Povežite se sa nama

OKO NAS

STEVAN LABUDOVIĆ, SNIMATELJ JOSIPA BROZA I HRONIČAR ALŽIRSKE REVOLUCIJE: Espreso s Titom

Objavljeno prije

na

Devedesetogodišnji Stevan Labudović sjedi u svom domu u Beranama i okružen suvenirima evocira uspomene iz svog višedecenijskog druženja sa Josipom Brozom Titom.

Ovaj proslavljeni, i više u svijetu nego u Crnoj Gori poznati kamerman i fotograf odavno živi u Beogradu, ali ne zaboravlja odakle se otisnuo u svijet fotografije i filmskih traka.

On za Monitor priča kako skoro da i nije bilo Titovog putovanja a da ga on nije pratio.

„Mislim da samo dva puta nijesam putovao s Titom, na konferenciju nesvrstanih u Kairu, i još jednom kad je išao u neku afričku zemlju. Na svim drugim putovanjima bio sam uz njega”, kaže Šćepo, po kojem nadimku ga bolje znaju, objašnjavajući da je po nekom prećutnom dogovoru predsjednika Tita fotografisao samo on, a njegovu suprugu Jovanku Dragan Mitrović.

„Bili smo čuveni dvojac. Nemam pojma kako smo se tako podijelili”, prisjeća se Stevan.

On pamti i situaciju kada ga je Jovanka Broz praktično spasila.

„Bili smo u Burmi. Putujemo Galebom i u nekoj luci stanemo. Sunce prži, a onda kiša, vlaga da poludite. Ja, pun reume, skoro da nisam spavao. E sada, kada ulazite na ratni brod morate da stanete na most i poklonite se. Ja pod opremom, opterećen, jedva dišem, i samo proletim. Zaustavi me admiral i pita kako ste vi ušli. Ja kažem – lijepo, ne mogu da mu objašnjavam da mislim o hiljadu stvari, snimanju, svemu, a tek umor. Čula to Jovanka i saznam da mu je očitala lekciju. Rekla mu, vidite li šta on nosi, šta sve vuče, vidite li kako mora da trči. Poslije toga, vidim ja, admiral ne smije ni da me pogleda. Čuo sam da je to došlo i do predsjednika ali mu je Jovanka rekla da će ona to da sredi”, priča Labudović

Stevan se prisjeća i prijateljstva s Kočom Popovićem i toga kako su spasavali Tita prilikom posjete Indiji, ali i kako je dobio batine.

„Idemo na sastanak kongresa koji se održava na otvorenom. Dok se krećemo prema tribini provali raja policijski kordon, ne možemo da prođemo. Ispred mene ide Nehru, ja iza njega snimam sve to ljuljanje i talasanje. Uzme jedan od policajaca bambusov štap, oni ne nose oružje, i poče da udara narod. Pa dok bije njih, i po meni. Tapa, tapa, zveči onaj bambus, misliš puca glava. Tako sam dobio batine. Tita ne možemo da ubacimo u kola, hoće da se rukuju s njim, da ga dodirnu. Ne vrijedi ni to što Nehru moli. Koča i ja smo ga našim tijelima štitili i jedva uspjeli da ga ubacimo u kola”, – priča Stevan.

Prijateljstvo s Josipom Brozom bilo je toliko da je Stevan imao privilegiju da mu lično Tito sprema espreso.

„Bilo je neko snimanje, ne sjećam se tačno šta i kako. Završimo snimanje, on zadovoljan, mi pogotovo. Odlične fotografije i sad, predah. Pozove on nas trojicu, vidim ja, komplet aparat za espreso, sve. Spremi mi on kafu. Tito meni spremio espreso! Pomislim, on zna da ja volim espreso, ali kako zna nemam pojma. Nekako mi izleti, dovoljno glasno, da me i on čuo. A on će – sve se zna. Toliko smo bili bliski Tito i ja”, – kaže Stevan.

Osim što je bio Titov snimatelj Beranac Stevan Labudović ostao je poznat i kao hroničar alžirske revolucije.

Kapetan, kako su ga zvali njegovi saborci s kojima se rame uz rame pune tri i po godine borio za nezavisnost Alžira, snimatelj Filmskih novosti, čovjek je koji je okom kamere bilježio i slao u svijet istinu o alžirskoj revoluciji. Zbog prijateljstva sa dva predsjednika, dva njegova „komandanta”, u ovoj zemlji i danas ga doživljavaju kao svog.

„Ono što mi je najdragocjenije, a što sam iz Alžira ponio za cio život upravo je prijateljstvo sa Huari Bumedijenom, predsjednikom alžirske republike i Šadlijem Bendžedidom, koji ga je na tom mjestu naslijedio”, kaže Stevan.

Prijateljstvo s Bumedijenom krunisano je kumstvom, a sa Bendžedidom je trajalo više od pola vijeka, sve do njegove smrti, prije nekoliko godina.

„Bumedijen je rekao da će prvo moje i Ružičino dijete da se rodi u Alžiru. I sve je bilo planirano i organizovano, hotel, soba u Ekipažu, osoblje. Međutim, Ružica se porodi prije vremena u Beogradu. Javlja ambasador – sve pada u vodu. Ali, dolazi kompletna svita iz ambasade, donose magnetofon, rastura se ulica od pjesme. Sad, na vezi smo ambasador, Bumedijen i ja. Kaže on – ja bih htio da moje kumče nosi ime Jasmina. Ja kažem, doslovce – izvinite, Jasmina Labudović – ode voz. Ida – voz još na stanici. Sve on to sluša i kaže – da nam je živa i zdrava naša Ida. Traži Bumedijen ambasadora i kaže mu – za svako slovo njenog imena donesite po stotinu ruža. Stigoše ruže iz ambasade, ne znamo kud ćemo s njima, vaze pune. Sjetim se, i sve one preostale ruže u kadu”, sjeća se Stevan.

Šadli Bendžedid, u čijem je bataljonu proveo dva puta po tri mjeseca, jednom prilikom mu je spasio život. Stevan se do detalja sjeća i tog događaja.

„Šadli je kao ratnik bio genije. Kažem mu ja jednog dana – sa jedne stijene vidio sam u francuskom dijelu jednu bijelu zgradu, modernu, pretpostavio sam da je škola. Reportaža za cio svijet. Pitam, mogu li da odem tamo, a on kaže – taman posla. Gdje ćeš tamo, mine, čuda, škola ne radi, tu se vode borbe. Ali ja uporan. Znao sam, biće tamo parole, prevrnute klupe, biće svašta. Ako ne bih bio uporan ne bih bio reporter. Popusti on, ali zbog moje bezbjednosti dodijeli mi 40 ljudi da me prate i 15 minuta da završim šta sam zamislio. Taman kad smo trebali da krenemo izleti on iz zemunice i kaže – stop. Sve dogovoreno, šta je sad. Ja nikad u životu nisam opsovao,bacam kameru. Sve on to vidi, sve to vidi cijela četa, vidim i ja šta sam uradio. Kako je on predosjetio opasnost, ne znam, ali ne prođe malo, tačno kad sam trebao da budem tamo, dva mlaznjaka pogode raketama u školu. Diže se prašina do neba. Ja zanijemio”, kaže Stevan.

On se sjeća kako je Bendžedid jednom prilikom došao inkognito u Beograd da posjeti njega i njegovu porodicu.

„Došao je s rumunske strane, noću. Kako je prošao, da li je imao falsifikovana dokumenta, kako je uspio da s porodicom uđe inkognito u zemlju ni danas ne znam. Žena, dvije ćerke i on. Upade, mi zabezeknuti. Treba ljude dočekati, treba nešto da pojedu. Znam da nisu čista posla, ali ništa ne pitam.On mi kaže – uvijek bi pitao Bumedijena je li me posjetio, a on kaže da nije jer je dolazio u zvaničnu posjetu. E, on je znao da ako dođe zvanično neće me ni on vidjeti pa je došao kao ilegalac, možete li to da zamislite. Bio je to vrlo dirljiv susret, djeca vrište, skaču. Vodili smo ga da vidi Oplenac, Avalu, Skadarlija obavezno. I taj dan je prošao kao ilegala. Sutradan obavještavam ambasadora. On ljut, pisnuo na mene, kako si mogao da me ne obavijestiš da su tu cijeli noć i cijeli dan, a da ja to saznam tek sutradan. Ja kažem, to pitajte njega. Kad se saznalo i kad su ga novinari pitali on im je odgovorio, pa šta je tu čudno. Bio sam kod svog saborca. Neće da kaže kod svog borca. Mi smo dijelili i zlo i dobro, kakva su to pitanja.Time je sve rekao”, prisjeća se Stevan.

U Alžiru je Stevan boravio od maja 1959. godine pa sve do oslobođenja 1962. i učestvovao kao snimatelj i borac u čitavom gerilskom ratu.

Pamti i kada mu je Bumedijen rekao da među njima nikada neće biti protokola.

„Ja mu kažem – ti ćeš biti velika ličnost, a ja ću ovo što sam. Kad je to čuo, zapalio je, izbacio dim i bijesno rekao ,,šta si to rekao, dok sam živ nema protokola među nama”, kaže Stevan.

Prošle godine Opština Berane Stevanu Labudoviću dodijelila je najviše priznanje. Tim povodom on je organizovao u svom rodnom gradu izložbu „Srpsko vojno groblje Deli Ibrahim u Alžiru” koju je, opet bez zvaničnog protokola, otvorio ambasador Alžira u Crnoj Gori i Srbiji.

Dolazak Stevana Labudovića s ambasadorom Alžira u njegovo rodno Berane izazvao je veliku pažnju, a mnogi Beranci tada su prvi put čuli za ovog velikog a skromnog čovjeka koji je proslavio ne Berane i Crnu Goru, nego i ondašnju SFRJ.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

KOLAŠIN U SURET LOKALNIM IZBORIMA: Doskorašnji protivnici pod istim političkim kišobranom

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Kolašinu su se odlučili da izborne liste ispune, uglavnom, novim licima. Takav pristup učesnika lokalnih izbora mogao bi  donijeti novi kvalitet, ali može biti i riskantan kada je riječ o rezultatima

 

Sastav izbornih lista učesnika lokalnih izbora u Kolašinu  svojevrsna je kombinacija  partijskog podmlađivanja i  političkih  transfera,  koji su,  u nekoliko slučajeva,  spojili čak i  doskora ljute političke  oponente. Uz to, neuobičajeno za kolašinske prillike, na listama gotovo svih partija, koalicija i pokreta dominiraju nova lica.

U izbornoj trci u Kolašinu učestvovaće  SNP, Grupa birača ,,Za naš Kolašin – dr Momčilo Vukčević”,  pokret „Zajedno gradimo Kolašin“ (DPS, SDP, SD i nestranačke ličnosti), Evropa sad,  koalicija ,,Idemo ljudi” (Demokrate i Ujedninjena), DF i URA.

Željka Vuksanović, koja je bila dugogodišnja predsjednica OO SPD i bivša predsjednica Opštine našla se na listi URA, na čijem je čelu  Miodrag Vlahović,  koji do sada nije bio aktivan u političkom životu garada. Vuksanović će tako ubuduće u Opštinskom odboru URA sarađivati sa Milanom Đukićem, aktuelnim predsjednikom Skupštine opštine (SO). I Đukić je, bez zvaničnog saopštenja, iz Grupe birača (GB), koja je u tom gradu dugogodišnji vjerni saveznik Demokratske partije socijalista (DPS), prešo u URA. Međutim za njega nije bilo mjesta na izbornoj listi te stranke.

Vuksanović  je, tokom minule skoro dvije decenije, najoštriji kritičar kako DPS-a, tako i GB-a, čije je lokalne lidere Mila Šukovića i pokojnog Miletu Bulatovića  optuživala za zloupotrebu, pa čak i podnosila krivične prijave protiv njih.

Kritički se osvrtala, tokom minule četiri godine, i na rad koalicije  čiji je kadar bio Đukić, kao i na način na koji je on obavljao funkciju predsjendika SO. Đukić je, pak, u drugoj polovini mandata aktuelne kolašinske vlasti (DPS, GB i Socijledmokrate)  oštro kritikovao rad nekih svojih koalicionih partnera iz izvršne vlasti. Kamen spoticanja u vladajućoj kolašinskoj koaliciji bilo je i neuspjelo osnivanje RTV-a, kao i infrastrukturni projekti za potrebe MOSI igara.

Razlaz sa GB-om u kojoj je započeo političku karijeru Đukić nikad nije objasnio, ali konflikti između njega a i lidera GB-a Šukovića traju, navodno, već više od godinu. Šuković se , međutim, odlučio da naziv, pa i vrh  izborne liste prepusti dr Momčilu Vukčeviću, koji je u lokalni parlament ušao kao odbornik DPS-a.  Odmah nakon parlamentarnih izbora 2020. godine, Vukčević je napustio tu stranku i do sada djelovao kao nezavisni odbornik, mada je svojim glasom davao podršku svim predlozima izvršne vlasti.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NAKON LIKVIDACIJE JOVANA VUKOTIĆA – NAZIRE LI SE KRAJ RATU KLANOVA:  Krvavi niz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Broj uniformisanih policajaca  i inspektora u civilu koji su u utorak obezbjeđivali sahranu Vukotića u selu Čevo nadomak Cetinja, upućuje  da službe nijesu željele da ovaj čin prepuste slučaju. Više je razloga zbog kojih se vjeruje da rat klanova nije stao

 

Da li će likvidacijom Kotoranina Jovana Vukotića biti okončan osmogodišnji krvavi rat između škaljarskog klana čiji je bio apsolutni vođa i kavačkog, čije vođe su većinom u zatvoru, pitanje je na koje ni bezbjednosne strukture nemaju odgovor.

Broj uniformisanih policajaca ali i inspektora u civilu koji su u utorak obezbjeđivali sahranu Vukotića u selu Čevo nadomak Cetinja, jasno upućuje  da službe nijesu željele da ovaj čin prepuste slučaju već se strogo vodilo računa da se i ovom prilikom očuva bezbjednost stotinak onih koji su došli da se oproste sa ubijenim.

U spisima  predmeta koji su formirani protiv pripadnika obje kriminalne grupe navedeni su njihovi planovi da određene članove suprostavljenog klana likvidiraju upravo u vrijeme sahrane Vukotića.  Do realizacije takvog plana ipak nije došlo.

S druge strane, broj oproštajnih poruka u vidu čitulja ali i sadržaj pojedinih, razlog je više da se vjeruje da će uslijediti nastavak krvavog rata. Tako se u nizu oproštajnih čitulja izdvojila i jedna kojom se poručuje da će  se nastaviti tamo gdje je Vukotić stao.

,,Škaljarski kriminalni klan jeste obezglavljen, ali to ne znači da je došao kraj likvidacijama. Ubistvom Vukotića škaljarci jesu zadobili težak udarac, ali upravo zato vjerujemo da će njegovi podanici krenuti osvetničkim putem”,  smatra sagovornik iz bezbjednosnog sektora.

Vukotić je ubijen 8. septembra u Istanbulu, a tamošnji istražitelji su za samo 8 dana uspjeli da sklope mozaik zločina i uhapse čak 14 osoba za koje se vjeruje da imaju veze sa njegovom likvidacijom. Tako su 16. septembra u opsežnoj akciji uhapšeni Radoje Živković, zvani Žuti i Zdravko Perunović, koji su, prema optužbama,  organizovali egzekuciju. Kako je zvanično saopšteno, pronađeno je i oružje iz kojeg je za milion i po eura ubijen Vukotić.

Tamošnji istražitelji su utvrdili da je, navodno, Radoje Živković platio milion i po eura lideru turske kriminalne grupe Binaliju Džamgozu za organizaciju ubistva, koji je u julu uhapšen u Crnoj Gori i nalazi se u Istražnom zatvoru.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TUŽILAŠTVO I POLICIJSKA TORTURA: Vide mučenje, ali ne i mučitelje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službenici Uprave policije su tokom 2020. godine mučili Jovana Grujičića, Benjamina Mugošu i Marka Boljevića kako bi iznudili priznanja i dokaze za podmetanje bombe u Hotelu Grand i ispred kuće visokog policijskog funkcionera Duška Golubovića. Tužilaštvo u predmetu mučenja Grujičića vidi mučenje, ali ne i mučitelje

 

Crnogorski istražni organi od 2015. godine nijesu otkrili ko je bacio bombu na Hotel Grand i  na kuću tadašnjeg visokog policijskog službenika Duška Golubovića. Međutim, ponovo su otkrili da su službenici sistema skloni da upotrebom brutalne sile fabrikuju dokaze i iznude potrebna priznanja i svjedočenja.

Tužilaštvo je za ova krivična djela izvelo pred sudiju Jovana Grujičića i Benjamina Mugošu, dok je Marko Boljević naveden kao svjedok. Sva trojica su naveli da su pod prisilom dali prvobitne izjave u policiji. Međutim, u sudskom postupku pravosnažno su oslobođeni Grujičić i Mugoša. Njihov pravni zastupnik – advokat Damir Lekić za Monitor kaže da je utvrđeno kako je Grujičić u vrijeme izvršenja krivičnih djela bio na liječenju u psihijatrijskoj ustanovi u Dobroti.

Lekić i Boljevićev advokat Novica Milošević Osnovnom državnom tužilaštvu podnijeli su krivične prijave za torturu nad njihovim branjenicima. Domaći i strani vještaci medicinske struke utvrdili su da su sva trojica bili mučeni i zlostavljani u policijskoj stanici onako kako su opisivali tokom postupka.

Osnovno tužilaštvo je slučaj torture razdvojilo u tri predmeta. Za svaku žrtvu odvojeni predmet. Dok se u slučajevima Mugoše i Boljevića sumnjiče policajci i očekuju suđenja, u predmetu Grujičića je osnovna tužiteljka Maja Knežević po drugi put odbacila krivičnu prijavu protiv službenika policije.

Akcija za ljudska prava (HRA) izrazila je protest zbog takve odluke. Ističu da je tada medicinskim nalazima ,,potvrđeno da je mučen da bi se od njega iznudio iskaz”.

,,Grujičić je tada primoran da ‘prizna’ izvršenje krivičnog djela koje nije učinio – postavljanje eksplozivnih naprava na kuću Duška Golubovića i lokal Grand – a u međuvremenu ga je i sud pravosnažno oslobodio te optužbe”, saopštili su iz HRA.

U toj nevladinoj organizaciji smatraju da je odluka o odbacivanju krivične prijave donijeta bez sprovođenja djelotvorne istrage, koja bi bila ,,hitna, temeljna i nepristrasna”. Punomoćnik Jovana Grujičića, advokat Damir Lekić, podnio je pritužbu Višem državnom tužilaštvu u Podgorici protiv nove odluke o odbacivanju krivične prijave, a HRA je 9. septembra po drugi put podnijela pritužbu Tužilačkom savjetu zbog nesavjesnog i nezakonitog rada državnih tužilaca u tom predmetu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo