Nije zabilježeno da su se u bilo kojoj zemlji tokom nekoliko godina na optuženičkoj klupi našli predsjednik države, trojica predsjednika političkih partija, nekoliko poslanika… Turbulentnih devedesetih to se desilo u Crnoj Gori. Sudski procesi vođeni su protiv Momira Bulatovića, tadašnjeg predsjednika Crne Gore, lidera Liberalnog saveza, Narodne stranke i SDA za Crnu Goru Slavka Perovića, Novaka Kilibardu i Haruna Hadžića, poslanika Srpske radikalne stranke Aćima Višnjića… Prvi političar koji se u višestranačkoj Crnoj Gori našao u sudnici kao optuženi bio je tadašnji crnogorski predsjednik Momir Bulatović. Početkom 1993. godine on u podgoričkom Osnovnom sudu nije, ipak, sjeo na optuženičku klupu, nego – u fotelju. Tako je odlučio servilni sudija Miladin Adžić.
Bulatovića su za klevetu, u odvojenim tužbama, tužili novinar Danilo Burzan i predsjednik Narodne stranke Novak Kilibarda. Sudija ih je spojio u jedan proces.
Burzan je tužio Bulatovića zato što je uoči izborne šutnje, početkom decembra 1990. godine, na televiziji izjavio da će ga smijeniti sa mjesta glavnog urednika Radija Crne Gore zato što mu je postavljao ,,montirana” pitanja slušalaca.
Kilibarda je doživio kao uvredu Bulatovićevu izjavu beogradskoj Ekspres politici da se susreće sa Slavkom Perovićem, liderom Liberalnog saveza, ,,i čine neke dogovore”. Bulatoviću je advokat bio Filip Vujanović.
Sud je presudio da Bulatović ne može biti kažnjen, jer ,,sve što je izjavio kazao je iz uvjerenja da je to istina”.
Od tog procesa najviše je profitirao Vujanović. Ubrzo je postao ministar pravde, a odatle započeo višegodišnju uzlaznu političku karijeru – preko premijera do predsjednika Crne Gore.
Bulatović je još jednom trebalo da se nađe na optuženičkoj klupi. Nekoliko mjeseci nakon protesta u Podgorici 1997. njegovih pristalica koje nisu mogli da se pomire sa pobjedom Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima, zamjenik Osnovnog tužioca u Podgorici Vesna Jovićević podiže optužnicu protiv Bulatovića, ,,zato što je kao službeno lice – Predsjednik Crne Gore” nezakonito ,,donio sedam odluka o pomilovanju, čime je izvršio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja”. Bulatović je optužen da je pomilovao 11 osoba osuđenih zbog razbojništva, pokušaja ubistva, ubistva ili izazivanja saobraćajnog udesa sa smrtnim posljedicama.
Bulatovića je spasio – Slobodan Milošević. Postavio ga je za premijera SR Jugoslavije. Bulatović je stekao savezni imunitet i suđenja nije bilo.
Krajem januara i početkom februara 1994. godine uhapšeno je cijelo rukovodstvo Stranke demokratske akcije za Crnu Goru. Gotovo pedeset funkcionera i članova SDA. Hapsili su ih pripadnici Specijalne jedinice MUP-a pod komandom Vasa Baošića. Mučili su ih i ispitivali inspektori SDB-a, kojima je komandovao načelnik Prve uprave SDB-a Radivoje-Rašo Martinović.
Policijsko saopštenje u kojem je navedeno ,,da su htjeli putem oružane sile da naprave Nezavisnu državu Sandžak” pred TV kamerama pročitao je – Martinović.
Prvo je 25. januara 1994. godine uhapšen Rasim Šahman, sekretar SDA za Crnu Goru. Uhapšen je i Harun Hadžić, predsjednik stranke.
Krajem decembra iste godine uhapšeni su osuđeni na 87 godina zatvora.
Predsjedavajući sudija Radosav Konatar osudio je Hadžića na sedam godina zatvora, Rifata Veskovića na šest, a Šefketa Brkovića, Isada Skenderovića i Erdžana Fetahovića na pet i po godina zatvora. Rizah Burnazović i Hakija Muratović dobili su po pet godina. Šahman je osuđen na četiri i po godine. Istu kaznu dobili su Umer Hadžić i Sabahet Spahić. Omer Omerović kažnjen je sa četiri, a Mevludin Kasumović, Husein Smakić, Džavid Begović i Senad Pućurica sa po tri i po godine zatvora. Trogodišnju zatvorsku kaznu zaradili su Esad Omerović, Sead Pućurica i Šefćet Bošnjak. Po godinu manje Sead Bibuljica i Ibrahim Čikić.
Osuđene je kasnije abolirao Momir Bulatović.
Nova serija političkih procesa uslijedila je nakon novembarskih parlamentarnih izbora 1996. godine. Iako je DPS pobijedio, njegovo rukovodstvo odlučilo je da tuži svoje najljuće političke protivnike Slavka Perovića i Novaka Kilibardu.
Momir Bulatović, predsjednik Crne Gore, i njegov kum Svetozar Marović, predsjednik crnogorskog parlamenta, od Kilibarde su za pretrpljene duševne patnje tražili po 131.492 dinara, odnosno po 30 hiljada njemačkih maraka. U tužbi je navedeno da je Kilibarda skandirao na mitingu Narodne sloge ispred rezidencije Predsjednika Republike: ,,Momire lopove, Momire lopove”, a za Marovića rekao: ,,Nikada u istoriji, slavni Grblje, nije te neko nedostojno predstavljao nego što te danas predstavlja Svetozar Marović”.
Lidera liberala Slavka Perovića pored Bulatovića i Marovića tužio je i premijer Milo Đukanović. Njih trojica na ime pretrpljenih duševnih bolova od Perovića tražili 263.984 dinara, ili oko 60 hiljada maraka. On je, kako je navedeno u tužbi, povrijedio čast i ugled Bulatoviću vičući ispred zgrade Predsjednika Republike: ,,Momire lopove, Momo Sadame”, a ugled Đukanovića izvikujući: ,,Milo ameba” i ,,Milo duduk.” Čast i ugled tadašnjeg predsjednika parlamenta Marovića povrijedio je izjavom: ,,Laže i gospodin Sveto Marović kad kaže za mene i gospodina Kilibardu – oni samo jedan drugome pružaju ruke.”
Kilibardi je suđenje održano u Nikšiću, a Peroviću na Cetinju.
Suđenje u Osnovnom sudu u Nikšiću počelo je 6. februara 1997. godine. Sudskim vijećem predsjedavao je Radovan Mandić. Bulatović i Marovića nisu se pojavili u sudnici. Advokat im je bio Branislav Lutovac. Kilibardu je branio Labud Šljukić.
Mandić je donio neočekivanu odluku – da se saslušaju Bulatović i Marović u svojstvu svjedoka. Međutim, kroz nekoliko dana sudija Mandić odustaje od suđenja Kilibardi. Razlog – razni pritisci, pa i policije, da odustane od svjedočenja Bulatovića i Marovića.
Početkom marta Kilibarda je ponovo sjeo na optuženičku klupu. Sada je sudio Miomir Perunović, predsjednik Osnovnog suda u Nikšiću.
Perunović je osudio Kilibardu da Momiru Bulatoviću isplati 55 hiljada, a Svetozaru Maroviću 30 hiljada dinara odštete.
Suđenje Slavku Peroviću u Osnovnom sudu na Cetinju, održano je 10 marta. Sudilo se u prostoriji sa svega 16 stolica. Perovića je branio isti tim advokata koja je branio Kilibardu. Suđenju je prisustvovao i Kilibarda. Policija mu je na ulazu tražila ličnu kartu. Sudija Svetozar Laličić šestorici Perovićevih advokata ponudio je da sjednu na optuženičku klupu, pošto nije bilo sobodnih stolica. Oni su to odbili,a Laličić je prekinuo suđenje i zakazao novo ročište za sjutradan. Suđenje je održano bez prisustva Perovića i njegovih advokata. Sudija Laličić pročitao je podnesak šestorice Perovićevih advokata, u kojem je pisalo i ovo: ,,Postoje sudski predmeti koje istorija bilježi i koji će jednoga dana svjedočiti o prirodi jednog režima, čednosti i poštenju sudija i sudova”.
Laličić je trebalo da 14. marta saopšti presudu. Policija nije dala Perovićevom obezbjeđenju, rodbini i prijateljima da uđe u salu. Iznervirani Perović je pocijepao presudu koju Laličić nije uspio ni da pročita i napustio sudnicu.
Crnogorski ministar pravde Duško Lalićević osudio je Perovićev postupak: ,,Svaki napad na sudiju je napad na državu i njen pravni sistem”. Predsjednik Vrhovnog suda Crne Gore Ratko Vukotić pozvao je državnog tužioca da reaguje, jer je Perović izvršio ,,atak na sud, na vlast i na državu”.
Ubrzo su reagovali evropski zvaničnici. Osudili su procese protiv opozicionih lidera. Presude Peroviću i Kilibardi nikad nisu izrečene.
Cipele za Mila
Na optuženičkoj klupi našao se 25. oktobra 1994. godine i Aćim Višnjić, poslanik Srpske radikalne stranke. Sudio mu je Zoran Živković. Proces su pratili popovi Srpske crkve, Kiro Radović, čuveni srpski mudrac iz Budve, nekoliko četničkih vojvoda Vojislava Šešelja… Višnjić je obećao da će u sudnicu donijeti jazavca, aludirajući na nepravdu iz Kočićeve priče Jazavac pred sudom. ,,Nijesmo mogli da ga uhvatimo”, objasnio je Višnjić, kada je u sudnicu došao bez jazavca. Višnjića su branili Maja Gojković, poslanik u saveznom parlamentu, Ilija Darmanović, poslanik radikala u crnogorskom parlamentu, Veselin Kaluđerović, česti kandidat na crnogorskim predsjedničkim izborima… Prema optužnici osnovnog javnog tužioca u Podgorici, Višnjić je ,,javno izložio poruzi Vladu i predsjednika Vlade Crne Gore” i izvršio krivično djelo povrede ugleda Republike Crne Gore tako što je, pored ostalog, tvrdio da su 12,5 miliona dolara ,,vlade Mila Đukanovića i Nikole Šainovića, preko Jugodrva, ukrale za naftu”, da ,,Vlada lupeža”, da se ,,Zakon ne može sprovesti, jer u sudovima sjedi veliki broj kriminalaca …” Višnjićevi advokati uzaludno su tvrdili da se radi o političkom procesu. Višnjiću nije pomoglo ni to što je u sudnicu donio ,,dva kila dokaznog materijala” protiv Đukanovića. Presuda je izrečena trećeg dana suđenja. Za oba krivična djela osuđen je na po tri mjeseca zatvora, ali izrečena mu je jedinstvena kazna od pet mjeseci zatvora. Nakon izdržane kazne u Spužu, Višnjić je objavio da je svoje zatvorske cipele ostavio – premijeru Milu Đukanoviću.
Cetinjski proces
Cetinje je devedesetih redovno bilo u vanrednom stanju: protestni mitinzi, policijske i vojne blokade, sudski procesi… Posebno je bilo napeto 17. januara 1994. godine. Tada je izrečena presuda dvadesetorici mladića iz Cetinja optuženih da su 29. septembra 1993. verbalno i fizički napali predsjednika države Momira Bulatovića i spriječili održavanje naučnog skupa o Njegošu, koji su organizovali SANU I CANU. Oni su u istražnom zatvoru proveli po petnaestak dana. Predsjednik sudskog vijeća, sudija Petrašin Kasalica, specijalno je doveden iz Kolašina. Optuženi su okrivljeni da su ,,izložili poruzi” Bulatovića tako što su mu ,,upućivali uvredljive izraze ‘Izdajniče, Ubico, Lopove, Kopile Slobodana Miloševića, Izdao si Crnu Goru’…” Božidar Bogdanović, Mileta Stanić i Sreten Vujović osuđeni su na po dvije godine zatvora. Petar, Igor i Goran Vušurović, Krsto Pajović, Dušan Ivanović, Ilija Vujović, Slavko Radović i Slobodan Perišić dobili su po godinu zatvora. Jovan Milošević, Mladen Perović, Petar Delja i Dragan Đuričković osuđeni su na po šest mjeseci zatvora, a Bojica Vušurović na godinu, uslovno na tri godine. Kada je sudija pročitao presudu, optuženi su počeli da aplaudiraju, a onda je sudnicom odjeknula pjesma optuženih i njihove rodbine: ,,Oj svijetla majska zoro/ majko naša Crna Goro.” Nepokorne Cetinjane abolirao je Momir Bulatović.
Veseljko KOPRIVICA
Stav3 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice