Povežite se sa nama

OKO NAS

PORODICI RADULOVIĆ U KOMANIMA NA RUBU EGZISTENCIJE: Daleko je more

Objavljeno prije

na

radulovici

Desetogodišnji Novak Radulović ne zna čiji je imenjak, ko je Novak Đoković. Njegov otac, Nikola, kaže da je to neki igrač Budućnosti. Nemaju televizor. Ni vodu, sem oskudno u staroj bistijerni, pored kućice sa dvije prostorije. Nema kupatila. Nemaju za struju: na skoro četrdeset stepeni u kući je uključen šporet na drva. U tom paklu majka Jelena uspavljuje najmlađe, od četvoro. Nema krevetac, ljulja ga u starim kolicima za djecu. Tu spava dvogodišnji Petar. Najstariji, Bogdan, u odrpanoj odjeći, pocijepanih patika bez pertli, rođen je sa dva spojena prsta na lijevoj šaci. Tako je ostalo. Na panju, pod orahom koji je jedina klima, sjedi osmogodišnja Milodarka. Ne progovara, nije navikla na goste. Nemaju igračaka. Ne znaju da čitaju i pišu. Deset kilometara od Podgorice: Komani, selo Milati. Tu, pored nas.

Nikola i Jelena ne primaju ništa. Fizički rade. Nikola siječe drva, kaže: „Radim što ne rade drugi. Šega mi je po cijeli dan u ruke. Od jednog metra drva ostane mi od pet do sedam eura. Za sezonu iscijepam oko 70 metara. Nekada se i moglo, danas svako siječe svoja drva”. Tokom ostatka godine snalazi se kako zna. Pomaže im i selo.

Nijesu stekli uslove za socijalnu pomoć i dječiji dodatak – tako kažu iz nadležnih službi – jer su potencijalni nasljednici parčeta zemlje, koja je Nikoli ostala od roditelja. On, tako, zbog imovinskog cenzusa nema socijalu, iako nema imovine, od pokojne je majke. Da pokrene ostavinski postupak teško je, nezamislivo.

,,Svu tu proceduru ne znam da li bih završio za dvije godine. Koliko bi mi samo para trebalo da idem u grad i vraćam se. Za taksi u oba pravca treba mi do 15 eura. Nemam.”

Druga djeca su u školi, Radulovići nijesu. Treću godinu. Direktorica Osnovne škole Boško Radulović tražila je od roditelja da djecu pregleda i psiholog, zbog loših rezultata koji su pokazivali to malo vremena koliko su bili u školi, ali i logoped zbog Novakove govorne mane. Ali, osim prevoza do bolnice, i zdravstveno osiguranje, koje se reguliše preko Biroa, je u pitanju: majka Jelena nema novca da redovno ide do Podgorice i prijavljuje se.

Nikola nam priča da je ove godine želio da pošalje djecu u školu: ,,Probao sam da im kupim obuću i robu, ali mi jedan čovjek nije donio pare koje mi je dužan za drva. Što da radim? Jedino da se ubijem”.

Djeca slatko skoro i da ne jedu, priča nam Nikolin komšija Boro Pejović koji je ekipu Monitora ali i predstavnike Banke hrane doveo do kuće Radulovića. ,,Skoro i da ne znaju što je slatko, kao ostala đeca. Ponekad samo pokoja trešnja ili kruška, kada ih ima. To je sve”.

Novak, ćutljiv, kaže nam da, za razliku od njih, druga djeca imaju dosta. Otac upada: ,,Novače, ne tako. Nemaju dosta, no kaži da žive lijepo”. Novak onda kaže baš tako.

Milodarka, Novak i Bogdan, iako bistra djeca, ne znaju kada su rođeni, kojeg datuma. Niko to ne proslavlja, niko im ne dolazi. Nema rođendana.

Kada se dođe kod Radulovića, i mnogih takve sudbine, tek je jasno što znači siromaštvo, kojeg je Crna Gora puna: to je spirala koja vuče sve za sobom. Odrazi se i na vaspitanje, i na zdravlje, i na obrazovanje. Guta sve.

Statistikom se to ne može dokučiti. Tek jednim ulaskom u kuću Radulovića, itekako. Ne želimo da vidimo siromaštvo, a oko nas je: u Crnoj Gori oko 53.000 ljudi živi ispod granice siromaštva, sa 186,45 eura primanja mjesečno. Socijalna primanja su od 63 do 125 eura. Potrošačka korpa skoro 800!

Imao je Nikola, kaže, kravu, ali je nemoguće bez vode, na tom posušnom komanskom kraju, najvisočijem u selu Milati. Zato bi mu koze puno značile. Da prežive Radulovići.

Ljeto je. Milodarka, Novak, Bogdan i Petar nikada nijesu vidjeli more.

Problem treba sistemski riješiti

Tačan broj siromašnih u Crnoj Gori nije poznat, a jedini raspoloživi podaci su oni kojima raspolaže državni Zavod za statistiku, Monstat. Po ovim podacima za 2013. godinu (to su posljednji podaci ) stopa siromaštva u Crnoj Gori je 8,6 %. To znači da je stopa siromaštva pala u odnosu na 2012. godinu, kada je iznosila 11,3 odsto. Apsolutna linija siromaštva je iznosila 186,45 eura po ekvivalentu odrasle osobe, što je za oko četiri eura više nego 2012. godine. Takođe, po ovim podacima jaz siromaštva, kao indikatora dubine siromaštva, smanjen je sa 2,8 % u 2012. godini na 2,4 % u 2013. godini. Statističari su saopštili da je smanjeno siromaštvo i u urbanim i ruralnim oblastima.

,,Mi u Banci hrane smatramo da ovo nijesu realni podaci i da se siromaštvo u odnosu na 2012. godinu povećalo”, kažu za Monitor Sanja Šćepović, predsjednica UO fondacije Banka hrane i Marina Medojević, predsjednica fondacije BH CG.

,,Svakodnevni rast cijena, neprestano povećanje postojećih i uvođenje novih taksi i poreza, niske plate i veliki broj nezaposlenih, doprinijelo je, uprkos zvaničnim podacima, da stopa siromaštva u Crnoj Gori, na žalost, poraste. Naše sumnje potvrđuje sve veći broj apela za osnovnim životnim namirnicama.

Smatramo da bi Crna Gora mogla mnogo više da uradi u rješavanju ovako važnog problema.Taj društveni problem, već više od dvije decenije, koliko je država pod teretom tranzicije, ne rješava se strateški. Smatramo da Strategija borbe protiv siromaštva nije dobra i da bi je brzo trebalo mijenjati. Rješavanju ili smanjenju ovakvog problema treba pristupiti ozbiljno i sistemski ga rješavati.

Iz Banke hrane puno puta smo davali predloge za novu Strategiju borbe protiv siromaštva (socijalne prodavnice, užina u školama …) i sa interesovanjem saslušani, ali još uvijek nije usvojen nijedan naš predlog.

Siromaštva u Crnoj Gori ima puno i to mnogo više nego što statistika pokazuje (oko 54.000 ljudi). Socijalna davanja su jako mala, tako da tročlana ili četvoročlana porodica koja živi od socijalne pomoći ima na raspolaganju 90 centi dnevno, što se u svijetu smatra da je to apsolutno siromaštvo. Takođe, veliki broj penzionera, primajući penziju do 100 eura žive ispod linije siromaštva. Prosječna plata u Crnoj Gori u junu je iznosila 481 euro, a potrošačka korpa iznosi preko 800 eura. U našoj zemlji posao nema oko 31.500 ljudi.

Poražavajuće činjenice primijetio je i MMF, koji je nedavno saopštio da se siromaštvo u zemljama zapadnog Balkana u posljednjih sedam godina najviše povećalo u Albaniji i Crnoj Gori.

U sve ovo smo se uvjerili radom na terenu, susrećući se sa velikim brojem porodica za koje možemo da kažemo da žive ispod ljudskog dostojanstva. Ne samo da nemaju osnovnih uslova za život, već su i gladni. Najveći problem su djeca, koja usljed neuhranjenosti ne mogu da se razvijaju pravilno, prate nastavu, i koja su uvučena u taj začarani krug siromaštva. Treba imati sluha da se o njima povede posebno računa kako usljed nemogućnosti da se školuju ne bi naslijedili siromaštvo”.

Marko MILAČIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo