Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Zdravlje i tvitovanje

Objavljeno prije

na

I prije korone u Crnoj Gori je konstatovan  pad sloboda, posebno medijskih. Nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, počela su  hapšenja zbog lažnih vjesti i širenja panike. A onda je došla korona. Policijski čas, spiskovi, vojska i tvitovi. Ako se obistine svjetske  zebnje da će posle pandemije mnoge zemlje biti manje demokratične, mi ćemo kad ovo prođe, biti – zdravi sužnji

Vlada je u nedjelju veče, nekih petnaestak minuta prije 19 sati, tvitnula i uvela nešto što običnim smrtnicima nedoljivo liči na policijski čas. Tek tako. Na tviter nalogu Vlade objavljeno je da se od 19 do 5 ujutru ne smije iz kuće. Radnim danima. Subotom od 13 do ponedjeljka u 5, takođe. „Uskoro ostale mjere“, najavili su. Kao da se radi o novoj sezoni turske sserije, a ne o uvođenju ozbiljnih restriktivnih mjera. I kao da svi  građani dan-noć čame na tviteru. Uskoro je objavljeno i da se zabranjuje okupljanje u privatnim stanovima. Šta god to značilo.

Posvećeni tviteraši koji su odmah vidjeli objavu, ostali su uskraćeni za raznorazna pitanja. Kao i ostali, koji su  o mjerama saznali iz medija. Recimo: kada počinju da važe te mjere? Da li da, ako si se našao na ulici u vrijeme tvita, odmah kreneš da trčiš kao manijak put stana, ili ćeš biti uhapšen? I šta, kukavče, ako si podstanar? Smiješ li sa familijom boraviti u tuđem stanu, koji plaćate, ali nemate prijavljen boravak. Hoće li vam  policija upadasti i hapsiti kao ilegalce?  Može li  se to čak i u ovako dibdus sređenoj državi. Tako, redom.

Pitanja su se narednih dana zakomplikovala. Da li se može uvesti policijski čas, a da se prethodno ne uvede vanredno stanje? Da li je Nacionalno koordinaciono tijelo, koje vedri i oblači Crnom Gorom, formirano u skladu sa ustavom i zakonom? Civilne organizacije i stručnjaci su djelimično razjasnili dileme, objasnivši da se sloboda kretanja može ograničiti u skladu sa Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, ali su pozvale Ustavni sud da se uključi u cijeli drugi niz dilema vezanih za primjenu najnovijih mjera i ostalih pravnih pitanja koja su ostala bez odgovora. Svi su primijetii i da je Vladino tvitovanje neprimjeren način komunikacije sa građanima. Ustavni sud se nije oglašavao. Možda nemaju tviter. Sigurno je: Vladine tvit mjere izazvale su novi val panike. Redove  na pumpama, u prodavnicama, gužve na ulicama. Socijalna distanca manja nego ikad.

Tvitovanje se nastavilo. I panika. U Izvještaju o sigurnosno obavještajnom djelovanju za vrijeme pandemije Covid -19, koji je ove nedjelje objavio Ifimes iz Ljubljane, navodi se da je Crna Gora skrivala broj zaraženih od korone, te lansirala lažne kontraobavještajne informacije o tome da joj je Srbija konfiskovala tri respiratora, želeći, navodno, da prikrije pravo stanje u kom se nalazi crnogorski zdravstveni sistem. Vlada je uzvratila tvitom. U kom stoji da je sve to – fejk njuz. Možda. No okument na koji se poziva Ifimes, u kom Crna Gora od NATO traži međunarodnu pomoć u cilju borbe protiv korone je autentičan. U njemu stoji da nam treba – 4000 peškira. Ako neko i nije bio u panici kad smo saznali da medicinske maske koje imaju djeca ministra zdravlja Kenana Hrapovića nemaju ljekari, sada sigurno jeste. A Vladino tvitovanje ne umiruje.

Još jedna Vladina mjera ove je nedjelje  izazvala pažnju.  Vlada je radi zaštite zdravlja građana angažovala Vojsku Crne Gore. U civilnom sektoru,  smatraju da je prije toga trebalo proglasiti vanredno stanje. Kako god, crnogorske ulice danas sliče više nego ikad na mnoge svjetske. Koje mirišu na manjak sloboda.

Zbog svega, osim brige šta ove mjere znače danas, jedno je važno pitanje otvoreno i kod nas, a i širom svijeta. Šta će se dogoditi sa slobodama nakon korone? Hoće li demokratija preživjeti ovaj virus?

U traganju za tim odgovorima, Crna Gora se opet našla u međunarodnim  analizama. Forin polis konstatuje bojazan da privremeno smanjenje sloboda može postati stalno. I da će, kada pandemija prođe, mnoge zemlje biti manje demokratične nego što su bile prije marta 2020.  Među  primjerima pada sloboda u doba korone, u tekstu se navodi i nedavna odluka Vlade Crne Gore da objavi imena svih onih koji su bili u izolaciji.

I prije korone u Crnoj Gori je konstatovan  pad sloboda, posebno medijskih. Nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, počela su  hapšenja zbog lažnih vjesti i širenja panike. Onda je, na plodno tlo, došla korona. Policijski čas, spiskovi, vojska, tvitovi. Ako se obistine svjetske zebnje da će posle pandemije mnoge zemlje biti manje demokratične, mi ćemo  ćemo, kad ovo prođe biti – zdravi sužnji.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

 

Komentari

DANAS, SJUTRA

Zločin koji traje

Objavljeno prije

na

Njegovo ime se ni na ovu godišnjicu ratnog zločina deportacija gotovo i ne pominje. A bio je premijer zemlje koja je lovila i deportovala u smrt, na nož snagama Radovana Karadžića oko stotinu bosanskih izbjeglica. I danas, u novom odijelu, sa starim partnerima, potpiruje mržnju i nacionalne tenzije. Uz tišinu  Zapada

 

Prošla je još jedna godišnjica ratnog zločina deportacije bosanskih izbjeglica. Dvadeset osma. I opet nema puno onih koji ga se javno sjete – tek rijetki civilni aktivisti i medji. Njegovo ime se ni na ovu godišnjicu gotovo i ne pominje. A bio je premijer zemlje koja je, po nalogu vlade, lovila i slala snagama Radovana Karadžića oko stotinu bosanskih izbjeglica. U smrt. Pobijeni su nakon što su napustili crnogorsku granicu. Samo zbog imena. Niko zbog toga nikada nije odgovarao. Najviše zbog toga da se Njegovo ime ne bi pominjalo.

On je i dalje je na čelu zemlje. Tada premijer, danas predsjednik Crne Gore. Milo Đukanović. Predsjednik vladajuće Demokratske partije socijalista. Čiji vrh  kontroliše crnogorske institucije i pravosuđe. Zbog toga, njegovog imena nema na optužnicama za ovaj, ali ni za druge zločine. Krivična prijava za zločin deportacija koju su crnogorskom tužilaštvu podnijeli 2012. godine profesor Milan Popović, poslanik Koča Pavlović i glavni i odgovorni urednik Monitora Esad Kočan, usamljeni je dokument u kom se Đukanović označava kao najodgovorniji za slučaj deportacija. Istina je jednostavna: Đukanović je vodio Vladu, koja je izdala naređenje da se ti ljudi pošalju u smrt. Tu prijavu tužilaštvo, odnosno dvojac Milivoje Katnić/Ivica Stanković odbacili su nakon nekoliko godina držanja u fioci. Očekivano. Isto tužilaštvo nije odreagovalo na svjedočenje Momira Bulatovića, predsjednika Crne Gore u vrijeme deportacija, koji je na sudu kazao da je to bila „državna greška“.  Sistematsko ignorisanje zločina deportacije BiH izbjeglica, od strane tužilaštva koje zatvara oči pred ovakvim svjedočanstvima, i suda koji za ovaj zločin nije osudio čak ni izvršioce, može da realizuje samo onaj koji kontroliše pravosuđe.  I to je jednostavna istina. To može biti samo onaj koji ima razloga da želi da se o tome ćuti. Onaj koji neprikosnoveno vodi vladajuću partiju, koja je, prema brojnim ocjenama i međunarodnih izvještaja, ovdašnje institucije pretvorila u fasadu kojom se maskira diktatura. Mi, domaći, imali smo prilike i da čujemo snimke o tome kako Đukanovićevi prijatelji potplaćuju tužioce da crtaju optužnice po njihovoj volji. Kao što smo imali prilike da gledamo i kroz kakav je pakao godinama prolazio Slobodan Pejović, hrabri policijski inspektor iz Herceg Novog, koji je odbio da ćuti o zločnu depotacije.

Očekivano je što se specijalni tužilac Milivoje Katnić opet kandiduje za isto mjesto. Da bi, kako je rekao, nastavio da radi „dobro i profesionalno“. Očekivano je i da opet bude izabran. Da bi na optužnicama i dalje bila  samo imena oponenata Đukanovića, ili onih koje on odluči da žrtvuje zarad poena od Zapada. Koji i dalje okreće glavu. Katnić i Stanković, i pored najave Stankovića, kada je izabran, da će se posebno pozabaviti ratnim zločinima, odbacili su sve predmete ratnih zločina.  Stankovićeva obećanja zvučala su prazno i tada. Ne samo zbog toga što je ratna vlast i dalje tu. Dok se zaklinjao da će rasvjetljavati ratne zločine, vrhovni državni tužilac je izabrao da te poslove radi, kao njegova desna ruka, čovjek čije se ime pominje u zločinima u Cavtatu.

Danas, onaj čije se ime ćuti kad se pominje slučaj deportacija, predstavlja sebe kao garant mira u Crnoj Gori i šire. U ovom društvu slabo ko čuje da je sistematsko zataškavanje i ćutanje o ratnim zločinima nastavak zločina. Nadu da se istina ipak ne može ubiti podstakla je drama Željka Vušurovića Deportacija, u režiji Gradimira Gojera, koju uspkos svemu režim i čuvari njegovih kapija nijesu uspjeli da zatvore u bunker.

Istinu o zločinima čekaju još mnoge blokade. Đukanović danas, u novom ruhu, sa starim partnerima i dalje potpiruje nacionalne tenzije. Tu su i dalje i Vučić i Amfilohije, dijelovi opozicije. Zato Crnoj Gori treba, nikad jači, građanski pokret. Da se jednom suočimo sa mračnim duhovima prošlosti. Kako oni ne bi postali naša kobna budućnost.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Privatno preduzeće Domovina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Verica Maraš poznaje običaje u državnim kompanijama. Od Plantaža do Elektroprivrede. A koliko nas sve to košta, to ni revizori ne mogu da utvrde

 

Prije neki dan javnost je imala zgodnu priliku da čuje kako izvršna direktorica Plantaža Verica Maraš brani svoju platu od nekih 7.300 eura („tu platu nisam ja određivala“), trista hiljada bespovratnog kredita koje je dobila na kraju prvog mandata („bonus za ostvarene rezultate“…), ili bez  objašnjenja prelazi preko podatka o skoro dva miliona koje je, kao ključna menadžerka, prihodovala u proteklih 12 godina. Plantaže su za to vrijeme uzele dvadesetak miliona kredita, izgubile  gomilu  sudskih sporova sa zaposlenima, prodavale imovinu i dospjele na crnu listu zbog neurednog plaćanja poreza i doprinosa.

Gostovanje Verice Maraš u emisiji Načisto (TV Vijesti)   ćemo posebno  pamtiti po objašnjenju da je u Plantažama, u njenim mandatima, zaposleno „samo“ 14 Maraša. Ali nije do nje, kaže Maraš. Politika je  kuće da se u firmi zapošljavaju djeca onih „koji su stvarali kompaniju“. Direktorica  i članica GO DPS-a, tvrdi  „da je slična situacija i u drugim državnim kompanijama. I da je to naša prednost“. Vidi se.

U privatnim firmama, na njihovu sreću, nijesu tako bolećivi prema rodbini i plemenicima.

Bajkovita priča o  prijateljima,  koje je povezao brak njihove djece, a utvrdila poslovna saradnja, ovih dana dobija nastavak. Nakon što je godinama na dozvoljene i nedozvoljene načine zastupao interese DPS-a i Vlade Duška Markovića, nekadašnji direktor Agencije za sprječavanje korupcije (ASK) Sreten Radonjić isti posao nastavlja i na novom radnom mjestu. Kao predsjednik Savjeta Agencije za zaštitu ličnih podataka progurao je 21. marta, zahtjev da se učine javnim spiskovi osoba kojima je, zbog mogućnosti da su inficirani korona virusom, određena mjera samoizolacije. Savjet AZLP je taj zahtjev usvojio bez rasprave. Kasnije su prećutali objavljivanje „proširenog“ spiska u kome su se našli i detaljni lični podaci tih osoba.

Potom smo saznali da Radonjić 40 hiljada eura kredita, koji je prije dvije godine dobio od Vlade, vraća u ratama od skoro 75 eura.  Novac je iskoristio  za kupovinu stana koji još  nije prijavio u svom imovinskom kartonu. Računa, neće njega ASK.

Najnovija i najzanimljivija priča stiže iz elektroenergetskog sektora.  Vlada je  naložila Odboru Regulatorne agencije za energetika da za novu direktoricu RAE izabere Milicu Knežević. Slučajnost je to što je Miličin brat Ljubo Knežević savjetnik premijera Markovića za – energetiku. Drugi brat, Dragan, radi u CEDIS-u, kao direktor Sektora za odnose sa regulatorom, državnim institucijama i korisnicima distributivnog sistema.

Naši izvori ovako opisuju novonastalu situaciju. Brat Dragan iz CEDIS-a dostavlja sestri Milici podatke  za tarife. Ona određuje, pored svega ostalog, i kolika će bratu da bude plata. Sve to, sa mjesta savjetnika predsjednika Vlade, nadgleda brat Ljubo. Izbije li kakav problem, od ruke bi im se mogla naći tetka. Vesna Medenica, predsjednica Vrhovnog suda.

Kada u EPCG pomenete rodbinske veze, preostaje samo da pokušate zapamtiti makar dio onoga što čujete. Recimo, da je supruga premijerovog savjetnika u bliskim rodbinskim vezama (bratanična) sa Lukom Jovanovićem, direktorom Funkcionalne cjeline Proizvodnja u EPCG i njegovim sinom Markom koji radi u Opštoj službi EPCG.

Pogledate li od vrha, kažu, tu je „klan Krivokapića“. Predsjednik Odbora direktora EPCG Đoko Krivokapić, izvršni rukovodilac Direkcije za ljudske resurse Predrag Krivokapić i izvršni rukovodilac Direkcije za trgovinu energijom Darka Krivokapić. Samo je predsjednik borda, navode naši sagovornici, firmu ojačao sa nekih 200 novozapošljenih. Među kojima su školski drugovi, prijatelji sa studija, snahe (njegova i jednog uticajnog ministra). Podaci govore kako porodični ogranak  u EPCG ima i predsjednik Osnovnog suda u Nikšiću Vukota Vujačić, kao i Đukanovićev savjetnik Milan Roćen.

Verica Maraš, očito, poznaje običaje koji vladaju u državnim kompanijama.  A koliko nas sve to košta, to izgleda ni revizori ne mogu da utvrde. Inače bi  naši heroji borbe protiv epidemije – od ljekara i učiteljica do kumunalaca i  prodavačica – mogli kući da odnesu koji euro više. Umjesto onih što nose milione. I ištu još.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Moć kao svetinja

Objavljeno prije

na

Još da se otvore kafane, i biće  kao nekad. Sveta trojka –  DPS, Amfilohije, i DF  su već tu. I sukobi, mržnja, tenzije i podjele. Da se održe privilegije

 

I bjehu DF lideri, da podižu tenzije, produbljuju podjele i guraju Mitrpoliju i vjernike na okupljanja  zarad svojih privilegija. Jer su, po božjoj volji valjda, njihove privilegije važnije od zdravlja i života onih koji glasaju. A i kud ćeš jeftinije predizborne kampanje od mržnje i sukoba. I protesta koje predvodi neko drugi. Kad već tebi više niko ne vjeruje.

I bi mitrpolit Amfilohije, koji dobro zna kako da ćušne lidere DF-a gdje im je mjesto, ali ne može vjernicima nikako da saopšti da se ne skupljaju pred hramovima u hiljadama, jedan uz drugog, da ne bi ugrozili  zdravlje.  Kako je pojasnio, nije mogao da se ,,odrekne  svetovasilijevskog naroda”. Ni pred Bogom, ni pred ljudima, saopštili su iz Mitrpolije – ,,nije bilo alternative”.  Znaju  u crkvi da  Bog ne bi imao ništa protiv da ga svetovaseljenski narod doziva u tišini svoga doma. Naprotiv. Ali znaju i da bez stada  nema ni pastira. Ni njihove moći. Kojoj, očito, ne vide alternative.

Iz drugih vjerskih zajednica niko ne vapi da je progonjen i diskriminisan zbog toga što tokom pandemije ne može da okuplja vjernike, da jedu iz jedne kašike i dišu jedan u drugog.  U MCP-u diskriminaciju vide i u tome što se u Voliju može okupiti 40 ljudi, a u hramu 20. Kao da se mora jesti da bi se živjelo.

A kad se svetovaseljenski narod već okupi,  Amfilohije bez alternative krenu  da drži političke govore,  spominje Kosovo i kosovske rane i da   negira crnogorsku naciju. Zna on da milostivi Boga može i bez toga. Ali  zna Amfilohije  i da je njegova moć postojana  sve dok je njegov višedecenijski strateški protivnik i partner Milo Đukanović hrani. I obrnuto, naravno.   Pa šta košta da košta. Zdravlja ili razbijenih noseva. Uz  fašističke parole, svejedno.

I konačno, bi DPS. I nikako da prođe. Izglasa noćni Zakon o vjerskim slobodama, podiže temperaturu do nebesa. Jedva dočeka ,,neprijatelje”, da nas ima od koga čuvati četvrtu deceniju. I bijahu batine, suzavci i hapšenja. I bjehu njihovi specijalni tužioci, specijalni policajci, i sudije, da krše propise i ljudska prava. Da čuvaju sistem u kojem im je udobno. Koji je vrhu vlasti donio milione, banke, majbahe, of-šor račune, a onima koji ih održavaju  plate veće  pet do deset puta nego plate ljekara i prosvjetnih radnika.

I  DPS, silom i  tenzijama i podjelama pokuša da priredi  lažljive pohode na birališta  na jesen  i po stoti put  ukrade izbore. Uz prisustvo međunarodnih posmatrača, svijeta  i domaće opozicije. Koja u najvećem dijelu nije spremna da se odrekne svojih privilegija. Da  ne izađe na izbore, dok se ne stvore minimalni uslovi da izbora bude.  Makar jednom. Koja nije spremna da održi riječ ni kad se na papiru obaveže. Kao što su se svi poslanici svih opozicionih partija potpisom obavezali lani *** na protestnom skupu Odupri se pred hiljadama građana.  Bojkot izbora,  pojašnjavaju neki od njih sada,  nije opcija.

I bi međunarodna zajednica. Da ovu vlast miluju i zovu liderom u regionu sve dok diktator igra kako treba. Iako i oni odavno znaju ono što tek sada piše u izvještaju Freedom Hausa, da klizimo u diktaturu i da smo zemlja „endemske korupcije“, u kojoj su institucije od vrha do dna izjedene i zarobljene.

Još da se otvore kafane, i biće kao nekad. Sveta trojka –  DPS,  DF i Amfilohije su već tu. I sukobi, mržnja, tenzije i podjele. Korona evo jenjava, a ni iz vrha vlasti ni  iz vrha SPC-a u Crnoj Gori ne čuju se pozivi da se hitno nastave  razgovori o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, kako bi se našlo kompromisno i  razborito rješenje. Spriječio haos u koji zemlja klizi.

Ni dnas ne treba zaboraviti. Može da se rodi bolja Crna Gora. Mogu da se dese građani. Oni koji ne žele da budu ni  Đukanovićevi podanici ni  Amfilohijevo stado.  Koji ne žele da mrze druge. Koji ne žele da žive u državi u kojoj svetinja nije život,  nego moć gospodara.

Posljednji je trenutak. Smrkava se.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo