Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

MONITOR: Na sastanku ministara odbrane zemalja članica NATO-a u Ramštajnu, nije odmah bilo očekivanog jedinstva u vezi sa vrstom i dinamikom vojne pomoći Ukrajini.  Da li  predstoji zahuktavanje ovog rata i čemu bi to moglo da vodi?

DVORNIK: To se mijenja iz dana u dan. Sjenu koju ‘velika’ Rusija baca na „rascjepkanu“ Evropu tradicionalno se najviše osjeća u Njemačkoj. Danas, kad je Evropa samo po populaciji EU tri puta veća od današnje Rusije, bilo bi neobično da se nastavlja takav stav. Njemačka ima tradicijsko nasljeđe zbog kojeg se uzdržava od prejakog ratnog angažmana. Netko se još možda sjeća konvulzija koje su proživljavali njemački Zeleni kad su se našli pred odlukom da njihova država sudjeluje u intervenciji na Kosovu, premda je i tada postojalo očevidno opravdanje da se populaciju Kosova zaštiti od državnog terora Srbije.

Dakle opet dijalektika agresije i obrane i vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija. Pogotovu kad nemamo čvrstu vladavinu međunarodnog prava, a upravo najjače svjetske sile (i ne samo one) ne podvrgavaju se nadležnosti Međunarodnog krivičnog suda.

Ne postoji formula kojom se to može razriješiti. Postoji samo politika koju se može držati manje ili više odgovornom. I opet, tu je neophodan sav mogući javni angažman.

MONITOR:  Nema jedinstvenog globalnog mirovnog pritiska da se zaustavi ovaj rat u čijem kontekstu se stalno pominje i nuklearni sukob. Da li se radi o procjeni da je nuklearni sukob u stvari nemoguć – a rat samo regionalnog značaja, ili je u pitanju promijenjena svijest o najvećim opasnostima za opstanak čovječanstva?

DVORNIK: Svijest da je nuklearni sukob moguć i te kako je prisutna i među vladama i u javnosti. Na tu mogućnost se stalno upozorava kada se odmjerava količinu i oblike vojne pomoći Ukrajini, a ruski lideri to koriste za tvrdnje da pružanje pomoći Ukrajini prelazi u ratni angažman. Upotrebu nuklearnog oružja bi broj ljudskih žrtava i materijalnu štetu povisila za barem jedan red veličine – dakle na milione. I uza sve želje da se ne uništi svijet kakav poznajemo, znamo da će svaka od strana nastojati da na kraju tog navodno ograničenog rata ne ostane u inferiornom položaju pa će biti u iskušenju da baci ‘samo još jednu bombicu’. Umnog kraja tu nema.

Protivnici rata u Rusiji su pod zagušujućim pritiskom, i dobro je ako još postoje. Protivnici na Zapadu („kolektivnom”, kako voli reći Putinov ministar vanjskih poslova) imaju podijeljenu svijest: vide potrebu za zaustavljanjem rata i njegovim eliminiranjem kao „medija“ međunarodnih odnosa, a isto tako i potrebu da se od već pokrenutog vojnog nasilja agresora (Rusije) Ukrajina brani jedinim primjerenim sredstvom – vojnim otporom. Ne zaboravimo da rat ne pokreće napadač, nego napadnuti, koji se odbija pokoriti i aktivno se brani. Dakle, volens nolens, pomažući ratne napore napadnutoga pomažete rat. Ne agresiju, ne zloupotrebu vojne sile za zločine, ali rat – da. Mnogi od nas to izgovaraju s knedlom u grlu, ali to je tako. Onaj tko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva. Dotad, bojim se da govorenje o zaustavljanju rata bez sile ostaje više izbjegavanje problema nego njegovo rješavanje.

 

U neprestanom proizvođenju profita korist posebnih grupa donosi štetu cijelom čovječanstvu

MONITOR: Upravo je završen Svijetski ekonomski forum u Davosu pod nazivom „ Saradnja u fragmentiranom svijetu“. Koliko ovakvi i njima slični globalni sastanci moćnih ljudi iz sveta politike, finansija, biznisa i selebritija, mogu da reflektuju ozbiljnost onoga što se globalno događa?

DVORNIK:  To najviše ovisi o dva faktora: interesima i javnom mnjenju. Ako aktualne promjene pogađaju interese moćnih grupacija, one će doći na  „dnevni red” i ovakvih skupova i drugih značajnih susreta. U neprestanom proizvođenju profita korist posebnih grupa donosi štetu cijelom čovječanstvu i planeti, ali ta cjelina nema svojeg socijalno-politički utemeljenog  i institucionalno osiguranog zastupnika. Nema političkog načina da tu brigu pretoči u odlučno globalno djelovanje za dobro većeg dijela čovječanstva.

Okupljanja poput ovog u Davosu vjerojatno su sudionicama i sudionicima interesantna kao prilika da se u suočavanju različitih pozicija eventualno sagleda neke zajedničke nazivnike i puteve prema rješenjima u širem interesu. Kada okoliš postane teško podnošljiv za život, ni najmoćniji i najbogatiji neće proći neoštećeni, premda će moći sebi priuštiti bolju zaštitu. Ne treba precjenjivati pluralizam svjetskog ekonomskog foruma. Osnova za sudjelovanje je na prvom mjestu oslonac na moć kapitala i političku moć. Zbog toga drugi faktor – javno mnjenje – nema tu neposrednog utjecaja. Ima ga ipak po tome što, kada neka tema jako zaokupi svjetsko javno mnjenje (a ono  nastaje, premda polako i postepeno), ona utječe i na široko političko djelovanje, pa je ni moćnici ne mogu ignorirati.

 

EU kao u starom vicu Ulriha Beka

MONITOR: Da li je„slučaj Varhelji“, u kojem Evropski parlament traži istragu u vezi sa sumnjom da je on kao evropski komesar za proširenje i dobrosusjedsku politiku  pod uticajen Viktora Orbana, pozitivno „frizirao“ izvještaje o stanju demokratije i ljudskih prava u Srbiji i drugim zemljama Zapadnog Balkana, indikativan za bliskost autoritaraca u EU i izvan nje?

DVORNIK: O tim Várhelyijevim sklonostima se piše već duže. Zahtjev za istragu – što god ta istraga otkrila ili promašila – dobar je znak sam po sebi. On je još jedan mali prilog izvlačenju Evropske komisije iz upliva nacionalnih država članica i jačanju demokratske kontrole posredstvom parlamenta. Jer temeljna blokada EU je njen još uvijek konfederalni karakter.

Uvijek se dao primijetiti  kronični optimizam izvještaja EK o napredovanju država-kandidatkinja za članstvo. To se vidjelo i u praćenju Hrvatske prije priključenja. A znamo da iza formalnih normi stoji određena ravnoteža moći, socijalne, ekonomske,  kulturne, a te ravnoteže u postsocijalističkim društvima nema, ili se tek polako uspostavlja.

To, uostalom, vidimo i u EU. Ona je  najboljem slučaju konfederacija: savez država, a ne i građanki i građana. Koliko je to neodrživo vidi se i po sedamdesetgodišnjoj   povijesti EU, koja je morala uvoditi nekonsenzualno glasanje o određenim pitanjima, parlament koji je ipak bliži tom principu jednake težine svih individualnih glasova… a i dalje se muči s operacionalizacijom procedura kojima se i nacionalnim državama može i mora nametnuti poštovanje zajednički usvojenih pravila. Još  važi stari vic pokojnog Ulricha Becka po kojem EU ne bi mogla biti primljena u EU jer ne ispunjava jedan od osnovnih kriterija – da je demokracija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo