Bilo bi lijepo da se političari daju opomenuti književnošću. Ali ja ne pišem iz pozicije nekoga ko stoji iznad društva. Pišem da bih opomenuo sebe. Da budem svjestan trenutaka kada smo svi – i žrtve i zlostavljači

Roman Ciganin, ali najljepši, pisca Kristiana Novaka, ne nudi jednostavne odgovore niti pokušava da zauzme moralnu nadmoć. Čitaoca uvodi u svijet u kojem se istina ne otkriva iz jedne tačke, već nastaje u sudaru perspektiva. Polazeći od međimurskog prostora obilježenog dubokim nepovjerenjem između većinskog stanovništva i romske zajednice, autor se bavi pitanjima identiteta, institucionalne nemoći i granica političke korektnosti.

MONITOR: Roman Ciganin, ali najljepši ispisan je iz četiri različite perspektive. Kroz koju od njih se najviše razotkrivaju društvene predrasude, i da li vam je cilj bio iscjeljenje društva ili njegovo propitivanje?

NOVAK: Cilj je bio da se zapita. Ne mogu očekivati da će knjiga proizvesti neki direktan društveni učinak. Ušao sam u ovu priču jer mi mnoge stvari nisu bile jasne. Kada su mi stvari jasne, one stanu na jednu stranicu teksta. Kada nisu – trebaju mi likovi. Protagonisti koje ću staviti u svijet koji me zanima i onda promatrati šta im se događa.

Zato su mi trebala četiri pripovjedača. Nijedan od njih ne zna cijelu istinu. Tek čitatelj, prolazeći kroz sve četiri perspektive, može pokušati dokučiti šta se zaista dogodilo. Svako od njih priča iz svog svijeta, iz svog iskustva. Od početka mi je bilo jasno da mi trebaju sva četiri da bih ispričao cjelinu.

MONITOR: Šta Vam to u društvu nije bilo jasno, pa Vas je natjeralo da o tome pišete?

NOVAK: Ogromno nepovjerenje s obje strane. Odrastao sam u Međimurju, na sjeveru Hrvatske, gdje postoji duboko nepovjerenje između većinskog stanovništva i romske zajednice. Naravno, postoje i lijepe priče o suživotu. Ali postoji i ozbiljno trenje koje ide prema nasilju.

Ako sve to posmatramo samo kroz prizmu kulturnog relativizma – da Romi žive drugačije jer su „drugačiji“ i da to treba poštivati – ne rješavamo stvarne probleme. Ne smijemo dopustiti da djeca ne završavaju osnovnu školu, da se djevojčice prisiljavaju na brakove, da ljudi žive bez osnovnih uvjeta poput struje i grijanja. Dijete koje odrasta u takvom okruženju ne može misliti o zadaći iz matematike, već o tome kako preživjeti.

MONITOR: U romanu se policijska istraga često spotiče o predrasude. Da li je to pitanje nezainteresovanosti ili nesposobnosti institucija?

NOVAK: Nesposobnosti. Čini mi se da smo kao društvo došli do tačke gdje znamo da treba poštovati drugog, ali još uvijek nemamo usvojene mehanizme kako zaštititi najranjivije unutar tih „drugih“ zajednica, a da pritom ne narušimo njihovu autonomiju. To je vrlo sklisko područje.

I sam sam to osjetio dok sam pisao knjigu – stalno sam bio na ivici da skliznem ili u sterilnu političku korektnost, ili u pisanje koje bi moglo reproducirati negativne stereotipe. U tom smislu, i moje iskustvo pisanja odražava nemoć institucija.

MONITOR: Koji Vam je lik bio najteži za pisanje?

NOVAK: Onaj za kojeg sam mislio da će mi biti najlakši – Sandi, mladi Rom. Shvatio sam da tekst ne funkcionira jer sam od njega pokušavao napraviti „simpatičnog“ lika. Tek kad sam mu dopustio da izgubi neke vrline, da ne bude uvijek dobar i blagonaklon, on je postao uvjerljiv. On mora biti jednostavno čovjek, imati svoje dobre i loše strane i svoju točku pucanja. Kad sam ga tako postavio, tek je zaživio i tek tad sam ga zapravo zavolio.

A ovaj za kojeg mi se činilo da će biti najteže, to je Kurd Nuzat koji bježi iz Mosula prema Kalaju u Francusku i zapne u Međimurju na toj migrantskoj ruti. Činilo se da ću morati jako puno istraživati, a zapravo sam prilično brzo našao informacije, ljudi koji su na licu mjesta u iračkom Kurdistanu, koji su živjeli u Mosulu, i koji su mi opisivali vrlo detaljno što se tamo zbivalo.

MONITOR: Koliko Sandija određuju njegovo ime i porijeklo?

NOVAK: Kao i sve nas. Samo što se njemu, zbog imena i porijekla, neka vrata otvaraju bez da ih je tražio, a neka koja su mu nužna – ostaju zatvorena.  I to  je problem. Da na neki način otvaramo manjinskim i ugroženim skupinama nekakve mogućnosti da i zarade, da se obrazuju, ali pod uvjetom da oni ostanu u tim kućicama u koje smo ih smjestili i iz kojih ih onda vadimo da bismo pokazali koliko smo otvoreno društvo.  Ako se toga odreknu, često imaju manje mogućnosti nego prije. Pravo otvoreno društvo trebalo bi ljudima dopustiti da budu ono što jesu, ali i da se bave svim drugim stvarima koje to društvo nudi.

MONITOR: Naslov romana je posebno upečatljiv. Kako je nastao?

NOVAK: Naslov je izabrao mene.  Naravno to je iz naslova pjesme Ljube Aličića, “Ciganin sam, ali najlepši”. Čuo sam tu pjesmu,  sasvim slučajno, na jednom talent show.  Jedan stih kaže: “ako smeta tvome ocu, ako kaže kako grešiš, ti mu reci dušo moja, Ciganin je, ali najlepši“. I nekoliko dana je meni to bilo u glavi. I na neki način mi je bilo bolno. Osjetio sam da neki dio mene rezonira prema tom tekstu, pa prvo nisam znao zašto. Da bih na kraju došao do samog ovog zadnjeg stiha.“…Ciganin, ali najljepši..”

Zašto  “ali”?  Zašto bismo svaku pozitivnu pozitivnu kvalifikaciju odvajali od etnonima ciganin suprotnim veznikom? Zašto ne i? Ciganin je, i to najljepši. Tu mi se razotkrilo i to mi je bilo jezivo pomalo koliko se u jeziku često da ni ne primijetimo reflektiraju nekakvi stereotipovi koji postoje u društvu.

MONITOR: Zašto onda nijeste roman nazvali Ciganin i najljepši?

NOVAK: Zato što sam želio da čitatelj zajedno sa mnom dođe do te spoznaje. Kao autor, moj je zadatak reflektirati stvarnost, a ne pisati o idealnom svijetu kakav bi trebao biti.

MONITOR: Često pišete o temama o kojima se ćuti.  Koliko osjećate odgovornost prema zajednicama o kojima pišete,  i  kako doživljavate ulogu pisca?

NOVAK: Hrpu puta tijekom pisanja ove knjige mi se pojavilo to jedno pitanje „odakle ti pravo?“ Stalno se vraćalo dok sam pisao. Uvijek postoji rizik kulturne aproprijacije. Ali kada se lik suoči s dubokom, općeljudskom dilemom, identitet prestaje biti prepreka. Tada priča postaje univerzalna.

Ako tu priču ne napišeš ti – možda je neće napisati niko. A ako je napišeš pošteno, ona prestaje biti „priča o Romima“ i postaje priča o ljudima.

MONITOR: Jesu li Vaši romani opomena političarima?

NOVAK: Bilo bi lijepo da se političari daju opomenuti književnošću. Ali ja ne pišem iz pozicije nekoga ko stoji iznad društva. Pišem da bih opomenuo sebe. Da budem svjestan trenutaka kada smo svi – i žrtve i zlostavljači.

MONITOR: Kada znate da je roman završen?

NOVAK: Kada ga više ne mogu gledati. Pišem roman otprilike tri do četiri godine. Tekst prolazi kroz bezbroj verzija, a onda slijedi dug rad s urednikom. To je bolan, ali nužan proces.

MONITOR: Budući da radite sa mladim ljudima, studentima, postoji li interesovanje za čitanjem i pisanjem i šta je to što biste savjetovali nekog mladog pisca ?

NOVAK: Nedavno sam naišao na tekst u kojem se autor žali da mladi ništa ne čitaju, ili da čitaju samo „smeće“, i da to vodi propasti civilizacije. Tekst je napisan u 13. stoljeću. Dakle, ta priča o mladima koji ne čitaju očigledno je stalni refren kroz istoriju.

Ipak, čini mi se da danas imamo specifičan problem: knjizi ozbiljno konkurišu aplikacije i društvene mreže koje stvaraju iluziju čitanja i znanja. Čovjek ima osjećaj da je „nešto pročitao“, iako je riječ o sadržaju koji ni stilski ni misaono nema težinu.

Na fakultetu primjećujem i da je sve manje studenata koji upisuju filološke smjerove, što govori da se nalazimo u svojevrsnoj krizi. Za dio toga krivi smo i mi sami – filologija mora jasnije objasniti ostatku društva zašto su čitanje, istorija, književnost i jezici kao ideja važni.

Moj savjet  mladima  je vrlo jednostavan: pisati. Ne samo mladi, nego svi. Svijet bi bio mnogo bolje mjesto kada bi svako od nas svaki dan napisao makar jednu karticu teksta o onome što osjeća ili u šta vjeruje. Kada nešto stavimo na papir, često shvatimo koliko smo u zabludi.

I, naravno, čitati. Ono što čitamo u velikoj mjeri određuje kako pišemo. Mnogi talentirani pisci postaju zaista dobri upravo zato što su mnogo i pažljivo čitali.

Iz muške perspektive

MONITOR: Šta  trenutno čitate?

NOVAK: Najviše studijske radove, što me istovremeno zna i frustrirati i oduševljati. Puno čitam poeziju. S troje male djece ponekad je teško ući u veliki roman koji traži dugotrajnu koncentraciju, dok s poezijom u petnaestak minuta možeš dobiti svoj „fiks“ za taj dan.

U posljednje vrijeme čitam i dosta publicistike. Nedavno sam čitao izuzetnu knjigu Eva autorice Kat Bohannon, koja prati evoluciju ženskog tijela od samih početaka sisavaca do danas – kroz razvoj vida, osjeta i drugih ključnih funkcija. To je fascinantno štivo koje, između ostalog, jasno pokazuje koliko je istorija kakvu poznajemo često ispisivana iz pretežno muške perspektive.

Nina MARKOVIĆ

Veći dio placeva u prigradskom dijelu Kolašina, podijeljenih  još 2009. godine odlukama tadašnjeg lokalnog parlamenta, još nema formalne vlasnike. Nedavno su masovni sudski postupci za uknjižbu naglo prekinuti, nakon što je Opština podnijela zahtjev za ocjenu ustavnosti prvobitne Odluke o dodjeli placeva

Blizu 170 placeva  u sportskoj zoni, Lugu, prigradskom dijelu Kolašina,  podijeljeno je Kolašincima „u stanju socijalne potrebe“ ili „po drugom osnovu“ odlukama lokalnog parlamenta tokom 2009. godine. Mnogi od njih nikad nijesu ni dobili dokaze o vlasništvu, a nedavno su prekinuti masovni sudski postupci kojima su tokom ove godine  pokušali da ih uknjiže.

Kako su Monitoru rekli u kolašinskoj lokalnoj upravi, sudski postupci su prekinuti prije nekoliko mjeseci, nakon što je Opština podnijela zahtjev za ocjenu ustavnosti Odluke o dodjeli placeva u tom dijelu grada. U  Opštini trenutno nemaju precizan podatak koliko je „vlasnika“  prije toga uspjelo da uknjiži placeve. Nemaju ni odgovor na pitanje zbog čega su zahtjev pokrenuli nakon što su neki od placeva dobili vlasnike.

„Svi predmeti su u prekidu do odluke Ustavnog suda Crne Gore. Mali broj tih predmeta je pravosnažno okončan. Međutim, počeo je da pristiže ogroman broj ovakvih predmeta, odnosno oko 40 tužbi po tom osnovu. Kako je postojala bojazan da može doći do zloupotreba, Opština je podnijela zahtjev za ocjenu ustavnosti Odluke, koja je pravni osnov podnošenih tužbi. Zatim je tražen prekid svih postupaka do dobijanja ove ocjene, što je potvrdio i Viši sud u Bijelom Polju“, tvrde u Opštini.

Prema nezvaničnim podacima, prije nego što je vlast zatražila mišljenje Ustavnog suda, dvadesetak Kolašinaca uknjižilo je  placeve. Navodno, kako su rekli nezvanično u kolašinskom Osnovnom sudu, u tim slučajevima je „nesporno dokazano stupanje u posjed tužilaca i privođenje nepokretnosti namjeni.“

U lokalnoj upravi kažu da će nakon odluke Ustavnog suda „Opština zauzeti stav kako prema budućim, tako i prema okončanim postupcima.“  Početkom ove godine, međutim, tvrdili su da je „Sud  sa strankama i vještakom geodetske struke obavljao uviđaj na licu mjesta i konstatovao postojeće stanje.“ Nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke, navodno je, „konstatovano stanje posjeda, privedenost namjeni, izvršena je identifikacija dodijeljenih parcela na osnovu korišćenja i stupanja u posjed.“

„Na osnovu planske dokumentacije Sekretarijata za urbanizam, Opština je tokom postupka zahtijevala usklađivanje i preklapanje utvrđenog stanja sa važećom planskom dokumentacijom (DUP Sportska zona). To je rađeno s ciljem da se spriječi zauzimanje javnih površina, saobraćajnica, predviđenih ili postojećih sportskih objekata“, govorili su iz Opštine prije podNošenja zahtjeva Ustavnom sudu.

Na taj način, kako su tada objasnili, obezbijeđeno je „da predmet spora budu isključivo urbanističke parcele koje su predviđene za individualno stanovanje, odnosno gradnju stambenih objekata.“ Uvjeravali su i da je tokom postupka vođeno računa o identifikaciji lica sa spiska iz odluke, kao i o utvrđenoj površini parcela iz tog akta. Opština je podnijela i zahtjev kojim traži da se na nepokretnostima koje su bile predmet pravosnažno okončanih postupaka u listu nepokretnosti upiše teret zabrane otuđenja od strane vlasnika.

Tokom minule decenije i po, samo rijetki su pokušavali da ospore pravnu valjanost podjele placeva na Lugu, ali bez rezultata. Jedini koji su se usudili da javno problematizuju taj akt odmah nakon donošenja bili su Željka Vuksanović i Bojan Zeković iz Socijaldemokratske partije (SDP), dok su ostali uglavnom ostali nijemi na evidentne neregularnosti.

Sumnje da je bilo nezakonitog postupanja prilikom poklanjanja ili prodaje placeva, odbornici su tada iznijeli u krivičnoj prijavi protiv tadašnjeg predsjednika Opštine Milete Bulatovića i predsjednika Skupštine opštine Mila Šukovića. Prijava nikad nije dobila sudski epilog.

„U više slučajeva državno zemljište je dato fizičkim licima bez naknade ili uz minimalnu naknadu, a ta fizička lica su, nekada i sjutradan po kupovini, prodavala to zemljište po desetinu puta većim cijenama. Kolika je šteta za budžet Opštine nastupila, nama nije poznato, niti smo u mogućnosti da to utvrdimo, ali je, sudeći po cijenama nekretnina, vjerovatno da se radi o desetinama miliona eura. Posebno štetno je davanje na ovaj način zemljišta (placeva) službenicima državne i lokalne uprave čiji je posao primjena i kontrola primjene zakona“, navodi se, između ostalog, u toj krivičnoj prijavi.

Srž problema akta iz 2009. godine je potpuni izostanak jasnih kriterijuma na osnovu kojih je podijeljena enormna površina opštinskog zemljišta. Radilo se o najmanje 50.400, a potencijalno i do čak 75.000 metara kvadratnih zemljišta na atraktivnoj lokaciji Lug, čija je vrijednost danas sigurno nekoliko desetina miliona eura. Odsustvo kriterijuma ostavljalo je ogroman prostor za samovolju i diskreciono pravo u raspodjeli.

Uz Odluku odbornicima je prije 15 godina dostavljen i najblaže rečeno, krajnje neuobičajen i problematičan spisak potencijalnih „vlasnika“ placeva. Na tom spisku, koji je izazivao sumnju u elementarne administrativne procedure, u nekim slučajevima nije bilo navedeno ni ime budućeg korisnika placa, već samo prezime. U nekim slučajevima, na primjer, stajalo je da plac dobija „porodica pokojnog…“, dok su ponegdje imena i prezimena naknadno dopisivana rukom, hemijskom olovkom , što dodatno otvara brojna pitanja o transparentnosti i regularnosti čitavog procesa.

Među povlašćenim pojedincima koji su dobili besplatne parcele, našlo se, između ostalih, 36 službenika „iz ispostave policije“. Besplatno zemljište dobilo je i osmoro zaposlenih u srednjoj i osnovnoj školi, te šestoro iz kategorije „izbjegla i raseljena lica“. Značajan broj od 14 osoba prepoznat je kao „u stanju socijalne potrebe“ i, prema mišljenju tadašnje lokalne uprave, zaslužilo je besplatan plac. Po tri penzionera i zaposlena u Domu zdravlja takođe su se našli na spisku, kao i isto toliko sportista, te dva radnika Šumskog preduzeća.

Besplatno zemljište na Lugu dobili su i po trojica zaposlenih u Elektrodistribuciji i Komunalnom preduzeću, zatim dvojica radnika Ski-centra, te osmoro službenika u državnim organima i jedan zaposleni u Podgoričkoj banci. Posebno indikativan je podatak da je čak 16 službenika i namještenika iz tadašnje lokalne administracije obezbijedilo sebi besplatne placeve. Na kraju, spisak sadrži i nepreciznu, ali široku stavku „privatni sektor i drugo“, koja obuhvata oko 60 imena.

                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Bitne probleme  u EU valja tek očekivati- uspije li Trampovo nastojanje da se nametne zamrzavanje rata u Ukrajini (koje bi on nazvao „mirovnim sporazumom“)

MONITOR: U prazničnom intervjuu, premijer Andrej Plenković je rekao da su ambicije vlasti u 2026., da Hrvatska uđe u OECD i da se podigne nivo standarda stanovništva. „Slučaj Tompson“ ocjenio je nebitnim i kao poziv na cenzuru od strane zagrebačkih ljevičara.  Zašto je Plenkoviću toliko važan jedan pjevač-promoter proustaštva?

PUHOVSKI: Nije Plenkoviću važan Thompson, niti, po svemu sudeći, ima osobnih simpatija za njega. Ali mu  odgovara ploviti niz struju. Rečeni domobranski sindrom u Hrvatskoj je u ovome trenutku najvjerojatnije većinski, ali teško može nadići ono do čega je već prispio – relativnu većinu. Plenković ovu tendenciju teži pripitomiti, jer nastavi li se politički ustrojavati – na što na posljednjim koncertima upućuje sam Thompson – ugrozit će baš HDZ.

MONITOR: Da li je ponovno uvođenje vojnog roka, neka vrsta podrške jačanju EU nove strategije bezbjednosti, ali i pokazatelj da Hrvatska ima „narodnu“ vojsku spremnu da je brani i od nezgodnih susjeda koji nisu u NATO?

PUHOVSKI: Jedino dobro što vidim u uvođenju dvomjesečne vojne obveze jest mogućnost civilne kontrole vojnoga sektora iznutra. U modelu profesionalne vojske toga nema, ostaju samo – uvijek ograničeni – pogledi izvana. Inače, radi se, objektivno, o pristajanju uz opće militariziranje EU posljednjih mjeseci. Nakon teškoga poraza srpske vojske 1995., ne čini se vjerojatnim da bi s istoka prijetila ozbiljna opasnost, to više što je Srbija u mnogome sapeta unutrašnjim konvulzijama.

MONITOR: Da li je moguće da proširenje EU  bude samo prema „zaslugama“?

PUHOVSKI: Kriteriji su, načelno, u vladavini prava, političkome pluralizmu, tržišnoj ekonomiji i kompatibilnoj vanjskoj politici. U praksi to ovisi o konkretnim odnosima snaga. Rumunjska je, npr. svojevremeno ušla prije svega na insistiranje Francuske – Hrvatska, u završnoj fazi, jer je tadašnjoj Evropskoj komisiji trebao uspjeh na kraju mandata…Sada su kriteriji posve poremećeni požurivanjem ulaska Ukrajine koja je socijalno, ekonomski, (a posebice korupcijski) teško oštećena i daleko od osnovnih preduvjeta, ili nevjerojatnim nasiljem Grčke i Bugarske nad Makedonijom. No, pristupni proces jest značajna šansa za države kandidatkinje da poprave mnogo toga.

MONITOR: Najnovija neslaganja oko kredita za Ukrajinu iz zamrznutih fondova Rusije, ali i nepristajanja tri zemlje da podrže EU kredit Ukrajini-kada se pribeglo „hokus-pokus“ rješenju, pokazuju sve jaču snagu tzv. nacionalnih interesa. Da li ovakva EU može da ispuni imperative svojih osnivača?

PUHOVSKI: EU je i službeno odustala od jedinstva kao norme – kako zaobilaženjem pozicija Mađarske, Češke, pa i Slovačke kod odluka o financiranju Ukrajine, tako-prije svega, tretiranjem „Koalicije voljnih“ (u kojoj je i nečlanica EU, Ujedinjena kraljevina) kao oficijalnoga čimbenika u pregovorima o miru u Ukrajini. No, bitne probleme valja tek očekivati uspije li Trumpovo nastojanje da se nametne zamrzavanje rata u Ukrajini (koje bi on nazvao „mirovnim sporazumom“), jer će se tada barem ispuhati, ako ne i probušiti militaristički balon koji je zahvatio velik dio Evropa, osim, djelomice, južnoga krila. Tada će EU trebati iznova određivati ne samo odnose s Rusijom, nego i međusobne veze država članica.

Pravi je problem u tomu da je EU naveliko prerasla sva očekivanja (i imperative) osnivača. Od nje se  izvorno očekivalo da privrednim povezivanjem (počevši od ugljena i čelika, tada bazičnih resursa) osigura nemogućnost njemačko-francuske, a onda i šire evropske konflagracije. Politička je nadgradnja dodavana naknadno, i sada se pojavljuju – ne samo zbog jačanja „evropskoga duha“, već i zbog neuništive težnje svakoga administrativnog aparata za autonomijom – i sasvim jasne federalističke ideje. One izazivaju mučninu, pa i bijes kod suverenista – od krajnje desnice do političara poput Milanovića.

Svaka se odluka u posljednje vrijeme – osim nekih „kriznih“ – promatra kroz tu prizmu. Pritom se neprestance perpetuira konstitucijsko pitanje o tomu je li – i u kojoj mjeri – moguće ne-konsensusko odlučivanje. Odnosno, u drugim kategorijama postavljeno, pitanje o odnosima moći Parlamenta i Komisije.

MONITOR: Tvrdi se da je Vladimir Putin nezadovoljan najnovijim mirovnim predlogom Tramp-Zelenski. U ovakvoj situaciji, kakve su šanse EU da odbrani svoje interese?

PUHOVSKI: Nije jasno kakve interese EU ima u sadašnjoj situaciji. Logično bi bilo da joj je temeljni interes u prestanku rata, no-s obzirom na militarističku mobilizaciju posljednjih mjeseci, pa i djelomična proizvodna restrukturiranja koja su već započela, odjednom se čini da EU ima interes za odugovlačenje procesa prekida rata (koji, nikako, ne bi bio pravi mir, ali bi omogućio predah).

MONITOR: Kako vidite „mirotvornu“ dinamiku, da li Tramp gubi u njoj lidersku poziciju i izlazi iz MAGA imperativa?

PUHOVSKI: Trumpa vodi samo jedno načelo: MTGF – Make Trump Great Forever. Zemljopis ga uopće ne zanima – niti ga zna – ekonomija-djelomice, politički odnosi – samo ako su na smetnju. O pravednosti, dakako, ni riječi. No, pozitivno je to da on nastoji – iz ovih svojih razloga – zaustaviti rat, a bitno je pritom (što bi imala biti zadaća EU) postići da to ne bude ni nazvano mirovnim sporazumom, nego sporazumom o primirju. Prestanak ruske okupacije bit će zbilja moguć tek kada (jednom) dođe do bitnih unutrašnjih preobrazbi društva i države.

MONITOR: Trampov plan za mir u Gazi, pokazuje neostvarivost. Da li je mir neostvariva ambicija i koliko on danas zavisi od političkih aktera?

PUHOVSKI: Postmoderna se politika sve više vodi u medijima. Gaza je nestala  s naslovnica, što odgovara Trumpu i Izraelu, no nikako i pučanstvu Gaze, pa i čitava „Bliskoga istoka“  (ovu bi paleo-imperijalističku oznaku svakako već jednom trebalo zamijeniti terminom Mašrik). No, prestankom medijske pozornosti problemi najčešće ne nestaju iz stvarnosti. Primirje se obostrano krši – s neusporedivo većom odgovornošću Izraela kao  daleko moćnijega, ali barem se ovdje zna da je o primirju riječ. Ključni je problem u transgeneracijskome autoritetu koji je država Izrael zapravo ukrala na osnovi neusporedivih zločina nad Židovkama i Židovima u vrijeme Šoe (koju, na žalost, zovu pogrešno, holivudizirano,  holokaustom).

Nosivo pitanje narednih godina posve je jednostavno – može li se rehabilitirati međunarodno pravo, tretirati, recimo, Busha u Iraku kao Putina u Ukrajini, ili Netanyahua u Palestini? Odnosno, može li se zamisliti država koja bi danas na svojem teritoriju uhitila i Putina i Netanyahua, sukladno optužnici Međunarodnoga kaznenog suda? Ostane li se na navijačkim interpretacijama – npr. „Zapadnima“ koje smatraju da je međunarodno pravo izbacilo iz igre Putina, kao da SAD nisu prethodno napadale desetke država diljem svijeta – ili „Istočnima“ koje smatraju pravom (jačih) država ispravljati navodno pogrešne svjetonazorske sastojke u susjedstvu – svijet (p)ostaje pukom džunglom.

Marginalne,  ekstremne političke skupine su ohrabrene

MONITOR: U 2025., najviše pažnje izazvali su događaji na koncertima Marka Perkovića Tompsona. U potonjim mjesecima, uslijedio je talas incidenata uglavnom prema srpskoj manjini. Da li to govori o promjenama u društvu , koje se još nisu odrazile na partijsko-političkoj scjeni?

PUHOVSKI: Čini mi se vjerojatnijim da je riječ o promjenama na političkoj sceni koje su „razbuktale“ (zapravo, na svjetlo dana izvele) odavno postojeće društvene konstante. Jedna od njih, trenutno pojavno najizraženija, mogla bi se-iz lokalne tradicije, nazvati domobranskom formacijom. To je pozicija – malograđanska u najvišim izdancima, retro-agrarna u ostalima – koja nije ustaška (ustaše ni u svojim najboljim – za Hrvatsku najgorim – trenucima nisu imale većinu), ali ima razumijevanja za – ili je barem pripravna blagonaklono previdjeti – ustaški „folklor“. Politička klasa je,  u svojem pretežitom, hadezeovskom postavu, zaključila da je situacija u zemlji dostatno stabilna, a privredna situacija dovoljno dobra, da si može dopustiti jasno desno kretanje. Od koalicije sa Domovinskim pokretom, koji bi – da je intelektualno u stanju – bio ekstremno desna politička stranka.  Na to je HDZ, dijelom, bio natjeran nedomišljenim rubno histeričnim taktiziranjem oporbe na prošlim parlamentarnim izborima, koje je dovelo do tretiranja HDZ-a kao stranke oko koje treba izgraditi cordon sanitaire (u vrijeme u kojemu ta stranka nije pokazivala ovakve desničarske eskapade kakve posljednjih mjeseci postaju novom normalnošću).

Lijevo-liberalna sastavina političke elite traumatski je doživjela mase uz i oko Thompsona i jasne znakove njihova korištenja za potrebe neke od desnih opcija. Do te mjere da je najjača opozicijska stranka, SDP, iznenada skrenula u domoljublje kao svoj novi zaštitni znak, a uz to se – skupa s drugom eko-lijevo orijentiranom strankom, „Možemo“ – počela baviti pravima malih posjednika. Sve im to nije pomoglo protiv desničarskoga trabunjanja o „ekstremnim ljevičarima“ i „jugo-nostalgičarima“ koji se navodno nameću Hrvatskoj.

Uglavnom posve marginalne, doista ekstremne političke skupine razložno su ohrabrene podrškom više stotina tisuća Thompsonu, ali, ponajprije, marginalizirajućim toleriranjem crnokošuljaša koji su prije i poslije koncerta, marširali gradom u manjim „rojevima“ pozdravljajući ustaškim pozdravom, pjevajući originalne ustaške pjesme. Tako osnažene grupe u crnome počele su se ponašati u okvirima onoga što neuka desnica smatra genuino desničarskim aktivizmom – progonom pripadnik(c)a srpske etničke zajednice. Kako domaćih, tako i gostujućih. Sve do groteskne situacije napada na klince iz Novoga Sada u Splitu, u ime zaštite „čistoće hrvatske kulture“. A prve predstave hrvatskoga kazališta na „narodnome jeziku“ prije gotovo dvije stotine godina u Zagrebu su izvodile glumačke ekipe baš iz Novoga Sada, jer hrvatska kultura tada nije ima glumaca na svojem jeziku.

Hrvatskoj odgovara pristupanje poslijejugoslavenskih država u EU

MONITOR: Kako vidite odnos Hrvatske prema zemljama bivše SFRJ?

PUHOVSKI: U osnovi, riječ je, mislim, o hermafroditskome odnosu. Hrvatskoj odgovara pristupanje poslijejugoslavenskih država u EU. Primarno privredno, posebice turistički i prometno. Politički, odgovara joj integracija BiH – i zbog 1010 kilometara granice, kao i zbog olakšanoga kontakta  hrvatske populacije s obje strane granice. Odgovara joj i pristupanje ostalih, naročito ako Hrvatska može pritom igrati privilegiranu ulogu, pa i ušićariti ponešto u vrijeme pristupnih „pregovora“ (koji su zapravo ispiti u Bruxellesu). No, dobro je Hrvatskoj i sada, dok je u „višoj ligi“ od susjeda.

Nastasja RADOVIĆ