Povežite se sa nama

DRUŠTVO

UBRZANO ISELJAVANJE IZ ZEMALJA BIVŠE JUGOSLAVIJE: Države zatvorenih škura

Objavljeno prije

na

Iseljavanje je riječ koja se isto kaže na srpskom, hrvatskom, bosanskom i crnogorskom jeziku. San – takođe. U zemljama u kojima se ti jezici govore o odlasku sanja ogroman broj ljudi, sve više ih san ostvaruje. O tome bruje mediji u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, u Srbiji se o iseljavanju govori povremeno, kod nas veoma rijetko.

Tokom deset mjeseci ove godine Bosnu i Hercegovinu je napustilo 35.377 osoba. Od oktobra 2013. do oktobra 2017. godine, prema podacima Unije za održivi povratak i integracije u BiH, ovu zemlju je napustila ukupno 151.101 osoba.

Predsjednica Unije Mirhunisa Zukić kazala je da su od jula od 2013. do oktobra 2017. godine pratili iseljavanje građana, te da je u istraživanju učestvovalo 1.750 mjesnih zajednica, 82 opštine, 104 lokalne nevladine organizacije i 170 volontera. Po njenim riječima, iz entiteta Federacija Bosne i Hercegovine otišlo je je 68.068 osoba, iz entiteta Republika Srpska 68.278 te iz Brčko distrikta 14.755 ljudi.

Alarmantni su, objasnili su iz Unije, podaci iz Bosanske Posavine iz koje je u toku ove godine otišlo više od 10.000 ljudi, prenijela je agencija Fena.

Ekonomska kriza, besperspektivnost, nepoštovanje osnovnih ljudskih prava, samo su neki od razloga zbog kojih mnogobrojne kompletne porodice odlaze iz BiH. Može se mirne duše preslikati na komšiluk.

,,Uglavnom prvo odlazi jedan član, najčešće žena kao medicinska sestra koja se prekvalifikovala u Orašju ili nekim drugim centrima za prekvalifikaciju i završila kurs njemačkog jezika. Ona ode na tri mjeseca, pa onda postepeno povlači po dio porodice, dok na kraju ne odu svi. To je najčešći scenario”, rekla je u razgovoru za portal Buka predsjednica Unije Mirhunisa Zukić.

Ona objašnjava da centri iz Sarajeva ,,zaboravljaju” čitave regije: ,,To su na kraju krajeva prostori koji mogu hraniti cijelu BiH, ali nažalost nikome nisu prioritet”. Zvuči poznato.

Portal Buka ovih dana je izvijestio o dvije stotine mladih ljudi koji su se uputili u nepoznato, na rad u Slovačku za koji bi trebali da budu plaćeni po 500 eura mjesečno. Radi se 12 sati dnevno.

Za uslove niko ne pita, jedino im je bitno da rade. ,,Za to vrijeme naši političari raspravljaju da li će 9. januar biti praznik, da li će se priznati Kosovo, da li će biti referenduma… A moj drug Jasmin drhti od straha jer ne zna šta ga tamo čeka i plače jer ostavlja bolesnu majku”, napisano je na internetu mladić koji je ispratio druga.

Zavod za statistiku Federacije BiH objavio je podatke o znatno manjem broju iseljenih. Kažu da se između 2013. i 2016. iz BiH odjavilo 10.041 građana. ,,Odjavilo”, nije isto što i ,,otišlo”, ali bosanskim zvaničnicima očito više odgovara da vide statističku brojku nego stvarnost. U skladu s tim, iseljavanje ne pominju.

U Hrvatskoj danas živi manje od četiri miliona ljudi – gotovo 300.000 manje nego tokom 2011. godine, kad je urađen posljednji popis stanovništva. Samo u periodu od 2011. do 2014. godine iz Hrvatske se iselilo oko 165.000 stanovnika, a u naredne dvije godine iseljavanje je nastavljeno nesmanjenim intenzitetom: tokom 2015, procjenjuje se, Hrvatsku je napustilo oko 65.000 ljudi.

Prirodnim putem, odnosno većim brojem umrlih od broja rođenih izgubljeno je još najmanje 65.000 osoba. Broj stanovnika tako je pao ispod psihološke granice od četiri miliona, a do 203., ostanu li trendovi isti, pašće na 2,9 miliona.

Ovo su konstatacije dr Stjepana Šterca demografa sa Geografskog odsjeka zagrebačkog Prirodno-matematičkog fakulteta u studiji Demografski razvoj Hrvatske kao temelj planiranja mirovinskog sustava.

Ovih dana dr Šterc je ocijenio kako bi ,,prema najcrnjim demografskim prognozama, 2051. u Lijepoj našoj moglo ostati dva i po do tri miliona – i to većinom starijih stanovnika”.

,,Ove ćemo godine prirodno izgubiti oko 18 hiljada ljudi, iseljavanje iz Hrvatske je na nivou 39 hiljada, dok nam statistike stranih zemalja govore da je samo lani u Njemačku odselilo 57.000, u Austriju 5500, a tu su i Irska, Austrlija i brojne druge zemlje svijeta. To je vrlo ozbiljan problem, čak bih rekao i ključan problem kojem se ne posvećuje dovoljno pažnje”, izjavio je Šterc za HRT.

Stiglo je dotle da je i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović promijenila ploču. Iako je početkom godine poručila da ,,ljudi danas imaju slobodan život te mogu otići ako im nije dovoljno dobro, ovih dana je ocijenila da je zbog iseljavanja ,,u Hrvatskoj izvanredno stanje”.

Srpski predsjednik Aleksandar Vučić, pred kraj svog mandata na mjestu premijera, primijetio je, tokom posjete jugu Srbije da se iseljavanja ,,događaju svuda”. Ilustrovao je to tvrdnjom da ,,iz Hrvatske odlazi dvostruko više ljudi nego iz Srbije, iako je dvostruko manja zemlja”. Utješno.

Ovog oktobra mediji su prenijeli da je Srbija po emigraciji 31. zemlja u svijetu. ,,Emigracija iz Srbije poprimila je, prema procjenama nedavno objavljenim u Sekretarijatu OECD, galopirajući rast”, izjavio je redovni član Akademije ekonomskih nauka, profesor Vladimir Grečić za Danas.

Ne postoje precizni podaci o tome koliko građana Srbije trenutno živi i radi u inostranstvu, niti koliko ljudi godišnje potraži posao van granica zemlje, a prema statistici, koja podatke bazira na popisu, prema poslednjem izvještaju iz 2011. van zemlje se nalazi 313.411 građana Srbije. Podaci OECD, rađeni uglavnom prema evidencijama zemalja koje primaju ekonomske migrante, govore da je taj broj čak 598.200 i to samo u zemljama koje pripadaju ovoj organizaciji. Uračunate su samo osobe koje imaju 15 i više godina.

Prosječan godišnji broj emigranata iz Srbije samo u države članice OECD, u periodu od 2005. do 2014. iznosio je 31.000. U 2014. emigriralo je 57.000 osoba, da bi 2015. taj broj dostigao rekordnih 60.000, pišu srpski mediji.

Prema izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma iz 2016 , Srbija je na 141. mjestu od 144 države prema kapacitetu da zadrže mlade i talentovane ljude.

Facebook stranica ,,Iseljavanje iz Srbije” ima oko pet hiljada članova. Na naslovnoj stranici piše ,,Pitaće te starost gdje ti je bo pasoš”. Grupa je, kažu, predviđena za ostavljanje predloga, savjeta, utisaka i ostalih informacija koje mogu pomoći onima koji bi da život nastave negdje drugdje. ,,Gde, šta, kako…? Zašto – to svi znamo.”

Porazne statističke podatke o demografiji u Srbiji sadrži i tekst Branislava Gulana objavljen na sajtu Makroekonomija.

Od 4.709 naselja, odnosno sela, 1.200 je u fazi nestajanja. U naseljima se nalazi 50.000 praznih kuća, a na još 150.000 piše da trenutno u njima niko ne živi.

Na praznim kućama u Crnoj Gori ne piše ništa. Samo su prazne. Naravno da ne postoje zvanični podaci, ali se, upoređivanjem prirodnog priraštaja i broja doseljenih sa brojem stanovnika u posljednje tri decenije, može zaključiti da se iz zemlje iselilo minimum sto hiljada ljudi. Posljednji zvanični podaci o građanima Crne Gore u inostranstvu objavljeni su nakon popisa 2003. Prema tom izvoru, u inostranstvu je tada boravilo 53.433 građana.

Ono što promiče statistici, vidi se golim okom. Liše Podgorice, ovo je država zatvorenih škura.

Slabo to zanima vlast. Prije dvije godine, kada su iz evropskih zemalja i EU počela da stužu upozorenja o građanima Crne Gore koji pokušavaju da se prošvercuju uz Sirijske i druge izbjeglice i kada su sa sjevera kretali autobusi prepuni onih koji su željeli kartu u jednom pravcu, tadašnj premijer Milo Đukanović kazao je da je ,,imigracija u opadanju” te da ,,nije uznemiravajuća”. Građani nam dođu nekako jeftiniji, ako ljeti dođu i ponešto potroše, ponekome se plati povratna karta za glasanje, što bismo se uznemiravali oko pustih sela i gradova.

Ne zna se, dakle, koliko se ljudi iz Crne Gore iseljava u inostranstvo, ali su i bez toga demografski podaci jadni. Jeste ovo mala zemlja, ali prirodni priraštaj od 380 stanovnika u prvih devet mjeseci ove godine morao bi biti zabrinjavajući, da ima ko da brine.

Kad se saberu negativan prirodni priraštaj i iseljavanje u okviru Crne Gore, Pljevlja su se tokom prvih devet mjeseci ove godine smanjila za 271 osobu.

Pored Pljevalja, još 14 od 23 opštine bilježe negativan prirodni priraštaj. Više odseljenih nego doseljenih ima u 12 opština. Mjesta u kojima više ljudi umire nego što se rađa uglavnom su ista ona iz kojih se najviše ljudi seli u druge krajeve Crne Gore. Logično je da su to i krajevi iz kojih se najviše ljudi iseljava u inostranstvo.

U Andrijevici je, tokom prvih devet mjeseci, umrlo 19 ljudi više nego što se rodilo. Istovremeno, odselilo se 90 osoba. Berane ima negativan prirodni priraštaj od 32 ljudska bića, odseljeno je 127 osoba. U Bijelom Polju se i dalje rađa više ljudi nego što umire, ali se iz ove opštine ove godine odselilo 338 ljudi. Bijelo Polje je sredina iz koje se ljudi u velikom broju sele u inostranstvo. To je onaj podatak kojeg nema.

Ima i podataka koji, onima koji ne poznaju lokalne prilike, izgledaju kao izuzetak. U Petnjicu su se, recimo, prema zvaničnoj statistici, doselile 62, odselilo se 12 osoba. Saldo od pedeset ljudi više, može se tvrditi sa velikom vjerovatnoćom, načinili su oni koji su se administrativno iz Berana preselili u novoformiranu opštinu.

Negativan prirodni priraštaj ranije se vezivao za opštine na sjeveru, prvo im se priključilo Cetinje, u posljednje vrijeme: Ulcilj, Danilovgrad, Nikšić i Herceg Novi. Među opštinama sa prirodnim ,,odlivom” stanovništva ,,tradicionalno” su: Gusinje, Kolašin, Mojkovac, Plužine, Šavnik, Žabljak i Petnjica.

Fraza ,,sve se preseli u Podgoricu”, tačna je, ali ne onoliko koliko se misli. U prvih devet mjeseci u glavni grad jeste došlo 1.409 ljudi, ali je istovremeno otišlo 693. malo ko je, izvjesno, otišao u Šavnik, recimo. Poneka se đevojka udala, poneko otiša k moru. Koliko ih je ,,napolju”, do daljenjeg se ni približno neće znati.

Možda bi mogle da pomognu internet kompanije. ,,Djecu gledamo preko Skajpa”, kaže majka kojoj su dvojica sinova u inostranstvu. ,,Nije lako, al između toga da su ovdje sa nama bez posla i nezadovoljni i toga da imaju svoj život u zemlji gdje se njihov rad i znanje normalno vrednuju, biram ovo drugo.”

I kad se iz prazne ili kuće sa starcima odmaknete šira slika vam pokaže jad. Ako se nastavi ovako, ovdje više neće imati ko da se svađa niti da ratuje.

Miloš BAKIĆ

Komentari

DRUŠTVO

POVEĆANJE PLATA I PROSVJETA: Nijesu na spisku prioriteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored obećanja nove vlade da će, nakon zdravstva, njima prvima biti povećana plata, prosvjetni radnici su strpani, kako kažu, u isti koš sa ostalima. O najavljenom povećanju koje će obuhvatiti sve zaposlene u Crnoj Gori malo znaju jer dijaloga sa Ministarstvom nema

 

Prosvjetni radnici koji su, pored zdravstvenih, već godinu i po u prvoj liniji borbe protiv korona virusa – ponovo se osjećaju izigranima. Prema podacima Monstata prosječna plata u zdravstvu je za 100 eura veća od one u prosvjeti, a za razliku od prosvjetara, zdravstveni radnici su dobili obećanje o povećanju plate za 12 odsto, pored onog od 17 odsto koje će od početka sljedeće godine, kako je najavljeno, sljedovati sve zaposlene u Crnoj Gori.

Povećanje koje je najavljeno za sve u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta pripisali su kao svoj uspjeh, pa su najavili da će zarade prosvjetnih radnika od 1. januara 2022. godine biti veće za 17 odsto. Iz resora Vesne Bratić poručuju da su od početka mandata pokazali i dokazali da su im na prvom mjestu djeca i prosvjetni radnici, što je misija i vizija koja mora biti primarna, posebno u resoru prosvjete.

„Jako smo nezadovoljni činjenicom da smo i pored obećanja ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića, datom na našem prvom zajedničkom sastanku u januaru mjesecu ove godine, da će prosvjetni radnici poslije zdravstvenih biti prva adresa sa kojom će razgovarati u vezi sa povećanjem njihovih zarada, ostali, da tako kažem, u košu sa ostalim zaposlenima u Crnoj Gori. Bez ulaganja u obrazovni sistem i plata prosvjetnim radnicima nema napretka društva u cjelini. Sve ozbiljne zemlje, sa uspješnim ekonomijama, najviše izdavajaju upravo za prosvjetu“, kaže za Monitor Nikolaj Knežević, potpredsjednik Sidikata prosvjete Crne Gore (SPCG).

Posebnu brigu o obrazovanju najavio je i premijer Zdravko Krivokapić u svom ekspozeu. I pored najava, posljednje povećanje postignuto je u socijalnom dijalogu i pregovorima sa prethodnom Vladom. Tada su se plate u prosvjeti uvećale za devet odsto 2020. i početkom januara 2021. dodatnih tri odsto. Trenutno se kreću malo iznad državnog prosjeka, po posljednjim podacima Monstata za avgust ove godine prosječna zarada u prosvjeti iznosi 553 eura.

„Nesumnjivo su zapošljeni u zdravstvu i prosvjeti ponijeli najveći teret odgovornosti od početka pandemije COVID-19 virusa. Iako su ti sektori pokazali da su u ovim kriznim situacijama u stanju da idu i preko sopstveih
granica, to se i dalje ne cijeni adekvatno, a posebno kad je riječ o zapošljenim u prosvjeti“, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO). Ona smatra da je neobjašnjivo što najavljeni talas povećanja zarada nije kao posebnu kategoriju prepoznao i zapošljene u prosvjeti i što pitanje njihovih zarada nije zasebno razmatrano od strane resornih ministarstava.

„S obzirom da nacrt Zakon o budžetu još nije ni podnešen Skupštini, prostor za ispravljanje ove greške postoji. Vjerujemo da bi to imalo stimulativan uticaj na prosvjetne radnike, koji  tokom pandemije, za razliku od zdravstvenih radnika, nisu imali dodatke na zaradu na račun povećanog
obima rada. CGO podsjeća da su nove okolnosti rada nastavnika pedagoški vrlo zahtjevne i da je količina nastavnog materijala ostala ista, dok je količina odgovornosti i obaveza nastavnika samo rasla“, kaže Kaluđerović.

Knežević objašnjava da su prosvjetari iz novina saznali za najavljeno povećanje: „Shvatamo da će u narednoj godini biti ukinuti doprinosi za zdravstveno osiguranje na zarade te da neće biti oporezivane zarade do bruto iznosa od 700 eura. To je jednostavno nedopustivo. Ako se radi o linearnom povećanju, pojaviće se određene nelogičnosti i problemi koji se moraju otkloniti u socijalnom dijalogu i direktnoj komunikaciji sa SPCG. Prvenstveno mislim na problem koji smo izbjegli kada smo prošli put pregovarali u vezi sa izmjenama naših koeficijenata u Granskom kolektivnom ugovoru. Naime, povećanjem minimalne cijene rada, u isto vrijeme zadržavanjem postojećih koeficijenata, nekvalifikovanom radniku biće isplaćivana zarada u iznosu od 450 eura čime se izjednačavaju oni koji imaju 30 godina radnog staža i početnici.  Tu je još mnogo problema koji se moraju rješavati isključivo u socijalnom dijalogu“.

Socijalnog dijaloga za sada nema. O kakvom socijalnom dijalogu danas govorimo kad već deset mjeseci nismo u prilici da sjednemo za isti pregovarački sto i razgovaramo o nagomilanim problemima u obrazovanju, pita se Knežević.

Da je dijalog već morao početi smatra i Kaluđerović. „Nažalost,  stiče se utisak da ovo pitanje nije na spisku prioriteta Ministarstva, koje se radije fokusira na ostvarenje određenih političkih ciljeva nego na unapređivanje kvaliteta obrazovnog procesa i statusa zapošljenih u prosvjeti. Treba podsjetiti da se gazi i obećanje iz premijerevog ekspozea, koji je tada najavio da će Vlada raditi na unapređivanju obrazovnog sistema na svim nivoima uz prioritetnu depolitizaciju, a jedna od prvih akcija Ministarstva odnosi se na nezakonite smjene prethodnih, i imenovanja novih direktora škola bliskih novim vlastima. Resorno ministarstvo je bilo dužno da intenzivnije i posvećenije radi na poboljšanju statusa prosvjetnih  radnika. Nažalost, nijesu dovoljno u tome aktivni ni reprezentativni granski sindikati, koji bi morali češće i agilnije podsjećati na ulogu prosvjetnih radnika u društvu i kompleksnost njihovog rada tokom pandemije“, smatra Kaluđerović.

Iz Sindikata prosvjete najavljuju svoj kongres 6. novembra. „Nakon Kongresa, bez obzira na njegove rezultate i konačni izbor stabilnog rukovodstva, jer se trenutno nalazimo u VD stanju, prvi potez organa SPCG će biti zahtjev za nastavkom socijalnog dijaloga ili preduzimanje radikalnijih mjera u zaštiti prava za koje se SPCG u mnogo težim uslovima izborio. Depolitizacija, decentralizacija i demokratizacija obrazovnog sistema su ključne stvari koje zastupam i koje ću u budućnosti zastupati“, ističe Knežević.

Zanemarivanje i male zarade su samo dio nagomilanih problema u prosvjeti koji se ne rješavaju.

„Najveći problem, pored nedovoljne plaćenosti jesu i loše stambene
prilike prosvjetnih radnika, kao i nedostatak dovoljno efikasnih mehanizama za poboljšanje tog statusa. Slijede loši tehnički uslovi rada, opterećenost nastavne norme i rad sa velikim odjeljenskim grupama, ali i
opterećenost brojnim administrativnim obavezama, koje prijete da suštinu zamijene formom. Takođe, problemi su prisutni i u slučajevima nastavnika koji su zaključili ugovor na određeno vrijeme,
uglavnom na devet mjeseci, tj. trajanje školske godine. To ih dovodi u finansijsku neizvjesnost, kao i probleme u povezivanju socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Izvjesni problemi postoje i u postupcima za
produžavanje licence, i taj dio bi se morao dodatno urediti“, nabraja Kaluđerović.

Ekonomski položaj i odnos društva prema ovoj profesiji su godinama nedopustivo loši, ističu u Sindikatu. Kao dodatne izazove Knežević izdvaja: „Radno-pravna zaštita naših kolega, puzajuće povećanje administracije nauštrb kvaliteta nastave, nemotivisanost, norme časova u srednjim školama, prevelike grupe u predškolskim ustanovama u Podgorici i Budvi, nedostatak normalnih uslova za rad, neopremljenost škola gdje se naše kolege često suočavaju sa kredom i tablom kao jedinim nastavnim sredstvima su glavni izazovi koji nas očekuju. Najveći izazov trenutno je trend digitalizacije kao i mentalno zdravlje učenika i nastavnika u vrijeme trajanja pandemije COVID virusa“.

I tako i dalje iz Ministarstva pričaju o misiji i viziji, dok se od prosvjetara očekuje da praznog džepa s kredom i tablom prenose znanje.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POKRENUT POSTUPAK ZA VRAĆANJE CITADELE U BUDVI: Sporna privatizacija kulturnog dobra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dajući nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Branko Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi

 

Skandalozna razmjena nepokretnosti između Ministarstva odbrane SRJ i privatne firme Imobilia sa Svetog Stefana, čiji je vlasnik kontroverzni biznismen Branko Ćupić, obavljena u decembru 1992. godine, ne prestaje da intrigira građane Budve, koji se ne mire sa tim da je jedan od značajnijih  spomenika kuture drevne Budve, na volšeban način trajno prešao u privatne ruke.

Sekretarijat za zaštitu imovine opštine Budva započeo je prije dvije godine postupak za poništenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti u cilju zaštite prava i interesa Opštine Budva i države Crne Gore, obraćajući se instituciji Zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG. Na dopise Sekretarijata, koje potpisuje Đorđe Zenović, odgovora nije bilo sve do nedavno, kada je iz Podgorice stigao dopis Zaštitnika, Bojane Ćorović, kojim se traži dostava kompletne dokumentacije o Citadeli i sudskom sporu vođenom od 1993. do 1998. u Osnovnom sudu u Kotoru.

Tvrđava Citadela uzdiže se nad Starim gradom, zahvata površinu od ukupno 2.650 kvadrata, odnosno 8 odsto površine stare Budve. Tu je izgrađeno više objekata ukupne površine 650 m2, dok je ostao slobodan prostor koji čine prolazi, terase, kule, stražare… Nakon zemljotresa slobodan prostor na Citadeli adaptiran je za pozorišne scene tada uspješnog budvanskog festivala Grad teatar.

Kupoprodaja Citadele između Ministarstva odbrane SRJ – VP Podgorica, kao vlasnika tvrđave i Branka Ćupića uznemirila je tada građane Budve. Iza ustupanja značajnog kuturnog dobra prebogatom biznismenu stajali su tada pojedini funkcioneri DPS-a, među kojima i Svetozar Marović. Ugovorom o razmjeni  Ministarstvo odbrane prenijelo je na preduzeće Imobilia tri nepokretnosti, objekat austrougarske kasarne korisne površine 615 m2, staru kulu od 56 kvadrata i suterenski prostor ispod velikog platoa od 12,50 kvadrata. To je ukupno 684,39 m2.

Zauzvrat, Imobilia je preuzela obavezu da Ministrastvu odbrane preda isto toliko, 680 m2 stambene površine na lokaciji Delfin u Tivtu, u stanovima koji tek treba da se sagrade. Građani su ogorčeni ovakvom razmjenom po kojoj je  kvadrat na budvanskoj Citadeli vrijedio isto koliko i kvadrat u nekoj stambenoj zgradi u Tivtu.

Pored toga, Ministarstvo odbrane ustupa Ćupiću na korišćenje cjelokupan neizgrađen prostor Citadele, za koji navode da predstavlja gradsko građevinsko zemljište, površine nešto manje od 3.000 kvadrata. U međuvremenu, kupac je korišćenje pretvorio u vlasništvo, te je u katastru nepokretnosti pod firmom Citadela d.o.o, uknjižen kao vlasnik cijelog prostora.

Dakle, za nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi.

Opština Budva je 1993. podnijela tužbu Osnovnom sudu u Kotoru sa zahtjevom za poništaj tog pravnog posla, nakon čega je uslijedila protivtužba Imobilije, da bi se spor 1998. završio vansudskim poravnanjem  kojim se Opština odrekla tužbenog zahtjeva. Tadašnji predsjednik Opštine, Rade Gregović potpisuje izjavu da „povodom objekta Citadela u Budvi i ugovora o razmjeni nepokretnosti zaključenog između PP Imobilia i Ministarstva odbrane VP 4212 Podgorica, nema nikakvih pravnih zahtjeva i da nikakve zahtjeve neće postavljati u budućnosti prema Imobiliji“.

Tako, povlađujući volji uticajnih funkcionera DPS-a koji su zastupali interese biznismena Ćupića, Opština se odrekla istorijskog nasljeđa čiji tragovi se smještaju u period od 12. do 14. vijeka. Grad teatar izgubio je svoje scene a građani i turisti dobili su gvozdenim kapijama zatvoren pristup najznačajnijem dijelu Starog grada pretvorenom u ugostiteljski objekat sa apartmanima.

Značajnu ulogu u privatizaciji Citadele odigrao je Zavod za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, koji se u sudski spor uključio kao umješač. Mišljenje Zavoda o tome da li je privatizacijom Citadele prekršen tadašnji Zakon o zaštiti spomenika kulture bilo je od presudnog značaja. Međutim, sudija u tom predmetu, Đorđije Milić, nije prihvatio stručno mišljenje direktora Zavoda Čedomira Markovića, pod izgovorom da bi se ova ustanova kao sudionik u sporu, našla u konfliktu interesa. Ali je za sudske vještake imenovao službenike tog istog Zavoda, istoričara umjetnosti Aleksandra Čilikova i arhitekticu-konzertvatora Snježanu Simović.

Zvanični stavovi direktora Markovića i službenika Zavoda za zaštitu kulturnih dobara bili su potpuno suprotni po pitanjima za koje je naloženo vještačenje – da li Citadela sa objektima koji su bili predmet prodaje  predstavlja zaštićeni spomenik kulture te da li je Citadela neodvojivi dio Bedema sa bastionima Starog grada.

Zakon u dijelu koji se odnosi na promet spomenika kulture u članu 76 propisuje da se spomenik kulture ne može prodavati. U posebnim slučajevima kada je to dozvoljeno, prema članu 77 imalac takve nepokretnosti dužan je da je prethodno ponudi Opštini na čijoj se teritoriji nalazi. Opština ima pravo preče kupovine.

Zato je zadatak vještaka bio da dokažu da Citadela nije spomenik kulture i ne uživa nikakvu institucionalnu zaštitu.

Stari grad Budva, kao urbana cjelina velikog kulturno-istorijskog značaja, zaštićen je po više osnova. Rješenjem iz 1961. godine uveden je u Registar zaštićenih spomenika kulture kompletan prostor Starog grada. Posebnim rješenjima u Registar je uveden i određen broj pojedinačnih objekata, pa tako posebnu zaštitu uživaju Bedemi sa bastionima i nekoliko budvanskih crkava.

Stručno mišljenje vještaka Čilikova i Simović glasilo je da „prostor nekadašnjeg Kastela Sv. Marije, tj. austrougarskim gradnjama formiran prostor tzv. Citadele, nije uveden u Registar zaštićenih spomenika kulture RCG kao pojedinačno zaštićen spomenik kulture“. Zaključili su i da Citadela, zapadna kula i suterenski prostor, ne pripadaju zaštićenom kompleksu Bedemi sa bastionima.

Zanimljivo je tumačenje Čilikova i Simović po kojem je Citadela izjednačena sa privatnim kućama u Starom gradu koje se slobodno prodaju, bez obaveze da se prvo ponude Opštini, jer nisu pojedinačno upisane u Registar zaštićenih objekata, već zbirno, kao cjelina. Na njih se, prema njihovom mišljenju, članovi 76 i 77 Zakona o zaštiti kulturnih dobara – ne odnose.

„Sa etičke strane posmatrano, kupoprodaja objekata predmetnog spora, objekata manje spomeničke vrijednosti, ne doprinosi bilo kakvoj degradaciji spomeničkog integriteta bilo Starog grada ili kompleksa Citadela, bilo da je vlasnik država ili drugo pravno lice…“ navodi se u stručnom mišljenju sudskih vještaka.

Tadašnji direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Marković u tekstu o budvanskoj Citadeli navodi: „U valorizaciji brojnih spomeničkih vrijednosti Stare Budve posebno mjesto pripada njenom složenom fortifikacionom sistemu koga sačinjavaju moćni bedemi sa kulama i bastionima, kapije, prolazi, pasarele i gradska tvrđava. Svojom monumentalnošću i svojim značajem za izučavanje i sagledavanje geneze i razvoja grada, posebno se izdvaja gradska tvrđava, prvobitno poznata kao Kastel Sv. Marije a docnije kao Citadela“

„Cijeneći istorijsku i kulturnu ulogu gradskih tvrđava  ne poznajemo danas nijedan primjer da je u sklopu njihove revitalizacije istovremeno izvršeno i njihovo otuđivanje na način što bi čitava tvrđava ili pojedini njeni djelovi prešli u privatne ruke. Ne može se zamisliti da bi jedan Lovrijenac ili jedna kula Minčeta u Dubrovniku, tvrđava Španjola, Kanli kula ili Forte mare u Herceg Novom ili gradska tvrđava u Starom Baru ili Citadela u Starom Ulcinju, mogli preći u privatne ruke sa uspostavljanjem potpuno drugačijeg odnosa i načina korišćenja prema ovako značajnim kulturno-istorijskim vrijednostima“, ocijenio je Marković

„Treba se zapitati kako bi zgledalo kada bi atinski Akropolj, koji je takođe tvrđava grada Atine iz Periklovog vremena ili neki njegov dio , primjera radi Partenon, prešao u privatne ruke. Treba se, takođe, zapitati kako bi izgledalo kada bi jedan rimski Panteon, Koloseum ili Rimski forum, ili pak Pompeja, bila prodata  na licitaciji i postala privatno vlasništvo. Sumnjamo da bi se ovako nešto moglo dogoditi u civilizovanom svijetu u kome bi pojedine izuzetno značajne spomeničke vrijednosti jednog naroda postale bogatstvo samo jednog čovjeka ili manje grupe ljudi“, napisao je Marković u mišljenju o prodaji Citadele.

Nije imao ko da čuje.

 

CITADELU VRATITI GRAĐANIMA

„Budvanska Citadela kao jezgro oko koga se formiralo i razvijalo gradsko naselje mora po svom istorijskom pravu da ostane u vlasništvu naroda jer je ona kroz minule vjekove i milenijume upravo to i bila. Nikada nijedan njen segment nije bio u privatnom vlasništvu te se zato nadamo da će društvo pokazati i smoći dovoljno snage i razumijevanja da se problem Citadele razriješi tako da ona i dalje ostane spomenik prvorazrednog značaja, organski vezana za tkivo grada i da će i dalje služiti za obogaćivanje duha žitelja Budve, brojnih posjetilaca i naroda Crne Gore u cjelini“, apelovao je, uzalud, Čedomir Marković, tadašnji  direktor Zavoda za zaštitu spomenika kuture.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ZNACI: Zbog ugrožavanja sigurnosti novinarke tri mjeseca zatvora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Božidar Filipović osuđen na tri mjeseca zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti Milke Tadić-Mijović. Ovakve, preblage presude, ohrabruju nasilje nad novinarima.

 

Božidar Boško Filipović (56) osuđen je u srijedu na tri mjeseca zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti direktorice Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore Milke Tadić-Mijović.

Tu odluku donijela je sutkinja Osnovnog suda u Kotoru Momirka Tešić, koja je Filipoviću produžila pritvor. U njenoj sudnici saslušani su svjedoci, a sutkinja je nakon više opomena, udaljila Filipovića iz sudnice. Tokom iznošenja završnih riječi, državna tužiteljka Anđa Radovanović tražila je da se produži pritvor Filipoviću.

Punomoćnik oštećene Tadić-Mijović, advokat Aleksandar Đurišić u završnim riječima ocijenio je da je dokaznim postupkom nesumnjivo utvrđeno činjenično stanje, odnosno dokazano da su ostvareni elementi bića krivičnog djela koje se optužnim predlogom Filipoviću stavlja na teret. On je istakao da dugogodišnja novinarka ne podnosi imovinsko-pravni zahtjev i da se pridružuje krivičnom gonjenju okrivljenog Filipovića.

Đurišić je istakao da, kada se radi o otežavajućim okolnostima, podržavaju završne riječi tužiteljke: ,,I smatramo da su dvije osnovne – njegovo (Filipovićevo) nepriznavanje djela i neiskreno odnos sa jedne strane, a sa druge povrat u konkretnoj pravnoj stvari, čak i specijalni, što se vidi iz izvoda kaznene evidencije”.

Branilac okrivljenog, advokatica Slavica Ilić, u završnim riječima tražila je ukidanje pritvora Filipoviću. Isto je tražio i okrivljeni.

Podsjetimo – sredinom avgusta Filipović je psovao i prijetio novinarki, na parkingu u Petrovcu kod supermarketa Voli. Novinari Vijesti lažu, pišu bez dokaza protiv škaljaraca i Mila Đukanovića, ispričala je detalje napada na nju Tadić – Mijović. Prijetnje su se ređale od toga da će izbušiti gume do toga da pojedine treba ubiti. Policija je ovoga puta brzo reagovala, pa je Filipovića uhapsila za manje od pola sata.

Filipović, bivši bokser koji je u policijskoj evidenciji označen kao bezbjednosno interesantno lice, ni u jednoj fazi postupka nije priznao krivicu, već je tvrdio da je pokušavao da novinarku zaštiti od verbalnog napada izvjesne osobe u trenutku dok se parkirala.

Njega je sud u Beogradu u julu 2018. osudio  na 11 mjeseci kućnog pritvora zbog prijetnji smrću predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću i bivšem ministru MUP-a Nebojši Stefanoviću. On je skinuo ,,nanogicu” i utočište našao u Crnoj Gori, gdje je ubrzo uhapšen nakon što je u jednom petrovačkom kafiću vitlao pištoljem i prijetio osoblju i gostima. Beogradski mediji su pisali da srpsko tužilaštvo i sud razmatraju da Crnoj Gori pošalju zahtjev za uvažavanje presude srpskih sudova, na osnovu koje će Filipović biti poslat u zatvor.

,,Kod specijalnog povrata vrlo je neuobičajeno da se dobije ista kazna kao i ranije, obično se dobija oštrija kazna u ovom slučaju najmanje dvostruko veća”, kaže za Monitor advokat Aleksandar Đurišić. ,,Ići će  žalba koju će na prvostepenu presudu, ne sumnjam u to, uložiti tužilaštvo. Vidjećemo  kakav će biti epilog pravosnažne presude”.

Ovakve,  preblage presude,  ohrabruju nasilje nad novinarima.

P.NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo