Povežite se sa nama

OKO NAS

PORODICI RADULOVIĆ U KOMANIMA NA RUBU EGZISTENCIJE: Daleko je more

Objavljeno prije

na

Desetogodišnji Novak Radulović ne zna čiji je imenjak, ko je Novak Đoković. Njegov otac, Nikola, kaže da je to neki igrač Budućnosti. Nemaju televizor. Ni vodu, sem oskudno u staroj bistijerni, pored kućice sa dvije prostorije. Nema kupatila. Nemaju za struju: na skoro četrdeset stepeni u kući je uključen šporet na drva. U tom paklu majka Jelena uspavljuje najmlađe, od četvoro. Nema krevetac, ljulja ga u starim kolicima za djecu. Tu spava dvogodišnji Petar. Najstariji, Bogdan, u odrpanoj odjeći, pocijepanih patika bez pertli, rođen je sa dva spojena prsta na lijevoj šaci. Tako je ostalo. Na panju, pod orahom koji je jedina klima, sjedi osmogodišnja Milodarka. Ne progovara, nije navikla na goste. Nemaju igračaka. Ne znaju da čitaju i pišu. Deset kilometara od Podgorice: Komani, selo Milati. Tu, pored nas.

Nikola i Jelena ne primaju ništa. Fizički rade. Nikola siječe drva, kaže: „Radim što ne rade drugi. Šega mi je po cijeli dan u ruke. Od jednog metra drva ostane mi od pet do sedam eura. Za sezonu iscijepam oko 70 metara. Nekada se i moglo, danas svako siječe svoja drva”. Tokom ostatka godine snalazi se kako zna. Pomaže im i selo.

Nijesu stekli uslove za socijalnu pomoć i dječiji dodatak – tako kažu iz nadležnih službi – jer su potencijalni nasljednici parčeta zemlje, koja je Nikoli ostala od roditelja. On, tako, zbog imovinskog cenzusa nema socijalu, iako nema imovine, od pokojne je majke. Da pokrene ostavinski postupak teško je, nezamislivo.

,,Svu tu proceduru ne znam da li bih završio za dvije godine. Koliko bi mi samo para trebalo da idem u grad i vraćam se. Za taksi u oba pravca treba mi do 15 eura. Nemam.”

Druga djeca su u školi, Radulovići nijesu. Treću godinu. Direktorica Osnovne škole Boško Radulović tražila je od roditelja da djecu pregleda i psiholog, zbog loših rezultata koji su pokazivali to malo vremena koliko su bili u školi, ali i logoped zbog Novakove govorne mane. Ali, osim prevoza do bolnice, i zdravstveno osiguranje, koje se reguliše preko Biroa, je u pitanju: majka Jelena nema novca da redovno ide do Podgorice i prijavljuje se.

Nikola nam priča da je ove godine želio da pošalje djecu u školu: ,,Probao sam da im kupim obuću i robu, ali mi jedan čovjek nije donio pare koje mi je dužan za drva. Što da radim? Jedino da se ubijem”.

Djeca slatko skoro i da ne jedu, priča nam Nikolin komšija Boro Pejović koji je ekipu Monitora ali i predstavnike Banke hrane doveo do kuće Radulovića. ,,Skoro i da ne znaju što je slatko, kao ostala đeca. Ponekad samo pokoja trešnja ili kruška, kada ih ima. To je sve”.

Novak, ćutljiv, kaže nam da, za razliku od njih, druga djeca imaju dosta. Otac upada: ,,Novače, ne tako. Nemaju dosta, no kaži da žive lijepo”. Novak onda kaže baš tako.

Milodarka, Novak i Bogdan, iako bistra djeca, ne znaju kada su rođeni, kojeg datuma. Niko to ne proslavlja, niko im ne dolazi. Nema rođendana.

Kada se dođe kod Radulovića, i mnogih takve sudbine, tek je jasno što znači siromaštvo, kojeg je Crna Gora puna: to je spirala koja vuče sve za sobom. Odrazi se i na vaspitanje, i na zdravlje, i na obrazovanje. Guta sve.

Statistikom se to ne može dokučiti. Tek jednim ulaskom u kuću Radulovića, itekako. Ne želimo da vidimo siromaštvo, a oko nas je: u Crnoj Gori oko 53.000 ljudi živi ispod granice siromaštva, sa 186,45 eura primanja mjesečno. Socijalna primanja su od 63 do 125 eura. Potrošačka korpa skoro 800!

Imao je Nikola, kaže, kravu, ali je nemoguće bez vode, na tom posušnom komanskom kraju, najvisočijem u selu Milati. Zato bi mu koze puno značile. Da prežive Radulovići.

Ljeto je. Milodarka, Novak, Bogdan i Petar nikada nijesu vidjeli more.

Problem treba sistemski riješiti

Tačan broj siromašnih u Crnoj Gori nije poznat, a jedini raspoloživi podaci su oni kojima raspolaže državni Zavod za statistiku, Monstat. Po ovim podacima za 2013. godinu (to su posljednji podaci ) stopa siromaštva u Crnoj Gori je 8,6 %. To znači da je stopa siromaštva pala u odnosu na 2012. godinu, kada je iznosila 11,3 odsto. Apsolutna linija siromaštva je iznosila 186,45 eura po ekvivalentu odrasle osobe, što je za oko četiri eura više nego 2012. godine. Takođe, po ovim podacima jaz siromaštva, kao indikatora dubine siromaštva, smanjen je sa 2,8 % u 2012. godini na 2,4 % u 2013. godini. Statističari su saopštili da je smanjeno siromaštvo i u urbanim i ruralnim oblastima.

,,Mi u Banci hrane smatramo da ovo nijesu realni podaci i da se siromaštvo u odnosu na 2012. godinu povećalo”, kažu za Monitor Sanja Šćepović, predsjednica UO fondacije Banka hrane i Marina Medojević, predsjednica fondacije BH CG.

,,Svakodnevni rast cijena, neprestano povećanje postojećih i uvođenje novih taksi i poreza, niske plate i veliki broj nezaposlenih, doprinijelo je, uprkos zvaničnim podacima, da stopa siromaštva u Crnoj Gori, na žalost, poraste. Naše sumnje potvrđuje sve veći broj apela za osnovnim životnim namirnicama.

Smatramo da bi Crna Gora mogla mnogo više da uradi u rješavanju ovako važnog problema.Taj društveni problem, već više od dvije decenije, koliko je država pod teretom tranzicije, ne rješava se strateški. Smatramo da Strategija borbe protiv siromaštva nije dobra i da bi je brzo trebalo mijenjati. Rješavanju ili smanjenju ovakvog problema treba pristupiti ozbiljno i sistemski ga rješavati.

Iz Banke hrane puno puta smo davali predloge za novu Strategiju borbe protiv siromaštva (socijalne prodavnice, užina u školama …) i sa interesovanjem saslušani, ali još uvijek nije usvojen nijedan naš predlog.

Siromaštva u Crnoj Gori ima puno i to mnogo više nego što statistika pokazuje (oko 54.000 ljudi). Socijalna davanja su jako mala, tako da tročlana ili četvoročlana porodica koja živi od socijalne pomoći ima na raspolaganju 90 centi dnevno, što se u svijetu smatra da je to apsolutno siromaštvo. Takođe, veliki broj penzionera, primajući penziju do 100 eura žive ispod linije siromaštva. Prosječna plata u Crnoj Gori u junu je iznosila 481 euro, a potrošačka korpa iznosi preko 800 eura. U našoj zemlji posao nema oko 31.500 ljudi.

Poražavajuće činjenice primijetio je i MMF, koji je nedavno saopštio da se siromaštvo u zemljama zapadnog Balkana u posljednjih sedam godina najviše povećalo u Albaniji i Crnoj Gori.

U sve ovo smo se uvjerili radom na terenu, susrećući se sa velikim brojem porodica za koje možemo da kažemo da žive ispod ljudskog dostojanstva. Ne samo da nemaju osnovnih uslova za život, već su i gladni. Najveći problem su djeca, koja usljed neuhranjenosti ne mogu da se razvijaju pravilno, prate nastavu, i koja su uvučena u taj začarani krug siromaštva. Treba imati sluha da se o njima povede posebno računa kako usljed nemogućnosti da se školuju ne bi naslijedili siromaštvo”.

Marko MILAČIĆ

Komentari

Izdvojeno

DECENIJSKA NEBRIGA O JEDNOJ OD NAJLJEPŠIH KOLAŠINSKIH STARIH ZGRADA: Kuću Marića zaobilaze i prolaznici i inspekcije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zbog nebrige države i opštine, „Kuća Marića“ sada je objekat čije rušenje svi priželjkuju. Uklanjanjem tog objekta nestaće ruina i opasnost za prolaznike iz najužeg centra grada, ali, prije svega, vrijedan dio kolašinskog arhitektonskog nasljeđa

 

Umjesto da bude značajn dio arhitektonskog nasljeđa, zgrada „starog Sreskog suda” u Kolašinu, deceniju već, velika je opasnost za pješake i vozila u najužem centru grada.  Prošlo je skoro 10 godina otkako je Sekretarijat za urbanizam naložio da se obavi vještačenje i utvrdi stabilnost tog objekta, poznatog i kao „kuća Marića“,  u Ulici  Boška  Rašovića.  Institut za razvoj i istraživanje u oblasti zaštite na radu  iz Podgorice, prije pet godina, ocijenio je da zgrada, zbog stanja u kojem se nalazi, predstavlja opasnost za ljude, susjedne objekte i bezbjednost saobraćaja. Iz Instituta su konstantovali i da su troškovi radova rekonstrukcije premašili one za rušenje objekata i izgradnju novog. Rekonstrukcija više nije moguća, a na rušenje koje, sada već, svi priželjkuju, godinama se čeka.

U međuvremenu, radnici Komunalnog preduzeća nekoliko puta su uklanjali djelove građevine, koji su visili i prijetili da povrijede prolaznike ili oštete vozila. Sve to vrijeme zgrada je obilježene crvenom trakom,  odnosno, zaštitnom ogradom, kao „vizuelno upozorenje na opasnost”. Objekat je trenutno u takvom stanju da vjerovatno neće izdržati nalete vjetra tokom zime  ili prve proljećne kiše.  U širokom luku zaobilaze ga i prolaznici, ali i nadležne inspekcije.

Kako kažu u Opštini, ograđivanje, to jest, ograničavanje pristupa zgradi, prvi put je učinjeno 2018. godine, nakon što je urbanističko-građevinska inspekcija Ministarstva održivog razvoja i turizma kontrolisala objekat. Preostalo je da država odluči šta da radi sa ruinom u centru. Dalje od toga se nije odmaklo, a  to bio jedini  put kad je nadležna inspekcija obišla „stari Sreski sud“.

Bivšem Ministarstvu održivog razvoja i turizma nije se žurilo da riješi  problem polusrušene zgrade. Brojni apeli odbornika lokalnog parlamenta, građana, a i nekoliko puta ponovljene incijative Turističke organizacije (TO), kojim je traženo uklanjnje tog i sličnih objekata, ostali su bez odgovora.  Prema zakonu,  Opštini su, kažu u lokalnoj vlasti,  „vezane ruke”, pa se sve minule godine čeka na potez države.

Ne žuri se, očigledno, ni sadašnjem Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma niti Direktoratu za inspekcijske poslove i licenciranje. Na te dvije adrese, još u maju minule godine, pisao je predsjednik Skupštine opštine (SO) Kolašin Milan Đukić, tražeći hitan inspekcijski nadzor nad „kućom Marića“

On je upozorio da je zgrada „velika opasnost u samom centru“ i tražio hitnu intervenciju nadležnih inspekcija. Podsjetio je da Zakon o planiranju i izgradnji objekata nalaže da vlasnik sam ukloni objekat ukoliko je dotrajao.

Zgrada u kojoj je nekada bio smješten Sreski sud, građena je,  najvjerovatnije,  1907. godine, u duhu secesije. Među onim zgradama je čiji su projektanti ostali anonimni. Kako je zapisala kustoskinja zavičajnog muzeja Draginja Kujović: … „arhitektonsko rješenje objekta nagovijestilo je siguran  raskid sa tradicionalnim graditeljskim konceptima tog podneblja“.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ZORAN BEĆIROVIĆ I SKIJALIŠTA CRNE GORE U ZAJEDNIČKOM POSLU NA BJELASICI: Naš trošak, njegova žrtva

Objavljeno prije

na

Objavio:

 Dva skijališta se spajaju, još nije poznato kako će biti dijeljen prihod od  jedinstvenih ski-karata, ali Bećirović kaže da će on biti na gubitku. I da se žrtvovao u korist države

 

Objedinjavanje ponude dva kolašinska skijališta, državnog Ski-centra Kolašin 1600 i privatnog Kolašin 1450 trebalo bi da se završi uskoro. Potrebno je da se završi testiranje žičare K7, građene novcem države, koja će spojiti staze dva skijališta na Bjelasici. To će podrazumijevati i jednistvenu ski-kartu, a prihode će dijeliti država i Zoran Bećirović, koji je vlasnik Ski-centra Kolašin 1450.

Vijest o fizičkom objedinjavanju skijaške infrastrukture na Bjelasici obradovala je korisnike, ali još se ne zna kome će opanci, a kom’ obojci iz tog privatno javnog partnerstva. Dok su iz Skijališta Crne Gore, u okviru kojeg je radi Ski- centar Kolašin 1600, tajnoviti, Bećirović već, preko bliskih mu portala,  predstavlja sebe kao žrtvu budućeg dogovora.

Prve, nazavnične, informacije iz Ski-centra Kolašin 1600 govorile su da će od naplate jednistvenog ski-pasa 70 odsto pripasti državi, a ostatak Ski-centru Kolašin 1450. To su iz  Bećirovićeve firme odmah demantovali. I takve  informacije nazvali „zakulisnim radnjama“. Prema njihovoj interpretaciji,  dogovorene je bitno drugačija „podjela kolača“. Detalje sporazuma prati objašnjenja da se, na sopstvenu štetu, „izašlo u susret državi“.

Skijališta Kolašin 1450 i 1600 su u fazi ugradnje opreme koja precizno može da obračunava procenat podjele ski-pasova na dnevnoj bazi. Kada bi se po tom parametru mjerile posjete, Skijalište Kolašin 1450 bi sigurno imalo udio od prodaje jedinstvene ski-karte veći od 50 odsto. Međutim, Skijališta Crne Gore i Kolašin 1450 su se ove godine dogovorili da podijele udio tako što će državno skijalište Kolašin 1600 dobiti 60 procenata od prodaje ski-pasova, a Kolašin 1450 – 40 odsto. Jasno je, dakle, da Kolašin 1450 u ovom slučaju izlazi u susret državi na sopstvenu štetu”,  navodi poratal Aaktuelno riječi neimenovanih izvora  „dobro upućenih“ u način poslovanja skijališta na Bjelasici.

Prema tim izvorima, navodno su iz Skijališta Crne Gore predložili da se ovogodišnji prihodi dijele pola-pola. No, kako su rekli,  „na zadovoljstvo državnog Skijališta odmah je dogovorena raspodjela koja još nije zvanično potvrđena“. Tu su i motivi. „Kolašin 1450 je žrtvovao dio dobiti da rukovodstvo državnih firmi ne bi bilo provlačeno kroz medije kako su nesposobni ili kako su zakinuli državu“.

Međutim, kako je Monitoru kazao direktor Skijališta Crne Gore Đuro Milošević nikavog dogovora o podjeli prihoda od ski-pasova još nije bilo. Svi predlozi, kazao je on, na zajedničkim sastancima sa menadžmentom  Bećirovićevog ski-centra bili su posve neformalni.

„Prije svega, sa mnom nije moglo biti nikavog zvaničnog  dogovora, jer odluku treba da donese bord direktora Skijališta Crne Gore. Kako će se dijeliti prihod od ski-pasova tek treba da se dogovorimo i to će biti učinjeno neposredno prije puštanje u rad žičare K7, koja treba da poveže infrastrukturu oba skijališta. Mislim da se time sada ne treba baviti“, kazao je Milošević Monitoru.

Povezivanjem postojeće skijaške infrastrukture na Bjelasici skijašima će biti na raspolaganju oko 40 km staza. Prema zvaničnim podacima, Bećirovićevo skijalište ima 17 km staza. Osim šestosjedne žičare, imaju i bebi ski-lift i tri ski-lifta tipa „tanjir“, čija je dužina po pola kilometra.

Uključujući izgradnju žičare K7 i nove staze, država je u Ski-centar Kolašin 1600 do sada uložila oko 30 miliona eura. Izgradnja nove žičare koštala je 9,1 miliona, a novih 10 kilometara staza oko 1,8 miliona eura.

To je trostruko više od cijene koju je Bećirovićeva firma Bepler i Džejkobson 2007. godine platila za DD Ski centar Bjelasica, od kojeg kasnije nastaje Ski- centar Kolašin 1450.

Za nešto više od pola milona eura Bećirović je dobio 147.000 m2  zemljišta,  žičaru, tri ski-lifta, dva restorana, vodohvat i vodovod Jezerine-Bljušturni do. Predstavnici manjinskih akcionara bivšeg Ski-centra Bjelasica više puta su ponavljali da je, u trenutku kada je Privredni sud pokrenuo stečaj u tom preduzeću, dug bio manje od pet procenata od ukupne imovine, kojom je firma raspolagala. Nakon toga, DD Ski-centar Bjelasica podnio je žalbu Vrhovnom sudu u zakonskom roku protiv rješenja o otvaranju postupka stečaja. Žalba je podnijeta, zbog „bitnih povreda Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji (ZPPSL) i Zakona o parničnom postupku (ZPP)“. Vrhovni sud uskoro je u cjelosti uvažio žalbu.

Privredni sud je ignorisao odluku Vrhovnog suda. Stečajno vijeće je nastavilo s postupkom, a da nikada nije donesena odluka o zakonitom uvođenju stečaja. To jest, o drugom stečaju 1999. godine nijesu bili obaviješteni manjinski akcionari, ali ni tadašnji direktor Luka Medenica, na čiji je prigovor Vrhovni sud poništio rješenje o uvođenju stečaja. Manjinski akcionari u oktobru su najavili za Monitor da će  pokušati da državu privole da preispita privatizaciju tog kolašinskog preduzeća.

Bećirović je u posljednje vrijeme više posvećen gradnji hotela na Bjelasici nego Skijalištu.

U toku je izgradnja više turističkih objekata čiji je on investitor. Kupovinom imovine nekadašnjeg Ski-centra Bjelasica dobio je vrijedno građevinsko zemljište. Posebnim ugovorom s državom, prije dvije godine, postao je i zakupac atraktivnog dijela Bjelasice na period od 90 godina. Ski-centar Kolašin 1450 dio je konzorcijuma kojem je Vlada dala u zakup 270.000 metara kvadratnih zemljišta na Bjelasici. Zauzvrat, država će na ime godišnjeg zakupa  od Bećirovića i njegovog poslovnog partnera Baškima Uljaja, biznismena iz Albanije, dobijati 10 euro centi po kvadratu i hiljaditi dio neto dobiti investitora. Na godišnjem nivou, to garantuje prihod od 27.000 eura fiksne zakupnine, uvećane za 1.000 eura po svakom milionu dobiti koju Uljaj i Bećirović prihoduju nakon odbijanja troškova poslovanja.

Na zakupljenom zemljištu Bećirović i njegovi poslovni partneri, u narednih devet decenija, imaju pravo i obavezu da grade hotele, turističko naselje i apartmane za prodaju, ukupno 74.000 kvadrata stambenog i poslovnog prostora.  Infrastruktura do tih objekata uglavnom je već završena. Ili treba da se završi uskoro. O našem trošku.

Novcem iz budžeta već je, dijelom, završena infrastruktura za stabilno snabdijevanje električnom energijom. U planu je da se novcem iz državne kase i evropskih fondova finansira i vodosnabdijevanje tog dijela Bjelasice. Država će graditi i garažu u blizini oba ski-centra.

                                                                             Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

IZBORI POTVRDILI DA PETNJICA OSTAJE BEZ STANOVNIKA: Migracije kao elementarna nepogoda             

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Petnjici ne možete sipati gorivo jer nema benzinske pumpe. Za Berane stočari moraju ići i za potrebe veterinarskih usluga. Nema još mnogo čega drugog što bi nekog iz Luksemburga, gdje živi još jedna Petnjica, navelo makar na pomisao da se vrati u rodni kraj

 

Prva izjava dr Erola Muratovića, nosioca odborničke liste DPS-a na nedavnim izborima u Petnjici, nakon što je njegova partija sačuvala vlast u toj opštini, bila je posvećena migraciji stanovništva tog kraja i potrebi da se ona zaustavi.

Da migracija stanovništva na području Bihora poprima zabrinjavajući ili, bolje rečeno, alarmantan karakter, pokazala je i izuzetno mala izlaznost birača na posljednjim lokalnim izborima u tom gradiću.

Od ukupno 6.264 upisana birača pravo glasa iskoristilo je svega njih 2.865 ili 45,78 odsto. Taj podatak je potvrdio saznanje da skoro polovina birača tog kraja živi van Petnjice. Najviše ih je, prema raspoloživim podacima, u zapadnoevropskim zemljama.

I nije Muratović jedini koji je uočio da ovo od akutnog postaje hronični problem.

Predstavnici skoro svih političkih partija saglasni su da su oni koji stalno žive u svom zavičaju postali manjina i u biračkom spisku. I da su birači sa strane, u velikom broju, sve manje zainteresovani da svojim glasom učestvuju u kreiranju političkog i društvenog života u Bihoru.

„I ovi izbori su pokazali da se Petnjica suočava sa izraženom migracijom lokalnog stanovništva i da se polovina biračkog tijela nalazi na radu u nekim drugim sredinama”, kazao je dosadašnji predsjednik opštine, u dva mandata, Samir Agović (DPS). „Mislim da se sa državnog nivoa mora snažnije podržati razvoj Petnjice i to kroz valorizaciju prirodnih potencijala, otvaranje proizvodnih pogona i otvaranje radnih mjesta, kako bi se zaustavili negativni trendovi iseljavanja sa našeg područja.”

Na lokalnim izborima održanim u Petnjici 2017. godine odziv birača bio je takođe ispod 50 odsto. Tada je od ukupno 6.202 upisana birača pravo glasa iskoristilo tek njih 3.018.

Predsjednik Opštinskog odbora Demokratske Crne Gore Albin Ćeman tvrdi da je iseljavanju sa područja Bihora u dobrom dijelu kumovala pogrešno vođena politika od strane ponovo vladajućeg DPS-a. „I ovi izbori su pokazali da ljudi iz dijaspore nijesu dovoljno zainteresovani za izborni proces u Petnjici. Oni su svojim nedolaskom na glasanje poslali jasnu poruku da nijesu zadovoljni onim što je svih ovih godina rađeno u Petnjici”, upozorio je Ćeman. „Posebno se ne stvara povoljan ambijent za mlade školovane ljude koji svojim znanjem mogu da doprinesu razvoju ovih krajeva. Očigledno je da će se pod rukovodstvom DPS-a ovakvo stanje još više pogoršavati i da Bihoru prijeti pravo odumiranje.”

Predsjednik Opštinskog odbora SNP-a Zaim Ličina naglašava da je u ovakvim okolnostima bilo očekivano da Petnjičani odlaze u srećnije krajeve, i da ih sve manje interesuju izborni procesi u zavičaju.

„Ko je god otišao iz Petnjice u zapadnoevropske zemlje, taj je ostao tamo i da živi. Tome se nije čuditi, jer Petnjica danas predstavlja najnerazvijenije područje Crne Gore. Ljudi koji žive u inostranstvu, kad vide šta se ovdje radi, neće da učestvuju u ovdašnjim prljavštinama, jer vide da se u tome gubi dostojanstvo”, kazao je Ličina.

U Stranci pravde i pomirenja smatraju da se iseljavanje sa područja Bihora može zaustaviti donošenjem posebnih mjera za razvoj tog kraja. I cijelog sjevera.

„Ljudi uglavnom odlaze jer ovdje nemaju gdje da rade. Zbog toga država mora da donese posebnu strategiju za razvoja sjevera, gdje bi i opština Petnjica našla svoje mjesto. Ako se to ne uradi, čitav sjever, a samim tim i bihorski kraj, će se još više suočavati sa sveukupnom stagnacijom”, kazao je predsjednik Opštinskog odbora Stranke pravde i pomirenja Almir Muratović.

Da je iseljavanje stanovništva glavni problemi u Petnjici, smatra i predsjednik lokalnog odbora Bošnjačke stranke Ervin Duraković. „Kao i većinu opština na sjeveru zemlje i Petnjicu muči iseljavanje stanovništva. Ovo je jedan od glavnih problema. Depopulacija opštine, a prije svega ruralnog područja zahtijeva nove mjere i novu energiju”.

Duraković kaže da je problem u Petnjici i visok procenat nezaposlenosti, te nepostojanje brojnih službi i institucija koje su se do sada morale oformiti, s obzirom na to da je status opštine Petnjica dobila dobili još 2013. godine.

„Opština ima dobre preduslove za razvoj turizma, posebno ruralnog. Ova grana nije dovoljno valorizovana. U prethodnom periodu su izostale investicije i stvaranje kvalitetnih uslova za ulaganje u Petnjici. Malo od toga je ostvareno”, rekao je Duraković.

On je podsjetio da Petnjica ima brojnu i bogatu dijasporu iz koje bi mnogi željeli da kapital ulože u rodno mjesto, ali za to je neophodno da im lokalna uprava i država stvore adekvatne uslove. „U saradnji sa našom dijasporom, želimo da pokrenemo priču o proizvodnji i stvaranju uslova za priliv direktnih stranih investicija”.

Većina sagovornika se slaže da lokalne vlasti u Petnjici, a iste će, plaše se, biti i u naredne četiri godine, nisu mnogo učinile da se riješe osnovni problemi. Novi put prema Beranama i nova zgrada lokalne administracije, odnosno zgrada Opštine, i tu i tamo po nešto novog asfalta, očigledno nije dovoljno.

U Petnjici ne možete sipati gorivo jer nema benzinske pumpe. Najbliža je u Beranama. Za Berane stočari moraju ići i za potrebe veterinarskih usluga, jer u Petnjici nema veterinarske stanice. Nema još mnogo čega drugog što bi, eventualno nekog iz Luksemburga, gdje živi još jedna Petnjica, navelo makar i na pomisao da se vrati u rodni kraj. Petnaest ili mjesec dana ljeti, i to je to. I sve rjeđe će dolaziti i na izbore.

Krupan zadatak za nove-stare lokalne vlasti u Petnjici će biti kako, ako je to uopšte moguće, zaustaviti svakodnevan odliv stanovništva. Čitav sjever ima sličan problem ali su razmjere migracija na području Bihora poprimile karakter elementarne nepogode.

                                                            Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo