Povežite se sa nama

INTERVJU

STEFAN SURLIĆ, FAKULTET POLITIČKIH NAUKA-BEOGRAD: I Berlinski proces i Otvoreni Balkan  začeci neminovnog

Objavljeno prije

na

Brisel gubi trajni kredibilitet kao medijator u rješavanju različitih otvorenih bilateralnih problema, jer je ta pitanja povezao sa perspektivom članstva

 

MONITOR: Kako Vi razumijete izjavu predsjednika Džozefa Bajdena o tome da Amerikanci ne bi trebalo da ginu u Avganistanu ako sami Avganistanci nisu spremni da se suprotstave fundamentalistički nastrojenim talibanima koji su već proglasili Islamski emirat Avganistan?

SURLIĆ: Razumem kao poraz politike koja je već više od tri decenije proklamovana na različitim meridijanima o međunarodnim misijama koje svojim prisustvom ne samo da uspostavljaju trajan mir, već izgrađuju demokratske institucije i stabilne države. Cilj intervencije SAD-a je bio upravo neutralisanje terorističkih pretnji i definitivan obračun sa talibanima. Situacija na terenu je pokazivala da su talibani kontrolisali značajan deo teritorije uprkos vojnom prisustvu SAD-a, što je samim tim uticalo na skromne domete procesa izgradnje države. Takođe, naglo povlačenje američkih trupa imalo je snažan psihološki efekat po društvenu i političku atmosferu u Avganistanu u momentu kada su talibanske snage veoma moćna vojna formacija. Deluje nemoguće da bezbednosne analize nisu ukazivale na mogućnost potpunog urušavanja izgrađenog sistema i stoga možemo zaključiti da je reč o svesnom prepuštanju vlasti talibanima.

MONITOR: EU i Evropa se pripremaju za novu migrantsku krizu. Emanuel Makron traži jedinstveni EU plan dok Angela Merkel poručuje da Njemačka može da primi do 10.000 ljudi iz Avganistana, pobrojanih kao najugroženijih od novog režima. Već se pokazalo da se u okviru EU nije bilo lako dogovoriti oko „kvota“ za migrante. Hoće li ponovo prihvatanje i zbrinjavanje izbjeglica, sem onih političkih, pasti na teret zamalja „sigurnog azila“?

SURLIĆ: Broj ljudi iz Avganistana koje bi trebalo zbrinuti daleko je manji od broja sa kojim su se Nemačka i ostale zemlje EU suočile tokom migrantske krize 2015. Međutim, očigledno je da je taj događaj učvrstio strah prema bilo kakvom pominjanju kvota i obaveze sigurnog azila. Predstojeći izbori u Nemačkoj, ali i Francuskoj neminovno, humani odgovor prema ljudima koji traže utočište stavljaju u okvir mogućih političkih posledica. Slika ljudi koji bespomoćno čekaju spas na aerodromu u Kabulu ne postavlja samo pitanje njihovog transporta i sigurnog utočišta već velike odgovornosti evropskih zemalja koje su dve decenije bile slepi saučesnik SAD-a u Avganistanu. Za zemlje EU koje se izdaju za zaštitnika univerzalnih ljudskih prava nije prihvatljiv,a ni dostojan odgovor: „SAD su se povukle, pa nam ništa drugo nije preostalo“.

MONITOR: Predsjednik CDU i najozbiljniji kandidat za nasljednika Anegele Merkel na kancelarskom položaju poslije septembarskih izbora, Armin Lašet, nazvao je događaje u Avganistanu, „najvećim fijaskom NATO-a“. Ima li potrebe, i poslije ovog iskustva, da se redefinišu odnosi unutar NATO-a?

SURLIĆ: Odnosi unutar NATO-a se neće redefinisati sve dok SAD čine silu koja je po vojnim kapacitetima i finansijskoj potpori presudna za bilo kakvu ozbiljniju vojnu intervenciju Alijanse. Ono što se može inicirati je preispitivanje misija koje su do sada sprovedene i njihovog efekta po trajan mir i proces izgradnje države nakon konflikta. Očigledno je da je NATO-u potrebno redefinisanje strategije delovanja i preispitivanje učešća evropskih zemalja u budućim misijama.

MONITOR: Pored pandemije, pred institucijama EU su novi izazovi očigledni. Da li to znači da će još više oslabiti interesovanje Brisela za procese integracije zemalja Zapadnog Balkana u EU i da ćemo biti važni ponovo po tome jer smo na migrantskoj ruti?

SURLIĆ: Za sada nema izgleda da će se obnoviti balkanska migrantska ruta, ali svakako da se do može očekivati u budućnosti, uzrokovano konfliktima i klimatskim promenama na prostoru Afrike i Azije. Pred EU stoji otvoreno pitanje redefinisanja u cilju veće funkcionalnosti sistema i ne verujem da će biti ozbiljnije političke volje za proširenjem dok se ta namera bar delimično ne ostvari. Takođe, među zvaničnicima EU vlada uverenje da je zbog otvorenih bilateralnih pitanja i manjka regionalne integracije, potrebno da sve zemlje Zapadnog Balkana postanu istovremeno deo EU, što dodatno prolongira bilo kakvu perspektivu punopravnog članstva, ali i ruši nade npr. Crne Gore, koja je najdalje odmakla, da će biti prihvaćen „princip regate“.

MONITOR: Angela Merkel je 2014. inicirala Berlinski proces kao svojevrsnu pripremu Zapadnog Balkana za ulazak u EU, ali i model povezivanja zemalja regiona u tešnjoj ekonomskoj saradnji, uz pretpostavku poštovanja slobodnog kretanja ljudi, robe, usluga i kapitala. Održano je šest susreta, postignuti su i neki uspjesi, kao što je ukidanje rominga. Ali, približava se 2024. godina do koje bi trebalo da se realizuje cilj Procesa. Imaju li Mali Šengen i Otvoreni Balkan veze sa Procesom ili su oni neka naizgled slična ali ipak „druga priča“?

SURLIĆ: U političkom smislu se između ova dva procesa prave nepremostive razlike u kontekstu evropskih integracija, pa se Berlinski proces tumači kao nešto što približava, a Otvoreni Balkan nešto što udaljava ili predstavlja alternativu članstvu u EU. Reč je o svojevrsnoj besmislici koja traži opravdanja za nedostatak dobrih bilateralnih i regionalnih odnosa na Zapadnom Balkanu. Realnost je da su obe inicijative, samo začeci onoga što je neminovno, a to je stvaranje jedinstvenog tržišta i ukidanje svih mogućih barijera za slobodan protok ljudi, roba, usluga i kapitala. EU je više puta poslala jasnu poruku: evropske integracije znače vašu međusobnu integraciju, regionalno povezivanje i rešavanje otvorenih pitanja. Svaka inicijativa u tom pravcu je više nego dobrodošla i znači boljitak za građane balkanskih država bez obzira na tempo procesa evropskih integracija.

MONITOR: Kako Vama izgleda situacija sa odlaganjem otpočinjanja pristupnih pregovora EU sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom koja kao da se oteže u nedogled? A tu je i već dugo čekanje Kosova da uđe u sistem bezviznog režima-„bijeli Šengen“, uz već ispunjene uslove…

SURLIĆ: Ove okolnosti ukazuju na odsustvo jasne perspektive proširenja EU među zemljama članicama, kao i na besciljnu politiku uslovljavanja koja bez obzira na epilog procesa zamrzava dalje integracije zemalja Zapadnog Balkana. Dodatno, EU ovim potezima stimuliše druge globalne aktere da budu aktivniji i da ojačaju svoje političko i ekonomsko prisustvo u ovom delu Evrope. Na kraju, Brisel gubi trajni kredibilitet kao medijator u rešavanju različitih otvorenih bilateralnih problema, jer je ta pitanja povezao sa perspektivom članstva, kao što je slučaj sa dijalogom Beograda i Prištine ili Prespanskim sporazumom kojim je Severna Makedonija promenila deo svog identiteta zarad otvorenog evroatlantskog puta.

MONITOR: Predstavnici Srba u regionu kao i vlasti u Beogradu u vezi sa rješavanjem institucionalne krize u BiH i Briselskim dijalogom pozivaju se na Dejtonski sporazum, pa i na Rezoluciju SB UN 1244. Sa druge strane zapadne zemlje koje su učestvovale u kreiranju tih dokumenata danas ih smatraju uveliko prevaziđenim, ali ne uspjevaju da sprovedu svoju volju da ih ukinu i nametnu nova, iz jasnih proceduralnih razloga. Građani su, kako ste i Vi rekli za Srbe na Kosovu „višegodišnji taoci“ i lokalnih politika i vlasti koje se na ta dokumenta rado pozivaju?

SURLIĆ: Ključan problem u slučaju Bosne i Kosova je što se ta društva suočavaju sa postkonfliktnim narativom i nakon više od dve decenije od prestanka sukoba. Stoga Dejtonski sporazum, Kumanovski sporazum i Rezolucija 1244 predstavljaju samo dokumente koji svedoče o nekoliko trajnih i dubokih problema sa kojima se suočavaju ova društva: visokom stepenu etničke distance, odsustvu bazičnog konsenzusa među političkim elitama, trajnoj zavisnosti od međunarodne intervencije i poražavajućim ishodima u sočavanju s prošlošću. U takvim okolnostima mirovni sporazumi ne da nisu prevaziđeni, već kao da se potpisi na njima još nisu osušili.

MONITOR: Kao politikologu, kako Vam izgleda spoljna politika Srbije? Kako je moguće da predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, dozvoljava da u njegovom prisustvu ministar unutrašnjih poslova – Aleksandar Vulin, govori o „srpskom svijetu“ kao budućoj jedinstvenoj teritoriji koja će se ujediniti „na miran način“? Šta bi opozicija trebalo da ponudi kao vrijednosnu a politički i društveno dostižnu alternativu?

SURLIĆ: Kao i u slučaju unutrašnje politike, tako i na spoljnom planu Aleksandar Vučić teži sveobuhvatnom pristupu koji istovremeno podrazumeva blisku saradnju sa Rusijom, strateško partnerstvo sa Kinom, intenzivne integracije u EU i koordinaciju sa spoljnim interesima SAD-a. U regionalom kontekstu, reč je  o kombinaciji principa suverenosti i nepovredivosti granica sa proklamovanom idejom o mirnom ujedinjenjenju srpskog sveta. Možda na unutrašnjem planu takav pristup osigurava širok raspon glasova, ali spoljnopolitički, posebno u regionalnom kontekstu, to dovodi do sve zahlađenijih odnosa sa susednim zemljama. SNS je u svojim okvirima ujedinio različite ideološke orijentacije, a time kreirao i vlast i „opoziciju“, i sve dok je biračima prihvatljivo da glasaju za opciju u kojoj su zajedno i evroentuzijasti i evroskeptici, pro-NATO i anti-NATO, pobornici „srpskog sveta“ i ljudi koji govore da je potrebno da se prihvati „realnost na Kosovu“, dotle će biti veoma teško opoziciji u Srbiji da ponudi jasnu vrednosnu alternativu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo