Povežite se sa nama

OKO NAS

U NIKŠIĆU OPET CVJETA BUVLJA EKONOMIJA : Grad-pijaca

Objavljeno prije

na

Jedan od najprimitivnijih oblika ekonomije – takozvana „buvlja” ekonomija, svoj procvat u Nikšiću je doživjela početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Kada su se bivši ponosni samoupravljači, pretvoreni u rezerviste i dobrovoljce, vratili sa mostarskog ratišta i dubrovačke epopeje umjesto monotonih i dobro plaćenih poslova u fabrikama jedini način preživljavanja preostao im je šverc svega i svačega i prodaja te robe na buvljoj pijaci. Buvlja pijaca je smještena u samom srcu grada, na parkingu iza, tada sablasno prazne, robne kuće Nikšićanka. I prodavalo se na buvljaku sve i svašta: od hrane do benzina, cigara i odjeće. Vlast je žmurila na oba oka, u međuvremenu pripremajući otimačinu društvene imovine.

Krajem devedesetih počela je borba protiv sive ekonomije koja se u Nikšiću svela na izmještanje buvlje pijace van centra grada na nekadašnji parking Autoprevoznog pored bulevara „13. jul”. Danas buvljak i dalje radi i prehranjuje stotinjak porodica.

Odnedavno Nikšić pored zvaničnog ima i improvizovani buvljak, na livadi preko puta „zvaničnog”, koji svakog ponedjeljka u ranu zoru zaposjednu prodavci s Tuške pijace iz Podgorice sa najrazličitijom vrstom robe. Ponuda je izložena na goloj zemlji na ćebadima i šatorskim krilima. I svega se tu može naći kao na svakom dobrom buvljaku, ali ipak nekako siromašnije, prilagođeno je kupovnoj moći Nikšićana koja je spala na najniže grane od kada postoji ovaj grad u dolini rijeke Zete.

Većina posjetilaca dolazi od puste muke da se jeftino obuje i obuče, takvi sa prikrivenim stidom preturaju prašnjave gomile odjeće i obuće. Pored njih ima i onih profesionalnih lovaca koji pretražuju tezge sa umjetninama sa nadom da će za jeftine pare pronaći nešto jako unikatno i nesvakidašnje. Uglavnom, svi uživaju u kopanju po tuđoj prošlosti koja je izložena na livadama Kličeva.

I srešćete ponedjeljkom penzionisane profesore koji sa strpljenjem sveca preturaju po prašnjavim knjigama kojih za divno čudo ima najviše u ponudi i čija cijena rijetko prelazi jedan euro.

,,Nevjerovatno je šta se sve tu može naći: od Karla Maja do Edvarda Kardelja ali ponekad stvarno iskopate i poneki biser kao što sam prošlog ponedjeljka našao komplet Ničea u sedam knjiga, tvrdi povez i svaka knjiga je bila po euro. Otkuda to njima, neće da mi kažu, a ja mnogo i ne pitam”, priča penzioner Milovan Petrović, stalni posjetilac nikšićkog buvljaka. Jedan od prodavaca nam otkriva tajnu: većina robe nabavlja se od ljudi kojima umru roditelji, onda oni zovu njih da počiste ormare i podrume prije nego se proda nekretnina.

Po pravilu prodavci ne pričaju o porijeklu svoje robe, a ni kupce ta tema ne interesuje: važno je da se raziđu zadovoljni: jedni skromnom zaradom drugi jeftinom kupovinom.

,,Nemoj bogoti da nas snimaš, odma će da nas oćeraju odavde”, kaže jedna od prodavačica dok se uspješno krije da je ne uhvati objektiv pored nevjerovatne gomile garderobe koju je iznijela na prodaju. A kako su nam rekli iz komunalne policije Nikšića, prodavci na ovoj pijaci mogu biti mirni pošto je u pitanju privatno zemljište na kojem njihovi službenici nemaju nikakvu ingerenciju.

Na samom kraju livade su tezge sa „tehničkom” robom, koje liče na vremeplov: VHS kamera i video rekorder se mogu kupiti u kompletu za dvadeset eura ali za njihovu ispravnost niko ne garantuje.

,,Ma radi sto posto, probao sam je”, ubjeđuje nas veseli petnaestogodišnjak koji nema pojma o VHS-u i video kasetama koje su inače počele odlaziti u istoriju negdje oko njegovog rođenja.

On se ne sjekira mnogo, kupac će se već naći a ulaganja su minimalna. Zakup tezgi na nikšićkom buvljaku iznosi sedamdeset eura mjesečno, livada na kojoj on nudi svoju robu je potpuno besplatna (za sada samo ponedjeljkom). Neizvjesno je do kad će biti tako, ali dok traje uživaju i kupci i prodavci.

I osnovci preprodavci

Pošto se ekonomska situacija Nikšića izgleda u dogledno vrijeme neće popraviti (uništena preduzeća i dug od četrdesetak miliona predstavljaju ekonomsku jamu iz koje će se iskobeljavati tek naredne generacije) i najmlađi Nikšićani se pripremaju za „buvlju” ekonomiju. Na trotoaru ispred robne kuće Nikšićanka ovih dana možete vidjeti mališane koji prodaju školske udžbenike. Ima i onih koji kao dvanaestogodišnji Petar otkupljuje knjige od svojih komšija i drugova i zatim ih preprodaje. ,,Zaradim 5-6 eura po kompletu i ja sam zadovoljan. A i moji drugovi zadovoljni zato što ovdje na trotoaru ne moraju čekati mušterije, ja ih isplatim u kešu”, hvali se Petar. Dobro očuvan komplet knjiga mogu naći za dvadesetak eura što je za nekoliko puta jeftinije nego u knjižarama. A kakva je kupovna moć Nikšićana, svaki euro nam je k'o tepsija.

Bato PEROVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo