Šta Vlada do jeseni može da popravi, šta da pokvari, a za šta je već kasno oko urednog snabdijevanja hranom i energentima
Red optimizma, talas pesimizma. Po tom principu zvaničnici u region i svjetskim centrima moći iznose očekivanja i prognoze o nastavku globalne krize hrane i energenata. U trendove su se uklopili i naši politički prvaci.
Premijer Dritan Abazović je, neki dan, našao za shodno da sa javnošću podijeli svoje strepnje. „Ne samo da ćemo imati krizu energenata, već i krizu hrane. Jednostavno – sve na svijetu čeka teška godina, i ona neće zaobići ni Crnu Goru. Apelujem i na građane da budu odgovorni, da rade na uštedama električne energije, goriva…”, upozorio je. U istom dahu, dodao da to ipak nije poziv građanima da promijene navike (iako je, možda, trebalo da uradi baš to) nego više apel da „dok je lijepo vrijeme” prihvate zdrave stilove života.
Onda je ministar ekonomskog razvoja Goran Đurović predočio ljepšu stranu stvarnosti: „Imamo dovoljno energenata, raspoloživost svih prehrambenih proizvoda je dostupna. Tu nemamo problema…”.
Umjereni optimisti su i Monitorovi sagovornici iz Vladine Komisije za ekonomsku politiku. Ministar Đurović im je, kažu, nedavno predočio dio aktivnosti njegovog Ministarstva na planu obezbjeđivanja urednog snabdijevanja osnovnim životnim namirnicama i naftnim derivatima. Pošto je Crna Gora izrazito zavisna od uvoza hrane i benzina, iz Ministarstva su se obratili kolegama iz zemalja naših tradicionalnih dobavljača ali i onima koji bi to, izmijene li se okolnosti, mogli postati. Odgovori su, prenose naši izvori, ohrabrujući. Makar kada je u pitanju dostupnost osnovnih životnih namirnica. Budemo li mogli da platimo – nećemo biti gladni.
Koji detalj više dobili smo od Vladimira Jokovića, ministra poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Podsjećajući da iz Srbije godišnje uvezemo hranu vrijednu blizu pola milijarde eura (500.000.000, računajući po prošlogodišnjim cijenama, ovogodišnje su za nekih 30 odsto veće, za sada) Joković najavljuje da su proljetošnje blokade i zabrane izvoza iz Srbije prošlost. „Znam da u toj susjednoj zemlji postoji volja da se Crnoj Gori rezervišu osnovni prehrambeni proizvodi za naredni period od šest mjeseci”, rekao je Joković za Radio Crne Gore, najavljujući da će to biti jedna od tema predstojećih razgovora premijera Abazovića i predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića.
Treba da se uzdamo, dakle, u „postojanje volje” i dobre lične odnose Abazovića i Vučića, pošto očigledan interes srpske poljoprivrede da zadrži stečene tržišne pozicije u Crnoj Gori ne vrijedi mnogo ako se na tom putu ispriječi politika. Ista ona koja je Vladu Duška Markovića u ljeto 2020. natjerala da pšenicu kupuje u Francuskoj. A Zdravka Krivokapića i njegove saradnike, zimus, da odu u Bugarsku po brašno. Jer, Srbija je uvela zabranu izvoza osnovnih životnih namirnica, pokazalo se, na štetu svojih proizvođača i prerađivača.
Dugoročno, to je neodrživa pozicija. Toga su, izgleda svjesni i u našoj vladi. „Naredne godine treba izdvojiti što više novca za poljoprivredu kako bi značajno povećali subvencije i omogućili da poljoprivrednici proizvedu više hrane”, rekao je ministar Joković. „Analize i bilansi pokazuju da dovoljno imamo samo domaće lubenice i u jednom momentu mladog krompira”.
Lubenica i mladi krompir, u jednom momentu. Prema podacima Monstata, za četiri mjeseca ove godine (januar – april) uvezli smo hrane i živih životinja u vrijednosti od 165,2 miliona eura. Na listi su meso i mesne prerađevine (34,2 miliona), mliječni proizvodi i jaja (18,1 milion), voće i povrće (25,4 miliona), žitarice i proizvodi od žitarica (25 miliona), riba i prerađevine od ribe (5,7 miliona)… U istom periodu izvezli smo hranu vrijednu 7,9 miliona. Od toga, mesa i prerađevina od mesa za nešto manje od šest miliona. Ostalo je uglavnom, sića. Uz poneki kuriozitet, tipa da nam je izvoz proizvoda iz kategorije kafa, čaj, kakao i začini bio 40 odsto vredniji od izvoza voća i povrća (sve skupa 1,1 miliona).
Vlada je, paralelno, na početku mandata parlamentu predložila Zakon o privremenim mjerama za ograničavanje cijena proizvoda od posebnog značaja za život i zdravlje ljudi. Iako tim propisom nije precizirano na koje proizvode se on odnosi, a na koji način Vlada može ograničiti cijenu nekog proizvoda, prijedlog je dobio potrebnu većinu. Suštinske zamjerke imao je samo poslanik Genci Nimanbegu, pitajući se da li se vraćamo na ekonomsku politiku iz doba socijalizma, kada je država određivala i ograničavala cijene proizvoda, ne mareći na tržišne tokove: „Ovaj zakon je jedan od niza populističkih zakona koji su doneseni ili predloženi u Skupštini od 2020. godine i koji su veoma teško, čak i nemoguće primjenjivi. Ne želim poslati poruku da sam protiv ovakvog zakona, ali na tržištu nemate empatiju.”
Ministar Đurović je objasnio da Vlada nije htjela da precizira listu proizvoda od posebnog značaja, kako ne bi sebi ograničavala prostor za djelovanje. „Kada su u pitanju vrste mjera, to mogu biti određivanje maksimalne maloprodajne cijene, određivanje fiksne cijene proizvoda, ograničavanje marži i vraćanje cijena na prethodni nivo i slično. Ovakva ograničenja postoje u svim zemljama regiona i mnogim zemljama Evropske unije”, pojasnio je Đurović.
Ove nedjelje svjedoci smo prve primjene tog zakona. Vlada je trgovcima ograničila maržu koju mogu zaračunavati prodajući brašno, ulje, šećer i so na pet, odnosno, sedam odsto. Dok su jedni računali koliku nam to uštedu može donijeti (dosta neizvjesna matematika), drugi su iskazali bojazan da se takvim odlukama mogu proizvesti nestašice – trgovci neće biti stimulisani da nabavljaju robu na kojoj ne mogu zaraditi, uz opasnost da se dio ranije nabavljenog preseli na crno tržište. Tamo gdje zarada nije ograničena.
Iz Vlade ubjeđuju da se tako nešto neće desiti pošto je odluka, kažu, donijeta u dogovoru sa privrednicima. Već traju razgovori predstavnika Vlade i velikih trgovačkih lanaca, kako bi se u njihovim magacinima pronašlo mjesto za skladištenje brašna, ulja, šećera… koje bi država nabavila (opet uz njihovu pomoć) u cilju stvaranja određenih zaliha, za tri do šest mjeseci, i tako preduprijedila moguće nestašice o kojima se govori i među gostima lokalne kafane i u sjedištu Ujedinjenih nacija i Svjetske banke.
Hranu nije dovoljno kupiti, treba je i sačuvati (skladištiti) dok se ne iznese na trpezu. Crna Gora nema adekvatna skladišta. Prije 19 godina, tadašnja vlast odlučila je da se odrekne „prevaziđenog i skupog” održavanja robnih rezervi hrane i goriva, kojim bi se mogle preduprijediti krizne situacije – od ekstremnih poremećaja na tržištu, preko elementarnih nepogoda do ratnih sukoba. Pošto je ukinuta Direkcija za robne rezerve, njena skladišta za hranu i gorivo su, uglavnom, prodata ili zapuštena. I sad ih nema.
Ako se za hranu država nekako i može snaći, ispomažući se skladišnim kapacitetima koje imaju Voli, Idea, Aroma, Laković… problem sa skladištenjem goriva je mnogo ozbiljniji. Na tom smo terenu mnogo osjetljiviji na eventualne nestašice i, prema sadašnjim najavama – neizbježna, poskupljenja.
Izvjestan je rast cijena goriva i do tri eura, a to će „lančano” podići i ostale cijene, izjavio je nedavno direktor Uprave za ugljovodonike pri Ministarstvu kapitalnih investicija Marko Adžić. „Prevoznici i taksi udruženja teško da će moći da izdrže te nalete, osim onih koji imaju električna vozila. Takođe, pominje se da može doći i do nestašice goriva na tržištu“, kazao je on portalu Invetitor, ukazujući na potrebu obnove robnih rezervi.
Crna Gora se trenutno, kada je u pitanju skladištenje naftnih derivata, oslanja na silose koje Jugopetrol i Montenegrobonus posjeduju u Luci Bar. Riječ je o skladišnom prostoru od 116.000 kubnih metara. Ali, nijesu sva skladišta (silosi) u upotrebljivom stanju. Nadležni su, ipak, optimisti. „Naš terminal u Baru radi punim kapacitetom i kao takav zadovoljava potrebe Crne Gore”, saopštio je prvi čovjek Jugopetrola Vasilis Panagopulos. „Problema u snabdijevanju Crna Gora za sada nema. Crna Gora je stabilno tržište i Jugopetrol pažljivo prati trenutnu situaciju na međunarodnom nivou u sektoru energetike. Kao što je poznato, snabdijevamo se isključivo iz Grčke, iz Hellenik Petroleuma (većinski vlasnik Jugopetrola – prim. Monitora)”.
Prije privatizacije Jugopetrola i odluke o ukidanju Direkcije, Crna Gora je na raspolaganju imala i skladišne terminale u Lipcima (Bokokotorski zaliv) i Bijelom Polju, ukupnog kapaciteta za skladištenje oko 35.000 kubnih metara benzina i(li) dizel goriva. Oni su, u međuvremenu, zaboravljeni i, po svoj prilici, devastirani.
Na njih su, nedavno, podsjetili iz opozicionog DF-a, ukazujuću na sudbinu terminal u Bijelom Polju. „Vrhunac zloupotreba bila je odluka Vlade DPS-a i satelita da bivše vojno skladište u Bijelom Polju kapaciteta 21.000 m3 predaju na korišćenje Opštini Bijelo Polje za 1 euro na 99 godina, i to sve za vrijeme vladavine opštinom njihovog šerifa Tarzana Miloševića. „Skladište je u periodu predaje Opštini Bijelo Polje bilo potpuno funkcionalno i ispravno. Ovo skladište Opština sada koristi za parkiranje vatrogasnih vozila, odlaganje otpada, a jedno vrijeme je svoja sredstva u njemu skladištila i kompanija Franca.”
Iz DF-a su navode potkrijepili i računicom: „Da je država početkom 2020. godine, kada je cijena nafte bila na decenijskom minimumu, kupila i uskladištila ove količine kao robne rezerve, a što je naravo logika svake odgovorne vlasti, tada bi za to izdvojila manje od 25 miliona evra. To je količina koja je po bilansima potrebna za pet mjeseci Crnoj Gori, a sada bi imala trostruko veću vrijednost”. Naknadna pamet?
Slična računica može se napraviti i za početak 2021. (u oba slučaja pod uslovom da su skladišta bila u upotrebljivom stanju)… Uglavnom, aktuelna Vlada je primorana da razmišlja u tom pravcu. Mada bi bilo dobro da to radi brže.
Iako se o obnovi robnih rezervi govori od izbijanja pandemije korone (mart 2020) tek sljedeće nedjelje, treća Vlada od tada, raspisaće javni poziv za izbor nezavisnog konsultanta koji će uraditi studiju opravdanosti njihovog formiranja. „Kada analiza bude završena, pitanje je koliko će to da košta i da li naš budžet može da izdrži takvo ulaganje”, kazao je ministar Goran Đurović.
Slično razmišlja i ministar Joković: „Trebalo bi formirati državne robne rezerve uz prethodno urađenu stručnu analizu s ciljem da naša država obezbijedi rezerve osnovnih namirnica za barem tri mjeseca.”
Vratimo se naftnim derivatima. Krivokapićeva vlada je u aprilu prošle godine pripremila nacrt zakon o sigurnosti snabdijevanja naftnim derivatima. Taj dokument predviđa formiranje strateških rezervi (prosječni tromjesečni uvoz ili dvomjesečna prosječna potrošnja), mada ne precizira gdje bi se one čuvale. O tome je, naknadno, trebala da odluči Vlada. Međutim, Vladin prijedlog nije stigao na dnevni red parlamenta. Sada, nova vlada priprema novi zakon sa istom namjenom. I planom da bude usvojen krajem godine.
Neke rokove smo već ispustili. Kao članica evropske Energetske zajednice Crna Gora se obavezala, prije deset godina, da će najkasnije u januaru 2021. urediti pitanje održavanja minimalnih rezervi sirove nafte i naftnih derivata. Slične obaveze imamo i u pregovaračkim poglavljima sa EU, samo su rokovi nešto drugačiji (uskoro ističu).
Prema energetskim bilansima koje je usvojila prethodna vlada, naftni derivati čine blizu polovine (48 odsto) ukupnih izvora energije koji se koriste u Crnoj Gori. Prema tom bilansu, za normalnu potrošnju u državi ove godine mora se obezbijediti 391.000 tona naftnih derivata. Njihovu vrijednost, u ovim uslovima, nemoguće je izračunati. Važno je da može da se kupi.
„Brinemo da će poskupljenje hrane povećati siromaštvo u Crnoj Gori. Predviđa se da će stopa siromaštva biti 15,6 odsto u 2022. godini”, poručila je sredinom aprila Asli Demirguč Kunt, glavna ekonomistkinja Svjetske banke za Evropu i Centralnu Aziju. To je svaki šesti stanovnik ove zemlje.
Zoran RADULOVIĆ
IN ENGLISH3 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice