Radi se o vaskrsavanju duha vremena devedesetih koji stojovićevskoj feli novinara vraća vitalnost i samopouzdanje. I to me ne čudi nimalo, jer crnogorsko društvo se suštinski nije mijenjalo posljednjih decenija, samo što je ta suština bila skrivena u šarenlažama političkog marketinga

MONITOR: Nastup Milana Stojovića, nekadašnjega direktora RTV Nikšić u vrijeme ratnohuškačke propagande devedesetih, na svečanosti povodom Dana Opštine Nikšić, izazvao je reakcije dijela civilnog sektora. Je li iznenađenje Stojovićevo “vaskrsenje”?  

VUKOVIĆ: Stojovićevska fela novinara bila je u Crnoj Gori devedesetih veoma brojna i većina njih se, slijedeći promjene u ideološko-političkom ‘vjeruju’ vlasti,  prošvercovala bez gubitaka u neku novu crnogorsku stvarnost, služeći na stari način rebrendiranim starim ili nekim novim gospodarima.

Mislim da je vjerodostojnije govoriti o vaskrsavanju duha vremena devedesetih koji stojovićevskoj feli novinara vraća vitalnost i samopouzdanje. I to me ne čudi nimalo, jer crnogorsko društvo se suštinski nije mijenjalo posljednjih decenija, samo što je ta suština bila skrivena u šarenlažama političkog marketinga.

MONITOR: Redakcija „Enciklopedije Crne Gore“, projekta CANU  imenovala ga je u uredništvo struke Mediji i novinarstvo. Stojović nije jedini medijski ili ratni hučkaš iz devedesedih koji je danas u Crnoj Gori dobio institucionalnu poziciju ili nagradu. Šta to govori?

VUKOVIĆ:  Govori o tome, nažalost, da ono što je bilo većinsko raspoloženje u Crnoj Gori početkom devedesetih nije bio incident, kratkotrajna istorijska devijacija, nego duboko ukorijenjena realnost koja se, recimo, tako jasno očituje kroz nekritičko povjerenje u početničenu i dehristijanizovanu Crkvu, o čemu nam uporno, godinama, svjedoče sondaže javnog  mnjenja. Govori o tome da smo jedno zapušteno, nezdravo društvo i da ta zapuštenost i nezdravost savršeno odgovara našoj tranzicionoj, pljačkaškoj buržoaziji i njenoj pripadajućoj političkoj klasi i intelektualnoj posluzi.

Ona Crna Gora koja je nastojala da u istorijskim tmušama kraja dvadesetog vijeka slijedi revolucionarna socijalna i humanistička pregnuća prethodnih generacija bila je i ostala u manjini, rasuta po svijetu i domaji, dezorijentisana i obeshrabrena.

MONITOR: Bliži se godišnjica napada na Dubrovnik. Gdje je Crna Gora 34 kasnije kada je u pitanju suočavanje sa ratnom prošlošću?

VUKOVIĆ: Ova sadašnja Crna Gora bi se, čini mi se, radije vratila u prošlost nego što bi se suočila sa njom. Suočavanje s prošlošću podrazumijeva zrelost, spremnost da se kritički sučelimo sa onim što smo u jednom periodu činili na tuđu i vlastitu štetu, i iz toga izvučeno pouke za budućnost. Ono što je do sada činjeno u vezi sa prošlošću je bilo više na tragu nekog neiskrenog pokajničkog pravdanja, uopštavanja koje je ravnomjerno dijelilo krivicu na sve pripadnike i pripadnice društva.

MONITOR: Odnosi sa Hrvatskom?

VUKOVIĆ:  Aktuelna Hrvatska koja sve češće i masovnije opjevava svoju kratkotrajnu ustaško-zločinačku prošlost iz Drugog svjetskog rata čini se da više odgovara akuelnoj Crnoj Gori nego što bi joj odgovarala Hrvatska koja bi opjevavala svoje antifašiste, slavne partizanske jedinice čija je hrabrost ušla u legendu. Na putu u svijetlu evropsku budućnost i jedni i drugi smo zabasali na stranputicu koja nas vraća nazad, ali ne u onu prošlost koja je imala emancipatorski potencijal i koja nas je zbližavala u cilju zajedničke koristi i slave, nego u prošlost koja obnavlja destruktivne i samodestruktivne plemenske, tribalističke energije.

MONITOR: Vlast, svi njeni djelovi, kunu se da će nas uvesti u Evropu. Koliko je međutim ova vlast evropska?

VUKOVIĆ: Kao i ona prethodna, dugotrajuća vlast, i ova se zaklinje da nas uvodi u Evropu, odnosno u Evropsku uniju. Ali i jedna i druga su to uvođenje uglavnom praktikovale kao dodvoravanje briselskoj birokratiji, crpeći iz tog dodvoravanja legitimitet za obmanjivanje čeljadi u svojoj, crnogorskoj kući.

I da budemo pošteni, sve je umjesnije pitanje: koliko je briselska birokratija evropska u smislu emancipatorskog potencijala ideje o Evropi kao zajedničkoj, prozračnoj kući u kojoj vlada duh slobode, bratstva i jednakosti. Bojim se da nije, niti će u doglednoj budućnosti biti, što ne znači da Crna Gora ima neku poželjnu alternativu, na žalost. Nadati se da će evropski projekat preživjeti, ali ne kao nadnacionalni tehnokratsko-birokratski entitet, već kao zajednički dom evropskih naroda, utemeljen na idejama prosvjetiteljstva i humanizma.

MONITOR: Evropski parlamentarac Tomas Vajs ocijenio je da lider DNP Milan Knežević otvoreno brani interese Aleksandra Vučića, i da želi da spriječi ulazak Crne Gore u EU. Vidite li ovdašnje politike koje to pokušavaju?

VUKOVIĆ: Znamo mi i bez Tomasa Vajsa koga i šta brani Milan Knežević, a i skoro sam stopostotno siguran da bi on radije Crnu Goru vidio u BRIKS-u nego u EU. To je, naravno, legitimna politička plaforma, pod uslovom da se jasno artikuliše i zagovara. No, Knežević i brojni drugi na crnogorskoj političkoj sceni nemaju petlje da sebe i nas kurtališu svoga dvoličnjaštva.

Imam utisak da oni jedva čekaju da se EU uruši i da, po mapi puta koju su visokopozicionirani srbijanski klirici Irinej i Porfirije nedavno predstavili u Moskvi Vladimiru Putinu, privežu naš mali brod za onaj veliki ruski.

MONITOR: Kako komentarišete prijetnje Kneževića ekološkom aktivisti Aleksandru Dragićeviću, ali i sve češće prijetnje vlasti kritičarima?

VUKOVIĆ: Svako zapušteno, nezdravo društvo gaji kult nasilja – nasilja koje se ispoljava u različitim formama. Kneževićev istup je samo jedna od skorašnjih vidljivih manifestacija toga nasilničkog pristupa drugima i drugačijima. Takav pristup u drugome i drugačijemu ne vidi sagovornika i potencijalnog partnera u rješavanju problema nego neprijatelja koga treba poniziti riječju i djelom ili eliminisati ako treba. To je, ako hoćete, izraz palanačke svijesti koja zazire od otvorenosti i koja se jedino sigurno osjeća u svojoj pećini, okružena sebi sličnima.

MONITOR: Kako vidite drugu zvaničnu posjetu crnogorskih funkcionera vlasti Izraelu, dok se sprovodi nezamislivi genocid u Gazi?

VUKOVIĆ: Osjetljivi su oni na genocid, ali čekaju istorijsku distancu da ga osude u nekoj rezoluciji, a do tada će sa onima koji genocid sprovode piti rujno vino i svršavati unosne poslove!

Ovdje je, zaista, primjeren ovakav sarkazam, jer je riječ o ljudima iz parlamentarne većine koja je nedavno usvojila rezoluciju o Jasenovcu i drugim genocidnim stratištima koja su situirana u sredinu minulog vijeka. Ponoviću ovdje moju reakciju sa fejsbuk profila: ‘Naše vazale, velike i male, ne muči stid kad vide genocid. Izgleda im godi što se to dogodi’.

Mene je istinski stid zbog ovakve vlasti i volio bih da sam u ovim istorijskim trenucima – Slovenac!

MONITOR: Ove sedmice objavljeno je da je slučaj Telekom, povezan sa porodicom Đukanović,  definitivno zastareo. Osim što imamo problem sa suočavanjem sa ratnom prošlošću, ne ide nam ni suočavanje sa vremenima sistemske korupcije i sumnjivih poslova?

VUKOVIĆ:  Baš ne ide, jer za tako nešto je trebalo da se dese revolucionarne promjene u društvu, a kod nas se desilo da je jedna od frakcija tranzicione pljačkaške buržoazije zamijenjena drugom. Ova druga radi samo ono što joj olakšava da poveća i usidri svoju moć unutar institucija sistema. Javni interes je tu deveta rupa na njenoj svirali, ako ta rupa uopšte postoji.

Milena PEROVIĆ    

Stvara se klima da se medijska scena unificira, odnosno da se pokuša crnogorsko medijsko nebo natkriti jednim upravljačkim krilom, ne bi li se, na koncu, lakše upravljalo i procesima u Crnoj Gori

MONITOR: I ove godine izdavačka kuća Fokalizator učestvuje na Mediteranskom festivalu knjige u Splitu. Koja djela ćete predstaviti dalmatinskim čitaocima?

VOJINOVIĆ: Fokalizator već četvrtu godinu nastupa na MFK u Splitu, predstavljajući kompletnu godišnju produkciju na štandu, i pojedina djela promovišući na centralnoj bini. Na štandu ćemo tako izložiti sve one knjige koje su prošle sedmice promovisane na našem Bookiranju. A po izboru urednika festivala, gospodina Kruna Lokotara, u programu ovogodišnjeg sajma biće promovisane dvije knjige Boža Koprivice – Luda knjiga, objavljena u decembru, i upravo štampana Vježbanka Danilo Kiš. Osim toga, članovi redakcije Fokalizatora biće u prilici da u Knjižnici Dalmatina, a na poziv gospođe Ane Radović Kapor iz Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Splita, govore o hrvatsko-crnogorskim kulturnim vezama. Zvučaće neskromno, ali stižemo do evropskih destinacija na kojima je mnogim našim političarima zabranjen pristup.

MONITOR: Pored izdavaštva, uređujete i regionalno priznati portal o književnosti i kulturi. Koji su sve izazovi koji prate ove dvije djelatnosti?

VOJINOVIĆ:Najveći izazov za crnogorske medije su uslovi u kojima rade. Tako i Fokalizator, koji u vlasničkoj strukturi i redakciji uvažava crnogorska normativna akta, biva u nepovoljnom položaju u odnosu na fantomske medije, koji najčešće odgovaraju poslodavcima izvan Crne Gore, a povremeno preko svojih botovskih satelita iz Crne Gore targetiraju našu redakciju. Očevidno je da su svi crnogorski mediji pod baražnom paljbom čiji je cilj da se sasiječe svaka domaća misao, svaki korijen domaće misli. Ali, nije u redu da Fokalizator, kao jedan od mlađih medija, po tom pitanju bude bučniji od onih crnogorskih nezavisnih medija koji zapošljavaju više desetina novinara i koji više decenija biju sizifovske bitke. A ovo vrijeme je najnepovoljnije za takve medije. Privatne televizije ugrožene su najprije Zakonom o RTCG, a sad evo i štampani mediji i portali novim Zakonom o igrama na sreću. Jednostavno, stvara se klima da se medijska scena unificira, odnosno da se pokuša crnogorsko medijsko nebo natkriti jednim upravljačkim krilom, ne bi li se, na koncu, lakše upravljalo i procesima u Crnoj Gori. Pokoriti crnogorske medije, znači i totalno pokoriti Crnu Goru.

MONITOR: Kako bi ocijenili književnu i kulturnu scenu u Crnoj Gori? Zašto su nam političari još uvijek glavne ,,zvijezde” a umjetnici skreću pažnju na sebe tek kada izbije skandal oko nagrada ili kada se politički eksponiraju?

VOJINOVIĆ: Crnogorska književna scena ne samo da ne zaostaje, već ponekad i prestigne književne domete pojedinih zemalja regiona. Tokom posljednje dvije godine vide se novi kvalitativni pomaci, koji su u direktnoj vezi s političkim turbulencijama. To je u Crnoj Gori skoro pravilo. Pamtimo još ona nestabilna predreferendumska vremena i znamo da su ona proslavila savremenu crnogorsku književnost, koju su tada ispisivali Ognjen Spahić, Andrej Nikolaidis, Balša Brković, Dragan Radulović, Pavle Goranović, Aleksandar Bečanović, Jovanka Uljarević, Jelena Nelević… A onda je došlo do zatišja i u politici i u književnosti. Rastočena je energija svojevrsnog pokreta, novog vala u literaturi. Danas se ponovo vide konture nekog djelovanja, pa i u Fokalizatoru, koje u osnovi ima taj predreferendumski zanos. I za to je ,,kriva” politika, jer joj književnost odgovara kako najbolje umije i zna. E upravo zato aktuelna politika pokušava da promoviše neke svoje ,,književnike”. Naravno, to izgleda groteskno i bizarno, jer ta ,,nova književna elita” sposobna je samo za jedno – da obesmisli sve čega se dohvati. To nanosi veliku štetu kulturi, jer se talentovana omladina, recimo, ne želi identifikovati s falsifikovanim knjigama ili lažnim književnim nagradama. Dakle, političari su ti koji planiranim pogrešnim potezima obesmišljavaju ulogu kulture, ne bi li sebe držali u statusima zvijezda. Ali, to su odlike politika provincijalnog miljea, a takve politike prolaze mnogo brže nego dejstvo pravih knjiga. Zato s velikom pažnjom pratim ko sve od ,,kolega” ovih dana saučestvuje u realizaciji plana rušenja temelja naše kulture.

MONITOR: Koliko politička, nacionalna, vjerska i ostale podjele utiču na kvalitet kulture u ovako maloj državi, je li to prednost ili mana?

VOJINOVIĆ: Multikulturalizam je prednost svakog društva koje ga njeguje. Ali u Crnoj Gori imamo samo privid poštovanja drugosti, a zapravo je svaka politika sračunata na uništenje drugoga. To je lako zaključiti kad znate da pravoga dijaloga nema, i da niko nikome još nije kazao ,,izvini”. Jeste li čuli da je neko u Crnoj Gori rekao: izvini što sam ti deportovao muža u Republiku Srpsku? Ili – izvini što sam te oćerao iz kuće, što sam ti ukrao sliku? Ne, naravno. Na ovim prostorima zločinci se pokušavaju opravdati, podižu im se spomenici. Dok god u našoj kulturi ne zavlada institut iskrenog kajanja, pa i onda kad se ne dobije oprost, ne možemo računati na to da će naša zajednica napredovati. Lanac mržnje i želje za poravnavanjem računa neće se prekinuti. Vidite, jedino ona kultura, koja sobom nosi katarzu, a briljantan domaći primjer je priča Sretena Asanovića Glas preko Orijena, može da napreduje. Sretenova priča govori o crnogorskim rezervistima koji pljačkaju i ubijaju starca u dubrovačkome zaleđu. Osim što je estetski uspjela, ta priča nosi ljekovita svojstva po sopstvenu kulturu. Vili Brant je tokom prvog poslijeratnog zvaničnog boravka jednog Njemca u Poljskoj ,,samo” 30 sekundi klečao u Varšavi. Kasnije je zapisao kako je uradio samo ono što ljudi rade kad jezik zakaže. Danas je njemačka kultura najuticajnija na Balkanu, a pisci iz država s tog poluostrva utrkuju se ko će ući u fokus njemačkih izdavača i prevodilaca.

MONITOR: U sveopštem zamahu ispunjavanja EU obaveza, kultura se skoro i ne pominje. Vidite li tu neki pomak, pozitivni ili negativni, neku strategiju, planiranje…?

VOJINOVIĆ: Naravno da se kultura ne pominje. Upravo zato što je malo kome, osim građanima, zaista stalo do ulaska u EU. A znate zašto? Zato što će ulaskom u EU početi da važe neke regule. A to znači da će praksa izbjegavnja zakona morati biti sankcionisana. A to opet znači da će svi oni koji su činili pronevjere u kulturi, naročito u domenu zaštite kulturne baštine, morati da odgovaraju. I to da odgovaraju evropskim tužiteljima i sudovima, a ne domaćim. Što, složićete se, mijenja situaciju. Ako neko ne zna o čemu je riječ, neka se informiše o tome kako na pojedina pitanja, recimo, i kome sve odgovaraju iz administracije našeg prvog evropskog susjeda. Tu leži odgovor na Vaše pitanje. Jasno je, startegije zasad postoje samo na papiru, tek toliko da se ispune neke obaveze, ali konkretnih rezultata u kulturi nema, jer je malo kome stalo do napretka.

MONITOR: Kako ocjenjujete društvena kretanja, koji su glavni izazovi?

VOJINOVIĆ: Uprkos svemu, vjerujem da će Crna Gora, doduše po sistemu više sreće no pameti”, postati članica EU. Stoga smatram da će sljedeće dvije godine biti veoma turbulentne. Za očekivati je da se naglo ubrzaju radnje protivnika toga procesa. Glavni izazov je da Crna Gora sačuva unutrašnji mir. A to možemo samo kulturom, odnosno kulturnim odgovorom na sve ono što se sprema u izvanjim obavještajnim kuhinjama. Po učestalosti i banalnosti njihovih poteza, kakav je i podizanje spomenika četničkome komandantu Pavlu Đurišiću, jasno je da se panika nastanila na tim adresama. Ali, ne treba se zavaravati. To što ćemo ući u zajednicu evropskih naroda ne znači da će biti zaboravljeni naši dugovi i ,,dugovi”. Naprotiv. Zato će u toj novoj eri Crne Gore biti potrebnija nego ikad strategija u kulturi, zasnovana na razvijanju iskrenoga dijaloga. Crna Gora mora da se oslobodi svih tereta iz devedesetih godina prošloga vijeka. Čini se da nijedan tovar dvadesetoga vijeka nije bio tako golem kao onaj koji smo tada ponijeli. To je bila jedna od onih rijetkih epizoda kad su Crnogorci iz defanzivne pozicije prešli, makar navođeni i tuđom rukom, u ofanzivnu. A to, naravno, nije bilo slobodarstvo. I to će morati da objasne knjige, o tome će morati da govore nastavnici. E u takvoj Crnoj Gori volio bih gledati kako stasavaju ne samo moje dvije gimnazijalke, nego śutra i njihova đeca.

Predrag NIKOLIĆ

Kao i u slučaju BiH, EU nema stratešku politiku prema Srbiji. Brisel se drži svoje, više puta dokazane propale politike povladjivanja prema Vučićevom režimu

MONITOR: AFD od osnivanja u svoj programski fokus stavlja anti-migrantsku politiku. Merc je pooštrio mjere i pravila prema potencijalnim imigrantima, ali popularnost desno-radikalnog AFD raste. Angela Merkel svoju imigrantsku politiku-kada je njena Vlada dozvolila ulazak milion ljudi, i dalje smatra uspješnom. Kako gledate na legat Merkelove?

VEBER: Programski fokus nove stranke AFD na početku bio je na sasvim drugoj temi, tj. ekonomskoj politici i EU, odbijanje evra u kontekstu Evro-krize. Tek sa tzv. evropskom izbjegličkom krizom, počelo je skretanje udesno, novi fokus na migrantsku politiku i suštinske personalne promjene u stranci, a vezano s time politički uspon AfD-a. Poslije krize, AFD je neko vrijeme bila u ozbiljnom padu sve do dolaska nove serije kriza (pandemija, rat u Ukrajini itd.) uključujuci ponovni rast masovne emigracije. U cijeloj toj istoriji i transformaciji stranke, dakle, migracijska politika kancelarke Merkel, imala je odredjenu, nemalu ulogu. Nju se do današnjeg dana uglavnom pogrešno ocjenuje – sa isključivim fokusom na taj trenutak u avgustu 2015-e, kad je Merkel odlučila da se puste tih hiljade izbjeglica u Njemačku koji su bili krenuli na put iz Budimpešte. Nije ništa bilo pogrešno sa tom odlukom, sasvim suprotno. Greška je bila i ostala strukturalna: uvodjenje tzv. Zajedničke  EU politike azila-ali koja je ostala polovična, a u toj polovičnoj politici većina država -članica EU, tradicionalno su nastojale da izbjegavaju svoj dio odgovornosti. Radila je to sama Merkel 2011. godine, kad su u Italiju stigle stotine hiljada migranata iz sjeverne Afrike, a Merkel se oglušila o zahtjev Rima za preraspodjelom migranata po državama članicama. Tako da se Merkel tek onda sjetila zajedničke politike i kolektivne odgovornosti unutar EU-a, kad je veći broj migranata stigao u Njemačku. A njen manadžerski pristup vodjenja koji ju je činio vrhunskom kriznom manadžerkom, vodio je do toga da su joj bila usta puna zajedničke evropske politike azila i migacija, ali bez ikakve strategije- a kamoli političke vizije. Rezultat tih Merkelinih ograničenja je bio taj što se ta zajednička EU politika azila pretvorila u politiku najnižeg zajedničkog imenitelja država članica, tj. puzeće transformacije politike ka antimigracijskoj politici Viktora Orbana i Roberta Fica. Ipak, u tom urušavanju prava izbjeglica i migranata u EU, Merkel je sačuvala odredjene principe vladavine prava i crvenih linija. Za razliku od vlade Merca- koja je uvela ilegalnu politiku odvraćanja tražioca azila na njemačkim granicama, ignorišući sudske odluke.

MONITOR: Od porasta nasilja nad Palestincima u Gazi, Njemačka se drži uzdržano, ne prednjači u osudi izraelskih napada. Mnogi to tumače sindromom „grijeha Holokausta“, a predsjednik Franc Valter Štajnmajer je u govoru povodom Dana pobjede, kritikovao stav AFD da je njemačko preispitivanje prošlosti „kult srama“, i naglasio kako su nekadašnji oslobodioci Aušvica postali agresori… Zašto većina njemačke elite danas ne želi da razlikuje jevrejstvo od aktuelne politike države Izrael?

VEBER: Postoji generalno tanka linija izmedju kritike države Izrael, politike izraelske vlade i antisemitizma, to nije specifican njemacki problem odnosno izazov. U Njemačkoj- navrh toga, dolazi specifična istorijska odgovornost prema Jevrejima i državi Izraelu. Ono što je implicitno vezano time, ali što se teže tematizira u Njemačkoj, je njemačka odgovornost za sudbinu Palestinaca. Problem koji trenutno posmatramo sa njemačkim politickim elitama vezan je sa porastom ultradesnice i ultra-ortodoksnih snaga, religijskog fundamentalizma u Izraelu, kao dio tih opštih procesa na Zapadu. Tj. izazov je za njemačku državnu politiku kako braniti egzistenciju države Izrael naspram djelom ultradesničarske izraelske vlade-koja, moglo bi se argumentirati, svojom politikom sama ugrožava egzistenciju države. Njemačke političke elite dosad nisu uspijele da nadju adekvatan strateški politički odgovor na taj-istorijski jedinstven izazov, u njemačkoj politici prem Izraelu, te Palestini. Mada, mora se priznati, nedavno uveden djelomični embargo oružja od strane kancelara Merca, bio bi prvi ozbiljniji korak u tom pravcu.

MONITOR: Na 80 godina od pobjede u Drugom svjetskom ratu, pobjednice su odvojeno obilježavale pobjedu. Paradama u Moskvi i Pekingu kojima su se od Evropljana odazvali samo Robert Fico i Aleksandar Vučić, demonstrirana je namjera za jačanjem novih globalnih podjela. Donald Tramp se povodom „skupa diktatora“ u Pekingu požalio da su na tom samitu nepriznate američke žrtve, ali i obznanio da je sa glavnim protagonistima u dobrim odnosima. Da li je Trampov „flert“ samo to i ništa više?

VEBER: Nažalost nije – vidimo da kao i već tokom svog prvog mandata, da predsjednik Tramp ima naklonost prema svjetskim autokratima. A na domaćem planu u SAD-u, kroz ubrzane razgradnje američke demokratije i ustavnog poretka, Tramp ubrzanim tempom sam ide ka autokratskom političkom sistemu. U isto vrijeme, to ne vodi do prijateljskog odnosa sa svim svjetskim autokratskim moćnicima- kao sto smo vijdeli u Trampovoj nedavnoj kritici parade i skupa državnika u Pekingu, kad je insistirao da se radi o druženju protiv SAD-a.

MONITOR:  Dodik i članovi uže i šire familije, nedavno su-zbog sumnje na pranje novca kupovinom nekretnina u Sloveniji, proglašeni nepoželjnim. Dodik ne priznaje odluku CIK o raspisivanju vanrednih predsjedničkih izbora, najavljuje dva referenduma i imenovao je novog premijera –iako to po zakonu BiH nije smio.  Ima podršku Moskve i Beograda, a opozicija u RS-pa ni proevropski političari kao Igor Crnadak ili neki iz SDS, kao da Briselu nisu interesantni…Da li je situacija u RS prepuštena haosu?

VEBER: Ta ista politika EU-a je, bez namjere, strategije i vizije, sad izgleda – na posebno ironičan način, doprinijela političkom padu Milorada Dodika. Putem nedavnog potvrdjivanja presude Suda BiH protiv sad već bivšeg predsjednika RS-a zbog antiustavnog djelovanja. No pošto taj politički pad Dodikov nije potkrijepljen nekom promišljenom politikom EU, ona ne učestvuje aktivno u uobličavanju tog istorijskog trenutka postratne BiH, koji pruža jedinstvenu priliku za preokret na pravcu u kome se BiH dugo kreće. Zbog toga jeste, politička situacija u RS-u i u cijeloj BiH- u odredjenom smislu, prepuštena haosu.

MONITOR: Situacija u Srbiji zabrinjava Brisel ali njeni glavni čelnici izbjegavaju da se miješaju…Izgleda, ipak, da im druženje sa Aleksandrom Vučićem više nije tako atraktivno.. Iz EP stižu  zahtjevi za sankcijama vrhu srpskog režima-pa i za zamrzavanje pregovora i novca iz EU fondova…Da li se nešto mijenja u politici Ursule fon der Lajen i EK?

VEBER: Kao i u slučaju BiH, EU nema stratešku politiku prema Srbiji. Brisel se drži svoje, više puta dokazane propale politike povladjivanja prema Vučićevom režimu. Tako i sada u svom sramnom ćutanju, odnosno nepozicioniranju naspram protesta u Srbiji. Nedavna promjena retorike iz Strasbura više je rezultat prisile zbog sve nasilnijeg odnošenja režima prema demonstratima, te kontraproduktivnog nastupanja Vučića- tipa napada na zelene Evroparlamentarce. Ne vidim da se radi o suštinskom preokretu politike Unije prema Beogradu, jer i dalje nema političke volje ka strateškom političkom preokretu-koji, vjerujem, ne može doći iz Brisela nego jedino iz važnijih prijestolnica država članica, posebno iz Berlina.

MONITOR: Tramp je bio u pompeznoj državnoj posjeti u UK. Ljetos je tamo boravio privatno, ali su mu na noge dolazili britanski i EU čelnici. Posle Trampovog mirovnog fijaska sa Putinom na Aljasci, lideri EU su potrčali na sastanak Trampa i Zelenskog u Bijeloj kući. Kakve utiske Vama ostavljaju ove slike današnjeg zapadnog liderstva?

VEBER: Nema „zapadnog liderstva“, jer sa Trampom Zapada više nema. Radi se o slici evropskog liderstva u odnošenju prema Trumpu. To ponižavajuće podilaženje naravno ne ostavlja dobar utisak, signalizira slabosti Evrope. Ono je rezultat ovisnosti EU-a, Evrope od SAD-a, prije svega u odbrambenoj politici. Nastojanje da izbjegavaju potpuni raskid sa Vašingtonom- u medjuperiodu, dok Evropa ne stvori preduslove da se samostalno može brinuti za svoju sigurnost.

MONITOR. Kosovu u oktobru predstoje važni lokalni izbori. Upravo pred te izbore, SAD su prekinule strateški dijalog sa Prištinom, navodeći da su postupci tehničkog premijera Albina Kurtija izazvali povećane tenzije i nestabilnost…Ni EU kao da nemaju uticaja na Kurtija. Ako Kurti ponovo formira vladu, mora li da mijenja bar politički stil ako ne i suštinu svoje politike?     

VEBER: Puno važniji od lokalnih će biti predstojeći, ponovni parlamentarni izbori zbog nemogućnosti formiranja vlade. Na Kosovu trenutno puno toga je u toku, teško je predvidjeti dalji tok dogadjaja, od toga kad ce doći do novih parlamentarnih izbora do ishoda tih, te uz to predstojećih izbora novog Kosovskog predsjednika, ukljucujući pitanje hoće li Vetevendosje biti u mogućnosti da bude dio buduće vladajuce koalicije. I da li će u tom slučaju Kurti moći ostati premijer, te ko će postati novi predsjednik (ili predsjednica). I ako uspije do ponovo sjedne na premijersko mjesto, ostaje potpuno urušen odnos sa evropskim prijestolnicama, te Vašingtonom. Za to je djelom kriv politički put koji je Kurtijeva odlazeća vlada zauzela-a ne manjim dijelom, odgovornost leži na politici Zapada, EU-a u političkom dijalogu. Tj. tzv. njemačko-francuska inicijativa, koja je otpočetka bila presudjena na neuspjeh-jer je počivala na nedovoljnoj političkoj volji za ozbiljno resetovanje dijaloga-a umjesto toga se bazirala na politici povladjivanja prema Vučiću- što je gurnulo Kurtija u ćorsokak – iz koga je krenuo u pogrešan politicki pravac.

Jedini realan izlaz iz te opasne političke situacije-potpunog urušavanja dijaloga, leži u suštinskom političkom preokretu EU-a, u fundamentalnom resetovanju političkog dijaloga.

Rast ultradesnice,  AFD-a u Njemačkoj,  ima dublje razloge

MONITOR: Istraživanje RTL iz avgusta, pokazalo je da AFD ima najveću podršku od 26 posto  a CDU/CSU 24 što je najslabiji „istorijski“ rezultat CDU. Da li je problem u nezadovoljstvu rezultatima vlade kancelara Fridriha Merca ili se radi o dubljim procesima u njemačkom društvu?

VEBER: Ta istraživanja tako neposredno poslije parlamentarnih izbora ne bih uzimao previše ozbiljno. Svakih par dana ispitivanja pokazuju drugačiji rezultat, čas vodi CDU-CSU, čas AFD. Nova vlada tek je počela raditi, većina prvog vala reformskih inicijativa tek su bili u pripremi preko ljeta, a drugi val će doći kasnije u četvorogodišnjem mandatu nove vlade. Ipak, snaga AFD-a u tim istraživanjima reflektira donekle politički preokret na koji su CDU-CSU bili prisiljeni u odnosu na politiku koju su promovisali tokom izborne kampanje – to se odnosi posebno na Ukrajinu i pitanje evropske sigurnosti, cilj postizanja nezavisnosti od SAD-a, te-djelomično vezano, na radikalno napuštanje tradicionalne njemačke financijske politike bazirane na štednju.

Ipak, rast ultradesnice, stranke AFD-a u Njemačkoj ima dublje razloge. Neki su dio uzroka opšteg rasta ultradesnih, populističkih snaga u Evropi, na Zapadu: kriza liberalne demokratije i liberalnog svjetskog poretka, Covid pandemija, klimatska kriza, rat u Ukrajini. Uz to nedolično, pasivno-reaktivno odnošenje gradjanske, liberalne većine. CDU-CSU to trenutno demonstriraju u pokušaju da se protive ultradesnici putem preuzimanja dijela njenih političkih pozicija, posebno u politici azila i migracija – pristup već prije decenije, dokazano osudjen na neuspjeh. Na to dolazi set specifičnih njemačkih uzroka: strukturalni problem sa istokom Njemačke, rezultat načina „ujedinjenja“, integracije real-socijalistične istočne Njemačke, decenije kolektivnog izbjegavanja gradjanskih političkih elita sprovodjenja strukturalnih reformi, ali i politika vlade kancelarke Merkel, njen menadžerski nacin vodjenja vlade i politike bez vizija i strategija. U odsudstvu ozbiljnijih društveno-političkih diskusija o gorućim globalnim, evropskim i domaćim izazovima.

Aktuelna situacija u BiH je, kao prvo, poslijedica Dejtonskog kompromisa

MONITOR: Ove godine se navršava i 30 godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma. BiH ne djeluje kao funkcionalna država…Jedno vrijeme se često pominjala i potreba za Dejtonom Dva, ali se sa tim prestalo. Koliko je i aktuelna situacija u Republici Srpskoj, posljedica nedovoljnosti odredaba ovog mirovnog akta za „postdejtonsko vrijeme“?

VEBER: Aktuelna situacija u BiH je-kao prvo, poslijedica Dejtonskog kompromisa koji je svjesno stvarao disfunkcionalnu državu kao uslov sporazuma o završavanju rata-a kao drugo, poslijedica pokušaja Zapada naglog bijega od odgovornosti 2005.-2006. godine, tj. prepuštanju BiH domaćim političkim elitama, prije nego sto je Zapad završio rad na ispravljanju nedostataka Dejtona. (Koji ne leži u nekom Dejtonu 2, ponovnom vanjskom nametanju ustavnog poretka). Koban potez, koji je stvorio političku figuru Milorada Dodika kao vodećeg političkog faktora urušavanja i nazadovanja BiH u zadnje dvije decenije. Te prateći otpor EU-a, nedostatak političke volje da koriguje svoju kontroproduktivnu politiku, odnosno da uopšte razvije (startešku) politiku prema BiH.

Nastasja RADOVIĆ