Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Sve naše krvave godine

Objavljeno prije

na

Odnosi dvije najveće države i najbrojnijih naroda regiona su u krizi: vojno-policijska operacija Oluja od 4. do 8. avgusta 1995. za Srbe je zločin i „najveće etničko čišćenje na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata”, dok je za Hrvate „majka svih bitaka” kojom je uglavnom okončana okupacija njihove države.

„Nijesam ljut na Hrvatsku što je Haški sud (ICTY) oslobodio Anta Gotovinu”, kazao je srpski premijer Ivica Dačić, „ali sam ljut na Hrvatsku što slavi jedan zločin”.

Dačić je za vrijeme Oluje bio portparol Socijalističke partije Slobodana Miloševića, koji je na Vrhovnom savjetu odbrane 14. avgusta 1995, prema transkriptima koje je objavio ICTY, kazao za Srbe iz samoproglašene Republike Srpske Krajine (RSK) da su „utekli kao zečevi”.

„Molim vas, šest hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine, napadala je cela 1. armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a Knin nijesu mogli braniti ni 12 sati!?”, rekao je Milošević. „Oni ga nisu branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili bežaniju!”

Osim cinizmom, Milošević je baratao i približno tačnim podacima. Aludirao je na svog bivšeg pulena Milana Martića, tadašnjeg predsjednika RSK-a, koji je 4. avgusta 1995. u 16:45 sati naredio „da se pristupi planskoj evakuaciji svog za borbu nesposobnog stanovništva iz opština Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac” prema Srbu i Lapcu, uz samu granicu sa BiH. No, kolone civila su krenule i iz drugih oblasti Krajine, osim iz Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema koje se kasnije bez rata reintegrisalo u Hrvatsku.

Činjenica da je Oluja sa stanovišta međunarodnog prava bila legalna, ne umanjuje odgovornost hrvatske države za zločine nad Srbima. Predsjednik Ivo Josipović je za TV B92 kazao da su tek sada „u fazi u kojoj nastojimo, koliko je to mogućno, sve zločine tretirati na jednak način”.

Prema njegovoj evidenciji, protiv 104 osobe iz hrvatskog vojnog i političkog miljea su pokrenuti postupci zbog zločina nad srpskim stanovništvom. „Osuđeno je njih 30 do sada, od toga tri generala na dugogodišnje kazne zatvora, protiv 49 osoba se vodi sudski postupak, a još traje veći broj istraga”, naveo je Josipović.

Nijesu, kako Josipović tvrdi osuđena trojica generala Hrvatske vojske (HV), već dvojica – Mirko Norac i Branimir Glavaš. Njihove „dugogodišnje robije” su ukupno 23 godine. Norac je dobio 12 zbog masovnih ubistava Srba 1991. iz Gospića i Karlobaga, te još sedam zbog zločina u operaciji Medački džep. Izrečena mu je jedinstvena kazna od 15 godina. Nakon mekog režima robijanja – tokom kojeg je sagradio kuću i oženio se – u jesen 2011. je pušten na uslovnu slobodu.

Glavaš je osuđen na osam godina zbog ubistava Srba 1991. u Osijeku. Nakon bjekstva u BiH, kaznu izdržava u Mostaru. Premda je zločinac, Glavaš uživa veliku popularnost u Osijeku i okolini: ekstremistička HDSSB, stranka koju je utemeljio, krajem prošle godine je opet izborila parlamentarni status.

Postupci bez osuđujućih presuda su vođeni protiv druge dvojice general-bojnika: Đura Bordarca i Rahima Ademija. Osumnjičen za ubistva i nestanke u Sisku najmanje 25 Srba i zlostavljanja njih još 42, Brodarac je sredinom 2011. preminuo u osječkom pritvoru. Ademi je terećen za Medački džep, ali je pravosnažno oslobođen.

Iako su se svjedočenja učesnika pokolja i mučenja u Pakračkoj poljani i objektu Zagrebačkog velesajma još 1997. pojavila u hrvatskim medijima, tek je 8. juna 2011. optužen Tomislav Merčep, bivši savjetnik ministra policije i šef rezervne jedinice MUP-a. Tereti se za smaknuća najmanje 43 Srbina, te za nestanak tri i zlostavljanje još šest. Merčep je pretrpio dva moždana udara, pa je to razlog sudske odluke da se brani sa slobode. Troškove odbrane plaća mu MUP Hrvatske.

I zločin kod Karlovca star dvije decenije čeka epilog. Optužnica protiv pripadnika Specijalne policije Mihajla Hrastova za ubistva 13 rezervista JNA i ranjavanje još dvojice koji su se bili predali je podignuta 25. maja 1992, ali je tek šestom presudom nepravosnažno osuđen na četiri godine. Ostao je, međutim, na slobodi a njegov branilac se nada oslobađajućoj presudi.

Desetak godina traju procesi protiv Enesa Viteškića. Za ubistva 18 srpskih civila i jednog Mađara u Paulin Dvoru kod Osijeka proljetos je nepravosnažno osuđen na 11 godina. Za isti zločin na 15 godina je osuđen Nikola Ivanković. Obojica su bili pripadnici 130. brigade HV.

No, što je sa zločinima koji su se odigrali za vrijeme i nakon Oluje?

Tamošnje Tužilaštvo (DORH) je evidentiralo 47 žrtava ratnih zločina i ubistava. Zbog toga su procesuirane 33 osobe, dok za 26 žrtava nemaju podatke o ubicama. U svakom slučaju, nema presuda protiv pripadnika HV i hrvatske policije: DORH za ubijenih 11 osoba tereti njih 10.

Jedan od tih postupaka sada se vodi pred Županijskim sudom u Zagrebu: protiv Frana Drlje i Boža Krajine, pripadnika Specijalne policije. Igor Beneta je takođe bio optuženik, ali je navodno počinio samoubistvo.

Drlja i Krajina se terete da su 25. avgusta 1995. u akciji pretrage terena pod nazivom Oluja obruč u Gruborima kod Knina strijeljali, zaklali i-ili zapalili srpske civile: Mariju Grubor rođenu 1905. i njenog sina Jova (starog 65 godina), zatim Jovana Grubora (73), Miloša Grubora (80), Milicu Grubor (51) i Đura Karanovića (45).

ICTY je i zbog zločina u Gruborima nepravosnažno osudio Mladena Markača, ratnog zapovjednika Specijalne policije, no presuda mu je nedavno ukinuta. Haškom presudom je oslobođen za zataškavanje tog zločina i general-pukovnik HV Ivan Čermak. Posmatrač UN-a Edvard Flini je na pretresu u ICTY-u svjedočio da mu je, par dana nakon pokolja, Čermak kao zapovjednik Zbornog mjesta HV-a u Kninu rekao da su srpski civili „ubijeni u borbenim djelovanjima, jer su Grubori četničko uporište”!

Aktuelni glavni državni tužilac Hrvatske Mladen Bajić je avgusta 1995. bio zamjenik vojnog tužioca u Splitu, sa nadležnostima nad Kninom i okolinom. U Hagu je 2009, kao svjedok odbrane generala Gotovine, na pitanje zašto se 14 godina nakon Oluje ne zna ko je pobio Srbe u Gruborima, kao i obližnjim Varivodima, kazao: „Veliki dio zločina su počinili civili, odjeveni u uniforme HV”.

Ostaje otvoreno pitanje ukupnog broja srpskih civilnih žrtava u periodu Oluje i nakon nje? Predsjednik Josipović je izašao s procjenom da se radi o 200-300 osoba. Predstojnik Ureda Franja Tuđmana je svojevremeno izjavio da je u operaciji ubijeno 950 srpskih vojnika. Civile nije pominjao. Uz to, ni jedan srpski ranjenik onomad nije registrovan u bolnicama koje gravitiraju Krajini. Nikada nije objavljeno koliko je „srpskih odmetnika”, građana Hrvatske, likvidirano u postolujnim „čišćenjima terena”.

Uprava za zatočene i nestale Ministarstva obitelji i branitelja je popisala 679 ekshumiranih osoba, dok 563 vodi kao nestale, ali nije objavila podatke o njihovoj nacionalnosti, niti posebno klasifikovala žrtave rata i žrtve ratnih zločina. DORH je saopštio da je na osnovu prijava policije i istraživanja u evidencije unio podatke za 214 osoba „koje su stradale bilo kao žrtve krivičnog djela ubistva, bilo kao žrtve ratnih zločina”.

Jedan od referentnijih izvora za srpske civilne žrtve je Vojna operacija Oluja i poslije – Izvještaj Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (HHO) iz 2001, urednik dr Žarko Puhovski. Knjiga nema razdvojene žrtve rata od žrtava ratnih zločina. Navodi se njihov ukupan broj – 677 osoba, od čega 410 civila, bezmalo su svi Srbi.

Raspravno vijeće ICTY-a, koje je 2011. osudilo Gotovinu i Markača, publikaciju HHO-a nije prihvatilo kao relevantan izvor, jer je, piše u presudi, „tokom ispitivanja Puhovskog u sudnici postalo jasno da u knjizi ima grešaka” (dovostrukog unosa istih imena ili se kao žrtve navode žive osobe, itd). Puhovski je 2009, kao svjedok haškog tužilaštva, nastojao opovrgnuti tezu odbrane da su mnogi popisani zapravo srpski vojnici, jer se „nije moglo po uniformi zaključiti radi li se o vojniku ili civilu”.

Nikolić i Gotovina

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić u osvrtu na poziv Anta Gotovine Srbima iz Hrvatske da se vrate svojim ognjištima je kazao: „Šta hoće – da se okupe i da ih još jednom protera i pobije, da završi taj posao?”

Iako je Nikolić učesnik rata u Hrvatskoj – bio je u sastavu srpske jedinice koja se nalazila u okolini Vinkovaca, a dobio je kasnije i titulu četničkog vojvode – nijesu mu poznate ili ignoriše okolnosti da je Gotovina, mimo Glavnog stožera HV-a, nakon što je izjutra 5. avgusta 1995. ušao u Knin, naredio svom Zbornom području (ZP) Split dvodnevni prekid gonjenja. Srpske jedinice sa teškim naoružanjem iz sastava 7. sjevernodalmatinskog i 15. ličkog korpusa u haotičnom povlačenju ka sjeveru, pomiješane sa civilnim kolonama, zagušile su uske sabraćajnice na hrvatsko-bosanskoj granici i bile su lake mete za totalno uništenje.

Iz kojih je motiva Gotovina to naredio? Nije pouzdano utvrđeno. Hrvatski vojni istoričar Davor Marijan navodi mišljenja po kojima je „operativna pauza u djelovanju ZP Split oko Knina napravljena iz sigurnosnih razloga, zbog priprema za dolazak predsjednika Tuđmana 6. avgusta u Knin”, ali da su time u svakom slučaju „izbjegnute žrtve među civilima, jer bi došlo do natiskivanja HV-a sa njima” (Oluja, 2007).

Gotovina je zbog toga pretrpio oštru kritiku tadašnjeg načelnika Glavnog stožera HV-a Zvonimira Červenka, koji u Izvješću o provedenoj operaciji Oluja Tuđmanu 21. avgusta 1995. piše: „Snage ZP Split, koje su mogle prijeći čak i u gonjenje, zbog neuslovljenog i zaustavljenog napada glavnih snaga u trajanju od dva dana, te neistinitog izvještavanja o dostignutoj crti, nijesu izvršile pravovremeno odsijecanje komunikacija čime je neprijatelj uspio izvući znatan dio borbene tehnike”.

Brojevi

Ivo Josipović je za TV B92 kazao da se u Hrvatsku nakon Oluje vratilo 94.000 Srba. Na popisu 1991. u Hrvatskoj je živjelo 582.000 Srba, među njima i brojni pripadnici JNA i njihove porodice. Od tog broja na prostoru nekadašnje RSK je bilo 244.000 Srba. Vlasti RSK su 1991-1995. najveći broj tamo nastanjenih 168.000 Hrvata i 56.000 ljudi drugih nacionalnosti proćerali u ostatak Hrvatske; jedan dio su masakrirali u čitavom nizu zločina. Nakon Oluje u neka naselja bivše RSK su doseljeni Hrvati iz BiH i Kosova. Ukupan broj Srba u Hrvatskoj u odnosu na 1991. sada je manji skoro za dvije trećine.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

PO MILOSTI SPC-a: Ordenje za zaslužne političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ordeni SPC-a na grudima političara svjedoče o prevrtljivosti politike i promjenama težnji i interesa. I o kontinuitetu bliskosti SPC-a sa politikom

 

Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije uručio je, protekle sedmice, na Miholjskoj prevlaci kod Tivta Orden prvog stepena Svetog Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca direktoru i predsednik odbora direktora Elektroprivrede – Nikoli Rovčaninu i Milutinu Đukanoviću, kao i predsjedniku i članici borda Rudnika uglja Dušanu Janjuševiću i Slavici Batinić.

Ordeni su dodijeljeni „za djelatnu ljubav prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a posebno za nesebičnu pomoć Manastiru Svetog Arhangela Mihaila na Miholjskoj prevlaci”. Rovčanin i Janjušević su funkcioneri Demokrata, a Đukanović Demokratskog fronta.

Opozicija je reagovala i optužila funkcionere vladajućih partija da su dobili ordenje za uništavanje državne energetske kompanije. Mimo politike, primjetno je da je EPCG od preuzimanja kompanije od strane nove vlasti ukinula neka sponzorstva za sportske saveze, muzičke i kulturne manifestacije. S druge strane, crkvi se sve češće izlazi u susret sa donacijama. Tokom ove godine EPCG je donirala novac za izgradnju skulpture Svetog Save u Goliji (5.000 eura), obnovu hrama u selu Muževice (3.000 eur), renoviranje i adaptaciju prostorija Parohijskog doma u Toploj (5.000 eura), održavanje i tekuće potrebe za Hram Sv. Dimitrija u Kolašinu (3.000 eura), kupovinu zemljišta zbog ,,nastavka aktivnosti“ za izgradnju Sabornog hrama na Žabljaku (10.000 eura).

I tokom prošle godine, EPCG je pomagao brojnim crkvama i manastirima po Crnoj Gori. Kako piše Pobjeda nova donatorska strategija izlazi u susret i  organizacijama bliskim crkvi: Institutu za srpsku kulturu, Klubu dobrovoljnih davalaca krvi Sveti Sava Nikšić, Matici srpskoj, NVO Miholjski zbor Pljevlja, Časopis za književnost, istoriju i kulturu Glas Holmij iz Kolašina, Udruženju srpskih epskih pjesnika Crne Gore Radovan Bećirović Trebješki, Bratstvu pravoslavne omladine Sveti Pantelejmon Tivat…

Pomoć SPC-u i od strane bivše vlasti nije bila neuobičajena, kada je to trebalo. To pokazuje i slučaj funkcionera DPS-a Predraga Boškovića. Obavljajući jednu od brojnih funkcija, Bošković je dok je bio predsjednik Odbora direktora Rudnika uglja pomogao izgradnju pravoslavnog hrama u Pljevljima. I za to je od SPC-a dobio Orden Svetog Save.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NASTAVLJAJU SE IGRE OKO ULCINJSKE SOLANE: Dosoljavanje soli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada se činilo da su otklonjene prepreke i da kreće revitalizacija Solane, opet su, odlukama Vrhovnog, pa Upravnog suda, stvari vraćene unazad, kada je riječ o vlasništvu nad tim prostorom u zaleđu Velike plaže od oko 15 miliona kvadratnih metara. Na potezu je ponovo Vlada Crne Gore

 

Upravni sud Crne Gore usvojio je prošlog mjeseca tužbu Akcionarskog društva za proizvodnju morske soli Bajo Sekulić Ulcinj u stečaju i poništio mišljenje Vlade, odnosno Savjeta za privatizaciju i kapitalne projekte iz jula 2021. godine, u kome je konstatovano nesporno državno vlasništvo nad zemljištem naše jedine fabrike za proizvodnju slanih kristala. Na osnovu toga Uprava za katastar i državnu imovinu, Područna jedinica Ulcinj, upisala je pravo svojine na ime države Crne Gore.

Upravni sud, prethodno je u aprilu, odbio tužbu akcionara, cijeneći da mišljenje Savjeta nije upravni akt. Tako nije mislio i Vrhovni sud, pa je Upravni sud u ponovnom postupku, preinačio presudu.

Tako je napravljen korak unazad što se tiče statusa Solane, odnosno vlasništva nad tim prostorom u zaleđu Velike plaže od oko 15 miliona kvadratnih metara. Vladin savjet je tek nakon deset godina donio mišljenje, na osnovu stava eksperata, da u procesu privatizacije za Solanu nije plaćena tržišna cijena. Podsjetimo se da je Eurofond za kupovinu većinskog paketa akcija, od oko 72 odsto, platio 800.000 eura. I to akcijama stare devizne štednje!

Ubrzo nakon toga u ovu najstariju ulcinjsku kompaniju je uveden najprije programirani, a onda 2011. i klasični stečaj. Eurofond je u cijelom tom periodu imao pravo korišćenja nad zemljištem Solane. Na prvom javnom pozivu za prodaju tog preduzeća stečajna uprava je navela početnu cijenu od 257 miliona eura.

Država je kao vlasnik zemljišta Solane, zvanično u katastarskim knjigama upisana početkom jula ove godine. Predstavnici manjinskih akcionara su, nakon toga, najavili tužbe koje bi državu, prema njihovoj procjeni, mogle da koštaju i preko 200 miliona eura. Oni tvrde da je u pitanju imovina 20 hiljada akcionara i da je država potvrdila da je izdala akcije bez pokrića. „Faktički je Vlada izvršila eksproprijaciju Solane, jer nemaju papire da je imovina bila državna“, smatraju oni.

U Vladi Crne Gore su uvjereni da je državi vraćena vrijednost od 200 miliona eura. Prema riječima premijera Dritana Abazovića, Solana je samo jedan primjer korupcije sa pečatom države. ,,Bivši vlasnici namjeravali su da prodaju Solanu za 250 ili čak i 300 miliona eura, koju su kupili za 800 hiljada. Ovaj problem traje 20 godina jer su oni bili povezani sa državnim vrhom”, rekao je on. Abazović je naglasio  da  rješavanje imovinsko-pravnih odnosa znači da država može nesmetano da pregovara o vraćanju proizvodnje i života na tom području, kojim već više od šest godina upravljaju Nacionalni parkovi Crne Gore.

Prije odluke Upravnog suda bili su optimisti i u civilnom sektoru. ,,Glavni kamen spoticanja bila je vlasnička struktura. Mi smo zahvalni jer je to pitanje riješeno”, kazala je direktorica Centra za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP) Jovana Janjušević.

Ta renomirana organizacija je osigurala donaciju od pola miliona eura koja bi se investirala u oporavak Solane. ,,Novac bi trebao biti usmjeren na izradu geodetske podloge. To je  preduslov za dalju izradu dokumentacije potrebne za obnovu nasipa i pratećih ekoloških dozvola, nabavku dva bagera, nabavku i instaliranje nove pumpne stanice 31, koja predstavlja samo srce Ulcinjske solane bez koje nije moguća buduća proizvodnja kao ni povoljno upravljanje hidrološkim režimom“, saopštila je Janjuševićeva.

Ona je najavila i izradu hidrološke studije. Ta studija  bi dala precizne informacije kako upravljati vodama Solane u cilju obezbjeđivanja povoljnog ekološkog statusa za mnoge ugrožene vrste koje zavise od zdrave i vitalne Solane, kao i očuvanje Natura 2000 habitata.

,,Uz saglasnost stečajnog upravnika, u toku je adaptacija budućeg muzeja i informativnog centra Parka prirode Ulcinjska solana koji će imati jedinstvenu umjetničku postavku”, navode iz CZIP-a.

Zahvaljujući podršci Njemačkog federalnog ministarstva za životnu sredinu i zaštitu prirode, CZIP će kroz naredne dvije godine razvijati šemu monitoringa biodiverziteta za Solanu kako bi ona bila operativna za buduće upravljačko tijelo.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma i Opštine Ulcinj su najavili da će do kraja ove godine osnovati zajedničko privredno društvo koje će upravljati Parkom prirode Ulcinjska solana.

,,Brojni primjeri iz regiona, Evrope i svijeta govore da smo na pravom putu, i da je turistička valorizacija bivših fabrika soli, okrenuta prirodi i ornitologiji, jedini održivi model. Opština Ulcinj je formirala i Sekretarijat za ekologiju koji će se aktivno uključiti u rješavanje problematike Solane i za tu svrhu imati i poseban namjenski budžet”, kazao je predsjednik Opštine Ulcinj Omer Bajraktari.

Sva ova predviđena dinamika, na kojoj posebno insistiraju evropske institucije, je sada dovedena u pitanje. Iz Upravnog suda su saopštili da će u ponovnom postupku, Vlada Crne Gore imati u vidu primjedbe ukazane njihovom presudom, s tim što će tužiocu omogućiti učešće u postupku, shodno Zakonu o opštem upravnom postupku. ,,Na taj će mu  način omogućiti da u raspravi, iznese činjenice i pruži potrebne dokaze za svoje tvrdnje, s obzirom na to da mu to u prethodnom postupku nije bilo omogućeno. Nakon otklanjanja svih ovih nepravilnosti, tuženi će biti u mogućnosti da donese, novu i na zakonom zasnovanu odluku”, navodi se u obrazloženju presude.

Dok se čeka na novu odluku Vlade, u Ulcinju se nadaju da će se sistematskom i planskom devastacijom Solane konačno pozabaviti Državno tužilaštvo. Posebno zato što je u maju najavljeno razotkrivanje stečajne mafije koja je državu oštetila za desetine miliona eura. Među preduzećima u kojima najduže traje stečajni postupak, uz brojne nezakonitosti, je svakako i Ulcinjska solana.

Bivši radnici te kompanije ističu da do sada niko nije odgovarao za to. ,,I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu. Zato ih mi radnici i zovemo – stečajna mafija“, rekao je Veselin Mitrović., nekadašnji rukovodilac finansija u Solani

                                                                                           Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

BRONZANA MEDALJA NA EVROPSKOM PRVENSTVU: Rukometašice pokazale kako se može

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se Francuzi čude kako ih, pored brojnih prednosti koje imaju,  pobjeđuju crnogorske rukometašice, naše kažu da je to zbog toga što je igra u državnom dresu za njih više od sporta

 

Rukometašice Crne Gore u meču za treće mjesto na Evropskom prvenstvu pokazale su publici svu draž, neizvjesnost i katarzu igre. Željom i borbenošću savladale su dvostruke olimpijske prvakinje, reprezentativke Francuske.

Kao i prije deset godina kada su osvojile zlatnu medalju protiv Norveške (2012. Beograd), i ovaj put su do odličja došli u iscrpljujućim produžecima. ,,Sjećam se da sam se okrenula u pravcu klupe i pitala ko može da igra, sve su skočile i pokazale prstom na grudi”, priča o atmosferi i htjenju u produžecima selektorka Bojana Popović.

Bila je ovo prva pobjeda crnogorskih rukometašica nad Francuskom, još od Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine. Treba imati na umu da  Francuska ima 500 hiljada registrovanih rukometašica i rukometaša sa 3.300 klubova, 60 trenera koje plaća država, budžet od 21 milion eura dok je samo u njihovom savezu zaposleno 160 osoba…

O tom odnosu Francuske prema crnogorskoj, za njih, rukometnoj enigmi Bojana Popović je za Antenu M kazala: ,,Oni stalno pričaju o nama. Analiziraju na koji način, kako je to moguće da sa toliko registrovanih igrača i igračica, akademijama sa hiljadama djevojčica i dječaka, skautima koji po Africi traže i dovode talentovanu djecu… kako mi sa šezdesetak registrovanih seniorki uspijevamo da ih dovedemo u situaciju da se muče sa nama ili da ih pobijedimo, kao što smo sada. Ja vjerujem da će opet sada time da se bave, jer im ništa nije jasno. Baš ništa!”.

Za razliku od inostranih rukometnih stručnjaka, domaćima je sve bilo ,,jasno”. Iako, pored vaterpolista, jedine u ekipnim sportovima imaju kvalitet da se redovno takmiče na najvećim turnirima, rukometašice su u posljednjoj deceniji često bile na meti kritika. Nakon što su osvojile  srebro na Olimpijskim igarama u Londonu 2012, i zlato na EP u Beogradu, uslijedila je pauza sa medaljama. Na Svjetskom prvenstvu u Srbiji 2013. zaustavljene su u osmini finala, godinu kasnije postigle su uspjeh, ali bez medalje, osvojivši četvrto mjesto na Evropskom prvenstvu u Mađarskoj i Hrvatskoj. Do medalje nijesu stigle ni na Svjetskom prvenstvu 2015. i 2019. Taj niz je prekinut bronzom iz Ljubljane, trećom medaljom osvojenom na velikim takmičenjima.

,,Nijesmo se bavili komentarima. Bili smo fanatici. I drugi vole ovaj sport, igraju ga na visokom nivou, ali mi dajemo mnogo više”, kazala je prva saradnica selektroke Maja Savić.

Pored uspjeha igračica, u rukometnom svijetu odjeknulo je i navijanje za reprezentaciju Crne Gore. Preko 10.000 ljudi gromoglasno ih je bodrilo  tokom tri meča grupne faze koji su odigrani u SC Morača u Podgorici.

Navijački karavan pratio je ,,lavice” u Skoplje, a dvije hiljade navijača pokazalo je euforičnu privrženost svojoj ekipi i u Ljubljani. U svim izjavama reprezentativke i stručni tim ne kriju da su u ovaj uspjeh ugrađeni i navijači. ,,Svaku riječ smo čuli. Ohrabreni smo bili, a ko ne bi bio nakon, Crna Goro, volim te“, istakla je Savić.

Publika je, nakon uspijeha u Ljubljani, rukometašice dočekala na Aerodromu u Podgorici. Selektroka Popović, nekada najbolja igračica svijeta, kojoj je ovo prva trenerska medalja, kazala je da se rukometni svijet pita kako prave ovakve rezultate: ,,Bez zajedništva i timskog duha možeš da budeš igrački genije, možeš da budeš ne znam kakav trener, ali neće biti rezultata. Mi smo bile tim u svim mečevima”.

Osvrnula se i na kritike, koje su u ovdašnjoj javnosti često jedina stvarnost: ,,Bilo je kritika, a valjalo bi ponekad uputiti i lijepu riječ, podržati i kada ne ide, jer su ovo naša djeca, koja vole ovo što rade, koja stvaraju neki svoj put i potrebna im je podrška. Hvala svima, i onima koji vjeruju i onima koji ne vjeruju, a mi ćemo se uvijek boriti do kraja i koliko možemo”, kazala je Popovićeva.

Svečani doček za rukometašice upriličen je i u utorak veče u SC MoračaBemax areni. Jovanka Radičević,  koja je proglašena za najbolje desno krilo evropskog šampionata, zahvalila se navijačima i svima koji su ih podržali. Ona je postigla preko 1.100 golova u nacionalnom dresu, a utakmica sa Francuskom bila je njena posljednja za reprezentaciju Crne Gore.

Milena Raičević koja je meč za bronzanu medalju propustila zbog povrede, po dolasku u Podgoricu, kaže: ,,Pobjeđivale smo na veliko srce, koliki god da imamo, srce je ono što prednjači, što nam daje snagu da osvajamo medalje”.

I dok je na sportskom terenu dokazana priča da talenat, pregnuće i srce donose uspjeh, mimo njega, bez kuraži i želje za uspjehom, sve i dalje ostaje u domenu pizme i podjela.

Lavice su osvajanjem medalje sportskim kritičarima zapušile usta, ali čak ni uspjeh ne može utišati one brojnije koje su povezane sa politikom. Ta podbadanja koja su pratila rukometašice i tokom ovog prvenstva, najčešće su banalna – od boje dresa, preko pjesme koje su slušale u autobusu… do stalnih zamjerki da su jedne od simbola ,,starog režima” te da previše napadno (njihovi kritičari kažu iritantno) iskazuju privrženost državi i njenim simbolima (preglasno pjevaju himnu, previše mašu zastavama…).

Da se te kritike i te kako reflektuju i na trenutnu vlast svjedoči nezadovoljstvo čelnika Rukometnog saveza, stručnog štaba i igračica zbog izostanka adekvatne podrške, prije svega finansijske, tokom organizacije i priprema za Evropsko prvenstvo. Već smo pominjali izjavu predsjednika Rukometnog saveza Crne Gore Petra Kapisode: ,,Ovo prvenstvo nijesu organizovale tri države, nego su ga organizovale − država Slovenija, država Sjeverna Makedonija i Rukometni savez Crne Gore”.

Slično je, po povratku iz Slovenije, govorila i jedna od najboljih rukometašica reprezentacije Milena Raičević: „Nijesmo imali nikakvu podršku od države, što je – ne znam koju bih riječ mogla da izaberem – jer je zaista to sramota“.

I selektorka Popović nije krila stav da je izostala pomoć države  Rukometnom savezu i ŽRK Budućnost. Naglasila je da su sportisti najbolji promoteri Crne Gore, a da podrška države rukometu izostaje: ,,Uvijek moramo da imamo sluha. Mislim da ga u posljednjih nekoliko godina nemamo i to je, po meni, tužno. Da li će biti bolje poslije svih ovih rezultata, vidjećemo. U rukometu je u posljednje dvije godine bila baš, baš loša situacija. To najbolje znamo mi iz Budućnosti. Prosto, za nas nijesu imali sluha, a ta djeca su morala kroz Budućnost da se stvaraju. Svi odlično znamo – da nema Budućnosti ne bi bilo reprezentacije”.

Skandalozno je da država ne pomaže selekcije koje osvajaju medalje i promovišu Crnu Goru, a čija je baza u vaterpolu u par primorskih klubova i za  ženski rukomet u Budućnosti. Posebno što su uvijek po srijedi politički a ne sportski razlozi.

Dugogodišnja saigračica i sadašnja pomoćnica selektorke Maja Savić objasnila je: ,,Dolazili su mi tokom prvenstva i nakon posljednje utakmice, sa pitanjima kako to da ‘mala’ zemlja, sa ovolikim brojem igračica, radi što radi. Nešto sam sakrila, a nešto nijesam, a razloga nema da ne kažem. Kada slušamo himnu, na ivici smo suza. Može patriotizam nekome da smeta, ali šta da se radi. Voliš, pa voliš svoju državu, sigurna sam da velika većina na sličan način razmišlja”.

S kakvim god emocijama većina i manjina bili, rukometašice su primjer i dokaz da se uz veliki rad, želju i istrajnost može postići naizgled nemoguće.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo