Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Sve naše krvave godine

Objavljeno prije

na

milo-djukanovic-ranko-krivo

Odnosi dvije najveće države i najbrojnijih naroda regiona su u krizi: vojno-policijska operacija Oluja od 4. do 8. avgusta 1995. za Srbe je zločin i „najveće etničko čišćenje na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata”, dok je za Hrvate „majka svih bitaka” kojom je uglavnom okončana okupacija njihove države.

„Nijesam ljut na Hrvatsku što je Haški sud (ICTY) oslobodio Anta Gotovinu”, kazao je srpski premijer Ivica Dačić, „ali sam ljut na Hrvatsku što slavi jedan zločin”.

Dačić je za vrijeme Oluje bio portparol Socijalističke partije Slobodana Miloševića, koji je na Vrhovnom savjetu odbrane 14. avgusta 1995, prema transkriptima koje je objavio ICTY, kazao za Srbe iz samoproglašene Republike Srpske Krajine (RSK) da su „utekli kao zečevi”.

„Molim vas, šest hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine, napadala je cela 1. armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a Knin nijesu mogli braniti ni 12 sati!?”, rekao je Milošević. „Oni ga nisu branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili bežaniju!”

Osim cinizmom, Milošević je baratao i približno tačnim podacima. Aludirao je na svog bivšeg pulena Milana Martića, tadašnjeg predsjednika RSK-a, koji je 4. avgusta 1995. u 16:45 sati naredio „da se pristupi planskoj evakuaciji svog za borbu nesposobnog stanovništva iz opština Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac” prema Srbu i Lapcu, uz samu granicu sa BiH. No, kolone civila su krenule i iz drugih oblasti Krajine, osim iz Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema koje se kasnije bez rata reintegrisalo u Hrvatsku.

Činjenica da je Oluja sa stanovišta međunarodnog prava bila legalna, ne umanjuje odgovornost hrvatske države za zločine nad Srbima. Predsjednik Ivo Josipović je za TV B92 kazao da su tek sada „u fazi u kojoj nastojimo, koliko je to mogućno, sve zločine tretirati na jednak način”.

Prema njegovoj evidenciji, protiv 104 osobe iz hrvatskog vojnog i političkog miljea su pokrenuti postupci zbog zločina nad srpskim stanovništvom. „Osuđeno je njih 30 do sada, od toga tri generala na dugogodišnje kazne zatvora, protiv 49 osoba se vodi sudski postupak, a još traje veći broj istraga”, naveo je Josipović.

Nijesu, kako Josipović tvrdi osuđena trojica generala Hrvatske vojske (HV), već dvojica – Mirko Norac i Branimir Glavaš. Njihove „dugogodišnje robije” su ukupno 23 godine. Norac je dobio 12 zbog masovnih ubistava Srba 1991. iz Gospića i Karlobaga, te još sedam zbog zločina u operaciji Medački džep. Izrečena mu je jedinstvena kazna od 15 godina. Nakon mekog režima robijanja – tokom kojeg je sagradio kuću i oženio se – u jesen 2011. je pušten na uslovnu slobodu.

Glavaš je osuđen na osam godina zbog ubistava Srba 1991. u Osijeku. Nakon bjekstva u BiH, kaznu izdržava u Mostaru. Premda je zločinac, Glavaš uživa veliku popularnost u Osijeku i okolini: ekstremistička HDSSB, stranka koju je utemeljio, krajem prošle godine je opet izborila parlamentarni status.

Postupci bez osuđujućih presuda su vođeni protiv druge dvojice general-bojnika: Đura Bordarca i Rahima Ademija. Osumnjičen za ubistva i nestanke u Sisku najmanje 25 Srba i zlostavljanja njih još 42, Brodarac je sredinom 2011. preminuo u osječkom pritvoru. Ademi je terećen za Medački džep, ali je pravosnažno oslobođen.

Iako su se svjedočenja učesnika pokolja i mučenja u Pakračkoj poljani i objektu Zagrebačkog velesajma još 1997. pojavila u hrvatskim medijima, tek je 8. juna 2011. optužen Tomislav Merčep, bivši savjetnik ministra policije i šef rezervne jedinice MUP-a. Tereti se za smaknuća najmanje 43 Srbina, te za nestanak tri i zlostavljanje još šest. Merčep je pretrpio dva moždana udara, pa je to razlog sudske odluke da se brani sa slobode. Troškove odbrane plaća mu MUP Hrvatske.

I zločin kod Karlovca star dvije decenije čeka epilog. Optužnica protiv pripadnika Specijalne policije Mihajla Hrastova za ubistva 13 rezervista JNA i ranjavanje još dvojice koji su se bili predali je podignuta 25. maja 1992, ali je tek šestom presudom nepravosnažno osuđen na četiri godine. Ostao je, međutim, na slobodi a njegov branilac se nada oslobađajućoj presudi.

Desetak godina traju procesi protiv Enesa Viteškića. Za ubistva 18 srpskih civila i jednog Mađara u Paulin Dvoru kod Osijeka proljetos je nepravosnažno osuđen na 11 godina. Za isti zločin na 15 godina je osuđen Nikola Ivanković. Obojica su bili pripadnici 130. brigade HV.

No, što je sa zločinima koji su se odigrali za vrijeme i nakon Oluje?

Tamošnje Tužilaštvo (DORH) je evidentiralo 47 žrtava ratnih zločina i ubistava. Zbog toga su procesuirane 33 osobe, dok za 26 žrtava nemaju podatke o ubicama. U svakom slučaju, nema presuda protiv pripadnika HV i hrvatske policije: DORH za ubijenih 11 osoba tereti njih 10.

Jedan od tih postupaka sada se vodi pred Županijskim sudom u Zagrebu: protiv Frana Drlje i Boža Krajine, pripadnika Specijalne policije. Igor Beneta je takođe bio optuženik, ali je navodno počinio samoubistvo.

Drlja i Krajina se terete da su 25. avgusta 1995. u akciji pretrage terena pod nazivom Oluja obruč u Gruborima kod Knina strijeljali, zaklali i-ili zapalili srpske civile: Mariju Grubor rođenu 1905. i njenog sina Jova (starog 65 godina), zatim Jovana Grubora (73), Miloša Grubora (80), Milicu Grubor (51) i Đura Karanovića (45).

ICTY je i zbog zločina u Gruborima nepravosnažno osudio Mladena Markača, ratnog zapovjednika Specijalne policije, no presuda mu je nedavno ukinuta. Haškom presudom je oslobođen za zataškavanje tog zločina i general-pukovnik HV Ivan Čermak. Posmatrač UN-a Edvard Flini je na pretresu u ICTY-u svjedočio da mu je, par dana nakon pokolja, Čermak kao zapovjednik Zbornog mjesta HV-a u Kninu rekao da su srpski civili „ubijeni u borbenim djelovanjima, jer su Grubori četničko uporište”!

Aktuelni glavni državni tužilac Hrvatske Mladen Bajić je avgusta 1995. bio zamjenik vojnog tužioca u Splitu, sa nadležnostima nad Kninom i okolinom. U Hagu je 2009, kao svjedok odbrane generala Gotovine, na pitanje zašto se 14 godina nakon Oluje ne zna ko je pobio Srbe u Gruborima, kao i obližnjim Varivodima, kazao: „Veliki dio zločina su počinili civili, odjeveni u uniforme HV”.

Ostaje otvoreno pitanje ukupnog broja srpskih civilnih žrtava u periodu Oluje i nakon nje? Predsjednik Josipović je izašao s procjenom da se radi o 200-300 osoba. Predstojnik Ureda Franja Tuđmana je svojevremeno izjavio da je u operaciji ubijeno 950 srpskih vojnika. Civile nije pominjao. Uz to, ni jedan srpski ranjenik onomad nije registrovan u bolnicama koje gravitiraju Krajini. Nikada nije objavljeno koliko je „srpskih odmetnika”, građana Hrvatske, likvidirano u postolujnim „čišćenjima terena”.

Uprava za zatočene i nestale Ministarstva obitelji i branitelja je popisala 679 ekshumiranih osoba, dok 563 vodi kao nestale, ali nije objavila podatke o njihovoj nacionalnosti, niti posebno klasifikovala žrtave rata i žrtve ratnih zločina. DORH je saopštio da je na osnovu prijava policije i istraživanja u evidencije unio podatke za 214 osoba „koje su stradale bilo kao žrtve krivičnog djela ubistva, bilo kao žrtve ratnih zločina”.

Jedan od referentnijih izvora za srpske civilne žrtve je Vojna operacija Oluja i poslije – Izvještaj Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (HHO) iz 2001, urednik dr Žarko Puhovski. Knjiga nema razdvojene žrtve rata od žrtava ratnih zločina. Navodi se njihov ukupan broj – 677 osoba, od čega 410 civila, bezmalo su svi Srbi.

Raspravno vijeće ICTY-a, koje je 2011. osudilo Gotovinu i Markača, publikaciju HHO-a nije prihvatilo kao relevantan izvor, jer je, piše u presudi, „tokom ispitivanja Puhovskog u sudnici postalo jasno da u knjizi ima grešaka” (dovostrukog unosa istih imena ili se kao žrtve navode žive osobe, itd). Puhovski je 2009, kao svjedok haškog tužilaštva, nastojao opovrgnuti tezu odbrane da su mnogi popisani zapravo srpski vojnici, jer se „nije moglo po uniformi zaključiti radi li se o vojniku ili civilu”.

Nikolić i Gotovina

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić u osvrtu na poziv Anta Gotovine Srbima iz Hrvatske da se vrate svojim ognjištima je kazao: „Šta hoće – da se okupe i da ih još jednom protera i pobije, da završi taj posao?”

Iako je Nikolić učesnik rata u Hrvatskoj – bio je u sastavu srpske jedinice koja se nalazila u okolini Vinkovaca, a dobio je kasnije i titulu četničkog vojvode – nijesu mu poznate ili ignoriše okolnosti da je Gotovina, mimo Glavnog stožera HV-a, nakon što je izjutra 5. avgusta 1995. ušao u Knin, naredio svom Zbornom području (ZP) Split dvodnevni prekid gonjenja. Srpske jedinice sa teškim naoružanjem iz sastava 7. sjevernodalmatinskog i 15. ličkog korpusa u haotičnom povlačenju ka sjeveru, pomiješane sa civilnim kolonama, zagušile su uske sabraćajnice na hrvatsko-bosanskoj granici i bile su lake mete za totalno uništenje.

Iz kojih je motiva Gotovina to naredio? Nije pouzdano utvrđeno. Hrvatski vojni istoričar Davor Marijan navodi mišljenja po kojima je „operativna pauza u djelovanju ZP Split oko Knina napravljena iz sigurnosnih razloga, zbog priprema za dolazak predsjednika Tuđmana 6. avgusta u Knin”, ali da su time u svakom slučaju „izbjegnute žrtve među civilima, jer bi došlo do natiskivanja HV-a sa njima” (Oluja, 2007).

Gotovina je zbog toga pretrpio oštru kritiku tadašnjeg načelnika Glavnog stožera HV-a Zvonimira Červenka, koji u Izvješću o provedenoj operaciji Oluja Tuđmanu 21. avgusta 1995. piše: „Snage ZP Split, koje su mogle prijeći čak i u gonjenje, zbog neuslovljenog i zaustavljenog napada glavnih snaga u trajanju od dva dana, te neistinitog izvještavanja o dostignutoj crti, nijesu izvršile pravovremeno odsijecanje komunikacija čime je neprijatelj uspio izvući znatan dio borbene tehnike”.

Brojevi

Ivo Josipović je za TV B92 kazao da se u Hrvatsku nakon Oluje vratilo 94.000 Srba. Na popisu 1991. u Hrvatskoj je živjelo 582.000 Srba, među njima i brojni pripadnici JNA i njihove porodice. Od tog broja na prostoru nekadašnje RSK je bilo 244.000 Srba. Vlasti RSK su 1991-1995. najveći broj tamo nastanjenih 168.000 Hrvata i 56.000 ljudi drugih nacionalnosti proćerali u ostatak Hrvatske; jedan dio su masakrirali u čitavom nizu zločina. Nakon Oluje u neka naselja bivše RSK su doseljeni Hrvati iz BiH i Kosova. Ukupan broj Srba u Hrvatskoj u odnosu na 1991. sada je manji skoro za dvije trećine.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

DVADESET OSMA GODIŠNJICA ZLOČINA U ŠTRPCIMA: Do posljednjeg će se boriti da se sazna istina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodice žrtava zločina u Štrpcima i ovog 27. februara obilježili su godišnjicu stradanja njihovih najbližih, i dalje čekajući da se pronađu tijela većine pobijenih i da se osude zločinci

 

Kada se u Crnoj Gori pomenu Štrpci, svi znaju da se tamo dogodio zločin u toku rata u  Bosni  i Hercegovini. Znaju i da je iz voza na pruzi Beograd – Bar 27. februara 1993. godine oteto 20 putnika, koji su kasnije krvnički ubijeni i da većini tijela još nijesu nađena. Čuli su vjerovatno i da je to učiniila zloglasna jedinica Vojske Republike Srpske „Osvetnici“, kojom je komandovao ratni zločinac Milan Lukić, osuđen na doživotni zatvor za druge ratne zločine u okolini Višegrada, ali ne i za onaj u Štrpcima. Nakon gotovo trideset godina otmica u Štrpcima se pominje kao zločin iz prošlosti, a na isti način ga kroz formalna, godinama gotovo identična saopštenja, pominju državni zvaničnici i političke partije.

Među stradalima su: Esad Kapetanović (19), Ilijaz Ličina (43), Fehim Bakija (43), Šećo Softić (48), Rifat Husović (26), Halil Zupčević (49), Senad Đečević (16), Jusuf Rastoder (45), Ismet Babačić (30), Tomo Buzov (53), Adem Alomerović (58), Muhedin Hanić (27), Safet Preljević (22), Džafer Topuzović (55), Rasim Ćorić (40), Fikret Memović (54), Fevzija Zeković (54), Nijazim Kajević (30), Zvjezdan Zuličić (24) i jedno nepoznato lice. Od njih dvadeset, deset je bilo iz Crne Gore, najviše iz Bijelog Polja.

Zločin u Štrpcima, međutim, nije nešto što se dogodilo nekada davno i danas ga se treba sjećati kao opomene na zle ideologije. To je zločin koji traje. Zločin prema porodicama žrtava koje trideset godina čekaju na sudsku pravdu i pravičan tretman države. Većina ne zna za grob svog bližnjeg, ne znaju ko je bio nalogodavac zločina. Dio članova porodica davno je napustio Crnu Goru i mir potražio u sređenijim zemljama. Oni koji su ostali, pored patnje koju nose godinama, bori se i sa nemaštinom i drugim životnim nedaćama. Država Crna Gora ih nikada nije priznala kao civilne žrtve rata i obezbijedila im u skladu sa tim  socijalnu naknadu. Država nikada nije pokazala ni zainteresovanost za suđenja u regionu i da obezbijedi porodicama žrtava da prate suđenja osumnjičenim za zločin nad njihovim bližnjima. A i nikada se nije interesovala ni da se nađu tijela pobijenih u Štrpcima.

Roditelji devetnaestogodišnjeg Esada – Hasib i Vera Kapetanović nekada su, ne znajući njegovu sudbinu, čekali sina da se vrati kući, danas čekaju bilo kakvu vijest o njegovim posmrtnim postacima. Nakon što je 2009. godine pronađeno tijelo stradalog Zupčevića, nada da će ubrzo pronaći i posmrtne ostatke nihovog  sina bivala je sve jača. Nađeni su djelovi posmrtnih ostataka još tri žrtve zločina u Štrpcima, ali ne i njenog sina.

„Prije nego što smo saznali da nije živ, majka je znala put kojim je Esad dolazio kući i ujutru bi izašla da ga čeka. Često se budila sa nekim osjećajem i govorila – ’Danas bi trebao da dođe’. Samo mi znamo kako nam je bilo. Svakakve glasine su dolazile do nas tih godina, a pošto je ona iz kraja gdje su ubijeni, išla je tamo ne bi li mu našla grob. Sve je obišla gdje je čula da su se strašni događaji dešavali. Uzalud. Meni su i otac i majka gluvonijemi, pa često mora da im se objasni šta se dešava vani. I prije nekoliko dana kada smo se vratili kući sa obilježavanja godišnjice, pitali su me  – ’Ima li šta novo?’, ja kažem – ’Nema ništa, sve se isto ponavlja’. A znam da me ne pitaju to, nego ima li šta novo što se tiče posmrtnih ostataka“, priča za Monitor njen sin i mlađi brat pokojnog Esada – Alija Kapetanović.

On je diplomirani pravnik i živi na relaciji Bijelo Polje (gdje radi) – Bar (gdje mu živi supruga sa djecom). Najmlađe dijete mu je rođeno prijevremeno, što je ostavilo posljedice po zdravlje, zbog čega su doktori preporučili primorsku klimu. Svaki put do Beograda, na medicinske preglede za dijete, platio je sam – bez ičije pomoći. Supruga mu je nedavno ostala bez posla u državnoj upravi i teško žive, ali se bore. Roditelji žive od skromnih penzija, dok mu sestra živi u inostranstvu. Od države ne očekuju mnogo, a odavno, kaže, ne očekuju mnogo ni od sudskih procesa koji se razvlače u nedogled. On i njegovi roditelji najviše žele da po običajima sahrane svog Esada, kako bi mu se „znalo groba“.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ZLOČINI, FILM, STVARNOST: Žrtve Jasenovca u raljama poltike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, različite interpretacije zločina, umanjivanje i uvećavanje broja žrtava, postale su jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma. Film Dara iz Jasenovca srpskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkao balkanske  nacionalističke duhove

 

Nedavna premijera igranog filma Dara iz Jasenovca srbijanskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkala balkanske duhove. Naime, srpski zvaničnici su se pohvalili da je „konačno“ snimljen film o koncentracionom logoru Jasenovac u Hrvatskoj iz Drugog svjetskog rata. Logor je zvanično progutao oko 83.000 ljudi tokom četiri godine postojanja. Najviše su stradali Srbi (gotovo 50.000) uz rasno nepodobne Jevreje i Rome i politički nepodobne Hrvate antifašiste. Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, tokom vremena je postao i politički bič za nacionalističke Hrvate kojima je režim spočitavao kolektivnu krivicu za smrt, kako su tada tvrdili, čak 700.000 mahom Srba. Srpki nacionalisti su uvećavali brojke ubijenih i do milion i sto hiljada (iako je čitava Jugoslavija ukupno imala milion žrtava) i optuživali komuniste da nisu dovoljno oštri prema Hrvatima. Hrvatska desnica je spuštala brojke stradalih na svega nekoliko hiljada i optuživala komuniste da im se preko Jasenovca nameće izgovor za srpsku dominaciju. Komunističko balansiranje između dva ekstrema i gušenje dijaloga je na kraju dovelo da Jasenovac postane jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma, koji će uvesti Jugoslaviju u krvavi raspad  90-ih.

Politika je ušla u film od počekta. Prvo je premijerno prikazan u Gračanici, srpskoj enklavi na Kosovu, „jer je položaj Srba na Kosovu i Metohiji sličan onome u logoru“ – po riječima reditelja Antonijevića. Predrag Antonijević je takođe najavio da se želi „dotaknuti i Kosova“ u svom filmskom radu a najavljena su i snimanja o hrvatskoj operaciji „Oluja“ 1995.

Bolji znalci jugoslovenske kinematografije su nakon prikazivanja Dare odmah primijetili njezinu nevjerovatnu sličnost sa likom Rade iz „Djece Kozare“ čiji scenario je napisao Arsen Diklić još davne 1986.  Film je trebao raditi čuveni jugoslovenski i hrvatski reditelj Lordan Zafranović poznat po nekoliko kultnih igranih filmova na temu ustaških zločina. Zafranović je takođe i autor dokumentarnog filma Krv i pepeo Jasenovca iz 1985. godine, kojim je kasnije izazvao gnjev mnogih desničara po dolaska HDZ-a na vlast i primorao ga da se privremeno odseli iz Hrvatske.

Zafranović je bezuspješno tri puta konkurisao kod Filmskog centra Srbije da dobije sredstva za svoj film. Predsjednik filmske komisije Žarko Dragojević je nakon poništenog prvog konkursa, i prvog odbijanja Zafranovića, podnio ostavku zbog stava i ponašanja drugih članova komisije prema Zafranovićevom projektu. Dragojević je rekao medijima da bi realizacija Djece Kozare zasjenila sve što je do tada viđeno na temu Drugog svjetskog rata. Ipak nekoliko mjeseci kasnije na ponovljenom konkursu finansijska sredstva će dobiti Antonijevićev projekat. Interesanto je da je prije toga, krajem 2018. godine, Predrag Antonijević bio na čelu komisije Filmkog centra Srbije kada je Zafranovićev projekat odbijen po drugi put zbog „ograničenih sredstava“. Inače Antonijević je izjavio srpskim medijima da mu se ideja za film o Jasenovcu javila tokom snimanja filma Zaspanka za vojnika, koji je premijerno prikazan na stotu godišnjicu završetka Prvog svjetskog rata. Scenario za Daru će napisati Nataša Drakulić koja je kao dijete prebjegla iz Krajine u Srbiju nakon ofanzive hrvatske vojske 1995.

Međutim, ne samo likovi, nego i skripta Drakulićeve u globalu je imala po nekim kritičarima previše podudarnosti ako ne i identičnosti sa Diklićevim scenariom koji je Zafranović želio da snimi. Beogradski Danas je objavio 24. februara ove godine da Antonijević i Drakulićeva nisu odgovarali na pozive i poruke njihovih novinara da objasne toliki broj podudarnosti između Rade iz Jasenovca i jos nesnimljene Djece Kozare.

Odgovor vjerovatno leži u oduševljenju predjednika Srbije Aleksandra Vučića koga je raniji Antojevićev film, po riječima samog reditelja, doveo „na ivicu suza“ i koji je onda upitao njegovu ekipu da li bi željeli da urade i film o jasenovačkim žrtvama. Sam Vučić slavodobitno izjavljuje dan nakon premijernog televizijskog prikazivanja Dare u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, da je on inicijator filma, što je ponovio dva puta, i da je ponosan na to „jer se konačno neko setio da napravi film o mestu najvećeg srpskog stradanja“. Pohvalama filmu odmah poslije TV premijere pridružio se i gospodar Republike Srpske Milorad Dodik koji je primio glumce i rekao da će snimanje takvih filmova postati i „program Vlade Republike Srpske“. Dodik je dodao, ne trepnuvši, da je „priča o Jasenovcu skrivana od strane Titovog režima i oni su veći zločinci i saučesnici u zločinu nego se moglo i pretpostaviti“.

Vučić i Dodik ne vide nikakav problem u tome što su sljedbenici ideologije čija je četnička vojska rame uz rame sa ustašama i pod njemačkom komandom učestvovala u ofanzivi na partizansku Kozaru odakle potiče i glavna junakinja filma Dara Ilić. Nakon povlačenja partizanske vojske sa Kozare u ljeto 1942. god. preko 60.000 stanovnika Kozare i Potkozarja će završiti po logorima od kojih je Jasenovac bio najčuveniji po zlu i sadizmu kakvog nije bilo ni u nacističkim logorima smrti. Glavna junakinja gubi majku i starijeg brata, koje ustaše ubijaju po dolasku u Jasenovac. Njena misija je podređena pukom preživljavanju i čuvanju svoga brata kome daje zavjet da ih ništa neće razdvojiti usred užasa logora kojim vladaju krvožedni ustaški oficiri. Njima je pridružen i raščinjeni franjevački fratar Miroslav Filipović poznat kao Fra Sotona po ranijem pokolju 37 djece u seoskoj školi blizu Banja Luke u proljeće 1942. Na kraju Daru i njenog brata Buda spašava Crveni križ i organizacija Diane Obekser Budisavljević, Austrijanke udate za srpskog hirurga i načelnika zagrebačke hirurške klinike Julija Budisavljevića.

Filmska kritika je generalno ocijenila odličnim glumu Biljane Čekić (Dare) i ostalih logorašica. Priča je puna emotivnog naboja, ali po mišljenju mnogih, izostala je bolja dokumentarna i režijska podloga glavnih negativaca čije ponašanje na prvi pogled daje dojam da se radi o neubjedljivim horor scenama. Većina kritičara koji su oduševljeni filmom će priznati da film nije istorijski posve tačan jer su zapravo mučenja i ubijanja u logoru bila i gora od prikazanih u filmu. Njemačka vojska je opisala upravnika logora Vjekoslava Maksa Luburića kao „neurotičnu i patološku ličnost“ koji je dva puta hapšen na njemački zahtjev zbog sadističkih zločina nad civilima i čije je javno vješanje zagovarao njemački vojni predstavnik u Hrvatskoj. Takođe, nedavno preminula Višnja Pavelić, ćerka ustaškog lidera i ratnog zločinca Anta Pavelića, je u svom zadnjem intervjuu pred smrt opisala Luburića kao „umno bolesnog čovjeka koji je ubijao ljude i koga nitko nije mogao kontrolirati“. Luburićevi pomoćnici Ljubo Miloš, Ante Vrban, polusestra Nada i drugi su bile osobe sličnog profila.

Inostrana filmska kritika je različito dočekala još jedan film o genocidu iz Drugog svjetskog rata. Prestižni magazin Variaty i njegov autor Džej Vajsberg kao i Los Anđeles Tajms su napali film kao „prikrivenu propagandu koja cinično koristi Holokaust“ kako bi „održavala postojeće raskole između Srbije i njenih susjeda dok se naslađuje vizualizacijom sadizma naspram dječje nevinosti“. Ovakve ocjene su izazvale ljutite reakcije srpskih zvaničnika koji su poručili da će film svuda prikazati.

Film takođe ima, po kritičarima, i određeni antikatolički prizvuk. Scena u kome časna sestra (kojih inače nije ni bilo u Jasenovcu ali jeste u nekim drugim logorima) objašnjava kozaračkoj pohrvaćenoj djeci u školskoj učionici da su zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i Poglavnik Ante Pavelić dva najveća velikana čije slike vise jedna do druge, suptilan je pokušaj režisera i scenariste da spočita Hrvatima bliskost između vrha Katoličke crkve i ustaškog režima. Odnos Pavelića i Stepinca bio je sve samo ne blizak i prijateljski. Dnevnik Diane Budisavljević ukazuje kako je zahvaljujući Stepincu, poslije njegovog početnog kolebanja, došlo do široke akcije spasavanja skoro 10.000 kozaračke djece iz kandži Maksa Luburića i njegovih koljača.

Britanski istoričar Rori Jeomans u pozitivnom komentaru na film odbacuje kritike za antikatolicizam i antihrvatstvo ističući da već u prvoj sceni žena Hrvatica spašava jedno srpsko dijete od sigurne smrti i da je film „ozbiljan pokušaj prikazivanja fašističke represije“ u datom vremenu. Jeomans kritikuje određene scene koje su malo vjerovatne da su se desile kao što je gozba Luburića i njemačkih oficira dok uz muziku gledaju pokolj logoraša.

Film je nominovan za Oskara kao najbolji film sa neengleskog govornog područja ali nije uspio ući u uži izbor. IMDB portal je nakratko ukinuo davanje rejtinga filmu nakon što je otkriveno da se organizovano davala najbolja ocjena ili najgora, zavisno da li se pripada ekstremnom srpskom ili hrvatskom taboru a da nisu pogledali film uopšte.

Poslije Dare će ipak slijediti i Zafranovićev film u možda prepravljenoj skripti nakon što mu je Filmski centar Srbije u julu 2020. odobrio 255.000 eura. Snimanje na istu tematiku najavljuje i Emir Kusturica.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NEVLADINIM ORGANIZACIJAMA PRODIČNO NASILJE PRIJAVILO  40 ODSTO VIŠE ŽENA: Žrtve nasilja tokom pandemije postale lakša meta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preko 400 žena prijavilo je nasilje organzacijama Centar za ženska prava, SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća, dok policija bilježi isti broj prijava

 

Zimska noć na sjeveru Crne Gore bivala je sve hladnija dok je ona sa djecom stajala pred zaključanim vratima svoje kuće. Tek je došla iz policije nakon što je, poslije duže istorije nasilja, prijavila supruga. Kada je policije došla, on je zaključao kuću i uzeo ključ sa sobom, znajući da tako njegova supruga i djeca neće moći da uđu. Policijski čas, odnosno početak zabrane kretanja van doma se bližio, a molbe policiji da joj donesu ključ od supruga bile su bezuspješne. Policajci su se pravdali da imaju mnogo posla usljed epidemija i da nemaju slobodnih vozila. Bezuspješne su bile i molbe podgoričkog Centra za ženska prava, sve dok se predstavnici te NVO  nijesu čule sa starješinom. Tada je on odredio patrolu koja joj je konačno donijela ključ i omogućila ulazak u svoju kuću.

Ovo je jedan od primjera porodičnog nasilja koje trpe žrtve u doba pandemije virusa COVID-19, koja će biti upamćena i po povećanju broja žrtava porodičnog nasilja. Restriktivne mjere su doprinijele da žrtve provode više vremena sa nasilnicima, pa je stoga za oko 40 odsto porastao broj poziva za pomoć, pokazuju podaci crnogorskih nevladinih organizacija koje se bave ovim problemom.

Centru za ženska prava (CŽP) tokom 2020. godine je 120 žena tražilo pomoć zbog pretrpljenog nasilja u porodici. Riječ je o, kažu iz te NVO, oko 80 žena više u odnosu na prethodnu godinu. Za to vrijeme su pružili preko 3.500 usluga psihološke i pravne pomoći. Direktorica Maja Raičević tvrdi da gotovo svakog dana imaju novi slučaj gdje im se žrtve nasilja obraćaju za pomoć.

„Ne znam o čemu je riječ. Naša pravna pomoć je bila dosta efikasna i koristila je mnogima koji su nam se obratili, pa se možda i pročulo ili se broj žrtava nasilja baš povećao. Trenutno razmišljamo kako da se organizujemo i da pružimo adekvatnu pomoć svima koji se jave“, kazala je Raičević za Monitor.

Znatno veći broj prijava zaprimile su i organizacije SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća. SOS telefonu Podgorica za pomoć su se obratile 132 žene, dok je Sigurna ženska kuća imala 165 slučajeva pružanja pomoći.

Biljana Zeković, direktorica SOS telefon Podgorica, je istakla da je uz podršku UNDP-a kancelarije došlo do reorganizacije rada. Uvedeno je  dvadesetčetvoročasovno dežurstvo na telefonu i osim dva postojeća, aktiviran je još jedan mobilni broj dostupan klijentkinjama.

Cjelodnevno dežurstvo na telefonu uveli su i organizacije SOS telefoni Berane, Bijelo Polje, Ulcinj i Plav. „Ženama žrtvama nasilja je, zbog stalne prisutnosti partnera, u velikoj mjeri bila otežana mogućnost da pozovu u pomoć. SOS je pokrenuo kampanju na društvenim mrežama radi motivisanja građana da prijave nasilje za koje čuju ili kojem svjedoče, što je dalo značajne rezultate. SOS telefon je u periodu trajanja pandemije imao povećan broj prijavljenih slučajeva nasilja u porodici za 40 odsto više nego u istom periodu ranijih godina. Promijenjena je i priroda pomoći koja se traži. Psihičko nasilje koje karakterišu svađe i konflikti među partnerima, ali i roditeljima i djecom, posebno adolescentima, došlo je do izražaja“, kaže Zekovićeva.

Ona ističe da su karakteristični pritisci porodice, rodbine i prijatelja na žene „da nije vrijeme da prijavljuju nasilje, jer sada je prioritet sačuvati zdravlje i život porodice”. Kod njihovih korisnica dominantno su bili zastupljeni psihičko i fizičko nasilje, a imali su i slučajeve sajber nasilja, vršnjačkog, seksualnog nasilja, zanemarivanja, trgovine ljudima, ekonomskog nasilja, mobinga…

Direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević tvrdi da je od septembra do danas 165 žena tražilo pomoć zbog porodičnog nasilja.

„Preko četrdeset žena je došlo u naše sklonište, a trenutno se u njemu nalazi njih 13. U toku prethodne godine bilo je oko 400 poziva za pomoć, ali se dešavalo da više ljudi zove zbog istog slučaja. Žrtve su zbog restriktivnih mjera provodile više vremena u kući sa nasilnicima pa je stoga dolazilo do povećanja slučajeva nasilja“, ocijenila je Raičević. Ona pojašnjava da su žrtve u toku policijskog časa tjerane iz stana ili kuće, zbog čega su ih ohrabrivali da ukoliko moraju da bježe da ne obraćaju pažnju na policijski čas već potraže spas ili kod njih ili u policiji. Veliki broj žrtava koje su tražile pomoć od Sigurne ženske kuće često su u veoma nezavidnom ekonomskom položaju, što ih dodatno sprečava da potraže pomoć, jer su zavisne finansijski od nasilnika.

Pandemija je u slučajevima, gdje su ženama smanjenje zarade ili su ostale bez posla, povećala tu zavisnost. Maja Raičević navodi nedavni primjer žene koja je nakon pretrpljenog nasilja bila je prinuđena da pođe na bolovanje, a zbog čega ju je u firmi, gdje je radila 5 godina sačekalo rješenje o prestanku radnog odnosa zbog smanjenja obima posla u toku pandemije. Poslodavac je očito prekršio zakon jer je po broju godina staža bio obavezan da transformiše njen ugovor o radu. Centar za ženska prava, kaže Raičevića, će pored pomoći koju joj pruža zbog pretrpljenog porodičnog nasilja, pružiti i pravnu pomoć da sudski goni preduzeće u kojem je radila.

Evidentno je da žrtve nasilja mnogo više vjeruju nevladinim organizacijama koje se bave tom problematikom nego institucijama. Iako NVO sektor bilježi značajno povećanje prijavljenih slučajeva nasilja, policijske statistike kažu da je stanje ujednačeno kao i prošle godine. Crnogorska policija je od 1. januara do 30. novembra prošle godine (2020) registrovala 226 krivičnih djela – nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici i 48 krivičnih djela koja su drugačije kvalifikovana, ali se dovode u vezu sa nasiljem u porodici. U istom periodu, prethodne (2019) godine policajci su u Crnoj Gori registrovali 267 krivičnih djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici i 34 krivična djela koja su drugačije kvalifikovana, ali se takođe dovode u vezu sa nasiljem u porodici.

Iz Uprave policije od ponedjeljka ne odgovaraju na pitanja Monitora o broju prijavljenih i procesuiranih slučajeva porodičnog nasilja u posljednjih godinu dana. To pokazuje i njihov odnos prema ovoj temi, ali i evidentno nepovjerenje koje u njih i ostale institucije imaju žrtve porodičnog nasilja. Dok se taj odnos ne popravi, teško možemo govoriti o napretku u rješavanju ovog problema.

 

Zanemaruju se djeca u slučajevima porodičnog nasilja

Maja Raičević pojašnjava da se niko ne bavi djecom i kako se ona nose u slučajevima kada im je jedan roditelj, najčešće majka, žrtva porodičnog nasilja. Oni su, kaže, potpuno zapostavljeni i sami, a možemo da nagađamo kako će gledanje takvih scena nasilja uticati na njihovo odrastanje.

U slučajevima koje prati Centar za ženska prava česte su pojave da suprug posredstvom djece nastavlja nasilje prema ženi. Metode su razne – od toga da ne dozvoljava pristup djeci do toga da okreće djecu protiv majke. Žena se nosi sa posljedicama nasilja, sudskim procesima, obezbjeđivanjem alimentacije, i u svemu je sama. I pored svih ovih prepreka, samohrane majke najčešće uspijevaju da svojoj djeci pruže solidan život.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo