Dok Milan Knežević sklapa ironične rime  u parlamentu, zabrinut za moralni pravac  zemlje jer Riki Martin ima muža, i ove sedmice se u Crnoj Gori poje ratnim zločincima. To većem dijelu vlasti ne smeta.Vojnika koji je pjevao četničke pjesme, sve su prilike, službe će koštati to što nije dostavljao doznake za bolovanje, a ne Draža

Dolazi nam Riki Martin i koštaće nas papreno. Ipak, interesantnije od toga što će svjetska muzička zvijezda pjevati u Podgorici na Dan državnosti i napraviti nam rupu u budžetu su ovdašnje reakcije na tu vijest. Ispostavilo se da dobar dio političara, a na žalost i društva sudeći  po komentarima na društvenim mrežama, ne brinu pare,ili Rikijev repertoar od kog znaju samo jednu pjesmu. Nego to što Riki ima muža.

Milan Knežević, partijac poeta, svjetskoj muzičkoj zvijezdi je posvetio  pjesmu i izdeklomovao je  u parlamentu. Na pravom mjestu. Falile su gusle u pozadini. Kneževićevi poetski uzleti pokazali su da on tipuje nakon Bećira na Trinaestojulsku, ne samo rimama, nego i ispravnom orijentacijom.  „Pjeva Riki Martin i dovodi muža. Pravo je pitanje da li Crna Gora zaslužuje neki mnogo pežorativniji naziv nakon ovoga“, prokomentarisao je nakon recitacije. Nije otkrio koji naziv. Ne treba, međutim, mnogo pameti da se razumije da nam neće druge ptice pjevati dok Kneževićev glas bude odjekivao skupštinom.

Poslanika Kneževića niko u parlamentu nije podsjetio da je odavno prošlo vrijeme inkvizicije i da je je Rikijeva seksualna orijentacija, baš kao i Milanova, njegova lična stvar. Ili da je po Ustavu Crne Gore, zabranjeno diskriminisati i širiti mržnju prema pripadnicima svih manjinskih grupa, pa i onih drugačijeg seksualnog opredjeljenja. Doduše, to je Milan Knežević. On u parlamentu i gdje stigne negira i ratne zločine, a gdje ne bi orijentacije.

Dok Knežević sklapa ironične rime  u parlamentu, zabrinut za    moralni  pravac zemlje, i ove sedmice se u Crnoj Gori poje ratnim zločincima. To većini vlasti ne smeta. Niko ni saopštenje, a kamoli pjesmu.  Snimak dvojice vojnika VSCG koji pjevaju Draži Mihajloviću, završio je na društvenim mrežama. Ministar odbrane Dragan Krapović obavijestio nas je da je jedan od njih od ranije na bolovanju, te da to nije pravdao doznakama, pa je pokrenut postupak da se skrajne iz službe. Doznake će ga, sva je prilika,  na kraju koštati posla, a ne Draža. Poslanik Evropskog saveza Nikola Zirojević saopštio je da taj vojnik već sedam mjeseci ne dolazi na posao, dok radi u ugostiteljstvu, te da njegov njegov nečastan otpust opstruira potpukovnik V.B. Možda i potpukovnik voli da zapjeva.

Protiv drugog vojnika, saopšteno je, pokrenut je postupak za utvrđivanje odgovornosti. Iz Ministarstva je poručeno da „uniforma VCG ne smije biti prostor za veličanje bilo koje ekstremisticke ideologije, velikodržavnog projekta, partijskog djelovanja, niti za podršku licima iz oblasti teškog i organizovanog kriminala”. Dobro zvuči.

Ima i onih koje od svega najviše sjekira Dan državnosti. „Bolja će biti muzika nego što je praznik“, poručio je predsjednik Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović, komentarišući vijest da će 21. maja u Podgorici pjevati Riki Martin. „Baš me briga ko će da im pjeva“. Njima, veli.

Ima i neobičnih vijesti. Riki je uspio da pomiri bivše Frontovce sa susjednom Hrvatskom. Portal Borba, glasilo bivšeg Demokratskog fronta, prenio je tekst hrvatskog portala, što do sada nije zabilježeno.  Prostor je inače  rezervisan za Vučića i njegove domaće izvođače.  Doduše, prenešeni tekst se opet tiče Rikijeve seksualne orijentacije. Hrvatski portal komentarisao je dolazak svjetske muzičke zvjezde u Podgoricu u kontekstu optužbi bjegunca Miloša Medenice da su neki ovdašnji funkcioneri Rikijeve orjentacije.

Bilo bi dobro da u ključnoj godini za ulazak zemlje u Evropu, vlast bude prvenstveno u evropskoj orijentaciji.  To bi konačno donijelo institucije koje rade po zakonu,  i kažnjavaju govor mržnje. Bio on u formi pjesme ili političkog govora.

Milena PEROVIĆ

Nijedan od funkcionera vlasti koji su ove sedmice, pričajući o kulturi sjećanja,  položili vijenac u Murinu, nije se ni pojavio niti progovorio riječ na godišnjice više ratnih zločina devedesetih – Kaluđerski laz , Štrpci, Deportacije, Morinj… Stotine žrtava tih zločina stradale su  samo zbog svojih imena. Dio vlasti ih se baš zato ni dan danas zvanično ne sjeća. Žive su devedesete

Da se sudi samo po domaćim novinskim stupcima s kraja aprila,  moglo bi se zaključiti da je dio ovdašnje vlasti nadljudski posvećen kulturi sjećanja.  U četvrtak, 30. aprila, na 27. godišnjicu stradanja civila u Murinu tokom NATO bombardovanja 1999., nizala su se saopštenja: potpredsjednik  Vlade Momo Koprivica, njegov partijski kolega iz Demokrata, ministar odbrane Dragan Krapović, predsjednik parlamenta Andrija Mandić i njegov koalicioni partner, odskoro  u opoziciji,  Milan Knežević.  I naravno – ministar poljoprivrede  Vladimir Joković .  Većina ih je i lično položila vijenac na spomen obilježju u Murinu.

Tako i treba. Nema se šta dodati njihovim javnim podsjećanjima na stradanja nevinih u Murinu  i pozivima da se  mora njegovati kultura sjećanja. Poimenice su nabrojali i šest žrtava bombardovanja u Murinu, od kojih dvoje djece – Miroslav Knežević, Olivera Maksimović, Julija Brudar, Vukić Vuletić, Milka Kočanović i Manojla Komatina.

Ima jedan mali problem. Nijedan od nabrojanih  funkcionera nije rekao ni riječ niti se pojavio na obilježavanju zločina Kaluđerski laz , od čije je godišnjice nije prošlo ni petnaestak dana. Nije ih bilo ni na godišnjici zločina Štrpci. Osim što ih hronično nema na obilježavanju ratnog zločina Deportacija u Herceg Novom, Neke Demokrate su pokenule inicijativu da se jedna od podgoričkih ulica nazove po Pavlu Bulatoviću, ministru policije devedesetih i jednom od najodgovornijih u komandnom lancu za taj zločin. Ćutanje i na godišnjicu ratnog zločina Morinj. Neki od njih, poput Milana Kneževića,  s vremena na vrijeme naprave korak dalje: javno negiraju ovaj ratni zločin.

Kad se pobroje imena ovih zločina iz ratnih devedesetih, sa kojima se Crna Gora još nije suočila, radi se o stotinama ljudi. Uglavnom malo drugačijih imena.  To, ta njihova imena su razlog zbog kojih su izgubili živote. I razlog zbog kojih ih se funkcioner posvećeni „kulturi sjećanja“  ni dan danas, kad je Crna Gora na vratima EU,  zvanično ne sjećaju.

Prošle sedmice Parlament na čelu sa Andrijom Mandićem organizovao je „simbolični program “  za  Dan sjećanja na žrtve logora Jasenovac. Skupština je bila okićena prigodnim obilježjima. Rezoluciju o Jasenovcu, valja se prisjetiti, parlamentarna većina nije usvojila prije dvije godine jer se naprasno sjetila žrtava Drugog svjetskog rata, već kao odgovor na glas Spajićeve Vlade za Rezoluciju UN o Srebrenici. Glasali su u stvari za Aleksandra Vučića i kontra putu Crne Gore u EU. Kontra dobrosusjedskih odnosa sa Hrvatskom. Domaće sramote iz devedesetih u Dubrovniku se uredno – ne sjećaju.

Iako je i u crnogorskom parlamentu usvojena Rezolucija o genocidu u Srebrenici, Mandiću nije palo na pamet da organizuje „simbolični program“ u  Skupštini kao sjećanje na žrtve –  više od 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.  Da, zbilja, on i njegovi negiraju genocid u Srebrenici.

Ove se sedmice portal Borba,  blizak bivšem DF, zabrinuo  zbog ugrožene sekularnosti države Crne Gore nakon izjave reisa Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifata Fejzića koji je gostujući na RTCG saopštio da vjeruje premijeru Spajiću ali da mora pokazati više snage na putu Crne Gore ka EU.

“U svakoj ozbiljnoj i institucionalno stabilnoj državi, takav istup bi otvorio javnu debatu o principima – ne o tome da li je izrečeno tačno ili netačno, već o tome da li je primjereno da vjerski lideri na ovakav način ulaze u politički prostor”, navodi se u tekstu pod naslovom Dvostruki aršini.  Principijelno su, eto, propustili priliku da otvore javnu debatu kad je mitropolit MPC Joanikije na zvaničnom sastanku sa Mandićem u parlamentu davao naširoko svoj sud o putu zemlje u EU.

Fejzić je na RTCG i ovo rekao: “Suludo je što i dalje moramo da govorimo o zajedničkom životu, o potrebi očuvanja mira, tolerancije, dodajući da bi to trebalo da bude zaboravljena priča koja se podrazumijeva i ne smije dovoditi u pitanje”.

Suludo je. Žive su devedesete.

Milena PEROVIĆ

Brisel  želi da nas vidi u Evropi.  Formiranje grupe za pisanje Ugovora o pristupanju EU važan je trenutak za Crnu Goru. Treba se radovati.  No, varaju se oni koji misle da Brisel ne vidi šta se ovdje dešava. Da su vlastima markirane jakne Đukanovića važnije od reforme pravosuđa. A bronzani kip Pavla Đurišića sigurniji nego Šarići nekad

Kao da ništa ove sedmice nije bilo važnije od crvene dolčegabana jakne Aleksandra Aca Đukanovića, vlasnika Prve banke i brata višedecenijskog vladara Crne Gore Mila Đukanovića. Društvene mreže preplavile su objave o tome koliko košta, kako mu stoji. Mimovi, fotomontaže, raznorazni  kakokome omraženi likovi obučeni u Acovu jaknu. Od neshvatljivog sveopšteg javnog čuđenja što markiranu jaknu ima vlasnik jedne banke, neko ko je samo deset miliona zaradio od „posla“ sa Limenkom, mučnija su bila masovna razglabanja o tome kako Đukanović izgleda.  Priželjkivanje „propadanja“ izviralo je iz gotovo svakog komentara.  Miris lešinarenja.  Đukanović,usput, izgleda kao neko ko ima milione.  Ni manje ni više.

Đukanovićevu jaknu javno su komentarisali i crnogorski funkcioneri. „Ako je ovo zaista Dolce & Gabbana jakna vrijedna oko 4000 dolara, onda građani imaju pravo da pitaju:  jesu li ovu porodicu glasali da bi se oni ovako bahatili?”, zapitao se poslanik Demokrata Momčilo Leković. Portal Borba, blizak dijelu vlasti iz kruga bivšeg Demokratskog Fronta, podsjetio je da su braća Đukanović u politiku ušli kao “džemperaši”. Građani se sigurno odavno pitaju da li su novu vlast birali da održava mehanizme vladanja porodice Đukanović živim.  Zapošljava braću, rođake i tetke,  troši državnu kasu ko da je tuđa. Ne mijenja  sistem ni makac. Kontroliše policiju, pravosuđe, institucije. Da i dalje o aferama iz doba DPS ne znamo ništa.  Dobro, novi ne nose crvene dolčegabana jakne. Ali je, dobar dio njih danas na Đukanovićevim podešavanjima prije 1997.  U dobu kad im je Slobodan Milošević bio zajednička baština.

Dobra vijest je da Brisel želi da nas vidi u EU. Ove sedmice Evropljani su odobrili formiranje Radne grupe  za izradu Ugovora o pristupanju. Predsjedavajući Evropskog savjeta Antonio Kosta saopštio je:“Prvi put nakon 2013. godine EU otpočinje da otkucava vrijeme ka sljedećem proširenju”. Pristizale su čestitke. Vlast je slavila.

Pisanje Ugovora o pristupanju EU  važan je trenutak  za Crnu Goru. Treba se radovati.  No, varaju se oni koji misle da Brisel ne vidi šta se ovdje dešava. Da su vlastima markirane jakne Đukanovića važnije od reforme pravosuđa. A bronzani kip Pavla Đurišića sigurniji nego Šarići nekad.  Ove sedmice je čovjek, koji je sam priznao da je oteo fotoaparat fotoreporterima Vijesti i Pobjede dok su snimali saučesništvo i ćutanje institucija na podizanje spomenika četničkom komandantu u Donjem Zaostru –  oslobođen.

Bjegunci od pravde podnose krivične prijave, i niko ništa. Pomisliš da je skrivena kamera. Mediji su javili da je bivša specijalna tužiteljica Lidija Mitrović  iz bjekstva podnijela krivičnu prijavu protiv sudija Višeg i Apelacionog suda. Za to vrijeme pravi ili AI bjegunac Miloš Medenica ne prestaje da se javno igra “zviždača”, i razotkriva bezbjednosni sektor. Opet, ništa.

Predsjednik parlamenta koji „ima jasnu evropsku orjentaciju“  pravi privatno okupljanje  u Skupštini, u znak  sjećanja na žrtve Jasenovca. Dok on i njegovi negiraju Srebrenicu. Četničke podvige slave. A pregovori s Hrvatskom čekaju.

Čekaju se i institucije i pravosuđe koji će imati snage da objasne kako je Mandićev sinovac na kraju oslobođen optužbi za ranjavanje dva čovjeka u Podgorici.  Dok nas predsjednik parlamenta tješi da je Crna Gora bolja nego prije 2020. jer se tada –  „nije moglo zamisliti da rođak nekog funkcionera provede više od nedjelje u pritvoru“.  Suze da ti krenu od radosti.

Važno je da uđemo u EU. Još važnije da se to zasluži.

Milena PEROVIĆ