HORIZONTI
U SJENCI RATA U UKRAJINI BRISEL OPET PRIČA SLATKE PRIČE ZAPADNOM BALKANU: Obećanja, obečanja
Objavljeno prije
3 godinena
Objavio:
Monitor online
Ima li razlike između Berlinskog procesa i Otvorenog Balkana?
Jednodnevni samit lidera EU i Zapadnog Balkana 6. decembra se prvi put održao van granica Evropske unije – u glavnom gradu Albanije Tirani. U deklaraciji usvojenoj na samitu, EU „ponovo potvrđuje svoju punu i nedvosmislenu posvećenost perspektivi članstva Zapadnog Balkana u Evropskoj uniji i poziva na ubrzanje procesa pridruživanja“.
Predsjednik Savjeta EU Šarl Mišel rekao je na završnoj konferenciji za novinare da je samit zapravo ,,pisanje istorije” jer je to prvi samit u regionu gdje su on i predsjednica Evropske komisije (EK) Ursula fon der Lajen zajedno za istim stolom sa liderima regiona. Mišel je naglasio i da je deklaracija „zaista važna jer sadrži neke konkretne obaveze koje su dodate pristupnom procesu“, te da će budućnost evropske djece „biti sigurnija i bolja sa zemljama Zapadnog Balkana koje su dio EU“.
Lideri balkanskih feuda su, sa druge strane, ponovo formalno potvrdili svoju posvećenost „vrijednostima EU kao što su demokratija, vladavina prava i borba protiv korupcije i organizovanog kriminala“.
Osim klišea, protokola i kurtoazije poslat je i apel balkanskim zemljama koje to još nisu učinile da se usklade sa spoljnom politikom EU. Ovim se jasno aludiralo na Srbiju koja je odbila uvesti sankcije svom tradicionalnom sponzoru Rusiji i pored toga što je Srbija glasala rezolucije Ujedinjenih nacija (UN) kojima je osuđena ruska agresija na Ukrajinu.
Žozep Borelj, evropski šef vanjske politike i bezbjednosti je evropski put ipak nazvao „dvosmjernom ulicom“ dodavši da Evropa očekuje ključne reforme u regionu koji treba „pokazati volju da prihvati ambiciju i duh EU“. Borelj je zaključio da „mnogi to rade ali vidimo i oklijevanja“.
Do početka godine koju je obilježila ruska agresija na Ukrajinu, entuzijazam za primanje zemalja Zapadnog Balkana u EU je bio nizak. Mnogi u evropskom bloku su se žalili da su druge balkanske zemlje (Rumunija, Bugarska i Hrvatska) prerano primljene u Uniju i da im je progledano kroz prste. Nadalje, problemi koje Brisel ima sa defakto jednopartijskim sistemima u Mađarskoj i Poljskoj dodatno su podstakle stare članice da ne reskiraju sa prijemom problematičnih zemalja od kojih neke imaju skoro sve odlike mafijaških autoritarnih režima.
Spor i neefikasan proces pridruživanja i nedostatak volje za istim, ne samo od strane mnogih političara EU, već i od balkanskih autokrata, doveli su do opšteg razočaranja u proces pridruživanja u regionu, uz masovnu depopulaciju radno sposobnog stanovništva i odlazak u EU trbuhom za kruhom. U nekim slučajevima došlo je i do nazadovanja prema demokratskim reformama jer je perspektiva članstva sve dalja.
Ruska invazija na Ukrajinu je donekle dala vjetar u leđa posustalom proširenju, jer je snaženje evropske bezbjednosti i suprotstavljanje ruskom uticaju u regionu nešto što su i sami protivnici proširenja u EU prepoznali kao jedan od prioriteta.
Albanija i Sjeverna Makedonija su dobile dugo očekivano odobrenje za početak pregovora o pridruživanju, a EU je takođe dala status kandidata Ukrajini i Moldaviji ranije ove godine. Trenutno status kandidata za članstvo imaju četiri od šest zemalja Zapadnog Balkana, a Crna Gora i Srbija su najnaprednije u procesu pregovora – u smislu formalnog otvaranja pregovaračkih poglavlja. Koliko je dosadašnji proces neučinkovit najbolje govori primjer Crne Gore koja je otvorila sva 33 poglavlja i po tome je „lider“ u EU pristupnim pregovorima. To često naglašavaju pro-Đukanovićevski lokalni političari kao i neki predstavnici EU iz istočne Evrope koji imaju (možda plaćene) simpatije i za miloističku Crnu Goru i putinističku Rusiju. Međutim, nakon 10 i po godina pregovora naša zemlja je uspjela privremeno zatvoriti svega tri poglavlja. U smislu spremnosti za članstvo, Crna Gora ima od Evropske komisije maltene isti broj bodova kao i Sjeverna Makedonija koja nije ni pregovarala, pa je jasno o kakvom se „liderstvu“ ili „učinku“ Crne Gore radi.
Na samitu je i predsjednica Kosova Vjosa Osmani-Sadriu ponovila planove njene zemlje da podnese zahtjev za članstvo u EU iako pet zemalja EU i dalje ne priznaje Kosovo kao nezavisnu državu. Kosovska predsjednica je takođe pozvala Brisel na konkretnu akciju, rekavši po dolasku na samit da je „potrebno da EU pređe sa riječi na djela”.
Od konkretnih djela su se profilirala dva koncepta koja su navodno dizajnirana da idu uporedo sa pristupnim reformama i pregovorima kako bi iste potpomogli. Riječ je o nedavno reaktiviranom Berlinskom procesu i inicijativi Otvoreni Balkan oko koje se vode velike debate u Crnoj Gori, uz primjesu svih mogućih teorija zavjere. Oba predložena projekta su došla u vremenu nakon izjave Žan-Klod Junkera (ranijeg predsjednika Evropske komisije) 2014. godine da neće biti nove runde proširenja pod njegovim petogodišnjim mandatom. To se sve dešavalo u vremenu oporavka EU od finansijske krize i prije referenduma o izlasku Britanije iz EU.
Junkerove riječi su bile prva nedvosmislena i javna objava da je došlo do zamora od proširenja. Istovremeno u našem regionu je došlo do rasta nedemokratskih trendova i umora od reformi čije bi iskreno sprovođenje moglo ugroziti lidere nekih država koji su ogrezli u kriminalu.
Da bi se održala evropska perspektiva u regionu, makar i fiktivna, i samim tim i njegova bezbjedonosna stabilnost, činilo se da je regionalna saradnja pogodan alat za kakav takav podsticaj. Mnogi su ukazivali da u suprotnom ne bi bilo motiva za Beograd i Prištinu da idu ka normalizaciji odnosa ako bi izgledi za članstvo u EU isparili.
Berlinski proces je startovan pod tadašnjom kancelarkom Angelom Merkel kroz niz redovnih sastanaka na visokom nivou između lidera Zapadnog Balkana i nekoliko zemalja EU koje su naklonjene proširenju. Tokom godina, Berlinski proces je podsticao regionalnu saradnju i sektorske integracije čije najveće dostignuće je nesumnjivo bio Program povezivanja (Connectivity Agenda) sa fokusom na fizičku, digitalnu i međuljudsku povezanost. Takođe je omogućio veći uticaj civilnog društva u proces evropskih integracija a da nije vodio stvaranju novih mehanizama, institucija ili šema finansiranja.
Obznanjeni cilj je bio članstvo u EU jednog dana. Osim toga, Berlinski proces je pospješio ekonomsku saradnju kroz akcioni plan za Regionalni ekonomski pojas (REA) sa ciljem brisanja prepreka za protok ljudi, robe, usluga i kapitala. Nadovezujući se na pomenuto, samit u Sofiji (2020. godine) je dodatno inicirao Zajedničko regionalno tržište (CRM) koje bi bilo skladu sa zakonima i propisima EU.
Godinu dana prije ideje o CRM-u, lideri Albanije, Sjeverne Makedonije i Srbije obznanili su svoju viziju uspostavljanja mehanizma regionalne saradnje, tada neformalno nazvana Mini-Šengen. Kasnije je zvanično nazvana Inicijativa Otvoreni Balkan koja u potpunosti slijedi ideje REA i CRM-a sa fokusom na ekonomiju i slobodu protoka ljudi, roba, usluga i kapitala. Ono što je novo kod Otvorenog Balkana je zapravo da je ta inicijativa regionalna, ali opet donekle pod patronatom Sjedinjenih Američkih Država kao neka vrsta rivalstva sa tadašnjom Merkelinom administracijom oko primata na ovom politički trusnom terenu.
U studiji slučaja i poređenja ove dvije inicijative španski analitički konzorcijum Evropski institut za Mediteran (EIMed) koji čine mnoge vladine i nevladine organizacije iz EU je primijetio da Otvoreni Balkan ima ili planira sve postojeće mehanizme Berlinskog procesa samo što bi oni bili isključivo pod nadzorom lokalnih aktera. Najveća razlika između dva prijedloga su u momentima dijametralno različite reakcije, pogotovo od država koje nisu pokazale previše entuzijazma ni za Berlinski proces – prevashodno BiH i Kosovo. Kritike uključuju prije svega strah od političke i ekonomske sfere u kojoj će dominirati Beograd (kao nekada u Jugoslaviji), i potencijalni priliv malignih uticaja trećih aktera (Rusija i Kina).
Što se tiče praktičnih razlika, Zajedničko regionalno tržište (CRM) obuhvata svih šest država Zapadnog Balkana. U tom smislu, CRM se čini kao pouzdanija opcija za regionalnu saradnju. Ono što je nedostak CRM-a je snažna ruka tj. regionalno vlasništvo i lakše upravljanje CRM-om što Otvoreni Balkan nastoji pojednostaviti uz direktne razgovore između aktera i ad hoc aranžmane.
U Crnoj Gori blok oko predsjednika države Mila Đukanovića je uvijek isticao snažno protivljenje Otvorenom Balkanu nazivajući ga Vučićevom prikrivenom oblandom za Veliku Srbiju (na koju su se eto upecali i Albanci i Makedonci i koju sada navodno i Amerikanci pomažu) i da je cilj te inicijative gutanje Crne Gore kao države. Nedavno reaktiviranja Berlinskog procesa je proslavljeno kao fatalni udarac OB-u. U analizi Evropskog instituta za Mediteran (IEMed) se zaključuje da je „uprkos nekim razlikama, CRM (kao proizvod Berlinske inicijative) i inicijativa Otvoreni Balkan u suštini predstavljaju iste ideje i ciljeve“. IEMed smatra da su dobrodošle sve ekonomske regionalne saradnje ali da je posebno pitanje koliko će to region stvarno približiti članstvu.
Na kraju, još jedna zajednička stvar za oba projekta je odsustvo bilo kakve saradnje na polju vladavine prava i borbe protiv kriminala, što je osnovni i glavni uslov prije iole ozbiljnog razgovora o članstvu u EU.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
Preko Tirane na Zapad
-
KRIZA LOKALNE VLASTI U ANDRIJEVICI: Političari u svađi, grad u bijedi
-
KOLAŠIN ŽELI DA SAČUVA SVOJ NAJVREDNIJI RESURS: Ljepota bez zaštite
-
Izraz u slučaju opasnosti
-
PRODUŽENJE SEZONE U ULCINJU: Što je lijepo može i duže da traje
-
DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (X): Odluka Evropskog suda u slučaju Špadijer
HORIZONTI
SMJENA NAČELNIKA BIA I NOVI PRITISCI SRPSKOG SVETA NA CRNU GORU: Šef je nezadovoljan – pojačaj tempo
Objavljeno prije
2 danana
13 Decembra, 2025
Iz reakcija medija bliskih šefu režima može se zaključiti da je, do skoro u nebesa uzdisan zbog vjernosti Vučiću, Parezanovic pao u nemilost i ubraja se u one koji su nelojalni i povezani sa stranim službama. Mnogo toga se zamjera drugu Marku. Nezvanično, Monitor saznaje iz nekoliko izvora u diplomatskoj zajednici u Beogradu, da je osim Parazanovićeve blamaže kod kuće Vučić nezadovoljan i sa njegovim učincima u Crnoj Gori i da je to jedan od razloga njegove smjene. Novi načelnik Vasiljević je već dobio upute kako da se intenzivira rad u Crnoj Gori i pojača opstrukcija ka putu u EU
Mediji u Srbiji su 7. decembra objavio vijest o smjeni Marka Parazenovića, načelnika operative Bezbedonosno informativne agencije (BIA) i de fakto njenog prvog čovjeka. Od režimskih medija informaciju je razglasio žuti Informer čiji vlasnik i glavni urednik Dragan Vučićević je osoba iz najužeg kruga predsjednika Aleksandra Vučića. Informer je o smjeni pisao afirmativno dodavši da je postavljenje Nikole Vasiljevića na Parezanovićevo mjesto “dočekano s odobravanjem” pozivajući se opet na režimsku Republiku. Informer citira neimenovanog sagovornika iz BIA-e: “Nema, verujte mi, čoveka među nama koji se nije obradovao…unutar BIA-e koji su lojalni svojoj državi i žele joj sve najbolje”. Izvor posebno ističe : “ Nikola nije povezan ni sa jednom stranom službom, što se, nažalost, ne može reći za neke druge (čelne) ljude”. U sigurnosnim službama. “Vasiljević je uvek radio strogo u interesu svoje zemlje” je zaključak sagovornika. Iz ovoga se može zaključiti da je, do skoro u nebesa uzdisan zbog vjernosti Vučiću, Parezanovic sada pao u nemilost i ubraja se u one koji su nelojalni i povezani sa stranim službama.
Smjena Parezanovića je samo jedna u nizu čistki i manija koju braća Vučić posljednjih mjeseci sprovode u vojsci, policiji i tajnim službama iako po zakonu oni nemaju te nadležnosti. Radar je krajem oktobra objavio, pozivajući se na neformalne razgovore sa donedavnim službenicima BIA-e, da je više od dvije trećine kapaciteta Agencije stavljeno u funkciju pronalaženja i eliminacije potencijalnih „dezertera“ iz redova režima.
Direktor BIA-e Vladimir Orlić je prošle godine uručio Vučiću Zlatnu medalju za zasluge prvog stepena povodom Dana službe. Orlić je tada predsjedniku (koji po ustavu ima samo ceremonijalne ovlasti) “pre svega i pre svih” zahvalio na “podršci koja je bila za nas najznačajnija”. “Najdraži gost” i borac protiv obojenih revolucija se ove godine nije pojavio na proslavi BIA-a. Desetak dana prije toga, na televiziji je poručio da “za prvih sedam meseci nismo imali nijedan snimak sa plenuma od BIA-e i MUP-a… kompletna operativa nije samo zakazala, nego ili ćutala, ili direktno radila za drugu stranu“. Mnogi su prepoznali da Predsjednik cilja na Parezanovića koji mu je ranije bio osoba od najvećeg povjerenja. Nezvanično, mnogo toga se zamjera drugu Marku. Srbija je posljednju godinu bila suočena sa masovnim demonstracijama i studentskim blokadama zbog pada nadstrešnice u Novom Sadu. Sve su veće pukotine i nezadovoljstvo u državnim službama i pravosuđu zbog galopirajuće korupcije i preuzimanja državnih službi od strane kartela bliskih vladajućoj porodici.
Na Kosovu su sigurnosne službe razbile narko – špijunske operacije BIA-e, zatvorile pet laboratorija za drogu i 16 švercerskih ilegalnih prekograničnih puteva koje su, po riječima kosovskog premijera, koristili kriminalci bliski vrhu Srbije. U septembru 2023. je spriječen upad narko – terorističke grupe iz Srbije opremljene najmodernijim naoružanjem Vojske Srbije (što je utvrđeno upoređivanjem serijskih brojeva). Ove godine je uhapšeno sedam agenata srpske službe na Kosovu od kojih je četvoro albanske nacionalnosti. Otkrivanje kampa za obuku proruskih paravojski u selu Radenka blizu Manastira Tumane koji su spremani za destabilizaciju Moldavije je bio hladan tuš za režim.
Najveća kompromitacija za braću Vučić je bila objava Sky prepiski u KRIK-u. U njima Parezanović pod kodnim imenom Markus posreduje kod svemoćnog Oskara (za koga opozicija i nezavisni mediji nemaju dileme da se radi o Vučiću) da se utiče na pravosuđe kako bi se osigurale povlastice narko bosu Darku Šariću. Na kraju je izdejstvovano oslobađanje Šarića koje je kasnije pokvareno novim materijalima iz kojih se vidi da je koordinirao narko poslove i ubistvo suparnika iz zatvora u kome je tobože bio pod stalnim video nadzorom.
Nezvanično Monitor saznaje iz nekoliko izvora u diplomatskoj zajednici u Beogradu, da je osim Parazanovićeve blamaže kod kuće Vučić nezadovoljan i sa njegovim učincima u Crnoj Gori i da je to jedan od razloga njegove smjene.
Večernje Novosti koje su krajem avgusta 2024. godine objavile hagiografski (svetačko žitije) tekst o Parezanoviću sada nisu objavile ni riječ o njegovoj smjeni. Taj list kojim upravlja Miloševićev ratni propagandista Milorad Vučelić, je imao velike hvale za Parezanovićeve učinke u Crnoj Gori. Istican je snažan uticaj Parezanovića i BIA-e na ovdašnju Srpsku crkvu (SPC), učinke u srbijanizaciji naše zemlje pred popis stanovništva i nastojanja da se vrati u zagrljaj Beograda. Rezultati popisa su zvanično obradovali velikosrpske šoviniste i kriminalne kartele, ali se kroz neformalne signale i reakcije moglo naslutiti da su očekivali puno više. Aktivnosti BIA-e su nastavljene i nakon popisa ali su se i tu pojavile pukotine i znaci nedovoljne lojalnosti srbijanskom gospodaru i od strane onih koji se izjašnjavaju kao Srbi.
Ovu godinu je obilježila teška instrumentalizacija dijela Srpske crkve u Crnoj Gori u propagiranju istorijskog revizionizma i veličanja nacističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata. Kao nositelj i propagator velikosrpskog fašizma, u prvi plan je došao episkop budimljansko – nikčićki Metodije Ostojić koji je od strane Srbije uzdignut na nivo “mitropolita”. Promaknuće je stiglo nakon što je do tada glavni SPC arhijerej mitropolit crnogorsko – primorski Joanikije Mićović potpisao protestno pismo sa još petoricom drugih episkopa zbog pljuvačkog rječnika Patrijaršije i vlasti protiv studenata. Slijedilo je omalovažavanje Joanikija i gomila parastosa četnicima, veličanja njihovih “podviga” i podizanje spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru.
Metodije je isturen kao glavni terenski operativac. U cirkusu oko uklanjanja spomenika uočeno je i prisustvo kriminalaca i saradnika BIA-e. Spomenik se kasnije obreo u beranskom manastiru i volšebno nestao. Na pitanje inspektora gdje je spomenik, Metodije je odgovorio, kako prenose kragujevački Pogledi: “Krijem ga u svom srcu. Ako hoćete do Pavla Đurišića moraćete prva da isčupate moje srce“. Parezanović je očito našao način da prvi dođe do pomračenog srca ovog tobože Hristovog arhijereja. Barski paroh Jovan Plamenac je u aprilu 2023. javno progovorio kako vlast i BIA obrađuje i upravlja s episkotom SPC-a. Vučić je „na sjednici (arhijerejskoga) sabora, iz svoje tašne izvadio kompromitujući materijal, koji mu je pripremila BIA i rekao episkopima ponaosob: ovo si radio, ovde si snimljen”. Za sada se ne zna šta je privoljelo Metodija da se odrekne amfilohijevskog nasljeđa ali njegov rastući politički angažman je veoma indikativan. No on nije uspio okupiti ni veliku masu tobožnjih “vjernika” niti glavne srpske CG političare u Gornjem Zaostru. Kasnije su se neki od njih se žalili, po neformalnim kazivanjima zapadnih diplomata, da im je u Zaostru “bila pripremljena klopka” od ljudi bliskih Vučiću. Kasniji protesti i napadi na turske imigrante i njihove radnje su takođe široko percipirani kao novi pokušaj Parezanovića da ugrozi stabilnost i put ka EU.
Novom naletu revizionizma i veličanja četništva se pridružio i, do sada percipiran kao umjeren, podgorički paroh Gojko Perović. U njegovom javnom reagovanju povodom emisije Načisto na TV Vijestima Peroviću je zasmetalo to što se četnici negativno prikazuju i što se ne(dovoljno) priča o komunističkim zločinima. Ranije mu je zasmetao transparent domaćih navijača na utakmici sa Hrvatskom – “Ustaše i četnici – zajedno ste bježali”. Po Peroviću, četnici i ustaše uprkos moru dokumenata nemaju ništa zajedničko. Perović je početkom maja dao drugačiju izjavu, nakon Joanikijevog parastosa Đurišiću u Lijevča Polju, BiH. Poručio je da je mitropolit pogrešno shvaćen. “Svjesni smo da način na koji je Mitropolit hvalio Đurišićeva dobra djela, što se čini na sahrani, pomenu svakom pokojniku, zvuči prenaglašeno i neprimjereno, pogotovo u kontekstu zločina koje je Đurišićeva vojska učinila godinama prije svog sopstvenog stradanja”. Ali “niti je mitropolitova namjera bila da veliča zločine, niti da ih skriva”. Da li je i šta se u nekoliko mjeseci promijenilo kod ovog sveštenika ostalo je nejasno.
Novi načelnik Vasiljević je već dobio upute kako da se intenzivira rad u Crnoj Gori i pojača opstrukcija ka putu u EU. To je u srijedu indirektno obznanio i inostrani ministar Marko Đurić na mreži X. U reakciji na poziv Milojka Spajića da sav region uđe u EU Đurić je upozorio na “spremnost pojedinih političara u regionu (tj. Spajića) da pokažu da se odriču rodbine i komšiluka” ili prevedeno Srbije kao gospodara. Po Đuriću odricanje od Srbije “neće ubrzati bilo čiji put u EU”. “Najbolji smo kada jedni druge podržavamo, a ne kada se međusobno poredimo” zaklučio je Đurić.
Dosadašnjih 100 i kusur godina “podrške” beogradskih vlasti skupo su stajale Zapadni Balkan.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
HORIZONTI
OPERACIJA LUGANSK I DOMAĆI RUSKI PLAĆENICI: Zastita nacionalne bezbjednosti ili nova predstava
Objavljeno prije
1 sedmicana
6 Decembra, 2025
Nema tačnih podataka koliko se crnogorskih građana bori na strani Rusije protiv Ukrajine ali neformalno kruže informacije da ih je oko desetak i još toliko onih koji su porijeklom iz Crne Gore. Informacije o broju poginulih su još nedostupnije. Monitor je pričao sa porodicom jednog poginulog iz Crne Gore. Po njihovim riječima on je bio radnik na građevini u Moskvi kome je istekla dozvola za rad i boravak. Nakon što je inspekcija ustanovila da radi ilegalno ponuđena mu je mogućnost odlaska na front kao radnika na fortifikacijama koje Rusija gradi u okupiranim djelovima Ukrajine. Alternativa je bila deportacija u Crnu Goru ili Srbiju (jer ima oba pasoša)
Prošlog četvrtka osvanula je vijest iz Uprave policije (UP) da je u saradnji sa Višim državnim tužilaštvom (VDT) u Podgorici, kao i sa Obavještajno – bezbjedonosnim direktoratom Ministarstva odbrane (MO) izvedena Operacija Lugansk. Akcija je plod višemjesečnog rada sa ciljem razotkrivanja i procesuiranja osoba koje su ratovale u stranim oružanim formacijama, u ovom slučaju Ruske Federacije. Rusija je krajem februara 2022. otpočela oružanu agresiju na Ukrajinu. Od tada se Specijalnoj vojnoj operaciji (SVO), kako Kremlj zvanično naziva invaziju Ukrajine, pridružilo desetine hiljade plaćenika i pasa rata. U Srbiji se o učešću Srba u tom ratu najviše zna zahvaljujući youtube kanalu i drugim društvenim mrežama na kojima se pojavljuje snajperista Dejan Berić kao jedan od glavnih promotera za vrbovanje plaćenika s naših prostora. Navodno ga u Srbiji čeka optužnica i hapšenje ako se ikada vrati u zemlju. On je u januaru 2024. godine dospio u medijski fokus kada je došlo do pobune srpskih plaćenika i dobrovoljaca koji su ratovali u 119. strjeljačkom puku sa sjedištem u Rjazanu. Berić se žalio da su ruski oficiri „ Srbe loše tretirali…nazivali ih pogrdnim imenima.. da su došli da kradu”. Komandanti su Srbima dali naređenje da idu u napad samo sa 2-3 magazina municije. Kada su Srbi odbili naredbu, smatravši je samoubistvom, stigla je vojna policija. „Bukvalno su tukli naše nenaoružane borce kundacima, smrskali nekoliko glava, udarali ih u usta”, rekao je tada Berić na video snimku. Srbijanski zvaničnici se nisu oglašavali.
U Crnoj Gori su nedavno uhapšeni Danilovgrađani Danko Savić i Dejan Braletić dok su pretresi izvršeni još kod osam osoba. Policija je navela da je operacijom obuhvaćeno 12 osoba. Dan i noć ranije izvršeni pretresi na 13 lokacija uključujući i jedan advokatski ured, sve na području Danilovgrada, Nikšića i Podgorice. Policija dalje tvrdi da su nađena i oduzeta 24 komada vatrenog oružja, preko hiljadu komada municije, više okvira, devet noževa, sablji i bajoneta, kao i uniforme, zastave i druga obilježja formacijskih organizacija i grupa.
Iz detaljnog saopštenja policije ispada da je samo Savić uhapšen kao osumnjičeni za izvršenje krivičnog djela učestvovanje u stranim oružanim formacijama. „ On je bio u“oružanoj formaciji Ruske federacije, i to u Lugansku, u ratu koji Rusija vodi protiv Ukrajine na ukrajinskoj teritoriji, u periodu od početka 2023. do početka 2025. godine” pojašnjava UP. Saviću je na tekućem računu nađeno milion i po eura koje je, navodi se, protivzakonito pribavio i koji se dovode “u vezu sa sa izvršenjem ovog krivičnog djela”. Nije jasno iz saopštenja da li je on taj novac donio kao plijen iz rata ili ga je koristio za regrutaciju novih plaćenika. U svakom slučaju vrlo je interesantno da navodni plaćenik ima taj novac na tekućem računu umjesto gotovine ili kripto računa što je uobičajeno za takve vrste poslova. Teret dokazivanja leži na policiji i tužilaštvu ako ovaj slučaj bude uopšte procesuiran. Za Savića je još navod da ima “vazdušnu pušku bez potrebne dokumentacije”, te razne uniforme uniforme (i one Kozačkog bratstva), pancire, šlemove, uređaje za komunikaciju, SIM kartice, članske karte, uvjerenje o državljanstvima i pasoše stranih država, rusku vojnu knjižicu, dokaz o posjedu vrijedne nekretnine” itd. Ovoliki sitni detalji su takođe indikativni i ispada da istražni organi i nemaju puno materijala.
Od svih obuhvaćenim Operacijom Lugansk je još samo Braletić uhapšen za “nedozvoljeno držanje i nošenje oružja i eksplozivnih materija” jer mu je nađena “lovačka puška u ilegalnom posjedu… i 18 komada municije”. Ovo upućuje, uključujući i nezvanične informacije, da su svi ostali imali dozvole za oružje.
Na kraju je UP saopštila, da je odlučna da se “suprostavi savremenim visokorangiranim bezbjednosnim prijetnjama, identifikacijom i otkrivanjem malignog i hibridnog djelovanja, koje dolazi iznutra i sa elementima inostranosti…”. Jezik saopštenja neodoljivo podsjeća na miloističko – katnićevsko doba i rječnik srbijanskog predsjednika (“sa elementima inostranosti”).
Savić je ranije hapšen 30. juna ove godine u Danilovgradu gdje ima prebivalište (navodi se kao državljanin BiH). Policija mu je oduzela 12,2 kg eksploziva, 33 komada municije različite vrste i kalibra, optiku za noćno osmatranje, dvije radio stanice, signalni pištolj. Tada su mu nađeni i amblemi sa grbovima i natpisima, legitimacije Crnogorskog kozačkog bratstva uz razne fotografije. Policija je dodala i da mu je dva dana ranije u Nikšiću nađen startni pištolj i 38 vojnih znački. Na portalu pravosuđa može se pronaći i presuda K.br. 76/18 iz 2018. godine Osnovnog suda u Danilovgradu. Savić je tada osuđen uslovno na tri mjeseca zatvora jer mu je u kući nađena municija za pištolj te “1 metak 7,62×39 mm za automatsku pušku, 1 metak za protivavionski mitraljez kalibra 12,7 mm, te 3 trotilska metka prazmatičnog oblika, fabričke izgradnje, namijenjena za punjenje minsko eksplozivnih sredstava, ukupne bruto mase 938,7 grama”. U presudi stoji da je Savić i državljanin Crne Gore.
Po informacijama na društvenim mrežama, za Savića se navodi da je bivši oficir Vojske Jugoslavije. Novinar portala IN4S i Politike Igor Damjanović poznat po izvještavanjima (i odlikovanjima) s ruske strane u Ukrajini navodi na Facebook-u da je, prema njegovim saznanjima, Savićev otac navodno mučen i ubijen tokom rata u BiH od suparničkih formacija. Takođe piše da je do prije mjesec dana Savić bio u zatvoru – vjerovatno zbog eskploziva koji mu je nađen ljetos.
Prosrpski mediji su usporedili ovu akciju policije s ranijom aferom Državni udar u operativnoj režiji sada pritvorenog za kriminalno udruživanje i drogu Milivoja Katnića. Finale ove maratonske telenovele se očekuju na Apelacionom sudu krajem godine. Prvostepeno svi optuženi navodno ruski zavjerenici su oslobođeni u ponovljenom postupku.
Valja se podsjetiti i akcije Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) u oktobru 2022. godine. za vrijeme premijera Dritana Abazovića. Tada su u sadejstvu sa „zapadnim partnerskim službama“ tobože uhapšeni brojni ruski špijuni „koji se broje u desetinama“ kako je na početku javljeno. Jedini uhapšeni je bio umirovljeni službenik Ministarstva vanjskih poslova Radomir Sekulović koji je navodno bio šef ruske mreže u Crnoj Gori zajedno sa njegovim kumom. Pojedini mediji su tada prenosili „pouzdane informacije iz ANB-a“ (kojim je upravljao promiloistički Savo Kentera) da je Sekulović „sve priznao“ pa ga zbog toga nisu optužili. Sekulović je to negirao. Na kraju je, umjesto špijunaže, stigla optužba za nedozvoljeno držanje pištolja i nekoliko metaka i o tome se više ništa nije čulo.
Crna Gora je plodno tle za teorije zavjera kod jednog broja stanovnika od kojih su neki i lično učestvovati u rješavanju globalnih problema pogotovo kada je “majka” Rusija jedna od strana. Crna Gora je pod Knjazom Nikolom Petrovićem na svoju inicijativu i bez traženja ruskog dvora 1905. godine objavila rat Japanu koji je ušao u sukob s Rusijom oko dalekoistočnih posjeda. Tada se javilo preko hiljadu dobrovoljaca spremnih ginuti za ruskog cara. Nekoliko njih je i otišlo.
Monitor je već pisao o srpskim dobrovoljcima i onima koji su se borili za paramilitarnu Vagner grupu u Donbasu 2015. i 2016. godine tokom prve ruske agresije. Jedan od njih je osuđen u Crnoj Gori ali bez navođenja specifikacija njegovog borbenog angažmana. Nakon što je osnivač Vagnera Jevgenij Prigožin pao u nemilost Kremlja (zbog priče o teškoj korupciji i nekompetentnosti ruske armije) i kasnije bukvalno pao s avionom u kome je bio postavljen eksploziv, novi ratnici s naših prostora direktno potpisuju ugovore s ruskim Ministarstvom odbrane.
Nema tačnih podataka koliko se crnogorskih građana bori na strani Rusije protiv Ukrajine ali neformalno kruže informacije da ih je oko desetak i još toliko onih koji su porijeklom iz Crne Gore. Informacije o broju poginulih su još nedostupnije. Monitor je pričao sa porodicom jednog poginulog iz Crne Gore. Po njihovim riječima on je bio radnik na građevini u Moskvi kome je istekla dozvola za rad i boravak. Nakon što je inspekcija ustanovila da radi ilegalno ponuđena mu je mogućnost odlaska na front kao radnika na fortifikacijama koje Rusija gradi u okupiranim djelovima Ukrajine. Nakon šest mjeseci bi bio vraćen u Moskvu i dobio bi državljanstvo Rusije. Alternativa je bila deportacija u Crnu Goru ili Srbiju (jer ima oba pasoša). Međutim, po dolasku na front umjesto građenja fortifikacija poslat je u prve linije fronta gdje je poginuo u jednom od samoubilačkih napada o kojima je Berić ranije pričao. Iako porodica ima pravo na nadoknadu od 120 hiljada za smrt člana porodice na frontu plus orden i pravo na državljanstvo ništa od toga nisu ostvarili “jer ambasadu u Beogradu nije briga za naše poginule”. Obraćanja srbijanskom Ministarstvu spoljnih poslova da makar natrag dobiju tijelo za sada nisu urodila plodom.
Nastavak priče o Rusiji i navodnim ratovima za nju slijedi u Apelacionom sudu krajem decembra. Lugansk je za sada samo sporedna epizoda – ukoliko Beograd ne otvori novo poglavlje.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
HORIZONTI
SARAJEVSKI SAFARI U SUDNICI ITALIJE: Lovci bez duše
Objavljeno prije
3 sedmicena
21 Novembra, 2025
U Italiji je protekle nedjelje otvorena istraga protiv takozvanih vikend snajperista koji su sa raznih strana svijeta dolazili u BiH i plaćali srpskim vojnicima da pucaju na stanovnike opkoljenog Sarajeva. Prema italijanskoj agenciji Ansa, ovi turisti napuštali su Italiju, dolazili na srpske položaje oko Sarajeva i iz zabave pucali po ulicama opkoljenog grada. Najskuplji trofeji bila su djeca Sarajeva, dok su, po navodima svjedoka, najstarije građane mogli ubijati bez naknade. Cifre su išle i preko sto hiljada njemačkih maraka
Široka i duga ulica Zmaja od Bosne koja vodi ka srcu Sarajeva poznatija je kao snajperska aleja. U godinama nakon opsade ovog grada stravične priče sa ovog koridora smrti ušle su u ratne izvještaje, udžbenike, izložbene prostore i popularnu kulturu. Četvorogodišnja opsada olimpijskog grada pod Trebevićem ispisala je najstravičnije stranice moderne istorije Evrope. Posljednjih dana opet se otvaraju sarajevske rane.
Broj stradalih tokom opsade Sarajeva kreće se najčešće oko cifre od 11.000, ali, ima i drugačijih tumačenja. „Rezultati istraživanja demografskog tima ICTY-a koji je na raspolaganju imao izvore dostupne tribunalu u Haagu pokazali su da je u djelovima šest sarajevskih općina pod opsadom u periodu od aprila 1992. do decembra 1995. godine broj poginulih i umrlih bio 18.888“, stoji u udžbenicima po kojima uče učenici završnih razreda u BiH.
Detaljnije brojke su još tužnije. Prema zvaničnim podacima, tokom opsade je ubijeno 1.601 dijete. Sa Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu naveli su da su samo snajperisti ubili 225 ljudi, među kojima 60 djece. Nijedan snajperista nije odgovarao za svoje zločine. Ni pred domaćim ni pred međunarodnim sudovima.
Kao da ovo nije dovoljno strašno, krvavi tragovi vode i dalje, u najmračnije hodnike ljudskih duša. Priča o Sarajevskom safariju i njegovi zli i perverzni kreatori opet su dospjeli u fokus svjetske javnosti.
U Italiji je protekle nedjelje otvorena istraga protiv takozvanih vikend snajperista koji su sa raznih strana svijeta dolazili u BiH i plaćali srpskim vojnicima da pucaju na stanovnike opkoljenog Sarajeva. Prema italijanskoj agenciji Ansa, ovi nesvakidašnji turisti napuštali su Italiju, dolazili na srpske položaje oko Sarajeva i iz zabave pucali po ulicama opkoljenog grada. Odavno se priča o tome da su postojali i cjenovnici u kojima su najskuplji trofeji bili najmlađi stanovnici Sarajeva, dok su po navodima svjedoka, najstarije građane mogli ubijati bez naknade. Cifre su išle i preko sto hiljada njemačkih maraka.
U Milanu je u toku istraga čiji je cilj otkrivanje učesnika u ovim safari turama. Istragu je otvorio tužilac Alesandro Gobis, a po optužbi za namjerno ubistvo otežano okrutnošću i iz podlih motiva. Trenutno su optužbe usmjerene protiv nepoznatih osoba i proizilaze iz tužbe koju je podnio novinar i pisac Ezio Gavazeni, uz pomoć dva advokata i bivšeg sudije Guida Salvinija.
Gavazeni je u svojim namjerama pomognut i od načelnice opštine Novo Sarajevo Benjamine Karić. Ona je nakon što je ovu priču ponovo na svjetlo dana iznio dokumentarni film Sarajevo safari slovenačkog reditelja Mirana Zupaniča odlučila da reaguje. U septembru 2022. godine je tužilaštvu BiH podnijela krivičnu prijavu protiv NN lica koja su sijala smrt po Sarajevu. U avgustu ove godine je putem ambasade Italije krivičnu prijavu proslijedila tužilaštvu u Milanu koje je evo pokrenulo istragu.
Priča o užasnim zločinima do medija je ponovo stigla trideset godina nakon prvog objavljianja. Dnevni list Oslobođenje je među prvima pisao o ovim užasima.
Prvog aprila davne 1995. godine ovaj medij je na naslovnici objavio priču Snajperski safari u Sarajevu. „Riječ je o ratnom turizmu najnovijeg i, zasad, najizopačenijeg tipa. Ne ide se više samo ‘mirisati barut’, izložiti se perverznom zadovoljstvu opasnosti, nego se ide u autentični ‘snajperski safari’ – na položaje iznad Sarajeva, odakle se za devize, dobija pravo na odstrel djece, staraca i žena, ukratko civila koji nezaštićeni hodaju na puškomet ‘brdske čeke”. Tu tvrdnju, nevjerojatnu u svoj svojoj jezivosti, iznesenu pred Sudom naroda u Tridentu, prenijele su u četvrtak na naslovnim stranicama praktički sve viđenije talijanske novine pod više-manje istovjetnim naslovima: Ratni vikend u Sarajevu“, pisalo je Oslobođenje.
Snajperisti su se navodno okupljali petkom u Trstu, da bi potom bili prebačeni avionom kompanije Aviogenex do Budimpešte ili Beograda, pa kopnenim putem ili helikopterima do Pala, a zatim i brda oko Sarajeva. Tu su plaćali kako bi pucali na građane. Srbija negira umiješanost, ali istražitelji vjeruju da su srpske obavještajne službe znale za turističke pohode.
Torinska Stampa je prenijela devedesetih svjedočanstvo svog novinara. Đuzepe Zakaria piše da ga je na Palama, „gospodin u odori srpske vojske” doveo do barake u kojoj je na podu bio gumeni madrac, na zidu prozorčić sa uglavljenom snajperskom puškom. Ponuđen mu je odstrijel civila po ulicama izranjavljenog grada.
U Zupaničevom filmu iz 2022. anonimni sagovornik koji je početkom devedesetih prošlog vijeka često provodio po položajima u BiH radeći za jednu američku agenciju priča kako je prvi put saznao za Sarajevo safari u januaru 1993. godine u Beogradu, pa potom na Palama. „Za određene svote novca, dolaze nepoznati ljudi i pucaju na stanovnike Sarajeva“, govorio je u filmu čovjek zaštićen anonimnošću. On će u filmu tvrditi da to nijesu radili obični ljudi, već ljudi na pozicijama koji su njima bili zaštićeni. Gavazeni tvrdi da poznaje neka imena vikend-snajperista. Jedan od njih navodno je vlasnik privatne klinike za etetsku hirurgiju. Većina, kako dodaje, gaji desničarske i ekstremno desničarske stavove. Zupanič u intervjuu za RTVSLO otkriva i drugi nivo priče o lovcima-monstrumima: „Siguran sam da su to morali biti ljudi koji su uživali povjerenje određenih osoba. Morao si biti u unutrašnjem krugu da bi ti bilo dopušteno da saznaš za to. Niko nikada nije otkrio mrežu, a o tome se govori i 25 godina kasnije, uz vrlo malo informacija“. Na kraju krajeva, samo bogati, ekstremno imućni ljudi mogli su sebi priuštiti ovako perverzno osmišljenu adrenalinsku avanturu.
Navodno je u njegovom filmu iz 2022. trebala da se nađe i izjava pilota koji je prevozio lovce iz Beograda u BiH. Zupanič je pričao da iako je njegov tim uspio da nađe sagovornike sa srpske strane nije bio iznenađen kada su zbog bojazni za sopstvenu sigurnost tik pred snimanje odustali.
I Florens Artman glasnogovornica Glavnog tužilaštva ICTY‑a (Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju) dala je izjavu povodom ovih stravičnih dešavanja za Slobodnu Evropu: „Znali smo za to, ne znam kako da to uopšte nazovem. Nismo znali kako je to organizovano. Izuzetno je važno da je pokrenuta pravosudna istraga i da se mora istražiti ko su bili organizatori”.
Italijanska Republika piše ovih dana i da su italijanske tajne službe znale za snajperiste, sunarodnike, koji su plaćali da bi mogli pucati na civile u Sarajevu. Bilo je to dosta vremena ranije od napisa u sarajevskom Oslobođenju. „Bosanske službe su krajem 1993. saznale za Safari. Sve se to dešavalo tokom zime ’93–’94. Obavijestili smo Sismi (italijanski vojni obavještajni servis) početkom 1994. Njihov odgovor stigao je nakon dva mjeseca i bio je značajan: „Otkili smo da Safari polazi iz Trsta. Prekinuli smo ga i Safari se više neće održavati“, prenijela je Republika riječi bosanskog obavještajca. Nakon te razmjene dopisa o slučaju se više nije govorilo, bar ne između dvije obavještajne službe, piše ovo glasilo.
U medije su više puta stizale riječi Edina Subašića bivšeg agenta bosanske obavještajne službe, koji je sada na vrhu liste svjedoka koje tužilaštvo u Milanu namjerava da pozove. Dio dokumenata koje je Gavazeni predao su i njegovi spisi i izvještaji. U njima o smrtonosnom safariju piše: „Do ovog fenomena sam došao krajem 1993., kroz dokumente vojne sigurnosne službe o ispitivanju zarobljenog srpskog dobrovoljca“. Po Subašićevim riječima koje prenose domaći i svjetski mediji, zarobljeni Srbin je svjedočio da je putovao i razgovarao sa jednim od Italijana-turista. On mu je otkrio da su on i njegova grupa lovci koji su plaćali da pucaju na ljude po gradu. „I njemu je to bilo iznenađenje, zbog čega je odmah to spomenuo! Bio je to prvi put da sam čuo za tako nešto“, svjedočio je Subašić.
Osim ovih dokumenata, milansko tužilaštvo pokušava da pribavi akte Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Cilj je da se ukrste informacije koje su ranije utvrđene sa novim elementima.
Od 2007. godine poznata je javnosti izjava državljanina SAD-a Džon Džordana koji je služio u vatrogasnoj brigadi UNPROFOR-a u Sarajevu devedesetih godina prošlog vijeka. Njegova svjedočanstva su već prihvaćena kao dokazi na suđenjima srpskim generalima Svetozaru Galiću i Dragomiru Miloševiću pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju. Rekao je Tribunalu za bivšu Jugoslaviju da je znao za turiste-snajperiste koji su dolazili u Sarajevo da iz hira pucaju na civile. Napomenuo je da se jedan čovjek pojavio sa puškom koja je više odgovarala lovu na divlje veprove nego borbama u urbanom području.
Šta će se sve doznati o ovoj priči, ostaje da se vidi. Mnogi sumnjaju pozitivan rasplet. Trideset godina tišine daje za pravo sumnji. Problem koji italijanska strana pokušava da razriješi ovih dana je golem. Njegov dobar dio je u njihovom dvorištu. Ako je tačno da je italijanska obavještajna kancelarija znala za ovo još devedesetih, dosije o svemu mora da postoji. To što se tri decenije taj dokument nije pojavio je ozbiljan problem države na Apeninima.
Sarajevska priča čiji nastavak pratimo ovih dana u milanskim sudnicama donosi nove strepnje. Ratni užasi koji su svijet zadesili posljednjih godina opominju da je zlo u međuvremenu samo raslo.
Dragan LUČIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj

ZNAKOVI PORED PUTA: Botunska Crna Gora
DETALJI SPORAZUMA O PONOVNOM OTVARANJU SVETOG STEFANA: Izgubljene godine
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Loša vlast kao sudbina
Izdvajamo
-
HORIZONTI3 sedmiceSARAJEVSKI SAFARI U SUDNICI ITALIJE: Lovci bez duše
-
DRUŠTVO3 sedmicePOLITIČKA CIJENA HRAMA SVETOG MARKA U BUDVI: Hoće li milionska donacija SPC izazvati raspad koalicije na vlasti
-
INTERVJU3 sedmiceDRAGO BOJIĆ, TEOLOG I FILOZOF, SARAJEVO: U ljude se uvlači strah, jer ne znaju što donosi sjutra
-
FOKUS3 sedmiceCRNOGORSKA DIPLOMATIJA, LOBISTI I RASLOJAVANJE U SRPSKOM SVETU: Vrijeme tranzicije
-
DRUŠTVO1 sedmicaPREDSJEDNIK UO INSTITUTA SIMO MILOŠEVIĆ PREDRAG DRAGOJLOVIĆ UHAPŠEN U SRBIJI: Novac od kriminala ulagao u hotel u Crnoj Gori?
-
Izdvojeno3 sedmiceVLADA PREDSTAVILA PLAN DRŽAVNIH PRIHODA I RASHODA ZA 2026. GODINU: Situacioni budžet
-
Izdvojeno3 sedmiceCIN-CG: NAVIJANJE NA MEČU CRNA GORA – HRVATSKA: Dvije slike istog stadiona
-
INTERVJU3 sedmiceVESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Imali smo vremena
