Ideja je predočena na za to nadležnom mjestu, probrani predstavnici naroda iz redova vlasti i opozicije javno su je podržali (i podsjetili kako su oni to još kada predlagali), mediji je predstavili u svijetlu evropskih perspektiva… Onda su se svi skupa okrenuli jugu i plažama. Neko brojeći goste, drugi tražeći mjesto za sebe i svoje. A stvar se krčka na ljetnjim vrućinama, pa će se na jesen vidjeti da li će – ili je bolje pitati kako će – pljevaljski Rudnik uglja biti prisajedinjen Elektroprivredi Crne Gore. Odnosno, italijanskoj energetskoj imperiji sa ove strane Jadranskog mora koja, ničim izazvana, raste i raste. Dokle? LJETO – SEZONA PRIVATIZACIJA: Italijani su, makar zvanično, priču o spajanju Rudnika uglja i EPCG pokrenuli u maju, otprilike u isto vrijeme kada je pljevaljski Rudnik, prema važećim propisima o energetici, stekao pravo da samostalno formira cijene iskopanog uglja. Regulatorna agencija za energetiku sada samo prima k’ znanju cjenovnik Rudnika i na osnovu njega (ne)odobrava troškove EPCG.
I to je pozicija koja obećava lijep profit. Posebno ako se ima u vidu da je Rudnik uglja, i po važećim cijenama, u dvije prethodne godine poslovao uz zaradu od približno 50 miliona eura. A to što je umjesto profita u završnim računima knjižen gubitak, stvar je računovodstvene akrobatike i ranije napravljenih dilova između zvaničnika Rudnika, Vlade i Elektroprivrede. Ujedno, u istom periodu značajno je smanjen broj zapošljenih u Rudniku. I po tom osnovu, dakle, kompanija može očekivati višemilionsku korist.
Slučajno ili ne, priča o novim vlasničkim odnosima u četvorouglu Podgorica – Nikšić – Pljevlja – Milano podudara se sa dva, jednako indikativna, događaja. Evidentno je nastojanje Vlade Crne Gore, predvođene premijerom Igorom Lukšićem, da javnosti objasni neophodnost revizije ugovora sa A2A. Tako bi svog partnera u poslu ,,djelimične privatizacije i dokapitalizacije” EPCG oslobodili obaveze koju – a to govore mjerljivi efekti dosadašnje saradnje – Italijani nijesu uspjeli da ispune.
Zašto onda nagrada umjesto kazne? Da li je to samo inercija vladine politike naslijeđene od prethodnog premijera da takozvane investitore (čast onima koji to stvarno jesu) nagrađuje našim novcem. I to po principu: što više neispunjenih obaveza (uglavnom) anonimnih investitora sa egzotičnih of šor destinacija, to više novca i bankarskih garancija od crnogorskih poreskih obveznika.
Ili su ovdje u pitanju neke druge, preciznije računice i preuzete obaveze?
Naime, već neko vrijeme poslovnim kuloarima u Podgorici kruži priča kako su Italijani zahtijevali da im se na raspolaganje stavi novac koji su u procesu dokapitalizacije Elektroprivrede CG i CG Elektroprenosa deponovali u Prvoj banci. Ništa prirodnije od tog zahtjeva. I ništa teže za ispuniti. Makar iz vizure braće Aca i Mila Đukanovića, većinskih vlasnika Prve banke. Pošto je zapelo sa novcem, zvaničnici A2A i Terne okrenuli su se mogućnostima da uloženi novac naplate na drugi način.
Sve nam je to lijepo objasnio Renato Ravaneli, generalni direktor A2A i član Odbora direktora EPCG u nedavnom intervjuu Pobjedi. Italijan nas je prvo podsjetio kako je A2A u Crnu Goru investirala gotovo 500 miliona eura, i to ,,tokom 2009. godine koju je obilježila svjetska finansijska kriza”. Potom nam je predočio: ,,A2A namjerava da zaštiti investirani kapital koji je, kako sam vas podsjetio na početku, pomogao da se podrži Crna Gora u trenutku duboke finansijske krize”. A za one koji nijesu shvatili poentu, Renato je ljubazno pojasnio da za A2A investicije u Prvu banku nijesu od strateškog značaja. To je, kazao je Ravaneli, ranija investicija koj su Italijani podržali – pazite sada – ,,uz osjećaj odgovornosti prema zemlji koja je do sada prepoznavala naše poslovanje”.
Domovina se, dakle, brani u Prvoj banci. A Italijani će nam u tome pomagati dok kao država budemo imali sluha za njihove interese. U suprotnom, oni će napustiti Prvu banku. Uvjereni su, dabome, da poznaju nekoga kome ona i te kako jeste ,,investicija od strateškog značaja”. I ko je spreman na mnogo toga kako bi tu investiciju zaštitio.
,,Izjave o potrebi spajanja EPCG i Rudnika uglja su dio medijske kampanje koju su pokrenula braće Đukanović u cilju spašavanja Prve banke od totalnog bankrota”, ustvrdio je nedavno Nebojša Medojević, precizirajući ,,ovo nije prvi put da Prva banka aktivira svoje lobiste među novinarima, političarima, poslanicima i ministrima u cilju zaštite svojih interesa i dodatne pljačke države Crne Gore. Možda su ova spajanja kompanija najave i nekih novih političkih spajanja svih onih iza kojih stoji kapital i uticaj braće Đukanović”.
Priča u spajanju Rudnika uglja i Elektroprivrede imala je, očito, adekvatnu predigru.
I tajming je, po nepisanom ali već uspostavljenom pravilu, pedantno izabran. Od privatizacije KAP-a pa do početka posla sa EPCG, u kome su Italijani majstorski nadigrali Grke koji su dali za 110 miliona eura jaču ponudu, pokazalo se da je ljeto idealno za ugovaranje i medijsku pripremu problematičnih poslova koji se, potom, formalizuju po povratku sa godišnjih odmora.
KAD VLADA VAGA: Nije to jedini razlog zbog koga se može očekivati da Italijani, maltene na 70-tu godišnjicu Pljevaljske bitke, na istom mjestu proslave još jednu, ekonomski mnogo vrjedniju, poslovnu pobjedu.
Ova Vlada, ili bolje rečeno vladajuća DPS, već 20 godina ne zna šta će sa Rudnikom u Pljevljima. Prvo su ga pokušali upropastiti u prvoj polovini 90-tih. I umalo im to nije pošlo za rukom. Onda su Đukanović i Veselin Vukotić, njegov tada prvi saradnik iz Savjeta za privatizaciju a danas poslovni partner u UDG-u, odlučili da država u masovnoj vaučerskoj privatizaciji pokloni većinski paket akcija te kompanije. Zanimljiva je to stvar: kao državni službenik Vukotić je cijenio da akcije Rudnika uglja, za razliku od recimo Plantaža, nemaju stratešku vrijednost. Pa ih je dao besplatno dijeliti. Te iste akcije kupovala je Monte adria broker u kojoj je Vukotić bio osnivač i suvlasnik. A isto su radili i Damjan Hosta, Veselin Barović, Aco Đukanović…
Tako je danas A2A, otkupljujući te iste akcije, već najveći akcionar Rudnika sa približno 40 odsto akcija. Slijedi država (Vlada) sa 31 i Aco Đukanović sa 10,6 odsto akcija. Dakle, partneri iz Prve imaju apsolutnu većinu i u Rudniku uglja. I samo iz njima znanih razloga tom kompanijom gazduje država, oličena u Predragu Boškoviću, nekadašnjim ministrom a sada predsjednikom borda pljevaljske kompanije. Ili je stvar u tome da država tom funkcijom naplaćuje silne novce uložene u privatizovani Rudnik uglja.
Da ne bi bilo kakvih sumnji, ni SDP nema ništa protiv najavljenog ukrupnjavanja kapitala. Ili ne bi trebalo da ima. ,,Vlada će se izjasniti o spajanju pljevaljskog Rudnika uglja i Elektroprivrede nakon sagledavanja efekata i koristi od tog posla”, saopštio je početkom maja potpredsjednik Vlade Vujica Lazović.
,,Neophodno je prethodno napraviti analizu, to jest elaborat na osnovu kojeg će se jasno vidjeti kakvi su efekti i koristi od spajanja i šta to znači za Vladu, pa ćemo se na osnovu toga opredijeliti”, rekao je Lazović nadajući se valjda da smo baš svi zaboravili kako je isti on prije skoro pet godina najavio da će Rudnik uglja i Termoelektrana u Pljevljima ,,biti brzo integrisani u jedno preduzeće”. Sada vidimo da za svo ovo vrijeme Vlada nije bila u stanju da napravi analizu efekata spajanja dva preduzeća.
SVAKODNEVNA JADIKOVKA: Ako će ta analiza biti poput one koju su (a valjda jesu?) napravili prije nego su paketirali akcije KAP-a i Rudnika boksita u Nikšiću, onda je bolje da je ne rade. Treba li koga podsjećati: Boksiti godinama ne rade, nakon što su menadžeri Deripaskinog CEAC-a, u želji da naduvaju troškove i prikriju zaradu, postigli da KAP od Boksita kupuje najskuplju rudu u Evropi.
Može li se slična priča ponoviti i na relaciji Rudnik uglja – Elektroprivreda? Niz poteza crnogorskih vlasti pokazuje da, zapravo, i ne može biti drugačije: A2A je postala suvlasnik EPCG a da nije imala najbolju ponudu na tenderu. Italijanska Terna je postala suvlasnik crnogorskog Elektroprenosa bez bilo kakvog tendera, na osnovu dogovora političko-poslovnih elita na vlasti u Italiji i Crnoj Gori. Po istom modelu priprema se teren da se koncesija za gradnju elektrana na Morači bez tendera povjeri Elektroprivredi, uz izgovor da je riječ o državnom interesu. I revizija ugovora o djelimičnoj privatizaciji i dokapitalizaciji EPCG već je gotova stvar.
Tako se, iz Vlade, i najava utapanja Rudnika uglja u EPCG posmatra isključivo kroz naum da se, za još neko vrijeme, u državnom vlasništvu zadrži kontrola nad većinskim paketom akcija Elektroprivrede.
„Ukupni kapital Rudnika je dva odsto vrijednosti EPCG, pa sve i da dođe do spajanja, uticaj na vlasničku strukturu je minoran…”, pojasnili su vladini eksperti u medijima. Ne objašnjavajući da li oni stvarno drže da kompanija, koja je u eksproprijaciju zemljišta, izmještanje Ćehotine, pripremu novih i revitalizaciju postojećih kopova uložila skoro 100 miliona eura, vrijedi – pet puta manje.
Ili ovako: zašto bi kompaniju koja je za dvije godine zaradila 50 miliona, uz sve izglede da u budućnosti taj rezultat popravi, utopili u firmu koja je – i pored rekordne proizvodnje – zabilježila znatno slabiji poslovni rezultat. Konačno: zašto je za Crnu Goru dobro da A2A preuzme upravljanje i nad Rudnikom uglja, kad njeni stručnjaci u EPCG nijesu uspjeli da realizuju obećano.
Nije valjda da su svi odgovori na ova pitanja deponovani u Prvoj banci.
Zoran RADULOVIĆ
HORIZONTI3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS3 sedmice
DRUŠTVO1 sedmica
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU3 sedmice