Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Sve naše krvave godine

Objavljeno prije

na

Odnosi dvije najveće države i najbrojnijih naroda regiona su u krizi: vojno-policijska operacija Oluja od 4. do 8. avgusta 1995. za Srbe je zločin i „najveće etničko čišćenje na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata”, dok je za Hrvate „majka svih bitaka” kojom je uglavnom okončana okupacija njihove države.

„Nijesam ljut na Hrvatsku što je Haški sud (ICTY) oslobodio Anta Gotovinu”, kazao je srpski premijer Ivica Dačić, „ali sam ljut na Hrvatsku što slavi jedan zločin”.

Dačić je za vrijeme Oluje bio portparol Socijalističke partije Slobodana Miloševića, koji je na Vrhovnom savjetu odbrane 14. avgusta 1995, prema transkriptima koje je objavio ICTY, kazao za Srbe iz samoproglašene Republike Srpske Krajine (RSK) da su „utekli kao zečevi”.

„Molim vas, šest hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine, napadala je cela 1. armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a Knin nijesu mogli braniti ni 12 sati!?”, rekao je Milošević. „Oni ga nisu branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili bežaniju!”

Osim cinizmom, Milošević je baratao i približno tačnim podacima. Aludirao je na svog bivšeg pulena Milana Martića, tadašnjeg predsjednika RSK-a, koji je 4. avgusta 1995. u 16:45 sati naredio „da se pristupi planskoj evakuaciji svog za borbu nesposobnog stanovništva iz opština Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac” prema Srbu i Lapcu, uz samu granicu sa BiH. No, kolone civila su krenule i iz drugih oblasti Krajine, osim iz Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema koje se kasnije bez rata reintegrisalo u Hrvatsku.

Činjenica da je Oluja sa stanovišta međunarodnog prava bila legalna, ne umanjuje odgovornost hrvatske države za zločine nad Srbima. Predsjednik Ivo Josipović je za TV B92 kazao da su tek sada „u fazi u kojoj nastojimo, koliko je to mogućno, sve zločine tretirati na jednak način”.

Prema njegovoj evidenciji, protiv 104 osobe iz hrvatskog vojnog i političkog miljea su pokrenuti postupci zbog zločina nad srpskim stanovništvom. „Osuđeno je njih 30 do sada, od toga tri generala na dugogodišnje kazne zatvora, protiv 49 osoba se vodi sudski postupak, a još traje veći broj istraga”, naveo je Josipović.

Nijesu, kako Josipović tvrdi osuđena trojica generala Hrvatske vojske (HV), već dvojica – Mirko Norac i Branimir Glavaš. Njihove „dugogodišnje robije” su ukupno 23 godine. Norac je dobio 12 zbog masovnih ubistava Srba 1991. iz Gospića i Karlobaga, te još sedam zbog zločina u operaciji Medački džep. Izrečena mu je jedinstvena kazna od 15 godina. Nakon mekog režima robijanja – tokom kojeg je sagradio kuću i oženio se – u jesen 2011. je pušten na uslovnu slobodu.

Glavaš je osuđen na osam godina zbog ubistava Srba 1991. u Osijeku. Nakon bjekstva u BiH, kaznu izdržava u Mostaru. Premda je zločinac, Glavaš uživa veliku popularnost u Osijeku i okolini: ekstremistička HDSSB, stranka koju je utemeljio, krajem prošle godine je opet izborila parlamentarni status.

Postupci bez osuđujućih presuda su vođeni protiv druge dvojice general-bojnika: Đura Bordarca i Rahima Ademija. Osumnjičen za ubistva i nestanke u Sisku najmanje 25 Srba i zlostavljanja njih još 42, Brodarac je sredinom 2011. preminuo u osječkom pritvoru. Ademi je terećen za Medački džep, ali je pravosnažno oslobođen.

Iako su se svjedočenja učesnika pokolja i mučenja u Pakračkoj poljani i objektu Zagrebačkog velesajma još 1997. pojavila u hrvatskim medijima, tek je 8. juna 2011. optužen Tomislav Merčep, bivši savjetnik ministra policije i šef rezervne jedinice MUP-a. Tereti se za smaknuća najmanje 43 Srbina, te za nestanak tri i zlostavljanje još šest. Merčep je pretrpio dva moždana udara, pa je to razlog sudske odluke da se brani sa slobode. Troškove odbrane plaća mu MUP Hrvatske.

I zločin kod Karlovca star dvije decenije čeka epilog. Optužnica protiv pripadnika Specijalne policije Mihajla Hrastova za ubistva 13 rezervista JNA i ranjavanje još dvojice koji su se bili predali je podignuta 25. maja 1992, ali je tek šestom presudom nepravosnažno osuđen na četiri godine. Ostao je, međutim, na slobodi a njegov branilac se nada oslobađajućoj presudi.

Desetak godina traju procesi protiv Enesa Viteškića. Za ubistva 18 srpskih civila i jednog Mađara u Paulin Dvoru kod Osijeka proljetos je nepravosnažno osuđen na 11 godina. Za isti zločin na 15 godina je osuđen Nikola Ivanković. Obojica su bili pripadnici 130. brigade HV.

No, što je sa zločinima koji su se odigrali za vrijeme i nakon Oluje?

Tamošnje Tužilaštvo (DORH) je evidentiralo 47 žrtava ratnih zločina i ubistava. Zbog toga su procesuirane 33 osobe, dok za 26 žrtava nemaju podatke o ubicama. U svakom slučaju, nema presuda protiv pripadnika HV i hrvatske policije: DORH za ubijenih 11 osoba tereti njih 10.

Jedan od tih postupaka sada se vodi pred Županijskim sudom u Zagrebu: protiv Frana Drlje i Boža Krajine, pripadnika Specijalne policije. Igor Beneta je takođe bio optuženik, ali je navodno počinio samoubistvo.

Drlja i Krajina se terete da su 25. avgusta 1995. u akciji pretrage terena pod nazivom Oluja obruč u Gruborima kod Knina strijeljali, zaklali i-ili zapalili srpske civile: Mariju Grubor rođenu 1905. i njenog sina Jova (starog 65 godina), zatim Jovana Grubora (73), Miloša Grubora (80), Milicu Grubor (51) i Đura Karanovića (45).

ICTY je i zbog zločina u Gruborima nepravosnažno osudio Mladena Markača, ratnog zapovjednika Specijalne policije, no presuda mu je nedavno ukinuta. Haškom presudom je oslobođen za zataškavanje tog zločina i general-pukovnik HV Ivan Čermak. Posmatrač UN-a Edvard Flini je na pretresu u ICTY-u svjedočio da mu je, par dana nakon pokolja, Čermak kao zapovjednik Zbornog mjesta HV-a u Kninu rekao da su srpski civili „ubijeni u borbenim djelovanjima, jer su Grubori četničko uporište”!

Aktuelni glavni državni tužilac Hrvatske Mladen Bajić je avgusta 1995. bio zamjenik vojnog tužioca u Splitu, sa nadležnostima nad Kninom i okolinom. U Hagu je 2009, kao svjedok odbrane generala Gotovine, na pitanje zašto se 14 godina nakon Oluje ne zna ko je pobio Srbe u Gruborima, kao i obližnjim Varivodima, kazao: „Veliki dio zločina su počinili civili, odjeveni u uniforme HV”.

Ostaje otvoreno pitanje ukupnog broja srpskih civilnih žrtava u periodu Oluje i nakon nje? Predsjednik Josipović je izašao s procjenom da se radi o 200-300 osoba. Predstojnik Ureda Franja Tuđmana je svojevremeno izjavio da je u operaciji ubijeno 950 srpskih vojnika. Civile nije pominjao. Uz to, ni jedan srpski ranjenik onomad nije registrovan u bolnicama koje gravitiraju Krajini. Nikada nije objavljeno koliko je „srpskih odmetnika”, građana Hrvatske, likvidirano u postolujnim „čišćenjima terena”.

Uprava za zatočene i nestale Ministarstva obitelji i branitelja je popisala 679 ekshumiranih osoba, dok 563 vodi kao nestale, ali nije objavila podatke o njihovoj nacionalnosti, niti posebno klasifikovala žrtave rata i žrtve ratnih zločina. DORH je saopštio da je na osnovu prijava policije i istraživanja u evidencije unio podatke za 214 osoba „koje su stradale bilo kao žrtve krivičnog djela ubistva, bilo kao žrtve ratnih zločina”.

Jedan od referentnijih izvora za srpske civilne žrtve je Vojna operacija Oluja i poslije – Izvještaj Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (HHO) iz 2001, urednik dr Žarko Puhovski. Knjiga nema razdvojene žrtve rata od žrtava ratnih zločina. Navodi se njihov ukupan broj – 677 osoba, od čega 410 civila, bezmalo su svi Srbi.

Raspravno vijeće ICTY-a, koje je 2011. osudilo Gotovinu i Markača, publikaciju HHO-a nije prihvatilo kao relevantan izvor, jer je, piše u presudi, „tokom ispitivanja Puhovskog u sudnici postalo jasno da u knjizi ima grešaka” (dovostrukog unosa istih imena ili se kao žrtve navode žive osobe, itd). Puhovski je 2009, kao svjedok haškog tužilaštva, nastojao opovrgnuti tezu odbrane da su mnogi popisani zapravo srpski vojnici, jer se „nije moglo po uniformi zaključiti radi li se o vojniku ili civilu”.

Nikolić i Gotovina

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić u osvrtu na poziv Anta Gotovine Srbima iz Hrvatske da se vrate svojim ognjištima je kazao: „Šta hoće – da se okupe i da ih još jednom protera i pobije, da završi taj posao?”

Iako je Nikolić učesnik rata u Hrvatskoj – bio je u sastavu srpske jedinice koja se nalazila u okolini Vinkovaca, a dobio je kasnije i titulu četničkog vojvode – nijesu mu poznate ili ignoriše okolnosti da je Gotovina, mimo Glavnog stožera HV-a, nakon što je izjutra 5. avgusta 1995. ušao u Knin, naredio svom Zbornom području (ZP) Split dvodnevni prekid gonjenja. Srpske jedinice sa teškim naoružanjem iz sastava 7. sjevernodalmatinskog i 15. ličkog korpusa u haotičnom povlačenju ka sjeveru, pomiješane sa civilnim kolonama, zagušile su uske sabraćajnice na hrvatsko-bosanskoj granici i bile su lake mete za totalno uništenje.

Iz kojih je motiva Gotovina to naredio? Nije pouzdano utvrđeno. Hrvatski vojni istoričar Davor Marijan navodi mišljenja po kojima je „operativna pauza u djelovanju ZP Split oko Knina napravljena iz sigurnosnih razloga, zbog priprema za dolazak predsjednika Tuđmana 6. avgusta u Knin”, ali da su time u svakom slučaju „izbjegnute žrtve među civilima, jer bi došlo do natiskivanja HV-a sa njima” (Oluja, 2007).

Gotovina je zbog toga pretrpio oštru kritiku tadašnjeg načelnika Glavnog stožera HV-a Zvonimira Červenka, koji u Izvješću o provedenoj operaciji Oluja Tuđmanu 21. avgusta 1995. piše: „Snage ZP Split, koje su mogle prijeći čak i u gonjenje, zbog neuslovljenog i zaustavljenog napada glavnih snaga u trajanju od dva dana, te neistinitog izvještavanja o dostignutoj crti, nijesu izvršile pravovremeno odsijecanje komunikacija čime je neprijatelj uspio izvući znatan dio borbene tehnike”.

Brojevi

Ivo Josipović je za TV B92 kazao da se u Hrvatsku nakon Oluje vratilo 94.000 Srba. Na popisu 1991. u Hrvatskoj je živjelo 582.000 Srba, među njima i brojni pripadnici JNA i njihove porodice. Od tog broja na prostoru nekadašnje RSK je bilo 244.000 Srba. Vlasti RSK su 1991-1995. najveći broj tamo nastanjenih 168.000 Hrvata i 56.000 ljudi drugih nacionalnosti proćerali u ostatak Hrvatske; jedan dio su masakrirali u čitavom nizu zločina. Nakon Oluje u neka naselja bivše RSK su doseljeni Hrvati iz BiH i Kosova. Ukupan broj Srba u Hrvatskoj u odnosu na 1991. sada je manji skoro za dvije trećine.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo