Devedesetogodišnji Stevan Labudović sjedi u svom domu u Beranama i okružen suvenirima evocira uspomene iz svog višedecenijskog druženja sa Josipom Brozom Titom.

Ovaj proslavljeni, i više u svijetu nego u Crnoj Gori poznati kamerman i fotograf odavno živi u Beogradu, ali ne zaboravlja odakle se otisnuo u svijet fotografije i filmskih traka.

On za Monitor priča kako skoro da i nije bilo Titovog putovanja a da ga on nije pratio.

„Mislim da samo dva puta nijesam putovao s Titom, na konferenciju nesvrstanih u Kairu, i još jednom kad je išao u neku afričku zemlju. Na svim drugim putovanjima bio sam uz njega”, kaže Šćepo, po kojem nadimku ga bolje znaju, objašnjavajući da je po nekom prećutnom dogovoru predsjednika Tita fotografisao samo on, a njegovu suprugu Jovanku Dragan Mitrović.

„Bili smo čuveni dvojac. Nemam pojma kako smo se tako podijelili”, prisjeća se Stevan.

On pamti i situaciju kada ga je Jovanka Broz praktično spasila.

„Bili smo u Burmi. Putujemo Galebom i u nekoj luci stanemo. Sunce prži, a onda kiša, vlaga da poludite. Ja, pun reume, skoro da nisam spavao. E sada, kada ulazite na ratni brod morate da stanete na most i poklonite se. Ja pod opremom, opterećen, jedva dišem, i samo proletim. Zaustavi me admiral i pita kako ste vi ušli. Ja kažem – lijepo, ne mogu da mu objašnjavam da mislim o hiljadu stvari, snimanju, svemu, a tek umor. Čula to Jovanka i saznam da mu je očitala lekciju. Rekla mu, vidite li šta on nosi, šta sve vuče, vidite li kako mora da trči. Poslije toga, vidim ja, admiral ne smije ni da me pogleda. Čuo sam da je to došlo i do predsjednika ali mu je Jovanka rekla da će ona to da sredi”, priča Labudović

Stevan se prisjeća i prijateljstva s Kočom Popovićem i toga kako su spasavali Tita prilikom posjete Indiji, ali i kako je dobio batine.

„Idemo na sastanak kongresa koji se održava na otvorenom. Dok se krećemo prema tribini provali raja policijski kordon, ne možemo da prođemo. Ispred mene ide Nehru, ja iza njega snimam sve to ljuljanje i talasanje. Uzme jedan od policajaca bambusov štap, oni ne nose oružje, i poče da udara narod. Pa dok bije njih, i po meni. Tapa, tapa, zveči onaj bambus, misliš puca glava. Tako sam dobio batine. Tita ne možemo da ubacimo u kola, hoće da se rukuju s njim, da ga dodirnu. Ne vrijedi ni to što Nehru moli. Koča i ja smo ga našim tijelima štitili i jedva uspjeli da ga ubacimo u kola”, – priča Stevan.

Prijateljstvo s Josipom Brozom bilo je toliko da je Stevan imao privilegiju da mu lično Tito sprema espreso.

„Bilo je neko snimanje, ne sjećam se tačno šta i kako. Završimo snimanje, on zadovoljan, mi pogotovo. Odlične fotografije i sad, predah. Pozove on nas trojicu, vidim ja, komplet aparat za espreso, sve. Spremi mi on kafu. Tito meni spremio espreso! Pomislim, on zna da ja volim espreso, ali kako zna nemam pojma. Nekako mi izleti, dovoljno glasno, da me i on čuo. A on će – sve se zna. Toliko smo bili bliski Tito i ja”, – kaže Stevan.

Osim što je bio Titov snimatelj Beranac Stevan Labudović ostao je poznat i kao hroničar alžirske revolucije.

Kapetan, kako su ga zvali njegovi saborci s kojima se rame uz rame pune tri i po godine borio za nezavisnost Alžira, snimatelj Filmskih novosti, čovjek je koji je okom kamere bilježio i slao u svijet istinu o alžirskoj revoluciji. Zbog prijateljstva sa dva predsjednika, dva njegova „komandanta”, u ovoj zemlji i danas ga doživljavaju kao svog.

„Ono što mi je najdragocjenije, a što sam iz Alžira ponio za cio život upravo je prijateljstvo sa Huari Bumedijenom, predsjednikom alžirske republike i Šadlijem Bendžedidom, koji ga je na tom mjestu naslijedio”, kaže Stevan.

Prijateljstvo s Bumedijenom krunisano je kumstvom, a sa Bendžedidom je trajalo više od pola vijeka, sve do njegove smrti, prije nekoliko godina.

„Bumedijen je rekao da će prvo moje i Ružičino dijete da se rodi u Alžiru. I sve je bilo planirano i organizovano, hotel, soba u Ekipažu, osoblje. Međutim, Ružica se porodi prije vremena u Beogradu. Javlja ambasador – sve pada u vodu. Ali, dolazi kompletna svita iz ambasade, donose magnetofon, rastura se ulica od pjesme. Sad, na vezi smo ambasador, Bumedijen i ja. Kaže on – ja bih htio da moje kumče nosi ime Jasmina. Ja kažem, doslovce – izvinite, Jasmina Labudović – ode voz. Ida – voz još na stanici. Sve on to sluša i kaže – da nam je živa i zdrava naša Ida. Traži Bumedijen ambasadora i kaže mu – za svako slovo njenog imena donesite po stotinu ruža. Stigoše ruže iz ambasade, ne znamo kud ćemo s njima, vaze pune. Sjetim se, i sve one preostale ruže u kadu”, sjeća se Stevan.

Šadli Bendžedid, u čijem je bataljonu proveo dva puta po tri mjeseca, jednom prilikom mu je spasio život. Stevan se do detalja sjeća i tog događaja.

„Šadli je kao ratnik bio genije. Kažem mu ja jednog dana – sa jedne stijene vidio sam u francuskom dijelu jednu bijelu zgradu, modernu, pretpostavio sam da je škola. Reportaža za cio svijet. Pitam, mogu li da odem tamo, a on kaže – taman posla. Gdje ćeš tamo, mine, čuda, škola ne radi, tu se vode borbe. Ali ja uporan. Znao sam, biće tamo parole, prevrnute klupe, biće svašta. Ako ne bih bio uporan ne bih bio reporter. Popusti on, ali zbog moje bezbjednosti dodijeli mi 40 ljudi da me prate i 15 minuta da završim šta sam zamislio. Taman kad smo trebali da krenemo izleti on iz zemunice i kaže – stop. Sve dogovoreno, šta je sad. Ja nikad u životu nisam opsovao,bacam kameru. Sve on to vidi, sve to vidi cijela četa, vidim i ja šta sam uradio. Kako je on predosjetio opasnost, ne znam, ali ne prođe malo, tačno kad sam trebao da budem tamo, dva mlaznjaka pogode raketama u školu. Diže se prašina do neba. Ja zanijemio”, kaže Stevan.

On se sjeća kako je Bendžedid jednom prilikom došao inkognito u Beograd da posjeti njega i njegovu porodicu.

„Došao je s rumunske strane, noću. Kako je prošao, da li je imao falsifikovana dokumenta, kako je uspio da s porodicom uđe inkognito u zemlju ni danas ne znam. Žena, dvije ćerke i on. Upade, mi zabezeknuti. Treba ljude dočekati, treba nešto da pojedu. Znam da nisu čista posla, ali ništa ne pitam.On mi kaže – uvijek bi pitao Bumedijena je li me posjetio, a on kaže da nije jer je dolazio u zvaničnu posjetu. E, on je znao da ako dođe zvanično neće me ni on vidjeti pa je došao kao ilegalac, možete li to da zamislite. Bio je to vrlo dirljiv susret, djeca vrište, skaču. Vodili smo ga da vidi Oplenac, Avalu, Skadarlija obavezno. I taj dan je prošao kao ilegala. Sutradan obavještavam ambasadora. On ljut, pisnuo na mene, kako si mogao da me ne obavijestiš da su tu cijeli noć i cijeli dan, a da ja to saznam tek sutradan. Ja kažem, to pitajte njega. Kad se saznalo i kad su ga novinari pitali on im je odgovorio, pa šta je tu čudno. Bio sam kod svog saborca. Neće da kaže kod svog borca. Mi smo dijelili i zlo i dobro, kakva su to pitanja.Time je sve rekao”, prisjeća se Stevan.

U Alžiru je Stevan boravio od maja 1959. godine pa sve do oslobođenja 1962. i učestvovao kao snimatelj i borac u čitavom gerilskom ratu.

Pamti i kada mu je Bumedijen rekao da među njima nikada neće biti protokola.

„Ja mu kažem – ti ćeš biti velika ličnost, a ja ću ovo što sam. Kad je to čuo, zapalio je, izbacio dim i bijesno rekao ,,šta si to rekao, dok sam živ nema protokola među nama”, kaže Stevan.

Prošle godine Opština Berane Stevanu Labudoviću dodijelila je najviše priznanje. Tim povodom on je organizovao u svom rodnom gradu izložbu „Srpsko vojno groblje Deli Ibrahim u Alžiru” koju je, opet bez zvaničnog protokola, otvorio ambasador Alžira u Crnoj Gori i Srbiji.

Dolazak Stevana Labudovića s ambasadorom Alžira u njegovo rodno Berane izazvao je veliku pažnju, a mnogi Beranci tada su prvi put čuli za ovog velikog a skromnog čovjeka koji je proslavio ne Berane i Crnu Goru, nego i ondašnju SFRJ.

Tufik SOFTIĆ