Povežite se sa nama

MONITORING

NAŠA ANKETA: Crna Gora, za i protiv

Objavljeno prije

na

Pitali smo sagovornike Monitora: Kako komentarišete rezultate prošlonedjeljnih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori?

 

AKADEMIK SLAVO KUKIĆ IZ MOSTARA
Između ohrabrenja i strepnje

U rezultatima posljednjih izbora ima i onog što ohrabruje i onog što izaziva strepnju. Ohrabrujući je demokratski potencijal crnogorskog društva koji je upozorenje da nema nesmjenjivih, ali i da je konačno došao kraj vlasti čije aktere se tijekom 30 godina njihove neupitnosti povezuje s koječim, pa i kriminalom i korupcijom. Iako se, ruku na srce, ne smije zaboraviti ni sve pozitivno što je ta vlast učinila – od sticanja državne nezavisnosti, preko priključivanja NATO-u do otvaranja svih poglavlja u pristupnim pregovorima s EU i jednom od najvećih stopa gospodarskog rasta u Evropi.

Problematična je, međutim, pozadina pobjede crnogorske opozicije, jer u upozoravajućoj formi otvara mnoga pitanja crnogorske budućnosti. Nije, naime, tajna da je ona došla na krilima SPC i predizborne retorike koja je plasirana posredstvom srbijanskih, ali i prosrpskih medija u Crnoj Gori – a ni jedno ni drugo se ne može odvajati od izravne umiješanosti samog srbijanskog državnog vrha. To, opet, upućuje na zaključak da bi nova vlast u slijedeće četiri godine mogla ići na instrukcije na iste adrese. Na oprez, na koncu, upućuje i činjenica da pobjeda nije slavljena samo u Crnoj Gori nego i Beogradu, Banjoj Luci i Istočnom Sarajevu, a to upućuje na ponovo nabujale ambicije koje su do krvoprolića dovele i u prvoj polovici devedesetih.

Ja, međutim, nisam uvjeren kako bi nova vlast mogla biti duga vijeka. Jer, ona će, kako stvari stoje, biti sklepana od političkih koncepata koje povezuje samo jedno – želja da se iz sedla izbace DPS i Đukanović. Sve ostalo je među njima teško pomirljivo, barem po porukama koje su njihovi lideri slali tijekom predizborne kampanje. No, u politici je moguće svašta, pa i kopernikanski postizborni obrati. I stoga, sačekajmo prve korake nove vlasti pa će nam sve biti puno jasnije.

 

MILOŠ MITROVIĆ, KOLUMNISTA BEOGRADSKOG DNEVNIKA DANAS
Eh, da je Amfilohije patrijarh

Kada je patrijarh Pavle preminuo 2009, mnoge je kopkalo hoće li ga naslediti mitropolit Amfilohije. Pamti se tadašnje mitropolitovo predviđanje da ga se u Crnoj Gori neće tako lako otarasiti.

Prema nekim crnogorskim analitičarima, Amfilohije je pobednik minulih izbora. Tako ispada da su Boris Tadić, a kasnije pogotovo Aleksandar Vučić imali veliku sreću na žrebu u SPC. Umesto Amfilohija Vučić je unapred dobio snishodljivog bivšeg vladiku niškog Irineja za patrijarha.

Kako bi Amfilohije kao patrijarh gledao na Briselski sporazum i na Vučićevu rešenost da se rastosilja Kosova, pokazao je svojevremeno držeći opelo i njemu i ostalim zvaničnicima Srbije optužujući ih za izdaju. Zaista Vučiću ne bi bilo lako sa „Ristom sotonom“ u Patrijaršiji.

Ali nije mitropolit srušio vlast DPS-a. Crna Gora, za razliku od Srbije, osim Amfilohija ima i opoziciju. DPS i u perspektivi, kako se čini, Mila Đukanovića, srušio je narod i uozbiljena opozicija koji svi zajedno više nisu mogli da trpe vladavinu nepravde dugu 30 godina.

A Milo je od Amfilohija napravio aždaju mnogo veću nego što jeste. Đukanović se, makar od 1996/1997, činio pragmatičnim političarem, ali poslednjih godina otišao je u populiste i igrao na kartu podela i polarizacije društva i to mu se obilo o glavu.

Posebna vrsta teoretičara zavere tvrdi da je Vučić srušio Mila. Videćemo kad prođe istorijska distanca je li Vučić zaista došao glave još jednom svom tati, kao što je već Šešelju.

Ali biće da će u to još neko vreme verovati samo takozvani dežurni glasovi razuma u Srbiji, koje i sada vidimo kao rado viđene goste na crnogorskim medijima pod kontrolom jedne vlasti na izdisaju.

 

BRANISLAV KALUĐEROVIĆ, VLASNIK IZDAVAČKE KUĆE GRAFOS CETINJE
Moramo odbraniti crnogorsku čast

Narodna volja građana svih ovih izbora od devedesete do danas je ponižavana raznim manipulacijama i političkom korupcijom, koje su javnosti dobro poznate. Mi Crnogorci devedesetih i danas 2020. godine smo u istom problemu. Nikome nijesmo po mjeri. Ovdje se samo vodi „borba“ između dvije grupacije – između profesionalnih Srba i Crnogoraca, đe se samo gleda i navija za  lične interese, a ne interese građana.

Poslije ovih izbora smatram da su na referendumu 2006. godine pobijedili profesionalni Crnogorci i mi izmanipulisane patrote dale im legitimitet. Đe su danas Matica crnogorska, crnogorski intelektualci, dvije akademije nauka, PEN centar, nevladine i druge organizacije da dignu glas protiv ovog šenlučenja po Crnoj Gori, da brane ne bilo koga lično nego da odbrane svoje dostojanstvo ako su ga uopšte imali,  a bogami su zavisili i jeli 14 godina sa istog korita sa vladajućom oligarhijom.

Znači, ponovo je pala na nas obaveza da branimo čast crnogorsku i da biramo manje zlo…

Ovih dana poslije izbora velika hajka se stvorila oko SPC i njenog poglavara Amfilohija. Kao donator CPC bio bih srećan da naš vladika Mihailo može izvesti na litije po Crnoj Gori 100.000 građana. Do njega nije, ali do nekoga bogami jeste! Kao sportski radnik strašno se nesrećno osjećam kad naše sportske institucije ćute na ovu hajku koja se protiv nas Crnogoraca vodi. Najvjerovatnije da u Crnoj Gori nikad nije bilo patriote u sportu kao što je Novak Đoković koji je muški i patriotski stao uz svoju Zastavu! Nama u sportu zastava i himna služe za nešto potpuno drugo i ne treba nam ni jedno ni drugo, jer od 2006. sport nije u službi osvješćivanja ili bolje reći vaspitanja današnje omladine da ona voli svoju državu i reprezentacije.

Svjedoci smo crnogorske tragedije u kojoj su najveća opasnost prazne riječi i puni trgovi. Zbog svega toga poslije svih ovih dešavanja mislim da je vakat da se stvori nova politička građanska partija od politički neoprljanih građana.

 

VLADIMIR VUKOVIĆ, DIPLOMIRANI INŽENJER IZ PODGORICE
Pobjeda Crne Gore

Izbori za nama su potvrdili onu svevremenu svetootačku pouku da sila Boga ne moli, ali ni da Bog silu ne voli. Kompletan izborni proces je sproveden u neregularnim uslovima koje je nametnula kamarila sada već bivšeg režima. U zlonamjerno smišljenom i nametnutom haosu DPS je po ko zna koji put za sebe tražio dobar izborni rezultat, a zasluženo je dobio potpuni izborni krah. Građani Crne Gore su na ovim izborima pokazali da su politički sazreli i da su spremni za ozbiljne i korjenite promjene društva u cjelini, koje tek treba da uslijede. Velika je sreća što je narod prepoznao opasnost destruktivne politike čija je personifikacija lično Milo Đukanović, jer sam ubijeđen da je ovo bila posljednja šansa da se njegov mafijaški sistem vladavine porazi na miran način, izborima i olovkom.

Velika je stvar kada jedan takav parapolitički i parapolicijski režim narod porazi svojom dobrotom, vjerom, sačuvanom sviješću, odgovornošću za sebe i svoje bližnje i ljubavlju prema Crnoj Gori i svim njenim građanima, naravno i onima koji su bili uz taj i takav režim.

Ovo je pobjeda i trijumf naroda za koji smo se molili na našim molebanima i litijama koje su neodgovorni pojedinci opijeni vlašću i golom silom nazivali ludačkim pokretom. Na kraju bih samo citirao prijetnju najvećeg gubitnika ovog izbornog procesa, koja mu se sada vraća kao bumerang i ima sasvim drugi smisao – Ovo je neka nova Crna Gora na koju ćete se morati naučiti.

Radujte se ljudi, ovo je pobjeda Crne Gore za bolju budućnost naše djece!

 

PROF. DR MILAN RADULOVIĆ, SVEŠTENIK CARIGRADSKE PATRIJARŠIJE U TORONTU
Povratak u kameno doba

Mogu da kažem, sa stanovišta nekoga ko je došao iz Toronta i živi u jednoj demokratskoj zemlji, da je ovo povratak, najblaže rečeno, u kameno doba. Vijore se zastave druge zemlje, prijeti se ljudima. Svi ovi koji su na ulicama kažu da im je Milo Đukanović bio cilj. Milo nije bio cilj, Milo im je samo izgovor. Cilj je atak na državnost i na nezavisnost Crne Gore. Osjećam se sada ovdje kao što su se osjećali Indijci kada su im engleske kolonijalne trupe govorile da su im donijele slobodu.

Mi iz dijaspore se ne vezujemo za čovjeka, mi se vezujemo za Crnu Goru. Nama nije cilj Milo nego Crna Gora. Mi smo uvijek za opciju suverene i demokratske Crne Gore, opciju evroatlantskih integracija, nikada za odlazak unazad. Ovo vidimo kao odlazak unazad i kao veliku zloupotrebu građana i sve greške koje su napravili ljudi i u vlasti i u opoziciji sada plodove toga ubiraju oni koji ne vole Crnu Goru.

U Baru, gdje sam glasao, litijaši ne prestaju, vijore se zastave druge zemlje, pjevaju četničke pjesme, prijeti se… To je povratak u devedesete, samo je razlika u tome što se devedesetih pucalo iz kalašnjikova, a sada imamo prijetnje. To je zaista ne samo korak unazad nego to nije moja Crna Gora. Ali svima poručujemo ne damo vam Crnu Goru.

Nemam ništa protiv srpskih zastava, vijore se one i u Kanadi, ali zajedno sa kanadskom zastavom. Ali ovdje nema crnogorske zastave.

Tačno mogu da predvidim koji su koraci onih koji su protiv inreresa Crne Gore. Prvo ukidanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti, odmah će htjeti da suspenduju odluku o priznavanju nezavisnosti Kosova, izlazak iz NATO-a, suspenzija svih pokušaja da Crna Gora bude članica Evropske unije i na kraju finalni –  poništavanje referenduma o nezavisnosti Crne Gore i definitivno pripajanje Crne Gore Srbiji kao neke konfederacije. Oni to javno neće da pričaju, ali to djelima pokazuju. Zastava govori sve, zastava govori o njihovoj namjeri i to znači atak na nezavisnost Crne Gore.

MUSTAFA CANKA, NOVINAR IZ ULCINJA
I dalje na razdjelnici

Rezultati parlamentarnih izbora potvrđuju da Crna Gora konačno izlazi iz pretpolitičkog društva. Mučno, dugo, teško, ali, ipak, se to dešava pred našim očima.

Stara je istina takođe da je značaj svih kriza u tome da skriveno učine vidljivim. Ono čemu svjedočimo ovih dana jeste da je crnogorsko društvo i dalje na razdjelnici: otvoreno je pitanje da li i pored proklamovanog cilja – ubrzavanja puta ka EU, Crna Gora može ponovo da klizne u dobro znane balkanske omraze.

Uvjeren sam da će jedino ubrzana evropeizacija osigurati progres ove države i njezinih građana. Samo se na toj velikoj priči i konkretnom, svakodnevnom djelovanju društvo može mobilisati i spriječiti politički i ekonomski kolaps Crne Gore. Državna kasa je prazna, idu teška jesen i duga zima, a najveći broj građana želi brza i laka rješenja.

Mislim da je demokratskim snagama u ovoj zemlji EU (a u okviru nje posebno Njemačka) jedini saveznik u ovom izuzetnom izazovnom periodu. Drugu perspektivu ne vidim, a novo prebrojavanje (popis stanovništva) je u Crnoj Gori već zakazano za iduću godinu.

                            Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

DODIK POSLIJE PUTINA OBIŠAO MANDIĆA: Open srpski svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik parlamenta CG ugostio je predsjednika RS koji se prije nedjelju  vratio sa poklonjenja PutinuDodik je u Moskvi ponovio  punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu.  Putinu poželio “sve pobjede koje može da ostvari i rekao : “ Sve Putinove pobjede i pobjede Rusije su i naše pobjede”. Obišao je i  Putinovog vazala  Lukašenka.   Umjesto zastave BiH, čiji je RS sastavni dio, Mandić je  postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta. Uslijedila je  nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu

 

 

Nedavna, tobože državna, posjeta Milorada Dodika, predsjednika bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), Crnoj Gori ozbiljno dovodi u pitanje javno deklarisane političke motive i ciljeve njegovog domaćina – predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Bilo bi razumljivo da je Mandić primio predsjednika Skupštine RS ili Parlamentarne Skupštine BiH. Umjesto njih dolazi Dodik koji se samo prije nedjelju dana vratio sa poklonjenja diktatoru Vladimiru Putinu u Moskvi. Dodik je u izjavama ruskom RT-u i domaćim medijima, po ko zna koji put, dao punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu rekavši da je Putinu “poželio sve pobjede koje može da ostvari i rekao da su sve Putinove pobjede i pobjede Rusije i naše pobjede”.

Dodik se osvrnuo i na  posjetu 19. januara Putinovom vazalu i diktatoru Aleksandru Lukašenku rekavši da je uspio “dogovoriti razne aranžmane bitne za RS”. Bjelorusija je, po Dodiku, “razvijena zemlja i nije omotana bodljikovom žicom kako to neki pokušavaju da predstave”. Ona je prijatelj RS-a. Takođe je rekao da vjeruje da će jednog dana doći do ujedinjenja srpskog naroda sa dvije strane Drine kao što je došlo do ujedinjenja dvije Njemačke. On već duže vrijeme ne krije da mu je rasturanje BiH, kako kaže mirnim sredstvima, jedan od glavnih političkih prioriteta.

Dodik, kao takav – ratnohuškački nacionalista i sa oreolom sponzora organizovanog kriminala i korupcije, u Crnoj Gori nije dočekan sa državničkim počastima niti su ga primili njegov kolega Jakov Milatović ni premijer Milojko SpajićVijestima je nezvanično saopšteno iz Vlade i Predsjedništva da Dodik nije ni tražio sastanak – vjerovatno znajući kakav bi odgovor bio. Kod Mandića je dobrodošao i učinio mu “veliku čast”. Iako je crnogorski predsjednik parlamenta kasnije izjavio da Crna Gora poštuje BiH kao državu, on je umjesto zastave Bosne i Hercegovine, čiji je RS sastavni dio, postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta zbog čega je uslijedila i nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu.

Dodik je Mandiću izrazio i brigu “da srpska nacionalna zajednica u Crnoj Gori bude adekvatno zastupljena” ali i da je tu da podrži stabilnost i razvoj Crne Gore kao i njeno EU članstvo. Koncept srpskog sveta je za Dodika “fenomenalna ideja” i ranije je govorio da je prirodno i da Crna Gora bio dio tog projekta.  Na kraju, Mandiću je predat, suprotno protokolima i rangu sagovornika, i Prijedlog sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između RS i CG koji je Mandić na sebe preuzeo da proslijedi predsjedniku i premijeru.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZREŠENJE DIREKTORA UP ZORANA BRĐANINA STIGLO PRED VLADU: Bajka o vladavini prava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon više mjeseci ignorisanja od strane Vlade, inicijativa ministra policije Danila Šaranovića za smjenu direktora UP Zorana Brđanina, je  izgleda konačno na dnevnom redu izvršne vlasti.  Kakva će bit njena sudbina nije izvjesno. Za sada je sigurno tek da se iza priče o procedurama krije priča o kontroli bezbjednosnog sektora

 

 

Vlada Crne Gore će se konačno izjasniti o inicijativi za razrešenje direktora Uprave policije Zorana Brđanina, koju je krajem prošle godine uputio ministar policije Danilo Šaranović. Vlada bi, kako pišu Vijesti, to pitanje trebalo da otvori na sjednici u petak 29. decembra, kada ovaj broj Monitora bude na kioscima. Na sajtu Vlade, ipak, još nema najave o održavanju sjednice sa tom temom na dnevnom redu, niti se o tome govori u javnosti.

Razrešenje Brđanina jedno je od pitanja oko kog se spore Demokrate i Pokret Evropa sad, u okviru očigledne borbe za bezbjednosni sektor.  Odnosi PES-a i Demokrata, kojima je u izvršnoj vlasti pripao sektor bezbjednosti, zaoštreni su nakon sjednice Vlade početkom decembra prošle godine, na kojoj je ministar pravde Andrej Milović, izlazeći iz svoje nadležnostizatražio hitne smjene u tom sektoru.

Nakon više mjeseci ignorisanja inicijative Šaranovića, Vladina komisija za kadrovska i administrativna pitanja, kako pišu Vijesti, ove sedmice  proslijedila Vladi predlog  Šaranovića o razrješenju Brđanina.

Vlada je najprije tvrdila da nije dobila Šaranovićev predlog, a potom da je predlog odgođen dok Šaranović ne dostavi i predlog za određivanje vd direktora Uprave polcije. S druge strane, ministar policije je insistirao da se privremeni šef policije može predložiti tek kad to mjesto bude upražnjeno. Takođe, utvrdio je da odlaganjem ovog pitanja „neko čuva Brđanina“.

Šaranović je predlog uputio  krajem 2023. godine, nakon što je skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu dao negativno mišljenje na dva prošlogodišnja izvještja o radu UP. Izvještaji su razmatrani ubrzo pošto je Brđanin na poziciju direktora UP vraćen sudskom odlukom, 7. decembra prošle godine.

Brđanin je odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, uz obrazloženje da je jasno da „njegovo prisustvo nije potrebno, te da su partije već dale svoj sud o tim izvještajima“. Kako je saopštio, tim izvještajima, i njihovim neblagovremenim razmatranjem, se samo „fingira“ njegova zakonita smjena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

100 GODINA ODĆUTANOG ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA( MUSLIMANIMA) ŠAHOVIĆA: Može li Crna Gora pogledati sebi u oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucijom koju su u ime  Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima potpisali Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i  akademik  Šerbo Rastoder, traži se  da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima, navodi se, treba unijeti u obrazovne i nastavne programe Traži se i da se pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih susjeda muslimana

 

Početkom februara Skupštini Crne Gore i svim poslaničkim klubovima je poslat prijedlog rezolucije koji je uputio  Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) 1924. Potpisnici su predsjednik i potpredsjednik Odbora – Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik  Šerbo Rastoder. Da bi formalno ušao u skupštinsku proceduru, neophodna su najmanje četiri potpisa poslanika.

U izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rastoder je istakao da je Prijedlog rezolucije o genocidu, kako je zvanično nazvana, „pitanje časti sojske i čojske Crne Gore, njenog građanskog karaktera i multinacionalne politike“.

Rezolucijom se traži da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima treba unijeti u obrazovne i nastavne programe kao “nedopustivu pojavu u civilizovanom društvu”. Traži se i da se posebno pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih komšija muslimana od pogroma razularene mase koja je brojala oko dvije hiljade ljudi došlih uglavnom iz Polja, Mojkovca, ali i iz okolnih mjesta u Vraneškoj dolini.

U noći 9. na 10. novembar 1924. godina rulja  u kojoj su bili  i rezervni majori  Sekula  Bošković i Dimitrije Redžić, i  umirovljeni načelnik kolašinske žandarmerije Nikola Đilas (otac Milovana Đilasa) se spustila na Vranešku dolinu. U dužini od 19 kilometara takozvani „osvetnici“ su „popalili sve muslimanske kuće, popljačkali i pobili svakog koga su zatekli” –  kako reče jedan od učesnika pogroma generalu Danilu Jaukoviću 28. avgusta 1973. godine u Mojkovcu. General Jauković je tada okupio preživjeli aktere i svjedoke zločina, snimio sve na magnetofonskoj traci i kasnije objavio stenograme.

Ovaj zločin je direktno podstaknut i koordiniran od strane Beogradu potčinjenih vlasti i kasnije je zataškan bez ikakve istrage. Glavni inspirator je bio načelnik bjelopoljskog sreza Nikodim Cerović koji je naredio zaključavanje dvije žandarmerijske stanice u Šahovićima kako vlasti ne bi reagovale kad se rulja spusti u dolinu. Prije pokolja je sprovedena akcija razoružavanje muslimanskog stanovništva i uzet je 31 talac. Oni su navodno trebali biti sprovedeni u Bijelo Polje ali su predati rulji 250 metara  od žandarmerijske stanice. Njih 28 su odmah ubijeni, dvojica su platili veliki otkup i spasili glave, a 13-godišnjeg dječaka je spasio jedan pravoslavac koji je zamalo nastradao zbog toga.

Izgovor za ovakav teški zločin u mirnodopskim uslovima, je bila „osveta“ za ubistvo umirovljenog službenika Ministarstva unutrašnjih djela i lokalnog silnika Boška Boškovića odgovornog za veliki broj ratnih i poratnih zločina nad muslimanskim i crnogorskim stanovništvom koje je htjelo obnovu samostalne Crne Gore. Ubistvo je pripisano muslimanskim odmetnicima Jusufu Mehonjiću i Huseinu Boškoviću iako su oni tada bili u Albaniji.

Boško Bošković je, prema ogromnoj većini svjedoka i učesnika masakra, uključujući i navode Milovana Đilasa u engleskom izdanju Besudne zemlje (Njujork 1958.god.), likvidiran od strane crnogorskih komita Radoša i Draga Bulatovića, zbog brojnih ubistava i pohare Rovaca i drugih sela po sjeveru, koje je Bošković počinio sa srbijanskom žandarmerijom i vojskom. Predstavnicima tadašnjih beogradskih vlasti (na čijem čelu je bio premijer Nikola Pašić) je odgovarala ideja da su Boška Boškovića „ubili Turci“ kako bi se pokrenuli pogromi i iseljavanje bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka. Srbijanska vlast je radila na stvaranju jaza između crnogorskog i bošnjačkog stanovništva kako bi lakše vladali prostorom koji je ušao u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Broj pobijenih je ostao nepoznat iz razloga što nikakva istraga nije pokrenuta uprkos nekoliko interpelacija u Skupštini Kraljevine SHS gdje je nekoliko poslanika tražilo kažnjavanje zločina. Broj stradalih varira, zavisno od izvora, od stotinu do preko hiljadu.

Prijedlog rezolucije navodi da je „rezultat ovog zločina  bio: cjelokupno muslimansko stanovništvo sa ovog područja je pobijeno, opljačkano i protjerano“ pa stoga „rijetki primjeri spasavanja pojedinaca od strane pravoslavnih komšija ukazuje na potrebu afirmacije dobra u ljudima”. Prijedlog rezolucije podsjeća i na 2022.godine  donesenu Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici koja se odnosi na stradanje pravoslavnog stanovništva 1943. i 1944. od strane njemačkih SS jedinica potpomognutih  lokalnim balističkim,  ustaškim i četničkim jedinicama kada je stradalo više od hiljadu civila uključujući stare, žene i djecu.

Od poslanika se prvi javio lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević rekavši na TV Adria da njegova partija neće podržati rezoluciju, „ne zato što žele da relativizuju ili dovedu u pitanje bilo koji zločin koji je napravljen nad muslimanskim stanovništvom, nego što smatraju to u ovom trenutku ne doprinosi ni pomirenju, ni putu ka EU“. Po Kneževiću bi onda trebalo donositi rezolucije od Vidovdana 1389. god., pa do 1912. i 1913., tj. “od onoga danka u krvi, do rušenja manastira, zločina nad pravoslavnim stanovništvom, do islamiziranja pravoslavnog stanovništva”. Smatra da će rezolucija biti test za Vladu premijera Milojka Spajića. Druge partije se još nisu izjasnile rekavši da će se opredijeliti kada rezolucija uđe u skupštinsku proceduru.

Potomci porodica iz Šahovića koji žive u Bosni i Hercegovini su takođe pisali Skupštini za zahtjevom da se 9. i 10. novembar uvrste u državni kalendar sjećanja na nevino ubijene, uz podizanje spomen-obilježja i održavanje komemoracije.

Profesor Rastoder je izjavio u medijima da potomci traže mogućnost da obiđu i urede groblja predaka kojih ima 34 u toj oblasti ali i „da nikome ne pada na pamet da traži nazad zemlju koja je uglavnom oteta i naseljena drugima ljudima“. Za sada,  kaže Rastoder nisu uspjeli od mještana otkupiti dio zemljišta na kome bi bio podignut spomenik.

U prepunoj sali Mjesne zajednice Tomaševo (nekadašnji Šahovići) je 18. februara održana tribina nazvana Prošlost Vraneša u 20. vijeku – tumačenja i zloupotrebe, u organizaciji Zavičajnog udruženja Vranešana. Tribinu je blagoslovio iguman Manastira Zlateš, otac Nikolaj Stamatović. Organizatori su istakli da je skup održan „da saopštimo istinu o događajima u Vranešu 1924. godine“ i pozvali na „detaljna naučna istraživanja“ o dešavanjima u Šahovićima. Sa skupa je poručeno da „osuđujemo sve zločine koji su se desili u prošlosti, posebno prema nejači, bez izuzetka“ ali da se da se ne „prihvata pravno-politička formulacija o genocidu u Vranešu i sve aktivnosti po tom pitanju koje se plasiraju u poslednje vrijeme“. Potpredsjednik udruženja, pisac i publicista Svetislav Šestović rekao je da su izazvani da se okupe jer „decenijama traju uvrede i nasrtaji na stanovništvo Vraneškog kraja i njihove pretke, od strane jedne grupacije bošnjačke vjeroispovijesti, čime se želi narušiti mir i suživot ovog naroda“. Optužio je za „pokušaje krivotvorenja istorije, da bi bacili ljagu na jedan narod“ i „da naše slavne pretke i nas njihove potomke proglase genocidnim narodom“. Prijedlog rezolucije je „raspirivanje nacionalne mržnje i  zato su, za nas Vranešane, zahtjevi odbora Bošnjaka neprihvatljivi“ – poručio je Šestović.

Publicista i istoričar Miloš Vojinović, kako prenosi list Dan, kazao je da nije istina da su muslimani protjerani iz tog kraja. „ Popisom iz 1931. godine u pavinopoljskoj opštini živjela su su 104 muslimana, a u opštini Šahovići 103 – što je dokaz da nije bilo riječi o genocidu“, rekao je Vojinović.  Dakle,  ukupno 207 muslimana. To je  92, 5  posto manje, nego što ih je popisano 1921. godine.   Na tom području 1921. godine  živjelo 2.755 muslimana – 1559 u Pavinom Polju i 1195 u Šahovićima.  Sa tribine u Vranešu,  Vojinović je pozvao Šerba  Rastodera na televizijski duel.

Ostaje da se vidi da li će Crna Gora imati hrabrosti da se suoči sa tamnim mrljama svoje prošlosti. Nesumnjivo je da su u zločinu, koji je organizovan za velikosrpske političke interese, učestvovali prije svega domicilni  Srbi i Crnogorci.  Zločin se desio na teritoriji Crne Gore. To obavezuje.  Na ovoj generaciji je da prekine ćutanje i pogleda istini u oči.

  Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo