Desetogodišnji Novak Radulović ne zna čiji je imenjak, ko je Novak Đoković. Njegov otac, Nikola, kaže da je to neki igrač Budućnosti. Nemaju televizor. Ni vodu, sem oskudno u staroj bistijerni, pored kućice sa dvije prostorije. Nema kupatila. Nemaju za struju: na skoro četrdeset stepeni u kući je uključen šporet na drva. U tom paklu majka Jelena uspavljuje najmlađe, od četvoro. Nema krevetac, ljulja ga u starim kolicima za djecu. Tu spava dvogodišnji Petar. Najstariji, Bogdan, u odrpanoj odjeći, pocijepanih patika bez pertli, rođen je sa dva spojena prsta na lijevoj šaci. Tako je ostalo. Na panju, pod orahom koji je jedina klima, sjedi osmogodišnja Milodarka. Ne progovara, nije navikla na goste. Nemaju igračaka. Ne znaju da čitaju i pišu. Deset kilometara od Podgorice: Komani, selo Milati. Tu, pored nas.

Nikola i Jelena ne primaju ništa. Fizički rade. Nikola siječe drva, kaže: „Radim što ne rade drugi. Šega mi je po cijeli dan u ruke. Od jednog metra drva ostane mi od pet do sedam eura. Za sezonu iscijepam oko 70 metara. Nekada se i moglo, danas svako siječe svoja drva”. Tokom ostatka godine snalazi se kako zna. Pomaže im i selo.

Nijesu stekli uslove za socijalnu pomoć i dječiji dodatak – tako kažu iz nadležnih službi – jer su potencijalni nasljednici parčeta zemlje, koja je Nikoli ostala od roditelja. On, tako, zbog imovinskog cenzusa nema socijalu, iako nema imovine, od pokojne je majke. Da pokrene ostavinski postupak teško je, nezamislivo.

,,Svu tu proceduru ne znam da li bih završio za dvije godine. Koliko bi mi samo para trebalo da idem u grad i vraćam se. Za taksi u oba pravca treba mi do 15 eura. Nemam.”

Druga djeca su u školi, Radulovići nijesu. Treću godinu. Direktorica Osnovne škole Boško Radulović tražila je od roditelja da djecu pregleda i psiholog, zbog loših rezultata koji su pokazivali to malo vremena koliko su bili u školi, ali i logoped zbog Novakove govorne mane. Ali, osim prevoza do bolnice, i zdravstveno osiguranje, koje se reguliše preko Biroa, je u pitanju: majka Jelena nema novca da redovno ide do Podgorice i prijavljuje se.

Nikola nam priča da je ove godine želio da pošalje djecu u školu: ,,Probao sam da im kupim obuću i robu, ali mi jedan čovjek nije donio pare koje mi je dužan za drva. Što da radim? Jedino da se ubijem”.

Djeca slatko skoro i da ne jedu, priča nam Nikolin komšija Boro Pejović koji je ekipu Monitora ali i predstavnike Banke hrane doveo do kuće Radulovića. ,,Skoro i da ne znaju što je slatko, kao ostala đeca. Ponekad samo pokoja trešnja ili kruška, kada ih ima. To je sve”.

Novak, ćutljiv, kaže nam da, za razliku od njih, druga djeca imaju dosta. Otac upada: ,,Novače, ne tako. Nemaju dosta, no kaži da žive lijepo”. Novak onda kaže baš tako.

Milodarka, Novak i Bogdan, iako bistra djeca, ne znaju kada su rođeni, kojeg datuma. Niko to ne proslavlja, niko im ne dolazi. Nema rođendana.

Kada se dođe kod Radulovića, i mnogih takve sudbine, tek je jasno što znači siromaštvo, kojeg je Crna Gora puna: to je spirala koja vuče sve za sobom. Odrazi se i na vaspitanje, i na zdravlje, i na obrazovanje. Guta sve.

Statistikom se to ne može dokučiti. Tek jednim ulaskom u kuću Radulovića, itekako. Ne želimo da vidimo siromaštvo, a oko nas je: u Crnoj Gori oko 53.000 ljudi živi ispod granice siromaštva, sa 186,45 eura primanja mjesečno. Socijalna primanja su od 63 do 125 eura. Potrošačka korpa skoro 800!

Imao je Nikola, kaže, kravu, ali je nemoguće bez vode, na tom posušnom komanskom kraju, najvisočijem u selu Milati. Zato bi mu koze puno značile. Da prežive Radulovići.

Ljeto je. Milodarka, Novak, Bogdan i Petar nikada nijesu vidjeli more.

Problem treba sistemski riješiti

Tačan broj siromašnih u Crnoj Gori nije poznat, a jedini raspoloživi podaci su oni kojima raspolaže državni Zavod za statistiku, Monstat. Po ovim podacima za 2013. godinu (to su posljednji podaci ) stopa siromaštva u Crnoj Gori je 8,6 %. To znači da je stopa siromaštva pala u odnosu na 2012. godinu, kada je iznosila 11,3 odsto. Apsolutna linija siromaštva je iznosila 186,45 eura po ekvivalentu odrasle osobe, što je za oko četiri eura više nego 2012. godine. Takođe, po ovim podacima jaz siromaštva, kao indikatora dubine siromaštva, smanjen je sa 2,8 % u 2012. godini na 2,4 % u 2013. godini. Statističari su saopštili da je smanjeno siromaštvo i u urbanim i ruralnim oblastima.

,,Mi u Banci hrane smatramo da ovo nijesu realni podaci i da se siromaštvo u odnosu na 2012. godinu povećalo”, kažu za Monitor Sanja Šćepović, predsjednica UO fondacije Banka hrane i Marina Medojević, predsjednica fondacije BH CG.

,,Svakodnevni rast cijena, neprestano povećanje postojećih i uvođenje novih taksi i poreza, niske plate i veliki broj nezaposlenih, doprinijelo je, uprkos zvaničnim podacima, da stopa siromaštva u Crnoj Gori, na žalost, poraste. Naše sumnje potvrđuje sve veći broj apela za osnovnim životnim namirnicama.

Smatramo da bi Crna Gora mogla mnogo više da uradi u rješavanju ovako važnog problema.Taj društveni problem, već više od dvije decenije, koliko je država pod teretom tranzicije, ne rješava se strateški. Smatramo da Strategija borbe protiv siromaštva nije dobra i da bi je brzo trebalo mijenjati. Rješavanju ili smanjenju ovakvog problema treba pristupiti ozbiljno i sistemski ga rješavati.

Iz Banke hrane puno puta smo davali predloge za novu Strategiju borbe protiv siromaštva (socijalne prodavnice, užina u školama …) i sa interesovanjem saslušani, ali još uvijek nije usvojen nijedan naš predlog.

Siromaštva u Crnoj Gori ima puno i to mnogo više nego što statistika pokazuje (oko 54.000 ljudi). Socijalna davanja su jako mala, tako da tročlana ili četvoročlana porodica koja živi od socijalne pomoći ima na raspolaganju 90 centi dnevno, što se u svijetu smatra da je to apsolutno siromaštvo. Takođe, veliki broj penzionera, primajući penziju do 100 eura žive ispod linije siromaštva. Prosječna plata u Crnoj Gori u junu je iznosila 481 euro, a potrošačka korpa iznosi preko 800 eura. U našoj zemlji posao nema oko 31.500 ljudi.

Poražavajuće činjenice primijetio je i MMF, koji je nedavno saopštio da se siromaštvo u zemljama zapadnog Balkana u posljednjih sedam godina najviše povećalo u Albaniji i Crnoj Gori.

U sve ovo smo se uvjerili radom na terenu, susrećući se sa velikim brojem porodica za koje možemo da kažemo da žive ispod ljudskog dostojanstva. Ne samo da nemaju osnovnih uslova za život, već su i gladni. Najveći problem su djeca, koja usljed neuhranjenosti ne mogu da se razvijaju pravilno, prate nastavu, i koja su uvučena u taj začarani krug siromaštva. Treba imati sluha da se o njima povede posebno računa kako usljed nemogućnosti da se školuju ne bi naslijedili siromaštvo”.

Marko MILAČIĆ

Komentari