Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Trgovci mrakom

Objavljeno prije

na

Da nije dvadesetak nerazjašnjenih, profesionalno izvedenih, ubistava “slučaj Zavala” bi, po svoj prilici, slovio za najkomplikovaniji slučaj sa kojim se crnogorsko pravosuđe suočilo u poslednjih dvadeset godina. Činjenice svjedoče – Državni tužilac i policija 20 mjeseci provjeravaju navode krivične prijave u kojoj, u najkraćem, stoji: dvije firme sa precizno identifikovanim vlasnicima su udružile snage i osnovale zajedničko preduzeće kako bi izgradili apartmansko- turističko naselje na ekskluzivnoj budvanskoj lokaciji. Jedna je u taj posao unijela plac, druga novac. Gradnja je započeta bez ijedne dozvole, prije nego što je SO Budva uopšte usvojila DUP za tu lokaciju. Izvođači su, potom, ignorisali upozorenja i pismene zabrane nadležnih lokalnih i državnih inspekcija, sve dok medijski pritisak nije postao nepodnošljiv. Ne za njih, nego za vlasti u Budvi i Podgorici. Zato posao nije obustavljen, nego je – na vrat, na nos – legalizovan. Za provjeru navedenih činjenica nije potrebno više od 24 sata. Ipak, istraga do danas nije formalno okončana. Vrhovni tužilac Ranka Čarapić kaže da je „složena”. Policija je do sada tri puta, otprilike na svakih šest mjeseci, od Tužilaštva dobijala nalog da prikupi obavještenja i obavi dodatne provjere. Prema tvrdnjama sagovornika podlupom.info iz Uprave policije, taj posao je u potpunosti završen još u januaru 2009. godine. Pošto je tužilaštvo nekoliko mjeseci ranije od njih tražilo da samo prikupe obavještenja o tome i da ih dostavi, policija je Specijalnog tužioca za organizovani kriminal izvjestila, uz propratnu dokumentaciju, da u tom poslu zakon nije poštovan. Sve ono što je bio sadržaj krivične prijave i o čemu su izvještavali ovdašnji mediji… potvrdili su i inspektori Uprave policije. U čemu je onda problem? Očigledno, nije u sadržaju krivične prijave, manjku ili višku dokaza, već u akterima inkriminisanog posla.

Profesionalnim rječnikom naših sagovornika iz Uprave policije, “osnov sumnje je utvrđen za Svetozara Marovića, njegovog brata Dragana Marovića, Vjačeslava Lajbmana, pa i Rajka Kuljaču”.

Slučaj zbog koga su cinici Budvu prozvali Svetozarevo na moru počela je na rtu Zavala. Zemljište na toj lokaciji kupila je, sredinom 2007. godine, kompanija Zavala invest DOO iz Budve. Ona na rtu Zavala posjeduje ukupno 44.143 m2 zemljišta. Zavalu Invest su osnovali ruska MIRAX Grupa iz Moskve u vlasništvu ruskog milijardera Sergeja Polonskog i budvanska kompanija MONINVEST čiji suvlasnik je bio potpredsjednik Demokratske partije socijalista, Svetozar Marović, tada bez javne funkcije koja bi ga sprječavala da se oproba u biznisu. Lokalna samouprava u Budvi u to vrijeme je radila na pripremi i usvajanju DUP-a kojim je bio obuhvaćen i ovaj prostor.
Građevinska inspekcija Ministarstva za ekonomski razvoj uočila početak ilegalnih građevinskih radova i o tome 14. januara 2008. obavijestila predsjednika opštine Budva Rajka Kuljaču, a dva dana kasnije i Komunalnu policiju opštine Budva, kojoj je, kako je navedeno u prijavi, upućen nalog “za preduzimanje mjera iz njihove nadležnosti”.
Inspekcija je ponovo 7. februara 2008. uputila urgenciju Komunalnoj policiji opštin Budva za preduzimanje mjera i opet o svemu obavjestila Kulajču.
Nakon tri intervnecije, Komunalna policija opštine Budva, je izvjestila Građevinsku inspekciju da su, poslije donošenja rješenja o zabrani, napisali i rješenje o pečaćenju objekata na lokaciji Zavala, kao i da su podnijeli prekršajnu prijavu.

I pored svega toga, rad na gradilištu je nastavljen pa je Komunalna policija 27. marta 2008. godine ponovo donijela rješenje o pečaćenju, ali nije naredila rušenje bespravno započetih i podignutih objekata.

Sve se zakomplikovalo kada je NVO MANS, 3.aprila 2008. godine, vrhovnom državnom tužiocu Ranki Čarapić, koja je tek bila izabrana na funkciju, dostavio krivičnu prijavu protiv Svetozara Marovića zbog osnovane sumnje da je počinio krivična djela protivzakonitog posredovanja i lažnog predstavljanja, a u namjeri da sebi i povezanim licima obezbijedi korist.
Drugi dio krivične prijave se odnosio na Svetozarovog brata Dragana Marovića, inače Sekretara za investicije Opštine Budva. Njemu se spočitava da je zbog osnovane sumnje da je kršenjem zakona, propisa i ignorisanjem urgencija resornog Ministarstva, odnosno propuštanjem dužnosti nadzora, omogućio nezakonitu izgradnju niza objekata, uključujući i objekte koje gradi njegova građevinska kompanija Elmos To nijesu negirali ni pojedini njihovi sagovornici u istrazi…

, kao i objekte koji se grade na zemljištu njegovog brata Svetozara, “iako je bio svjestan da će usljed toga nastupiti imovinska šteta po budžet Opštine Budva u iznosu nenaplaćenih komunalija za započete i završene objekte”.
Treći dio krivične prijave ticao se osnovane sumnje da je ovlašćeni zastupnik i izvršni direktor DOO Mirax Balkan, kćerke kompanije DOO Mirax Group iz Moskve, Vječeslav Lajbman naložio, odnosno izvršio povredu službenog pečata Komunalne policije SO Budva u namjeri da ostvari korist od nezakonite izgradnje i prodaje turističkog kompleksa Astra Montenegro na rtu Zavala.

MANS je, istovremeno, tužilaštvu dostavio i nepotističko-klijentelističku mrežu Marovića sa pojednim rukovodiocima i direktorima u toj opštini, koja bi mogla ukazivati na zloupotrebe u vezi sa tim, ali i nekim drugim unosnim poslovima u opštini Budva.

I dok je tužilaštvo još vagalo šta će sa prispjelim vrućim krompirom, od aktera ovog posla počelu su da stižu javne potvrde – priznanja krivičnog djela na koja je ukazivao MANS.
Prvi se oglasio Dragan Marović, sekretar za investicije Opštine Budva. On je na sjednici SO, krajem marta 2008., faktički priznao da je tolerisao divlju gradnju. Mediji su prenijeli njegovu izjavu: “Dobiti rješenje o lokaciji, građevinsku dozvolu, je postupak koji može da traje od 473 dana do 734 dana. Ako u tome tražite krivicu, onda jedan od glavnih krivaca za to sam ja, jer su mnogi projekti krenuli bez građevinske dozvole. …Oglušavao sam se na pozive Ministarstva da zaustavim gradnju …Ja lično mislim da neću zaustaviti ni fakultet, ni vrtić, ni bulevar, ni jedan od onih projekata koji ovom gradu nedostaju.”

Tužilaštvu ni to nije bilo dovoljno. Više od godina dana nakon Dragana Marovića, o slučaju Zavala oglasila se i Ranka Čaripić. Ona je Vijestima kazala “Na kolegijumu smo donijeli odluku da idemo dalje, u pravcu provjera koje bi trebalo, po našem planu, da traju do septembra. Završena provjera do sada je uvijek pokazala da otvara neka nova pitanja na koja mi tražimo odgovore”.

Septembar je došao i prošao. Umjesto tužilaštva oglasio se Lajbman. Pošto su svijet obišle vijesti o bankrotu Mirax-a, direktor crnogorske ekspoziture ove kompanije je pokušao da uvjeri javnost kako je sa projektom Zavala sve u najboljem redu. To se pokazalo kao netačno. Radovi, i pored protesta onih koji su kupili i platili neke od ponuđenih apartmana, od ljetos stoje. Očito zbog nedostatka novca. Bez naznaka da će uskoro biti nastavljeni. Lajbman je, ipak, potvrdio optužbe da je amiciozni projekat vrijedan stotine miliona započet kao divlja gradnja: “Smjelo smo počeli, računali smo, a tako su nam rekli, da sporazum između naše dvije zemlje ima veću snagu od zakona, i zato smo počeli. Zbog toga što smo probili zid svojim glavama. Još me boli glava. Izvinjavam se svima što smo kršili zakone – zaključio je Lejbman u razgovoru za Vijesti ne navodeći ko im je to rekao da mogu nekažnjeno graditi, i koji bi to sporazum trebao biti jači od važećih zakona Crne Gore. Ako se sve to ne odnosi na navodni Kanski sporazum o saradnji koji su, prema tvrdnjama sa Miraxovog sajta, početkom 2008. na sajmu nekretnina u ekskluzivnom francuskom ljetovalištu potpisali Sergej Polonski i “predstavnik Vlade Crne Gore” Svetozar Marović. Koji u to vrijeme nije imao nikakvu državnu funkciju. Ili to, makar, nije bilo poznato crnogorskoj javnosti.

Napokon, prije nekoliko dana se o slučaju Zavala oglasio i prvoosumnjičeni – Svetozar Marović, lično. Prethodno je zvanično istupio iz kompromitujućeg partnerstva na Zavali i postao potpredsjednik Vlade. Tako je Marović stekao imunitet koji mu, s obzirom na politiku crnogorskog parlamenta da licima sa imunitetom ne uskraćuje tu vrstu pravne zaštite, garantuje nedodirljivost.

“Znam da nijesam ništa uradio suprotno zakonima Crne Gore”, kaže Marović u razgovoru za Vijesti 18. decembra, navodeći: “Moj pokušaj da, u periodu kada se nijesam bavio državnim poslovima, krenem u privatni posao…nije samo pokazao moje poslovno neiskustvo, nego je i meni i mojoj porodici donio toliko neugodnosti, pritisaka, sumnji, kleveta, koje ne želim nikome. Ali se ne žalim.”

Marović je umjesto žalbi pozvao državno tužilaštvo da ga ne štedi, ali ga je i posavjetovao: “Sve neka ispitaju. I to da li je u tom periodu možda još neko gradio bez dozvole i da li je taj, takođe, bio u poslovnoj, prijateljskoj ili nekoj drugoj vezi sa nekim uticajnim. Da li ima još rođaka, prijatelja, kumova, koju su zaposleni, rade u preduzećima, državnim organima, bave se privatnim poslovima. I jesu li to mreže, i je li to opasnost za Crnu Goru i njene zakone? Ili je to važno samo provjeriti za mene i ljude koji su moji prijatelji u Budvi.”

Sad je na Ranki Čarapić da odluči – da li divlja gradnja hotela: Avala, Splendid, Astorija… oslobađa odgovornosti aktere projekta na Zavali, ili će odluka u ovom slučaju donijeti kolektivnu amnestiju svim znanim i neznanim divljim graditeljima u Budvi i Crnoj Gori.

Do tada, nije nezanimljivo primijetiti kako se čovjek koji u Vladi Crne Gore vodi projekat ukidanja poslovnih barijera hvali – vlastitim poslovnim neiskustvom. I prisjetiti se da to nije prvi put da se Svetozar Marović u javnosti predstavlja naivnijim nego što zaista jeste.
U jeku duvanske afere koju je na Balkanu pokrenuo Nacional, Marović je bio jedan od rijetkih državnih zvaničnika koji je odbio da komentariše pisanje hrvatskog nedjeljnika pravdajući se time što se on u tom feljtonu pominjem “samo u jednoj rečenici”. Na stranu tehnička nepreciznost – nije jedna nego tri rečenice. Suština je mnogo bitnija od forme.

Nacional je u maju 2001. objavio: «Na Subotićevu platnom spisku, prema tim izvorima, nalazi se i predsjednik crnogorskog parlamenta Svetozar Marović, koji je također ljubitelj skupih satova a mjesečna mu je apanaža 100.000 DEM. To mu je nagrada za nemiješanje i prestanak guranja u posao vlastitog pulena Brane Ćupića iz Herceg Novog. Doznajemo da je Marović od Subotića dobio i stan u najboljoj četvrti Pariza.» Marović je, naknadno, negirao da posjeduje bilo kakve nekretnine u inostranstvu ali se taj, navodno njegov stan, pominje i poslednjoj velikoj aferi SCG – «satelit». Navodno je baš u njemu potpisan ugovor kojim bi bivša Zajednica za pedesetak miliona od jedne izrelske firme zakupila špijunski satelit… U Beogradu se, zbog tog posla, sudi nekadašnjem ministru odbrane SCG Prvoslavu Daviniću. Suđenje je zatvreno za javnost pa se ne zna da li bilo ko pominje nesnalažljivog Budvanina, tadašnjeg predsjednika Savjeta ministara.

Marović je iz medija saznao i da je zaradio prvi milion…

Dok čekamo odluku tužilaštva u slučaju Zavala, iz Budve stiže sve više vijesti koje otvaraju mogućnost da se cijela afera okonča tako što će, umjesto odluke pravosudnih organa, tačku na nju staviti svjetska ekonomska kriza. Propast projekta Zavala dao bi čelnicima crnogorskog tužilaštva mogućnost da izvedu pravnu vratolomiju kojom bi zaključili slučaj ne izjašnjavajući se o njegovoj suštini. To bilo dobro i za statistiku.

Zoran RADULOVIĆ

Portal www.podlupom.info objavljuje priče koje se odnose na problem korupcije i organizovanog kriminala. Nastao je u saradnji NVO MA NS sa novinarima Vijesti, Dana, Monitora. Ovaj projekat je podržan od strane USAID/ORT-a.

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo