Povežite se sa nama

FOKUS

Sve je samo biznis

Objavljeno prije

na

Ubrzo će okrugli jubilej izvršne vlasti Mila Đukanovića. Svoju prvu Vladu je oformio 15. februara 1991. nakon izbornog trijumfa SKCG. Jubilej dvije decenije pada uoči kongresa DPS-a koji će se održati najkasnije na proljeće. Kongres će statutarno birati novo rukovodstvo ili će se potvrditi mandat postojećem. Najavljuju se razgovori Đukanovića sa partijskim potpredsjednicima Filipom Vujanovićem, Svetozarom Marovićem i Željkom Šturanovićem. Mediji prenose glasine da će Fićo i Sveto lupiti šakom o sto i tražiti svoj dio, statutarni i nestatutarni. Pri ponovnom razvijanju teorije političkog oceubistva, nikako ne treba zaboraviti da je, kao rijetko ko, Milo godinama usavršavao i uspješno primjenjivao baš tu disciplinu.

Momir „Istina” Bulatović mu je bio predavač još na Ekonomskom fakultetu, no završio je na margini „pravila ćutanja”, bez traga i glasa. Slobodan Milošević je od Đukanovića u njegovoj 29. godini napravio „najmlađeg premijera”. I zaboravio ga negdje u porodilištu vazala sve dok mu se nezahvalna titogradska dvometrica nije iskezila sa dobroćudnim licem britve. Sada je Đukanović jedini preživjeli SFRJ veteran na vlasti, junak Hobsovog trilera „svih protiv svih”. Iako je u politiku ušao kao Miloševićev gušter, izrastao je u krokodila, alfa-reptila depeesovske bare u kojoj se Fićo i Sveto brčkaju u sigurnom plićaku.

Ipak, kako god se kalkulisalo, Đukanovićeva je karijera na silaznoj putanji, makar i pod pretpostavkom da mu je politika možda dosadila. Šest puta premijer, jednom šef države i od 1998. na čelu najjače partije, plus gomila trofejnih skalpova svojih neprijatelja iz vlasti i opozicije; nema u crnogorskoj politici funkcije koju bi mogao poželjeti, niti protivnika koji ga ugrožava. Nepoznanica su njegove „evropske ambicije” – angažman u suverenim međunarodnim organizacijama, koje garantuju imunitet od krivičnih procesa.

Pominje se NATO. Od Gazimestana do Avganistana! Na Gazimestan, prilikom proslave 600 godina od Bitke na Kosovu, kod Peći se zlopatio sa Momirom Bulatovićem u saobraćajnom kolapsu. Iako su im poslali helikopter da ih prebači na proslavu, od protokola ih tamo niko nije dočekao. Dvije godine kasnije Đukanović je podigao crnogorske rezerviste da opljačkaju pršute u Konavlima, a danas je sikofant NATO-a. Infantilnim metaforama šalje naše vojnike u Avganistan.Veli : „Tamo dobijaju priliku da steknu nova iskustva”!

Onomad, kao hajlender, anonimni brđanski omladinski rukovodilac, prema svjedočenju cimera Senada Abdića – glavnog urednika magazina Slobodna Bosna, s kojim je dijelio sobu jednog beogradskog hotela – „Milo, kad bi došao iz grada, uvijek je nestrpljivo zapitkivao: Jesu l’ zvali od Slobe?” Kad su nazvali, bio je to poziv za jogurt-revoluciju.

Đukanović je praktično cio život u politici. Počelo je benigno, iniciran je 1986. kroz rukovodstvo ekspoziture Saveza socijalističke omladine na Univerzitetu Veljko Vlahović, odakle se preporučio staroj gardi, odgovornim drugovima iz najviših foruma. Do 1988. je u Centralnom komitetu SKJ „najmlađi član”.

„Imali ste garsonjeru kod Autobuske stanice”, tvrdio je Nebojša Medojević proljetos na premijerskom satu, „a Vaši su prijatelji bili konobari, zavarivali auspuhe”. Ratko Knežević tvrdi kako Đukanović politikom nije bio impresioniran kada ga je, preko Gorana Sita Rakočevića, upoznao 1988. u Beogradu. Naknadno ga je opisao: „Skroman čovjek, svježe oženjen, zainteresovan, kako mi se činilo, više za biznis nego za političku karijeru”.

Milo i Sito, titogradski „maljčiki”, navodno su u to vrijeme bili inspirisani „plamenim zorama”. Prema Kneževiću – zaljubljeni u „novi boljševizam” Stipa Šuvara, tadašnjeg genseka CK SKJ. To su „pokazivali i modnim detaljima noseći bijele košulje, rubaške bez kragne, te govorima koji su obilovali masom ‘komandnih’ infinitiva”.

Iz tog perioda je i dilema – politika ili biznis? Mnogo godina kasnije je Prva banka kardinalni dokaz da je pribjegao dijalektičkoj sintezi. I Aco Acika Đukanovića je krajem 1980-ih i političar (predsjednik omladinske organizacije na univerzitetu) i navodni biznismen. Milo je, naime, 2006. tvrdio da je njegov mlađi brat „još kao student Pravnog fakulteta imao registrovanu privatnu firmu”. Acika je ponudio drukčiju verziju: „Kopao sam kanale i istovarao vagone. Radio sam to, pa kad su me zaboljela leđa, onda sam počeo da mislim”.

Milo je zato odmah mislio. Ratko Knežević je 1998. radio u Monteksu, pa je, tvrdi, molio Stanislava Ćana Koprivicu da Đukanovića preporuči „za neku od pozicija”. Pomogao je i Milov ujak Luka Maksimović – sada volonterski direktor džip-relija Montenegro tropi a 1980-ih jedan od rukovodilaca u Monteksu – i „nađeno” mu je mjesto šefa turističke agencije ove firme u Budvi.

No, zakratko, „Milošević i njegov politički ‘cunami’ ispriječio se toj karijeri”. Bio je Milo u kadrovskom paketu sa Sitom Rakočevićem, tada u Beogradu jednim od direktora kuće Mladost, glasila jugoslovenske komunističke omladine. Knežević objašnjava da je „Miloševićev klan uradio sve da ih ‘prebaci’ kod sebe, kako bi se Đukanovićev glas u CK ‘čuo’ i podržao njegovu politiku”.

„Opisani događaji su ‘sjeme’ tragedije Crne Gore na razmeđi stoljeća”, napisao je ovih dana izvještaču Monitora Knežević u imejlu. Prema njegovoj verziji, uslijedile su ponude, ili vrbovanja, kako ko voli: Sito je postao „šef dopisništva lista Politika za Crnu Goru”, Milo „direktor za Crnu Goru” beogradske agencije Putnik. Đukanović je uzvratio uslugu „Miloševićevom klanu”. Na sjednici CK SKJ 17. oktobra 1988. Đukanović, sada u džemperu umjesto u rubaški, drži svoj čuveni „junoški” govor. No, u Beogradu je bio odsječen od glavnih zbivanja, jer u Titogradu „tada klan profesora Veselina Vukotića i profesora Boška Gluščevića počinje da ‘radi’ iznutra”. Knežević svjedoči kako je „jednog kišnog dana” u „restoranu Press centra u Beogradu, vidio sjetu na Đukanovićevom licu. Kazao sam mu: Čini mi se vozovi prolaze pored tebe, vlast se u Titogradu kotrlja ulicama. Idi tamo, pojavi se, uzećeš je!” Iste je noći je Đukanović otputovao i postao – sekretar SKCG.

No, stare „poslovne veze” su multiplikovane. Kada se Đukanović zaposlio u Putniku, generalni direktor beogradske agencije je bio Nebojša Maljković, 1990-ih funkcioner Jugoslovenske levice (JUL) Mirjane Marković, što nije bilo bez implikacija. Detalje je zimus otkrio Nenad Đorđević, nekad funkcioner JUL-a, vlasnik budvanskog hotela Admiral i parčeta ostrva Sveti Nikola (nekretnine 2007. prodao Stanku Subotiću).

„U sukob sa Crnom Gorom Srbija je došla zbog Nebojše Maljkovića”, ispričao je Đorđević srpskom listu Press, „Maljković je oteo ASI banku, sada Univerzal, vlasništvo Auto-moto saveza koji je vodio Vukašin Maraš, a čiji je predsjednik bio Đukanović”. U to je vrijeme Maraš bio i šef SDB Crne Gore i Maljkovića je predložio za predsjednika Upravnog odbora ASI banke, Đorđević tvrdi „zbog pozicija koje je imao sa Mirom i Slobom”. No Maljković je, prema verziji Nenada Đorđevića, preko „nekoliko malih firmi” dijelio akcije, kasnije „kupuje te firme i postaje njihov većinski vlasnik”.

Milu su julovci zavukli ruke u džep. I eto motiva za krupne političke događaje. „U Crnoj Gori počinju da se bune zbog toga, a Maljković to predstavlja Miri kao napad na njega zato što je član JUL-a”, rekao je Đorđević. „Mira tada počinje da piše prvi tekst protiv Đukanovića u Dugi, počinje sukob. Jedna delegacija odlazi kod Đukanovića i kaže mu da ne bi trebalo da zbog toga dođe do razdora između Srbije i Crne Gore, što on prihvata, uz uslov da sljedeće pismo protiv njega u Dugi ne prenese nijedan drugi list”. Međutim, Mirino „pismo” Politika preštampava. „Tada jaz između Srbije i Crne Gore počinje da se produbljuje”, ispričao je Đorđević, „i to je možda ključni razlog definitivnog odvajanja dve republike”.

Ostalo je istorija. Kada se Milo Đukanović 2006. povlačio iz državnog vrha, tvrdio je da je to zbog želje da ima privatni biznis. Ali, izvukao je zaključak, zašto bi u privatnike, kad ima državu kao svoje preduzeće.

BRITVA

Književnik Jevrem Brković je pribilježio utiske o Milu Đukanoviću iz sredine 1980-ih:
„…Jednom sam sa omladincem Milom Đukanovićem putovao vozom do Beograda. Išao je u Ljubljanu na neko omladinsko savjetovanje. On je mene znao, a ja sam njega prvi put tada upoznao. Govorio sam mu o crnogorskom nacionalnom pitanju… Omladinac Đukanović se tada u vozu Titograd – Beograd u svemu do u detalje sa mnom slagao. Bio sam ubijeđen da sam putovao s jednim mladim Crnogorcem kojemu je dosta toga jasno… Kakva je Đukanovićeva uloga u samom pučističkom činu, o tome tek treba da se sazna prava istina. Tačno je da je od samog početka bio oštriji i britkiji od svih ostalih pučista u blaćenju i ruženju bivšeg crnogorskog rukovodstva, koje je njega u politiku ‘gurnulo’. Odmah je dobio nadimak ‘Britva’ – ‘Milo Britva’ – koji sam mu ja dao u jednom od mojih tadašnjih intervjua…”

(Dnevnik prognanog Dukljanina 1996 – 1997, treći tom, Podgorica 2007, zapis datiran na 25. mart 1997)

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SIMBOL CRNE GORE U ŽARIŠTU BITKE ZA MOĆ: Čiji je Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije riječ o  bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manastiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike. Obje pravoslavne crkve.  Manastir bi bio, svih nas. Naš. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći. Nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedesetih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova

 

Nastavljeno je sa podizanjem tenzija i podjela i nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju 4. i 5. septembra. U centru  bitke za moć, sada se našao – Cetinjski manastir, u kom je prije deset dana, uz barikade, helikoptere i vojnu ćebad, ustoličen mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske –  Joanikije.

Nakon što je Skupština Prijestonice za ovu sedmicu zakazala sjednicu na kojoj je planirano da se izglasa inicijativa po kojoj se Cetinjski manastir, kao vlasništvo Prijestonice, daje na ustupanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Vlada je po hitnom postupku, dan prije zakazane sjednice, donijela odluku da se Cetinjski manastir hitno upiše kao državna imovina. Što je espresno i učinjeno. To je dovelo do novih protesta na Cetinju, ali i izliva mržnje i podizanja nacionalnih tenzija.

Policija je zbog vrijeđanja odbornika URA Slavka Jankovića, uhapsila dvojicu protestanata. Oni su Jankoviću, na ulazu u zgradu Opštine, dobacivali da je ,,izdajnik”, a pokret URA nazivali ,,sramnim i izdajničkim”. ,,Izdajnici, spustite glave, šta ste napravili građanima Cetinja”, ,,Da li će predstavnici URA-e ući u zgradu sa helikopterom”, čuje se na snimcima, dok prolazi Janković. Takođe, na jednom od snimaka, muškarac mu prijeti: ,,Ja ću ti kazati kad se vidimo”.

Cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo formiralo je i krivični predmet protiv Miloša Vasiljevića, koji se sumnjiči za ugrožavanje sigurnosti potpredsjednika Vlade i lidera pokreta URA Dritana Abazovića. Na snimku se vidi kako Vasiljević ispred cetinjskog parlamenta poručuje Abazoviću da će ga, kada ga vidi, ,,objesiti za m**a”, psujući mu ,,majku muslimansku”.

Opasne poruke stigle su i iz zgrade cetinjske Skupštine. Milovan Janković, odbornik DPS-a u Skupštini Prijestonice Cetinje, i bivši gradonačelnik tog grada, poručio je Abazoviću da treba da ga je sramota.,,Sram te bilo, mrtvi ti se otac prevrće u grobu”, kazao je, između ostalog, na sjednici. Janković je u nastavku određivao kome više nije mjesto u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA  KRIZA VLASTI: Vlada u barikadama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je za nedjelju dana pređen put od zadovoljstva i zahvalnosti do optužbi za „državni udar u Vladi“

 

U nedjelju, tek što je policija, uz more suzavca, uspostavila kontrolu na ulicama Prijestonice   premijer Zdravko Krivokapić najavio je otvaranje novog kriznog žarišta. U Vladi. Kao što su prethodno objavili Andrija Mandić i Milan Knežević, on je u ovlaš uvijenoj formi iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je policija (ne)postupala prošlog vikenda.

,,U komandnom dijelu odgovornosti će biti preispitan svaki čin svakog pojedinca koji je obezbijedio ili nije obezbijedio, uradio ili ne, djelovao ili ne…“, saopštio je premijer, „niko neće biti pošteđen, bez obzira koju funkciju ima i koja ga politička partija štiti”.  Javnost je, u tom trenutku, već obaviještena da se Krivokapić tokom noći sukobio sa direktorom Uprave policije Zoranom Brđaninom i ministrom MUP-a Sergejom Sekulićem. Posredno i sa Dritanom Abazovićem, potpredsjednikom Vlade zaduženim za pitanja bezbjednosti kome je bio upućen dio izjave o političkoj zaštiti osumnjičenih (prema tvrdnjama funkcionera DF – i presuđenih) čelnika policije.

Potvrdu sukoba dobili smo u utorak veče, kada je premijer u Vili Gorica organizovao prijem za pripadnike bezbjednosnog sektora. Iako nijesu formalno pozvani na skupu su se pojavili i Abazović, Sekulić i Brđanin. Premijerovo obezbjeđenje je sa ulaza vratilo službenog fotografa koji u sličnim prilikama bilježi aktivnosti potpredsjednika Vlade, a svrsishodnost tog poteza pokazala se nakon što su objavljene službene fotografije sa skupa. Na njima, kao u stara dobra vremena, nema nepodobnih funkcionera. Ni na jednoj.

Nakon rekordne zapljene kokaina (skoro 1,5 tona) Vlada je 30. avgusta organizovala konferenciju za medije kojoj su prisustvovali Krivokapić, Abazović, Sekulić i v.d. direktora Uprave prihoda Aleksandar Damjanović. „Kada izaberete profesionalne ljude na prave pozicije, onda nećete pogriješiti“, pohvalio se premijer, „posebno mi je zadovoljstvo da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovoj akciji“.

Za samo nedejelju dana pređen je  put do optužbi za svojevrstan „državni udar u Vladi“. Na šta se premijer, navodno, u subotu veče požalio Mandiću i Kneževiću.

Dakle, subota  veče. U Podgorici je završena svečanost povodom dolaska patrijarha SPC-a Porfirija. Na trgovima Cetinja i barikadama podignutim na magistralnom putu prema Podgrorici i Budvi nalaze se protivnici ustoličenja u tom gradu. Policija ih nadgleda i blokira pristup Cetinjskom manastiru. Specijalna jedinica MUP-a tek treba da uđe u Prijestonicu.

Pred premijerom i njegovim saradnicima je analiza ANB-a u kojoj se kaže da predstojeći događaji mogu imati „nesagledive posljedice“. Prema njihovim procjenama na Cetinju se nalazi oko 80 osoba koje „mogu imati pristup“ skrivenom oružju i spremne su da ga upotrijebe. ANB procjenjuje da se otprilike polovina njih nalazi na cetinjskim ulicama i barikadama. A druga polovina – na drugoj strani – u i oko Manastira.

Na stolu su i tri plana policije.

Priželjkivani – da se ustoličenje mitropolita Joanikija Mićovića obavi u Podgorici. Tako bi se preduprijedile moguće nevolje i žrtve.

Visokorizični – da se postavljene barikade „osvoje“ direktnim napadom policije i da se patrijarhu, mitropolitu i njihovim gostima omogući kopneni koridor  ka Manastiru.  Policajci objašnjavaju da taj plan, skoro izvjesno, donosi žrtve.  I da bi takav slijed događaja mogao dovesti do sukoba na ulicama drugih crnogorskih gradova. Koje ne bi imao ko da spriječi, pošto je praktično sva policija angažovana na Cetinju.

Realna opcija, na kojoj policajci insistiraju nakon što je postalo izvjesno da vrh SPC ne odustaje od ustoličenja pod Lovćenom (budu li prinuđeni krenuće pješke ka Cetinju, navodno su saopštili Porfirije i Joanikije), podrazumijeva da se čelnici SPC-a u Cetinjski manastir prebace helikopterom, dok policija  suzavcem zaokupi pažnju demonstranata. Držeći ih na bezbjednoj udaljenosti od Manastira i Vladičine bašte na koju je predviđeno slijetanje. Nedostatak ovog plana je to što MUP nije u stanju da vazdušnim putem iz Podgorice prebaci sve zvanice, već samo one čije je prisustvo neophodno da bi se obred održao.

Dramatične događaje najavljuje saopštenje poslaničkog kluba Demokrata kojim se zahtijeva da kompletno rukovodstvo bezbjednosnog sektora snosi odgovornost ukoliko UP ne obezbijedi ustoličenje na Cetinju.

Zatim premijer Krivokapić poziva direktora UP-a i izdaje mu naređenje: policija treba da u najkraćem roku krene sa uklanjanjem barikada i rastjerivanjem okupljenih, kako bi Cetinje zoru dočekalo spremno za ustoličenje mitropolita. Prema izvorima Monitora, Brđanin je odgovorio kako će se držati zakona. Tako je, zapravo, podsjetio ili obavijestio premijera da on nije taj koji ima mogućnost komandovanja policijom.

Krivokapić poziva Sekulića i traži da razriješi direktora UP-a. On će, kaže,  potom sazvati elektronsku sjednicu Vlade i imenovati v.d. direktora policije koji će izvršiti njegovo naređenje. Sekulić odbija, baš kao i zahtjev da podnese ostavku.

Sekulić i Brđanin, prema našim izvorima, insistiraju na članu 19. Zakona u MUP-u: „U vršenju policijskih poslova mogu se upotrebljavati ovlašćenja koja su propisana zakonom i čijom se upotrebom cilj postiže sa najmanje štetnih posljedica”. Ali, izgleda, kako unutar vlasti postoji veliko neslaganje po pitanju šta su najmanje štetne posljedice.

Ministar MUP-a čelnicima policije predočava premijerov zahtjev, i pita da li je neko od pomoćnika direktora UP-a spreman da zauzme Brđaninovo mjesto. Pomoćnici insistiraju da se cetinjska operacija  provede prema pripremljenom planu, uz puno jedinstvo vrha policije. Sekulić odlazi u gluvu sobu da obavijesti premijera. Tamo zatiče osobe kojima, prema zakonu, tu nije mjesto. I ulazi u verbalni sukob sa poslanikom Markom Milačićem.

Dok Krivokapić sa čelnicima DF-a razgovara o otopljavanju odnosa čelnici policije pritvrđuju detalje plana. I kreću u akciju. Naši sagovornici objašnjavaju kako o njihovoj (ne)kooperativnosti svjedoči i sljedeće: upotrebu specijalne jedinice može narediti samo direktor policije. I on je naredio. Opozvati je i povući sa terena može i ministar policije. Ali nije. Za upotrebu helikopterske jedinice koja se nalazi pri Direktoratu za vanrende situacije nadležan je ministar. I on je pokušao da ih podigne sa zemlje. Nakon što je obaviješten da piloti MUP-a odbijaju da lete, Sekulić je u pomoć pozvao ministarku odbrane Oliveru Injac (ona je sa premijerom u gluvoj sobi). Sveštenike je pred Manastir dopremio vojni helikopter.

Specijalci preko Budve, uz pomoć Marka – Bata Carevića i njegove teške mehanizacije probijaju barikade i zauzimaju položaje u gradu. Sada treba naći povod za planirani udar suzavcem na demonstrante. Taj problem rješava Veselin Veljović, na poznati način.

Dok policajci suzavcem prave dimnu zavjesu i na manje grupe razbijaju  okupljene, iz Kabineta premijera stižu dezinformacije. I tvit o njegovom „naređenju da se uhapsi Veljović“. Dva dana kasnije neko je uspio da predsjedniku Vlade objasni kako on nije vrhovni komandant koji može da naredi nečije hapšenje ili oslobađanje. I da je tom objavom ušao u zonu krivične odgovornosti. Dok saradnici pokušavaju da ispeglaju taj šlamperaj, premijer od ministra policije ponovo traži ostavku (ponedjeljak). Uzalud. Potom mu najavljuje da će pokrenuti postupak njegovog razrješenja. Iz DF-a tvrde kako je njih obmanuo, rekavši im da je to već učinio.

Uključuju se  ambasadori zemalja kvinte (SAD, Britanija, Njemačka, Francuska i Italija). Oni pokušavaju Krivokapića odgovoriti od nauma da izvrši sječu čelnika bezbjednosnog sektora i prenose poruku da će u suprotnom izgubiti podršku njihovih vlada. Aleksandar Vučić pozdravlja i zahvaljuje. Malo li je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo