Nije samo tromost vlasti u EU integracijama. Otvorena pitanja sa Hrvatskom, i pored napretka,  i dalje otežavaju crnogorski put ka EU. Prošle sedmice je i DPS podmladak išao u Brisel da preda non-pejper o stanju u Crnoj Gori i regionu. Vučićevska DNP je  odlučila da ne može biti kompromisa sa Hrvatskom ni oko čega. Aktivirala  se i oko kolektora na Botunu. Aktivna je BIA i  Vučićev “mitropolit” Metodije,  kao i bezbroj inicijativa za veličanje zločinaca iz Drugog svjetskog rata i ranije. Posljednja je najava ponovnog podizanja spomenika Puniši Račiću

U četvrtak je Vlada stavila u proceduru ponovno uvođenje viza za državljane Kuvajta, Jermenije, Egipta i Uzbekistana. Pacifičko ostrvce-država Nauru je dodano na bezviznu listu. Ovi potezi su posljedica sve glasnijih prigovora Evropske komisije (EK) koja već neko vrijeme čeka na Crnu Goru da sa Evropskom Unijom (EU) uskladi viznu politiku. EK je sredinom februara ove godine upozorila Vladu da do kraja mjeseca povuče ukidanje viza za Saudijsku Arabiju i Bahrein. U suprotnom, Crna Gore će ostati bez sredstava iz Reformske Agende Plana rasta za zapadni Balkan od kojih Crnoj Gori ukupno sljeduje 385 miliona u tranšama i po ispunjenju određenih mjerila.  Vlada je odćutala februarsko upozorenje EK dok se Ministarstvo evropskih poslova pozvalo na tzv. “pravilo fleksibilnosti” u izjavi medijima. Prevedeno, ovo pravilo omogućava prolongiranje nekih reformi do 24 mjeseca a da se ne izgube alocirana sredstva – u ovom trenutku 4,63 miliona eura tranše iz evropskih fondova.

Harmonizacija viznog režima Crne Gore sa EU je jedan od ozbiljnijih uslova u procesu pridruživanja evropskom bloku država. Pasošima Kine, Rusije, Turske, Katara, Saudijske Arabije, Bahreina i Azerbejdžana i dalje ne treba viza za ulazak u Crnu Goru dok se za Ujedinjene Arapske Emirate i dalje primjenjuje ograničeni, sezonski režim bezviznog ulaska (tokom ljetnjih mjeseci). Ovakav režim je do sada pravdan potrebama turističke industrije i prihoda koji se ostvaruju na godišnjem nivou, posebno zahvaljujući posjetama iz Rusije (230 hiljada) i Turske (320 hiljada).

Korist od prihoda bezviznih režima je mnogostruko veća od nekoliko miliona eura koje bi Vlada dobila iz Plana rasta u slučaju momentalnog uvođenja viza. U Vladi neformalno priznaju da je pitanje vremena kada će doći do potpunog usklađivanja viznog režima ali računaju da neke destinacije mogu držati otvorenim do kraja 2027. godine. Do kraja 2026.godine, prema ambicijama Vlade i želje većine stanovništva, trebala bi biti zatvorena sva 33 poglavlja koja su novom metodologijom podijeljena u takozvane klastere ili grupe poglavlja. Ulaskom u EU Crna Gora bi vrlo brzo dobila bezvizni režim s drugim razvijenim zemljama Zapada za koje sada treba viza (npr. Irska koja je u EU i Britanija koja je izašla). Predsjednica EK Ursula fon der Lajen će iduće sedmice biti u Crnoj Gori pa Vlada, prema pisanju medija, želi imati nešto čime se može pohvaliti.

Prostora za pohvale je sve manje. Početkom juna je objavljen novi neformalni dokument (non-pejper) EK koji se odnosi na napredak Crne Gore u poglavljima 23 (pravosuđe i osnovna prava) i 24 (pravda, sloboda, bezbjednost). U non-pejperu se priznaje, diplomatskim rječnikom da je (pre)ambiciozan vremenski okvir u kome se Vlada nada zatvoriti sva poglavlja. Dokument je ukazao na nedovoljnu implementaciju reformi iz Akcionog plana Strategije reforme pravosuđa 2024-2027. Svega 22,1 odsto je potpuno sprovedeno prošle godine, 58,4 djelimično, a 19,5 nije sprovedeno. Prigovoreno je na nedovoljne reforme u pravcu nezavisnosti Sudskog i Tužilačkog savjeta,  nesprovođenje preporuka Venecijanske komisije oko Zakona o Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) i nedonošenje posebnog zakona o radnim pravima sudija. Nepopunjenost i nefunkcionalnost Ustavnog suda takođe opet postaje problem nakon nekoliko pokušaja izbora novih sudija i odlaska u penziju starih. I Skupština je dobila kritike zbog tromosti i neučinkovitosti. Ipak, krajem juna Crna Gora je na međuvladinoj konferenciji u Briselu zatvorila poglavlje 5 – Javne nabavke. Sadašnji skor od 7 privremeno zatvorenih poglavlja (od ukupno 33) ne uliva previše nade da se može pojačati dinamika zatvaranja.

Uskoro, početkom novembra, slijedi Izvještaj EK o napretku i nakon toga zakazivanje međuvladine konferencije u Briselu na kojoj će se zatvoriti, u najboljem slučaju pet poglavlja, kako je početkom avgusta najavila ministarka evropskih integracija Majda Gorčević. Za sada, po neformalnim ocjenama iz Brisela, Crna Gora bi mogla računati na zatvaranje tri poglavlja, što je vjerovatno nedovoljno da bi se održala dinamika završetka pregovora do kraja iduće godine. Ukoliko bi se, nekim čudom, zatvorila sva poglavlja do kraja 2026.  onda bi bilo moguće potpisivanje Pristupnog ugovora u prvoj polovini 2027. godine. Proces ratifikacije ugovora od strane država članica traje između petnest mjeseci i dvije godine.

Nije samo tromost Skupštine i Vlade problem u EU integracijama. Otvorena pitanja sa Hrvatskom, i pored napretka u bilateralnim odnosima, i dalje otežavaju crnogorski put ka EU. Osim dosadašnjih sporenja o ploči u bivšem logoru Morinj, obeštećenja logoraša, nemarkiranoj morskoj granici na Prevlaci, preimenovanju bazena u Kotoru…  pojavilo se još jedan problem. Radi se o imovini bokeljskih Hrvata koja je tokom 90-tih, ali i ranije, nakon 1945. ili oteta ili volšebno prepisana na druge osobe i čije vraćanje sada traži hrvatski vanjski ministar Gordan Grlić Radman. Ministrovi stavovi izgledaju kao potpomognuti, ili inicirani, od nekih intelektualnih krugova u Hrvatskoj bliskih HDZ-u koji se istovremeno percipiraju u dijelu evropske diplomatske zajednice kao udbaški i proputinovski kadar.  Bode oči da se do sada ti imovinski zahtjevi nisu ispostavljali na tako visokoj razini, iako oni nisu od juče, niti su se dešavali samo Hrvatima. U našim sudovima postoji nekoliko velikih zahtjeva za povraćaj imovine, bilo kroz Zakon o restituciji koji nije ispoštovan, ili kroz zahtjeve za pravično obeštećenje porodicama crnogorske, srpske i hrvatske nacionalnosti koje mahom žive na Zapadu i koje su državljani tih zemalja.

Pogotovo je poznat slučaj crnogorske porodice Vučković, raseljene diljem Sjeverne i Južne Amerike. Vučkovići su nakon Drugog svjetskog rata ostali bez fabrike Riviera, u centru Kotora, i bez velikog broja nekretnina u starom gradu i uz obalni pojas za koje nisu dobili ni centa obeštećenja.  Imovina koja nije zauzeta i zakonski im može biti vraćena se ne vraća, kao što je slučaj placa na mjestu gdje su ostaci fabrike u centru Kotora, ugašene još u doba komunizma.  Naime, tokom pljačkaških privatizacija u drugoj polovini 90-tih i kasnije u 21. vijeku vladarska kuća Đukanović i njezini tajkuni i ruski, mahom KGB, prijatelji su nemilice grabili sve što im se svidjelo,  o čemu je iscrpno pisano. Interesantno je da dio HDZ-a to nije pokrenuo u vremenu dok je Crnom Gorom vladala klika čiji glavni diplomatski i kriminalni oslonac je bila putinistička Rusija. HDZ je gajio prisne odnose sa porodicom Đukanović uprkos njihovom učešću u agresiji na Hrvatsku koja je rezultirala pljačkaškim pustošenjem dubrovačke regije i granatiranjem samog grada.

Prošle sedmice je i miloistički podmladak išao u Brisel da preda svoj non-pejper o stanju u Crnoj Gori i regionu. DPS-ov šef poslaničkog kluba Andrija Nikolić i predsjednik skupštinskog Odbora za Evropske integracije Ivan Vuković su imali sastanke, kažu, sa važnim sagovornicima iz evropskog parlamenta, Komisije i Savjeta. Oni su navodno podržali evropske integracije, ukazali na demokratsko nazadovanje kod nas i da vlast “ne može obezbijediti konsenzus svih zemalja članica” za prijem Crne Gore. Očigledno su aludirali na njihove prijatelje u dijelu hrvatske vlasti čiju zemlju je njihov šef vojno napao 1991.

Ni službeni Beogradu ne miruje. Nakon očiglednog tastera iz Andrićevog venca, vučićevska Demokratska narodna partija (DNP) je na svom predsjedništvu donijela odluku da ne može biti nikakvog kompromisa sa Hrvatskom ni oko čega. Nema obeštećenja hrvatskih logoraša, nema odustajanja od pretenzija na poluostrvo Prevlaka, i tako dalje. Osim toga, DNP se aktivirao oko kolektora na Botunu za čije ucrtavanje u prostorni plan je ranije glasao u Skupštini. Osim DNP-a, aktivna je BIA i njeni kriminalci/saradnici, Vučićev “mitropolit” Metodije kao i bezbroj inicijativa za veličanje i podizanje spomenika fašističkim ratnim zločincima iz Drugog svjetskog rata i ranije. Zadnja je najava ponovnog podizanja spomenika velikosrpskom ekstremisti i kriminalcu Puniši Račiću koji je 1928. godine u kraljevskoj Skupštini u Beogradu ubio dvojicu i ranio trojicu hrvatskih poslanika. Među onima koji su podlegli tom krvavom piru je bio i Stjepan Radić, lider Hrvatske seljačke stranke (HSS) i prijatelj potlačenog crnogorskog naroda. Vajar koji je napravio skulpturu Puniše Račića kako “davi zmiju otrovnicu” – prevedeno Hrvate, i kojim se slavi njegov masakr u Skupštini, je Dragan Radenović, nekada visoki oficir savezne UDBE i promoter srpskog sveta.

Dani koji predstoje biće puni iznenađenja – sa svih strana.

Jovo MARTINOVIĆ

Odluka o organizaciji referenduma usvojena je jednoglasno, podrškom odbornika koalicije Za budućnost Zete, Demokrata, DPS i dvoje nezavisnih odbornika. Zakazivanje zetskog referenduma prećutale su Vlada i čelnici Glavnog grada. Najavljeni referendum u Zeti mogao bi koštati do 200.000 eura. Iako zauzvrat ne dobijamo praktično ništa

Stanovnici opštine Zeta izlaze na referendum na kome će, 14. decembra, birajući za i protiv odgovoriti na pitanje „Da li ste za izgradnju sistema za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu“. Odluka o organizaciji referenduma usvojena je jednoglasno, podrškom odbornika koalicije Za budućnost Zete, Demokrata, DPS i dvoje nezavisnih odbornika.

Referendumi u Crnoj Gori  nijesu česta praksa. Poslednji smo imali 21. maja 2006. i na njemu je kvalifikovana većina od 55+ odsto izašlih na glasanje odlučila da Crna Gora krene putem obnove državne nezavisnosti. Prije toga, davne 1992. godine, stanovnici tadašnjeg Titograda odlučili su da gradu vrate nekadašnje ime.  Iako Zakon o referendum propisuje da se on, na lokalnom nivou, “mora raspisati radi prethodnog izjašnjavanja građana o novim opštinama”, takvo izjašnjavanje nije prethodilo osamostaljenju opština Tuzi i Zeta. Politički interesi bili su jači od zakona. A nešto slično bi se moglo ponoviti i ovog puta.

Zakazivanje zetskog referenduma prećutale su Vlada i čelnici Glavnog grada. Osim što je gradonačelnik Saša Mujović i na poslednjoj sjednici SO Podgorica ponovio da se postrojenja u Botunu moraju graditi bez odlaganja.  (Riječ je o nekoliko tehnoloških cjelina: postrojenje za tretman otpadnih voda, postrojenje za tretman kanalizacionog mulja, postrojenje za spaljivanje kanalizacionog mulja, uz prateće objekte). Mujović je još kazao da će, ukoliko neko pokuša da spriječi najavljeni početak gradnje, pozvati Vladu da se uključi “u rješavanje problema”.

Mujović, a moguće, i premijer Milojko Spajić računaju da se problem treba riješiti na političkom ili institucionalnom nivou, pa da najavljeno izjašnjavanje stanovnika najmlađe crnogorske opštine ne može bitnije uticaja na sudbinu postrojenja u Botunu. U suprotnom, makar bi najavili da će pred redovnim ili Ustavnim sudom osporiti odluku o zakazivanju referenduma.

Formalno, Zakon o referendum iz 2001. godine daje utemeljenje ideji da građani neposrednim izjašnjavanjem (referendumom) iskažu svoj stav o značajnim pitanjima iz nadležnosti lokalne samouprave. Skoro identične odredbe sadrži i Zakon o lokalnoj samoupravi prema kome se (član 163) “opštinski referendum  može raspisati radi prethodnog izjašnjavanja građana na teritoriji opštine o pojedinim pitanjima iz nadležnosti lokalne samouprave u slučajevima, na način i po postupku utvrđenim statutom opštine, u skladu sa zakonom”.

Shodno tome, u obrazloženju odluke o referendum piše: “Pravo građana na učešće u procesima donošenja odluka na lokalnom nivou predstavlja princip demokratskog uređenja države i osnovni preduslov za odgovoran i transparentan rad lokalnih samouprava. Jasno je da elementarno demokratsko i političko pravilo nalaže da se ovako krupno pitanje za građane opštine može realizovati jedino uz prethodno izjašnjavanje građana.” Tu je i tvrdnja da se postupak sprovođenja referenduma vrši u skladu sa zakonom, statutom i odlukom o njegovom raspisivanju. Konačno, rezultati referendum su, po slovu Zakona, obavezujući za skupštinu (državnu ili lokalno) koja ga je raspisala.

Tu dolazimo do problema: SO Zeta je donijela odluku o referendum kako bi se građani izjasnili o pitanju koje nije u nadležnosti njihove lokalne samouprave.  PPOV u Botunu dio je Prostornog plana Crne Gore koji, nakon što ga je usvojila vladajuća većina u državnom parlamentu, ima težinu zakona. Dakle, lokalna vlast u Zeti ima naum da se očekivanim referendumskim rezultatom zaogrne i zaštiti u daljem sukobu sa kolegama iz Podgorice. Gdje ovo “kolege” ne dolazi samo po opisu posla, već i po partijskoj pripadnosti značajnog broja odbornika koji čine većinu i jednoj i drugoj opštini.

To im je lakše nego da sugrađanima ali i crnogorskoj javnosti objasne zašto se danas, predvođeni predsjednikom DNP Milanom Kneževićem, žustro protive nečemu što je na državnom nivou usvojeno zahvaljujući glasovima poslanika koalicije Za budućnost Crne Gore u kojoj je Knežević jedan od dvojice lidera. Nije, uz to, beznačajna ni činjenica da je resorni ministar zaslužan za to što je taj i takav Prostorni plan stigao u Skupštinu, Slaven Radunović,  visokorangirani funkcioner ZBCG (potpredsjednik NSD). Konačno, predloženi Prostorni plan možda ne bi bio usvojen, zbog uočenih formalnih i suštinskih nedostataka, da Andrija Mandić nije ohrabio potčinjene poslanike vladajuće koalicije objašnjenjem kako su oni, kao “izabrani predstavnici naroda”, iznad zakona i procedura.

Na djelu imamo pokušaj prebacivanja odgovornosti na tuđa pleća. Ili je priča oko Botuna samo način da se zaoštre međustranačke zađevice unutar vladajuće koalicije i izbore neke individualne političke dobiti. Šta god da je u pitanju –skupo je. Samo bi najavljeni referendum u Zeti mogao koštati do 200.000 eura. Iako zauzvrat ne dobijamo praktično ništa.

Pozicija je sledeća: čelnici Glavnog grada, potpomognuti strukom, naukom i predočenim stavovima administracije EU, najavljuju skori početak gradnje “kolektora”. Mještani, takođe potpomognuti sa strane, tvrde da će to spriječiti “po cijenu života”. Milan Knežević sve to koristi za demonstraciju vlastite sile i obračun sa kritičarima i neistomišljenicima.

Mujović je već mnogo puta predočio kako su on i njegova administracija dovedeni u cajtnot, te bi odlaganje početka gradnje koštalo Glavni grad, državu u građane možda i cijelih100 miliona dolara. Ne računajući cijenu ekološke katastrofe koja je u toku. On, ipak, do danas nije imenovao odgovorne za to što smo se našli u tako nezahvalnoj poziciji niti je, uprkos brojnim zahtjevima, objavio ranije potpisane ugovore o donacijama, kreditiranju i gradnji PPOV. Iako su nas, po njegovim tvrdnjama, neki od tih ugovora doveli u krajnje nepovoljnu situaciju.

Kao dio podrške izgradnji PPOV,  Delegacija Evropske unije (EU) u Podgorici saopštila je da je projekat izgradnje prošao kroz sveobuhvatna ispitivanja, projektovanje i ugovaranje kako bi se izgradilo moderno, bezbjedno postrojenje koje ne predstavlja prijetnju za obližnje zajednice, već naprotiv, pruža ključnu zaštitu za javno zdravlje i životnu sredinu.

“Novo postrojenje će zamijeniti zastarjelo, koje se trenutno nalazi u najnaseljenijem području Glavnog grada i koje prečišćava otpadne vode za ne više od 55.000 ljudi, što predstavlja svega četvrtinu stanovništva Podgorice. Neprečišćena voda se trenutno ispušta direktno u rijeku Moraču, izazivajući ozbiljnu ekološku štetu koja se proteže do Skadarskog jezera i Jadranskog mora, uz uticaj na poljoprivrednu proizvodnju”, saopštili su.

Ponuđeno ohrabrenje može se iščitavati i kao ozbiljno upozorenje. Ako govorimo o postrojenju koje je moderno, bezbjedno i ne predstavlja prijetnju za obližnju zajednicu, kao što navode predstavnici EU, zašto se u njihovom dopisu naglašava da se sadašnje postrojenje nalazi u najnaseljenijem dijelu Podgorice?

A tu je i neprikrivena opomena: “Tokom naših kontakata, nadležne institucije su nas uvjerile da su u potpunosti svjesne finansijskih i proceduralnih posljedica bilo kakvog daljeg odlaganja izgradnje Postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda”.

Problem je što crnogorske institucije ne pokazuju ni minimum truda da svojim građanima objasne te posljedice. I kako je do njih došlo. Najavljeni referendum na tom planu neće ništa promijeniti.

Zoran RADULOVIĆ

U Crnoj Gori nije poveden nijedan postupak zbog ratnih zločina i pljačke u dubrovačkoj regiji.  U udžbenicima istorije nema objašnjenja  uloge Crne Gore u napadu na Dubrovnik. Ni ove godine nije bilo zvaničnog državnog obilježavanja ovog datuma, niti jasne institucionalne poruke da je država spremna da se suoči sa prošlošu

,,Vrijeme je iz sadašnjosti kliznulo u prošlost, a mi smo ostali u nekakvom praznom prostoru, kroz koji fijuču neizvjesnost i strah”, napisao je Milan Milišić u svom dnevniku 3. oktobra, dva dana prije nego će biti ubijen. Ovaj dubrovački pjesnik je jedna od prvih žrtava napada na Dubrovnik koji je počeo 1. oktobra 1991.

Tog jutra, u šest ujutru, sa kopna, mora i vazduha, počela je agresija Jugoslovenske narodne armije na Dubrovnik. Nakon što su pregazili Konavle, u napadu na grad pod zaštitom UNESKO-a učestvovalo je 7.000 rezervista iz Crne Gore. Više od 50 hiljada stanovnika odsječeno je od svijeta, bez struje, vode i dostave hrane.

Samo u prvoj sedmici oktobra poginulo je 27, a ranjeno više od 100 ljudi. Svakodnevno granatiranje pratilo je protjerivanje stanovništva, a krajem oktobra JNA i rezervisti su izbili na same prilaze gradu.

Dubrovnik je u novembru i decembru 1991. pretrpio najteže dane. U napadima od 8. do 14. novembra i 6. decembra, na grad je palo više od pet hiljada topovskih projektila. Uništeni su brojni spomenici kulture. Devet zgrada potpuno je izgorjelo, 461 zgrada pretrpjela je teža oštećenja, a 45 projektila palo je na Stradun.

Tokom agresije poginulo je 276 ljudi, a ranjeno je više od 1500. U logorima bile su zatočene 423 osobe, a bilo je više od 33 hiljade prognanih i izbjeglih. Na području od Stona do Konavala spaljeno je 2127 kuća, bez krova nad glavom ostao je 7771 stanovnik dubrovačkog područja. Ono što nije spaljeno i uništeno, opljačkano je.

,,Postojali su spiskovi za paljenje kuća. Prilikom povlačenja sve što je moglo iz kuća, hotela, aerodroma Ćilipi i ostalih objekata odneseno je u Crnu Goru. Ne sporim da je bilo i pojedinačnih pljački, ali su one bile manje značajne u odnosu na sistematsku koja je bila naređena od vojnog i političkog vrha”, izjavio je Visoki oficir jugoslovenske Kontraobaveštajne službe (KOS) Radomir Goranović.

Pljačkano je sve od zlata, umjetnina, pokretnih stepenica na Aerodromu u Ćilipima, pa do stoke za koju je Crna Gora i platila dio odštete u iznosu 375.000 eura.

Napad na Drubrovnik, ili kako je tadašnji ideolog vlasti Svetozar Marović nazvao Rat za mir, trajao je do maja 1992. Skoro 240 dana građani Dubrovnika živjeli su pod opsadom iz vazduha, sa mora i kopna, 138 dana bez struje i vode, a više od četiri mjeseca proveli su u skloništima.

Odmah po napadu u Morinju je formiran logor, u kome su zatvarani stanovnici Konavala i Dubrovnika. Logor u kome su bile zatočene 292 osobe, zatvoren je 1992. godine.  Hrvatska je prošle godine spriječila  zatvaranje poglavlja o vanjskoj politici u pregovorima Evropske unije sa Crnom Gorom, uz zahtjev za isplatu 17 miliona eura na ime štete nanijete hrvatskim logorašima u Morinju.

Zbog zlostavljanja pritvorenika u logoru Morinj četvorica bivših rezervista JNA su 2014. osuđena na dvije do četiri godine zatvora.

Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše SFR Jugoslavije u Hagu osudio je, zbog napada na Dubrovnik, viceadmirala Miodraga Jokića na sedam i generala Pavla Strugara na sedam i po godina zatvora. Admiral Milan Zec oslobođen je optužbi zbog nedostatka dokaza, dok je suđenje kapetanu JNA Vladimiru Kovačeviću obustavljeno nakon što je ustupljeno Srbiji.

U Crnoj Gori nije poveden nijedan postupak zbog ratnih zločina i pljačke u dubrovačkoj regiji.

Tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, predsjednik Predsjedništva SFRJ Branko Kostić i general Pavle Strugar trudili su se da  vojne operacije prikažu kao odbrambene i nužne. Medijskom propagandom, tadašnjeg TV Titograda i Pobjede, ubjeđivali su građane Crne Gore da su ,,ustaše”na Debelom Brijegu i samo što nijesu ušle u Crnu Goru.

,,Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko”, poručivao je tadašnji premijer Milo Đukanović. A ,,izdajnika” je bilo. Dok su trajale pripreme za rat, u Titogradu se na prvom antiratnom mitingu okupilo 5.000 ljudi. Kada je rat počeo sa Cetinja je poručeno ,,Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”. Monitor je svo to vrijeme pisao i upozoravao na jednu od najsramnijih stranica istorije Crne Gore koja je otvorena napadom na Dubrovnik.

Devet godina od napada, 2000. godine,  Đukanović je uputio izvinjenje Hrvatskoj za stradanje i gubitke koje su prouzrokovali crnogorski vojnici, posebno na području Dubrovnika.

Od tada do danas o Dubrovniku se uglavnom ćuti. Prethodna vlast je imala jasnu strategiju da se ,,ratne greške” ne pominju. Ni u udžbenicima.

Istraživanje Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) o izučavanju perioda ratnih devedesetih u školama pokazalo je nedostatak prostora za tu temu u nastavnim planovima.

U udžbenicima za IX razred osnovnih škola rat u Dubrovniku se spominje ali bez objašnjenja i uloge Crne Gore u njemu. U udžbeniku za IV razred gimnazije isto.

S prećutkivanjem je nastavila je i nova vlast uz dodatke koji su odnose Crne Gore i Hrvatske doveli na najniži nivo u posljednjih 25 godina.

Kotorski parlament je 2021. donio odluku o preimenovanju gradskog bazena, koji je do tada nosio naziv „Nikša Bućin”. Renovirani objekat je dobio ime po crnogorskoj i svjetskoj vaterpolo legendi Zoranu Gopčeviću. Hrvatska je tvrdila kako je Gopčević bio čuvar u logoru Morinj, optuživali su ga i za zločine. Kao rezultat, nijedan hrvatski klub ne želi nastupati u Kotoru.  Ove godine Kotoru je otkazano domaćinstvo FINA Svjetskog kupa jer su iz Hrvatskog vaterpolo saveza bili decidni da se njihova reprezentacija neće pojaviti na tom bazenu.

Spomen ploču u Morinju otkrili su 2022. tadašnji ministri Raško Konjević i Ranko Krivokapić, u prisustvu hrvatskih kolega Gordana Grlića Radmana i Toma Medveda. Dio partija vlasti, organizacija i mještana Boke zahtijevao je da ploča bude uklonjena, jer je nezakonito postavljena. Za neke je bio sporan i dio natpisa na obilježju koji govori o ,,velikosrpskoj agresiji”. U natpisu se ne pominje odgovornost crnogorskih vlasti za politiku koja je dovela do  formiranje logora u Morinju.

Spor oko broda Jadran, rezolucija o genocidu u Jasenovcu i kao rezultat  proglašenje personama non-grata Andrije Mandića, Aleksa Bečića i Milana Kneževića, najava detaljne analize vojne sukcesije… Neke su od spornih tačaka sa Hrvatskom, za koje aktuelna vlast nema rješenje.

Po ovogodišnjim reakcijama na godišnjicu napada na Dubrovnik, očigledno je da nema namjeru ni da potpomogne suočavanje sa prošlošću.

,,Način na koji Crna Gora dočekuje ovogodišnje obilježavanje napada na Dubrovnik postao je vidljiv već 29. septembra, kada je obilježena godišnjica smrti admirala Vladimira Barovića – oficira koji je odbio da učestvuje u agresiji na Hrvatsku i čiji čin predstavlja moralni stub antiratnog nasljeđa Crne Gore. Ni ove godine nije bilo zvaničnog državnog obilježavanja ovog datuma, niti jasne institucionalne poruke koja bi potvrdila spremnost države da se otvoreno suoči s prošlošću. Sjećanje su, po ko zna koji put, nosili civilni sektor i mediji”, kaže za Monitor  Kristina Žugić iz YIHR. Dodaje da ,,ako želimo društvo koje razumije mir i poštuje žrtve, mladi moraju znati činjenice – da napad na Dubrovnik nije bio „nesporazum“ ni „incident“, već ratni zločin koji je imao posljedice po hiljade ljudi i po ugled Crne Gore”.

Nakon 34 godine, srama kao opomene nema.

Barović i Đurović

Par dana prije početka napada na Dubrovnik, admiral Vladimir Barović je na dan kada je preuzeo dužnost načelnika štaba Vojnopomorske oblasti, 29. septembra 1991. godine, u znak protesta protiv naređenja vrhovne komande JNA da sa ostrva Vis granatira primorska naselja u Hrvatskoj, oduzeo sebi život.

Barović je u oproštajnom pismu naveo da je agresija JNA na Hrvatsku suprotna crnogorskoj i vojničkoj časti, i da on u njoj ne želi da učestvuje. Prethodno je, kao učesnik pregovora o povlačenju JNA iz Pule, obećao: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje, mene tada više neće biti. Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im ništa nije skrivio”.

Tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović posthumno je odlikovao admirala Barovića 2016. godine. Orden je primio komandant Mornarice, jer je Barovićeva supruga Radmila to odbila uz obrazloženje ,,da je sve davno rečeno”.

Ne postoji spomen-obilježje niti ulica u Crnoj Gori koja nosi njegovo ime.
Na Visu, u Hrvatskoj, 2022. godine otkrivena je spomen-ploča admiralu Baroviću. U znak sjećanja i poštovanja postavilo je tamošnje Ministarstvo odbrane i vanjskih i evropskih poslova.

O Barovićevom primjeru se ne uči u školama.

Pet dana nakon napada na Dubrovnik i Konavle, život je okončao i komandant garnizona JNA u Kumboru admiral Krsto Đurović.

Zvanična verzija glasila je da je helikopter u kojem se nalazio oborila hrvatska strana i da je podlegao povredama. Njegovi saputnici i pilot su  ostali nepovrijeđeni. Sa hrvatske strane stizale su drugačije priče. Po njima, Đurović je ubijen prije nego je dopremljen u zonu ratišta.

,,Strahovito mi je žao što je možda razlog zašto je ubijen bio i moj razgovor sa njim u Herceg Novom,  koji je slušao jedan oficir JNA. Krsto mi je otvoreno rekao: nemojte sa vaše strane ništa poduzimati, jer dok sam ja zapovjednik Vojno-pomorskog sektora Boka, mi nećemo napasti Dubrovnik”, izjavio je ranije za Monitor ratni gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić. Kazao je da nijedan hrvatski vojnik nije bio u Konavlima kada je Đurović poginuo.

Zamjenik komandanta Južnog bojišta Nojko Marinović izjavio je na sudu u Splitu da je Đurović umro od posljedica teških tjelesnih povreda koje su mu nanijeli „službenici bezbjednosti“ brutalnim batinanjem, jer je odbio zapovijediti napad na Hrvatsku.

Predrag NIKOLIĆ