvu koje je fragmentirano, a da se, istovremeno, očuva stabilnost tog društva?

Neophodnost pomirenja, odnosno rekonstituisanja pokidanih društvenih odnosa i ponovnog uspostavljanja društvene klime koja omogućava suživot, nameće potrebu iznalaženja različitih načina odmjeravanja odgovornosti za prošla dešavanja. Regionalne i lokalne specifičnosti u velikoj mjeri određuju modalitete djelovanja. S obzirom na to da ne postoje standardi u ovoj oblasti, iskustva pojedinih društava koja su prošla, ili prolaze, kroz proces pomirenja su od neprocjenjive važnosti.

Na nivou opšteg, želim da aktuelizujem pitanje prioriteta: da li je važnije utvrđivanje istine i postizanje pravednog rješenja problema, ili očuvanje (varljivog?) mira u državi, i da li se ova dva cilja mogu ostvariti istovremeno? Kako započeti višedimenzionalne procese pomirenja unutar Crne Gore i pomirenja Crne Gore sa susjedima? Želim, takođe, da predočim neka od međunarodnih iskustava pomirenja i suočavanja s prošlošću, i naznačim neke od dilema koje ovi procesi sobom nose. Vjerujem da načini na koje su druge države pristupile ovoj problematici mogu poslužiti kao osnove za definisanje mehanizama pomirenja u Crnoj Gori, i za određivanje konceptualnog okvira u kojem će se ovaj proces odvijati.

Osnovni postulat je da se pomirenje ne može ostvariti ako se prvo ne sazna istina o dešavanjima iz prošlosti. Ova istina je multidimenzionalna, pa se naracije o prošlim dešavanjima mogu pozicionirati u tri grupe.

U prvu grupu spadaju priče o tome šta je određena osoba propatila: šta je meni urađeno. Drugu grupu sačinjavaju spoznaje o tome šta je osoba učinila drugima: šta sam ja uradio. Treća grupa uključuje naracije o mogućnostima koje nikada nijesu realizovane: šta ja nijesam uradio.

Bez obzira na to koliko se ovim može remetiti toliko željena idilična slika uniformnosti i cjelokupnosti zvanične verzije prošlosti, objektivna istorijska naracija mora uključivati sve tri vrste priča. Pisanje istorije, odnosno, konstrukcija istorijskog sjećanja, mora da služi kako bi se uspostavila naracija koja ne laže o razlikama. Post-konfliktna faza društvenog razvoja u kojoj se Crna Gora još nalazi, mora biti prepoznatljiva i po insistiranju da se zapamte i zapišu sve fragmentacije, nesuglasice, sukobi, i pomjeranja u društvu. Sva ona neprijatna podsjećanja o tome šta smo nekada bili, i šta smo danas, moraju biti integralni dio savremene crnogorske istorijske priče.

Pamćenje prošlih dešavanja na kolektivnom i na individualnom nivou je oduvijek igralo značajnu ulogu u životu stanovnika Crne Gore. Zastave, medalje, diplome, zahvalnice, spomenice, memoari, dvorske istorije, spomenici, parade i govori su obilježavali uspjehe porodice, bratstva, plemena, nacije, vjere i partije. Porazi su se pamtili u ćelijama Grmožura, ili u privatnosti porodičnog kruga, ćuteći, pognute glave, i u osvetničkoj nadi da ničija ne gori do zore. Pobjednici su, s vremena na vrijeme, podsjećali pobijeđene na prirodu odnosa između dvije grupe, i time potvrđivali i produbljavali linije razdvajanja. Albanski počasni stražari na kapijama kraljevskog dvora, i pokajnička pisma novoustoličenim kraljevima iz pera bivših pobunjeničkih vođa, ili kasnija komunistička retorika o bratstvu i jedinstvu, kao i teza o grijehovima očeva i nevinosti sinova, nijesu izbrisali ove linije. Štaviše, Crna Gora se dijelila sve dublje.

Tokom trajanja nekoliko promijenjenih državnih okvira od 1910. godine do danas, podjele unutar Crne Gore i potiskivana netrpjeljivost među zajednicama su konstantno bile očigledne. Vraneški Slučaj iz 1924. godine, još odzvanja kao opomena koju, na žalost, malo ko čuje, ili želi da čuje. Iako mnogi smatraju da tada počinjeni zločin nad muslimanskim stanovništvom Šahovića, odnosno Tomaševa, treba staviti na dušu vlastima u novoosnovanoj Kraljevini Jugoslaviji, činjenica je da je ovo bio akt osvete lokalnog pravoslavnog stanovništva. Naravno, ovo je samo jedan od drastičnijih primjera veoma nestabilnih međuetničkih i međuvjerskih odnosa na prostoru savremene Crne Gore tokom posljednja dva vijeka. Problem teritorijalne pripadnosti Polja Kolašinskih tokom kasnih 1880-tih godina, koji je prouzrokovao oružane sukobe manjih razmjera i nekoliko ubistava, je još jedan od brojnih slučajeva koji ilustruju prirodu ovih odnosa u prošlosti. U posljednjih stotinjak godina Crnoj Gori nije falilo Kadića i Petrovića.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (VII): Spasilac Ćano Koprivica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Stanislava Ćana Koprivicu sam upoznao 1974. godine u Moskvi. Fakultet me poslao na naučno usavršavanje na MGU (Moskovski državni univerzitet). Zbog greške našeg univerzitetskog prevodioca, našao sam se u Moskvi bez finansijke podrške. (MGU je prihvatio da dođem na usavršavanje o trošku našeg univerziteta, a naša administracija je shvatila da me MGU prihvatio o svom trošku.) Novac koji sam ponio sa sobom bio mi je dovoljan samo za par mjeseci. Jedan od mojih najbližih prijatelja Ratko Popović bio je oženjen Brankom Koprivica, ćerkom Ćanovog brata Luke. Prilikom odlaska u Moskvu rekao mi je ako mi što zatreba u Moskvi da pođem kod  Ćana u Monteksovo predstavništvo u Moskvi, pozivajući se na njega i Branku. Tako sam stupio u kontakt sa Ćanom. Pozajmio sam od njega nešto novca, dok mi bankarskim putem ne prispije novac od oca ili fakulteta. Pozajmicu sam vratio poslije mjesec i po. U dva susreta s  Ćanom počelo je da se razvija uzajamno povjerenje. Kasnije smo se često sretali u restoranu Monteksovog predstavništva, koji se nalazio blizu MGU i naši odnosi su se produbili.

Od tada je Ćano postao najveći biznismen kojeg je Crna Gora ikad imala. Monteks je početkom devedesetih imao bruto promet veći od milijardu dolara i dvadesetak predstavništava u svijetu. Ćano, odnosno Monteks, je 1988. godine finansirao prenos posmrtnih ostataka Kralja Nikole i kraljevske porodice iz San Rema na Cetinje. Međutim, nijesam znao da je Ćano odani crnogorski suverenista. Poslije dugo vremena ponovo smo se sreli na sastanku Socijaldemokrata na kojem sam regrutovao osnivače lista (koje sam ranije pomenuo). Ćano i moj drug iz mladosti Pure Lakić, koji je radio u Monteksu, pristali su da uđu u red osnivača i dali osnivački ulog od po 2000 šilinga (300 DM). Sljedeći put sam ga sreo na Aerodromu, 6-7 mjeseci nakon što je Monitor počeo da izlazi. Pitao sam ga da li mu se sviđa Monitorovo opredjeljenje i to što pišemo. Kazao je da je veoma zadovoljan i da je to što radimo veoma značajno jer se prima u narodu. Ohrabren pohvalom, rekao sam mu da je list trenutno u teškoj finansijskoj situaciji i da je potrebna neprekidna mjesečna dotacija da bi se održao. Na pitanje koliko je to, odgovorio sam, približno koliko košta jedan ili dva njegova službenika u inostranstvu. Rekao je da list kao Monitor može odigrati važnu ulogu u emancipaciji Crne Gore i odvajanju od Miloševića, i da je spreman da pomogne. Dogovorili smo se da po njegovom povratku s puta dođem u Monteks u Podgorici da porazgovaramo.

Nekoliko dana kasnije došao sam kod Ćana. Prvo smo prokomentarisali Monitorov pristup političkoj situaciji. Još u oktobru 1990. počela je rasprava o preuređenju Jugoslavije. Slovenija i Hrvatska izašle su sa predlogom da se formira jugoslovenska konfederacija sa međunarodnim subjektivitetom njenih članica, po ugledu na Evropsku zajednicu. Milošević i njemu potčinjeno crnogorsko rukovodstvo, predlagali su čvrstu federaciju naroda. Pošto Srbi u značajnom procentu žive u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, takav koncept je, u suštini, tražio čvršću saveznu državu od one koja je do tada postojala, sa Srbima kao vodećim narodom. Sa ovako suprotstavljenim koncepcijama, dogovor nije bio moguć.

Momir Bulatović je crnogorsko viđenje jugoslovenskog pitanja precizirao u januaru 1991: „federacija [naroda] nema alternative”. Uskoro će se pojaviti i dodatak „koji žele u njoj da žive”, kojim se prijeti teritorijalnom integritetu Hrvatske i BIH. Krajem februara 1991. LSCG je usvojio Deklaraciju o suverenoj Crnoj Gori i uputio je Skupštini, koju je skupštinska većina (SKCG i Narodna stranka) odbila. Monitor je u svojim komentarima i analizama zastupao isto stanovište kao i LS, i demaskirao ratnu politiku SKCG i Narodne stranke. Početkom marta 1991. Slavko Perović je u Monitoru rekao da LSCG „ne prihvata bilo kakvu tzv. mini ili kvazi federaciju”. Ukoliko iz federacije izađe bilo koji njen konstitutivni element, Crna Gora treba da se konstituiše kao samostalna država. Socijaldemokratska partija reformista (Ž. Rakčević) i Socijalistička stranka (Lj. Stanković) su sve odlučnije istupale u korist crnogorske nezavisnosti. Monitor je sa rukovodećim ljudima tri independističke partije pravio česte intervjue i dodatno propagirao ideju o nezavisnosti Crne Gore. Ljubiša Stanković je u aprilu rekao u Monitoru: „Crnogorsko rukovodstvo je svoju sudbinu vezalo za ono u Srbiji, pa se tako i ponaša, bez sopstvenog identiteta. … Referendum o formiranju federacije Srbije i Crne Gore znači novu Podgoričku skupštinu”.

Onda sam predočio Ćanu situaciju u Monitoru. Iako tiraž iz broja u broj stalno raste i dostiže vrijednosti koje nijesu male kad se izraze u procentima od broja stanovika, Crna Gora kao glavno tržište je isuviše mala za finansijski uspješan politički nedjeljnik. Stoga list prema kojem je vlast neprijateljski raspoložena, u doglednoj budućnosti neće biti u stanju da se sam izdržava. Iako nam tiraž izvan Crne Gore takođe raste, druge republike i dijaspora ne donose dovoljan dodatni prihod, koji bi obezbijedio dugoročni opstanak lista. Da bi na srpskohrvatskom jezičkom prostoru ostvarili veći prihod, potrebna su velika ulaganja za formiranje redakcija po republikama. To bi tražilo i značajnu promjenu koncepcije lista.

Preduzeće ima samo dva zaposlena, jednog novinara i jednog administrativnog radnika. Ja sam direktor – volonter. Zakon o nauci daje mi pravo da budem angažovan izvan fakulteta dodatnih 50% radnog vremena. Doprinos koji se mora platiti državi na jednog rukovodećeg radnika uplaćujemo na novinara. Zakonom predviđeni minimalni lični dohodak rukovodioca nominalno plaćamo tom novinaru. Svi ostali novinari su zaposleni negdje drugo, gdje ostvaruju prava iz radnog odnosa. U martu sam novinarima počeo da plaćam honorare, koji su znatno ispod tržišnih. Onda sam ga upoznao sa organizacijom „pokreta otpora” koji izdržava list i njegovim članovima.

Htio bih da održim list što duže jer začuđujuće uspješno proizvodi promjenu raspoloženja u Crnoj Gori. Jedino što mi pada na pamet je da pokrenemo dodatni biznis, iz čije bi se zarade mogli pokrivati troškovi štampanja. Prirođeno sa izdavanjem lista bila bi tržišno orijentisana mala štamparija koju bismo takođe koristili da razvijemo sopstvenu izdavačku djelatnost. Pošto bi to bila investicija od oko 50.000 DM, moralo bi se prethodno ustanoviti da li će prihodi lista od prodatog tiraža i reklama porasti do obima koji bi tu investiciju učinio svrsishodnom. Zato u ovom trenutku govorim o dotiranju, a ne o investiranju.

Zatražio je da napravim precizni račun toga što mi trenutno treba da održim list, a da će on vidjeti koliko Monteks može neko vrijeme da izdvaja na ime dotacija za Monitor. Sjutradan sam došao sa spiskom kontribucija ostalih osnivača i prijatelja lista, preostalih dugova Oslobođenju, iznosom neisplaćenih honorara, neplaćenih faktura Pobjedi, dugova za kiriju, telefone, struju, poštanske troškove itd. ́Ćano je rekao da će Monteks odmah uplatiti Montenegropublicu 10.000 USD, a da ćemo krajem ljeta povesti razgovor o sljedećoj tranši pomoći i šta treba činiti dugoročno, jer ćemo imati precizniju predstavu o svemu. Zvučalo je neobično za crnogorske uslove. Pojavio se neko ko je imao i volje i mogućnosti da spasi list.

O dogovoru s Ćanom informisao sam glavne osnivače i sponzore. Na devizni račun Montenegropublica 28. 05. 1991. prispio je od Monteksove kompanije Montimpex Schan protivdinarski iznos za 10.000 USD. To nam je omogućilo da nedjelju dana docnije isplatimo posljednju tranšu duga Oslobođenju, dug Pobjedi i zaostale honorare. Vratili smo se na nulto stanje, kao da je list osnovan prvog juna 1991. Finansijska situacija je i dalje bila dugoročno neizvjesna, ali je Ćanova podrška pojačala osjećaj sigurnosti i entuzijazam u redakciji. Takođe i među osnivačima i sponzorima.

Ćanova pomoć omogućila nam je da angažujemo nekoliko novih stalnih saradnika. Seada Vranić iz Zagreba (koja je dobila Borbinu nagradu za prethodnu godinu) i dvojica mladih independista iz Mojkovca Bojan i Vladimir Jovanović, studenti na Univerzitetu u Beogradu, su u aprilu i maju ’91. počeli da pišu za Monitor. Sad sam mogao da im ponudim stalni saradnički status. Seada i Vlado su niz narednih godina bili naši značajni autori. Vlado će početkom juna 1992. godine napisati članak Crnogorski top na crnogorskom brdu.

Monteks je tokom ljeta 1991. počeo da montira male računare Commodore 64. ́Ćano nam je dao desetak komada. Moji studenti Branko Gazdić i Željko Drašković povezali su ove igračke u mrežu. Održali smo kurs za novinare i Monitor je 25.10.1991. postao prvi list u regionu koji je digitalizovao proces rada. To nam je uprostilo i pojeftinilo „proizvodnju”.

U junu ili julu Vlado Nikaljević i Stevo Vučinić su organizovali sastanak sa Slavkom Perovićem. Kad se Slavko upoznao sa Monitorovim finansijskim problemima rekao je Vladu, koji se bavio obezbjeđivanjem finansijske podrške Liberalnom savezu, da je u ovom trenutku najpreča stvar da se održi Monitor. To je bilo od koristi kod sponzora, jer su tada isti ljudi pomagali Monitor, Liberalni savez i SDP. Kasnije smo dvaput dobili pomoć posredstvom Liberalnog saveza.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ – 30 GODINA MONITORA (VI): Pritisak režima i klizanje u bankrotstvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Rast Monitorovog uticaja tražio je od mene veliki broj dnevnih komunikacija. Pošto sam na fakultetu i dalje imao punu normu, radni dan mi je često trajao 18 sati. Stalno sam ulazio u stanje iscrpljenosti i neispavanosti. U tim uslovima, pomoć inicijalne grupe osnivača bila mi je neophodna. Okupljali smo se petkom veče kod nekog od nas, najčešće kod Dragoga Perovića, i čekali dok se list odštampa i Bobo donese desetak primjeraka. Grupu su činili: Zdravko Uskoković, Žarko Mirković, Giša Burzan, Miško Vujošević, Dragi Perović, Baća Rašović, Peđa Marinković,  Bobo i ja. Dolazio je (neko vrijeme) i Brano. Zdravko i Žarko su imali bliske odnose sa sinovima Komnena Cerovića, Stankom i Stojanom i bili sa njima u čestoj telefonskoj komunikaciji. Tako su dvojica Cerovića prvih par godina bitno uticali na Monitor. Stanko je pristao da bude Monitorov stalni saradnik, a Stojan je ponekad pisao za naš list. Razgovori koje smo vodili u ,,redakciji u sjenci” bili su za mene i list dragocjeni. Dobijao sam informacije o recepciji lista i kritička mišljenja ove grupe kompetentnih ljudi. Zdravko je godinama pravio prevode tekstova iz londonskog Ekonomista za koje bi nam se učinilo da su poučni. Dragi Perović je jedno vrijeme pisao članke iz medicine, a Peđa Marinković uređivao pisma čitalaca. Dok Giša i Miško Vujošević nijesu postali rukovodioci u partiji Socijaldemokrata-reformista, svi članovi grupe su ove sastanke tretirali kao radnu obavezu.

Grupa se regularno sastajala sve do posljednjeg dana 1995. godine, kad sam ja dobio infarkt. Raspala se 1999. poslije NATO intervencije. Moje tekstove iz tog vremena i sukob sa JNA nijesu odobrili ni Stanko, ni Žarko, ni Zdravko. Poslije razlaza odnosi su se vratili na nivo odnosa poznanika kakav smo imali prije formiranja Demokratske alternative. Sa Dragim Perovićem i Baćom Rašovićem i dalje se sretam sa živim emocijama.

Danas osjećam nelagodnost što nijesam imao priliku da ljudima iz ove grupe odam odgovarajuće priznanje za doprinos listu i za podršku. Ni materijalno ni moralno. Razlazom poslije pada Miloševića ovi važni ljudi za nastanak Monitora postali su neznani junaci našega zajedničkog pregnuća.

Proširena redakcija, kako je zaokružena tokom proljeća 1991, bila je vrlo kompetentna. S novim ljudima i novom energijom, list je brzo rastao i po kvalitetu i po uticaju. Ulazak reformskih snaga u parlament na izborima održanim decembra 1990. doprinio je jačanju uloge Monitora u javnom životu, jer su se poslanici opozicije često pozivali na Monitor. Državni mediji sprovodili su brutalnu propagandu kojom su narod spremali na rat. Monitor je isto tako brutalno žigosao podstrekače rata. Sa porastom tiraža rastao je i prihod od prodaje, pa smo odlučili da počnemo da plaćamo kakve-takve honorare. Prvog marta smo isplatili dug za honorare koji se akumulirao od oktobra do kraja februara.

Prihod je i dalje bio daleko ispod ukupnih troškova koje je list imao. Račun je pokazivao da Monitor neće biti u stanju da izdržava samog sebe u skoroj budućnosti. S računom i prognozama upoznao sam prilično veliki broj ljudi, koji se u međuvremenu okupio oko lista, uključujući i iseljenike iz dijaspore s kojima smo imali kontakt. Većina je rekla da list igra neprocjenjivo značajnu emancipatorsku ulogu i mijenja svijest građana. Da se Monitor zato mora održati po svaku cijenu. Odlučili smo da djelujemo u više pravaca. Napravili smo novu organizaciju za prodaju lista u Beogradu kao najvećem tržištu izvan Crne Gore. Odredili smo jedan broj kioska na Terazijama, Slaviji, Novom Beogradu i u Zemunu na kojima će se prodavati list. List smo slali avionom za Beograd, gdje ga je preuzimao distributer koji ga je razvozio na izabrane kioske.

Neki ljudi iz dijaspore, kao Branko Aleksić iz Kanade i Vojislav Rašović iz Njujorka, su jedno vrijeme redovno slali ličnu pomoć. Među prvima koji nas je pomogao bio je i Milenko Šoljaga iz Švajcarske. Napravili smo organizaciju dostave u zemlje Zapadne Evrope, SAD, Kanadu, čak i u Australiju. Da bi povećali zaradu od pretplate, regrutovali smo dobrovoljce koji su skupljali i evidentirali pretplatu i na njihovu adresu slali list jeftinijom poštom. Do proljeća 1991. imali smo po inostranstvu desetak takvih prijatelja Monitora. Za Rusiju, koja je bila bliže, neko je u Beogradu preuzimao određeni broj primjeraka i avionskom linijom slao ih za Moskvu.

Sve ovo nije bilo dovoljno za samodrživost lista, pa smo proširili zahtjeve prema onima koji su nas već pomagali. Sa njima smo dogovorili da sad svakog mjeseca daju neku novčanu podršku. Morali smo stvoriti dodatnih  1.500 – 2.000 maraka mjesečno.

Početkom 1991. godine, na nekom sastanku AB-ovaca na Univerzitetu govorilo se i o Monitoru i šteti koju pravi njihovom pokretu. Momir Bulatović se trudio da prema kolegama s Univerziteta bude korektan. Zatvorio je priču o Monitoru pitanjem: koja je svrha izdavanje lista koji se prodaje u samo 300 primjeraka. Po zajedničkom poznaniku (koji je danas aktivan ,,na pravoj strani”) poslao sam mu poruku da on i Milo Đukanović tako malo znaju i razumiju političku tradiciju svog naroda, da je svrsishodno izdavati list kakav je Monitor i u dva primjerka.

Sredinom proljeća 1991. promijenio se odnos revolucionara prema Monitoru. Ja sam se po Univerzitetu hvalio da nam se tiraž uvećao za više od triput. Momir je to provjerio, i novom rukovodstvu se nije svidio takav trend. Pogotovo što je jedan događaj pokazao da na Univerzitetu raste broj ljudi koji podržavaju Monitorovu izdavačku orijentaciju. Sredinom proljeća počela je procedura za izbor nove rukovodeće garniture Univerziteta, koja stupa na dužnost početkom sljedeće školske godine. Grupa profesora sa umjetničkih akademija (Anka Burić, Nikola Gvozdenović, zaboravio sam ko su bili ostali, ali moralo ih je biti pet ili više) predložila je mene za rektora. Pošto još nijesam bio izabran u zvanje redovnog profesora, nijesam zadovoljavao formalne uslove za izbor za rektora. Moje kolege iz Demokratske alternative predložile su da ne odbijam kandidaturu, već da je pretvorimo u kandidaturu za prorektora, s ciljem da vidimo koliko kolega prihvata ideje za koje se mi zalažemo. Očekivali su da u Crnoj Gori koja se spremala na rat, to mora biti mali broj. Izborna procedura bila je veoma demokratska. O kandidatima koji prihvate kandidaturu, izjašnjavaju se sve univerzitetske jedinice na odvojenim tajnim glasanjima, koji su kandidati za njih prihvatljivi. U sljedećem (finalnom koraku), o kandidatima koji su prošli na odgovarajućem broju jedinica, glasa (ponovo tajnim glasanjem) Skupština univerziteta. Moj protivkandidat na Skupštini bio je vrlo cijenjeni redovni profesor D. Š. sa Pravnog fakulteta, koji je bio član Predsjedništva SKCG. Glasalo je 58 članova. Za mene 39, a za mog protivkandidata 19 glasova. Izabran sam za prorektora za razvoj.

Pošto sam na PMF-u imao punu normu časova, a u Monitoru opterećenje koje višestruko nadilazi mogućnosti jedne osobe, računao sam da bi bilo najbolje i za mene i za resor za razvoj Univerziteta, da nađem izgovor i odmah odustanem od dužnosti na koju sam trebao da stupim početkom naredne školske godine. Moje kolege iz (bivše) Demokratske alternative smatrali su da je moj izbor znak da se mijenja ratno prosrpsko raspoloženje na Univerzitetu i da ne treba da se povlačim. Odložio sam odluku za septembar.

Vlasti se nije dopao rast popularnosti Monitora. Počeo je da se povećava pritisak režima, kako na list i njegove novinare i saradnike, tako i na njegove čitaoce i oglašivače. Društvena preduzeća i Vladini resori počeli su da otkazuju čak i pretplatu.

Pritisak režima i inflacija poništavali su finansijsku korist od rasta tiraža. Preduzeća koja su se bavila prodajom štampe, vršila su plaćanja medijima sa zakašnjenjem od mjesec i više. Kako je inflacija postojano rasla, stalno se smanjivala stvarna vrijednost onog što nam je uplaćivano, uprkos tome što je nominalno rasla. Nijesmo smjeli da povećavamo cijenu lista, jer je statistika govorila da se tada gube čitaoci. Naši finansijski problemi su se zaoštrili. Postojeći resursi više nijesu bili dovoljni za održavanje lista, jer je i donatorima bilo sve teže poslovati. S druge strane, povećavao se broj novinara kojima je honorar od Monitora bio životno neophodan. Dugovi su rasli. Klizili smo ka bankrotstvu i zatvaranju lista.

Osnivači, sponzori, liberali, SDP-ovci, svi su slali poruke da se ne smije dozvoliti da Monitor stane. Vlado Nikaljević i Stevo Vučinić su rekli da će organizovati sastanak sa Slavkom Perovićem, da vidimo šta može pomoći Liberalni savez. Iako sam izbjegavao oslanjanje na partije, pristao sam, jer sam bio iscrpio sve što mi je palo na pamet. Do tog sastanka došlo je u junu ili julu. Viša sila je htjela da se u međuvremenu sretnem sa Ćanom Koprivicom.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (V): Proširenje redakcije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Dug Oslobođenju vraćali smo s velikim naporom. Ponovo je pomogao Vlado Nikaljević. Izvršili smo i djelimičnu alokaciju duga. Akumulirali smo umjereni dug Pobjedi da bi izvjesna sredstva prenijeli Oslobođenju. Zatim su se prijatelji i osnivači lista organizovali i pokrivali dio troškova štampanja u Pobjedi, tako da smo dio sredstava koji je dolazio na račun od prodaje lista usmjeravali na vraćanje duga. Inflacija, koja je 1991. stalno rasla (i na godišnjem nivou bila veća od 1.100 odsto), suštinski nam je pomogla. Oslobođenje je bilo društveno preduzeće i nije moglo da potraživanja preračunava u devize. Stoga se naš dug, računat u devizama, sam od sebe smanjivao. Zahvaljujući tome što se Oslobođenje benevolentno odnosilo prema našem kašnjenju u vraćanju duga, dio duga je, u suštini, smanjen na račun toga preduzeća. Značajan broj crnogorskih iseljenika iz Evrope i SAD se već prvih nekoliko mjeseci pretplatio na Monitor. Slali smo im list ličnom poštom. Devizna sredstva koja smo dobijali za pretplatu stavljali smo na devizni račun i odlagali konverziju u dinare do onog dana kad smo morali platiti tranšu duga. Tako smo ponovo koristili inflaciju.

Pošto u početku nijesmo plaćali honorare, ovom višestrukom akcijom uspjeli smo da bitno smanjimo iznos duga Oslobođenju. Posljednje dvije ugovorene tranše platili smo od pomoći u devizama koja je krajem maja prispjela od Ćana Koprivice, spasioca Monitora, o kojem ću govoriti malo kasnije.

U redakciji su se odmah izdvojila dva novinara, svaki sa sklonošću za po jednu od moje dvije dužnosti. Željko Ivanović, koji je u redakciju došao poslije prvog broja, shvatio je da moramo najveći dio sredstava stvoriti sami. I da dugoročno ne možemo biti nezavisni ako nijesmo finansijski samoodrživi. Animirao je nove sponzore. Imao je novinarski dar, pa je pronalazio nove kvalitetne saradnike. Raspolagao je velikom energijom i tokom vremena postaće vodeća razvojna snaga u Monitoru i novim medijskim projektima. U tom trenutku bio je mladi buntovnik, ponekad grubi buntovnik.

Esad Kočan je poslije prvog broja otišao u Hrvatsku, gdje je imao zakazanu svadbu. U dva broja do njegovog povratka imali smo tekstove koji se tematski preklapaju. Razlog za to je bilo moje neiskustvo i stalna angažovanost na mnogo poslova, zbog čega nijesam pažljivo pročitao sve tekstove. Kad se Esad vratio, prigovorio je mojim propustima. Odmah smo se dogovorili da preuzme uredničke poslove. Pošto je bio zaposlen u TVCG, u impresumu je ostalo da piše da ja obavljam poslove i glavnog i odgovornog urednika. To me obavezivalo da budem u toku sa donošenjem osjetljivih uredničkih odluka, pa se uspostavio odnos u kojem je Esad obavljao većinu uredničkih poslova, a zajedno smo bili glavni urednik. Esad je bio sljedbenik lijevih a ja liberalnih ideja. Neko vrijeme se plemenito nadao da se Jugoslavija može sačuvati, kad sam ja već preferirao nezavisnost. Bio je vrhunski profesionalac i perfekcionista. Kasnije je rekao da sam ja od njega učio novinarstvo, a on od mene (meko) rukovođenje protivnicima. Kad je krajem ljeta 1992. napustio RTCG, stavili smo u impresum da je on odgovorni urednik, iako je bio više od toga. Esadov doprinos oblikovanju lista tokom njegovog prvog mandata (do četvrte godišnjice lista) prevazilazi svaki drugi pojedinačni novinarski doprinos.

Oko Monitora se prvo okupila grupa iskusnih novinara koje je nova vlast posmjenjivala sa rukovodećih pozicija, jer nijesu bili dovoljno Srbi. Osim Esada, takvi su bili Branko Vojičić i Rajko Cerović. Došli su i saradnici saveznih medija, koji su u tom trenutku bili nezavisni od Miloševića: Velizar (Veljo) Brajović, Veseljko Koprivica i Božidar (Božo) Miličić. Dragan Đurić i Olja Obradović su takođe pomagali u redakciji kad god su imali svoj tekst. I s nekoliko drugih novinara koji su pisali od početka, kao što je bio član pariske redakcije RFI Stanko Cerović, dubrovački gospar Luko Brailo (dopisnik Slobodne Dalmacije iz Dubrovnika) i dopisnik BBC-ija iz Mojkovca Boško Dukić, imali smo vrlo čestu komunikaciju u vezi sa koncipiranjem brojeva. Ljubiša Mitrović je od 2. do 9. broja bio spoljni urednik međunarodne politike, nakon čega je ovu rubriku preuzeo Nebojša Čagorović.

Mnogi renomirani novinari iz drugih republika su emotivno podržali Monitor i njegovu izdavačku koncepciju. Tzv. mlado crnogorsko rukovodstvo vodilo je politiku koja je bila gruba negacija tradicionalnog odnosa Crne Gore prema Južnim Slovenima i jugoslovenstvu. To je bilo u sukobu sa romantičnom predstavom mnogih intelektualaca iz drugih južnoslovenskih krajeva o Crnogorcima i njihovom navodnom viteštvu (kojeg su ljudi iz pučističkog režima bili lišeni). Monitor im je bio neka vrsta njihove Crne Gore i rado su pristajali da i besplatno povremeno pišu za naš list.

Milka Tadić je krajem januara napustila Crnu Goru i otišla u SAD. Uz posao koji je tamo obavljala, produžila je da piše za Monitor kao naš dopisnik iz Njujorka. Milka je bila marljiv radnik i njen odlazak je povećao opterećenje članova male redakcije. Esad i ja smo radili po cijelu noć. Kad mi se prispe, ja bih se nagnuo na sto i odspavao deset ili petnaest minuta.  Esad je radio bez prekida po cijelu noć. Poslije pola godine, jednog dana se onesvijestio od psihičke i fizičke iscrpljenosti. Zahvaljujući njegovoj posvećenosti, malobrojni kolektiv pravio je dobar list. To je počelo da privlači druge novinare.

Od posljednje nedjelje januara počeo je redovno da piše Nebojša Redžić, koji je radio na državnom radiju. Prvog marta 1991. vratio se Željko Ivanović, koji je od novembra bio odsutan zbog nekih obaveza, i prešao sa  zaposlenjem u Monitor. U to vrijeme počeo je da piše i Danilo Daro Burzan. Daro je bio bivši glavni urednik Radija Crne Gore. Novoj vlasti se nije svidjelo to što je u izbornoj kampanji za prve višestranačke izbore u decembru 1990. dao i opozicionim partijama priliku da istupaju na radiju. Momir Bulatović je pred kraj kampanje izjavio da je Burzan bio pristrasan i obećao da će ga smijeniti ako DPS pobijedi na izborima. DPS je pobijedio i Momir je održao obećanje. Daro se zbog toga sudio sa Bulatovićem i državnim radijom, i zato je u početku pisao pod pseudonimom. Od maja 1991. potpisuje tekstove svojim pravim imenom.

Slučajni susret sa Mihailom Miljom Radojičićem u martu 1991. rezultirao je otvaranjem njegove humorističko-satirične kolumne u Monitoru. Milja su u to vrijeme zvali Šok po naslovu njegove humoreske koja je bila popularna u cijeloj Jugoslaviji. U komadu koji je sam izvodio, uspio je da kaže mnogo toga što je osvjetljavalo greške srpske politike na Kosovu. Ubijedio sam ga da piše za nas. To je bio pun pogodak, jer je on s malo riječi uspijevao da kaže mnoge stvari za koje bi u drugom žanru bilo potrebno više stranica. U namrgođenoj Crnoj Gori ljudima teško pada kada su predmet humora i satire, pa su tokom niza godina Miljovim autima bušene gume i razbijana stakla.

Početkom aprila 1991. u redakciju je došao dramski pisac Ljubomir Durković da uređuje kulturnu rubriku. Redovni saradnik u toj rubrici postala je i Ksenija Sekulić. Miro Glavurtić je otvorio stalnu kolumnu. Milkina prijateljica Radmila Stojanović postala je Monitorov dopisnik iz Londona. Početkom aprila pojavio se maturant iz Nikšića Zoran Raičević. Skromni, ćutljivi, predani independista kojeg je privukao Monitor. On je bio glasnik promjena koje će nastupiti u Crnoj Gori.

Jedan čovjek je odigrao neprocjenjivo važnu ulogu u razvoju lista. Moje kolege iz inicijalne grupe su zamolile svog prijatelja iz njihove fudbalske ekipe Boba (Slobodana) Dedića da nam se pridruži u pružanju logističke pomoći Monitoru. Bobo je za vrlo kratko vrijeme postao moj najvažniji saradnik. Bio je ličnost kakva se rijetko sreta u modernom vremenu. Apsolutno moralno zasnovan, spreman na velike lične žrtve u korist postavljenog cilja. Postao je moj alter ego. Dok nijesmo mogli da plaćamo čišćenje redakcije, on i ja smo održavali čistoću; na smjenu smo noću čuvali redakciju; pošto je redakcija često radila do duboko u noć, išao je da kupi hranu za one koji su radili do pred zoru; kad se oko ili iza ponoći završi štampanje lista, dovozio je dio tiraža za redakciju; dio koji ide za Beograd i inostranstvo odvozio je dežurnim službama u pošti i željeznici; pratio prodaju lista i planiranje distribucije tiraža; donosio poštu i bio glavni vozač (a ja pomoćni). Bobo je imao ključ od mog stana i donosio tekstove koji su poslati na faks u mom stanu. Pošto se to često dešavalo i iza ponoći, faks smo prebacili u prostoriju pored ulaza da ne bi morao da budi moju suprugu i ćerku. Kasnije, kad smo formirali štampariju, Bobo i ja smo radili kao pomoćni štampari da bi zaradili sredstva za honorar za redakciju. U jednoj od mnogobrojnih akcija za spasavanje Monitora, Vlado Nikaljević je 1993. godine sklopio sa Montenegropublicom ugovor da neko vrijeme u našoj štampariji štampamo kutije za slatkiš Čiča Gliša (iako naša štamparija sastavljena od polovnih mašina nije mogla dati dotadašnji kvalitet štampe). Jednom se desio neki problem sa radnikom u štampariji i ugrožena je bila isporuka za sjutradan ujutru. Morali smo da čuvamo Vlada jer su milovci i momirovci u kolektivu prigovarali direktorovoj odluci da posao da nama. Bobo i ja smo obukli bluze naših štamparskih radnika i na smjenu cijelu noć igrali ulogu pomoćnog majstora. Sjutradan u sedam ujutru smo kombijem dovezli kutije u Crna Gora Coop. Još uvijek se sjećam scene, kako prorektor Univerziteta prof. dr Miodrag Perović i njegov poslovni sekretar Slobodan Dedić istovaraju odštampane kutije, dok ih sa visokog magacinskog parapeta gledaju magacioner, administrativni radnik i direktor preduzeća. Nas dvojica bili smo srećni kad nam je direktor odmah uplatio sredstva koja su nam nedostajala za isplatu honorara koji su kasnili.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo