Apelacioni sud stavio je tačku na proces protiv Damira Mandića, jedinog optuženog za ubistvo urednika Dana Duška Jovanovića. Nakon više od pet godina od tog zločina ranije izrečena maksimalna kazna zatvora Mandiću preinačena je na 18 godina, a pošto mu se istovremeno sudilo i za otmicu Miodraga Nikolića, Apelacioni sud mu je odredio jedinstvenu kaznu zatvora od 19 godina. PRESUDA KONAČNA: Mandićevi zastupnici nijesu detaljno komentarisali tu presudu jer, kako kažu, nijesu primili pismeni otpravak, a advokat Velibor Marković naglašava da još nije odlučio da li će posegnuti za vanrednim pravnim sredstvom. Iz Apelacionog suda, međutim, poručuju da je presuda konačna i da advokati nemaju šta da vagaju. Predsjednik tog suda Vukoman Golubović saopštio je da se na tu presudu ne može uložiti nova žalba o kojoj bi raspravljao Vrhovni sud jer nije, kako je objašnjeno, izrečena najteža zatvorska kazna.

Po svemu sudeći, sudstvo je kad je riječ o Mandiću reklo svoje. Na optuženičkoj klupi, međutim, i dalje nema drugih saizvršilaca i mogućih nalogodavaca Jovanovićeve likvidacije, iako policija tu istragu formalno drži otvorenom.

Mandiću se sudilo dva puta. Krajem 2007, vijeće Višeg suda na čelu s Radovanom Mandićem oslobodilo ga je optužbi usljed, kako je obrazloženo, nedostatka dokaza. Bio je to šamar policiji i tuzilaštvu koje se hvalisalo kako do tada, ni u jednoj istrazi, nije sakupljeno vise okrivljujućih dokaza.

Apelacioni sud ubrzo je oborio tu presudu, a potpuno izmijenjeno vijeće sudije Lazara Akovića uvažilo je sve predočene dokaze i osudilo Mandića na maksimalnih 30 godina zatvora. U međuvremenu, obojica sudija napustila su te funkcije, a njihove ostavke pratila je sumnja da su to učinili pod različito motivisanim pritiscima vrha sudske vlasti. Ni u jednom od tih sudskih procesa, koje je na kraju konačnom odlukom ovjerio Apelacioni sud, nije utvrđena puna istina o pozadini i samom ubistvu Duška Jovanovića.

Rodbina pokojnog Jovanovića tvrdi da je on duže vrijeme bio izložen prijetnjama s različitih adresa. Njegov brat Miodrag svjedočio je o anonimnim pismima i prijetnjama koje je Duško Jovanović dobijao, a neke od njih su navodno stizale i od Ljubiše Buhe Čumeta, srpskog kriminalca, koji je često boravio u Crnoj Gori – kako poslom, tako i na svadbenim i drugim veseljima svojih prijatelja, kontroverznih crnogorskih biznismena. I supruga Duška Jovanovića Slavica tvrdi kako je kao najavu ubistva doživjela SMS poruke kojima joj je sugerisano ,,da se skloni od Duška, jer ga ništa dobro ne čeka”.

Navodno su, tvrdi Jovanovićeva rodbina, u Duškovom stanu nakon njegove smrti otkriveni i prislušni uređaji, za koje nikad nije utvrđeno ko ih je postavio.
NERAZJAŠNJENE OKOLNOSTI: Rodbina Jovanovića se, doduše, ne slaže u tome ko bi mogao da stoji iza njegovog ubistva – dok jedni upiru prstom na crnogorsko podzemlje i njemu bliske ljude, Jovanovićev brat ne isključuje ni mogućnost da je urednik Dana možda bio žrtva nekog obavještajnog sukoba i namjere da se u predreferendumsko crnogorsko dvoriste ubaci leš otvorenog protivnika vlasti u Podgorici. Iz tužilaštva su, opet, puštali glas, iako se time niko nije bavio u samoj optužnici, da iza ovog zločina stoje duboki, lični motivi.

U istrazi i sudskom procesu protiv Damira Mandića ti motivi nijesu dokučeni. Mandić je tvrdio da je nevin i da nije imao nikakvih razloga da likvidira Jovanovića, kojeg je površno poznavao, pa je čak jednom prilikom bio i gost njegove redakcije kao poznati sportista. Vijeće sudije Lazara Akovića je u drugostepenom postupku ipak ocijenilo da su posredni tragovi “u takvom međusobnom skladu da nedvosmisleno ukazuju na krivicu optuženog”. Tu je presudu potvrdio i Apelacioni sud, koji je jedino izrečenu maksimalnu kaznu proglasio – neadekvatnom.

U sudskom procesu je utvrđeno da je kupovina golfa 3 – vozila iz kojeg je, tvrdi se, počinjeno ubistvo – dogovoreno s Mandićevog mobilnog telefona. Mandića terete i biološki tragovi pronađeni na pušci iz koje, 27. maja 2004. nije pucano, a koja je kasnije otkrivena u automobilu, te DNK tragovi na limenci red bula naknadno pronađenoj nedaleko od mjesta gdje je bio parkiran automobil nakon zločina. U vezu s tim dokazima sud je doveo i barutne čestice na dukserici zaplijenjenoj tokom pretresa Mandićevog stana.
Mnoge nelogičnosti iz istražnog postupka nijesu otklonjene. Ostalo je neobjašnjeno kako je u golfu 3 nađeno svega par barutnih čestica iako je na Jovanovića, kako se tvrdi, iz kola u pokretu ispaljeno čak 17 metaka. Odbrana je uporno skretala pažnju i na činjenicu da u automobilu nijesu bili samo Mandićevi tragovi, kao i na to da sud nije utvrdio broj izazivača tih tragova i njihovu starost. Sud je ignorisao i činjenicu da je istražni sudija odbio da limenku red bula, koja se jedno vrijeme predstavljala kao ključni dokaz, uvrsti u zapisnik s obrazloženjem da je “mogao bilo ko da je podmetne”.

Odbrana Damira Mandića navodila je i kako nije jasno na koji je način utvrđeno da su se kobne noći u golfu 3 nalazile tri osobe. Odbačena je i sugestija da se ispita da li je Mandić tragove na pušci ostavio nekom drugom prilikom, a ne u noći ubistva.
Za pištolj koji je imao, Mandić je kazao kako ga je svojevremeno dobio od policijskog funkcionera Gorana Žugića (ubijenog 2000. godine). Pominjalo se i da je Mandić, iako tvrdi da nikada nije imao značku, tokom zategnutih odnosa s Miloševićevom vojskom, kod MUP-a zaduživao automatsko oružje. Taj aspekt priče ni policija ni sud nijesu forsirali.

JEZIK ZA ZUBIMA: Nije jasno ni šta je Mandić, a tako ga je sud pozicionirao, radio na stražnjem sjedištu vozila sa dvoje vrata, na kojem se zadnji prozori ne otvaraju, ni kako je mogao da zauzme tu poziciju s obzirom na to da je suvozačevo sjedište bilo oboreno. Ništa od toga nije razjašnjeno, ali presuda zadovoljava navode tužilstva koje tvrdi da je Mandić imao NN saizvršioce. Ko je vozio automobil, a ko pucao na Jovanovića – nije utvrđeno.
Policija je u incijalnoj fazi istrage za to ubistvo javno sumnjičila Beranca Vuka Vulevića i Mandićevog rođaka Baranina Armina Musu Osmanagića. Protiv njih nikada nijesu podignute krivične prijave. Vulevićevi i Osmanagićevi biološki tragovi tek su sredinom 2008. upoređeni s tragovima pronađenim u golfu 3. Nalazi su, saopšteno je, bili negativni.
Mnogi su nezvanični izvori tvrdili da je policija Osmanagića i Vulevića označila kao moguće saizvršioce nakon sto je Damir Mandić tokom prvog saslušanja u policiji navodno detaljno opisao pripremu i izvršenje zločina. Mandić i njegovi advokati to kategorično demantuju, tvrdeći da se radi o policijskoj izmišljotini. Televizija Vijesti ranije je objavila taj nepotpisani policijski zapisnik, koji sud nije uvrstio u dokazni materijal. Damir Mandić se branio ćutanjem, koje su mu navodno nakon inicijalnog saslušanja savjetovali i pojedini policijski inspektori, zabrinuti da bi njegova priča mogla pogoditi i neke njihove saradnike i pokrovitelje.
Porodica Duška Jovanovića ne vjeruje da je jedini osuđeni Damir Mandić imao ozbiljniju ulogu u ovom zločinu. Slavica Jovanović presudu Apelacionog suda ocijenila je kao ohrabrujuću ali je ukazala i na to da bi ona bila poptuno beznačajna – ukoliko se njome stavi tačka na čitav slučaj.
Od toga strahuje i zastupnik porodice Jovanović Budimir Darmanović. ,,Prošlo je više od pet godina od ubistva Duška Jovanovića, a okončan je postupak protiv samo jednog lica. Strahujem da će se s ovim postupkom stati, jer postoji maksima da vrijeme uvijek ide u korist okrivljenih”.
Mandić je odležao tek šestinu izrečene kazne zatvora. Sa slobode se smješkaju oni koji su čvrsto ubijeđeni da će nastaviti da ćuti. Nadležni malo toga čine da im ugase osmjehe na licima. Možda zato što se i među njima pojedini smješkaju.

Petar KOMNENIĆ

Komentari