Ne bi mi, ali traži EU. Mi smo htjeli, ali ne da EU. Iako je ispunjenje uslova za pridruživanje Evropskoj uniji proglašeno za prioritet svih prioriteta, izvršna vlast sve češće EU propise i standarde koristi kao izgovor za nepopularne odluke. I nove državne namete.  Dok euroskeptici trljaju ruke

Iz Vlade je stigao dokument pod nazivom Barometar 26. Ponuđena platforma,  navodi se u tom tekstu,  ima za cilj da „afirmiše zajedničku obavezu“ parlamentarnih partija – pozicije i opozicije –  „da sarađuju u cilju uspješnog zaključivanja pregovora o pristupanju EU do kraja 2026. godine“.

Plan je, otprilike, sljedeći: parlamentarne partije bi se obavezale da podrže sve ono što dođe iz Vlade. Konstruktivna rasprava bila bi moguća (dozvoljena) ali se od aktera očekuje da „izbjegavaju retoriku koja bi mogla dovesti u zabludu ili izazvati podjele u vezi sa procesom pristupanja EU“. Zauzvrat, nudi im se razmjena „relevantnih informacija o tekućim reformama iz evropske agende  između izvršne i zakonodavne vlasti“. I posebni mehanizam razrješenja za osjetljiva, identitetska i ostala društveno-polarizujuća pitanja.    

Način na koji je opisan predviđeni model djelovanja kroz pomenuti mehanizam asocira na mogućnost da bi eventualni dogovor političkih lidera mogao imati veću težinu od Ustava i važećih zakona. Počev od ideje da se „kompromisi koji bi zadovoljili sve reprezentativne identitetske grupacije u Crnoj Gori“ traže u radnim grupama pod nadzorom predsjednika parlamentarnih partija. Izgleda da su u Vladi previdjeli da  većina građana koji su na prethodnim parlamentarnim izborima iskoristili svoje biračko pravo, nije glasala za svoje reprezentne identitetske grupacije, već za partije koje su, makar deklarativno, građanske. Očekujući od njih da se u svom radu pridržavaju  propisa i ograničenja. Ili da ih mijenjaju na zakonom propisan način.,ukoliko su im smetnja.

Barometar 26 djeluje kao vladin,  preciznije, premijerov odgovor na rastuće zahtjeve dijela vladajuće većine predvođenih koalicijom Za budućnost Crne Gore Andrije Mandića i Milana Kneževića.  Oni insistiraju da se, suprotno koalicionom sporazumu, na dnevni red stave pitanja dvojnog državljanstva, službenog jezika, državnih simbola… I riješe na njima prihvatljiv način, makar se pri tome kršio Ustav Crne Gore. Dok se  na promijeni.

Umjesto da se jasno suprotstavi tom naumu, Spajić nudi model/mehanizam  njegovog rješavanja na mala vrata. Uz parlamentarni konsenzus. Indikativno je da je koalicija ZBCG ignorisala ponuđenu platformu. Iz opozicije su ocijenili kao pokušaj skretanja pažnje sa  problema sa kojima se suočavaju premijer i a vlada. Propalo, znači?

Zadržimo se, ipak, na onom dijelu tog dokumenta u kome se od političkih aktera traži da „izbjegavaju retoriku koja bi mogla dovesti u zabludu ili izazvati podjele u vezi sa procesom pristupanja EU“.

Iz Vlade, u kontinuitetu, slušamo najave tipa: cijena električne energije moraće da poraste, jer to od nas traži EU; građani će plaćati još skuplje gorivo, pošto će Vlada – na zahtjev EU – formiranje strateških rezervi naftnih derivata finansirati uvođenjem dodatne takse od tri centa po litru goriva; roba koju građani kupuju iz inostranstva, preko interneta, biće carinjena i oporezovana (PDV) od početka naredne godine, zbog usklađivanja domaćih sa propisima EU; iz istog razloga se, u doglednoj budućnosti, očekuje uvođenje viza za turiste koji u Crnu Goru dolaze iz Rusije i Kine.

Ne bi mi, ali traži EU. Mi smo htjeli, ali ne da EU. Vlada je povećala plate, a inflaciju smo uvezli (isto iz EU)… Iako je ispunjenje uslova za pridruživaje Evropskoj uniji proglašeno za prioritet svih prioriteta, izvršna vlast sve češće EU propise i standarde koristi kao izgovor za nepopularne odluke. I nove državne namete. Euroskeptici trljaju ruke.

Zoran RADULOVIĆ

Državi ništa ne fali, kaže premijer Spajić. Stvarno, ništa osim: para, bezbjednosti, istine, pravde, zakonitog postupanja i poštovanja građana od strane vlasti

Državi ništa ne fali, insistirao je premijer Milojko Spajić na medijskom predstavljanju budžeta za narednu godinu. Na koje je, skupa sa pratnjom iz Vlade, stigao bez prijedloga budžeta, sa slikovnicom od 30-tak strana koja je trebalo da zamijeni nedostajući dokument. I uz napomenu novinarima da ne ulaze u detalje predloženog budžeta, koji je u tom trenutku bio tajna, nego da pogledaju samo prve stranice na kojima se nalaze tabele planiranih prihoda i rashoda. Za sve druge detalje, tu je Vlada da pojasni.

Ima stvarno dosta toga što ne fali.  Troškova koji će se finansirati iz državne kase, recimo.  Zato će Vlada, da bi izmirila obaveze koje dospijevaju u narednoj godini, morati da obezbijedi 1,13 milijardi eura . A do kraja 2027. godine još  dva do dva i po puta toliko. U međuvremenu, javni dug će, prema vladinim projekcijama, porasti za milijardu eura.

Sljedstveno, neće nam manjkati ni troškova na ime popune državne kase. Iako su doprinosi na račun zdravstvenog i penzionog osiguranja ukinuti, odnosno smanjeni, to ne znači da je država postala jeftinija. Samo što to ne plaćamo na mostu nego na ćupriji. Preciznije, u trgovinama.

Od planiranih prihoda u narednoj godini od približno 2,9 milijardi, država računa da će joj skoro dvije trećina tog iznosa (1,8 milijardi eura) donijeti naplata akciza i poreza na dodatu vrijednost. Ako pretpostavimo, na osnovu dostupnih podataka, da će turisti platiti približno četvrtinu tog iznosa, ili čak trećinu, jasno je da će ostatak namiriti građani Crne Gore. To će nas tokom naredne godine koštati, opet približno i u prosjeku –  oko dvije, dvije i po hiljade  eura. Po glavi stanovnika (doslovno), bez obzira na uzrast i radni status.

Ne manjka nam ni poluinformacija i neistina.

Vladina slikovnica  je, navodno, trebala da nam pokaže gdje smo, u ekonomskom smislu, i kuda ćemo ići naredne godine. Inflacija smanjena, glasi jedan od međunaslova u brošuri, propraćen  iskazom: „Godišnja inflacija na nivou od 1,2 odsto, najniža od marta 2021. godine“. Pa tvrdnja koja najavljuje „smanjenje inflacije na prosječno 2,9 odsto u periodu 2025-2027“. Kako, ako je 1,2 manje od 2,9?

Dok pokušavate da riješite  matematički problem, tu je i informacija prema kojoj će inflacija u ovoj godini biti ne 1,2 nego 3,7 odsto. Ili više nego tri puta veća! To, logički, objašnjava najavljeno smanjenje prosječne inflacije u naredne tri godine. Ali, istovremeno, podstiče sumnje da se „egzaktnim“ podacima koje iznose premijer i njegovi najbliži saradnici ne treba vjerovati bez ozbiljne provjere.

Prigodna Vladina prezentacija sadrži i tvrdnju o otpočinjanju najvećeg investicionog ciklusa u istoriji Crne Gore. Koju, opet, demantuju prateći podaci. Možemo se nadati da će Vlada održati obećanja i započeti gradnju desetak dionica autoputeva i brzih cesti, izgraditi skijališta na sjevernim obroncima Bjelasice, nove bolnice, škole i vrtiće diljem države. Ali, ti projekti su za sada, uglavnom, samo spisak lijepih želja. Sa kojima se u kapitalnom budžetu susrijećemo iz godine u godinu. I uglavnom samo tu, na papiru. Teren ih još nije prepoznao.

Za ilustraciju pomenimo primjer budućeg Univerzitetsko kliničkog centra u Podgorici. Za projekat vrijedan skoro 200 miliona eura naredne godine biće izdvojen cijeli milion. To, valjda, dovoljno svjedoči koliko je taj projekat odmakao u realizaciji.

Osvrnimo se i na tvrdnju kako je povećanjem plata i penzija unaprijeđen standard građana. Da li je? Ako jeste, zašto podaci pokazuju da nam kupovna moć, iz godine u godinu, ostaje približno ista.  I otkud onda toliko drame oko najavljenog povećanja iznosa prosječnog računa za struju u iznosu od jedan euro mjesečno? Zbog čega je premijer morao da pronađe fantastično rješenje o kome, uzgleda, još nije obaviješten ni ministar finansija.

Stvarno, ne fali nam ništa. Osim para, bezbjednosti, istine, pravde, zakonitog postupanja i poštovanja građana od strane vlasti.

Zoran RADULOVIĆ

Umjesto bratskog iskoraka izgradnje Njegoševe kapele, ili najvećeg iskoraka zapošljavanja savjetnika poslanika,  pravi Mandićev  iskorak  bio bi da zaista počne da radi na građenju  moderne, prosperitetne, pomirene i stabilne Crne Gore, kako je svoj angažman pokušao da predstavi u čestitci povodom Njegoševog dana građanima Crne Gore,  koje je već u drugoj rečenici konvertovao u  naš  narod.

Bila je ovo sedmica „iskoraka“ predsjednika parlamenta Andrije Mandića.  Prvo je  po ko zna koji put zavrtio temu koja podiže društvene tenzije ocijenivši da je siguran da ćemo napraviti bratski iskorak i podići Njegoševu kapelu na Lovćenu. Samo koji dan kasnije najavio je  još jedan, kako reče,   najveći iskorak.  Predstavio je novu stavku u budžetu, radno mjesto – savjetnik poslanika.

Mandić je u parlamentu pojasnio da je ove godine u budžetu unijeta stavka prema kojoj svaki poslanik  može da angažuje po jednog savjetnika koji će mu pomoći u radu.  Mediji su izračunali da bi Mandićev najveći iskorak  građane koštao dodatnih milion eura. Plate 81 poslanika, plus 81 savjetnik. To bi bila i prilika da se uhljebe partijski kadrovi koji  u raspodjeli plijena nijesu adekvatno nagrađeni. . I familija. Parlament plus parlament. Ljepota.

Razbacivanje novca građana i nije neka novina, toga smo se nagledali i prije i poslije avgusta 2020. PES je najavio da neće koristiti ovu stavku. Vidjećemo za ostale.  Ova Mandićeva ideja, međutim, mogla bi  poslužiti kao inspiracija crnogorskoj kinematografiji, da makar negdje napravimo stvarni iskorak. Scenario je krajnje inspirativan. Savjetnici treniraju poslanike kako da još manje, ako je to moguće, razmišljaju prilikom glasanja po partijskom nalogu.  Kako da što bolje skinu način govora i gestikulaciju šefa partije. Čitaju im predloge zakona, dok oni službenim automobilima obilaze rodbinu.  Neiscrpni su potencijalni filmski kadrovi.

Pravi Mandićev iskorak bio bi da zaista počne da radi  na građenju  moderne, prosperitetne, pomirene i stabilne Crne Gore, kako je svoj angažman pokušao da predstavi u čestitci povodom Njegoševog dana građanima Crne Gore,  koje je već u drugoj rečenici konvertovao u  naš  narod.   Dosadašnji Mandićev  predani rad na “pomirenju” doveo je do toga da, između ostalog,  bude proglašen za personu non grata u Hrvatskoj.  Mandić,  najglasniji Vučićev glas u Crnoj Gori, katkad je i  veći vučić  od vučića, kao ljetos kada je zdušno radio da neutrališe glas Crne Gore u UN o rezoluciji o Srebrenici, što je konačno rezultiralo izglasavanjem Rezolucije o Jasenovcu u crnogorskom parlamentu, koju čak ni Vučićev parlament nije htio da donese. Naravno,  Mandić to nije mogao  bez PES-a i Demokrata.

Toliko je radio na pomirenju, da ga ne žele ni na Cetinju. Parlament Prijestonice je ove sedmice Mandića  proglasio nepoželjnim, dok se ne izvini. “Skupština snažno osuđuje i protestuje zbog izjava i stavova predsjednika  Skupštine Andrije Mandića  kojima je javno, u više navrata, grubo povrijedio ugled, čast i dostojanstvo Prijestonice i njenih građana”, navodi se u odluci i konstatuje da sve dok Mandić ne uputi javno izvinjenje nije dobrodošao. Ta  odluka ima krupnu manu. Ako bi se  primila kao princip i uzor, mogli bismo širom  naše male domovine dobiti zone sa listama nepoželjnih.  No,   Andriji Mandiću, visokom državnom funkcioneru, bi  konačno moralo početi dolaziti  do svijesti  da njegovi  potezi raspiruju podjele u Crnoj Gori. Ili, što je još važnije,  do svijesti onih koji su ga prizvali u vlast.

Predsjednik crnogorskog parlamenta, može biti, još nije pročitao pismo izvinjenja Radislava Krstića,  bivšeg generala vojske RS osuđenog u Hagu  na 35 godina zatvora zbog učešća u genocida u Srebrenici. Krstić je u pismu prvi put priznao taj genocid.  Naveo je da se obraća javnosti u bivšoj Jugoslaviji: “Volio bih da moje riječi pročitaju i razumiju mladi koji danas žive na prostorima gdje je nekada bila zemlja koja se zvala Jugoslavija (…), da zastanu i pomisle – nikad više. Nikad više rat, nikad više smrt zbog toga što je neko druge vjere, nacije, ili drugačijeg uvjerenja, nikad više genocid”.

Dok se polemiše o tome misli li zaista Krstić ono što je napisao, mogao bi i Mandić napisati neko pismo izvinjenja. Izvan je sumnje: pomoglo bi to  pomirenju više od svih njegovih iskoraka.

Milena PEROVIĆ