Povežite se sa nama

OKO NAS

STEVAN LABUDOVIĆ, SNIMATELJ JOSIPA BROZA I HRONIČAR ALŽIRSKE REVOLUCIJE: Espreso s Titom

Objavljeno prije

na

Devedesetogodišnji Stevan Labudović sjedi u svom domu u Beranama i okružen suvenirima evocira uspomene iz svog višedecenijskog druženja sa Josipom Brozom Titom.

Ovaj proslavljeni, i više u svijetu nego u Crnoj Gori poznati kamerman i fotograf odavno živi u Beogradu, ali ne zaboravlja odakle se otisnuo u svijet fotografije i filmskih traka.

On za Monitor priča kako skoro da i nije bilo Titovog putovanja a da ga on nije pratio.

„Mislim da samo dva puta nijesam putovao s Titom, na konferenciju nesvrstanih u Kairu, i još jednom kad je išao u neku afričku zemlju. Na svim drugim putovanjima bio sam uz njega”, kaže Šćepo, po kojem nadimku ga bolje znaju, objašnjavajući da je po nekom prećutnom dogovoru predsjednika Tita fotografisao samo on, a njegovu suprugu Jovanku Dragan Mitrović.

„Bili smo čuveni dvojac. Nemam pojma kako smo se tako podijelili”, prisjeća se Stevan.

On pamti i situaciju kada ga je Jovanka Broz praktično spasila.

„Bili smo u Burmi. Putujemo Galebom i u nekoj luci stanemo. Sunce prži, a onda kiša, vlaga da poludite. Ja, pun reume, skoro da nisam spavao. E sada, kada ulazite na ratni brod morate da stanete na most i poklonite se. Ja pod opremom, opterećen, jedva dišem, i samo proletim. Zaustavi me admiral i pita kako ste vi ušli. Ja kažem – lijepo, ne mogu da mu objašnjavam da mislim o hiljadu stvari, snimanju, svemu, a tek umor. Čula to Jovanka i saznam da mu je očitala lekciju. Rekla mu, vidite li šta on nosi, šta sve vuče, vidite li kako mora da trči. Poslije toga, vidim ja, admiral ne smije ni da me pogleda. Čuo sam da je to došlo i do predsjednika ali mu je Jovanka rekla da će ona to da sredi”, priča Labudović

Stevan se prisjeća i prijateljstva s Kočom Popovićem i toga kako su spasavali Tita prilikom posjete Indiji, ali i kako je dobio batine.

„Idemo na sastanak kongresa koji se održava na otvorenom. Dok se krećemo prema tribini provali raja policijski kordon, ne možemo da prođemo. Ispred mene ide Nehru, ja iza njega snimam sve to ljuljanje i talasanje. Uzme jedan od policajaca bambusov štap, oni ne nose oružje, i poče da udara narod. Pa dok bije njih, i po meni. Tapa, tapa, zveči onaj bambus, misliš puca glava. Tako sam dobio batine. Tita ne možemo da ubacimo u kola, hoće da se rukuju s njim, da ga dodirnu. Ne vrijedi ni to što Nehru moli. Koča i ja smo ga našim tijelima štitili i jedva uspjeli da ga ubacimo u kola”, – priča Stevan.

Prijateljstvo s Josipom Brozom bilo je toliko da je Stevan imao privilegiju da mu lično Tito sprema espreso.

„Bilo je neko snimanje, ne sjećam se tačno šta i kako. Završimo snimanje, on zadovoljan, mi pogotovo. Odlične fotografije i sad, predah. Pozove on nas trojicu, vidim ja, komplet aparat za espreso, sve. Spremi mi on kafu. Tito meni spremio espreso! Pomislim, on zna da ja volim espreso, ali kako zna nemam pojma. Nekako mi izleti, dovoljno glasno, da me i on čuo. A on će – sve se zna. Toliko smo bili bliski Tito i ja”, – kaže Stevan.

Osim što je bio Titov snimatelj Beranac Stevan Labudović ostao je poznat i kao hroničar alžirske revolucije.

Kapetan, kako su ga zvali njegovi saborci s kojima se rame uz rame pune tri i po godine borio za nezavisnost Alžira, snimatelj Filmskih novosti, čovjek je koji je okom kamere bilježio i slao u svijet istinu o alžirskoj revoluciji. Zbog prijateljstva sa dva predsjednika, dva njegova „komandanta”, u ovoj zemlji i danas ga doživljavaju kao svog.

„Ono što mi je najdragocjenije, a što sam iz Alžira ponio za cio život upravo je prijateljstvo sa Huari Bumedijenom, predsjednikom alžirske republike i Šadlijem Bendžedidom, koji ga je na tom mjestu naslijedio”, kaže Stevan.

Prijateljstvo s Bumedijenom krunisano je kumstvom, a sa Bendžedidom je trajalo više od pola vijeka, sve do njegove smrti, prije nekoliko godina.

„Bumedijen je rekao da će prvo moje i Ružičino dijete da se rodi u Alžiru. I sve je bilo planirano i organizovano, hotel, soba u Ekipažu, osoblje. Međutim, Ružica se porodi prije vremena u Beogradu. Javlja ambasador – sve pada u vodu. Ali, dolazi kompletna svita iz ambasade, donose magnetofon, rastura se ulica od pjesme. Sad, na vezi smo ambasador, Bumedijen i ja. Kaže on – ja bih htio da moje kumče nosi ime Jasmina. Ja kažem, doslovce – izvinite, Jasmina Labudović – ode voz. Ida – voz još na stanici. Sve on to sluša i kaže – da nam je živa i zdrava naša Ida. Traži Bumedijen ambasadora i kaže mu – za svako slovo njenog imena donesite po stotinu ruža. Stigoše ruže iz ambasade, ne znamo kud ćemo s njima, vaze pune. Sjetim se, i sve one preostale ruže u kadu”, sjeća se Stevan.

Šadli Bendžedid, u čijem je bataljonu proveo dva puta po tri mjeseca, jednom prilikom mu je spasio život. Stevan se do detalja sjeća i tog događaja.

„Šadli je kao ratnik bio genije. Kažem mu ja jednog dana – sa jedne stijene vidio sam u francuskom dijelu jednu bijelu zgradu, modernu, pretpostavio sam da je škola. Reportaža za cio svijet. Pitam, mogu li da odem tamo, a on kaže – taman posla. Gdje ćeš tamo, mine, čuda, škola ne radi, tu se vode borbe. Ali ja uporan. Znao sam, biće tamo parole, prevrnute klupe, biće svašta. Ako ne bih bio uporan ne bih bio reporter. Popusti on, ali zbog moje bezbjednosti dodijeli mi 40 ljudi da me prate i 15 minuta da završim šta sam zamislio. Taman kad smo trebali da krenemo izleti on iz zemunice i kaže – stop. Sve dogovoreno, šta je sad. Ja nikad u životu nisam opsovao,bacam kameru. Sve on to vidi, sve to vidi cijela četa, vidim i ja šta sam uradio. Kako je on predosjetio opasnost, ne znam, ali ne prođe malo, tačno kad sam trebao da budem tamo, dva mlaznjaka pogode raketama u školu. Diže se prašina do neba. Ja zanijemio”, kaže Stevan.

On se sjeća kako je Bendžedid jednom prilikom došao inkognito u Beograd da posjeti njega i njegovu porodicu.

„Došao je s rumunske strane, noću. Kako je prošao, da li je imao falsifikovana dokumenta, kako je uspio da s porodicom uđe inkognito u zemlju ni danas ne znam. Žena, dvije ćerke i on. Upade, mi zabezeknuti. Treba ljude dočekati, treba nešto da pojedu. Znam da nisu čista posla, ali ništa ne pitam.On mi kaže – uvijek bi pitao Bumedijena je li me posjetio, a on kaže da nije jer je dolazio u zvaničnu posjetu. E, on je znao da ako dođe zvanično neće me ni on vidjeti pa je došao kao ilegalac, možete li to da zamislite. Bio je to vrlo dirljiv susret, djeca vrište, skaču. Vodili smo ga da vidi Oplenac, Avalu, Skadarlija obavezno. I taj dan je prošao kao ilegala. Sutradan obavještavam ambasadora. On ljut, pisnuo na mene, kako si mogao da me ne obavijestiš da su tu cijeli noć i cijeli dan, a da ja to saznam tek sutradan. Ja kažem, to pitajte njega. Kad se saznalo i kad su ga novinari pitali on im je odgovorio, pa šta je tu čudno. Bio sam kod svog saborca. Neće da kaže kod svog borca. Mi smo dijelili i zlo i dobro, kakva su to pitanja.Time je sve rekao”, prisjeća se Stevan.

U Alžiru je Stevan boravio od maja 1959. godine pa sve do oslobođenja 1962. i učestvovao kao snimatelj i borac u čitavom gerilskom ratu.

Pamti i kada mu je Bumedijen rekao da među njima nikada neće biti protokola.

„Ja mu kažem – ti ćeš biti velika ličnost, a ja ću ovo što sam. Kad je to čuo, zapalio je, izbacio dim i bijesno rekao ,,šta si to rekao, dok sam živ nema protokola među nama”, kaže Stevan.

Prošle godine Opština Berane Stevanu Labudoviću dodijelila je najviše priznanje. Tim povodom on je organizovao u svom rodnom gradu izložbu „Srpsko vojno groblje Deli Ibrahim u Alžiru” koju je, opet bez zvaničnog protokola, otvorio ambasador Alžira u Crnoj Gori i Srbiji.

Dolazak Stevana Labudovića s ambasadorom Alžira u njegovo rodno Berane izazvao je veliku pažnju, a mnogi Beranci tada su prvi put čuli za ovog velikog a skromnog čovjeka koji je proslavio ne Berane i Crnu Goru, nego i ondašnju SFRJ.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ANDRIJEVICA I MALE HIDROELEKTRANE: Preko suda do stvarnog prihoda

Objavljeno prije

na

Objavio:

U krivičnoj prijavi Opštine navodi se da je Hidroenergija Andrijevica  za oporezivanje prijavila samo vrijednost objekta mašinskih kućica, a ne i vrijednost opreme dvije male HE.  Kazali su da se tako za dvije godine došlo do 47.950 eura neprikazanog poreskog duga

 

 

Opština Andrijevica podnijela je krivičnu prijavu ODT Berane protiv kompanije Hidroenergija Andrijevica doo radi utaje poreza, čime je, kako je rečeno, budžet ove sjeverne opštine  u 2022. i 2023. godini oštećen za 47.950 eura. Sve to se dogodilo prije uvođenja privremenih mjera, odnosno prinudne uprave, pa je pitanje da li će Odbor povjerilaca podržati naum da se u ovom postupku ide do kraja i stvari istjeraju na čistac.

Prema pregledu u Centralnom registru privrednih subjekata stopostotni vlasnik Hidroenergije je Miloš Bojović. Kompanija je registrovana 2015. godine, a promjena statuta je izvršena u oktobru 2020. godine, neposredno poslije političkih promjena na državnom i na lokalnom nivou u ovom gradu.

U prijavi se navodi da odgovorni u doo Hidroenergija Andrijevica , u poreskoj prijavi koju su dostavili nadležnom opštinskom poreskom organu, nijesu prikazali stvarnu vrijednost malih hidroelektrana Štitska rijeka i Umski potok i da su na taj način, umanjujući osnov za plaćanje poreza na nepokretnosti, pričinili krivično djelo.

Iz  doo Hidroenergija Andrijevica su 4. aprila 2022. godine podnijeli nadležnom opštinskom organu poresku prijavu za građevinske objekte malih hidroelektrana Štitska rijeka i Umski potok prikazujući da njihova knjigovodstvena vrijednost iznosi 131.750 eura. Nakon toga je nadležni opštinski organ donio rješenje i preduzeću po ovom osnovu utvrdio porez na ove objekte u iznosu od 1.317 eura na godišnjem nivou (jedan odsto knjigovodstvene vrijednosti).

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRVOSTEPENA PRESUDA ZA UBISTVO ŠEJLE BAKIJE: 40 godina zatvora za femicid

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tridesetjednogodišnji Ilir Đokaj osuđen je u podgoričkom Višem sudu na kaznu zatvora od 40 godina za teško ubistvo bivše nevjenčane supruge Šejle Bakije

 

Tridesetjednogodišnji Ilir Đokaj osuđen je u podgoričkom Višem sudu na kaznu zatvora od 40 godina za teško ubistvo bivše nevjenčane supruge Šejle Bakije (19), 30. septembra 2021. godine, na Karabuškom polju u Tuzima.

Sudija Veljko Radovanović izrekao je Đokaju jedinstvenu kaznu zatvora za teško ubistvo, ubistvo u pokušaju – ranio je Šejlinog oca, i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija. Djelo je, kako je kazao sudija Radovanović, izvršeno sa umišljajem i iz niskih pobuda.

Sudija je rekao da je sud nesumnjivo, na osnovu provedenih dokaza, odbrane okrivljenih, izjava svjedoka i materijalnih dokaza, utvrdio da je okrivljeni sa umišljajem, iz niskih pobuda i osjećaja sebičnosti, ubio Šejlu,koja je odbijala da obnovi ljubavnu vezu s njim.

Odlučujući o visini kazne, sud je cijenio da nije bilo olakšavajućih okolnosti, dok je od otežavajućih okolnosti imao u vidu raniju osuđivanost optuženog, kao i činjenicu da je ubistvo izvršeno ispred kuće oštećene u prisustvu njene porodice, kazao je sudija Radovanović u obrazloženju presude. Sudija je podsjetio da optuženi nije priznao izvršenje krivičnog djela, pa mu sud tu činjenicu nije mogao uzeti kao olakšavajuću okolnost.

Advokat Srđan Lješković, branilac okrivljenog Ilira Đokaja, izjavio je novinarima nakon što je sud izrekao presudu, da je ta presuda donijeta pod pritiskom javnosti, te da sudovi olako donose ovakve presude od 40 godina zatvora. ,,Naravno da će odbrana izjaviti žalbu, posebno što je svaki naš zahtjev za izvođenje dokaza odbijen. Smatram da dokaze koje smo predložili, da smo ih izveli, sigurno je da bi presuda bila sasvim drugačija”, zaključio je advokat Lješković, ističući da se možda radi o ubistvu ili nehata ili na mah, a da je siguran da nije ubistvo iz niskih pobuda.

,,S obzirom na to da je odluka prvostepena, očekujem da će odbrana uložiti žalbu Apelacionom sudu Crne Gore, ali vjerujem da je ovakva presuda u ovom trenutku kakva-takva satisfakcija porodici”, izjavila je advokatica oštećene porodice Tijana Živković.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

POČELA SEZONA POŽARA NA SJEVERU: Nespremni, tradicionalno

Objavljeno prije

na

Objavio:

I na početku ovogodišnje sezone požara, država ima samo jedan avion koji može biti podrška vatrogascima u gašenju požara. Ne uvijek.  Sa vatrenom stihijom bore se samo pripadnici Službe zaštite i spašavanja  uz pomoć neobučenih i neopremljenih mještana

 

 

Požar u dijelu Nacionalnog parka (NP) Durmitor i dijelu Prošćenskih planina, u vrijeme pisanja ovog teksta, bio je, prema informacijama iz mojkovačke Službe zaštite i spašavanja (SZS), pod kontrolom. Dok poslednje informacije pred štampanje ovog broja Monitora govore da je ugašen. Da obuzdaju vatrenu stihiju, nakon nekoliko dana,  vatrogasci, zaposleni u NP Durmitor i mještani uspjeli su tek u srijedu poslije podne. Izgorjelo je, prema prvim nezvaničnim procjenama, više od pet hektara stare i mlađe borove šume u NP.

Na telefonske pozive Monitora  direktor NP Durmitor Pero Popović nije  odgovarao, a mojkovački vatrogasci,  kako kažu, ne znaju da procijene kolika je šteta napravljena flori i fauni zaštićenog područja.

Zvanična saopštenja iz Javnog preduzeća za Nacionalne parkove Crne Gore (JPNPCG), tokom trajanja požara,  bila su, na momente,  dramatična. U više  navrata tražili su pomoć Direktorata za vanredne situacije Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP)  i Vojske. “Naši zaposleni su danima na terenu sa minimalnim sredstvima za gašenje požara, pa samim tim rizikuju svoje zdravlje i život. Direktorat za vanredne situacije MUP-a je reagovao u nedjelju i poslao kanader, međutim ovdje je potrebna duža i temeljnija intervencija iz vazduha,  jer je teren nepristupačan i vatra se brzo širi. Ugrožen je biljni i životinjski svijet NP. Apelujem i pozivam državne organe i službe da nam pomognu jer je riječ o požaru koji prijeti da će progutati ogromna prostranstva u parku i van njega”, poručio je utorak, 9. aprila,  direktor Popović.

Podrška u obuzdavanju vatrene stihije stigla je kratkotrajno samo dva puta, u nedjelju, 7. aprila, kada je požar primijećen, i u srijedu,  kada je u dva navrata avionom Direktorata gašen požar. Mojkovački vatrogasci pretpostavljaju da je požar zahvatio dio NP, odnosno, dio Prošćenskih planina još u petak, dva dana nakon što je primijećen.  Kasnije, kako kaže komandir SZS Marinko Medojević za Monitor, vatru je bilo teško kontrolisati, jer je vjetar raznosio na  prostor od 10 do 16 hektara šuma i pašnjaka.  On izbjegava da komentariše koliko bi štete i posla za vatrogasce bilo manje da se učestalije i sa više kanadera intervenisalo iz vazduha.

„Teško je to reći, jer je vjetar činio svoje, a vatra se spustila duboko u kanjon Tare.  Naš zadatak je bio da odbranimo 10-ak stambenih obejekata u mjestu Stup, do kojih se požar primakao.  Naše  ekipe bile   su danima na toj lokaciji. Avion je došao u nedjelju, ali vjetar je bio jak, pa je bilo malo koristi od  gašenja iz vazduha. Međutim, u srijedu, tokom dva naleta,  mnogo više je učinjeno, pa je u poslijepodnevnim satima, zajedničkim snagama, požar konačno lokalizovan“, ispričao nam je Medojević.

Ovogodišnju sezonu požara država ponovo dočekuje sa samo jednim ispravnim protivpožarnim avionom. Kako je, početkom marta,  agenciji MINA kazao vršilac dužnosti (vd) generalnog direktora Direktorata za zaštitu i spašavanje Miodrag Bešović, flotu Direkcije aviohelikopterske jedinice čine dva dvomotorna srednja višenamjenska helikoptera i tri jednomotorna turboelisna protivpožarna aviona. „Trenutno je ispravan jedan protivpožarni avion, a kada je u pitanju predstojeća požarna sezona radimo na tome da se letjelice u fazi popravke i servisiranja stave u funkciju i očekujemo da će jedan dio njih biti spreman“, rekao je tada  Bešović. On je objasnio i da  budžetom za ovu godinu nije planirana nabavka novih vazduhoplova, ali  da će pokušati da „u skladu sa mogućnostima,  kroz međunarodne grantove bude nabavljen  jedan protivpožarni  avion“.

Dok izostaje značajnija  podrška „iz vazduha“, i pored poboljšanja opreme minulih godina, vatrogasci u sjevernim opštinama  i dalje se žale da nijesu dovoljno opremljeni i spremni da se uhvate u koštac sa učestalim požarima. U Crnoj Gori je  660 vatrogasaca-spasilaca i 177 specijalizovanih vatrogasnih vozila. Ekološki aktivisti godinama unazad  tvrde da su nedostatak opreme i ljudstva, nepostojanje adekvatnog sistema civilne zaštite i značajnijeg broja obučenih volontera, najslabije tačke sistema zaštite i spašavanja u Crnoj Gori.

„Nijesmo adekvatno uključili nove tehnologije, poput dronova za gašenje i praćenje požara, nemamo dovoljno modernih vozila, naši avioni za borbu protiv požara su konstantno prizemljeni ili oštećeni. Godinama nijesmo obnovili tu flotu, a bez podrške iz vazduha borba protiv požara u periodu suša je skoro nemoguća“,  izjavio je nedavno ekološki i građanski aktivista Aleksandar  Dragićević.

Sistem zaštite i spašavanja u Crnoj Gori uspostavljen je nakon obnove nazavisnosti 2006. godine, u skladu sa evropskim principom decentralizacije vlasti. Trebalo bi da ga čine  građani, preduzetnici, organi i službe lokalnih samouprava i državni organi.  Nekad vrlo efikasan sistem, nažalost, nikad nije uspješno obnovljen, a sa zvaničnih adresa su objašnjavali da je razlog za to manjak novca.

U svakoj lokalnoj samoupravi,  jednom godišnje,  predsjednici  opština donose naredbe o preventivnim mjerama zaštite od požara.  Tim aktima  daju  su uputstva i rok njihove realizacije za građane, preduzeća i lokalne službe. Naredbama je, između ostalog, zabranjeno loženje vatre na otvorenom prostoru u periodu kad su vremenski uslovi povoljni za izbijanje požara, trijebljenje imanja paljenjem bez prethodnog dogovora sa SZS, naređuje se kontinuirano održavanje i uređivanje okućnica, formiranje protivpožarnog pojasa oko objekata… Upravu za šume predsjednici opština obavezuju na “čišćenje i uklanjanje posječenog drveća i otpadnih grana u kompleksima šuma” i da operativne karte za svaki šumski kompleks i upotrebljivi šumski put na području opštine i dostave SZS.

Svaki novi požar pokaže da niti ima masovnije pomoći vatrogascima niti se veći dio preventivnih mjera poštuje. Sudeći po tome što neme sankcija za one koji se ne pridržavaju mjera, jasno je i da se ne sprovodi ni kontrola poštovanja izdatih naredbi. Nekoliko desetina požara koji su bili aktivni od početka aprila na sjeveru države, prema procjeni vatrogasaca, izazvani su ljudskim faktorom, uglavnom nepažljivim paljenjem vatre pri čišćenju imanja.  Sve su lokalizovali pripadnici SZS,  tek ponegdje uz pomoć mještana.

Tokom 10-ak minulih dana  vatrogasci su gasili požare u  mjestu   Bjelogrivac na Bjelasici, a gorjelo je i u Lepencu i Slatini. U istom periodu i bjelopoljski vatrogasci su imali mnogo posla, a najintenzivniji je bio požar na  Obrovu.  Tokom minulog vikenda SZS u tom gradu  intervenisala je  na 14 lokacija. Ugroženi su bili stambeni i pomoćni objekti, u Goduši škola i borova šuma, na Slijepač mostu trafostanica, na Mjatovom  kolu  trafostanica i  u  Panjskoj  luki i Obrovu stubovi dalekovoda  i repetitor.

Krajem marta, u velikom požaru u pljevaljskom selu Pandurica, udaljenom od grada 40-ak km izgorjela je kuća i pomoćni objekat. Iz pljevaljske SZS su objasnili da je u tom požaru gorjela trava, nisko rastinje, ali i značajan dio smrčeve šume. Istovremno aktivni su bili požari i u  Čavanju i Pušonjskom dolu  u Mjesnoj zajednici  (MZ) Kosanica i selu Mataruge, gdje je vatra došla na stotinjak metara od kuća. Prije nekoliko dana izgorio je hektar šume i na području kolašinske opštine, na prostoru Bukovičkog potoka i Sušca. Šta je sljedeće?

                                                                   Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo