Povežite se sa nama

INTERVJU

STEFAN SURLIĆ, FAKULTET POLITIČKIH NAUKA-BEOGRAD: I Berlinski proces i Otvoreni Balkan  začeci neminovnog

Objavljeno prije

na

Brisel gubi trajni kredibilitet kao medijator u rješavanju različitih otvorenih bilateralnih problema, jer je ta pitanja povezao sa perspektivom članstva

 

MONITOR: Kako Vi razumijete izjavu predsjednika Džozefa Bajdena o tome da Amerikanci ne bi trebalo da ginu u Avganistanu ako sami Avganistanci nisu spremni da se suprotstave fundamentalistički nastrojenim talibanima koji su već proglasili Islamski emirat Avganistan?

SURLIĆ: Razumem kao poraz politike koja je već više od tri decenije proklamovana na različitim meridijanima o međunarodnim misijama koje svojim prisustvom ne samo da uspostavljaju trajan mir, već izgrađuju demokratske institucije i stabilne države. Cilj intervencije SAD-a je bio upravo neutralisanje terorističkih pretnji i definitivan obračun sa talibanima. Situacija na terenu je pokazivala da su talibani kontrolisali značajan deo teritorije uprkos vojnom prisustvu SAD-a, što je samim tim uticalo na skromne domete procesa izgradnje države. Takođe, naglo povlačenje američkih trupa imalo je snažan psihološki efekat po društvenu i političku atmosferu u Avganistanu u momentu kada su talibanske snage veoma moćna vojna formacija. Deluje nemoguće da bezbednosne analize nisu ukazivale na mogućnost potpunog urušavanja izgrađenog sistema i stoga možemo zaključiti da je reč o svesnom prepuštanju vlasti talibanima.

MONITOR: EU i Evropa se pripremaju za novu migrantsku krizu. Emanuel Makron traži jedinstveni EU plan dok Angela Merkel poručuje da Njemačka može da primi do 10.000 ljudi iz Avganistana, pobrojanih kao najugroženijih od novog režima. Već se pokazalo da se u okviru EU nije bilo lako dogovoriti oko „kvota“ za migrante. Hoće li ponovo prihvatanje i zbrinjavanje izbjeglica, sem onih političkih, pasti na teret zamalja „sigurnog azila“?

SURLIĆ: Broj ljudi iz Avganistana koje bi trebalo zbrinuti daleko je manji od broja sa kojim su se Nemačka i ostale zemlje EU suočile tokom migrantske krize 2015. Međutim, očigledno je da je taj događaj učvrstio strah prema bilo kakvom pominjanju kvota i obaveze sigurnog azila. Predstojeći izbori u Nemačkoj, ali i Francuskoj neminovno, humani odgovor prema ljudima koji traže utočište stavljaju u okvir mogućih političkih posledica. Slika ljudi koji bespomoćno čekaju spas na aerodromu u Kabulu ne postavlja samo pitanje njihovog transporta i sigurnog utočišta već velike odgovornosti evropskih zemalja koje su dve decenije bile slepi saučesnik SAD-a u Avganistanu. Za zemlje EU koje se izdaju za zaštitnika univerzalnih ljudskih prava nije prihvatljiv,a ni dostojan odgovor: „SAD su se povukle, pa nam ništa drugo nije preostalo“.

MONITOR: Predsjednik CDU i najozbiljniji kandidat za nasljednika Anegele Merkel na kancelarskom položaju poslije septembarskih izbora, Armin Lašet, nazvao je događaje u Avganistanu, „najvećim fijaskom NATO-a“. Ima li potrebe, i poslije ovog iskustva, da se redefinišu odnosi unutar NATO-a?

SURLIĆ: Odnosi unutar NATO-a se neće redefinisati sve dok SAD čine silu koja je po vojnim kapacitetima i finansijskoj potpori presudna za bilo kakvu ozbiljniju vojnu intervenciju Alijanse. Ono što se može inicirati je preispitivanje misija koje su do sada sprovedene i njihovog efekta po trajan mir i proces izgradnje države nakon konflikta. Očigledno je da je NATO-u potrebno redefinisanje strategije delovanja i preispitivanje učešća evropskih zemalja u budućim misijama.

MONITOR: Pored pandemije, pred institucijama EU su novi izazovi očigledni. Da li to znači da će još više oslabiti interesovanje Brisela za procese integracije zemalja Zapadnog Balkana u EU i da ćemo biti važni ponovo po tome jer smo na migrantskoj ruti?

SURLIĆ: Za sada nema izgleda da će se obnoviti balkanska migrantska ruta, ali svakako da se do može očekivati u budućnosti, uzrokovano konfliktima i klimatskim promenama na prostoru Afrike i Azije. Pred EU stoji otvoreno pitanje redefinisanja u cilju veće funkcionalnosti sistema i ne verujem da će biti ozbiljnije političke volje za proširenjem dok se ta namera bar delimično ne ostvari. Takođe, među zvaničnicima EU vlada uverenje da je zbog otvorenih bilateralnih pitanja i manjka regionalne integracije, potrebno da sve zemlje Zapadnog Balkana postanu istovremeno deo EU, što dodatno prolongira bilo kakvu perspektivu punopravnog članstva, ali i ruši nade npr. Crne Gore, koja je najdalje odmakla, da će biti prihvaćen „princip regate“.

MONITOR: Angela Merkel je 2014. inicirala Berlinski proces kao svojevrsnu pripremu Zapadnog Balkana za ulazak u EU, ali i model povezivanja zemalja regiona u tešnjoj ekonomskoj saradnji, uz pretpostavku poštovanja slobodnog kretanja ljudi, robe, usluga i kapitala. Održano je šest susreta, postignuti su i neki uspjesi, kao što je ukidanje rominga. Ali, približava se 2024. godina do koje bi trebalo da se realizuje cilj Procesa. Imaju li Mali Šengen i Otvoreni Balkan veze sa Procesom ili su oni neka naizgled slična ali ipak „druga priča“?

SURLIĆ: U političkom smislu se između ova dva procesa prave nepremostive razlike u kontekstu evropskih integracija, pa se Berlinski proces tumači kao nešto što približava, a Otvoreni Balkan nešto što udaljava ili predstavlja alternativu članstvu u EU. Reč je o svojevrsnoj besmislici koja traži opravdanja za nedostatak dobrih bilateralnih i regionalnih odnosa na Zapadnom Balkanu. Realnost je da su obe inicijative, samo začeci onoga što je neminovno, a to je stvaranje jedinstvenog tržišta i ukidanje svih mogućih barijera za slobodan protok ljudi, roba, usluga i kapitala. EU je više puta poslala jasnu poruku: evropske integracije znače vašu međusobnu integraciju, regionalno povezivanje i rešavanje otvorenih pitanja. Svaka inicijativa u tom pravcu je više nego dobrodošla i znači boljitak za građane balkanskih država bez obzira na tempo procesa evropskih integracija.

MONITOR: Kako Vama izgleda situacija sa odlaganjem otpočinjanja pristupnih pregovora EU sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom koja kao da se oteže u nedogled? A tu je i već dugo čekanje Kosova da uđe u sistem bezviznog režima-„bijeli Šengen“, uz već ispunjene uslove…

SURLIĆ: Ove okolnosti ukazuju na odsustvo jasne perspektive proširenja EU među zemljama članicama, kao i na besciljnu politiku uslovljavanja koja bez obzira na epilog procesa zamrzava dalje integracije zemalja Zapadnog Balkana. Dodatno, EU ovim potezima stimuliše druge globalne aktere da budu aktivniji i da ojačaju svoje političko i ekonomsko prisustvo u ovom delu Evrope. Na kraju, Brisel gubi trajni kredibilitet kao medijator u rešavanju različitih otvorenih bilateralnih problema, jer je ta pitanja povezao sa perspektivom članstva, kao što je slučaj sa dijalogom Beograda i Prištine ili Prespanskim sporazumom kojim je Severna Makedonija promenila deo svog identiteta zarad otvorenog evroatlantskog puta.

MONITOR: Predstavnici Srba u regionu kao i vlasti u Beogradu u vezi sa rješavanjem institucionalne krize u BiH i Briselskim dijalogom pozivaju se na Dejtonski sporazum, pa i na Rezoluciju SB UN 1244. Sa druge strane zapadne zemlje koje su učestvovale u kreiranju tih dokumenata danas ih smatraju uveliko prevaziđenim, ali ne uspjevaju da sprovedu svoju volju da ih ukinu i nametnu nova, iz jasnih proceduralnih razloga. Građani su, kako ste i Vi rekli za Srbe na Kosovu „višegodišnji taoci“ i lokalnih politika i vlasti koje se na ta dokumenta rado pozivaju?

SURLIĆ: Ključan problem u slučaju Bosne i Kosova je što se ta društva suočavaju sa postkonfliktnim narativom i nakon više od dve decenije od prestanka sukoba. Stoga Dejtonski sporazum, Kumanovski sporazum i Rezolucija 1244 predstavljaju samo dokumente koji svedoče o nekoliko trajnih i dubokih problema sa kojima se suočavaju ova društva: visokom stepenu etničke distance, odsustvu bazičnog konsenzusa među političkim elitama, trajnoj zavisnosti od međunarodne intervencije i poražavajućim ishodima u sočavanju s prošlošću. U takvim okolnostima mirovni sporazumi ne da nisu prevaziđeni, već kao da se potpisi na njima još nisu osušili.

MONITOR: Kao politikologu, kako Vam izgleda spoljna politika Srbije? Kako je moguće da predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, dozvoljava da u njegovom prisustvu ministar unutrašnjih poslova – Aleksandar Vulin, govori o „srpskom svijetu“ kao budućoj jedinstvenoj teritoriji koja će se ujediniti „na miran način“? Šta bi opozicija trebalo da ponudi kao vrijednosnu a politički i društveno dostižnu alternativu?

SURLIĆ: Kao i u slučaju unutrašnje politike, tako i na spoljnom planu Aleksandar Vučić teži sveobuhvatnom pristupu koji istovremeno podrazumeva blisku saradnju sa Rusijom, strateško partnerstvo sa Kinom, intenzivne integracije u EU i koordinaciju sa spoljnim interesima SAD-a. U regionalom kontekstu, reč je  o kombinaciji principa suverenosti i nepovredivosti granica sa proklamovanom idejom o mirnom ujedinjenjenju srpskog sveta. Možda na unutrašnjem planu takav pristup osigurava širok raspon glasova, ali spoljnopolitički, posebno u regionalnom kontekstu, to dovodi do sve zahlađenijih odnosa sa susednim zemljama. SNS je u svojim okvirima ujedinio različite ideološke orijentacije, a time kreirao i vlast i „opoziciju“, i sve dok je biračima prihvatljivo da glasaju za opciju u kojoj su zajedno i evroentuzijasti i evroskeptici, pro-NATO i anti-NATO, pobornici „srpskog sveta“ i ljudi koji govore da je potrebno da se prihvati „realnost na Kosovu“, dotle će biti veoma teško opoziciji u Srbiji da ponudi jasnu vrednosnu alternativu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo